Josip Osti

UČITELJ LJUBAVI

Ovaj mozaični obiteljski roman posvećujemmami, tati, baki, tetki, ujaku, stricu…

1

golubovima, mačkama, psima…

BAKINO PRVO PIJANSTVO

Baka je zaboravila da mi je pričala o svom prvom pijanstvu. Kada je, kao svake godine u to doba, pravila božične kolače, baka me

poslala po flašu s rumom. Otišao sam u špajz. Propeo se na prste i sa gornje police dohvatio flašu s etiketom na kojoj je bilo lice Crnkinje, boje čokolade za kuhanje, debelih usana i s velikom ringlom u uhu, a iza nje jedrenjak koji plovi ustalasanim morem. Kao uvijek u takvim prilikama, otčepio sam flašu, prinio grlić nosu i pomirisao, a onda povukao dug gutljaj. Omađijao me slatkasto-opojni miris ruma i zgrijala tekućina koja je žareći klizila niz grlo. Obrisavši rukavom usta, s ponovno začepljenom flašom, vratio sam se u kuhinju. A već bio na jedrenjaku koji se bori s uzburkanim morem. Okružen posadom koja zateže debelu užad i diže velika bijela jedra koja vjetar snažno nadima i cijepa. Obnažena tamnoputa tijela veslača šibaju dugi kožni bičevi i podjednako snažni udari valova i vjetra. Združen šum mora i vjetra kida glasne komande, koje, zajedno sa psovkama i kricima, guta mrkli mrak, s vremena na vrijeme rasječen oštrim sječivom munje... Kada sam baki dao flašu, sagela se i poljubila me u obraz. Pri tom je, mada sam se trudio disati kroz nos, osjetila miris ruma iz mojih usta. Ništa nije rekla. Samo joj je zaigrala lijeva obrva, kao uvijek kada je nešto, prijatno ili neprijatno, uzbudi.

Nastavila je sa svojim kulinarskim čarolijama. Vrzmala se, čas polako, čas užurbano, izmedju kredenca, stola i štednjaka. Saginjala se i propinjala. Ubacivala drva u štednjak, vadila kese iz kredenca i skidala tegle s njega. Grabila pregrštima brašno, šakama šećer, s tri prsta raznorazne začine. Čarkala vatru. Primicala i odmicala šerpe i lonce. Dizala poklopce i zavirivala. Do pojasa nestajala u pari. Brisala ruke o pregaču. Razbijala jaja. Odvajala žumance od bjelanca. Mijesila, mutila, razvijala... Dodavala ulja, masti, maslaca... Stavljala u rernu i vadila iz nje. Premazivala guščijim krilom umakanim u ulje i jaje. Posipala vanilijinim šećerom u prahu, mljevenim orasima, ribanom čokoladom... I preda mnom rasla brda keksa, šapa i lokuma. Širio se miris germtajga i kuglofa. Hladile se tepsije s patišpanjom, princes-krofnama, marcipanom... Na sred stola kraljevala nadaleko poznata bakina torta. Čarala i pričala o svom prvom pijanstvu. Kada je imala desetak godina udavala se njena starija sestra. To je bila najveća i najraskošnija svadba koju je dotad vidjela. Veliki drveni stolovi bili su postavljeni u vrtu, ispod ogromne trešnje u cvatu. Na njima je bilo raznog jela i pića, svakojakih đakonija. Oko njih su se tiskali znani i neznani. Članovi uže i šire njihove i mladoženjine obitelji. Susjedi, prijatelji, poznanici... Naprosto 2

brojni i šaroliki svatovi. Prvo su čestitali i nazdravljali mladoj, u bijeloj haljini s dugim šlajerom i mladoženji, u crnom odijelu, a onda, s čašama i flašama u ruci, jedni drugima. S početka se niko nije mašao prepunih zdjela i tanjura, a kako je vrijeme više odmicalo sve grabežljivije su posezali za mesom, sirom, salatom i kruhom, sve dok nisu počeli jesti, naizmjenično, pa i istodobno, meso, kiselinu i kolače, zalijevajući ih, čas rakijom, čas vinom, čas pivom. Razgovor se sve više pretvarao u nadvikivanje, pa i u svađu, a pjesma u glasno nerazumljivo arlaukanje. Miješali su se smijeh i plač. Poslije slučajno razbijene čaše otpočelo je namjerno razbijanje čaša, flaša i tanjura. Srča je hrskala pod nogama. Njena majka, moja prabaka, koju nisam vidio ni na fotografiji, lomila je prste na rukama, koje je držala u krilu, pokrivene stolnjakom. Brinula hoće li sve proći u redu. O svakoj razbijenoj čaši, pogotovo onoj koju su posudili za svadbu. Moja baka, djevojčica, koja je jedva izbjegavala da je netko u toj sve većoj gužvi ne nagazi ili da je tko nekim bačenim predmetom ne pogodi, povukla se i sklonila na tavan. Otamo je, kroz otškrinut prozorčić, nastavila posmatrati šaroliko bučno mnoštvo, koje je gazilo cvijeće u brižno njegovanom cvjetnjaku njene majke, od kojeg su se razbježavale kokoške, patke i guske, a onda se, kao i mačke, kojih je kod njih bila puna kuća, bojažljivo opet približavale kako bi se dokopale ostataka hrane koja je padala sa stolova i razbacivana kojekuda. Na tavanskom, uvijek osunčanom prozoru stajale su tegle s višnjama potopljenim u domaću rakiju i zasute šećerom. Ne skidajući oči sa kaleidoskopske slike u vrtu ispod sebe, koja se neprestano razlagala i slagala, otvorila je jednu od tih tegli. Uzimala je iz nje jednu po jednu višnju. Isisavala iz nje slatkast sok. Dugo je cuclala. Skidala s nje i posljednje ostatke višnjinog mesa. A iz usta vadila sasvim čiste košpice i redala ih po prozorskoj dasci. Ljudi u vrtu micali su se sve brže, gotovo trčali. Kroz izmaglicu, koja se pretvarala u sve neprozirniju maglu, sve teže je razaznavala lica ljudi koji su se i dalje veselili, pili, pjevali, plesali i, na koncu, počeli osipati i razilaziti. Već je bio suton kada su ispratili mladu i mladoženju. Oni su, držeći se za ruke, otrčali puteljkom kroz cvjetno polje, a preostali su dugo mahali za njima i kada se više u daljini nisu ni nazirali. Cvat velike trešnje nasred vrta, inače sniježno bijel, postao je roskast, a potom postajao sve purpurniji. Oko moje bake počelo se sve vrtjeti. Jedva je stala na utrnule nogice. Pridržavajući se za zid, zatim za drvenu ogradu, sišla je klimavim stepenicama sa tavana. Našla se u vrtu, pred ocem, koji je, zavaljen, umoran, a raspoložen, sjedio za polupraznom trpezom. Pred njim su, na stolu, stajali ostaci ohlađenih jela, ležale prevrnute flaše, širile se mrlje na isproljevanom stolnjaku s kojeg je na travu, poput krvi, kapalo gusto crno vino. Digao je do vrha napunjenu čašu vina prema njoj. U njoj je vidjela njegovo uvećano, posljednjim zračkom sunca obasjano, kao krvlju podliveno kratkovido oko. Sve oko nje se zaljuljalo i zavrtjelo. I ona se zavrtjela. Kao što su se vrtjele djevojke koje su plesale nasred vrta. Vrtjela se sve brže. Pri tom je spustila, prvo jednu, pa potom drugu bretelicu svoje, za sestrino vjenčanje sašivene, nove 3

svilene haljinice. I dok se i dalje vrtjela, haljinica joj je skliznula niz tijelo i pala na zemlju. Ostale je samo u bijelim gaćicama. Vrtjela se, poput čigre, sve brže i brže. A onda se naglo zaustavila i, ljuljajući se i posrćući, skinula i gaćice. Stajala je nasred vrta, obasjanog rumenilom sunca na zalasku, i pred ocem, s pridignutom čašom u ruci zastaloj u zraku, na domak, širom otvorenih ukočenih usta, gola golcata. Kao od majke rođena. Kao pred subotnje kupanje u plehanoj banjici. Ne zna koliko je dugo tako stajala. Činilo joj se cijelu vječnost. Otac se nije ni mrdnuo, niti je proslovio i jednu jedinu riječ. Jedva održavajući ravnotežu, sagela se i podigla sa zemlje gaćice i haljinicu i otrčala u kuću. Ne zna kako se dokopala kreveta, uvukla se u njega i pokrila jorganom preko glave. Majka ju je, sutradan ujutro, dugo zvala i drmala, ali je nije uspijevala probuditi, jer i nije spavala, nego se pravila da spava. Bila je budna. Žmirila je. Nije htjela otvoriti oči. Htjela je zauvijek ostati sklopljenih očiju. Zaspati tako da se nikada više ne probudi. Umrijeti. Nakon toga, dugo ocu nije pogledala u oči. A kad god bi im se pogled slučajno sreo ili na sebi samo osjećala očev pogled, pocrvenjela bi do ušiju. I dugo se rumenjela poput prvih zrelih trešanja na velikoj krošnji usred vrta. I kada joj je otac vadio, rubom svog rupca, gar iz oka, koji joj je upao dok se naginjala kroz proroz, gledajući kada će se ukazati Travnik, pri njihovom prvom obiteljskom putovanju. I kada je položila malu maturu najvišom ocjenom i otac joj kupio slamnati šeširić, s ljubičastom trakom i zataknutim buketićem suhog cvijeća. I kada se udala za mog djeda i, kao nekad njena starija sestra, sva u bijelom, stajala nasred vrta i svi prilazili da joj čestitaju... I kada je stajala u kapeli pored njegovog kovčega. I tada je osjećala da je, i ispod sklopljenih kapaka na voštanožutom licu, obrubljenom svježim cvijećem, gleda. Jedina na njegovoj sahrani nije plakala. A rumenjela se u licu kao onoga dana kada je u svom prvom pijanstvu stajala, nasred vrta, pred njim gola golcata. Kada sam joj, sjedeći pored uzglavlja njene postelje, kao ona nekada pored moje, dok me svakonoćno uspavljivala pričama i mijenjao na njenom vrelom čelu obloge nakvašene ružinim sirćetom, ispričao ono što sam od nje nekada davno čuo, ona se ničega nije sjećala. Ni danas ne znam da li se nije sjećala svog prvog pijanstva i da je plesala gola pred svojim tatom ili da mi je o tome ikada pričala.

ANGORSKI ZEC

Nadimak Pepi nadjenuli su mi obiteljski prijatelji, Česi, koji su mi poklonili i prvu životinju - maleckog sivog angorskog zeca.

Iz tog vremena, mada sam imao manje od pet godina, sjećam se svakog i najsitnijeg detalja. Sve što sam tada vidio, čuo, pa i sanjao, mogao bih ne samo tačno opisati, nego i nacrtati. I baku, i mamu, i tatu, i tetku, i ujaka... Sve. Ama 4

baš sve! I to vjernije nego što su prikazani na zelenkastim i smećkastim, odavno već požutjelim fotografijama iz tih godina. Na njihovoj poleđini bio je otisnut ljubičast štambilj: Foto Lisac, Sarajevo. Da i ne pominjem one na kojima su im, naknadno, narumenjeni usne i obrazi, a oči obojene vodnjikavoplavo, mada svi u obitelji, i sa mamine i sa tatine strane, imamo u proljeće zelene, u ljeto zlatnožute, a u jesen smeđe, kestenjaste oči.

Kao sad vidim kako sja ukosnica u bakinoj punđi na slici obješenoj iznad njenog kreveta. S blagim smiješkom koji joj lebdi na usnama, stoji između muža i najstarijeg sina, između mog djeda i ujaka, koje poznajem samo po toj slici i pričanju. Nestali su u ratu, prije mog rođenja. Nikada se nisu vratili. I nitko od nas nikada nije saznao šta je bilo s njima. A za mene su bili prisutniji od mnogih koji su dolazili i prolazili kroz našu kuću. Pogotovo od onih koje sam poznavao, a kojih više nema. Za koje sam znao da su umrli.

Vidim, kroz kuhinjski prozor našeg podrumskog stana, svijetlozelenkastu paučinastomrežastu poleđinu listova dijela krošnje procvjetalog kestena, koja baca tešku hladnu sjenku. Izblijedjele krupne crvene latice maka na mušemi, kojom je bio prekriven stol i izvezeni stolnjak iz bakinog miraza, a koja je skidana samo u vrijeme praznika ili kada su dolazili gosti. Jedva razaznatljivu ornamentiku mustre molerskog valjka. Vjenčiće sitnih plavih potočnica po rubovima tanjura od češkog porculana... Danonoćna pomjeranja, prelamanja i izobličavanja sjenki ukućana po zidovima našeg mračnog i memljivog stana pretrpanog starim namještajem. Svjetlucava zrnca prašine koja su lebdjela, dizala se i spuštala, obrtala se i sudarala u tankom zračku sunčevog svjetla koji se, poput zlatnog koplja, probijao između lepezastih listova kestena, koso padao kroz otškrinut prozor i zabadao u daščani pod, obasjavajući rasušeni i ispucali veliki frž, koji je baka nastojala skriti stalnim češljanjem resa na izlizanom perzijskom ćilimu. Pri tom je odslik bijelih labudova, koji su, na maminim rukama isheklanim zavjesama, plovili po nevidljivoj vodi, na izribanim i užućenim podnim daskama, bio crn. Osjećam mirise koji su dopirali iz veš-kuhinje, hladni dašak iz podruma prepunog cjepanica, uglja i štakora i zadah iz kokošinjca gospođe Vasilije, visoke, mršave i sjedokose vlasnice zgrade u kojoj smo stanovali, i miješali se s mirisima jela koja je baka spravljala na svom tiš-šporetu...

Opisima prizvanoga iz toga doba ne bi bilo kraja. Ljudski vijek, i da je mnogo duži, bio bi prekratak da se opiše samo naš tadašnji kuhinjski kredenac. Onaj koji je ujak svake godine, pred Božić, iznova bojio bijelom masnom farbom. Iz kojeg je, tada, u vrijeme velikog spremanja, vađeno sve, od vangle do kavene žličice. Tog dana smo se svi, od jutra do mraka, bavili samo tim kredencom. S njega su skidane sve tegle i teglice s kiselinom i slatkom. Sasušene naranče i dunje. Raskriljivana su sva njegova vrata i vratašca. Sve ladice istresane na, po podu, razastrte stare novine. Cijeli dan smo preskakali šerpe, lonce, zdjele, tanjure, čaše, escajg... Mama je jedno po jedno prala u 5

aluminijskom lavoru, baka brisala bijelom lanenom krpom, ja dodavao, a tetka, promijenivši plavi pakpapir u ladicama i po policama, ponovno slagala. Zalud smo pazili da se ne očešemo o svježu farbu koju sam ja, s vremena na vrijeme, pipkao prstom, krišom ga, potom, otirući o pantalone ili hvatajući se, kao često, o bakinu haljinu. Poslije smo morali s odjeće skidati fleke benzinom čiji miris se nije dao istjerati iz kuće ni dugim provjetravanjima.

Čudio sam se gomili stvari izvađenoj iz kredenca, a još više tome kako su sve one ponovno u njega vraćene. To mi se činilo najvećim mađioničarstvom. Ali, počeo sam pričati o sivom angorskom zecu, a ne o kuhinjskom kredencu koji se, kao nekakva ogromna muzička kutija, i na najmanju kretnju, oglašavao zveckanjem i zvonjavom.

Zeca sam od gospođe Irene i gospodina Jiržija donio u njedrima. Dok smo bili u posjeti kod njih pao je prvi snijeg te zime. Paperjast i suh škripao je pod našim nogama. Mama je jednom rukom držala tatu ispod ruke, a drugom mene za ruku. Ja sam slobodnom rukom pridržavao usplahireno meko toplo klupče priljubljeno uz moje tijelo. Ne znam čije je srce glasnije kucalo. Je li u meni odjekivalo bubnjanje njegovog ili u njemu bubnjanje mog srca. Je li strah nadglašavao uzbuđenje ili obratno.

Kada smo stigli kući, nije htio okusiti ni mrkvu ni mlijeko koje sam mu dao. Ponio sam ga sobom u krevet. Zbrzao sam Očenaš, kako bi se baka, kao svake večeri sjela kraj mog uzglavlja, što prije udaljila od postelje i ostavila nas nasamo. Nisam zaspao ni kada su ugasili svjetlo. Cijelu noć sam osluškivao njegovo disanje, ne pomjerajući ruku na kojoj je ležao.

Sutradan se već okuražio i skakutao po kući. Zavlačio se u najskrivenije kutove. Nije se odazivao na naše pozive. A poslije naših dugotrajnih traganja za njim, i ispod kreveta, i u ormarima, i iza jastuka, i u korpi sa prljavim rubljem, i u sanduku sa drvima i ugljem, i još kojekuda, nakon što bi se svi, i baka, i mama, i tata, i tetka, i ujak, i ja, saginjali, klečali, bauljali i puzali po cijeloj kući, on se odnekud, tko zna otkud, iznenada pojavljivao. Jeo je sve što smo mu davali i naglo krupnjao. Rastao je pred našim očima.

Njegova glad bila je neutoljiva. Jeo je sve čega se dokopao. Papuče, cipele... I uvijek samo jednu od istog para. Tko god nam je dolazio u kuću molili smo ga da ne skida cipele kako za njih ne bismo strahovali. Trebao je samo tren nepažnje i zec bi zario svoje krupne zube u cipelu i počeo sa žvakanjem i mljaskanjem. Oštrim sjekutićima glodao je sve, pa i daščani pod. Rupa u podu kod ulaznih vrata bila je, iz dana u dan, sve većom. A on je bio već toliki da ga, ni uz najveće napore, više nisam mogao, kao ranije, podići i držati u naručju.

Jednoga dana, za vrijeme ručka, dok sam žvakao komad pečenog mesa, tata me pitao znam li što jedem. Rekao sam da ne znam. On je rekao: "Pečenog zeca." Pogledao sam u tepsiju nasred stola. Zalogaj mi je zapeo u grlu. Utroba mi se prevrnula. Bacio sam se na pod i gicao. Mlatarao sam rukama i nogama. Zakocenuo se od plača. Pomodrio. Ukočio se.6

Kada sam otvorio oči, svi su stajali šutke oko postelje u kojoj sam ležao. Znao sam, mada to nikome, do sada vama, nisam rekao, da sam tada prvi put umro. Moj život bez sivog angorskog zeca bio je život poslije smrti.

Nakon toga sam još nekoliko puta umirao, ali o tome ću vam pričati drugi put. (nastavice se)

MAJKA-GOLUBICAMama i tata su mi dugo govorili da su me kupili od Cigana. I ja sam im

vjerovao, kao što sam, tada, vjerovao svakom i u sve, ne pitajući otkud mi onda, ne plava, nego gotovo bijela kosa, koju mi je baka prala lipovim čajem i nazivala je svilom.

Vjerovao sam mami da su, dok su živjeli u Travniku, imali psa vučjaka koji je, ne samo unosio drva u kuću, koja je njen tata, moj neviđeni djed, cijepao ispred kuće, nego i išao u kiosk po novine. Ne jednom mi je rekla kako je bio tako pametan da pametniji nije mogao biti. Razumijevao je sve što su mu govorili. Ona se klela svim i svačim da je čula kako je jednom progovorio ljudskim glasom. I ne samo riječ-dvije. Cijelu priču o tome kako ga je njen tata, a moj djed, izvadio iz napuštenog bunara, u koji je, sasvim mali, lutajući uokolo, pao. Već se bio smorio od održavanja na vodenoj površini, prekritoj žabokrečinom i njegovo, sprva glasno cviljenje toliko otanjilo da je jedva dopiralo do otvora bunara iznad kojeg se, poslije mrklog mraka i poneke jedva vidljive treptave zvijezde, ponovo ukazalo vedro modro nebo. Spasio ga je u posljednjem trenutku, kada se već bio nagutao smrdljive ustajale bunarske vode. I zato mu je bio zahvalan do kraja života, kako joj je rekao. Istina, to nitko nije mogao potvrditi, jer su njih dvoje, kada joj je o tome govorio, bili sami, ležeći, jedno pored drugog, u hladu velike jabuke, odmarajući se, zadihani od dugog jurcanja po livadama i valjanja po travi. Ali svi, ne samo ukućani, nego i susjedi, bili su svjedoci da je, kada je njen brat, moj stariji ujak, kojeg kao i djeda nikada nisam vidio, i svaki put ga zamišljao drugačijeg, svirao na violini Sonatu na mjesečini, ne zavijao, nego pjevao. I to točno po notama.

Vjerovao sam maminom mlađem bratu, ujaku - mom imenjaku, niskom i tamnokosom, koji mi je, kada smo ostajali sami u kući, u povjerenju, jedva čujnim glasom pričao kako je nekada bio strašno lijep, visok i plav. Plav kao Alan Ladd, visok kao Gary Cooper i lijep kao James Stewart. Ljepši, vještiji i hrabriji od svih glumaca na cijelom svijetu. I u to nisam mogao sumnjati, jer se on u glumce razumijevao više nego itko drugi. Nije bilo filma koji je prikazivan u Sarajevu, a da ga on nije vidio bar dva puta. Katkada je gledao po tri filma dnevno. Pretrčavao je iz kina u kino. A ispod kreveta držao je Unrine kutije pune filmskih sadržaja i fotografija glumica i glumaca. Neke su bile i sa autogramom. Do kasno u noć je pisao pisma i sam ih odnosio na poštu. Nije 7

imao povjerenja u mene, kao tetka, čija sam ljubavna pisma ja ubacivao u poštansko sanduče, propinjući se na prste i u otvor kazujući u koji grad ide, jer mi je ona rekla da će samo tako stići onima kojima ih šalje. Ujak se hvalio prijateljima da mu glumice i glumci odgovaraju na pisma, a kada su tražili da im neko od njih pokaže, skretao razgovor na drugu stranu i otpočinjao neku novu priču. Ja sam zajedno s njim istrčavao, kad god bi poštar pozvonio i znam da mu niotkud nikada nikakvo pismo nije stiglo. Nisam znao što sve skrivaju Unrine kutije, vezane špagom, jer ni jednu njegovu stvar nisam smio prstom taknuti. A potvrđivao sam što je u njima, kad god je to on, pred drugima, od mene tražio. Što sam drugo mogao kada je, mada omalen i suhonjav, bio dvaput viši od mene i tko zna koliko puta jači. Uz to, vladao je svim i kaubojskim i indijanskim vještinama i trikovima. Pogađao je, nepogrešivo, kamenom, sve što bih bacio u zrak, od konzerve do seksera. Uspinjao se, bosonog, za šest sekundi do na vrh telegrafskog stupa. Glavu je držao zaronjenu u bure s kišnicom više od dvije minute. Kuhinjski nož zabadao je posred svakog križića koji bih nacrtao na ulaznim vratima...

Vjerovao sam tati, usprkos njegovom stomaku koji nije mogao stati ni u jedne hlače, koje mu je baka stalno proširivala, ubacujući otraga sve veći i veći krpeni trokuti umetak, da je u mladosti bio tako brz da je od Bradića, gdje su njegovi živjeli, do Maglaja, gdje je išao u školu, stizao prije vlaka. Potrčao bi kada lokomotiva, samo što je stala, ispusti šištav mlaz pare, te, kao rasanjena, zahropće i krene. Ostali, koji su s njim išli u školu i ukrcavali se na toj međustanici, načičkali bi se na prozore i bodrili ga. Sprva bi trčao usporedo s vlakom, puteljkom uz prugu, a onda mu, presijecajući krivine, trkom preko polja, toliko odmakao da ga ni oni do pojasa istureni kroz prozore više ne bi vidjeli. Sačekivao bi ih na stanici, sjedeći, na drvenoj klupi ispred nje, izpuhan i pojevši već šaku kupina koje je putem nabrao, o čemu su svjedočili njegovi ljubičasti dlanovi i usne.

Vjerovao sam da je, kao što su mi govorili, mama bila u bolnici, mada me nikada nisu vodili k njoj. Odnosili su joj, jednom mjesečno, paket. Dok su ga pakovali, tetka je glasno plakala, baka tiho jecala, ujak gutao knedle, a i tati, koji je skrivao pogled od mene, oči se rosile. Šaputali su i kada su odlazili i kada su se vraćali. Razaznao sam i upamtio samo riječ posjeta. Tog dana ljubili su me i više nego u druge dane. Doticali me vlažnim obrazima. Milovali po kosi i ponavljali uvijek isto. Kada su odlazili: "Reći ćemo mami da si porastao, da si dobar i vrijedan." A kada su se vraćali: "Mama će brzo ozdraviti. Puno te pozdravlja i šalje ti jednu veliku pusu."

Vjerovao sam tetki da me, kao što je govorila, ona rodila. Pa i ponavljao, kada bi me netko upitao: "Tko te rodio?" - "Tetka!" Ona me odvodila u obdanište i dovodila iz njega. S njom sam, dotjeran kao curica, često šetao gradom. Tetka je, tada, bila prava ljepotica. Šteta što vam ne mogu pokazati njene fotografije. Kada smo nas dvoje prolazili pored momaka iz našeg 8

susjedstva, koji su život proveli stojeći na uglu, uzdisali su i zviždali za njom. A ne jednom sam čuo kako, kada ih ona ne bi ni pogledala, kažu: "Pravi se curom, a stalno sobom vucara toliko kopile."

Vjerovao sam baki sve što mi je pričala. I uvečer, dok bi me uspavljivala i danju, dok sam svud pristajo uz nju i tražio da mi priča još i još. Sve što je pričala za mene je bilo živa istina. I neobični svijet bajki i još neobičniji svijet njenih izmišljotina. A kako i da ne bude tako kada je svaku svoju priču završavala riječima: "I ja sam tamo bila. I vino pila. I još mi je jezik mokar." Plazila mi jezik. I, stvarno, uvijek je bio mokar.

Tako sam vjerovao i mami koja mi je rekla da me rodila golubica koja je svakodnevno slijetala na sims našeg prozora. Lijepa vitka plavosiva golubica s dvije crne pruge na svakom krilu. Otad sam joj svaki dan mrvio stari kruh. Gledao kako jede, šetka po simsu ili, za sunčanih dana, liježe na vreli lim i sunča se.

To je bilo u vrijeme kada je tatu, kada bi dolazio s posla, a nije se znalo kad će točno doći, morao čekati na stolu tanjur s već nasutom juhom koja se puši. Jednoga dana banuo je dok je mama još razvijala šufnudle. (A šufnudle je razvijala i kada sam ja rodjen. Bezbroj puta je rekla da porod nije ni osjetila. Da sam, rodjen sa osam mjeseci, težak samo malo više od dva kilograma, naprosto iz nje ispao. Da je, u trenu, dotrčala babica koja je stanovala u blizini. Da je brzo prerezala pupčanicu, koju, odavno sasušenu kožuricu, zajedno sa plavim uvojkom moje nekada duge kose, čuva u bijeloj platnenoj tašni, na dnu ormara. Da je sve bilo gotovo i prije nego što joj se osušilo tijesto na rukama.) I ne pogledavši je, tata je sjeo za stol. Ona je sklonila tijesto ukraj. Obrisala brašnjave ruke o pregaču. Uzela tanjur i nasula mu juhu. Samo što je okusio, dreknuo je: "Stoput sam ti rekao hoću juhu, a ne pomije!" Podigao tanjur i tresnuo ga o pod. Kao oparen je izjurio iz kuće, zalupivši vratima tako snažno da je sve sudje u kredencu zazveckalo, a luster se zaljuljao. (Siguran sam da se opekao, jer je ustima prinio žlicu vrele juhe, ne puhnuvši u nju, kao što je mene učio da treba učiniti, ponavljajući, kada bih se opekao: "Što ne pušeš! Imaš vjetar pod nosom.") Mama je briznula u plač. Uto je na sims sletjela golubica. Mama je mahnula rukama i otjerala je. Iznenadjena i preplašena, golubica je uzletjela. Zaplela se u granje krošnje velikog kestena. Usplahirena mahala krilima, batrgala se i s mukom se probila kroz gustiš krošnje. Na zemlju su sniježili kestenov cvat i njeno sitno bijelo paperje. U plač sam briznuo i ja. Gušeći se od plača, vikao sam: "Zašto si mi otjerala majku? Zašto? Zašto? Zašto?" Ne znam je li me mama čula, jer ja više ništa nisam niti čuo, niti vidio. Smračilo mi se pred očima. Još jednom sam umro. I još jednom uskrsnuo iz mrtvih. Kada sam, danima ne dolazeći sebi, tresući se od studeni, dok se živa termometra penjala gotovo do samog vrha, progledao, sve je oko mene bilo isto kao prije. A nikada više ništa nije bilo isto. Golubica koja me rodila, kako je govorila mama, nikada više nije sletjela na sims prozora našeg podrumskog 9

stana.

GOSPODIN STJEPAN M.

Svakog jutra odlazio sam do prvog ugla, stajao ispred čika Nikolinog granapa i gledao kako, u zgradi preko puta, točno u devet sati, gospodin Stjepan M. otvara prozor svog stana i hrani golubove. I prije nego što bi, mršav i sjedokos, po plehanom simsu prosuo zrnevlje kukuruza, koje je zahvatao sićušnom dugoprstom šačicom iz papirnate kese, ka njegovom prozoru slijetali su golubovi s krovova susjednih zgrada i uzlijetali oni koji su šetkali ulicom. U trenutku se, od tog mnoštva golubova, ukrštenih raširenih krila i sudarenih tijela, gotovo smračivalo i nisu se vidjeli ni gospodin Stjepan, ni prozor na kojem se svakodnevno pojavljivao. Potom su jedni zobali iz njegovih dlanova, drugi se tiskali i kljucali zrnje sa simsa koji je odzvanjao od udara njihovih kljunova. Poneki su se bili izvještili da u zraku hvataju zrna koja su padala sa ivice prozora ili iz kljunova drugih golubova, a neki ponovno slijetali na ulicu i utrkivali se da se domognu palih zlatastih zrna. Stajao sam nepomično i gledao. Lice mi je zapljuskivao zrak ustalasan golubijim krilima. Vijorila se moja do ramena duga plava kosa. I dok bih je sklonio s očiju, gospodin Stjepan bi iščezavao s prozora. Golubovi su se još neko vrijeme okupljali i tiskali oko njegovog prozora, a onda se vraćali otkuda su i došli. Uzlijetali bi na krovove susjednih zgrada ili slijetali na ulicu i nastavljali, gegajući se, šetkati izmedju nogu prolaznika.

Nedjeljom je gospodin Stjepan izlazio iz kuće i, uvijek u isto vrijeme, hranio golubove na širokom trotoaru ispred nje. Tada se oko njega okupljalo i više golubova nego obično. Slijetali su mu na ramena i raširene ruke. Čak i na glavu. Na nakošenu crnu francusku kapu, s visokim pipkom, kojom je pokrivao raskuštranu bijelu kosu. Jeli su mu iz dlanova. A neki i iz usta.

I prije nego se pojavljivao, najčešće u čistoj bijeloj košulji, ja sam već stajao na istom mjestu, samo, nedjeljom, svečano obučen. Baka me svake subote kupala i prala mi kosu lipovim čajem da bude svjetlija, mekša i sjajnija. Nedjeljom me oblačila kao u rijetke dane vidjenja s ocem, koji tada nije živio s nama i koji me, u dogovoreni dan, vodio, istim putem, u šetnju i odvodio, u istu slastičarnu, na kolače. U te dane izgledao sam kao na već izblijedjelim fotografijama iz tog vremena, pohranjenim u porodični album. U smedjem tirolskom odjelcu s dugmadima od jelenjeg roga. U bijelim soknicama i platnenim bijelim teniskama namazanim cinkvajsom.

O gospodinu Stjepanu M., koji je živio samotnjački, nisam znao mnogo. Govorili su, najčešće šaputajući, da se poslije dugog lutanja svijetom skrasio u Sarajevu. Nitko nije znao otkud mu bogata kolekcija jelovnika, porculana, kristala i pribora za jelo iz cijelog svijeta i iz različitih vremena, dijelom 10

izložena u izlogu kraj ulaza u njegovu zgradu. Jedni su govorili kako su načuli, a drugi kako pouzdano znaju da je, kao kuhar, radio u mnogim najvećim svjetskim hotelima, na prekooceanskim brodovima, pa i na nekoliko dvorova. Nije bilo malo i onih koji su vjerovali da je to ono što mu je jedino preostalo od nekad ogromnog obiteljskog nasljedja, kao i onih koji su sumnjali da se svega toga domogao na pošten način.

Kao što sam gledao kako gospodin Stjepan hrani golubove, tako sam, s ne manjim čudjenjem, posmatrao dio njegove izložene neobične kolekcije. Prosto sam priljubljivao lice uz prljavo staklo izloga. Dah mi je zamagljivao pogled na jelovnike, raširene poput lepeza, različitih dimenzija, štampanih na papirusu, na štavljenoj koži, na voštanom platnu, na svili i svakojakom papiru, raznovrsnim pismom i na svakojakim jezicima. Bilo ih je ispisanih latinicom i ćirilicom, goticom, arapskim, hebrejskim, jermenskim i kineskim pismom. Velikim i malim, oštrouglim i zaobljenim, jednostavnim i kitnjastim, štampanim i pisanim, jednobojnim i raznobojnim slovima. Kada su otpočinjali inicijalom, u njegovoj ornamentici razabirao sam i odgonetao bilje i cvijeće, skrite i teško raspoznatljive ptice i životinje, ljudska lica i ljudske figure. Otkrivao sam porculanskomliječni, prozirnokristalni i srebrnopatinasti svijet islikanih zdjela, tanjura i šolja, čaša i bokala, pehara i filigranski izradjenog escajga. Probijao se kroz gustiš džungle s ogromnim krošnjama prepunim šarolikih papagaja. Koračao poljem obraslim perunikama čija boja se izjednačavala s bojom nebeskog plavetnila. Gazio po plićaku, okružen procvjetalim lokvanjima. Išao sjenovitom šumskom stazom. Po oštrom stijenju uz more. Po mahovini rajskih vrtova. Saginjao se ispod otežalog granja trešnje u cvatu. Oko mene sniježio behar... Koračao na prstima. Naprosto lebdio. Zaustavljao dah. Da ne rasanim usnulog lava. Da se ne razbježi krdo konja. Da ne prhnu čaplje. Ne poleti soko sa ruke konjanika. Ne krikne paun. Da se ne otkotrlja jaje iz plovkina gnijezda. Zadrhti krvavo sunce zapleteno u rogove jelena. Jekne žica mandoline pomilovana daškom vjetra. Skrije golotinju kupaćica. Rasane se obamrli ljubavnici. Kane suza iz oka raspetog s živom ranom ispod lijeve sise...

Satima sam znao stajati, i po ljetnjoj vrelini i po zimskoj studeni, pred neiscrpnom čarolijom eksponata gospodina Stjepana, koji su me, nekom volšebnom moći i na nevidiljivim krilima, prenosili iz jednog kraja svijeta u drugi, iz jednog vremena u drugo. Baka je, često, po mene slala tetku. Po mene i tetku - ujaka. A onda i sama dolazila po nas troje, jer su me, i ponaosob i zajedno, jedva uspijevali nagovoriti da se odlijepim od tog izloga i odem kući. Ne rijetko su me odvlačili i silom.

Jednoga dana u naš podrumski stan dotrčala je usplahirena prijateljica moje bake, šezdesetogodišnja gluhonijema gospodjica Anastazija, izravna potomka grofova Zrinskih, koja se izdržavala radeći po kućama. Jednom nedjeljno, svakog četvrtka, odlazila je i kod gospodina Stjepana. Pospremala mu je stan. Odnosila prljavo, a donosila čisto rublje... Mlatarala je rukama, kolutala 11

očima i ispuštala nerazumljive glasove. Baka ju je smirivala i riječima i gestama kojima su se i inače sporazumijevale. Ponudila joj stolicu i donijela čašu vode i kocku šećera. Gospođica Anastazija, koju nisam smio zvati gospođom ni u njenom odsustvu, na kratko je sjela, stavila kocku šećera u usta i iskapila čašu, potom skočila sa stolice i nastavila gestikulirati rukama, udarati se dlanom po čelu, iskolačivati oči, praviti raznorazne grimase... Baka joj je odgovarala nešto mirnijim gestikuliranjem, a na moja zapitkivanja što kaže gospodjica Anastazija, pratila njene kretnje i prevodila mi njihovo značenje.

Gospodjica Anastazija je pružila obje ruke prema baki, kao da će je zagrliti, pogledala u strop, udarila se pesnicom u grudi, podigla palac, potom ga savila, a ispružila četiri prsta, dva krajnja priljubila uz palac, promrdala kažiprstom i srednjakom, pokazavši svih deset prstiju, dodajući im još dva, koračajući u mjestu, kao da se uspinje uz ljestve, te prstima obje ruke pokazala kao da nešto sipi sa stropa i pogladila se po kosi. A to je, po bakinim riječima, značilo: Draga moja, Bog mi je svjedok da sam danas, kao obično četvrtkom, oko podneva, otišla da radim i uspela se uskim drvenim stepeništem do stana gospodina Stjepana, kose bijele kao snijeg. Kažiprstom je onda pomakla njoj samo vidljivu zavjesu, prekoračila nevidljiv prag, pa ustuknula korak, udarivši o ivicu stola sa kojeg je pala prazna čaša i razbila se u paramparčad. Baka joj je, odmahnuvši rukom, dala do znanja da za to ne mari i nastavi pričati. Ponovno je pokazala kako sniježi odozgo na kosu, uprla prstom u stolicu s naslonom, prekrižila ruke na ledjima, obrnula dlan, povila kažiprst i micala njim kao kad nekog bez riječi prizivamo da nam pridje, mašila se za njedra kao da će izvuči novčanik, zamahnula kao da će ošamariti baku, a onda pogledala u kuhinjski kredenac, pa u bakinu postelju i, kao pomahnitala, iz praznih ruku nešto bacala na pod, parala, istresala... Mahala kažiprstom. Zgužvala rub suknje i tisnula ga u usta... Baka se križala. Nije mogla povjerovati u njenu priču. A nastavila mi je prepričavati. Gospodjica Anastazija je, stigavši do stana gospodina Stjepana, nekoliko puta pozvonila. A kada nitko, predugo, nije otvarao, zakucala, a onda i zalupala. Potom je pritisla kvaku i otvorila vrata koja nisu bila zaključana. Kada je ušla, ustuknula je, jer je ugledala gospodina Stjepana kako leži na podu, ruku prekriženih na ledjima i vezanih o naslon stolice, s krpom zatisnutom u usta, pomodrjelih ruku i pocrvenjelog lica, s nabreklim žilama po čelu i vratu. Kada ga je odvezala, i on došao do daha, ispričao joj je što se dogodilo.

Tog jutra, prije nego što je i nahranio golubove, u stan, otključan, kako bi ona, kao i obično četvrtkom, ušla, upala su dva momka s noževima u rukama. Tražili su da im da novac i zlatninu. A kada im je rekao da on ni novca ni zlatnine nema, prijetili su da će ga zaklati, ne kaže li gdje ih krije. Ponovio je da nema gotovo ni prebijene pare, jer njemu za život ne treba mnogo, tek toliko da pokatkad nešto prezalogaji. Ni hranu za golubove ne kupuje. Svake godine mu jedan seljak donosi nekoliko vreća kukuruza. U zahvalu što je njegovom ocu, davnih dana, pri jednom od svojih putovanja u Ameriku, odnio pismo i, u 12

novinu zamotanu, nekakvu porodičnu amajliju. Živi od dobrote drugih. Ne plaća ni gospođicu Anastaziju, koja mu, jednom nedjeljno, sprema stan. To joj je uračunato u naknadu koju joj daje stari advokat Szabo za čišćenje njegove kancelarije, a s kojim se on sreo, prvi i posljednji put, prije pedesetak godina u nekom istambulskom bordelu. Nisu mu vjerovali. Prijetili su mu. Šamarali ga. Prinosili mu oštricu noža pod grlo. A onda počeli preturati po kući. Razbijati posudje kojeg je u stanu bilo deset puta više nego u uličnom izlogu, govoreći da tko je toliko proživio i toliko proputovao kao on, a uz to živi kao posljednja bijeda, mora ležati na parama. Pod njihovim nogama hrskala je srča kineskih vaza, indijskih zdjela, baroknih tanjura, srednjevjekovnih svijećnjaka, staklenih dvorskih pehara... Rasparali su dušeke i jastuke. Po podu se rasula morska trava, a po zraku letjelo guščije paperje...

Kada se gospodjica Anastazija prestala, kao u transu, vrtjeti nasred naše kuhinje i mene minuo strah da će, mlatarajući rukama, lupajući nogama i skačući, sve porazbijati po našem stanu, kucnula se po čelu, a onda po zraku, kao da je komad leda, srušila stolicu i nasmijala se, očima, koje su se vedro zacaklile, ispuštajući radostan glas, sličan jecanju. Možeš misliti, draga moja, što se onda dogodilo. Kada je, i sam na kraju strpljenja, stariji od te dvojice, prestao obuzdavati i odvraćati mladjeg, koji je gospodinu Stjepanu, sve češće i sve bliže, prislanjao nož pod grlo, da konačno povuče sječivom i starcu pusti krv, iznenada je nešto kucnulo. Napadači su se trgnuli. A kada je počelo kucati sve češće i glasnije, izjurili su iz stana. Htijući se osloboditi, gospodin Stjepan, vezan i s prljavom maramicom gurnutom u usta, srušio se, zajedno sa stolicom, na pod. Tako ga je zatekla gospođica Anastazija.

Kada ga je odvezala i pomogla mu pridići se, izvadio je prljavu krpu iz usta, koja umalo što ga nije ugušila, prije nego joj je išta objasnio, prišao je prozoru, otvorio ga i počeo hraniti golubove. Davao im je kukuruza više nego obično. Udaranjem kljunovima o prozorsko staklo, jer se tog jutra nije pojavio na prozoru, kao svakog dana, točno u devet sati, spasili su mu život.

Ispričavši baki, a ona meni, što se dogodilo tog dana u stanu gospodina Stjepana, gospođica Anastazija zapljeskala je rukama tako snažno da sam mislio kako će poletjeti. Podigla je stolicu, koju je bila oborila. S olakšanjem se sručila na nju i onda na miru, kao pri svakom dolasku kod nas, popila kavu s bakom. Dalji njihov razgovor nije me zanimao.

Otada sam na taj dogadjaj mislio kad god sam stajao na uglu čika Nikolinog granapa i gledao kako gospodin Stjepan M. hrani golubove, a po njemu jutarnji prolaznici navijaju satove. Obnavljao mi se pred očima kad god sam buljio u njegov izlog s jelovnicima, posudjem i priborom za jelo do kojih je on došao tko zna gdje i tko zna kako. A pogotovo kada bih vidio gospođicu Anastaziju koja je, poslije loma noge na poledici, sve rjedje dolazila u posjetu mojoj baki. I kasnije sam ga se često prisjećao. I onda kada su i gospodin Stjepan, i gospođica Anastazija i moja baka bili već odavno umrli. 13

BUBAŠVABE, GOLUBOVI, KOKOŠI...

"Sudbina, sinko moj, sudbina!", ponavljala je moja baka, često pričajući i sama sa sobom. I ja sudbinu zamišljao kao zbir zlih bića koja svojom stravičnošću prevazilaze opise iz njenih priča, kojima me svaku noć uspavljivala, punih krilatih zmija, džinovskih orlušina i višeglavih aždaja. A ta i takva sudbina sručila se, ne jednom, na našu obitelj. I kao što je jastreb ne samo plašio i rastjerivao, nego i hvatao i odnosio moje golubove, tako je i sudbina rastjerivala i odnosila članove naše obitelji. Za vrijeme rata odnijela je bakinog muža i najstarijeg sina, maminog tatu i brata, mog djeda i ujaka. Oštrim kandžama bila je zgrabila i tatinog brata, mog strica, ali je u rvanju s njom, kao moj pirgo s jastrebom, ostao samo bez noge. A poslije rata sudbina je učinila da, u dotat prepunom i pretijesnom podrumskom stanu, ostanemo živjeti samo baka i ja. Veći dio dana, pa i dio noći, dok je ona bila na poslu, u stanu sam ostajao sam.

Baka je, tada, radila kao kuharica u radničkoj menzi teretne željezničke stanice Alipašin Most, koja je bila na periferiji, izvan grada. I trebalo joj je podosta vremena dotamo. Mada je išla kraticom. Ulicama koje je dobro poznavala. Kroz dvorišta koja su imala dva ili više ulaza-izlaza. Kroz kukuruzišta koja su otpočinjala gdje su se završavale kocke novih kuća, nalik jedna na drugu kao jaje jajetu. Pa prugom. Čas krateći, čas produžavajući žurni korak, ovisno od toga je li stajala na svaki ili na svaki drugi prag, što ju je podjednako umaralo. Sve dok se ne bi pred njom ukazali signali i mreža kolosijeka iza skretničarevog kućerka, koji su se preplitali poput njenih, svakim danom sve debljih i plavljih vena na nogama. Potom je preskakala šine, provlačila se između ili ispod vagona, sve dok ne bi, zadihana i oznojena, stizala do stanične zgrade, gdje se presvlačila i išla u kuhinju menze koja je bila u baraci iza stanice. Stanična zgrada, nije se razlikovala od ostalih, ostalih još iz doba Austro-Ugarske, koje sam dobro poznavao. Jer, na željeznici su radili svi iz očeve obitelji, izuzev njega. A i ja sam, često stavljajući na glavu otpravničku kapu, koja mi je prekrivala i oči i uši i uzimajući u ruke crno-bijeli loparić, dugo mislio da ću, jednoga dana, biti šef stanice, dočekivati i ispračati vozove, koji izranjaju iz magle nepoznatih krajeva i ponovno u nju uranjaju. Donoseći miris daljina o kojima sam često mislio i sanjao. A još više joj je vremena trebalo da se, radeći od jutra do mraka, umorna, otamo vrati kući.

Od kuće je odlazila rano, a vraćala se kasno. Kuću je, najčešće, zaključavala. I ja sam svakodnevno izmišljao nove igre. Kako ne bih, kao u prvo 14

vrijeme, kada su, za mene neznano kud, iz kuće nestali ostali ukućani, od bakinog odlaska do dolaska, buljio u kazaljke vekera na kuhinjskom kredencu, koje, kako mi se činilo, kao da se nisu pomicale. A nekada uistinu i nisu. Jer ga je baka, pokatkad, zaboravljala naviti.

Kako se ne bih pitao gdje su mama, tata, tetka i ujak, jer baka na moja pitanja nije htjela ili nije znala odgovoriti i, čim bih zinuo, kako bih je o njima bilo što priupitao, počinjala priču o nečem drugom ili mi začepljavala usta kockom šećera, a kako ne bih umirao od dosade, jer sam u bakinoj odsutnosti, zavirio sto puta u svaki kutak stana, sve pregledao do u sitnicu, pa i onjušio, ne samo kolekciju praznih bočica od parfema koje je tetka skupljala, izmišljao sam igru za igrom. Pogotovo kada su mi se pokvarile sve igračke koje sam imao, od kojih sam neke i sam napravio.

Sivi konj za ljuljanje već odavno je ležao u drvarnici, izvrnut na boku, kao mrtav i tamo trunuo. Živa rana, rupa na njegovom boku, koju sam izvrtio da vidim od čega je načinjen, sve više se širila dok nije ostao ne samo bez jedne noge, nego i bez dijela trupa. A kako bi i bilo drugačije kad sam ustanovio da je praznina u njemu ovijena u sivu kožu od lijepljenih starih novina. I to upravo u vrijeme kada sam naučio štampana slova. Kada sam svako slovo na koje sam nailazio sricao naglas bezbroj puta. Ne rijetko, kada nikoga nije bilo u blizini, držeći pored usta veliki veš-lonac, kako bi mi glas bio što dublji i sličniji očevom. Otkidao sam komadić po komadić tutkalom slijepljenih starih novina i čitao ih. Prestao sam kada sam naišao na slojeve štampane nečitkim hijeroglifima gotice. Ali tada tronogi konj već više nije bio za jahanje i ljuljanje. U međuvremenu iscurila je i gotovo sva pilotina iz krpenog pajaca kojeg mi je napravila majka i poslala iz bolnice, kako su mi govorili, a ja u to sumnjao. Jer, koliko sam i tada znao, u bolnicu se ne ide u posjetu samo jednom mjesečno i ne šalju se otvoreni paketi, kako bi ih mogli pregledati. Pogotovo se ne pakuju uz tiho sašaptavanje kako ja ne bih čuo što govore. A i ako bih čuo, da ne mogu razumjeti o čemu se radi. Mnoge svoje igračke napravio sam i sam. Tako sam i od nožem nazubljenog drvenog kalema za konac napravio neku vrstu tenka. Kretao se pomoću olovkom zasukane gume od viklera, koju sam provlačio kroz otvor kalema i, sa druge strane, pričvrščivao je prepolovljenim palidrvcem šibice. Gumu, koja je primoravala kalem okretati se i kretati, a pucala od neprestanog uvrtanja, zamjenjivao sam novom, vađenom iz bakinih ili tetkinih viklera. A tetkini vikleri, od posljednjeg njenog pranja duge guste crne kose, kada je, i ne osušivši je, istrčala iz kuće, ne vrativši se ni te, ni sljedećih večeri, stajali su u limenoj kutiji, na njenom nahtkaslu, koju baka nije otvarala. Samo bi, s vremena na vrijeme, duboko uzdišući, brisala prašinu koja se na njoj skupljala. Na toj kutiji, ispod crteža gradske ulice s kočijom, pisalo je Wien. Mamini su govorili da je to Beč, tatini da je Dunaj, te nisam znao što je od toga istina i kako se taj grad stvarno zove. Kada je i posljednja guma pukla moja samohotka je zauvijek stala. Tada sam smislio novu igru.15

Kad bi se smračilo na daščani pod stavljao sam mrvice starog kruha, gasio svjetlo, pritajivao se, stojeći nepokretan i jedva dišući, ako sam uopće disao. A onda svjetlo naglo palio i hvatao bubašvabe i bubaruse koji su se u ogromnim količinama okupljali oko krušnih mrvica. Hvatao sam te crne i smeđe hitronoge žohare prije nego bi iznova, u paničnom bijegu, nestali odakle su i došli. Iz spojeva dasaka na podu i pukotina u zidu. Uhvaćene stavljao sam u aluminijski lavor do vrha napunjen vodom. Primoravao sam ih plivati od jednog do drugog kraja lavora, ne dopuštajući im dokopati se obale, niti predahnuti, sve dok ne bi smoreni, potonuli na dno i ostali tamo ležati, izvrnuti na leđa, ispustivši i posljednji mjehurić svoje žoharske duše. Igru sam ponavljao, paleći i gaseći svjetlo, sve dok se dno lavora ne bi crnjelo od njihovih ljušturastih tijela. A onda lavor istresao u klozetsku šolju. Propinjući se na prste, dohvatao sam porculansku ručku koja je bila okaćena o metalni lančić i povlačio vodu. Potom uklanjao tragove te igre prije nego bi se baka vratila s posla. Po njenom dolasku nabrajao sam joj čime sam se sve igrao, samo sam tu igru prešućivao. Ne zato što joj nisam htio reći da sam ubijao bubašvabe i bubaruse. Jer to je činila i ona. Tu tajnu sam joj namjeravao odati kada se, nakon više paljenja i gašenja svjetla, više ne pojavi nijedan žohar kojih se ona zaludno nastojala riješiti DDT-ijem i drugim smradnim prašcima kojima je posipala sve kutove po kući. Znajući da bi me tad pomilovala po kosi, poljubila u obraz i dala mi, ne jedan, nego dva čokoladna bombona iz bombonijere koju je držala pod ključem, kao što je to uvijek činila kada bih učinio neko dobro djelo. I to je ostalo tajna, jer je bubašvaba i bubarusa svaki put bilo, ako mi se to nije samo pričinjavalo, ne sve manje, nego sve više i više. Tako da mi nije preostajalo drugo do da smislim neku novu igru.

Tajna je, za druge, ostalo i to da smo baka i ja najčešće jeli golubiji gulaš, koji je ona pravila od golubova koje je hvatala svojim rukama. U predahu, između kuhanja jela u ogromnim kazanima i pranja gomile suđa, iskradala se i odlazila do teretnih vagona kojim je tog dana stiglo žito. U njih bi, po odlasku radnika koji su istovarivali vreće s kukuruzom i pšenicom, nahrlili golubovi, kako bi pozobali zrnevlje koje se prosulo iz proderanih vreća. Ti stanični golubovi, za razliku od gradskih, izgladnjelih, mršavih, prljavih i šugavih, bili su ugojeni, debeli, čisti i sjajnog perja. Baka im se prikradala krišom, tiho. Nakon što bi se uspela u vagon, brzo je zatvarala vrata za sobom. I otpočinjao je lov. Golubovi, preplašeni, usplahireno su letjeli po mrklini zatvorenog vagona, a baka je išla tragom šuma njihovih krila i udara njihovih tijela o daščane zidove i limeni krov vagona. Golubovi su se sudarali u letu. Prolijetali pored njene glave tako da ju, često, ne samo zapljuskivao ustalasani zrak, nego čak često i bolno okrznulo oštro sječivo njihovih krila. Isklizavali, već uhvaćeni, iz njenih ruku, poput ribe ili mokrog sapuna. Ona se bacala za njima. Saplitala. Padala. Podizala i otresala. I nastavljala lov. Na koncu, uvijek je, nakon kraće ili duže borbe, s manje ili više ogrebotina, uboja i ožiljaka, iz vagona izlazila s cekerom punim 16

golubova, kojima je svojim rukama zavrnula šiju, prije nego ih je umotala u novinu i stavila u ceker. Na vrh cekera stavljala je pletivo, koje je nosila stalno sobom, kako bi, bude li prilike, a na poslu je nikada nije bilo, isplela bar koji red. Time je krila sadržinu cekera. Kao što su činili i ostali koji su s njom radili, krijući od drugiha, kao i ona, da hvataju golubove. A i nju i njih odavao je trag krvi koji je ostajao iza njih dok su odlazile kućama. O tim golubovima, o tome kako ih je baka hvatala, kako im je zavrtala šiju, kako je krvave novine, odmah po dolasku kući, ugurivala u peć i potpaljivala i o golubijem gulašu, nakon kojeg smo oboje oblizivali prste i komadićima kruha otirali tanjure da ih gotovo nije trebalo prati, nikome nisam pisnuo ni riječi. Ni kada smo se, dječurlija iz susjedstva, okupljali na uglu i nadlagivali. Kada je bila riječ o jelu, govorio sam kako najčešće jedemo pileći gulaš, jer imamo rodbinu na selu koja nam stalno šalje piliće, kojih imaju toliko da ne znaju što s njima da rade. Kako moj djed, svako jutro, drugim baršunastopaperjastim žutim piletom očisti cipele. Kako... A kada je bila riječ o majci ili ocu, kako ne bih lagao, a nisam znao ni što da slažem, kazivao sam da me baka zove, mada njen glas nitko osim mene nije čuo i otrčavao u kuću.

A ni komšijskoj djeci ni baki nisam ispričao što sam vidio svojim očima, jer sam bio siguran da mi ne bi, ma u što se zaklinjao, vjerovali. A gledajući kroz prozor spavaće sobe, ukopane većim dijelom u zemlju kao i cijeli naš stan, vidio sam što se u gazdaričinom kokošinjcu, odnosno ograđenom prostoru koji je bio tik uz prozor, poslije iznenadnog ljetnjeg pljuska događalo. Nakon što sam spustio pogled s duge koja se pojavila iznad krošnje kestena koju je obasjalo sunce, pomolivši se kroz plavetnu pukotinu tamnih oblaka, ugledao sam kako je jedna kokoš vrhom kljuna uhvatila glistu koja je izvirila iz zemlje i pokušava je izvuči. Pritrčala je druga kokoš i oštrim kljunom je kljuvala u glavu sve dok joj nije potekla krv i počeo curiti mozak. Onda su dotračale i ostale i počele je i one kljuvati. Kljuvale su je sve dok se nije srušila na zemlju i ostala ležati k nebu dignutih poluzatvorenih očiju i ukočenih žutih nožica. I s već mrtve su kidale meso i jele ga. Glistu, koju je ta kokoš iščupala iz zemlje kao da su bile i zaboravile. A ona je, prepolovljena oštrim kljunom, brzo vijugajući, otišla na dvije strane i nestala u dvije rupe u zemlji. Svima sam samo rekao kako sam tog dana vidio veliku dugu jarkih boja. Najveću i najljepšu koju sam dotad vidio.

A kada su, jednog predvečerja, trojica mladića četvrtog, ne samo izbacili s noge na nogu iz susjednog bifea, nego ga nastavili udarati cipelama po bubrezima i glavi i kada se pokušavao pridići i dok je ležao na ulici, učinilo mi se da, u crnom odijelu, pokušavajući doći do zraka, liči na bubašvabu koji se davi u lavoru punom vode. Njegovo mlataranje rukama i nogama, kojima se pokušavao koliko-toliko zaštititi od kiše udaraca, ličilo je na bubašvabino koprcanje nožicama. Kao što je, poslije direktnog muklog udarca cipele u lice, krv, koja je zajedno s pljuvačkom i izbijenim zubima tekla na njegov ispružen dlan i kapala na asfalt, ličila na krv koja je kapala iz kljuna guluba kojem je baka 17

zavrnula šiju. Njegove oči, zakovrnute, poluspuštenih kapaka, ličile su na oči usmrćene kokoši, a oni koji su ga nemilice tukli, najednom, postali orlušine koje ga komadaju oštrim kljunovima i kandžama.

Stajao sam, nedaleko mjesta događanja, kao ukopan i gledao razrogačenih očiju kako se trojica mladića pretvaraju u jedno, troglavo, višestruko i višenogo biće, a udarcima na zemlju oboren mladić u sve beživotniju masu prašnjave tkanine i krvavog mesa. Svaki udarac, koji je muklo odzvanjao, počeo me i samog boljeti. A udarali su ga, dugo, i mrtvog. Kao da ih je izazivao i razjarivao smiješak na njegovom izobličenom i krvlju oblivenom licu, koji sam i sam vidio. Kojim kao da im se rugao, a, ujedno, smrti zahvaljivao što ga je spasila i gorih muka. Ostao sam kao skamenjen i kada su trojica mladića, pred dolazak milicije, nestali, kao da su u zemlju propali ili se, u šta sam više vjerovao, mašući rukama, pretvorenim u krila, digli u nebo. Odletjeli poput troglavog zmaja iz bakinih priča, kojima me, kao što rekoh, uspavljivala, a on me, kao i ostala sanjana čudovišta iz njih, ne jednom, svog oznojenog, budio iz sna.

ISUS JE, NOĆU, DOLAZIO MOJOJ BAKI

Često sam čuo kako baka, uvečer, dok je klečala u uglu sobe, ispred raspela i upaljenog kandila, s brojanicom od rogaćevih koštica u rukama, koju je vješto premetala među prstima i dok je sklapala dlanove, dizala ih uvrh grudi i k njima priklanjala glavu, šapuće Isusu da dođe.

Ponavljala je Isusovo ime, izgovarajući ga glasnije od ostalog što je tiho govorila, mrmljajući kao da ponavlja stalno istu molitvu, a što sam, naćulivši uši, pokušavao čuti ili očitati s njenih tankih, gotovo beskrvnih i jedva primjetno pokretnih usana.

...Isuse... dođi... ...dođi, voljeni moj... ...Isuse... otkako su te odveli, nisam prestajala vjerovati da ćeš se, jednoga dana, vratiti... ...Isuse... ...nikada nisam povjerovala da si mrtav... ...ni kada su mi svi govorili da napustim svaku nadu u tvoj povratak... ...Isuse... ...da bi već odavno došao, da si mogao i htio... ...Isuse, Isuse... ...vjerovala sam da se, kad-tad, moraš pojaviti... ...da će tvoj dolazak biti iznenadan kao što je iznenadan bio tvoj odlazak... ...da ćeš doći kao što su toliki došli, koje su, kao i tebe, odveli u podjednako mračnu noć... ...Isuse... ...ne plačem, to su suze radosnice, to se ja radujem tebi, koji si, znam, na putu do svoje voljene... ...znam da ćeš doći, kao što su mnogi došli, poput tebe, nestali u ratu... ...Isuse... ...ni o njima se dugo ništa nije znalo i ništa nije čulo, kao ni o tebi... ...o tebi sam se raspitivala na sve strane... ...pitala je li te itko igdje vidio, sreo, čuo od bilo koga išta o tebi... ...Isuse... ...opisala sam te, ne jednom, do u najmanju sitnicu... ...nisam zaboravljala pomenuti nijednu tvoju naviku, nijednu 18

tvoju karakterističnu kretnju... ...zabacivanje, brzim, kratkim zamahom glave, pramena kestenjaste kose koji ti je stalno padao na čelo... ...ni madež, čak, s lijeve strane grudi, na koje sam ti naslanjala glavu i samo tako mogla usnuti, čvrsto pripijena uz tebe... ...Isuse... ...s nogu sam spadala obilazeći svakog za kog sam čula ma kada i ma otkuda da se, poslije rata, vratio... ...vid gubila čitajući, po tko zna koliko puta, svaki spisak stradalih, poginulih i pobijenih... ...odahnula, kad god bih ustanovila da te nema na tim spiskovima... ...Isuse... ...dođi, voljeni moj... ...pojavi se... javni se, ma kako i ma otkuda... ...daj mi bilo kakav znak... ...Isuse... ...kome si što skrivio i kome sam što skrivila... ...ličiš li, poslije toliko godina, manje na sebe nekadašnjeg, nego ja na sebe nekadašnju, na jedinoj našoj zajedničkoj fotografiji koju imam... ...Isuse... ...ne vjerujem da si mrtav, da su te ubili... ...ne vjerujem... ...vjerujem... ...Isuse... ...vjerujem da ćeš, i ako si umro, uskrsnuti iz mrtvih... ...bilo da su te ubili naši ili njihovi...

Tada nisam znao tko su bili naši ni tko su bili njihovi. Ni za koga su naši bili naši, a njihovi njihovi, a za koga naši njihovi, a njihovi naši.

A često sam čuo i kako baka, ujutro, uz pravi ruski čaj, ako se on i tada tako zvao, iz sitnocvjetičastih šalica od čistog češkog porculana, još jedino preostalih od servisa koji je njena baka donijela u miraz, govori svojoj prijateljici Kristini kako joj je sinoć dolazio. Pri tom je, primičući glavu njenoj, to govorila dovoljno tiho da ja ne čujem, a dovoljno glasno da nagluha gospođa Kristina čuje. A i gospođa Kristina, sitna, čila sjedokosa šezdesetogodišnjakinja, koja je, kako se tad govorilo, držala do sebe i brašnjavobijelim puderom puderisala obraze i drečavim karminom šminkala usne, čiji je muž, također nestao, kao i bakin, samo ne u drugom, već u prvom svjetskom ratu, primicala usne njenom uhu i tihim, drhtavim glasom, ne čujući ni sama sebe, kazivala joj kako je sinoć i njen njoj dolazio. I tog puta, kao obično, na bijelom konju i sa isukanom sabljom... Otvarala lakanu tašnicu, koju je držala na krilu i iz nje vadila okruglo ogledalce, češalj, pudrijeru i karmin. A kad bi, ogledajući se u ogledalcu i popravivši malo frizuru, izvadivši i ponovno stavivši ukosnicu u punđu, takla se pufnom iz koje se širio oblačak pudera i još jednom iscrtala ivice usana, sve to, ponovno, vratila u tašnicu, iz nje je vadila već izblijedjelu i, po ivicama, iskrzanu fotografiju mladog oficira, na bijelom propetom konju i sa iskukanom sabljom u visoko uzdignutoj ruci...

Kad god je baka odlazila iz kuće, u crkvu ili na pijacu, i ja ostajao sam, pretraživao sam cijelu kuću, ne bih li pronašao Isusove tragove. Zalud sam tražio. Na podu nije bilo tragova njegovih stopala. Na tankom sloju prašine po polituri namještaja od orahovine nije bilo tragova njegovih prstiju. U ogledalima trodjelne psihe, u koju sam duboko zaranjao, kao da lutam kristalnom šumom, nije bilo tragova ni njegovog lika ni njegove sjenke... Samo su se svakodnevno smjenjivali mirisi koji su kroz prozor spavaće sobe, koji je baka svaku večer, i ljeti i zimi, ostavljala otškrinutim, dopirali izvana i uvjeravali me da se tu svake 19

noći događa nešto neobično. Čas se osjećao miris zraka ispranog dugim snažnim pljuskom. Čas miris procvale lipe. Čas svježeg snijega. Čas pržene kave. Čas, tko zna otkud, bijelih ljiljana...

Svaku večer, nakon što bih oprao zube i noge, prije nego bih legao u postelju i baka me natjerala izmoliti Očenaš, sklapao sam oči, usporavao disanje i pravio se da čvrsto spavam. A osluškivao sam svaki šum i pažljivo gledao kroz jedva razmaknute kapke i rešetke trepavica, očekujući da ću čuti ili vidjeti Isusa. Razaznavao sam klizenje bakinih filcanih papuča po linoleumu kuhinje, po daščanom podu predsoblja i po starom perzijskom ćilimu prostrtom po podu sobe. Šuštanje njene crne glotane haljine, koju je raskopčavala, skidala i, prije nego bi obukla bijelu pamućnu spavaćicu, njom ogrtala drveni krojački model u uglu, pored njene stare singerice, kojeg sam se, bezglavog, ne jednom prepao. Škripanje rasušenog bračnog kreveta, dok je lijegala. Listanje stranica Svetog pisma koje je do duboko u noć čitala, pa s njim u ruci i naočalama na očima, ne rijetko, i zaspala... I nakon što bi kratko škljocnuo prekidač za svjetlo kraj njenog uzglavlja, dugo, dugo sam gledao u tamu, usuđujući se, tada, mada ne širom, i otvoriti oči. Gledao sam igru sjenki na zidu, na koji su padali mutna svjetlost ulične svjetiljke i džinovski uvećani, razigrani obrisi izduženih nareckanih listova krošnje kestena ispred kuće i paučinastopjenaste čipke prozorskih zavjesa... Ali Isusa nikada nisam ni čuo ni vidio.

Bivao sam svjestan da sam zaspao tek kada bih se probudio. Baka je, kao svakog jutra, već bila na nogama. Vatra podložena, Mlijeko skuhano... I sve je, kao svakog dana, otpočinjalo iz početka. I sve se ponavljalo.

Često sam čuo kako baka uvečer, dok je klečala u uglu sobe, ispod raspela i upaljenog kandila, s brojanicom u rukama, koju je vješto premetala među prstima i dok je sklapala dlanove, dizala ih uvrh grudi i k njima priklanjala glavu, šapuće Isusu da dođe.

A sa Isusom je bilo kao sa zrnom graha potopljenim u vodu. Kada sam grah stavljao u posudicu s vodom, a posudicu, danju, na osunčani dio jedinog prozora, našeg podrumskog stana, okrenutog jugu, noću, pak, nasred kuhinjskog stola iznad kojeg je gorjela žarulja, nisam oka skidao s njega. Posmatrao sam ga netremice. Ne trepćući. Pa ni kada bi mi oči zasuzile i proplakao. Ali, zrno graha je, pred mojim očima, uvijek bilo isto. Nije se mijenjalo. Tek probudivši se, iz kraćeg ili dužeg sna, nakon što bi mi, smorenom od bdijenja i dugog gledanja, glava klonula i zaspao, uočavao sam na zrnu graha ne male promjene. Grah bi nabubrio. Udvostručio se. Prestao biti bijel. Postao ružičast. Izgubio sjaj i glatkoću. Smežurao se poput jagodica bakinih prstiju nakon pranja velikog veša lužinom u drvenom koritu. Napukao. Raspukao. Stidno se pomolila mala bijela klica. S zrna se oljuštila providna kožica kao košuljica sa bjelouške. Klica se razrastala. Zrno se rastvaralo. Na bijelom izdanku pojavljivali se prvi žutozeleni listić...

Čuda su se, dakle, događala dok sam ja spavao.20

I kao što je, za mene neprimjetno, usprkos svoj mojoj pozornosti, iz zrna graha izrastala nova stabljičica, koju sam, potom, sadio u vrt i ona se, uz visoku pritku, sve više uspinjala ka nebu, tako je, dok sam ja spavao, vjerojatno, i Isus neprimjetno dolazio u našu kuću. U to nisam sumnjao. Jer, za koga je baka, od jutra do mraka, čistila naš stan? Iznova ribala tek osušen pod. Izgonila iz kuće i najmanju prašku. Povazdan glancala Sidolom mesingane šteke. Hukala u prozorska stakla i dugo ih trljala zgužvanom novinom. Uklanjala svaku muhoserinu sa uvećane fotografije izvješene na zidu iznad bračne postelje u kojoj je sama spavala, na kojoj se ona i njen muž, moj djed, kojeg je progutao mrak rata, smiješe jedno drugom. U to nisam mogao sumnjati, jer moja baka, kojoj je sve više slabio vid i koju su sve češće boljele noge, nije sama mogla biti tako čvrst stup naše kuće kao što je bila.

Otad vjerujem i u ono što nisam vidio, kao što mnogi ne vjeruju u ono što sam čuo. A ležeći na livadi, ne jednom sam svojim ušima slušao kako trava raste.

BAKIN ANĐELAK

Baka je često govorila da sam anđeo. Anđelak. Bakin anđelak. I kada nas je tko sretao na ulici, pomilovao me po kosi i pitao slušam li baku. I kada nam je tko dolazio u posjetu i stavljao me na krilo. I kada su u kući bili samo naši ukućani. A i kada smo nas dvoje, kao najčešće, u kući bili sami. Bio sam bakin andjelak. Tome nitko nije protivuriječio. A i kako bi, kada se baka ponajbolje razumijevala u te stvari. Dva puta dnevno išla je u crkvu. Ujutro i uvečer. Na jutarnju i večernju misu. Sprva u malu crkvicu Svetog Vinka, nedaleko od naše kuće, u Titovoj ulici. Kasnije, kada je preselila na Marindvor, u bijelim kamenom obzidanu crkvu Svetog Josipa. Za Božić i Uskrs išla je u katedralu. Ponekad i u crkvu Svetog Ante, zaštitnika đaka i studenata, u koju su, naročito potkraj školske godine i pred fakultetske ispite, išle za svoju djecu zabrinute majke. I katolkinje, i pravoslavke, i muslimanke, i Židovke. Baka je, kada nije mela, prala i kuhala, jer je po cijeli dan nešto radila, držala u ruci Sveto pismo. Ta mala, a debela knjižica, crnih korica, na kojima su zlatotiskom bili utisnuti naslov i križ s trnovim vijencem, uvijek joj je bila na dohvat ruke. Kada bi sjedala, smorena poslom, držala ju je na krilu. Nastavljala šaputati molitve i premetala u rukama brojanicu sa srebrnim križićem, kao što je to činila uvečer, stavljajući Sveto pismo na noćni ormarić, ostatak odavno rasparenog namještaja od orahovine, prije nego bi ugasila noćnu lampu i zaspala. Na polici, u uglu kuhinje, držala je porculanski kip Bogorodice s malim 21

Isusom u naručju. Često je dizala pogled k njoj. Svakodnevno je brisala s kipa prašinu, prala muhoserine i dosipala ulje u kandilo ispred njega u kojem je mali žižak danonoćno gorio i treptao, poput zvjezdice koja je zaboravila, i poslije svitanja, zgasnuti i iščeznuti. Baka bi se prekrižala svaki put kad bi pogledala Bogorodičino lice, obasjano i oživljeno svjetlom plamička koje je neprestano razgonilo sjenke s njega. Na zidu bakine spavaće sobe bile su samo dvije slike. Jedna manja, na kojoj je bila ona izmedju muža i najstarijeg sina, onakvih kakvih se još samo ona sjeća i koji su ostali u našoj obitelji jedini koji nisu starili. I jedna veća, velika, koja je prekrivala pola zida. Na njoj beskrajna ledena površina. Boja leda, na dnu slike i boja neba, na njenom vrhu, bila je tamno plava, postepeno prelazeći u sve svjetliju zelenu, kao što zelenkasta prozirnost plitkog mora prelazi u neprozirnu modrinu dubine. I pored dugog i pažljivog posmatranja nikada nisam mogao točno ustanoviti granicu gdje se završava led, a otpočinje nebo i obratno. Nasred tog leda, ispucalog koliko je, vremenom, ispucala boja na slikarskom platnu, bio je poboden velik drveni križ. Prazan. To je bio prvi prazan drveni križ koji sam vidio. Na svim ostalim, u bakinim knjigama, na slikama u crkvi, na groblju, na raskršćima seoskih puteljaka i u kapelicama, bio je pribijen Isus. Taj na slici, usamljen i velik, prazan, kao da je čekao onoga koji će na njega biti pribijen. Pitao sam se tko je taj koga će razapeti. Pomišljao sam na tatu. Ali on, sa povelikim stomakom, nije ličio na Isusa. Više puta sam sanjao kako mene razapinju. Jednom sam na križu, na slici, vidio sebe, dlanova i stopala probijenih velikim ekserima. Ali i to je bio san. Posumnjao sam u bakine riječi da sam anđeo, anđelak, bakin anđelak, kada sam, pri kupljenju lemuzine u crkvici, u susjedstvu, u koju me vodila sobom, u crvenu baršunastu kesicu s zvončićem, koju je, na dugoj zlatnom bojom obojenoj dršci, svakom pružao crkveni zvonar, stavio novčić koji mi je za to dala, a iz kesice izvukao dva. A u to se uvjerio kada sam konačno ustanovio kako u međunožju imam ono što nisu imale moja tetka i moja rodjaka, jedine žene koje sam dotad vidio gole. S tetkom sam katkad spavao. I vidio je više puta golu dok je svlačila odjeću i oblačila spavaćicu. Jednom i kada se kupala. A rodjaka, stričeva kćerka, koja je tada prvi put, sa sela, gdje su živjeli, došla u grad, kod nas provesti božičnje i novogodišnje praznike, bila je prva djevojčica koju sam pipao. Baka nas je zajedno polegla na sećiju u kuhinji i pokrila jorganom, da odspavamo, prije nego ona završi kuhanje i povede nas u katedralu na ponoćku. I dok se baka motala po kuhinji, ne znajući čega se prije prihvatiti, ubaciti drva u peć, podići poklopac sa šerpe iz koje je kipjelo, otvoriti rernu i poviriti, kako germtajg ne bi zagorio, gledajući svaki čas na sat, a prekrižavši se kad bi joj se pogled sreo s pogledom porculanske Bogorodice, posuti već gotove lokume šećerom u prahu, obrisati još brašnjave ruke i izvaditi iz ormara haljinu koju, prije izlaska, treba propeglati... ja sam, u strahu da baka ne primijeti, 22

pomjerao dlan po rodjakinom tijelu. Dodirivao vrhove njenih tek propupalih grudi. Milovao joj stomak. Spuštao ruku sve niže i niže. Taknuo njenu blagu uzbočinu. Zastao. Opipao uokolo i utisnuo prst u njenu usjeklinu. Tiskao sam ga pažljivo sve dublje. Sve dok se nije ovlažio, a meni se tako digla kitica da sam osjećao kako će se dići jorgan i baka vidjeti što radimo. Uto je rodjaka, koja se dotad nije micala, praveći se da spava, ali i ne diše, stavila ruku na nju i čvrsto je stisla. Umalo da vrisnem. Ne od bola, nego od iznenadjenja i dragosti. Ne znam jesam li joj je stavio ili ju je stavila sama, jer je baka povikala: "Dosta spavanja, djeco, dosta izležavanja, valja požuriti u crkvu!" I brzo smo ustali. Još brže se obukli. Bez riječi. I izbjegavajući pogledati jedno drugom u oči. U katedrali je bila i veća gužva nego uobičajeno u vrijeme ponoćke, kada su u crkvu išli i oni koji tokom godine nisu prekoračivali crkveni prag i sobom dovodili brojnu djecu. Te godine su u katedrali postavili i nove jaslice koje su dobili iz Amerike. Sve je bilo, istina manje, ali kao pravo. I brda i livade. I ljudi i životinje. Tekla je prava voda. Mlin se okretao. Okupljeni oko jaslica, u kojima je, na slami, ležao tek rodjeni Isus, izgledali su kao živi, kao što je živa izgledala stoka u štali, krave i telad, ovce i jagnjad... Ali sva ta pozlata, sav taj raskoš i sjaj koji su obasjavale raznobojne sijalice, nisu se mogli mjeriti s čudom dodirivanja rodjakinog tijela, s mekotom i toplotom njene kože, s blagim ispupćenjem njenih grudi i njenom, magnetno privlačnom, međunožnom raspuklinom. Dotad mi je kita, kitica, kako su joj mama i baka tepale, služila samo za pišanje. Ne znam jesam li je uzeo u ruke za sve vrijeme dok su me, kada je trebalo piškiti, stavljali, na sred kuće, na bijelu porculansku tutu. Kao i za vrijeme dok su me drugi odvodili piškiti, raskopčavali mi hlače i držali je dok je iz nje curio žućkast mlaz. Sjećam se da mi se znalo često pripiškiti baš kada sam s nekim išao u šetnju. Tada bi me uvlačili u haustor ili u grmlje parka. I što su više žurili s raskopčavanjem mojih hlača, najčešće kratkih tirolskih, na kojima kao da su koštana dugmad bila veća od rupica, to je duže trajalo i ne rijetko mi se činilo da ću se, i prije nego me raskopčaju, upiškiti u gaće. Kao što sam se u gaće upiškio nekoliko puta. Jednom sanjajući kako kiticom, pretvorenom u šlauf, prskam cvijeće u dvorištu, kao što je to otac činio u predvečerje vrelih ljetnjih dana. Drugi put, opet u snu, vidio kako na vrhu mog mokračnog mlaza poskakuje ping-pong loptica, isto kao u fontani hotela Stari grad. Treći put kako sam, nešto niže od izvora ispod djedove kuće, zagazio u Bosnu do pojasa, jeo, jednu za drugom, velike kriške lubenice i pišao u vodu. Četvrti... Znam da sam kitu držao u ruci kada sam počeo sam odlaziti u klozet i, propinjući se na prste, pišao u bijelu porculansku šolju. I više je, čini mi se, nisam ispuštao iz ruku. Nekada sam ono što su pričali o meni i Mareli znao prečuti ili čuti s pola uha. Kao da se nije mene ticalo. A tu priču je najčešće otpočinjao tata. Pričao je kako su jednom susjedinu kćerkicu Marelu, koja je imala dvije godine, stavili pored mene u kolica u kojima sam ležao gol, kako mi se digla kitica i kako sam snažnim mlazom poprskao sve uokolo. I mada sam sadržaj priče znao napamet, 23

ona je imala onoliko verzija koliko puta je ispričana i razlikovala se u brojnim detaljima, ovisno o tome tko ju je pričao. Vremenom, tata je, pričajući istu priču, sve manje govorio o meni i Mareli, a sve više o njenoj majci, gospodji Magdaleni, koja je, s mužem, upokojenim poštanskim službenikom, s dva prelijepa blizanca i malom Marelom, stanovala, u Musafinoj palači, dva sprata iznad nas. Gospodja Magdalena, usprkos godina, bila je i tad najljepša žena u Sarajevu, kao što je to bila prije i za vrijeme rata. Još je nosila dugu kratkodlaku astrahansku bundu koju je, kako su pričali, nekad nosila ogrnutu preko golog tijela. I cipele s visokom petom, tanjom od olovke, koje su njenim nogama, kao nekad, davale izgled pivske flaše. Govorilo se da je, u hotelu Evropa, pred njemačkim oficirima, kao, prije rata, u oficirskom domu, pred starojugoslavenskim, plesala, na stolu, gola, da su oficiri, koji su bili njena slabost, pili šampanjac iz njenih cipela, a oni kojima je dopuštala i iz njenog pupka. Slušajući te priče, i sam sam sve manje mislio na Marelu, koju su moji zvali snahom, a ona crvenjela, obarala glavu i sklanjala pogled, a sve više na njenu majku. Kad god bih pomislio na gospodju Magdalenu ona je iskrsavala preda me gola, ogrnuta astrahanskom bundom. Tada sam se počeo igrati kitom i ona je bila i ostala moja najdraža igračka. U to vrijeme drugih igračaka nisam ni imao. Gumena lopta, koju mi je donio tata sa službenog puta u Zagreb, bila je već pukla. Iz pajaca, kojeg mi je mama napravila dok je ležala u zatvoru, a ne u bolnici, kao što su mi dugo govorili, bila je već iscurila sva pilotina kojom je bio napunjen. Sve teže sam mogao neprimjetno ukrasti s bakinih ili tetkinih viklera gumu za tenk napravljen od nazubčanog drvenog mosura za konac... Danju sam tiskao ruke u džepove i dirao kitu, a noću i spavao držeći je u ruci. Doticao sam je, ispod jorgana, i dok sam, svaku večer, prije spavanja, govorio poluglasno, pjevušeći: "Oče naš koji jesi na nebesi..." i "Zdravo Marija majko Božja...", završavajući, prije nego se prekrižim, riječima: "U ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga. Amen" Kada nikoga nije bilo kod kuće, svlačio sam se pred ogledalom i gledao je. Najčešće pred bakinom trodjelnom psihom koja me umnožavala i pred kojom sam, istodobno, vidio kitu s više strana i uvišestručenu. Sve češće mi se dizala. Ne samo kada bih mislio na gospodju Magdalenu. Čak i u crkvi, dok sam na zidnim slikarijama tražio ženske likove, obnaženih vratova i ruku. Katkad samo od topline. Kad bih sjedio u banjici s toplom vodom. Ili kada bih se samo približio tiš-šporetu, koji je baka tako hajcala da su plate na njemu bile stalno užarene, pa, katkad, i poskakivale. Da i ne pominjem šta se dogadjalo dok sam gledao kako ženske noge, raznih oblika, promiču pored prozora našeg podrumskog stana. Pogotovo kad bih podvirio pod kakvu suknju. Jednom je tata iznenada ušao u kuću i zatekao me kako podvirujem. Rekao je: "Vraže jedan!" I dalje sam se neprestano igrao s kitom i mislio na žene. Nisam ni primijetio kada mi je baka prestala govoriti da sam anđeo. 24

Anđelak. Bakin anđelak. A tata je do smrti ponavljao: "Vraže jedan! Vraže jedan!"

PSEUDONIM

Ne sjećam se što sam vam sve i koliko pričao o svom ujaku. I jesam li ga, dosad, uopće pominjao. A ako i jesam govorio sam, vjerojatno, o tome kako je bio zaljubljen u film, kako je i mene, ponekad, znao voditi na tri predstave u jednom danu, tako da smo pretrčavali iz kina u kino, kako je imao pune Unrine kutije, koje je držao ispod kreveta, filmskih sadržaja, kako je imao slike s autogramom u to vrijeme slavnih glumica, kako je govorio, a ja znao da laže, da prima od njih i pisma... Možda sam pominjao kako je jednom, odlazeći na aeromiting, ponio u novinu zamotanu pečenu jagnjeću glavu, a donijeli ga s aerodroma, gdje se srušila njegova jedrilica, svog ugruvanog i u modricama, a na bakina pitanja što je bilo s jagnjećom glavom koju mu je dala da ponese sobom, odgovarao da ne zna ni gdje mu je sopstvena i s mukom, ječeči, pridizao ruke kako bi provjerio je li mu još na ramenima... Ili kako sam, kada je došao na prvo odsustvo iz vojske, koju je služio u Puli, u mornarici, s njegovog bijelog, ljetnjeg odijela, dok je on u civilnoj, već prerasloj i tijesnoj odjeći otišao u grad, krišom otkinuo veliko metalno dugme, boje zlata, na kojem je bilo, sidro i dugo ga nosio i krio kao rijedak talisman. Na kraju sam ga tako dobro negdje sakrio da ga ni sam nikada više nisam mogao naći. Tako je to dugme ostalo zauvijek skriveno i od mene i od drugih. Od ukućana koji bi me, i poslije toliko godina, kaznili za učinjeno, jer je ujak, po povratku u kasarnu, morao na raport. I to ne na jedan, nego na jedan za drugim. Jer je dugme koje je nedostajalo sa njegove uniforme, bez ikakve dvojbe, kako su govorili oficiri, po činu sve jedan viši od drugog, umanjivalo borbenu gotovost ne samo naše mornarice, nego cjelokupne Jugoslavenske narodne armije. A na pitanja koja su mu postavljali svi, do admirala, razumije li on što to znači, i to u vrijeme kada naša zemlja ima toliko vanjskih i unutrašnjih neprijatelja, po tisuću puta, toliko glasno odgovarao: Razumem, razumem, razumem..., da je promukao i, mjesecima, uz sav trud, od kojeg su mu skakale debele žile na vratu i čelu, lice se crvenjelo, a čelo orošavalo krupnim kapljama znoja, nije mogao ispustiti ni glaska iz sebe... Prešutio sam da je bio u kazneno-popravnom domu. Jer su i meni, u to vrijeme, kada sam živio sam sa bakom u podrumskom stanu jednospratnog kućerka, usred Sarajeva, štošta prešutjeli. Ne samo da je ujak u kazneno-popravnom domu, nego i da je mama u zatvoru, a ne u bolnici, kako su govorili. Da su se ona i tata, kojeg sam viđao jednom mjesečno, kada me, nedjeljom, izvodio u šetnju, razveli. Baka je govorila i meni i drugima samo da je tetka, mamina sestra, na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo. Pokazivala njene dopisnice, ispisane ljubičastom tintom, na kojima je bila utisnuta marka s likom druga Tita, jednom 25

zelene, drugi put crvene, plave ili smeđe boje. Pisala je da rade od jutra do mraka, udarnički, kako bi što prije izgradili porušenu domovinu. Da će pruga biti završena i prije roka. Da je to raduje, ali i rastužuje, jer će se rastati s djevojkama i momcima iz cijele Jugoslavije s kojima se sprijateljila. (Tek kasnije, kada se vratila i listala razglednice koje je slala i ona i mi vidjeli smo, što baka i ja ranije nismo bili primijetili, ispod svake njene rečenice kukicu ispisanu titntoblaj olovkom. Na svaku je samo rekla: "Svinje!", a tada nisam znao da se to odnosi na one koji su čitalu svu sa gradilišta slanu poštu.) I pokazivala njene slike s akcije, na kojima je bila, obnaženih ramena, preplanula i nasmijana. Kako stoji s lopatom u rukama. Kako gura civare prepune zemlje. Kako igra odbojku. Kako sjedi pored brigadirske vatre.... A, izuzev o mami, i to samo poslije rijetkih posjeta i odnošenja paketa, kada mi je kazivala da je mama bolje, da će brzo doći, da me pozdravlja i da mi šalje ogromnu pusu, te me ljubila u zlatastu plavobijelu kosu, a ne u obraze, kao što je uobičavala, kako ne bih vidio u njenim očima suze, koje su, vrele, kapale na moje tjeme, ni o kom drugom nije govorila. Ni o ujaku, ni o mom tati, nije govorila, kao što nije govorila o svom mužu i najstarijem sinu koji su neznano kud nestali u prošlom ratu. Tatu je, otkako nije bilo mame, a on, potrpavši svoje stvari u dva velika kufera, preselio negdje, za dugo ne prekoračujući prag našeg stana, zvala ne, kao dotad, imenom, nego mojim ocem. (Kao što je na dopisnici, upućenoj tati, tih godina, koju sam, znatno kasnije, našao u jednoj maminoj platnenoj tašni, na dnu ormara, u kojoj je čuvala samo njoj znane vrijednosti, među kojima je bio sasušen kožurak pupčanice i uvojak moje nekad zlataste duge kose, pisalo, njenim rukopisom: Sjeti se majke svog djeteta.) A i tada je baka izgovarala svega nekoliko kratkih rečenica, koje je stalno ponavljala, prije nego bi dopuštala da, umiven, očešljan i u čisto obučen, otrčim do ugla na kojem me tata čekao da s njim idem u rijetke nedjeljnje šetnje, istim ulicama i, najčešće, bez jedne jedine riječi. ("Sad idi."; "Ne trči."; "Budi pristojan."; "Možeš pojesti samo jedan sladoled, jednu krempitu ili šampitu i popiti jednu orandžadu."; "Pazi da se ne uflekaš."; "Bude li te otac pitao: Treba li ti nešto, reci: Hvala, ne treba. Imam sve što mi treba."; "Bude li ti davao, ni za živu glavu da nisi primio ni dinar." "I nek te vrati prije mraka, ako hoće da te i drugi put pustim.") Tetkine slike i dopisnice zaticala je među stakla kuhinjskog kredenca, a mamine, tatine i ujakove fotografije sklonila iz ladice svog nahtkasla neznano kud. Sve dok se te slike nisu pojavile, podjednako iznenadno i bez objašnjenja, kao što su bile i nestale, pamtio sam svaku sitnicu na njima, kao što dandanas pamtim i najsitniji detalj iz tog doba. Svaki događaj, lik, miris, boju...

Pamtim da je ujak, kad god je dolazio iz kazneno-popravnog doma, koji, kao ni mamin zatvor, nikada nije prešao preko bakinih usana, dolazio s izučenim novim zanatom. Kada je, kako se hvalio, tamo završio molerski zanat, okrećio je cijelu kuću i ofarbao, bijelom masnom bojom kuhinjski kredenac, stol i četiri stolice. Išao sam za njim, mjesečarski, kao srastao za njega i ne krijući ponos s 26

kojom vještinom je to činio i, naravno, malo-malo pa pipao je li boja suha, a potom baka svuda nalazila otiske mojih prstiju. Sljedeći put je došao s završenim bravarskim zanatom, koji je, kako je sto puta ponavljao, a svaki put sve glasnije, kao da smo i baka i ja gluhi, završio s najboljim uspjehom. Da bi to i dokazao, promijenio je sve brave na vratima, a stare, bez ključeva, od kojih se baka nije htjela odvojiti, dao meni i ja ih čuvao godinama, sve do neke od naših kasnijih selidbi, kada su se, ako ih netko nije, kao sve nepotrebno ili suvišno, bacio, negdje zauvijek zagubile. I možda, jednoga dana, budu pronađene, kao što iznenadno biva pronađeno ono što smo nekad zalud svuda tražili. Treći put kada je došao, nakon čega se nije tamo (mada ne znam točno gdje, jer ni ime tog mjesta nikada, bar preda mnom, nije izgovoreno) ni vraćao, bio je već tako dobar ručni slagar, da je, nedugo zatim, dobio posao u štampariji "Oslobođenja", gdje je radio do mirovine. Nikada više nisu pomenuti zanati u kojima se u međuvremenu bio obučio. Na to je podsjećalo samo to što je svake godine jednom, bijelom masnom farbom, ofarbao sav kuhinjski namještaj. I to tako da, i bez prostiranja novina, na pod nije kapnula ni jedna jedina kap boje. A možete misliti što je za mene značilo da se zaslugom mog ujaka štampaju knjige. I to tada kada sam, prije vremena naučivši čitati, prije svega štampana slova, već gutao knjige. Više puta sam bio kod ujaka u štampariji i, svaki put, ukrao olovnu pločicu sa slovima, ne znajući da su na gomilu, s koje sam ih uzimao, već bačene i, umakajući ih u krpicu natopljenu tintom, otiskivao ih kojekuda. Po praznom papiru. Po bijeloj ivici novina. Po ruci. I to, kao najveću tajnu, pokazivao svojim najbližim prijateljima, koji su mi zavidjeli. Kao što su mi zavidjeli što sam čitao knjige koje još nisu bile štampane. A ujak mi je donosio rukopise knjiga koje će tek biti objavljene, kucane na peliru, s rupicom od šiljka na koji su naticane dok ih je prekucavao na štamparskom stroju. Tako sam, svojim drugarima iz susjedstva, koji su se okupljali svakog poslijepodneva pod širokom krošnjom jorgovana u dnu vrta gospođe Vasilije ili, kada je padala kiša, u veš-kuhinji prepričavao i Stivensonovo "Ostrvo s blagom" i mnoge druge knjige, prije nego su one bile u knjižarama, a kamoli u bibliotekama. Ujak je, s mamine strane, bio za mene ono što je, s tatine, bio stric, tatin brat, koji je ostao bez noge u prošlom ratu, s povrijeđenom rukom i s brojnim ranama od mitraljeskih metaka. Oni su bili moji uzori kojima sam se uistinu divio, mada se, što sam više knjiga čitao, širio krug likova za koje sam se trajno vezao i koje sam, ma u koje doba dana ili noći, vidio kao žive. Tome je doprinijela i knjižica ujakovih pjesama koju sam otkrio među njegovim stvarima. Tanka svešćica ljubavnih stihova čiju vrijednost danas ne bih mogao ocjenjivati. Ali, tada, i nije bila riječ o vrijednosti. Bilo mi je dovoljno da sam vidio njegovo ime i prezime štampane na njenim koricama. I on je za mene bio pisac. Tim veći što tu knjigu, koju je, vjerojatno, sam složio i otinuo u štampariji, nikada nije pomenuo. Bit će zato što se oženio drugom, a ne onom kojoj su ti stihovi bili namijenjeni i njihova sudbina je bila time, u obiteljskom krugu, zauvijek zapečaćena. Ne 27

znam kada sam točno sam postao pisac, ali mi se čini da je to moglo biti i tada kada sam držao tu njegovu knjižicu u rukama, poput nekakve relikvije i poželio da, jednoga dana, i ja napišem knjigu.

Ovoga puta i nisam htio o svemu tome pričati, nego, pomenuvši ujaka, govoriti o njegovom tadašnjem, za mene, veoma zanimljivom društvu. O onima od kojih su neki bili ujakovi prijatelji i prije odlaska u kazneno-popravni dom, a neki bili i tamo s njim, pa s njim i radili u štampariji. Često su sjedili na stepeništu ispred kuće, pričali o curama, o tome čime se sve čisti lice od bubuljica, nadlagivali se i smijali, kada nisu svirali i pjevali. A nije bilo njihovog okupljanja bez svirke i pjesme. Rudi, kojem se kasnije lijeva strana lica ukočila, svirao je saksafon. Često pljuckao oko sebe i ispuhivao pisak. Rafo je, najčešće u havajskoj košulji jarkih boja, s palmama i jedrilicama na moru, plavom kao nebo, svirao havajsku gitaru. Običnu gitaru po kojoj je povlačio aluminijskim češljem i ona ispuštala neobične, duge i treperave zvukove. Ujak je pjevao. Podjednako dobro, bar mi se tada činilo, popularne morske melodije, ali i meksikanske i druge pjesme. I kao što nije bilo filma koji je prikazan u Sarajevu, a koji on nije gledao, tako nije bilo filma koji je gledao, a iz kojeg nije znao bar jednu pjesmu. Pjevao je kao zaljubljeni tetrijeb. Zažmirivši i zabacivši glavu, pazeći, pri tom, da mu se ne pokvari visok šop orahovim uljem namazane, a prije toga i šećernom vodicom nakvašene kose. Šilja je, pak, nadmašivao sve, svirkom na češlju i celofanu skinutom sa kutije cigareta. Ali nisam htio, bar ne ovoga puta, pričati ni o svima njima, nego baš o Šilji. Pa čak ni o njemu, visokom oko dva metra, a tankom kao pritka. Kome su se ne samo, bukvalno, vidjela sva rebra, nego sam mu ih, ne jednom, s njegovim dopuštenjem, prebrojao, mada je bio golicav i smijao se glasno i prije nego bih ga taknuo. Kome je glava, kose ošišane na dvicu i lica prepunog gnojnih bubuljica, na tankom vratu, bila kao nataknuta na kolac. Htio sam pričati o njegovom psu, a zapričao se o koječemu drugom, jer ni ovoj priči, kao ni mnogim drugim, nema kraja, kao što joj nema ni početka.

E, taj Šiljin pas, niti je ličio na druge pse, niti se ponašao kao oni. Šilja ga je vodio svuda sobom. Nosio ga je u džepu, iz kojeg je virio poput kengurovog mladunčeta. A nije bio baš sasvim mali. Ili se meni tada, malom, činilo tako. Kao što ni Šiljin džep nije bio mali. Ne samo taj u kojem je nosio psa, nego i ostali. Jer, kada bi Šilja, stalno preturajući i tražeći nešto po džepovima, istresao njihovu sadržinu na asfalt ispred naše kuće, čudilo me gdje je ta gomila stvari mogla stati. Tu je uvijek bila i flaša s pićem, velika pozlaćena tabakera, ogroman faercajg, dva špila karata s golim ženama na poleđini, gotovo cijela biblioteka romana X-100, manikircajg, kao prežvakana leptir-mašna, adresar, kako je tvrdio, s adresama ne samo sarajevskih djevojaka, nego svih djevojaka koje su dolazile s školom ili fakultetom na ekskurziju u Sarajevo ili samo prolazile kroz njega, serija češljeva, od kojih je jedan služio samo za češljanje njegovih gustih, poput lastavičijih krila dugih obrva, više kutijica s raznim mastima kojima je 28

mazao svoje krupne gnojne bubuljice... i, uz još koješta, tajanstveni zamotuljak. U svilenu maramicu, vezanu u čvrst čvor, umotan prah, kako je govorio, španske mušice, koji mu je donio posinak njegove tetke koji je bio ložač na prekooceanskom brodu. Jer, nikad se ne zna kad će zatrebati. Prije svega, pošto je, dakle, riječ o Šiljinom psu, gotovo bezdlakom i bezobličnom stvorenju, moram reći da svojim ušima nisam čuo da laje, bar ne kao drugi psi i da nikada nisam znao njegovo pravo ime, mada su mi ga i Šilja i drugi ne znam koliko puta ponovili. I danas ne znam je li se zvao Piksi koji je bio član njihovog diksilenda ili se zvao Diksi koji je bio član njihovog piksilenda. Da ne bih griješio, najčešće sam ga zvao Pseudonimom. I to otkad me ujak pitao znam li što je pseudonim, a ja nisam znao, nego se izmotavao i pokušavao izvuči na sto načina, pa mu rekao da je to mali pas, a on mi rekao: "Točno! Pogođeno ko prstom u govno.", i tako me snažno udario dlanom po leđima da su mi suze same od sebe frcnule i da nije dodao: "Muškarčino!", grunuo bih u glasan i nezaustavljiv plač. Ne znam je li točno ono što je, u mom prisustvu, pričala jedna znana operska pjevačica, ali sam svojim očima vidio što je sve radio Šiljin pseudonim Piksi ili Diksi. Ona je, kako je govorila, već s pet godina bila tako talentovana da je, uz klavirsku pratnju svoje bedinerice, pjevala poneke od najtežih arija, a njen pas, odavno već pokojni Artur, pri tom, pjevao ih podjednako dobro kao ona. Pseudonim je, vireći iz Šiljinog džepa, uglavnom posmatrao što ujakovo društvo radi. Šilja mu je, kad god bi flaša koju je stalno nosio sobom obredala krug, davao po gutljaj-dva rakije. I na njemu nije bilo nikakvih promjena, samo bi mu, u neko doba, oči zaigrale kao na ulju. A kada ga je Šilja vadio iz džepa, išao je natraške, sve dok ne bi stražnjicom udario o zid ili mu Šilja rekao da hoda na stražnjim šapama. Tada bi se uspravio i hodao kao čovjek. I to je bila samo uvertira. Onda bi mu Šilja rekao da hoda na prednjim šapama i on ga poslušao. Hodao je duže na prednjim šapama nego Rudi na rukama, tako da je ne jednom izgubio opkladu. A kada bi mu Šilja rekao da pjeva, trebao je Rafo samo odsvirati na gitari nekoliko akorda i on bi počeo tako zavijati da su svi primjećivali kako oponaša ujakovo pjevanje. Uz to je i plesao. Bez greške prateći ritam pjesme, čak ako je to i bilo samo pjansko teturanje. Rumba, samba, ča-ča-ča... I tad su se svi suglašavali sa Rudijem koji je neprestano tvrdio da će i Šiljo i oni na njega uhvatiti više cura nego na svoj repertoar i njegovo izvođenje. San da sviraju na igranci, kod Morde, u sjenci i hladu starih kestenova, nikad im se nije ostvario. Ne znam jesu li zato otišli svaki na svoju stranu. Bilo mi je žao, jer one koji nisu vidjeli Pseudonima ili Šiljinog psića koji je pio, pjevao i plesao, nisam mogao uvjeriti da je to živa živcata istina. Znao sam da ne bi vjerovali ni mom ujaku, da sam ga zvao za živog svjedoka, kao što njegovi prijatelji nisu vjerovali meni kada sam lagao da dobija pisma i fotografije od glumica koje se oni nisu usuđivali ni sanjati. Kao što će malo tko sutra vjerovati da je moj ujak, odavno već u mirovini, u posljednjem ratu i opsadi Sarajeva, brinući o članovima svoje obitelji, ne bi li se 29

na njega sažalio snajperista dok hoda gradom u potrazi za hranom i vodom, po cijeli dan vukao nogu, kao da šepa. A uvečer, legavši u postelju, rekao sinu da ga, ne zna od čega, bole noge, a on mu morao reći da je to od toga što i kada se vrati iz grada ne prestaje i po kući vući nogu i šepati. Naprosto, moj ujak je omatorio i postao zaboravan, što se mnogima događa i u miru. A i taj njegov sin, kao toliki u Sarajevu, ne jednom se, pri kratkim dolascima elektrike, obrijao u banji električnim aparatom, u mrklom mraku, ne palivši svjetlo, naviknut da elektrike, najčešće, nema.

POMILOVAO SAM BIJELOG PSA

Moje sjećanje na prvo i jedino putovanje u Duvno, u bakin zavičaj i posjeta obitelji njenog brata, koji je živio tamo, liči na, pri jednoj od naših selidaba, snažnim ljetnim pljuskom spran akvarel, koji je, uvijek iznova, kao i dvije stare, ispucale, uljem islikane mrtve prirode, potpisane nečitkom goticom, vješan na zid naše kuhinje. Na platnu mog sjećanja, kao i na tom, odavno potamnjelom i izblijedjelom akvarelu, na kojem je, bar za ukućane, još uvijek bio naslikan jedrenjak krme utonule u, poput neba, ka kojem se uzdizao njegov pramac, olovnosivu vodu, preovladavalo je sivilo. Zaborav je prekrivao cjelinu kao snažno ustalasano more i teškim oblacima prekriveno i uskovitlano nebo ukletu lađu zaustavljenu između, u trenutku prije nego će je prekriti ili izdići veliki val, prije nego će potonuti ili uzletjeti, prizvana podjednako tamnim dnom mora ili neba. Viđeno i zapamćeno na tom putovanju s mamom, u vrijeme kada sam imao manje od pet godina, poput već neraspoznatljivih obrisa jedrenjaka pocijepanih jedara, uronilo je u magličast sfumato, koji je, vremenom, postajao sve neprozirnija magla iz koje, poput frža na boku lađe, mornarskog čvora na užetu ili ulaštenog mesinganog obruča oko jarbola, izranja samo poneki jasan i izoštren detalj. *

Kada je nekom pričala o tom putovanju i posjeti svojima, s majčine strane, mama je pominjala kako sam pao sa skele i kako sam ostao živ samo zahvaljujući pribranosti neke žene koja me uhvatila u naručje. Nisam pamtio nikakav prelazak skelom. Nikakav pad. U sjećanje sam uspijevam prizvati samo plavim utetoviran križić na ruci žene, po čemu sam znao da ona nije moja mama, koja me stiskala tako čvrsto kao da me hoće udaviti. Istina, u snu sam često imao osjećaj, i vidio se, da padam, a budio se, prije nego bih udario o čvrsto tlo, kao tad, gušeći se i teško dolazeći do daha. *

Bakin brat je, sa šestoro djece i ženom, kojom se oženio poslije smrti njihove majke, koja je umrla pri posljednjem porodu, ostao živjeti na obiteljskom imanju u Duvanjskom polju. Znatan dio tog polja, usred kojeg je stajao, u travu obrastao, kameni prijesto na kojem je krunisan hrvatski kralj 30

Tomislav, nekada je pripadao bakinom ocu. Od njeg su, doseljavajući, dio po dio otkupljivali Čavari i tu se naseljavali. Najveći dio, poslije rata, uzela je država. Dajdži, kako su zvali bakinog brata, čije lice, izjedeno vremenom, više ne pamtim, u to doba, koncem pedesetih, bilo je ostalo još poveliko imanje. Velika kuća na sprat. U njenom donjem desnom dijelu velika prostorija, s dugim teškim hrastovim stolom i klupama, u kojoj je bio i dubok bunar iz kojeg je, i u najvrelije ljetnje dane, izbijao prijatan hlad. U drugom, lijevom dijelu, bila je ostava za žito, podijeljena na pregratke u kojima su se do tavanice dizala brda kukuruza i pšenice. Po njima sam, s dajdžinom djecom, skakao i gazao, kad god smo uspijevali izmači pažnji odraslih. Posebno oštrom oku njihove maćehe koja se, od jutra do mraka, pogotovo kada dajdža nije bio u blizini, izdirala na njegovu djecu, od koje je najmlađe bilo nešto starije od mene, i prijetila im batinama i drugim kaznama, što je moju majku, koja je pamtila dajdžinicu, toliko ljutilo da je, svako malo, pakovala naše stvari i htjela napustiti njihovu kuću. A ponovno se raspakivala i vraćala, sa praga, kada su se oko nje okupljala dajdžina djeca, vukla je za suknju i gledala suznim molećivim očima.

Ispred kuće bila je ljetnja kuhinja s ognjištem i saćem. Pod saćem svakodnevno se pekao ogroman okrugao kruh. U vrelom pepelu, posjedali ukrug, kao oko vatre na livadi, pekli smo krumpir u ljusci. A iz lonca, koji je visio na lancu iznad ognjišta, mama je vadila komade mesa, namijenjene dajdži, novoj dajdžinici i gostima, odnosno njoj i meni, i stavljala na tanjur svakom od djece, kojima je maćeha davala samo vodu u kojoj se meso kuhalo i komade sasušenog jučerašnjeg kruha. Djeca su meso primala sa strahom i zahvalnošću. Znala su, kao i dajdžinica, koja mami, otkako joj je, pred dajdžom, skresala u lice da su ona i djeca na svome i u svojoj kući, nije rekla ni jednu jedinu riječ, da će i našoj posjeti doći kraj. Da će u kući ponovno biti uspostavljen red kakav je bio prije našeg dolaska. Da će djeca morati ustajati prije svitanja, a lijegati s kokošima. Da će po cijeli dan morati nešto raditi, bez predaha, a, pri tom, hodati na prstima i šaputati. Da će i dalje biti onako kako maćeha kaže. Ona okom - oni skokom. A i u Duvnu i oko njega pričali su kako dajdža, nadaleko poznat kao strog i svojeglav, igra kako svira ta žena, koju je doveo tko zna odakle, mada bi za njega, visokog i stasitog, i pored tolike djece, a ne samo zbog tolikog imanja, pošla svaka, pa i najljepša duvanjska ljepotica.

Iza ljetnje kuhinje, nad koju su se nadnosile krošnje mirisnolisnih oraha, protezala se duga štala, s dva reda šarenih visokomliječnih krava i tucetom plemenitih, timarenih konja. Pored nje nizali su se kokošinjci i svinjci s velikim oborima, sjenici i drvare... Uokolo šetkale patke i guske. Protrčavali zečevi. Na suncu se izležavale mačke. Zatezao lanac i lajao pas... *

Dajdža je, pored ostalog, imao i četiri krupna konja za vuču, takozvana pivarska, boje starog zlata. Oni su svakog predvečerja, u zalazak sunca, sami odlazili do udaljenog pojila. A kako odlazili, tako se i vraćali, sami, prije mraka, 31

ulazeći i u štalu. Često sam, s dajdžinim najmlađim sinom Antom, koji me naučio kako se uspeti uz konjski rep, ili, već okuražen, sam, stojeći na širokim leđima nekog od njih, dok su oni mirno i polagano išli svojom stalnom, već utabanom stazom, s visine, ponosno pozdravljao znane i neznane pored kojih smo prolazili. Dugu dlaku iz repa jednog od tih konja ponio sam sobom u Sarajevo, kako bih, po povratku, provjerio je li niti gudala violine, koja je ostala u našoj kući iza maminog najstarijeg brata Mladena, neznano kud nestalog u ratu, uistinu načinjene od dlake konjskog repa, kako mi je netko rekao, a ja u to, kao i u štošta drugo, tada, vjerovao. *

Dok smo bili s kravama na paši, pili smo toplo mlijeko iz njihovih nabreklih vimena. Umivali se njim. Jednom mi je mlaz špricnuo u oko i cijeli dan sam skrivao pogled od ostalih ukućana, strahujući da će netko otkriti što radimo kada nas nitko ne vidi. Po cijeli dan smo se valjali po travi koja nas je nadrastala i skrivala. Golicali jedni druge sve dok se ne bi upišali od smijeha. Ništa nismo krili. Pokazivali smo, bez srama, jedni drugima piše. Zapišavali vatru na kojoj smo pekli gljive mliječnice. Antine sestre čučnuvši, a on i ja stojeći. Antina kita ličila je na toplo i meko vime Šarulje, a moja, nešto manja, na vime Bjelke, koja je imala samo jedan rog. *

Jedne noći probudili su me škripa kolskih točkova, tihi muški glasovi i prigušena praseća skika. Kada sam otvorio oči, bio je mrkli mrak. Prst se pred okom nije vidio. Čak ni prozor, jer noć je bila tamna i bez zvijezda. Među šapatima nepoznatih raspoznavao sam dajdžin dubok, nerazumljiv glas. Pridigao sam se u postelji i oslušnuo majčino disanje. Kada sam se uvjerio da tvrdo spava, tiho sam ustao i bos, pipajući uokolo, prišao prozoru. Kroz razmaknute zavjesice, već priviknut na mrak, vidio sam obrise kola pred kućom, natovarena sijenom i sjenke ljudi koji su izvlačile nešto ispod sijena i predavale dajdži, on to unosio u kuću, a onda iz svinjca, u naručju, donosio prasence po prasence, utišavajući dlanom njegovu skiku. Predavao ih je sjenkama koje su ih zašuškavale u sijeno na kolima. Potom su se, bez riječi, rukovali. Sjenke nepoznatih sjele su na kola, a konji su, kao na neki tajni znak, krenuli. Dajdža je mahnuo i stajao nepomičan na pragu sve dok se kola nisu izgubila u mraku.

Sutradan, dok je dajdža, poslije doručka, savijao cigaretu i hvalio kao zlato žut, a kao barut suh novi duhan, a dajdžinica gunđala što je opet dao najbolje prasiće, odgonetnuo sam da su noću dolazili hercegovački šverceri duhana. Tek kasnije sam saznao da je vlast, u to doba, progonila i kažnjavala kako prodavce, tako i kupce, da je policija često i iznenadno upadala i preturala kuće, odnoseći svaku pronađenu mrvicu, čak i od uzgajivača ono što su ostavljali za sebe, a morali kriti, jer je zadruzi trebalo predati sve do posljednjeg lista. A bili su srećni ako se sve završavalo samo oduzimanjem skrivenog, a ne i 32

apsom, pa i robijom. Dajdža je mami, koja je tih godina, pripaljujući jednu cigaretu na drugu, pušila kao Turčin, kada smo krenuli, krišom tutnuo košulju, kako se zvala uobičajena mjera sitno isjeckanog mirisnog duhana nabijena u kartonsku kutiju od košulje. *

U nedjelju prijepodne, kada se, kao obično nedjeljom na selu, nije radilo, a oblačilo čisto i praznično rublje, dajdža i dajdžinica otišli su u crkvu. Mama je, kada je malo prigrijalo, dajdžinoj djeci i meni prostrla deku u hladu jabuke ukraj dvorišta. Sjela je među nas i svašta nam pričala. Prvi put čuvši njene priče, u kojima nisi mogao znati što je istina, a što izmišljotina, Anđica, Stanislava, Ivana, Matilda, Magdalena i Ante slušali su je otvorenih usta i razrogačenih očiju.

Uto je odnekud banuo krupan kuštrav bijeli pas. Trčkarao je, podvijena repa, amo-tamo, dvorištem koje je učas bilo prazno. Razbježale se kokoši, patke, guske, ćurke... Skrile se mačke. Nestao, kao da je u zemlju propao, i dajdžin vučjak, koji nikome nije dopuštao primaći se kući. Lajao je i kada bi vjetar nanio glas ili miris nekog nepoznatog tko je prolazio putem podalje od kuće. A prijeteći režao, kezeći oštre zube i htijući se otkinuti s debelog lanca ma tko da je kročio u dvorište. Dopuštao je prići mu samo dajdži i djeci koja su mogla s njim raditi što su htjela. Vući ga za uši, pa i jahati.

Pritrčao sam bijelom psu i pomilovao ga, kao što sam milovao, ne znajući još za strah, svakog psa, pa i onog kojeg sam prvi put vidio. Oči su mu bile krvave, a iz usta, okruženih roskastom pjenom, cijedila se mutna slina. Prije nego sam ga uspio i drugi put pomilovati, odjurio je u pravcu iz kog je došao. Vikao sam za njim: "Cuko! Cuko, dođi!" Nije se ni osvrnuo. Kada je iščezao u visokoj travi, koja se za njim kratko njihala kao zanjihana blagim daškom vjetra, vratio sam se pod jabuku, gdje je mama nastavila započetu priču i djeca, okupljena oko nje, ponovno zjala u nju, kao u čudo, mene i ne primjećujući.

Sutradan pored kuće naišla je grupa lovaca i naoružanih seljana iz obližnjih sela. Pitali su dajdžu je li netko od nas vidio velikog bijelog bijesnog psa kojeg gone već treći dan kako bi ga ubili i oslobodili straha susjedno selo, u kojem je izgrizao sve na što je naišao. Poklao brojne kokoši, ugrizao mlinarevu kćerku koja otad ne dolazi svijesti i pregrizao grkljan lugarevom lovačkom psu, kada su digli hajku na njega. Dajdža je zovnuo moju mamu i, kada je izašla iz kuće, upitao je isto: je li vidjela velikog bijelog bijesnog psa. Ona se, ne prozborivši, zaljuljala i sručila na zemlju. Dugo je trebalo dok su je prizvali svijesti. Polijevali su je hladnom vodom. Raskopčavali joj bluzu. Pod nos joj poturali bočicu s parfemom. Na čelo stavljali krpu namoćenu u sirće od divljih jabuka. U usta stavljali kocku šećera nakapanu valerijanom... Prije nego je došla sebi, okružila je pogledom sve okupljene i, ugledavši me, snažno me privila na grudi. Skupina naoružanih ljudi već je žurno nestala u pravcu u kojem im je najstarija dajdžina kćerka, Anđica, pokazivala rukom. Istog dana čuli smo 33

nekoliko puščanih pucnjeva, kao da je, mada je nebo bilo vedro i bez ijednog oblačka, u daljini zagrmjelo. Sutradan isti ljudi prošli su pored kuće, s puškama zabačenim na leđa i nakrivljenim šeširima, zagrljeni, s flašama u rukama, iz kojih su, svakih par koraka, podobro potezali, nazdravljajući. Pri hodu su se gegali i posrtali, larmali i glasno se hvalili kako su dohakali bijesnom psu. Da se varao, ako je mislio da će im umaći. Da su ga izrešetali ko sito. Da sada mještani susjednog sela i svih sela uokolo mogu mirno izaći iz svojih kuća. Da se ni njima ni njihovoj djeci više ništa ne može dogoditi... Dajdža im je, u već ispražnjene flaše, natočio svoje domaće rakije, koju su svi redom kušali i, odlazeći, naglas hvalili. Majka me, ni kada su zamakli u gusti šljivik, nije ispuštala iz ruku. Privijala me uza se i, mada se nikada nije molila Bogu, šaputala nešto poput molitve. Nije čula kako Anđica ponavlja: "Pepi je pomilovao bijesnog bijelog psa! Pepi je pomilovao bijesnog bijelog psa!" Dajdža, dajdžinica i naoružani pijani ljudi nisu obraćali pažnju na nju, a i da jesu, ne bi znali što govori. *

Kuća bakinog rođaka Paška, u poređenju s dajdžinom - kolibica, bila je bliže gradu. Kod njeg smo mama i ja navraćali kad god smo odlazili u Duvno. Paško je, otkad su ga žandari, u velikoj akciji presijecanja duhanskog puta, prvo pretukli, a onda pitali kako se zove, već četvrt stoljeća bio oduzet. Sve to vrijeme preležao je u postelji, ne mogavši pomjeriti ni ruke ni noge, niti prozboriti jednu jedinu riječ. Otkad mu je žena osvanula utopljena u bunaru, dvorila ga je kćerka-jedinica, prelijepa Marija, čitajući svaku njegovu želju koju je iskazivao mimikom uvijek nasmiješenog blagog lica koje nije nakazio znani grč oduzetih. Paško je podnosio svoju muku s lakoćom. Govorio je, kako je baka drugima i meni pričala, prije nego mu se ta nesreća dogodila i za života svoje zle žene, kako se na bolest, kao i na ženu treba navići. I ne samo govorio, nego i živio u duhu tih riječi. Tuga mu je, pokatkad, sjenčila lice, pa i suzom orosila oko, gledajući kćerku koja je pred njegovim očima zračila ljepotom i pucala od jedrine prekoračujući prag koji dijeli zrelu djevojku od usidjelice. Ali Marijina vedrina ju je brzo odgonila. Jer je za njega i oko njega sve činila bez i najmanjeg znaka žrtvovanja i žalovanja da joj mladost prolazi u brizi o nepokretnom ocu. Kuhala mu je. Hranila ga. Bolje reći pitala. Pomagala mu piškiti i kakiti. Prala upišano i usrano. Svakodnevno ga brisala vlažnom krpom ili vatom namočenom u alkohol. Uprkos neimaštini, održavala kuću. Povazdan čistila. S poda se moglo lizati. Opkopavala bašticu. Napasala ovce. Muzla ih i pravila sir koji je Paško volio više od svega. I meni je, kad god smo kod njih svraćali, davala lončič pun gustog ovčijeg mlijeka koje je širilo snažan i težak miris. Volio sam Pašku, bistrih toplih očiju, i više od dajdže. Činilo mi se da svoju prikovanost za postelju ne prima kao veliku nesreću. Izgledao mi je kao netko kome se ništa ružno nije dogodilo, tko je, iz čista mira, svojom voljom, odlučio leći u postelju i iz nje se, sve do kraja života, ne dići. A Mariju, velikih grudi, krupnih bijelih 34

zuba i bujne duge crne kose, koja je, najčešće, sjedjela uz krevet i u svojoj ruci držala očevu lijepu, njegovanu dugoprstu ruku, koja kao da je pripadala nekom drugom, a ne čovjeku lica okruglog kao pun mjesec, volio sam i još više. Kad god bi, kasnije, netko pomenuo Duvno, prvo mi je ona izlazila pred oči. Mnogo što zaboravivši, pamtim svaku crtu njenog lica i oblinu njenog tijela. A kad god bi mi se javila, u snu ili na javi, pratio ju je okus i miris ovčijeg mlijeka, koje kao da sam svaki put iznova pio. Otučen emajlirani lončić, u koji mi ga je svaki put nasipala do vrha, kao da nije imao dna. *

Kada smo se vraćali iz Duvna, autobus, prepun seljanki i seljaka koji su, tog pazarnog dana, išli u Mostar, ostavši bez benzina, stao je sred beskrajne goleti i stajao pola dana, sve dok nije naišao nekakav raskliman kamion i šoferi pretočili malo benzina, tek toliko da se dovučemo do prvog naseljenog mjesta. Jaru, u kojoj je treperio kamenit krajolik, smijenila je nepodnošljiva zapara. U usijanom limu autobusa bilo je kao u rerni. Znoj je na svačijem licu tekao u potocima. Malo je laknulo kada su se, u nekoliko minuta, navukli oblaci i kanule prve rijetke krupne kišne kapi. Prijatno su dobovale po krovu autobusa koji je stajao nasred ceste kao nekakva golema lipsala životinja.

Priljubivši lice uz prozorsko staklo, gledao sam u daljini stado ovaca i pastira koji je, kada je počela padati kiša, navukao kapuljaču kabanice. Ugledao sam vuka koji je prilazio stadu, oko kojeg su kružila dva ovčarska psa. Zaobišao ga je u velikom luku i približavao se autobusu. Bio je zelen, kao obrastao mahovinom. Kada je bio na domak autobusa, dvoje-troje, koji su bili izašli porad sebe i pomokrili se iza prvog kržljavog grma za koji im se činilo da će skriti njihovu golotinju i takozvanu sramotu, utrčali su, a šofer zatvorio vrata. Vuk je polako prišao, propeo se i, razjapljenih čeljusti, iz kojih je visio dug jezik, zagledao se u unutrašnjost autobusa. Dahćući i dahom magleći staklo ispred sebe, mirno je zvjerao staklastim očima.

U autobusu je nastala panika. Uvećavale su je kokoši koje su sve glasnije kokodakale, izlijetale iz korpi i razlijetale se po autobusu. Ponetko je pokušavao uhvatiti svoju, a ponetko bilo koju pobjeglu kokoš, koja mu je prva dolazila pod ruku. Preplašivši se još više, kokoši su se otimala, bježale, udarale krilima u prozore, u strop, zavlačile se pod sjedala, među kutije, korpe, vreće... Svud naokolo sipilo perje. Netko je vikao: "Pusti kokoši, čuvaj djecu!" Djeca počela vrištati. Majke, pokušavajući ih smiriti, vrištale još glasnije. Na njih se izdirali muškarci, glasnošću pokušavajući skriti sopstveni strah.

Teško je reći koliko dugo je vuk stajao propet i gledao nas kojima je vrijeme bilo stalo. Spustio se, kako se i propeo. Okrenuo se i otišao, kako je i došao. Istim putem. Ponovno zaobišavši stado ovaca, ovčarske pse i pastira koji je, poslije kratkotrajnog pljusku, smaknuo kapuljaču s glave.

Potom je u autobusu zavladao dug tajac. Kao da je veće iznenađenje od dolaska vuka bio njegov odlazak. Svi su se, do jedne omalene debeljuškaste 35

ženice, domogli svojih razbježanih kokoši, koje su, kao mama mene, držali u naručju ili ponovno strpali u korpe, u kojima su tiho rakolile. Ta kruškasta, debeloguza ženica nije se mogla kretati pretrpanim prolazom između sjedišta, niti se sagnuti i poviriti gdje li se skrila njena pirgava kokoš kojoj nije bilo ni glasa ni traga. A, po svemu sudeći njen muž, muškarac koji je sjedio pored nje i, za sve vrijeme, samo gladio brke i nije ni prstom mrdnuo, a kamoli pridigao stražnjicu prilijepljenu o sjedište i sam potražio nestalu kokoš, rekao je: "Lijepo sam ti govorio, kada smo pošli od kuće, Kate, čuvaj koku!" Tišina je učinila njegove riječi glasnijim nego što je on htio da budu i svi u autobusu su se nasmijali.

Time je led bio otopljen. Svi su se dugo smijali i nastavili sve razuzdanije bezobrazati i kikotati se, sve dok se nije začulo brundanje kamiona koji se, iza krivine, pojavio iz oblaka prašine, koja je, poput nezasite spužve, upila krupne kišne kapi ili su one, možda, isparile i prije nego su pale na užareno tlo.

Šofer autobusa raskrečio se nasred druma i mahao rukama, dajući znake vozaču kamiona da stane. Kamion je stao, jer i nije bilo druge. Od autobusa, koji je preprečio cestu, ionako nije mogao proći. Iz kabine je izašao krupan šofer koji je, i izgledom i odjećom, bio kao brat blizanac našeg šofera. Stavili su crveno gumeno crijevo u rezorvoar kamiona i naizmjenično snažno povlačili. Prvo je šofer kamiona stavio drugi kraj crijeva u usta i snažno nekoliko puta udahnuo, pa spustio crijevo u limenu kantu, ali, dok je on hrakao i pljuvao uokolo, iz crijeva je kanulo svega nekoliko kapljica. Onda je isto učinio šofer autobusa. Usisavao je sve dok mu nisu skočile debele žile na zacrvenjelom licu i zagrcnuo se od benzina koji je najednom krenuo snažno teči. I mada se, pri tom, vidio sam, podobro napio, nije nijednom pljucnuo. Kada se kanta napunila, pretočio ju je u rezervoar autobusa, zahvalio se drugom šoferu, kao sopstevnom odsliku u ogledalu i dao mu jednu od dvije cigarete koje je spretno smotao i, obliznuvši ih, zalijepio. Onda su obojica upalili motore i istovremeno krenuli, mimoišavši se na uskoj cesti gotovo dotičući se i trubeći sve dok i kamion i autobus nisu zakrili oblaci prašine.

Šofer je pripalio cigaretu i činilo mi se da će iz njegovih usta svakog trena suknuti velik plamen. I drugi su se mašili škije i motanja cigareta. Plavičast dim omotavao je i izobličavao lica putnika. Ubrzo se u autobusu, od dima, ništa nije vidjelo.

Gusta prašina prekrila je sve što sam vidio lica priljubljenog uz staklo autobuskog prozora. Valovito kameno more obrubljeno rijetkim niskim rastinjem, vijugavu zmiju druma, sve manje stado ovaca, još jedva vidljivog pastira i više nevidljivog vuka.

Sivilo duhanskog dima i drumske prašine, pred kojima sam utonuo u san, zauvijek su skrili i dio sjećanja na to moje prvo i posljednje putovanje u Duvno. Čekajući hoće li se, i kada, mama onesvijestiti poslije našeg susreta, licem u lice, s zelenim vukom, od kojeg je i mene i nju dijelilo samo prozorsko staklo, 36

kao što se onesvijestila, sutradan, nakon što sam, pred dajdžinom kućom, pomilovao bijesnog bijelog psa, nisam bio više siguran što je moje sopstveno zapamćenje tog putovanja i Duvna, a što moja predstava o njemu na osnovu onoga što mi je baka sve pričala o svom zavičaju i svojoj obitelji.

PROTRČAO SAM ISPOD DUGE

Otkad pamtim duga je za mene bila prelijepo, privlačno, tajanstveno i neobjašnjivo čudo. Kao dijete sam, kada je padala kiša, svo vrijeme nestrpljivo čekao kada če se razmaći sivi oblaci i na nebu se, prije nego što potpuno prestane kišiti, u jakoj svjetlosti sunčevih zraka, prikazati čudesno šarena duga. Velik obojen luk nad gradom, poput mosta koji spaja brda oko njega ili iznenada raširene lepeze nevidljive princeze iz bakinih bajki. Nesvakidašnjih čudesnih boja. S crvenom bojom ruže koju je prvi i poljednju put tata donio mami, kada se poslije nekoliko godina vratio kući isto tako neočekivano kao što je bio neočekivano otišao od kuće. S narančastom bojom naranče koju sam ugledao prvi put u životu kada me probudio njen miris i na porculanskom tanjuru na noćnom ormariću kraj postelje učinila mi se poput sunčevog djeteta. Tako se žarila da je dugo nisam smio dotaći. S žutom bojom pilenceta koje je jedino izašlo iz jaja na kojima je, nakon što je lisica odnijela kvočku, danonoćno sjedjela već oddavno malo ćaknuta druga žena mog dide. Pilenceta, kojim je, kad sam ga donio s raspusta, koji sam proveo u tatinoj obitelji na selu, moj ujak brisao prašinu sa svojih rijetkih i ljubomorno čuvanih gramofonskih ploča. S zelenom i plavom, kakve su bile naizmjenično sjajno-zelena i sjajno-plava na vratu sivog divljeg goluba, koji je svaki dan dolijetao na sims prozora našeg podrumskog stana i bez straha mi jeo s dlana. S ljubičastom bojom jorgovana ispred kuće, koji je prvi proljetni dan procvjetao u preko noći do pojasa zapalom snijegu…

Kada sam bio mali, govorili su da se djevojčica, kad protrči ispod duge, pretvori u dječaka, a dječak u djevojčicu. To sam prvi put čuo dok sam još imao dugu svijetlu kosu, koju mi je baka prala kišnicom ili lipovim čajem kako bi bila meka, svijetlila se i zlatila. Kada su me milovali po kosi i govorili da sam kao curica. Kada su mi na uvećanoj obojenoj slici, načinjenoj prema crno-bijeloj fotografiji, narumenjeli obraze i našminkali usne, te, čak, docrtali i naušnice.

A kada mi je, zagledanom kroz prozor, kišom umiveni zrak sve približio, pa i najdalja, dotad u sivilo magle ovita brda, više puta sam istrčao iz kuće i otrčao kako bih protrčao ispod duge. Trčao sam dugo. Sarajevskim ulicama, do izlaska iz grada, potom preko polja, kroz šume… Odlazio sam daleko od kuće, ali se dugi, koja je bila stalno jednako daleko, nikada nisam približio. Trčao sam dok nije, uvijek iznenadno i ne znajući kako, iščezla i zgasnule njene boje u 37

mom oku. Potom sam se tužan vraćao kući. Danima i noćima sam čekao da opet počne kišiti, te da kiša prestane i opet se preda mnom ukaže duga.

Ne znam je li mi se više puta duga ukazala u stvarnosti ili u snu. Znam samo da sam se, kad mi je prvi put uspjelo protrčati ispod duge, našao na frizerskom stolu. Frizer s tankim sjajnim brčićima svezao mi je oko vrata bijelu plahtu i oštrim škarama odsjekao moju do ramena dugu kosu. Kada mi je taj baščaršijski brico i istodobno frizer za dame, kako se još dalo pročitati na izblijedjeloj tabli iznad ulaza, koji se, u to vrijeme, kad su se svi između sebe oslovljavali sa druže i drugarice, svima obraćao sa gospođo i gospodine, pa i gradskom partijskom sekretaru i njegovoj ženi, skraćivao prvi dugi pramen na čelu, dlačice su mi pale u oko i zažmirio sam. Žmirio sam svo v rijeme, dok je on, škljocajući škarama i okrećući mi glavu na sve strane, poskakivao i optrčavao oko mene. Kada sam otvorio oči, posvuda su bili, po ramenima, u krilu i po podu odrezani zlatni uvojci. A kada sam se zagledao u veliko ogledalo pred sobom, u njemu sam ugledao nepoznato kratkokoso dijete, s velikim ušima i suznim očima. Kriknuo sam. Krik je probudio mene i baku, koja je spavala skupa sa mnom u svojoj nekada bračnoj postelji. Kada sam ponovno otvorio oči, baka je bosonoga već stajala kraj mog uzglavlja i, zabrinuta, polagala mi dlan na čelo, kao svaki put provjeravajući imam li vrućinu. Onda me, smirena, nježno pomilovala po dugoj zlatnoj kosi i nasmiješili smo se jedno drugom.

Kasnije se iz takvih snova nisam budio krikom, nego glasnim smijehom. Glasno sam se smijao i onda kada sam, opet kod brice-frizera, otvorio oči i kroz suze se zagledao u onog koji je bio, s na kratko ošišanom kosom, u velikom ogledalu, uistinu sličniji dječaku nego djevojčici. Ili, pak, djevojčici iz mog susjedstva, kojoj su roditelji, za kaznu, ošišali kosu. Smijao sam se, žmirio i otvarao oči. Smijao sam se, žmirio i otvarao oči. Smijao sam se, žmirio i otvarao oči… Čekao sam da glasni smijeh probudi i mene i baku. A kad god bih progledao, svaki put sam pred sobom u ogledalu ugledao ošišanog dječaka, a kraj frizerske stolice iznenađenog frizera, koji je bio naviknut da djeca, kad im ošišaju kosu, plaču, a ne smiju se. Od tada, kada me je tata, ljut zbog mog smijeha, odveo od frizera kući, pa do danas štošta znam, ali ne znam jesam li se iz tih snova probudio. A ako nisam, ne znam kad ću se probuditi, budem li se, dakako, uopće ikada probudio.

SELIDBE

Moji su često selili. A i ja s njima. Preseljavali smo iz jednog u drugi stan, iz jednog u drugi kraj Sarajeva. Kada je dolazio trenutak da sve naše stvari ponovno treba sakupiti na gomilu, natovariti i prenijeti u drugi stan, mama je, i pored nade da će sljedeći stan biti veći i, ako ne sunčan, bar manje vlažan od prethodnog, bezbroj puta ponavljala: "Dva puta seliti je kao jednom gorjeti!" U 38

ranom djetinjstvu nisam znao što točno znače te riječi koje je kazivala svakom tko bi se tad i na tren pojavio, kako onom tko je pomagao pri selidbi, tako i onom tko je samo svraćao kazati kako mu je žao što odlazimo iz njihovog komšiluka, a i kada nikog nije bilo u njenoj blizini, prosto onako, govoreći sama sa sobom. Mene su selidbe radovale, mada su se tad, najčešće, u grozničavoj žurbi, letajući tamo-amo, kao muhe bez glave, i tata i mama izdirali na mene. Tada me nije, kao obično, jedno ružilo i grdilo, a drugo branilo, i obratno, sve dok se ne bi međusobno zavadili i sve se okončalo maminim suzama i očevom višednevnom šutnjom, nego su govorili uglas da im se ne motam ispred nogu i da im se, sve dok ne natovare i posljednju stvarčicu iz kuće, gubim s očiju. Razmišljao sam kako biti nevidljiv. Ne biti nikom na smetnji, a gledati kako odjedanput, što se ne događa ni u vrijeme maminih velikih spremanja kuće, kada istjeruje svaku prašku i iz posljednjeg kutka, iskrsne štošta od onoga što je na neobičan način nestalo i tim nestankom, bilo da se radilo o mom najljepšem i još neokrznutom klikeru-šestopercu, maminoj zlatnoj naušnici, s duguljastim dragim kamenom boje starog vina, koju je naslijedila od svoje majke ili o rogačevim košticama iz rasute bakine brojanice ili..., bili se, htjeli-ne htjeli, već pomirili. Ne znati da li nađeno mamu i tatu više obraduje ili ozlovolji, jer, bar za kratko vrijeme, zaustavi hitnju kojom prazne ormare i ladice, pomiču i nose pokućstvo, kao da će stan u koji selimo pripasti onome tko prvi u njega useli.

Kada sam imao tri godine, preselili smo iz zajedničkog stana, na trećem spratu Musafine palače u, svega dvije kuće udaljen, podrumski stan u prolazu prema Amerikancu i Istražnom zatvoru. U Musafinu palaču, u strogom centru grada, doselili smo iz kućerka u Čadordžinoj ulici u kojem sam rođen. Jedino se te selidbe ne sjećam. Bio sam premali i mama me, kako je kasnije pričala, za kolima pretrpanim stvarima, koje je s mukom vuklo nekakvo mršavo kljuse kojem su se sva rebra vidjela i koja su prijetila da će se svakog trena prevrnuti, nosila pod miškom, umotanog u dekicu, kao štrucu kruha. Iz te kuće ne pamtim ni najmanju sitnicu, do onoga što su moji govorili. A mama je ne jednom pričala kako sam, ne rođen, nego, u osmom mjesecu njene trudnoće, prosto ispao iz nje, dok je ona, predvečer, mijesila šufnudle. I sve se dogodilo prije nego joj se osušilo tijesto na rukama. Samo što je, poslije prvog grča, uspjela leći na sećiju, dotrčala je babica, koja je stanovala u kući preko puta, presjekla pupčanicu, koju mama i danas čuva, potapšala me po ružičastoj stražnjici, ja nisam čestito ni zaplakao, nego zakmečao i sve je bilo gotovo. Imao sam jedva nešto više od dva kilograma, ali sam, po njenim riječima, bio čusta beba. Rođen sam petnaestak dana prije nego su oslobodioci ukoračali u Sarajevo. I u toj ulici, kojoj je, poslije oslobđenja promijenjeno ime u Porodice Focht, po Vlatku Fochtu, kojeg su ustaše, raščetverenog, izložile u jednom zagrebačkom izlogu, a s čijim je nešto starijim bratom, svojim vršnjakom, Ivanom, danas podjednako znanim estetičarem i poznavaocem gljiva, gotovo sve do poroda, sa stomakom do zuba, preskakala ograde komšijskih bašti i krala voće, bio sam svega nekoliko puta. 39

Prošetao, najčešće u predvečerje, u smiraj dana, kada sam tu i rođen, kako bih, što manje zamijećen, na miru, a svaki put poprilično uznemiren, seizmografom srca, otkrivao sličnosti i razlike između tog kraja tada i nekada, pamćenog samo po, najčešće maminim, pričama. A iz vremena selidbe iz Musafine palače sjećam se svakog i najmanjeg detalja. Ne rijetko sam, kasnije, zapanjivao sve u svojoj obitelji, kako točnim opisima cvjetnih dezena maminih kućnih haljina, tako i ponavljanjem, od riječi do riječi, njihovih davnih i već zaboravljenih rečenica. Katkad sam, pamćenjem kojeg su se gotovo plašili, razrješavao tatina i mamina sporenja o tome je li nešto bilo onako kako ona ili kako on tvrdi, i jedno i drugo spremni da za ono u što su bili ubijeđeni stave ruku u vatru. Najčešće, pak, pamteći istu stvar ili događaj drugačije, ne samo kako ih drugi vidi, nego i kako je uistinu ta stvar izgledala ili kako se taj događaj zbio. Podjednako dobro pamtim i preseljenje iz podrumskog stana, u kojem su ostali živjeti baka, tetka i ujak, a ja sa mamom i tatom trebao useliti u nov i, čak, još sasvim nedovršen stan u tek izgrađenim paviljonima na Čengić Vili. Kažem trebao, a u taj stan, u kojem u svim sobama još nije bio postavljen parket, bili smo već i uselili. Unijeli u njega prvi kamion stvari, ali i prije nego smo prenijeli i ostalo, rastovarili i raspakovali stvari, tati su, depešom, javili da iz istih stopa treba ići u Zavidoviće, u višemjesečnu kontrolu finansijskog poslovanja drvne industrije "Krivaja". Tamo ga čeka i ispražnjen stan, a bit će mu nadomješteni i troškovi preselenja. Tako smo, sasvim i ne uselivši, iselili iz tog stana. Stvari vratili u kamion i odvezli na stanicu. Iste večeri ukrcali smo ih u takozvani hajvan-vagon, s ostatak stvari, koje su bile ostale u starom stanu. Vagon je prikačen na kompoziciju dugog teretnog vlaka i poslije gotovo dan vožnje, drndanja i dugih zastajanja na usputnim stanicama, pa i na otvorenoj pruzi, koje smo proveli ležeći na prostrtom dušeku ispunjenom morskom travom, zagledani, kada nas kloparanje točkova ne bi uspavalo, u nebo koje se vidjelo kroz visoko dignuti prozorčić s rešetkama, otkačen na zavidovičkoj stanici.

Bila je jesen. Sivo i kišovito. Tako da je majci, i pored toga što su uglednici mjesta i rukovodioci pilane dočekali oca i, po izlasku iz vagona, iz kojeg je, okrugao i kratkonog, s mukom iskočio, dugo mu, redom, drmusali ruku, kao da su je htjeli otkinuti i, razvlačeći usta u grimasu osmijeha, tapšali ga ručerdama po ramenu, da se na svaki udarac, pokušavajući uzvratiti smiješak, zateturao i gotovo pao, dolazak u provinciju izgledao mračnijim nego pri polasku iz Sarajeva. Na jedva primjetan mig, pucanj prstima, jednog iz grupe koja je dočekala oca, a među kojima je svaki drugi imao kravatu vezanu u nevješt i krupan čvor, pritrčala je, pod stanični krov sklonjena gomila radnika u plavim kombinezonima i naše stvari su se, prije nego što bi udario dlanom o dlan ili rekao: britva, a da na njih nije stigla pasti gotovo ni kap kiše, što je majku posebno brinulo, našle u praznom stanu nedaleko od stanice.

Stan je bio pola prizemne kuće na uglu radničke kolone, duž koje se pružala aleja visokih platana. Prozori su bili okrenuti ka ulici, a ulazilo se sa 40

stražnje strane kuće, uz nekoliko drvenih stepenika, pa preko drvenog doksata, na kojem je bio i klozet, kakav dotad nisam vidio. Na drvenim vratima bio je otvor u obliku srca. A unutra drveni sanduk, s okruglim otvorom na sredini koji je zatvaran drvenim kapkom. Kad god sam u njemu obavljao nuždu strahovao sam da ću propasti kroz tu rupu, da ću utonuti u govna ispod, prije nego i povićem: "Upomoć!" i udaviti se u njima. Ispred kuće je bio cvjetnjak, a iza njega bašta. Carstvo zelenila, gustog žbunja i visoke trave, u kojem sam, za sve vrijeme našeg boravka tamo, provodio više vremena nego u kući.

Na pragu nas je dočekao krupan i glavat siv mačor. Komšije, koje su nam izrazile dobrodošlicu na ulasku u kuću, rekle su nam da se zove Dergemendžić i da su ga, na isti način zatekli i oni koji su u tom stanu stanovali prije nas, jer je pripadao njihovim prethodnicima koji su ga uzalud, u više navrata, odvodili u mjestašce udaljeno od Zavidovića dvadesetak kilometara, u koje su preselili, ali on se, neprestano, nakon nekoliko dana, vraćao. Dokazivao je da je mačka, kako su govorili, vezana za kuću, a ne za gospodara.

A taj mačor, koji je znao danima sjedjeti na istom mjestu, nepomično, poput misirskog mudraca ili na nekoliko dana nestati, bez traga i glasa, te se vraćati sav u ljubavnim ranama, koji je sam otvarao, ne samo pritvorena, nego i zatvorena vrata, zaskačući se na šteku, bio mi je jedino društvo sve dok se nisam sprijateljio s djecom iz susjedstva. To, pak, nije išlo ni brzo ni lako. I zato što je očev dolazak digao podosta prašine, jer je danonoćno, šutke, biskao po finansijskoj dokumentaciji "Krivaje", a učestali beskonačni partijski sastanci i zaoštrio se već postojeći sukob partijskog rukovodstva i rukovodstva pilane, podijelivši cijelu varošicu na pristalice sekretara Partije i pristalice direktora tog velikog poduzeća koje je zapošljavalo i velik broj ljudi iz šire okoline, uzajamno se optužujući za financijske malverzacije. I što se moja mama, bar u prvo vrijeme, nije ni s kim družila do sa prvom susjedom, starom Ruskinjom, razmjenjujući s njom kulinarske recepte i mustre veziva. A ponajviše zato što sam u Sarajevu uglavnom živio u kući, između četiri zida, a tu djeca od jutra do mraka jurcala uokolo, najčešće provodeći vrijeme uz obalu Bosne. I zato što nisam izlazio iz kuće sve dok me mama ne bi umila i počešljala, te, obučenog u čistu odjeću, za ruku izvodila pred kuću, govoreći mi, uz prijetnju prstom, da se ne mičem od kuće i da joj budem stalno na oku. A ja onda stajao dugo pred kućom, na mjestu na kom me ostavila, sve dok mi se ne bi noge ukočile i uz njih se počele penjati kolone mrava. Stojeći tako, svakodnevno, na istom mjestu, ukipljen, počešljane valovite zlatnoplave kose do ramena, u čistoj bijeloj košuljici, uštirkane kragnice, u somotnim pumpericama, kakve tu nitko nije nosio, s bijelim dokoljenicama i Batinim bijelim tenama na nogama, osjećao sam žareće poglede djece iz susjedstva, skrite u žbunju ili iza uglova kuća, koji su, iz dana u dan, bivali sve bliži i sve teže izdrživi. I tko zna koliko bi to dugo trajalo da se, jednoga dana, do mene nije dokotrljala šarena lopta kojom su se, ispred susjedne zgrade igrale djevojčice, koje su prestale, ili su se vješto pravile 41

da su prestale obraćati pažnju na mene. Našpicio sam je tako snažno da se digla visoko u nebo i, pri padu, ostala zaglavljena u rašljama krošnje platane. Uokolo skriveni i pritajeni dječaci su istrčali i pljeskali, jer sam se usudio šutnuti loptu s kojom im djevojčice nisu dopuštale igrati se. Okružili su me i oni i djevojčice koje su grdile i mene i njih. Ali nitko od njih nije prekoračivao neku nevidljivu granicu koja nas je dijelila. Osjećao sam kako bi mi dječaci, nasmiješeni, rado čvrsto stisli ruku, a djevojčice, uplakane, još rađe me čupale za kosu i izgrebale mi lice noktima. Ali kao da sam, i za jedne i za druge, bio ispod staklenog zvona. Kada je, pjegava djevojčica, s dvije pšeničnozlatne pletenice na kraju kojih su bile dvije mašne, kao dva ogromna, poput bubamara tufnasta leptira, laktom otravši suze, rekla: "Popni se i donesi mi loptu!", jednostavno sam se popeo, uz glatko široko deblo platana čija se kora ljuštila pod mojim prstima i nogama, otpuzao do tankog granja, u koje se lopta zaplela, a koje se opasno ljuljalo poda mnom, i bacio joj je tako da ju je s lakoćom uhvatila u naručje. Tada su zapljeskali svi, i dječaci i djevojčice. A kada sam s visokog stabla sišao, vješto kao što sam se i popeo, iznenadivši, tom lakoćom, i samoga sebe, svi smo zajedno otrčali na ledinu iza Crvene kuće i igrali se tom loptom sve do mraka. Kada sam došao kući, raskuštrane i oznojene kose, prljavih tena i dokoljenica, te, na šavu rukava, rasporene košulje, mama me, i ništa me ne pitajući, niti slušajući što sam ja njoj govorio, položila preko koljena i snažno izbatinala po turu, stavila me klečati u kut, a potom me otjerala u postelju i prije uobičajenog vremena. Sanjao sam te djevojčice i dječake i kako se neprestano igram s njima. I igrao sam se s njima, sve dok nisam obolio od teške upale pluća i bio prikovan za postelju, morajući piti pune šake PAZ tableta, prozirnoplavičasto i neprijatno slatkasto kobilje mlijeko, žumance jajeta mučeno s vinom i još koješta, a oni mi svakodnevno dolazili u posjetu.

Njihovu naklonost zadobio sam posebno kada sam ih, jednoga dana, proveo, u grupicama po nekoliko, kako bi bilo što manje upadno, kroz svoju baštu i bašte susjeda koje su se iza nje nizale, sve do zida, zaraslog u gust bodljav bagrem, cvat kojeg smo jeli, s čije jedne strane se okončavala, a sa druge ponovno otpočinjala visoka drvena ograda pilane, a na kojem nije bilo vidjeti ni prozora ni vrata. Mnogo prije toga prikrao sam se tom zidu, teško se probivši do njega kroz zadivljalu ledinu zaraslu u čičak, koprive i kupine. Danima sam obijao maltu i probijao cigle, sve dok nisam napravio toliku rupu da sam se mogao kroz nju provuči. Pa i mnogo veću, jer nisam htio da mi se dogodi ono što se dogodilo debelom Danilu kada je nas nekoliko, noću, kroz prozorčić ušlo u magacin dječijeg obdaništa, a on se toliko nažderao mlijeka u prahu, grabeći ga nezasito šakama iz velikog kartonskog bureta, da smo ga s mukom, jedni ga gurajući otraga, a drugi vukući sprijeda, u panici da će nas netko uhvatiti, jedva izvukli. A kada sam ušao u prostoriju koja je izgledala iznutra mnogo većom nego izvana, imao sam što vidjeti! Na tračnicama, koje su, i sa jedne i sa druge strane, vodile do velikih zabravljenih vrata, stajao je vagon. 42

I to takav da sam morao nekoliko puta protrljati oči, pa i snažno se uštinuti, kako bih se uvjerio ne sanjam li. Svi rukohvati bili su od sjajnog mesinga. Sva sjedala presvučena plišem boje trule višnje, a između njih stolići s mramornim pločama. Lampe iznad njih imale su abažure s zlatnim resama. A u klozetu, iz čijeg lavaboa i šolje se moglo jesti, sve je bilo od porculana, sa sedefnim intarzijama. Prije toga nisam mogao zamisliti da postoji takav vagon i to, po mnogo čemu sudeći, iz nekih davnih vremena, kao što, uz sav trud, poslije toga, nisam mogao zamisliti tko se u tom vagonu vozio. Vjerovao sam, nitko drugi do car i carica.

Kada sam ga sveg pregledao, sa svih strana, i više puta, opipao svaki njegov dio i nasjedio se u svakom njegovom dijelu, na svakom sjedištu i na svakoj papučici njegovih stepenica, sanjareći kako putujem u njemu gdje nikada nisam putovao, niti ću putovati, odlučio sam da svoju tajnu odam i drugima i da ga pokažem svima onima s kojima sam se igrao. A kada sam ih proveo puteljcima koje sam, čestim prolaženjem, već bio utabanao i uveo ih, ušavši prvi i, stavljajući prst na usta, dajući im znak da ne izražavaju preglasno svoje ushićenje, kako nas tko iz tvorničkog kruga ne bi čuo, konačno sam postao glavni među njima. Gledali su, čudom se čudeći, čas u vagon, čas u mene, kao da ne znaju čemu, odnosno komu se više diviti. Poslije penjanja na platanu, s koje sam skinuo loptu, a koje nikom od njih, ni prije ni poslije toga, nije uspjelo (iskreno, sumnjam da bi ikada više i meni) i, sada, kada je svako od njih stajao, kao i ja prvi put, zapanjen pred vagonom, kakav ne samo da nikada nismo vidjeli, nego nismo mogli ni pretpostaviti da postoji, stekao sam njihovu posebnu naklonost, koju su iskazivali, kada sam obolio, dolazeći mi svakodnevno u posjetu i, zbijajući se oko mog uzglavlja, pričajući mi o svojim uvlačenjima kroz rupu u zidu i igri u vagonu koja je zamijenila sve ostale. Nastavili su se igrati igre koju sam ih ja naučio. Redom, svak od njih je odabirao zemlju u koju se tog puta putuje. Tada bismo posjedali na sjedišta vagona, na stepenice ili se naginjali kroz prozor i glasno pričali što tko vidi, opisujući neobične krajeve kroz koje prolazimo. Pri tim posjetama pričali su mi kroz koje su nove zemlje putovali i što su vidjeli. A onda su mi, jednoga dana, poslije dugog muka i podigavši oborene glave, rekli kako je nekakva banda odraslijih od nas, iz drugog kraja mjesta, otkrila teško vidljiv otvor u zidu, ušla i demolirala vagon. Našli su sve u kršu. Meni su donijeli jedan komad mramorne ploče stola. Mama nikada nije saznala odakle je, a godinama je poslije toga na njoj držala peglu. Prvo, dok smo još živjeli u Zavidoviću, ćumurušu, u kojoj je bila žar i u koju je, dok je peglala, stalno puhala ili njom dugo mahalo dok se žar ne bi ponovno razgorjela, a, potom, po povratku u Sarajevo, nakon godinu dana i električnu. Pri nekoj od narednih selidbi taj komad mramora se izgubio. A taj čudesni vagon ostao je onakav kakvog ga pamtim. Njim sam se, a ne hajvan-vagonom, pretrpanim našim stvarima i vratio u Sarajevo, kao što njim i danas, kao i nekada, ne prestaje putovati moja mašta.

43

JAPANSKA RUŽA

Kad god se sjetim japanske ruže, kako su moji nazivali veliki grm nasred vrta ispred trijema naše kuće, s proljeća uvijek u raskošnom sitnocvjetnom plamenom cvatu, sjetim se najteže kazne u djetinjstvu.

Teške, ali ne i najteže kazne u mom djetinjstvu bile su primoravanje na poslijepodnevno spavanje, zabrana izlaska iz kuće, klečanje u kutu, ponekad čak na prosutom zrnevlju kukuruza ili na oštroj ribaćoj četki, koji su se bolno usijecali u koljena, povlačenje za kosu, tik pored uha, od čega su suze same frcale iz očiju, udaranje ravnalom po vršcima prstiju, skupljenih onako kao što je to baka činila prije nego bi se prekrižala... Najteža kazna, teža od svih nabrojanih i brojnih nenabrojanih, bila je kada me mama, uvjerena da sam nešto skrivio, slala da sam uberem šibu kojom će me, za kaznu, istuči. Ta šiba nije smjela biti ni prekratka ni preduga, ni pretanka ni predebela. Trebala je da se savija, a ne lomi. Naprosto, trebala je biti ona koja najviše boli.

Nije bilo lako ni izabrati takvu šibu.Dugo biranje prave šibe, istina, odlagalo je, za izvjesno vrijeme, kaznu, ali

njeno iščekivanje bilo je, ne rijetko, teže i od samog njenog izvršenja. Najčešće sam je izabirao i brao iz grma japanske ruže, jer su ga i činile same šibe, s više cvijeta nego lišća po sebi. Bezbroj šiba na okupu izrastalo je pravo iz zemlje i ličilo na cvjetni vodoskok, okružen raznolikim i raznobojnim cvijećem našeg cvjetnjaka, kojem nije bilo ravna ni u bližoj ni u daljoj okolici. Mjerkao sam mnoge šibe. Opipavao ih i savijao. Na kraju sam, poslije dugog biranja, izabranu odsijecao. Čakijom s koštanom drškom, koju mi je djed kupio na zavidovićkom vašaru i od koje se nisam razdvajao, čistio je od trnja, lišća i cvata. Sitne crvene cvjetne latice padale su oko mene na zemlju poput krupnih kapi krvi.

Vraćajući se, s izabranom, ubranom i očišćenom šibom, u kuću, gdje me mama čekala da izvrši kaznu, čas sam ubrzavao, čas usporavao korak, vukući nogu za nogom. Čas mislio kako će je ljutnja proći, dok donesem šibu, a čas kako će kazna biti i stroža, zato što je nisam odmah donio. A donosio sam uvijek onakvu šibu kakvu je ona tražila. Dovoljno dugu, tanku i savitljivu. Putem sam njome mahao oko sebe i ona se oštro urezivala u zrak, oglašavajući se dugim reskim fijukom od kojeg su me podilazili žmarci. Pod kožom je miljelo na stotine mrava, kao što ih je bezbroj vrvjelo po meni kada sam, izgubljen u šumi i smoren dugim lutanjem, zaspao na mravinjaku. Katkad sam se tako zaigrao da sam se, mlatarajući šibom oko sebe, okretao u mjestu kao u transu. Potom sam se morao, istom brzinom, vrtiti na drugu stranu, da se odvrtim, kako ne bih, pri daljem hodu, teturao i posrtao. Zamahivao sam šibom kao što je susjedov sin Nikola vitlao očevom oficirskom sabljom, kada je pokosio sve cvjetne glave u 44

našem cvjetnjaku i njome odrubio glavu mom bijelom golubu repaneru, koji se šepurio nasred avlije. Mačevao sam se s njim, mada je on bio već poodavno odselio iz našeg susjedstva... Zaboravljao sam po što sam pošao. Po što me mama poslala. Da moram što prije donijeti ubranu šibu kojom ću dobiti batine za ono što sam učinio, kako mamina ljutnja, zbog dugog čekanja, ne bi postala još većom i kazna još strožom. A već određenu kaznu uvećavala je kada se, ne dočekavši da se vratim sa šibom, morala pojaviti na prozoru i vikati, da je svi susjedi čuju, da smjesta uđem u kuću. Pogotovo kada bi, pri tom, ugledala da sam, u zanosu, mašući šibom i sam načinio ršum u cvjetnjaku o kojem se ona brinula i kojim se istinski ponosila. Tada je kazna uvišestručavana za svaki cvijet koji je ležao na zemlji i za svaku obješenu glavu lijepog dečka ili lijepe kate, karanfila ili nevena..., kao što je uvišestručavana kazna subotom, kada sam dobijao batine za sve učinjeno tokom tjedna. U subotu uvečer legao, a da nisam oprao noge i zube. U nedjelju, kada je pored kuće prošla gospođa Anka, vraćajući se iz crkve, sa jutarnje mise, nisam rekao: "Ljubim ruke!" U ponedjeljak se opržio, jer nisam puhao u vrelu supu, mada mi je tata stalno govorio: "Puši! Zašto imaš vjetar ispod nosa." U utorak razbio veliku porculansku šolju koju je mami dala baka, a njoj njena mama. U srijedu me zatekli kako prstom skidam kajmak i pijem mlijeko iz šerpe, a ne, kao, kako su govorili, sva lijepo odgojena djeca, kašikicom i iz šolje ili lončića. U četvrtak, pišući zadaću, tako zario pero u list teke da se ne samo raskrečilo i iskrivilo, nego i slomilo, a tinta popackala sve uokolo, kanuvši i na bijeli damastani stolnjak. U petak ne znaju što sam uradio, ali znaju mene i ne može biti da i toga dana, kao i svakog drugog, nisam učinio neku nevaljalštinu. I pod tim je podvlačena crta, kao u teci sa kućnim troškovima, ali ne opljunutom tintanom olovkom, nego kaišem ili šibom, ovisno o tome tko me je kažnjavao, tata ili mama.

Trebalo je, konačno, ući u kuću, dati mami šibu i pružiti ruku. Što su udarci šibe, koja se usijecala u dlan, više boljeli to sam bio odlučniji da ne pustim glasa od sebe. Pa ni onda kada su suze prosto same od sebe tekle i slijevale se niz lice, a na usnama osjećao njihovu slanost. Zbog toga sam, najčešće, dobijao i koji udarac više.

Kada je ispruženi dlan prokrvavljivao i kapi krvi kapale na daščani pod, činilo mi se kao da sniježe jarko crvene latice s velikog grma japanske ruže koji je, kada je bio u punome cvatu, poput ogromnog krijesa, prosto buktao ispred naše kuće.

Za smiješak, koji se, pri batinanju, pojavljivao na mom licu, dobijao sam još nekoliko i to još snažnijih udaraca. Bol nisam osjećao, jer sam svaki put uspijevao tako intenzivno misliti na nešto drugo i, u mislima, biti negdje drugdje, tako da je i te batine dobijao netko drugi, a ne ja, koji sam tada preplivavao Bosnu, jahao na djedovom konju, pentrao se na stričevu veliku trešnju koja se povijala od roda... Gledajući batinanu ruku kao tuđu, smiješio 45

sam se kad god bih se prisjetio varke kojoj sam često nasijedao. Ne jednom mi se ujutro, kada sam, rasanjen, otvarao oči, činilo da je naša kuća ponovno u plamenu. Prvo bih se prepao, ali i prije nego bih kriknuo od straha, nasmiješio bih se. Jer nije plamen lizao prozor u koji sam gledao iz postelje, nego ga je obgrljivala ogromna krošnja procvjetale japanske ruže koja je rasla nasred našega dvorišta. Tome sam se smiješio i dok me je mama iz sve snage udarala šibom po, od boli, već utrnjelim dlanovima.

KUĆA NA BREŽULJKU

Kad god pomislim na Zavidoviće, u koje je moj tata, kada sam imao šest godina, otišao po službenoj dužnosti, dekretom Ministarstva za rad, a mama i ja mu se pridružili, toliko slika iskrsne pred mene da ne mogu povjerovati da sam tamo proveo samo oko godinu dana. Lijepe i ružne, jure i smjenjuju se pred mojim očima kao što je pred njima jurilo i smjenjivalo se sve što sam, kada smo putovali u tom pravcu, kod strica ili djeda, izlazeći stanicu prije ili stanicu iza Zavidovića, gledao i vidio, lica priljubljena uz prljavo prozorsko staklo vlaka. Sustižu i prekrivaju jedna drugu kao što su se, u kinu, kada bi pukao film, a kinoaparater to ne bi primijetio sve dok svi u dvorani ne bi počeli zviždati i lupati nogama, sustizale i preticale, prekrivale i udvajale filmske slike. Mnoštvo kolosijeka, skretnica i signala sarajevske željezničke stanice. Sve manje i rjeđe prigradske kuće. I sve veće bašte oko njih. Livade. Šume. Rijeka. Nebo. Oblaci na nebu i u rijeci. Željezna ograda mosta. Samotna staničica kraj koje, prolazeći, vlak nije ni usporavao. Opet rijeka. Šume. Livade. Kukuruzi. Suncokreti. Kućerci. Mjesto koje ide u susret. Željeznička stanica. Škripa kočnica. Stanična gužva. Jedni, pretrpani stvarima, s mukom ulaze u vlak. Drugi, podjednako natovareni kuferima, torbama, kartonskim kutijama i zavežljajima, s još većom mukom, izlaze iz njega. Pištaljka otpravnika i visoko dignuta njegova ruka s loparićem. Sve ubrzanije i glasnije kloparanje točkova. U ritmu tatinih riječi, koje je poluglasno pjevušio kad god se vraćao kući sa nekog putovanja: "Kad-ću-ku-ći-kad-ću-sti-ći-kad-ću-že-ni-no-ge-di-ći..." Tarabe od drvenih električnih bandera. Mrak. Tunel... I opet isto, a drugačije.

Jednom, putujući k djedu, u Bradiće, samo što je iz mog oka iščezla zgrada stare željezničke stanice u Viništu, u kojoj je živio moj stric, vlak je naglo zakočio. Popadalo je nešto stvari, a oni koji su ustali, da se spreme za izlazak, sručili se natrag, na svoja sjedišta ili u krilo ponekom od onih koji su sjedjeli, putujući dalje. Udarivši glavom u staklo, kada su mi se pred očima razletjela jata krijesnica, vidio sam veliku bijelu tablu na kojoj je, crnim slovima, pisalo: Zavidovići. Dugo sam pamtio naziv tog mjesta i kada mi je s čela nestala velika čvoruga, koja je, prije nego je sasvim iščilila, promijenila mnoge boje, od crvene, preko sve modrije, do zelenkastožute.46

I sad čujem kako, kao kada smo u Zavidoviću prvi put izašli iz vlaka, škripe pod mojim cipelama bijeli kristalasti kamičci posuti ispred stanične zgrade. Isti oni kojima su posipani, i još uvijek se posipaju, bašte starih kavana, na koje hlad bacaju najčešće krošnje kestenova. Vidim majku koja, držeći me za ruku, a u drugoj noseći veliki kožni kufer, u sandalama sa visokom štiklom, hoda kao po jajima. Vidim tvornički dimnjak iz kojeg kulja gust dim i s kojeg se, svakog, prvog, točno u podne, oglašavala prodorna sirena. Visoki toranj upravne zgrade drvne industrije "Krivaja", uvrh kojeg je stanovao direktor Vadnjal, Slovenac kao i moj otac, po svom, istoimenom, ocu. Ulaz u pilanu, iznad kojeg je, na bijelom zategnutom platnu, uvijek bila neka parola. ŽIVIO 1. MAJ. ŽIVIO DAN REPUBLIKE. ZONA A, ZONA B, BIĆE NAŠE OBADVE. ŽIVOT DAMO, TRST NE DAMO. BOLJE GROB NEGO ROB. UČITI, UČITI I SAMO UČITI - Lenjin. I drugi citati. Ispod njih potpisani Marx, Engels, Tito. Pred tim ulazom gledao sam svojim rođenim očima, 1952. godine, kako je medvjedoliki portir vraćao sve žene koje su imale lančić s križićem oko vrata. Uglavnom žene iz okolnih katoličkih sela. A to ne puštanje u tvornicu značilo je da im tu, ne samo tog dana, nego više nikada nema mjesta. Da su otpuštene s posla. Neke su, vidio sam i to, čekajući tog jutra u dugom redu pred portirnicom, uspjele skinuti lančić s križićem i skriti ga. Ali im to nije pomoglo. Jer je partijski sekretar, koji je stajao na korak od portira, raskrećen i ukočen kao sopstveni spomenik, tražio da svaka pruži ruke, kao što smo mi morali na časovima higijene, pokazujući jesu li nam odrezani nokti. Ne mali broj ih je imao na ruci utetoviran plavi križić. Taj se nije dao skinuti i skriti, tako da su i one, zajedno s onima kojima je portir strgao lančić s vrata, pri tom ne malo koju i porezavši do krvi, vraćale se pognutih glava i uplakane. Vidim dugu aleju starih platana duž radničke kolone s obje strane koje su bile kuće nalik jedna drugoj kao jaje jajetu. Jata vrana koja slijeću na visoke krošnje i, ispuštajući kreštave glasove, uzlijeću s njih. Kao da u nebo pada neko veliko crno lišće. Na te platane su bili izvjesili glasne, škripave zvučnike i svojim ušima sam, kao i ostali u mjestu, ukipljeni, tamo gdje ih je glas zvučnika zatekao, slušao prenos sahrane Borisa Kidriča. Vidim zeleno obojene željezne česme između svake druge kuće iz kojih je, i nakon snažnog pumpanja, prije prvog curka vode, dugo izlazio samo šuman mlaz zraka. Vidim Bosnu, u ljeto, gotovo presahlu i kupače na brani kod mlina, među kojima su bili i moj tata i moja mama. On je, u crvenim tarzankama, sa bijelom uspravnom crtom po sredini, koje su se vezale sa strane, skakao sa vrbe nadnesene nad vodu, a ona, u pridignutom kombinezonu, gacala po plićaku, kvaseći noge samo do članaka. I u jesen, boje kakaa, visoko nadošlu. Kako preplavljuje most, prijeteći da će ga odnijeti. Koja se povukla tek kad je poplavila kuće uz obalu, a vlažnim jezikom, kao mene, toliko puta, po obrazu tele didine Šarulje, liznula i kuću u koju smo mi stanovali, spremni da, s onim što se može ponijeti u rukama, bježimo u brda. Prvo na brdašce na kojem su bili crkva i škola. A, trebadne li, i dalje. Vidim ogroman 47

plamen koji sam, probuđen usred noći, ugledao tik ispred našeg prozora. Koji je, pucketav i hroptav, talasima neizdržive vreline sablasno njihao zavjesu, a po zidovima se izdužavale tamne sjenke ustrčanih gasilaca, ugašen nakon što je već prekoračio drvenu ogradu našeg vrta i sprljio mamine procvjetale lijepe kate, lijepe dečke, careva oka... Vidim mamu kako kupa umrlu staricu iz susjedstva. U plehanoj banjici. Kao što je i mene kupala, subotom. I to smežurano tijelo boje voska, opuštenih dojki, kože prepune staračkih fleka, s prosijedim rijetkim maljama ispod stomaka, bilo je, poslije tetkinog i nećakinog, prvo sasvim golo tijelo žene koje sam vidio. I to ostalo sve dok se, moja vršnjakinja, susjedova kćerka Silva i ja, u grmljem i visokom travom obraslom kutu Mehine bašte, skidajući dio po dio odjeće, nismo svukli do gola i, na koncu, pokazali jedno drugom svak svoju pišu. Ne dotičući se, nego samo se pomno gledajući i razgledajući. A to smo učinili tada i nikada više, jer smo se oboje tako prehladili da smo morali odležati i zadugo nas nisu puštali u Mehinu baštu, punu skritih mjesta, sjenovitih kutaka, u kojima su se miješali vonj vlage i truleži s opojnim mirisima raznolikog cvijeća. Ne dugo zatim i prestali smo se igrati zajedno. Djevojčice su se igrale sa djevojčicama, a dječaci sa dječacima. Vidim, kao ovoga trena, kako me netko, leđima okrenut i pognut, kroz vijavicu, vuče na sankama. U krilu mi siva mačka i dva šarena mačeta. Kako koje padne sa sanki u snijeg, ona skoči, uhvati ga zubima za šiju, stigne nas i, zajedno s njim, skoči na sanke. Istodobno vidim i kako sa dječacima iz susjedstva, na romobilu, jurim zavidovičkim ulicama i bacam u zrak raznobojne konfete i one sniježe po onima koji sjede za stolovima ispred jedinog hotela i slušaju, havajske gitare hotelskog orkestra, morsku muziku, koja je, uz dvije kino-predstave nedjeljno, bila jedina zabava mještana. Vidim još štošta. I te slike se uvišestručuju, kao što su se uvišestručavale preda mnom dok sam, u to vrijeme, ležao bolestan i ophrvan visokom vrućicom. A po svemu tome sada, poput vatastopahuljastih maca s topola tada, sniježe raznobojne konfete.

Prvi lik koji mi se uvijek pojavi iz te slikovnice je tatin prijatelj, majstor čika Lojze, koji je važio za velikog stručnjaka, konstruktora, izumitelja i inovatora, ali i još većeg pijanca. Za tog dobitnika brojnih međunarodnih priznanja za svakovrsne patente, od kojih većina, zbog oskudice u novcu, nikada nije bila primijenjena u zavidovičkoj tvornici, jedni su govorili da je jako pametan, obrazovan i načitan, a drugi, ne poričući to, da je, i kada je trijezan, a kamoli kada je pijan, ne samo na svoju ruku, nego i ćaknut, šašav, zakovrnut, udaren mokrom čarapom... od onih kojima fali poneka daska u glavi.

I dok moj tata, rođen u Bosni, koliko se sjećam, nikada nije izgovorio ni jednu jedinu slovensku riječ, čika Lojzetu je svaka druga bila slovenska ili njen ne uvijek točan prijevod, tako da su samo njega, pored ne malog broja Slovenaca zaposlenih u "Krivaji", mnogi zvali ne po imenu nego, prosto, Slovenac. Pri tom mu se smiješili, ali ne i podsmjehivali. A u smijeh bi prasnuli kada bi, pozivajući na piće, umjesto: "Hajde da popijemo po jednu s nogu", 48

govorio: "Hajde da popijemo po jednu u noge" ili, kad god bi htio reći: "Tko se zadnji smije najslađe se smije", rekao: "Tko se otraga smije najslađe se smije." Mada je imao ozbiljno, pa i tužno lice, oko sebe je širio zarazan smijeh. Smijeh su izazivale ne samo njegove riječi, nego i njegov izgled, i negova odjeća, i njegovo ponašanje, kao i mnoge njegove vještine, izumi i izmišljotine. Pogotovo kada je bio dobro nacvrcan. Ili, kako su govorili, u svom elementu.

Majstor čika Lojze išao je uvijek visoko dignute glave. Nije gledao preda se, u zemlju, kako su nas učili, kako ne bismo u nešto ugazili, spotakli se i pali, nego u nebo. Kao da neprestano prebrojava bijelu janjad oblaka. Ili, kada je nad njim bilo čisto plavetnilo ili potpuno sivilo, kao da poput brižnog pastira, traga za svojim izgubljenim stadom. Visok i mršav, raskuštrane kovrčave kose, s okruglim naočalama, velike dioptrije, koje su približavale i uvećavale ono što je gledao, a udaljavale i smanjivale njegove vodnjikave oči koje su, za onoga tko ga je gledao, postajale dvije daleke crne drhturave točkice, išao je tako i ulicama i okolnim, poljskim i šumskim puteljcima. I kada je imao sugovornika, a i kada je išao sam, govoreći sa samim sobom kao da se s nekim prepire.

Bio je gologlav, usred ljeta i usred zime, po kiši i po snijegu. U uvijek istom, starom i izlizanom tamnom odijelu, koje je prijetilo da svakog trena progleda na rukavima i koljenima, ali i u, uvijek čistoj, sniježnobijeloj košulji. I sa leptir-mašnom. U toj selendri, kako su Zavidoviće zvali oni koji su, kao i moji, u njega došli iz nekog većeg grada, bio je jedini koji je nosio leptir mašnu. Upravo ona mu je najviše davala gospodski izgled koji ga je odvajao i razlikovao od drugih. Taj utisak nije umanjivao ni njegov uvijek pogrešno zakopčan sako, često raskopčan šlic i ne rijetko obuvene čarape različitih boja. Na njemu i u vezi s njim bilo je sve neobično.

Po priči mog tate, koji ga je dobro poznavao, jer su bili, kako je mama govorila, kao šipka i bubanj i ličili, jedan visok i mršav, poput pritke za grah, drugi nizak i debeo, poput lopte, onima koji su gledali filmove, na Pata i Patašona, a onima koji su čitali knjige na Don Kihota i Sanču Pansu, majstor čika Lojze bio je iz mnogočlane siromašne koruške slovenske obitelji. Dali su ga, kako bi što prije došao do kruha, u sjemenište. Ali nikada nije postao svećenik. Zaljubio se u Lili, koja je nosila grudnjak broj šest, kako je naglašavao tata, na prvi pogled i do ušiju. Kao i ona u njega. Sreli su se pri prvom njegovom odlasku u bečku javnu kuću, iz koje su izašli zagrljeni, da se ona više nikada tamo ne vrati, kao ni on u sjemenište. A ljubav prema izumiteljstvu, kojem je, još od malih nogu, poklanjao sve svoje vrijeme i sve svoje misli, bila je jača i od ljubavi prema Lili, s kojom je, prve poratne godine, doputovao u Zavidoviće, a nedugo zatim, da nitko nije čuo da su jedno drugom rekli i jednu jedinu ružnu riječ, ispratio je do željezničke stanice. Poljubili su se kao da su se sreli, a ne rastali. On joj je pomogao zakoračiti na visoki stepenik vagona, a kada je vlak krenuo, što mogu posvjedočiti svi koji su se tada zatekli na stanici, bilo da nekog ispračaju ili dočekuju, jedno drugom su, sa suzom u oku, dugo, dugo mahali. 49

Lojze je s dignutom rukom stajao na pustom staničnom peronu i kada je voz s Lili nestao iz njegovog vida. Iza toga je živio sam u kući na osami, na brežuljku, oko koje je bio velik voćnjak. I otad je, po riječima jednih, počeo piti ili, po riječima drugih, nije se prestao trijezniti.

Majke su, kada bi prolazio ulicom, pješke ili na biciklu, na kojem se vozio, po sopstvenom priznanju, kada je bio tako pijan da nije mogao stajati na nogama, istrčavale iz kuća i sklanjale sitnu djecu koja su bauljala po prašini, kako neko ne bi, slučajno, i ko zna čim zanijet, nagazio ili zgazio. Inače, mada sam nije imao djece, volio je djecu, kao što smo i mi djeca voljeli njega. Pratili smo ga, ali ne kao ostale mjesne čudake, skitnice i prosjake, za kojima smo, katkad, izvikivali najgrđe riječi, pa i bacali kamenje. Nego tiho, ne želeći ga ometati u njegovim mislima i samorazgovorima. A kada bi spustio pogled i ugledao nas, potrčali bismo k njemu i veselo ga okružili.

I nas je nasmijavao. Neki su smatrali da to ne priliči čovjeku u njegovim godinama, mada je bilo teško i približno pogoditi koliko mu je bilo godina. Jer mu je lice bilo čas dječačko, čas staračko. Kao i hod. Čas brz i poskočan, čas spor i trom. Na biciklu je, nogavica zakačenih drvenim štipaljkama za rublje, pak, bio, naprosto, akrobata. Bicikl je pod njim krivudao, opasno se naginjao i poskakivao, ali on je ostajao na sicu, kao najbolji jahač rodea u sedlu i najdivljijeg konja. Naša susjeda, teta Ruža, gledajući njegove vratolomije, znala je reći: "Bolje je biti srećan, nego pametan." A moja mama ga je branila, jer je on bio jedini pijanac prema kojem je gajila kolike-tolike simpatije, uzvraćajući: "Lojze je pametniji od nas svih skupa." I nitko nije znao vozi li on tako zato što ne može drugačije ili, tom vožnjom, kao i mnogo čim drugim, zabavlja i djecu i odrasle.

Znao se zaigrati s grupom djece na koju je naišao da je i zaboravljao kuda je krenuo, prije nego ih je sreo i vraćao se otamo odakle je i došao. Najčešće u krčmu, u kojoj je znao otpočeti i voditi stručne rasprave o onome o čemu ostali za stolom nisu imali pojma. Pri tom je, prstom i prolivenim vinom, po stolnjaku crtao neobične skice i ispisivao zagonetne formule, sve dok ne bi ostao sam i produžio, do fajronta, razgovarati sa samim sobom.

A i čika Lojzetova sitnocvjetičasta leptir-mašna nije bila obična. Kada bismo se okupila oko njega, on bi pritisnuo na dugme sakoa i ona bi se počela okretati poput vjetrenjače. I to je bila sitnica u njegovom bogatom repertoaru neobičnosti, jer je znao više mađioničarskih i drugih trikova i od moje mame, za koju sam bio ubijeđen da je nekad radila u cirkusu. I da je s cirkusom, talijanskim, većim od "Adrije", gostovala u mnogim zemljama, cijelu 1949. godinu, koju sam proveo sam, s bakom, a meni govorili da je u bolnici. Da boluje od takve bolesti da me ne mogu voditi ni kada joj idu u posjetu. A i kada sam, od svega onoga što sam načuo i naslutio da je bila, ne u bolnici, nego u zatvoru, vjerovao sam da se tata s njom razveo zbog cirkusa, a ne iz političkih razloga, kao što su se tada, ponajčešće žene, a ponajviše djece radi, razvodile od 50

muževa osuđenih zbog IB-ea. Moja mama je pravila, meni i ostaloj djeci iz susjedstva, vampirske zube

od krumpira. Njima smo, zamotani u bijele plahte, noseći u rukama glave napravljene od kao dukat žutih bundeva u kojima su gorjele svijeće, noću plašili rijetke prolaznike i ljubavnike pripijene uz stabla platana čija kora se, pod njihovim leđima, ljuštila. Pokazivala nam kako se, kao sam od sebe, diže šešir na glavi, a onda nam otkrivala da ga je pomjerala oklagijom, na koju je bio nataknut, provućenom ispod jakne i micanom rukom skrivenom iza leđa. Kako dvoje izgleda da nose trećeg. Mrtvaca. Tako što prvi, stojeći, pruži ruke, na koje su nataknute cipele i sagne glavu, a drugi, stojeći iza njega, stavi ruke na njegova ramena, preko kojih se prebaci plahta, a glavu, sklopljenih očiju, zabaci unatrag. Kako cigaretu, a pušila je tako i toliko da je samo prvu palila šibicom, a, potom, cijeli dan pripaljivala jednu cigaretu na drugu, prilijepljenu na usnu, okrene i drži u ustima, a dim ispuhuje iz nosa, praveći, pri tom, ne kolutove, nego lanac kolutova. Kako novčić, koji drži na dlanu, kada dlan zatvori i ponovno otvori, nestane. Kako joj nestane pola kažiprsta jedne ruke, koji je, drugom rukom, bacila u zrak, a onda ga ponovno uhvatila i vraćala na njegovo mjesto. Kako kanap, više puta prerezan makazama, ostane čitav. Kako... Samo nam nikada nije pokazala kako je iz usta vadila na konac nanizane žilete koje je jedan po jedan gutala i zalijevala čašom vode, poslije svakog otvarajući usta i pokazujući nam da su joj usta prazna.

Čika Lojze nije otkrivao kako što čini, ali je izvlačio iz rukava mnoštvo šarenih svilenih marama međusobno čvrsto vezanih koje je razvezivao i ne dotakavši ih rukom. Vadio iz novčanika novčanice i derao ih na četiri dijela, te gužvao, a kada je gužvice papira razmotavao one bile cijele. Iz očiju mu, dok je brisao naočale, ispadali metalni novčići i punili podmetnute šake. Uz zveckanje istresao ih u džepove, a kada smo mu u njih zavlačili ruke nije im bilo ni traga. Iz nosa, u maramicu, ispuhivao velika guščija jaja koja su mu nestajala sa dlana. A iz džepića na sakou, iz kojeg je virila maramica istog dezena kao leptir-mašna, vadio malo žutokljuno pače, a kad ga je neko od nas htio pomilovati, pretvaralo se u veliki buket ruža napravljenih od krep-papira... I svakom je davao ponešto. Jednom kutiju od šibica, iz koje je, kada se otvori, izlijetao gundelj. Drugom kocku šećera koja je bila slana. Trećem bočicu tinte koja je, nakon što napravi naizgled neotklonjivu fleku, ishlapljivala i očaj onoga čija je odjeća bila uflekana pretvarala u radost. Četvrtom...

A i njegova kuća, izvana, i još više iznutra, bila je neobičnija od svih kuća koje sam dotad i otad vidio. Na vrh brežuljka, i izdaleka je privlačila svačiju pažnju, jer je bila i izgrađena i obojena drugačije od drugih. Sva u jarkim bojama, s crvenim kapcima na prozorima na kojima je bilo izrezano srce. A na njoj i oko nje bile su razne sprave i naprave. Dizale se visoke antene. Okretali se vjetrokazi i vjetromjeri različitih oblika i boja. Iz kućica raznih stilova izlazili dame sa suncobranima ili gospoda sa kišobranima, predskazujući sunce ili kišu. 51

Pri tom zveckajući i svirajući kao što je, i na najblaži dašak vjetra, svirala žičana ograda kojom je bio opasan voćnjak. I to melodiju sličnu onoj koja se ponavljala kada se navije venecijanska gondola koju je mama, kako je ne bih mogao dohvatiti, držala na ormaru naše spavaće sobe. Stabla Lojzetovih voćki bila su mnogo manja od onih u drugim voćnjacima, a na njima plodovi puno veći. I njegov voćnjak, ne samo cvijetnjaci oko kuće, pun cvijeća i pobodenih raznobojnih štapova na kojima su bile sjajne kugle i kućice za ptice...

Često sam se prikradao sve do ograde tog čudesnog vrta i dugo ga gledao, ne mogavši se nagledati i načuditi. A do njega se išlo preko pruge. Dijelom, putem koji je vodio do škole, u koju me, dok me upala pluća nije prikovala za postelju, pratila moja siva maca, ostajući kod rampe, gdje me, ne smijući preko tračnica, pri povratku iz škole i čekala. Potom, još većom uzbrdicom, pored crkve i groblja, odakle smo se, zimi, spuštali na sankama sve do pruge.

Nekoliko puta sam s tatom ušao u čika Lojzetov vrt, kroz kapiju koja se, ne znam kako, sama od sebe otvarala i zatvarala i, u pratnji njegovog vučjaka Sokrata, koji mi je na uho dahtao, kao da mi nešto važno šapće, ulazio u njegovu kuću u kojoj je bilo i mnogo više čuda nego oko nje. Svud po podu bile su žice. Posvuda se nešto micalo i svjetlucalo. Pritiskom na dugmad i nekakve poluge sve se otvaralo i zatvaralo, dizalo i spuštalo, palilo i gasilo. Kuća majstora čika Lojzeta bila je nalik na kaotičan red unutrašnjosti radija koji me neodoljivo privlačio. Ali na mene je najsnažniji utisak ostavila jelka, koja je u njegovoj kući bila okićena tokom cijele godine, puna ukrasa koje je sam napravio i sva u raznobojnim treperavim žaruljicama. A najviše sam volio, dok su tata i on sjedili za stolom i nalijevali i salijevali jednu čašu za drugom, sjedjeti na podu, na medvjeđoj koži i preturati po kartonskom kuferčetu, metalom opkovanih čoškova, u kojem su bile fotografije i razglednice.

U tom, za mene čarobnom kuferčetu, pored ostalog, bila je isječena fotografija sarajevske katedrale, objavljena u časopisu Dom in svet, 1989. godine, ispod koje je stajalo: Pročelje stolne cerkve Jezusovega srca v Sarajevu. A na mom krsnom listu, koji je mama držala u bijeloj platnenoj torbi na dnu ormara, po kojoj sam volio preturati kad god nikog, bar na kratko, nije bilo u kući, ispod: Nadbiskupija vrhbosanska, pisalo je: župni ured Srca Isusova, a na dnu, ljubičastom tintom, rukopisom sličnom tatinom, potpisan Serafim T., vojni dekan. Na jednoj smećkastoj fotografiji, iskrzanih rubova, bili su, sudeći po sličnosti, čika Lojzetovi roditelji. Sjede jedno do drugog. Otac je bio njegovih godina ili čak mlađi. Rukom je obgrlio ženu, koja je morala biti Lojzetova majka, jer je, kao i ona, imao dug i ravan nos, debele, sočne usne i tanke, izvijene obrve. Fotografija je uhvatila i sačuvala njihovu višestruku nelagodu. Vidjelo se da je odjeća u kojoj su bili ne svakodnevna, nego svečana. Ona koja se naftalinom štiti od moljaca, jednom godišnje provjetrava i oblači samo u izuzetnim prilikama. U vrijeme svadbi i pogreba. U kojoj ni sebi ne liče na sebe. Kao što se vidjelo da muškarčeva gruba ruka nježno prebačena preko ženinog 52

ramena, u prisustvu fotografa, uzrokuje obostran pritajen sram. A, uz to, u očima očitavao im se strah, vjerojatno, prvog fotografiranja. Kao što je sličan strah bio razaznatljiv u očima dječaka, Lojzeta ili nekog od njegove brojne braće, između njih dvoje, nešto starijim, a u istoj odjeći, na fotografiji, snimljenoj, početkom stoljeća, u ateljeu Aloisa Beera, u Klagenfurtu. Slika, formata razglednice, na kojoj je, usred Ljubljane, okupljena masa ljudi. U dnu koje je, pisanim, osnovnoškolskim drhtavim rukopisom, krupnijim slovima, bilo napisano: Ustanovitev Jugoslavije - 29. X 1918, a ispod, lijevo: Foto Fr. Grabietz - Ljubljana, desno: Ponatis prepovedan. Glava jednog od brojnih neraspoznatljivih zastavonoša u prvim redovima zaokružena crvenom olovkom. Sniježna pustinja i nečije stope kroz cjelac, a i one zavijane novim snijegom. Poluakt žene čije je lice uronilo u tamu iz koje izranjaju samo njene obline. Po veličini grudi, na kojima su bradavice bile kao dvije crkvice na dva susjedna brijega, pretpostavljao sam da je to bila čika Lojzetova Lili...

Crno-bijele i kolor razglednice. Zenica - Bolnica ugljane, Eigentum und Verlag: Adolf Weisz, datirana početkom aprila 1920. Jajce, vodopad, sredina jula iste godine. Travnik, koji dan kasnije, naklada: F. Lipski, s koje nije skinuta marka, na kojoj latinicom i ćirilicom piše: Država SHS. Dopisna karta: Mostar, s puno pozdrava i poljubaca nečitkog potpisnika, 1923. Nekoliko panorama Sarajeva, iz tog doba. Apelova obala sa gradskom vijećnicom. Palača zem. poglavara... Sve Verlag - Naklada: Simon Kattan, Sarajevo...

Stare novčanice. Bezvrijedni vrijednosni papiri. Obveznice zajma FNRJ...Jednom smo tata i ja, zajedno sa stolarom čika Janom, otišli po čika

Lojzeta. Nije ga trebalo dugo nagovarati da i on pođe na osnivačku skupštinu planinarskog društva koja se održavala u krčmi "Lovac" i poslije koje su, kako je bilo navedeno u pozivu, slijedili: piće, ražanj i lutrija. Čika Jan, Čeh iz okoline Brna, kojem je, često prepitom, cirkular skratio sve prste, na obje ruke, napola, ali on i dalje ostao majstor nad majstorima, poznat kao šutljiv i vječno nasmiješen, u čika Lojzetovoj kući postao je još šutljiviji i još zagonetnije nasmiješen. Okretao se oko sebe, razrogačujući oči i više nego ja, kada sam prvi put prekoračio čika Lojzetov prag. Zaboravljao je i na piće, koje su tata i čika Lojze, stalno se kucajući, ispijali jedno za drugim, tako da su se njih dvojica i prije odlaska podnapili.

Tata i čika Lojze su se na putu do "Lovca", kroz mrkli mrak, spoticali o svaki kamičak. Teturali su i, zagrljeni, raštimovanim glasovima ne pjevali, nego zavijali. Skupštinu su prespavali. A kada su stolovi spojeni i stiglo piće u ogromnim količinama i brda mesa, mada je žurno pio, čika Jan ih nije mogao sustići.

Tata i čika Lojze, stari uigrani par, okomili su se na dobrodušnog i naivnog čika Jana. Nije im promakla njegova začuđenost i zbunjenost viđenim u čika Lojzetovoj kući. I otpočela je surova igra. Pitali su ga je li vidio ovo i je li vidio ono. I ono što je bilo i što nije bilo u kući i oko kuće. A on je samo 53

potvrdno klimao glavom i razvlačio usne u sve širi smiješak, od kojeg mi se činilo da će mu se usta, na krajevima, rascijepiti i iz rasjeklina linuti krv. A kada su izredali sve čika Lojzetove neobične izume kojih je bila puna njegova kuća, i još neobičnije njegove zamisli i planove, o kojima su govorili kao o već ostvarenim, razigrala im se neukrotiva mašta. "Jesi li vidio, u vrtu, ispod prozora, ogromnu glavicu salate, čiji je svaki list veći od plahte?" I čika Jan je potvrdno klimnuo glavom. "To je od muzike. Klasične. Svako jutro otvorim prozor, stavim na gramofon ploču i pojačam do daske", objašnjavao je čika Lojze. "Jesi li osjetio nešto neobično u zraku, dok smo sjedili u kuhinji?" I čika Jan je ponovno potvrdno klimnuo glavom. "U uglove kuhinje instalirao sam raspršivače mlijeka. Kod mene prosto dišeš i, istodobno, piješ mlijeko u prahu", nastavljao je davati svoje stručne odgovore čika Lojze. I nastavio izmišljati i lagati. Soliti, a tata dosoljavati.

Ja sam im pomagao. Odvrnuo sam poklopac slanika i kada je čika Jan htio posoliti kiselu čorbu, specijalitet, pogotovo u kasne noćne sate, kuhara krčme "Lovac", sva sol mu se istresla u tanjur. Isto je bilo i sa biberom. Od potvrđivanja klimanjem glave na svako čika Lojzetovo i tatino pitanje, kojima su pridruživali svoja pitanja i ostali iz veselog društva, čika Jan to nije ni primijetio. U jednom trenutku, kada je izgledalo da će mu glava, otežala od pića, pasti u tanjur iz kojeg se pušilo, lupio je šakom o stol i proderao se, prvi put otkad ga pamte: "Ni pola od toga nije istina!" Prinio ustima kašiku presoljene i prekomjerno pobiberene čorbe, iskolačio vodnjikavoplave oči, zacrvenio se u licu kao paprika, stavio ruku na usta, digao se, oborivši stolicu i potrčao prema izlazu.

Na pola puta, nasred krčme, utroba mu se izvratila. Povratio je ne samo ono što je jeo i pio te večeri i tog dana, nego i što je jeo i pio nekoliko dana ranije.

Netko je rekao: "Nijedan klozet nije daleko, ako se na vrijeme krene." Ne znam tko.

Krčmom se počeo širiti snažan kiselkast vonj, od kojeg su počeli povraćati i ostali, ne prestajući se smijati. Oni koji nisu mogli povratiti stavljali su prst u usta. Sami sebi ili onom do sebe. Tata, koji se previjao od smijeha i čika Lojze, i dalje ozbiljnog lica, prvo su jedan drugog snažno tapšali po ramenu, grlili se i ljubili, a onda i oni počeli povraćati. Usta na usta.

Tu noć, često je se sjećajući i ponavljajući čika Janove riječi: "Ni pola od toga nije istina", a ne sjećajući se je li lutrija uopće bila, a i ako jeste, tko je što na njoj dobio, mnogi u Zavidoviću su, godinama, nazivali noć velikog povraćanja.

JOŠ JEDNO TATINO PIJANSTVO

54

Jedne zimske noći, točnije rečeno jutra, jer su se u prozoru već ocrtavale tamne grane platane na sve svjetlijoj pozadini crnosivog neba i oglašavale se rane ptice, donijeli su tatu mrtva pijana. Mama je skočila i otvorila vrata prije nego su i pokucali oni koji su ga, poput istinskog trupla, teglili za ruke i noge, spotičući se i glasno gunđajući i psujući. Jer, kad god ne bi došao kući na vrijeme, ona nije lijegala, nego sjedala na stolicu u kuhinji i čekala. Noćima je do jutra bdjela. Od toga, a ne od bubrega, oboljelih u vlažnom stanu, imala je podočnjake s duplim dnom. Trojica njegovih kolega ispičutura, kako ih je mama nazivala, dodajući da se ne zna koji je gori od kojeg, bacili su ga na sećiju. Bili su veseli kao da su se oslobodili vrelog krumpira u rukama. Kao po dogovoru svi su udarili nekoliko puta dlanom o dlan, što je trebalo značiti da su oni svoje obavili. Pri tom su im s glava popadale bijele sniježne šubare i s ramena bijele epolete. Mamin pogled, oštar kao sablja, učinio je da im nasmiješena lica dobiju izgled ražalovanih. Bez riječi, naguzičke su izašli iz stana, sudarajući se pri izlazu i nestali u noći. Prije nego je mama za njima zatvorila vrata, kuću je zapljusnuo val studeni i miris novog snijega. Stresao sam se pod perinom ispod koje su mi virjele samo oči, kao mišu iz mekinja.

Tata na sebi nije imao ni svoj dugi crni zimski kaput, ni sako. Bio je samo u košulji. Rukavi košulje, kao i svih njegovih košulja koje pamtim, bili su pridignuti gumenim podvezicama, koje mu je mama pravila od dotrajale lastike naših gaća i pidžama. Mama mu je prvo izula cipele, a onda mu stavila mokru krpu na čelo. Pri tom je proklinjala svoju sudbinu i jadala se na sreću koja ju je zadesila. Pitala je, nisam znao koga, čime ih je zaslužila. A tatu gdje mu je zimski kaput. Zna li on da je bio od krombija kakav se danas ne može nigdje naći, pa da ga plaćaš suhim zlatom. Gdje mu je sako. Onaj od odijela u kojem je s njom stajao pred matičarem. Koji je bio od istog engleskog štofa kao i njen kostim za vjenčanje. Uz koji je izlizao i poderao ni ona više ne zna koliko hlača. A koji je još uvijek bio kao nov novcat. Gdje mu je novčanik. Gdje kesa s plaćom. Gdje njena slika koju je držao u novčaniku. Fotografija još iz Travnika. Gdje su se upoznali. Na kojoj je ona sa sedamnaest godina. Prije nego se za njega udala. A bolje bi bilo da je nogu slomila...

Tata je teško disao. Ječao. Širio oko sebe oblak alkoholnog isparenja od kojeg me već počinjalo omamljivati i sve što se dalje događalo gledao kao kroz izmaglicu. A kada je malo došao sebi, pridigao se i oslonio na jednu ruku, drugom smaknuo već toplu i suhu krpu sa čela, proškiljio na jedno oko, trepćući kao da gleda u sunce ili kao da mu je u lice uperena snažna isljednička svjetiljka, rekao:

- Začepi gubicu!Mama, s tanjurom podgrijane juhe u jednoj, a s krpom nakvašenom u

sirće u drugoj, zastavši, u po koraka, nasred kuhinje, odgovorila je:- Začepila bih ja gubicu, samo ne znam kako bih ti onda rekla sve ono što

si zaslužio da ti kažem, svinjo jedna bezdušna, kurvaru stari,... 55

I uslijedila je kanonada, u kojoj su se smjenjivale njene tužaljke i kletve, udaranja šakom u grudi i glavu, suze... I ne jednom je i mene pomenula. Čas sam bio dijete, čas mali, čas sin... Tata je, prije nego se ponovno skljokao kao pokošen i tvrdo zaspao, krkljavim glasom još samo rekao:

- Znam te dobro. Alapačo, aspido, fanfuljo, torokušo, mahalušo, džaltaro, minderpuzo... I da začepiš gubicu, progovorila bi na guzicu.

IŠČEZLA LEDENA ČAROLIJA

To je bilo u vrijeme kada nije bilo dana, a da mi mama ne kaže kako moram govoriti istinu, biti iskren, pa i po najveću cijenu i kada je, zimi, znalo, kao baš i tada, preko noći, pasti i više od metar snijega.

Tek izvukavši se iz postelje, bosonog i još krmeljav, prišao sam kuhinjskom prozoru, koji je gledao u vrt i zagledao se u zamrznuta prozorska stakla. Sva su bila premrežena ledenom čipkom, tananijom i od one na bijelim tabletićima isheklanim maminom rukom. Gledao raznoliko ledeno cvijeće, biserne grančice, bijele leptirove sletjele na bijele latice ljiljana i jasmina, labudove na zaleđenom jezeru... Kristalići, kojima je sve to bilo stkano, bljeskali su i prelijevali se u duginim bojama. Blistali su oštro vrhovi kopalja snijegom zametenih mrtvih vojnika. Iskrilo oko njih kao da ih brusi sunce koje se tek pomaljalo. Varničilo kao kada bi dida ili stric, na brus postavljen pored pušnice iza njihove kuće, oštrili kosu ili srp, sjekiru ili nož, a na sve strane se razlijetala jata krijesnica, koje su se palile i gasile poput zvijezda u vedroj ljetnjoj noći... Okrenut leđima majci koja je stajala pored peći, nadnijeta nad lonac u kojem je kuhala mlijeko, pazeći da ne pokipi, bio sam zanijet ledenom čarolijom.

U stopala mi se uvlačila studen daščanog poda, a do nosnica dopirao miris drva naslaganih ispod peći, iz kojih se cijedila smola, pomiješan s mirisom cjepanica kojima je mama raspaljivala jutarnju vatru, a one se znojile i cvrčale, obgrljene plamenom i s mirisom još toplog pepela u kojem su gasnule žeravice, s jedva čujnim uzdahom, kakav se, ne rijetko, znao, nekontrolirano, njoj oteti.

I ne osvrćući se i ne mogavši to vidjeti odslikano u prozorskom staklu, prekrivenom paučinastim čipkastim ledenim tkanjem, znao sam da jednim okom gleda da se vatra ne ugasi, a drugim da mlijeko ne pokipi. I pored sve njene pažnje, mlijeko joj je gotovo svakog dana pokipjelo. Trebalo je samo da trepne, da se okrene kako bi vidjela što radim ili se odazove na moj zov i mlijeko bi se diglo do ruba, potklobučilo i prelilo, zasiktalo, taknuvši usijane ringle, zapušilo se i zasmrdjelo. Zalud je brzo sklanjala lonac s peći, strugala i vlažnom krpom brisala ringle, na njih stavljala kore naranče ili ih posipala zrncima šećera, otvarala vrata i prozore, pravila propuh kojim je izgonila smrad zagorjelog 56

mlijeka iz kuće, on se nije dao izgnati. Tata bi ga osjetio odmah s vrata i ne onjušivši, što je najčešće činio, kako bi pogodio što je za ručak. Namrgodilo bi mu se čelo, zaigrao očni živac, nakostriješile guste obrve i digle poput krila šišmiša, ako ih nije tih dana, kao i brčiće ispod nosa, i čekinje koje su mu, kao dva kista, izrastale iz nosa, štucovao maminim krojačkim škarama, a oštre dlačice, debele poput žice, frcale na sve strane. I nije trebalo više do da, zamjerljivim glasom, koji mama nije podnosila, kaže: "Opet!". I opet bi otpočinjala jedna od njihovih svakodnevnih svađa. Nije trebala pitati: "Što opet?!". On bi se derao, ona briznula u plač od kojeg su joj se tako snažno tresla ramena da sam imao osjećaj kako će joj svakog trena koščate lopatice proderati haljinu, iz njih joj niči krila, kojima će zamahati i izletjeti kroz prozor, bio on otvoren ili zatvoren, i nikada se više neće vratiti. Opet bi nastupili periodi njihove duge, nepodnošljive šutnje, mučnije od svih uvreda i prijetnji, nabrajanja tko je od njih kome, kada i kako, zagorčavao život, upropastio mladost... lupanje vratima, razbijanje posuđa... Uslijedila kraća ili duža razdvajanja od stola i postelje, višednevni očevi nedolasci kući i višenoćna majčina bdijenja... Sve je to, katkad, otpočinjalo i nekim drugim povodom, ne samo kada bi mlijeko pokipjelo. Ne rijetko i bez ikakvog povoda.

I mene je, kao i mamu, iz usredsređenosti i odsutnosti, trgnulo i rasanilo glasno kucanje na vrata, praćeno žamorom u hodniku i otresanjem snijega sa cipela, snažnim udaranjem nogu o tlo. Za tren kao ukočen, gledao sam mamu, podjednako ukočenu, do pojasa zasukanu prema ulaznim vratima. Kada je, kao otčarana, zakoračila, mlijeko je pokipjelo. Naglo se okrenula. Jednu dršku lonca uhvatila je krpom koju je držala u ruci, a drugu golom rukom, opekavši se. I dok ga je prenosila ka hladnom kraju šporeta, mlijeko je curilo na vrelu platu i smjesta se pretvaralo u smradni garež. Opet je zastala, ne znajući što prije da učini. A onda bacila krpu iz ruku. Ruke otrala o pregaču. Skinula je, preko glave, raščupavši čestito i ne počešljanu kosu. Pramenove sklonila s čela. Prihvatila ih gotovo ispalim šnalama. I pritrčala vratima.

Kada je otvorila vrata, vrisnula je i ustuknula. Njen vrisak od straha, jer se čovjek, koji je stajao s druge strane i u tom trenutku htio zalupati šakom po vratima jače nego ranije, a udarivši u prazno i izgubivši ravnotežu, pod teretom velikog ruksaka na leđima, zanio, spotakao o visoki prag, posrnuo i pao po njoj, gotovo je oborivši, pretvorio se u vrisak od radosti i zagrljaj s tatinim dugogodišnjim prijateljem iz Sarajeva. Iza njegovih leđa, ugledala je, kao i ja, još pet tatinih prijatelja iz planinarskog društva "Bjelašnica", koji su, kao i krupni Anton, koji ju je, osovivši se na obje noge i uspravivši, i dalje držao u zagrljaju, da su joj kosti krckale, a noge jedva doticale pod, imali na leđima velike ruksake, na glavama zelene šešire ukrašene raznobojnim ptičjim perjem, triglavskim runolistom i brojnim planinarskim značkama koje sam i ja u to vrijeme sakupljao, a na nogama pumperice, šarene dokoljenice i gojzerice koje su iza sebe ostavljale sniježne hijeroglife. Mada su se otresali, na šeširima i 57

ramenima bilo im je tri prsta svježeg snijega. Miris snijega nahrupio je kroz širom otvorena vrata u naš stan tako snažno da je u zakutke potisnuo težak smrad zagorjetine od koje se stanom širila blaga izmaglica. Majka ih je pozivala da uđu u kuću, a oni se nećkali, ponajviše Anton koji je već stajao nasred kuhinje. Kao, da ne prljaju kuću, pa, puno ih je, te, žuri im se, jer, svratili su samo u prolazu, da vide hoće li i tata s njima, a trebali bi do planinarskog doma, u koji su se uputili, za vidjela, a dan je kratak, snijeg dubok... Kada su u Sarajevu ušli u vlak nije ga bilo ni pedalj, a kada su u Zavidoviću iz vlaka izašli, propali su u snijeg do pojasa. Morali su jedni druge iskopavati... Studen se širila, vatra u šporetu gasnula, ja, bosonog i u pidžami, drhturio kao prut i cvokotao. Ušli su tek kad je mama razastrla po podu stare novine, koje je, u špajzu, čuvala za pranje prozora i potpalu vatre, a koristili ih i kao tariguz. Svaki ju je zagrlio i kosa joj je u tren posijedjela od snijega koji je po njoj pao s njihovih šešira, koje nisu skinuli, kao ni ruksake, ni kada su posjedali. Gledao sam kako se ispod gumenih džonova njihovih cipela šire lokvice i spajaju u lokvu koja potapa i briše slova i zamućuje lica na ionako mutnim novinskim fotografijama. Predsjednik FNRJ, Josip Broz Tito, sa suprugom Jovankom, do pojasa u vodi. On u bijelom odijelu, a ona u crnoj svećanoj haljini, dubokog dekoltea, posutoj svjetlucavim šljokicama. A voda iznad glava pionira i pionirki s maramama oko vrata i titovkama, s petokrakom, na glavi, koji im predaju bukete cvijeća. Dvije bijele pudlice, koje se motaju oko njihovih nogu, kao dvije ribice u akvariju... Možda i laju, kao što, možda, i ribe govore, ali se to ne čuje.

Tek kad je mama rekla: "Mali će skoknuti po njega. Nije kod kuće, u kancelariji je. Tamo je, otkad je došao ovdje, u kontrolu finansijskog poslovanja drvne industrije "Krivaja", od jutra do sutra. I nedjeljom, i praznikom.", tad su me i ostali primijetili. Uglas su govorili, čudili se, zapitkivali... "Pogledaj ga samo! Lijep ko curica! Izrasto je ko iz vode. Za glavu je viši nego kad sam ga posljednji put vidio. Nisam znao da mu je mali toliki! A ja mislio da imate djevojčicu. Pljunuti tata. Meni više liči na mamu. Pogledaj mu okice! Kako se zoveš? Reci čiki, kolko ti je godina? Ideš li u školu? Biće nešto od njega, upamtite što vam ja kažem!..." I dok su po meni padale krupne pahulje njihovih riječi, mama me brzo oblačila. Skinula mi pidžamu i pred njima sam stajao gol golcat, kao od majke rođen. Anton je gurnuo laktom prvog do sebe. Pokazao prstom ka mom međunožju i do mene je dopirao samo njihov prigušen kikot. Naćulivši uši, a sav od stida kao u vrućici, nisam čuo je li mu rekao da mi je kitica mala ili velika i je li izgovorio moje ili tatino ime, prije nego što sam razabrao riječ "švaler". Mama mi je navukla gaćice i skrila moju sramotu. Onda mi navukla, preko glave, crni džemper s uskom ro-kragnom od prave vune, koja me bockala i svrbjela i kroz majicu. I tad, kao i kad god mi je oblačila taj džemper, ostajao sam, na kratko, u mrklom mraku, iz kojeg mi se činilo da nikada neću izaći. A nakon što bi mi se pred očima, već priviklim na tamu, ponovno razdanilo, dugo su mi se crvenjele uši i bridjele, kao po najžešćoj ciči. 58

Preko dugih smeđih čarapa, pridržavanih štrumpanglama, napravljenim od lastike izvučene iz poderanih gaća, oblačila mi hlače i uvlačila ih u vunene čarape, a na noge mi nazuvala futrovane gumene čizme. Na glavu mi naticala vunenu kapu iz koje su mi virjele samo oči. Preko svega mi oblačila već preraslu, tijesnu bundu od crno-bijele zečje kože. Kroz njene rukave bila je provučena gurtna za koju su bile zašivene rukavice, kako ih ne bih, kada ih skinem, kao toliko puta dotad, izgubio. A vrat i prsa mi ušuškavala dugim šalom. Za to vrijeme je razgovarala s iznenadnim i neobičnim gostima. Ispaljivala je rafale pitanja. Jedno za drugim. Sljedeće i prije nego bi dobila odgovor na prethodno. Kako su im žene i djeca. Je li još živ taj i taj i ta i ta? Jesu li se ovi uzeli, a oni razveli? Je li istina to što je čula? Je li točno ono što je pisalo u novinama? Zar u zatvoru, a izgledao je tako fin gospodin!? Hoće li biti što od toga o čemu se šuška? Uvijek je bilo, i bit će: Sjaši Kurta da uzjaše Murta! Kurva, nego šta! Znala je ona to i ranije. To je bila prije, za vrijeme, pa što ne bi bila i poslije rata. Sjeća se kako je davala kom je stigla i ponavljala da ona stvar nije sapun i ne troši se... Je li se Sarajevo mnogo promijenilo otkako smo, prije pola godine, otišli iz njega?

Na svako pitanje ubacila bi drvo u peć i vatra se ponovno razgorjevala. Huktao je plamen, poskakivale ringle, počeo se usijavati solunar...

Utopljen i zakopčan do grla, krenuo sam reći tati da su stigli njegovi prijatelji, planinari iz Sarajeva i da odmah dođe kući, ako će ići s njima, preko nedjelje, u planinu.

Prije nego me mama prosto izgurala iz kuće i za mnom zatvorila vrata, vidio sam kako su se sa ramena naših gostiju već počele otapati bijele sniježne epolete.

Htijući doći što prije do upravne zgrade, do velikog austrougarskog zdanja usred tvorničkog kruga, u kojoj je bila tatina kancelarija, odlučio sam krenuti, ne alejom platana duž radničke kolone, nego kraticom, putem kojim sam, sa svojim drugarima, odlazio do tvorničkog vrta, u krađu jabuka. Htio sam što prije prenijeti tati maminu poruku, a požurivala me i želja da vidim njegovu kancelariju u kojoj sam, prije toga, bio samo jedanput. A i tada nisam ušao u nju, nego je radoznalim pogledom samo obgrlio s praga. Jer, čim sam otvorio vrata, počeli su letjeti papiri s tatinog stola. On je skočio da pritvori prozor i, istodobno, viknuo da zatvorim vrata. To sam i učinio, ostavši u mraku između dvojnih vrata, u kojem sam se osjećao kao u ormaru u koji me je, za kaznu, zatvarala, u vrijeme posjeta didi, moja polubaka, očeva maćeha, ćaknuta Marija.

Tata je i mami i meni zabranio dolaziti u njegovu kancelariju. Izuzev, u najvećoj nuždi. Ili, kako je govorio, samo u slučaju da izbije rat, da se dogode zemljotres, poplava ili požar i, razumije se, na vijest o smrti u užoj obitelji, a, prije svega, stigne li poziv za partijski sastanak, koji su, u to vrijeme, u Zavidoviću, bili učestali. Te plave kuverte s utisnutim velikim crvenim pečatom, ne manjim od konjskog kopita, i nije donosio poštar, nego kurir, koji je 59

dotrčavao i lupao šakom o vrata tako snažno da je izgledalo da će ih, svakog puta, razvaliti. Oznojen i zadihan, predavao je mami kuvertu, na kojoj je, jednom, pisalo, podvučeno, jednom ili više puta, Hitno, drugi put Strogo pov., a, najčešće, i jedno i drugo, tek kad bi potpisala da ga je primila i pored potpisa stavila datum i vrijeme uručenja. U koliko sati i u koliko minuta. Sve je to činio ozbiljno, smiješnom mimikom, užurbanim pokretima ruku, kojima je mahao kao vjetrenjača, kolutanjem očima i slijeganjem ramenima, bez riječi, kao da je bio nijem. A odlazio je kao što je i dolazio. Bez pozdrava i poput vjetra.

A nisam krenuo alejom ni zato što je njom sniježilo više nego drugdje, jer su se, s visokih krošanja platana, na koje su jata vrana, grakćući, slijetala i s njih, nedugo zatim, ponovno uzlijetala, s časa na čas, sručivale prave sniježne lavine.

Odlučio sam poći kroz zadivljali dio naše bašte, obrastao u prepleteno žbunje ribizla i malina, prepriječiti odavno već napušteno radilište, preći preko sad zaleđenih malih jezera, četverougaonih rupa ispunjenih vodom, ostalih poslije nedokopanih temelja, provući se kroz ogradu, na mjestu gdje smo otkovali dasku i prislonili je tako da se to i ne primijeti, a onda brzo i neprimjetno pretrčati djelić brisanog prostora, kako me ne bi vidio čuvar iz zastakljene portirnice na ulazu u tvornicu. Tim putem snijeg je bio još dublji. Ponegdje, ili mi se to samo činilo, bio mi je i preko glave. Jedva sam se probijao kroz visoki cjelac. Bilo je kasno kada sam se pokajao što sam pošao tuda. Bio sam već na pola puta i nisam imao kud nego, jedva izvlačeći noge iz dubokog snijega, ići dalje. Hod kroz to predvorje vječnosti blažilo je blistanje sniježnih kristala. Činilo mi se da je taj teški put posut samim dragim kamenjem. Zvjezdasto je bljeskalo, na svako pomaljanje i tračka sunca između gustih bijelih oblaka. Svaka je od bezbrojnih zvjezdica zaplamtjela i zgasnula prije nego sam bio siguran je li petokraka ili šestokraka.

Kad sam iskočio iz snijega na utabanu kružnu stazu koja je vodila oko snijegom prekrivenog rondoa za cvijeće, s ribnjakom u sredini, potrčao sam, što su me noge brže nosile, kako bih nadoknadio izgubljeno vrijeme. I ne stresavši snijeg sa sebe, ustrčao sam uz skliske kamene stepenice i trčao duž dugog tamnog labirintnog hodnika. Zastao sam pred tatinom kancelarijom, sjetivši se što mi se dogodilo prošli, prvi i jedini put kada sam htio u nju ući. Pokucao sam na prva vrata nekoliko puta prije nego sam ih bojažljivo otškrinuo. Ostavio sam ih pritvorena, kako bi se razrijedio mrak između njih i drugih vrata. I na druga sam pokucao nekoliko puta prije nego što sam ih, još bojažljivije nego prva, polako otvorio. Kada su vrata cijuknula kao prikliješten miš, tata je pridigao glavu iznad visokog obzida na stolu, načinjenog od svakojakih registratora, dosjea, fascikla i hrpa papira. Prije nego je progovorio, dao mi je znak rukom, na kojoj je bila crna glotana podlaktica, kako, na poslu, ne bi prljao rukave bijelih košulja. Svako jutro, prije nego bi krenuo na posao, na naslonu stolice, preko kojeg bi uvečer prebacivao hlače poravnanih oštrih ivica, morala ga je čekati svježe oprana, uštirkana i ispeglana bijela košulja. Prateći putanju njegove ruke, 60

vidio sam da su i po cijelom podu kancelarije bili razastrti papiri. Predračuni, ugovori, nabavnice, dostavnice, računi, storniranja, prigovori... Gledao me preko naočala koje su mu bile skliznule na kraj nosa, svojim znanim pogledom broj tri, ispod čela, koji nije slutio na dobro. Tihim, drhtavim i prijetećim glasom upitao je: "Otkud ti?! Što se dogodilo?!" Koljena su mi klecnula, ne manje nego kad sam, provodivši dio ljeta kod dide na selu, prvi put se sreo oči u oči sa zmijom i njenim palacavim račvastim jezikom. Iz mene je, da sam jedva hvatao dah, počelo nezaustavljivo teči, kao rupičasta papirna traka sa Morzeovog aparata, na željezničkoj stanici u Bradićima, gdje je bio otpravnik vozova muž tatine polusestre: "Mama me poslala. Došli su tvoji prijatelji, planinari iz Sarajeva. Htjeli bi da im se pridružiš. Rekla im je da imaš posla preko glave. A čika Anton je rekao da me pošalje da te pitam hoćeš li s njima. Sutra uvečer biste se vratili. Ako hoćeš i možeš da dotrčiš i na brzinu se spremiš. Morali biste krenuti što prije, jer dan je kratak, brzo smrkava, a bilo bi dobro da do planinarskog doma stignete prije mrklog mraka. Oni sjede u kući i čekaju. Nisu se sazuvali. Jedva su pristali da sjednu, ne skidajući ni ruksake ni šešire..." Obrve su mu se pretvorile u dva mračna oblaka. Čelo mu se namrštilo i naboralo kao harmonika. Spustio je pogled i zagledao se u brda papira pred sobom. Potom, polako ga pridižući, njim obgrljivao, za mene razbacane, a za njega, po nekom samo njemu znanom sistemu, poredane papire svuda po kancelariji. A kada su nam se pogledi ponovno sreli, zaklimao je glavom i znao sam, da ništa ne kaže, što to znači. Svega mi je do guše. Preko glave. I posla. I života. A povrh toga mama i ja smo mu kao biber po pudingu. Kao dva mlinska kamena vezana o vrat koja ga vuku na dno živog blata. Rekao mi je: "Reci im da me nisi našao u kancelariji." Nakon toga glasno izgovorenu riječ: "Sikter!", popratio zamasima ispružene ruke koja kao da je tako snažno uskovitlala zrak da su papiri počeli letjeti uokolo, a sam, ne da sam izašao, nego sam, vihorom ponijet, izletio iz njegove kancelarije. Vraćajući se, istim putem, ne više kroz cjelac nego po svojim, mada donekle već zasutim stopama, nisam se smio okrenuti. Bojao sam se da ću ugledati tatu kako stoji pored prozora i gleda me kroz razmaknutu zavjesu. Bio sam siguran da ne bi izostalo njegovo metronomsko mahanje kažiprstom, što je značilo samo jedno: "Pokazat ću ja tebi tvoga boga, samo kad dođem kući!"

Kada sam došao kući i ušao u kuhinju svi su uperili oči u mene kao farove. Kao zaslijepljen jakom svjetlošću, zažmirio sam i nisam progovorio ni riječi sve dok me mama nije snažno prodrmala i upitala: "Što je rekao?"

"Tata je rekao da vam kažem da ga nisam našao u kancelariji!"Uslijedio je dug tajac.Mama je, istog trena, propala u zemlju. Kao da je neko pod njom naglo

otvorio teški drveni kapak otvora koji je vodio iz kuhinje u podrum i ona nestala u gustom podrumskom mraku kojim me često strašila. Nije ni pisnula. Kao da su joj usta bila zalivena olovom.

A onda, kao da je pod svima nama počeo pucati tanki led rijeke na kojem 61

smo stajali i trebalo se što prije dokopati obale, čvrstog tla pod nogama, svi planinari, na kojima više nije bilo ni trunke snijega, nego samo mokre fleke po odijelima, koje su se pušile, ustali su u isti mah, kao na nečiji znak. Izlazeći, pozdravljali su se s mamom, trudeći se, bezuspješno, kao i ona, da razvuku usne u smiješak. Bio je to kiseo smiješak. Grč na usnama. Grimasa lica, kao kada se, umjesto jabuke, zagrize limun.

Vrata su za njima ostala dugo otvorena i u kuhinju, kao i pri njihovom dolasku, nadrla je studen. Jenjala i ugasila se vatra. Mama je dugo stajala nasred kuhinje, kako su je i ostavili, kao skamenjena. I kao pokisla. Izgledajući jadno, kao pokisao spomenik. Kosa joj je bila mokra od snijega koji joj je padao po njoj s njihovih šešira, dok su se srdačno grlili, kada su iznenada banuli, a potom se otopio. Kao što se otopio sav snijeg koji su unijeli sobom, pogotovo na dubokim urezima gumidžonki. Prostrte novine nisu mogle upiti svu tu vodu koja je, kao svaka voda, između razmaknutih podnih dasaka, tražila put do središta zemlje. Do njenog užarenog jezgra. Kako bi bar ublažila, ako ne utolila, njegovu nezasitu žeđ.

Tek nakon što je mama, hodom mjesečarke, zatvorila ulazna vrata i sjela na sanduk s drvima i ugljem, pored već hladne peći, spustivši u krilo prekrižene, obamrle ruke, pognuvši glavu i jedva čujno zajecavši, prišao sam kuhinjskom prozoru, za kojim me zateklo i od kojeg me odvojilo glasno lupanje na vrata. U međuvremenu je, s prozorskih stakala iščezla ledena čarolija. Nepovratno nestala čudesna kaleidoskopska slika. Bijeli kristali se istopili. Pretvorili se u kapljice pomiješane s prozorskom prljavštinom, koje su se iznova počele lediti u sive bezlične figure. Nije više bilo ni traga ledenom cvijeću i bisernim grančicama. Kao da je svenuo bijeli ljiljan, otpale latice jasmina, opuhan bijeli prah s leptirovih krila. Zaleđeno jezero postalo bara. Bijelom labudu prvo klonuo vitki vrat, a onda ga privuklo i zauvijek skrilo blatno dno...

Kada je zidni sat otkucao vrijeme u koje bi tata svakog časa mogao doći, i mama i ja trgli smo se kao iz nekog dugog i mornog sna. Tad se sjetila, otirući s lica suze koje su se miješale s curcima s njenih mokrih pramenova kose, da s mene skine sve što mi je obukla kada me poslala tati. Na isti način, samo obratnim redom. Prvo mi je sazula čizme. Skinula mi rukavice. Skinula bundu. Vunene čarape. Hlače. Kapu. Crni džemper s uskom ro-kragnom. Ali ovoga puta takvom brzinom da nisam osjetio kada mi je oštra vuna, kao šmirgl-papirom, do krvi sastrugala uši, kao što se ne osjeti bol kada se naglo strgne kora sa ne sasvim zarasle rane. I na kraju gaćice. Opet sam stajao sasvim gol nasred kuhinje, sve dok mi mama nije našla što ću obući za po kući i naredila mi kleknuti u ćošak.

Dok sam klečao, ona je skupljala i iznosila mokre novine, brisala pod i pokušavala potpaliti vatru koju je neprestano gasio gusti dim koji se vraćao iz dimnjaka i kuljao na sve strane. Oboje smo šutnju prekidali samo kašljem.

Uto je došao i tata. Samo što je sjeo na nisku šamlicu pored vrata i 62

otšnirao i sazuo jednu bakandžu, i prije nego što je stigao reći: "Opet ti je mlijeko pokipjelo!", ona mu je rekla što sam rekao njegovim prijateljima-planinarima, kad sam od njega došao.

Ponovila je, oponašajući, sa suzama u očima, i moj glas: "Tata je rekao da vam kažem da ga nisam našao u kancelariji!".

Krv mu je udarila u lice. Mislio sam da će ga strefiti kap. Zavitlao je bakandžom koju je držao u ruci i bacio je prema meni. Ne znam kako sam uspio izmači glavu. Osjetio sam studen dašak na sljepoočnici kada me, promičući pored mene, nježno liznula svojim hrapavim telećim jezikom. U visini moje glave napravila je duboku rupu u zidu svojim metalnim opkovom. Ostavila je neuzbrisiv trag. Vidljiv i kada je rupa zagipsana. I kada je zid prekrečen. I kada je preko njega pređeno, više puta, molerskim valjkom i sa sitnom i sa krupnom cvjetnom mustrom.

Da me je tatina bakandža pogodila, okovanom petom, u sljepoočnicu, ostao bih, kako je mama ne jednom kazala, nabijajući mu to na nos, kao mnogo što i on njoj, pri njihovim čestim svađama, na mjestu mrtav.

TIGRICA

Maca koju sam imao kada smo doselili u kuću s dvorištem odmah iza Vijećnice bila je klasična svijetlotamnosivoprugasta i zvali smo je naprosto Tigrica. Voljela se maziti, ali nije htjela u naručje kada si ti htio, nego samo kada je ona htjela. A htjela je leći mami u krilo samo onda kada bi ona sjedala za šivaći stroj. Tati je lijegala na stomak kada bi se poslije ručka opružio na sećiji i na njegovom velikom stomaku dizala se i spuštala, u ritmu njegovog dubokog disanja, poput čuna na ustalasanom moru. A meni je lijegala na knjigu, čim bih je otvorio i glasno prela poput muzičke kutije. I to mi je bilo draže i od zemljopisa i od povijesti. Pogotovo od matematike. Kad bi je, pak, tko od ukućana htio pomilovati, a pogotovo netko nepoznat tko je došao u kuću, hitro se udaljavala. Iskakala je kroz otvoren prozor u gustiš Mehine bašte ili

63

istrčavala, kroz otvorena vrata, u dvorište, gdje je povazdan, vezana lancem o dugu žicu, trčkarala i lajala, na nevidljiv mjesec, susjedova kujica Šarica. Kada su vrata bila zatvorena, Tigrica se, kao nekada mačak Dergemendžić, zaskakivala i težinom tijela pritiskivala šteku tako da su se vrata, kroz koja bi onda šmugnula, otvarala.

Posebno je voljela ležati na radiju. Naročito na novom, niskom i izduženom, marke Kosmaj, s velikim osvijetljenim krugom u kojem je bila crveno-plava kazaljka, slična onoj na kompasu i s treptavim zelenkastim, takozvanim mačjim okom. Taj radio, koji su kupili na kredit, tata i mama su stavili gdje je dugo stajao naš stari radio koji više nije ni radio. Viši nego širi. Marke Sab. Na kojem je, s donje strane, jer sam ga, kao i sve drugo u kući, kada to niko nije primjećivao, okretao, bila je zakucana metalna pločica na kojoj je pisala: "Na ovoj napravi dozvoljeno je slušati samo klasičnu glazbu", a u uglu, ispod te rečenice: "Ustaško redarstvo grada Sarajeva" i broj naredbe koji ne pamtim.

Čim bi tata ili mama upalili novi radio, jer je meni bilo zabranjeno taknuti ga, pa sam to činio samo kada nikoga nije bilo u kući, kada je tata bio na poslu, a mama kod komšinice na kavi, Tigrica bi skočila na njega i zadovoljno se sklupčala na smeđem heklanom tabletiću kojim je bio prekriven.

Te tabletiće, kojih je bila puna kuća i koji su, kada sam ih pridizao, ostavljale prašinastu mustru na polituri namještaja, mama je pravila od isparanih dugih končanih čarapa koje sam u to vrijeme nosio. Uz nogu su ih pridržavale štrumpangle, načinjene od lastike koju je mama šnalom ili zihernadlom uvlačila u gaće i pidžame, kada bi lastika u njima popustila ili pukla. Ponekad sam od tih dugih čarapa, zbog kojih su me vršnjaci iz susjedstva, koji ih nisu nosili, zvali curicom, pravio dokoljenice. Srolao bih lastiku zajedno sa čarapom do ispod koljena. Kao dvije debele hrenovke stezale su mi noge tako jako da su mi, kada sam ih svlačio, ostajali duboki urezi u mesu. Katkad su ne samo pocrvenjeli nego i pomodrjeli, a ta modrina, poput masnica, prelazila u žutilo, te u beskrvno bjelilo.

Bio sam ubijeđen da je Tigrica muzikalna. Jer kad god bi bio radio upaljen, samo što bi iz njega doprli prvi tonovi muzike, skakala bi na njega i ostajala na njemu sklupčana sve dok ne bi bio ugašen i muzika zamrla. Time sam se i hvalio. Jer to je bilo vrijeme naše dječje međusobne hvale, laganja i nadlagivanja. Moj tata nije bio doktor. Moja mama nije imala bundu od polarne lisice. Mi nismo u kući imali ono što su imali drugi. Ali nitko osim mene nije imao muzikalnu mačku. One koji nisu vjerovali dovodio sam u kuću i molio mamu da upali radio. Čim bi ga upalila Tigrica je na njega skakala i na njega lijegala. Oni koji su to vidjeli uvjeravali su one nevjerne i više nego ja. Zaklinjali su se svim i svačim. Očinjim vidom. Ili onim do čega im je najviše stalo, šta su najviše voljeli. Mamom. Tatom. Tetkom. Bakom. Svojim psom. Ili svojom macom. Zlatan svojim staklenim okom, koje je, na naše traženje često 64

vadio, držao ga na dlanu i pokazivao nam ga, a onda ga prao ispod mlaza česme i ponovno vraćao gdje je i bilo.

Kada sam, jednoga dana, uzeo Tigricu u naručje, dok je ležala na radiju, osjetio sam kako je topla. Opipao sam radio. Bio je tako vruć da sam se gotovo opekao. Tek tada mi je bilo jasno da se klupčala na njemu, kad god bi bio upaljen, kako bi se grijala. Ne znam je li ta moja maca bila muzikalna, ali znam da je bila pametna. O svom otkriću nisam nikome govorio, kako ne bih prekinuo priču koja se, ne samo među djecom, sve više širila da imam macu Tigricu koja je muzikalna. I ja rastao kako u očima drugih, tako i u sopstvenim.

KATARINA

Katarina je voljela životinje. Ja sam volio Katarinu. Meni je tada bilo osam, a Katarini trinaest godina.

Stanovali smo u istom kvartu. Ona u prvoj zgradi do nekada zloglasnog zatvora Beledije, a ja u drugoj zgradi iza Vijećnice.

U to doba dolazak šintorskih kola, pretvorenih u veliki žičani kavez, istrčavanje snažnih šintora, s motkama u rukama koje su se završavale omčama i lov na pse lutalice bili su dogadjaj koji je na prozore, haustore, kapije i ulice izvodio sve, ne samo djecu. Jedni su proklinjali pse koji su se danju sunčali negdje na osami uz obalu Miljacke, uzvodno od Bentbaše, a u predvečerje, u čoporima, stizali u naše uličice, razmiljeli se oko naših zgrada i noću, često, 65

zastrašujuće zavijali. Drugi su psovali šintore. Treći i proklinjali i psovali i jedne i druge. A mi, djeca, uglavnom smo plakali. Jer, tih pasa smo se bojali, ali i voljeli smo ih. Svakodnevno smo ih hranili. Donosili im ono što smo iz kuća od hrane uspijevali iznijeti ili od školske užine sačuvati za njih.

Jednoga dana, kada su šintori, u odrpanoj odjeći, zasukanih rukava, tako da su im se vidjele istetovirane mišice na rukama, zabradatili i oznojeni, ganjali pse i razlijegali se njihovo cvilenje, režanje i lavež, u gomili koja se tiskala podalje od šintorskih kola, ugledao sam Katarinu. Priljubljivala se uz skut majke, zatiskivala uši i nije prestajala grcati od plača.

I dok su okupljeni posmatrali kako šintori pretražuju svaki kutak, istjeruju preplašene pse iz njihovih skrovišta u podrumima, dvorištima i baštama, satjeruju ih u ćorsokake, odakle nisu mogli umaći, i tu ih hvataju omčama načinjenim od čelične žice i odvlače i trpaju u veliki kavez na kamionu, a psi, okrvavljenih vratova, tako glasno skiče da se paraju nebo i srce, ja sam se primicao Katarini. Primakao sam joj se bliže nego ikada dotad u životu. Tako blizu da sam je laktom doticao, a svaki dodir kao da me opekao. Ne znam da li me, očiju punih suza, uopće vidjela.

Okuražen ljubavlju prema Katarini i njenim bolom, iskoristio sam nepažnju šintora, prikrao se njihovom kamionu i izvukao veliki ekser kojim su vrata kaveza na njemu bila zabravljena.

Uhvaćeni i u kavez zbijeni psi jurnuli su kroz otškrinuta vrata. Vrata su se širom otvorila i oni su se, poput nezaustavljive bujice, sručili na mene i srušili me.

Preko mene, oprućena u prašini, pretrčavali su redom kojim su se, zaglavljeni u tijesnim vratima, oslobadjali iz živog klupka, koje je ličilo na ogromnog psa sa više glava i repova i bezbroj nogu. Prvo oni manji, od pudlica do jazavčara, koji su se lakše iskobeljali, a onda sve krupniji, od vučjaka do šarplaninaca, koji su ih, u tri skoka, preticali. Prije nego što sam pao, krupni crni mješanac zario mi je zube u butinu.

I dok su se oslobodjeni psi razbježavali na sve strane, jedan dugodlaki zlatnosmedji pas kitnjastog repa šepesao je za njima. S bolom se oslanjajući na lijevu prednju šapu, sve više je zaostajao. Hitro sam se digao sa tla, stigao ga, uzeo ga u naručje i s njim potrčao što sam brže mogao. Nisam osjećao bol još tople rane na butini. A taj kraj sam poznavao u dušu, do najmanjeg kutka. S velikim, ali ne i teškim mršavim psom utrčao sam u prvi haustor. Protrčao kroz dvorište zgrade koja je imala dva izlaza. Pretrčao ulicu kojom je išao tramvaj. Iza pekare zavio za ugao. Provukao se kroz rupu na ogradi gradskog otpada i, kroz kupinovo trnje, domogao se baba Anine bašte, gdje me malo tko mogao pronaći.

Sa psom u naručju, koji me, za sve vrijeme, gledao krupnim tužnim očima, uvukao sam se u zapuštenu šupu koja je bila moje davnašnje sklonište. Položio sam ga na slamu razastrtu u kutu. Tek tada sam ugledao veliku otvorenu 66

ranu na njegovoj lijevoj prednjoj nozi. A onda i sam osjetio bol na mjestu gdje mi je crni pas zario oštre zube. Uz sam rub kratkih pantalona razaznavao se crveno-modar krug psećeg ugriza. Što se rana više hladila, to je bol postajao jači. Ali, nastojeći zbrinuti žućka, u čijim je očima bilo i straha i zahvalnosti, a i kao da me Katarina neprestano gleda svojim suznim okom, zaboravljao sam na taj bol. Donio sam mu, u konzervi, svježe vode. Milovao ga i češkao, govoreći mu da ga tu šintori neće naći, da ću ja brinuti o njemu, da će mu rana brzo zacijeliti... Klimao je glavom kao da razumije svaku riječ koju sam mu kazao. Kada se već uveliko bilo smračilo, oprostio sam se od njega i otišao kući.

Došavši kući, krio sam ranu na nozi i bol koji mi se ocrtavao na licu pri svakoj nepažljivoj kretnji. Uvukao sam se u postelju ranije nego obično i mislio na sklonjenog psa i na Katarinu. Katarina je voljela životinje. Ja sam volio Katarinu. I vjerovao sam, ako joj se dopadne moj pas, možda joj se dopadnem i ja. Ona se meni, mada je bila mnogo starija od mene, dopadala više nego ijedna djevojčica iz susjedstva. Ne znam da li sam se i ja njoj dopadao. Ako i jesam, ona je to krila, kao što sam ja krio svog psa.

Sve slobodno vrijeme provodio sam pored psa. Svakodnevno sam mu mijenjao vodu i donosio hranu. Sve svoje objede dijelio sam s njim. On je lizao svoju ranu, koja je prestala krvariti, smanjivala se, ali i dalje bila vlažna od sukrvice. Pokatkad je dugim, toplim i hrapavim jezikom liznuo i moju ranu, na koju sam mokrio i privijao bokvicu, jer sam bio odnekud čuo da se rana tako brže zaliječi.

Već sam se bez bola oslanjao na tu nogu, kada sam odlučio da ispod kestena, čija je velika krošnja natkriljavala kafansku baštu, sačekam Katarinu i priđem joj. Ona je tuda prolazila odlazeći u školu i vraćajući se iz škole. Često sam je viđao, ali nikada s njom nisam progovorio ni jednu jedinu riječ. Umalo da to učinim kada smo stajali jedno pored drugog u gomili koja je gledala kako šintori hvataju pse lutalice. Ali tada se nisam usudio od njene majke, uz koju se privijala i glasno plakala. A da sam šta i rekao, ne bi čula, jer je uši bila pritisla dlanovima da ne čuje pseći lavež i cviljenje.

Kada je Katarina naišla, u lakoj cvjetičastoj haljinici, s đačkim torbačićem na leđima, na kojem je visjela prava morska spužva i lončić za školsku užinu, vraćajući se iz škole i skakučući kao da igra nevidljive školice, odvažio sam se i prišao joj. Upitao sam je hoće li poći sa mnom da vidi moga psa. Pristala je i nastavila skakutati, čas ispred, čas pored, čas iza mene. A meni je srce u grudima takodjer skakutalo kao da hoće iskočiti. Odveo sam je zaobilaznim putem, kuda sam obično išao da zametnem trag. Kada smo stigli u baba Aninu baštu, uveo sam je u šupu u kojoj sam krio psa. Za tren smo, u polumraku, stajali jedno pored drugog kao skamenjeni. Onda je klekla pored psa i počela ga milovati. S neskrivenim divljenjem je govorila kako ima lijepe krupne oči, dugu zlatastu dlaku, kitnjast rep... Kako repom radosno maše... Klekao sam s druge strane. Ona se nagnula preko njega i poljubila me, 67

zahvaljujući mi što sam ga spasio od šintora. Stao mi je dah. Prvo mi se smračilo, a onda zabljesnulo pred očima. Znajući za njenu ljubav prema životinjama, o čemu je njena majka mojoj ne jednom govorila, sageo sam se ka psu i počeo, kao svaki dan, lizati njegovu još otvorenu ranu. Uto je Katarina počela povraćati. Povraćala je dugo. Na psa se izljevala žućkasto-kiselkasta tekućina i padali komadići i komadi svega onoga što je tog dana jela. Od neprijatnog vonja prevrtala mi se utroba. Ali i prije nego što sam i sam povratio, pas se pridigao, stresao sa sebe povraćotinu, poprskavši me i po licu i istrčao iz šupe. Istrčala je i Katarina. Pas je mislio da trči za njim, da ga opet neko ganja, da će mu se opet stegnuti žičana omča oko vrata. Odjurio je u neznano i nikada ga više nisam vidio.

Otad sam svakodnevno stajao ispod krošnje velikog kestena. Stajao i čekao da naiđe Katarina koja je tuda svakodnevno prolazila. A kad god je prošla pored mene, sklanjala je pogled ustranu, praveći se da me ne primjećuje. Nisam znao da li od gadjenja što sam lizao pseću ranu ili od srama što je preda mnom povraćala. Zato što sam ja imao osam, a ona trinaest godina. Zato što je voljela životinje, a ja volio nju...

MRVICE ZA VRAPCE

Stanovao sam iza Vijećnice, a išao u osnovnu školu koja je bila u slijepoj Koturovoj ulici, iza Katedrale i koja je imala samo četiri razreda. Uz to, jedan je bio pomoćni, u koji su išli dvaput stariji i veći od nas, gotovo svi ošišani na nulu, a poneki već i sa rijetkim dlačicama ispod nosa.

U školu su nas puštali tek kada zazvoni. Prije početka nastave tiskali smo se oko vrata, te su mi, ne jednom, u toj gužvi, najčešće oni iz starijih razreda, laktovima izbrisali zadaću, ispisanu pisaljkom na crnoj uramljenoj tablici, koju sam, nakićen kao novogodišnja jelka, često zalud pokušavao sačuvati da ne 68

pukne, da mi ne ispadne iz ruku i bude zgažena u paramparčad. Na leđima sam nosio đačku torbu o koju su bili obješeni velika žućkasta prava morska spužva i crveno-bijeli tufnasti lončić za školsku užinu. Tablu sam morao nositi u ruci, jer je bila za dlaku veća od torbe u koju je nikako nisam mogao utisnuti. A kada bi brkata podvornica, jer su u školi, od ravnateljice, preko učiteljica, do podvornice, bile same žene, samo otškrinula teška izrezbarena drvena vrata s velikom mesinganom štekom, bezglavo bismo jurnuli u školu. Usuli bismo se u mračni školski hodnik kao sitna zrnca pijeska u pješčaniku našeg podstanara, koji je sebi, svakog jutra, kuhao jaje na meko, uključivši rešo kada okrene pješčanik, a isključivši ga kada pijesak iz gornjeg njegovog dijela iscuri u donji. Pri tom smo podvornicu pribijali uz zid da je jedva disala, a ne jednom se i onesvijestila. Proklinjala je, ali uglavnom svoju sudbinu, a njene psovke bile su i nježnije od bakine: "Idi u peršun!"

I prije nego bi zazvonilo školsko zvono, do vrata su se probijali đaci pomoćnog razreda, a onda i prvi utrčali u školu. Kada je na nas druge došao red, oni su već bili postrojeni uz gelendere stepeništa, svaki na po jednom stepeniku i svakom od nas tko je pored njih prolazio palili čvoke i klempe. Neke su bile tako jake da su nam frcale suze iz očiju, a dugo nakon toga crvenjele se i bridjele uši, a katkad na glavi skakale velike bolne čvoruge. Naša učiteljica, kojoj smo se žalili, nije nam mogla pomoći. Samo je uzdisala i ponavljala: "Što da im čovjek radi? U Boga ne vjeruju. Oca i mater, ako i imaju, ne slušaju. Ne plaše se ni svoje učiteljice Matilde, a ni sjedokose ravnateljice." Ravnateljice, sitne bistrooke ženice, nitko se ni od nas nije plašio. Ali učiteljica pomoćnog razreda, gospođica Matilda, bila je strah i trepet. Pogotovo kada je bila dežurna. Tada je, plameno crvene raskuštrane kose, jarko našminkanih usana, narumenjenih obraza, tankih izvijenih crnih crta na mjestu očupanih obrva, iznad očiju iz kojih je izbijala živa vatra i dugih crveno nalakiranih noktiju, obučena kao papiga, po cijeli dan jurcala uokolo. Brzala tankim nožicama na visokim štiklama duž praznih hodnika, na koje se, od nje, niko nije usuđivao izaći, pa ni druge učiteljice. Zavirivala u svaku učionicu. Naglo otvarala vrata i proturivši, na tren, kroz njih glavu, s lupom ih zatvarala. Ne rijetko, kratko potom, odstajavši malo ispred njih i naćulivši svoje velike ušiljene uši, ponovno ih otvarala i kažnjavala one koji bi joj se smijali i izrugivali. A najčešće sve koji, mada je bio odmor, nisu bili na svojim mjestima i nisu sjedjeli, kao za vrijeme nastave, mirno u klupama, s rukama prekriženim na leđima. Kada bi netko samo zavikao: "Matilda!", u razredu bi zavladala grobna tišina. Svi smo je se plašili. I prije nego bi progovorila, bljujući plamen, ledila nam se krv u žilama. A kada bi počela kričati i derati se, mašući rukama kao krilima koja će je, svakog trena dići od zemlje, postajali smo, ionako mali, manji od makova zrna. Nisu je se plašili, navikli na nju, samo njeni učenici iz pomoćnog razreda. Dripci, koji su izdržavali njen hipnotički pogled, kopali nos dok je ona divljala, namigivali jedan drugom i pravili raznorazne grimase i ne trudeći se da to skriju od nje. 69

Klipani, koji su nam zagorčavali život sve dok u školu nije došao Fahrin otac, krupni i snažni šofer kamiona s prikolicom, i najvećeg i najjačeg od njih uhvatio tetoviranim ručerdama za vrat i digao ga u zrak, ne ispuštajući ga sve dok nije procvilio da će nas ostaviti na miru. I nisu nam više, pri dolasku i odlasku iz škole, poredani jedan uz drugog na stepeništu kojim smo morali proći, palili čvoke i klempe. I samo što je jedan naš strah jenjao, u nas se uselio drugi, da će nas, pri dolasku u školu ili pri odlasku kući, jedan od njih ili čak više njih sačekati u nekoj pustoj i mračnoj uličici i ubiti boga u nama. Živjeli smo u neprestanom strahu. Ti iz pomoćnog razreda nisu nas više ni taknuli. Ali, postajali su drskiji prema svojoj učiteljici, gospođici Matildi, koja je svoj bijes iskaljivala na nama.

Bio sam među rijetkima koji su se usuđivali otići i do školskog klozeta, koji je bio na prvom spratu, gdje i zbornica, ali se do njega moralo proći pored pomoćnog razreda. Iz njega nam je prijetila stalna opasnost, pirkala studen od koje nam se ledilo srce. Do klozeta sam išao ne samo na velikom, nego gotovo i na svakom malom odmoru. Morao sam. Mada u njemu nikada nisam ni piškio, a kamoli kakio. Tek ponekad, ušavši i kratko se zadržavši, samo povukao porculansku dršku koja je visila na već zarđalom lancu i iz kotlića s šumom potekla voda, koja je, svakog tko nije na vrijeme odskočio ustranu, podobro poprskala, a izlazeći pravio se kao da zakopčavam pantalone. Preko puta klozeta bio je razred plavokose Jasne Labudović u koju sam se zaljubio na prvi pogled. Kada su nas prvi put odveli u Pionirsko kazalište ona je, nalik na anđela, izašla pred zavjesu i, glasom koji se ne da opisati, najavila predstavu Kraljević i prosjak. Otad nisam prestajao misliti na nju. Zbog nje sam, kada sam saznao da ide u našu smjenu, pristajao, nakon dugih maminih nagovaranja, ići u školu umiven i počešljan, pa i u bijelom mornarskom odijelu. Sjedila je u klupi do prozora i, kada su vrata njenog razreda bila bar malo otškrinuta, mogao sam je, prolazeći pored njih, vidjeti. Istina, najčešće iz profila i s leđa, jer je, po običaju, gledala kroz prozor. Ali meni je i to bilo dovoljno. Cvjetao sam od sreće. Dan u kojem je ne bih vidio bio je za mene propast svijeta.

Mada je stanovala u drugom dijelu grada, poslije nastave, pratio sam je do kuće. S dovoljne udaljenosti da je vidim, a da ona mene ne primijeti. To i nije bilo teško, jer je labuđim hodom, visoko dignute glave, gledala samo preda se, ne osvrćući se. Kao što se nije osvrtala ni na sva udvaranja dječaka iz svog, iz mog i iz drugih razreda. Svi smo bili zaljubljeni u nju, s tom razlikom što su to neki od nas priznavali, a drugi nisu. Pa ni ja. Tada to ne bih učinio ni po koju cijenu. Ni za živu glavu. A bio sam zaljubljen do ušiju. I više.

Ne jednom me oštrokondža i karapandža, matora usidjelica, kako smo nazivali učiteljicu gospođicu Matildu, kada nas nitko nije mogao čuti, zatekavši me na hodniku, otjerala u razred, a kada bih ponovno pokušao otići do klozeta, kako bih, bar krajičkom oka, vidio plavokosu Jasnu, vukući me za uho, odvela ravnateljici. Ravnateljica, gospođa Prodanović, znajući dobro gospođicu 70

Matildu, pravila se strogom u njenom prisustvu, a kada bi ona izašla iz zbornice, ostavljala, mene, kao i druge, samo da odstojimo u kutu do zvona, kada smo se mogli vratiti u razred. Ako bi to bilo za vrijeme velikog odmora, nakon dobijene užine, morao sam samo, prije odlaska iz zbornice, s poda pokupiti rasute mrvice zemičke koju mi je dopuštala pojesti do kraja. Te mrvice sam stavljao na sims razrednog prozora i, za vrijeme nastave, gledao kako se oko njih okupljaju i za njih bore brojni vrapci i, naravno, mislio na Jasnu.

Toliko sam mislio na nju da sam poželio da i meni, kao Ivanu, koji je sjedio sa mnom u klupi, umre mama, pa da i ja budem oslobođen proba školskog pjevačkog zbora. Tada bih je mogao i četvrtkom pratiti do kuće, umjesto da ostajem u školi i pod vođstvom nastavnice muzike, koja je tako mahala palicom kao da svakom od nas prijeti i za greške koje ćemo tek učiniti, s ostalima, po ne znam koji put, uvježbavam otpjevati ono što pjeva zbor Židova u operi Nabucco.

Zbog nje sam se, ispred škole, potukao i sa najjačim klincem iz njenog razreda. Rekao je da se pravi važna, jer ni sa kim u razredu nije htjela razgovarati. Da je digla nos, jer njen tata, koji ima automehaničarsku radnju, toliko zarađuje da leži na parama. Da je umislila kako je najljepša i najpametnija. A zna se zašto dobija petice. Jer njeni, svako malo, donose i učiteljici i ravnateljici, jednom buket cvijeća, drugi put tortu, sad ovo, sad ono. Uvijek je učiteljica pita ono najlakše i baš ono što zna. Inače je ta Labudovićka najobičnija guska. Kaćiperka i ništa više. I tada smo se potukli. U stvari nismo se potukli, nego je on mene istukao. Kada je rekao da je Jasna najobičnija kaćiperka, zamahnuo sam da ga udarim, ali on je bio brži i tako me zveknuo šakom posred lica da mi se zanebesalo i potekla mi krv iz nosa. Zgrabio me za prsa i, prije nego sam trepnuo, bacio na zemlju. Dok sam se pridizao i otresao prašinu s bijelog mornarskog odijela, on je, okružen i bodren mnogima od onih koji su kao i ja bili zaljubljeni u Jasnu, i ne osvrnuvši se, već odlazio niz ulicu. Pri tom gombanju pokidala su mi se sva dugmad s mornarskog odijela. Tražio sam ih i skupljao uokolo gotovo do mraka. Otečenog nosa, s mrljama krvi na odijelu, koje se nisu dale sprati vodom sa česme ispred Begove džamije, nego postale još veće i uočljivije, i sa šakom punom dugmadi, znajući što me čeka, nevoljko sam se dovukao kući. Od mame sam, kao obično u takvim prilikama, i zato što sam se tukao i zato što sam uprljao odijelo, još dobio kaišem po guzici. Morao sam, za kaznu, sam zašiti svu otkinutu dugmad, a umjesto izgubljenog žutog metalnog dugmeta sa sidrom, na najvidnije mjesto, staviti najobičniju crnu puljku.

Ne znam je li Jasna čula za tu tuču, za batine koje sam dobio od najjačeg klinca iz njenog razreda, kojeg, kao i ostale koji su joj se udvarali, nije zarezivala ni za suhu šljivu i koji je, ranije, o njoj govorio sve najljepše, a kasnije, sve najružnije i pokušavao njenu naklonost, ne mogavši milom, zadobiti silom. Ali, nije prošlo dugo otad, kada je Jasna, dok sam, kao gotovo svake nedjelje prijepodne, s mnogima iz naše škole, u parku ispred njene kuće, gledao 71

kako se vozi na svom lijepom novom crvenom biciklu, zaustavila baš ispred mene, skinula svoj crveni kaputić i dala mi ga na čuvanje, dok ona napravi još koji krug. Taj znak, ako ne simpatije, ono izvjesnog povjerenja, nje koja se oglušivala na sve molbe okupljenih i dječaka i djevojčica da im da provozati se na njenom biciklu samo jedan krug i nije dopuštala nikom ni prstom ga taknuti, okuražio me. I ne samo da sam stizao pred školu prije ostalih, ne bih li je vidio kada dolazi i ulazi u školu, i ne samo da sam na svakom školskom odmoru šetkao hodnikom, od svog razreda do školskog klozeta, ne bih li je ugledao kroz otškrinuta ili otvorena vrata njenog razreda, i ne samo da sam, na sve kraćem odstojanju, išao za njom od škole do njene kuće, i ne samo da sam svake nedjelje prijepodne išao u Mali park i gledao kako se vozi na svom crvenom biciklu, kakav dotad ni ja ni moji vršnjaci nismo vidjeli... Počeo sam pod njenu klupu stavljati meni drage stvari. Pošto se prije zvona nije moglo ući u školu, sačekivao sam, poslije nastave, da se njena učionica isprazni, utrčavao i hitro ostavljao, pod klupu u kojoj je sjedila, jednom najljepšu kutiju šibica iz svoje kolekcije, sa crtežom prvog aviona dvokrilca, drugi put podmetač za pivo iz praške pivnice "Flek", u kojoj se toči crno pivo, kako je govorio moj ujak, koji nikada nije bio u Pragu, treći put nekoliko probušenih koštica rogača iz rasute brojanice moje bake, četvrti... I tako iz dana u dan. Nisam znao što je radila s tim, ali kada sam nešto narednog dana stavljao pod njenu klupu, pod njom nije bilo onoga što sam ostavio prethodnog. Pomišljao sam da to možda uzima netko prije nje. Možda podvornica. Ili da Jasna to, ne znajući ni tko ostavlja, ni zašto, a niti držeći do toga koliko ja, baci i prije nego što dobro pogleda. Ali, kada mi je još jednom dala na čuvanje svoj crveni kaputić i okupljeni se divili eleganciji kojom vozi bicikl, zavukao sam ruku u džep kaputića i u njemu napipao, ne samo svoj jedva primijetno okrnjen stakleni kliker, nego i svojom rukom, od školske krede, načinjenu minijaturnu figuru bijelog goluba. Učinilo mi se da imam šansu koju nisam smio propustiti. Trebalo je učiniti još nešto što bi konačno skrenulo njenu pažnju na mene i čime bih prešao zid koji ju je dijelio od drugih ili druge od nje.

U to vrijeme bio sam ubijeđen da je moja mama nekada radila u cirkusu. Znala je svašta. A mnogo čemu naučila i mene i djecu iz susjedstva. Neke od njenih vještina, pak, ostale su tajnom. Kao što je ostalo vječnom tajnom je li ili nije radila u cirkusu, u što je mene uvjeravao kartončić, s njenim imenom, na kojem je pisalo: Cirkus "Adria", koji sam našao u njenoj bijeloj platnenoj tašni, koju je držala na dnu svog ormara i u kojoj je čuvala za nju važne papire, pisma, fotografije... I odlučio sam da uvježbam i pokažem Jasni nešto što malo tko zna i može. Tada me Ištvan, drugi od naša dva podstanara iz Kikinde, nastavnik fiskulture, koji se poslije utopio na Tisi, još nije bio naučio dugo hodati na rukama. Palo mi je na pamet da pred njom progutam, a ne progutam, svog malog bijelog miša. Počeo sam u šupi, pored, o daske okačenog, velikog komada razbijenog ogledala, svakodnevno uvježbavati držati ga za vrh 72

roskastog repića, otvoriti širom usta i ispustiti ga, a on, umjesto u usta, kako se čini, da upada u široki rukav. Mišić se tome nije opirao. Čak ga je to zabavljalo i sićušnim okicama i živahnim kretnjama gotovo me nagovarao da nastavimo sa uvježbavanjem.

Kada sam bio siguran da našu točku izvodimo uvjerljivo, bez greške, stavio sam miša u obiteljsku kutiju šibica Dolac, Travnik, izbušenu odozgo debelom iglom za pletenje, kako bi imao zraka i odnio ga u školu. Dan prije nisam ništa stavio pod Jasninu klupu. Mislio sam joj prići prije ulaska u školu, potom na velikom odmoru, a okuražio se da to učinim tek poslije nastave, jedva dočekavši da se okonča, sjedeći kao na iglama. Kada je zazvonilo, prvi sam istrčao iz škole i sačekao da Jasna izađe. Kada se pojavila, sama kao obično, prišao sam joj i bez riječi, kao što je ona meni davala na čuvanje svoj crveni kaputić, pružio joj kutiju. Njeno lice ozario je smiješak iz kojeg sam jasno pročitao, kao iz knjige, da je, ako i nije bila, sada sigurna da sam joj ja svakodnevno nešto stavljao pod klupu i da ju je to radovalo. Prije nego je, već ispruženim rukama, uzela kutiju, brzo sam je otvorio, uhvatio mišića za vrh repa, izvadio ga, digao i, dok je još bila samo iznenađena, a ne i preplašena, ispustio ga u širom otvorena usta. Uto je ona vrisnula i poklopila oči rukama. Pritrčao sam. Odbijala me rukama od sebe. A kada sam je uhvatio za ramena, bubnjala svojim malim šačicama o moja prsa. Nije krila gađenje. Ponavljala je: "Kako si mogao progutati miša? Kako si, samo, mogao? Kako si mogao?... Životinjo!" Uzalud sam joj govorio: "Jasna, smiri se. Nisam ga progutao. To je bio samo trik. Šala. Jasna! Jasna! Jasnaaaa!" Kada je malo došla sebi, upitala je: "Dobro, a gdje je miš, ako ga nisi progutao?" Već obradovan, rekao sam: "U rukavu! U rukavu! Pogledaj!" Ali zalud sam zavirivao u rukav, opipavao se, miša nigdje nije bilo. Istrga se iz mojih ruku i krenula kući. Skamenjen od čuda, nisam se mogao ni pomaći s mjesta. Samo sam za njom vikao: "Nisam progutao miša! Nisam! Nisam!" Prije nego je zamakla za ugao, okrenula se, i takodjer viknula: "A tko ga je onda progutao?! Reci!" Prošaptao sam, glasom kojim kao da je govorio netko drugi iz mene, jer me, i da sam se proderao, više, zamakavši za ugao, ne bi čula: "Ljubav je progutala miša."

S Jasnom, kao i dotada, nikada više nisam progovorio. I nikada mi više nije dala na čuvanje svoj crveni kaputić. Sve rjeđe se, nedjeljom prijepodne, u parku ispred svoje kuće, vozila na svom crvenom biciklu. Vremenom, njen bicikl je bivao sve manjom atrakcijom. I ja sam, kao i drugi, sve rjeđe odlazio u Mali park gledati kako joj vijori suknja dok skladnim kretnjama, kao labud po mirnoj površini ribnjaka, kruži biciklom, pravi osmice, krivuda između rijetkih stabala... A onda je došao kraj i školske godine. Razred sam završio peticom, a moji mi, mada su bili obećali, za odličan uspjeh, nisu kupili bicikl. Otad sam sve više vremena provodio u šupi, sastavljajući, od starih dijelova, nabavljenih u otpadu, bicikl za dvoje. Vidio sam ga već završenog i obojenog u crveno i kako na njemu vozim unatrag bolje od ikog drugog. Još dugo sam mislio na Jasnu. A 73

kad god sam pomislio na nju, sjetio sam se i bijelog miša kojeg ne znam jesam li ili nisam progutao.

DOGAĐAJ NAD DOGAĐAJIMA

Krečenje u našoj kući bilo je događaj nad događajima.Tada smo najkrupnije i najteže stvari odmicali od zidova, primicali ih na

74

sredinu i pokrivali starim novinama, a one sitnije, kojima nije bilo broja, prenosili iz prostorije u prostoriju, nosali amo-tamo, sudarali se s ladicama i kutijama u rukama, pazeći da ne nagazimo na nešto od onoga što je već ležalo po podu, zatrpavalo hodnik i bilo nakrcano tako da se u kuću jedva ulazilo i iz nje još teže izlazilo. Nikada mi nije bilo jasno kako to da baš tada u našem stanu ima dva puta više stvari nego obično, da, gdje god zakoračiš, staneš na nešto, a okreneš li se, već si nešto oborio i srećan si ako to nije neki predmet od stakla, a ako jeste, da se nije razbio u paramparčad. Pri tom se uvijek nešto razbijalo. I to uvijek neka dragocjenost. Ne po sebi, jer takvo nešto nismo ni imali. Nego nešto za što bi tata ili mama govorili da im je to draga, nenadoknadiva uspomena. Jedini još preostali tanjur od češkog porculana nekadašnjeg servisa za ručavanje za dvanaest osoba, koji je mama donijela u miraz. Baka ga je brižno čuvala za maminu udaju. Pri svakoj promjeni mjesta muževljeva službovanja, a djed je bio školski nadzornik koji je službovao u mnogim bosanskim gradovima i varošima, posebnu pažnju obraćala je upravo na taj servis. Svaki njegov dio zamotavala je u novinu i pažljivo slagala u kutiju, koju je, ne jednom, vozeći se, konjskom zapregom ili truckavim kamionom izlokanim makadamom, držala na krilu. Iz njega se ručavalo na maminom vjenčanju. Neoštećen, u vrijeme rata, stigao je iz Travnika u Sarajevo. Čitav je dočekao i kraj rata. Česte selidbe mojih iz stana u stan ubrzo su ga svele na servis za šest osoba, a velika spremanja i krečenja na svega nekoliko tanjura, od kojih je nekoliko razbio tata, bacajući ih u zid, a neke mama, bacajući ih na pod, pri svojim čestim žestokim svađama. Ostao je bio samo taj, kojem je, također, došao kraj. Kao što je, svojedobno, došao kraj vazici od brušenog kristala koju je tata kupio mami za prvu godišnjicu braka i moje rođenje. Kao što je često i meni kupovao poklone istodobno za dva praznika, pa i više. Vjerujem da mi je dao i ime Josip ne samo zato što sam rođen na dan Svetoga Josipa, nego i zato da su mi rođendan i imendan u isti dan, kako se ne bi dva puta izlagao trošku za poklon. Gipsani galeb, uspomena na obiteljsko putovanje u Pulu, u kojoj je moj ujak tri godine služio vojni rok u mornarici... I tako redom. Uspomena do uspomene. Same uspomene. Bio sam uvjeren da živim u kući sazdanoj od uspomena. Tome sam i sam doprinosio. Jer u kuću sam neprestano ponešto donosio. Dovlačio i čuvao mnoštvo naoko bezvrijednih stvari čiju neprocjenjivu vrijednost sam samo ja znao. Repić mog sivog angorskog zeca kojega je tata, jednoga dana, zaklao i ispekao. Zlatasto dugme, na kojem je bilo sidro i komadić užeta, sa ljetnje, bijele mornarske uniforme moga ujaka, koje sam, krišom, da niko ne vidi, otrgnuo, kada je bio na svom prvom redovnom odsustvu. Udvojeno pero iz arapkinog repa. Odavno već smežurani, nekada, poput politure našeg namještaja, sjajni, suhi kesten koji je na mene bacila pjegava i riđokosa Hana, kćerkica doktora Altarca, kada sam je zadirkivao da joj se, dok skakuće na jednoj nozi, igrajući školice, vide gaćice, a na kojem su ostali otisci prstiju njene sićušne rukice koju sam, u to doba, često, u snu, držao i milovao. Veliki noćni leptir špenadlom priboden o kutiju šibica, 75

uhvaćen na dan kada me učiteljica pohvalila i rekla da pred cijelim razredom pročitam pismeni rad na temu: Što je život? Posivjeli kamenčići, koji su otkrivali svoju šarolikost tek kada se pokvase. Žuto lišće, koje se, i na najpažljiviji dodir, sasipalo u zlatastosmeđi prah. Potamnjeli stari novčići. Kojekakve sličice... Već zarđali ekser s tragom sasušene krvi koji sam čuvao otkad sam se, uz svjetlo svijeće, u mračnoj šupi, pobratimio s grudobolnim Kemalom, koji je s najveće visine skakao u plitku Miljacku... Pisamca pisana nevidljivim slovima, perom umakanim u limunov sok, čiji sadržaj postaje vidljiv kada se papirom pređe iznad plamena i iznenadno se pojave smeđa slova, namijenjena, a nikada poslana, Raheli, djevojčici iz susjedne zgrade, koja mi je, kada se pojavljivala na prozoru, i najtmurniji dan činila vedrim i sunčanim... Tom nabrajanju nema kraja. Kao što nema kraja svemu onome što je izlazilo na vidjelo pri tom otvaranju svih ormara, vađenju ladica, istresanju kufera i kartonskih kutija vezanih špagom, koje smo, prepune svakojakih starudija i nepotrepština, držali na ormarima i pod krevetima. Samo opis špajza bio bi beskonačno duga priča za sebe.

Potom je tata u kuću dovodio molera. Čika Kitušu. A on sobom donosio molerske ljestve, kante, četke... I slijedili su dani kada se, kao privučen kakvim magnetom, nisam odvajao od njega. Tih dana nisam iz kuće izlazio ni onda kada su me dječaci iz ulice, okupljeni ispod prozora, zvali, ne samo nama znanim zvižducima, nego i sve glasnije izvikujući moje ime.

Čika Kituša je dolazio u ranu zoru, a odlazio u mrkli mrak. I dolazeći i odlazeći fićukao je melodiju "Most na rijeci Kwai". Presvlačio se polako, ritualno, kao da vodi računa o svakoj kretnji, o svakom naboru odjeće, posebno o crtama na uvijek ispeglanim pantalonama, koje je, pažljivo složene, prebacivao preko naslona stolice. Kada bi sve sa sebe skinuo i složio, ostavši samo u gaćama, dugim gotovo do koljena, kakve smo, tada, zvali bajramskim, oblačio je plavi kombinezon sav uflekan naslagama raznobojne farbe. Od novina je, svakoga dana, pravio molersku kapu. I mene je naučio kako se to radi, a ja, kasnije, svu djecu iz susjedstva. Onda se uspinjao na ljestve i s njih nije silazio gotovo cijeli dan. Na njima je oprašivao zidove, prao ih, strugao, gipsao pukotine, ravnao, prelazio podlogom, pa nekoliko puta bojom. Sitne cvjetne mustre izvlačio je valjkom, a krupne slikao uz pomoć kartonskog šablona. Kanapom je obilježavao linije koje su dijelile masnu boju od mustre, a mustru od boje kojom je farbao strop, a onda ih majstorskom elegancijom iscrtavao tanjim i debljim kistom. Dok je crtao jednim, drugi je držao zataknut za uho. Za drugim mu je bila stalno zataknuta cigareta "Ibar". Na ljestvama je pušio. Na njima je pio kafu koju mu je mama, svako malo, ponovno pristavljala, ne dopuštajući džezvi ni da se čestito ohladi. Na njima je, sjedeći tako da je glavom gotovo dodirivao visoki strop, i ručavao i večeravao. Na njima, ne odbijajući maminu ponudu, s vremena na vrijeme, popio, naiskap, po čašicu rakije, didine domaće šljive. Ljestve su se, pod njim, često ljuljale. Katkad opasno se naginjući 76

čas na jednu, čas na drugu stranu. Ali čika Kituša je, mašući čas jednom, čas drugom rukom, a ponekad i objema, hvatao ravnotežu, dobijao bitku s nevidljivim silama, a da, pri tom, iz zaljuljanih kanti na pod nikada nije kanula ni jedna jedina kap boje. Zato ga je mama posebno hvalila i nije mogla nahvaliti. A ja sam začuđeno i zadivljeno, istodobno, gledao kako majstor čika Kituša pocupkuje i na ljestvama skakuće po našem stanu, vješto kao da su mu prirasle za noge i kao da su sobe sasvim prazne. Naginjao se ka zidu. Odbijao od njega. Okretao se u mjestu. Skačući visoko, izvodio piruete. I razna druga čuda, koja se ne daju ni opisati. I, pri tom, prdio na sav glas. Tako glasno da su zveckale čaše u kredencu i tresli se prozori. Mama, koja je tati držala pridiku kada god bi mu se omaklo i prdnuo, nije smjela ni pisnuti, jer je znala s kakvom je mukom tata došao do molera. I to ne do bilo kakvog, nego do majstora nad majstorima, kakav je bio čika Kituša, o kojem niko nije štedio riječi hvale. Vjerovala je da će on, prije nego itko drugi, na neki volšeban način, učiniti da naš prizemni, većim dijelom u zemlju ukopani, mračni i memljivi stan, bude kao nov. Da, s nekom čudesnom nijansom žute, kao podlogom, dobijenom na tajnovit način, izgleda čak i sunčan. Kad god bi majstor čika Kituša prdnuo, tata se nasmijao. Što je Kituša glasnije prdio, to se tata glasnije smijao, kao da je htio nadglasati njegov prdež. A znao sam da bi tata najrađe na njegov prdež uzvratio prdežom, jer mu tada mama ne bi ni htjela ni smjela, kao obično, kazati: "Zaboga, Narcise, što će dijete reći!?" Dijete sam bio ja. Ali sam znao i da se pribojavao da bi njegov prdež bio tiši i kraći od Kitušinog. Tada bi bio problem ne samo što bih ja rekao, nego i što bih pomislio. Ne bih više mogao, kao kada se, u prvi mrak, nađem sa djecom iz komšiluka na uglu Vijećnice, ispod ulične lampe, nakon što drugi kažu što sve ima i zna njihov tata, reći kako moj tata prdne najglasnije što sam u životu čuo. A majstor Kituša bi malo-malo pa prdnuo. Pojedinačna, topovska paljba, pa rafalna, mitraljeska. Prdežom je znao oponašati životinjske glasove. Pseći lavež i mačije mijaukanje. Kada bi prdežom zakevtao, moja mačka je bježala iz kuće. A kada bi ispustio dug i visok glas, sličan februarskom mačijem mijaukanju, gazdina keruša Šarica bi, u dvorištu, glasno zalajala. To ga je zabavljalo. A mene kako prdi kao da svira na svim duhačkim instrumentima kazališnog orkestra. Čas se javljao glas trube, čas saksofona. Čas flaute. Čas trombona. Njegovo izvođenje pjesme "Kada sveci marširaju" nisam razlikovao od Armstrongovog.

Tako je majstor čika Kituša iz dana u dan rastao u mojim očima. Od njega sam štošta naučio. Ne samo praviti kape od novina, raznih oblika, nego i kako se hoda na molerskim ljestvama. Kako na njima održavati ravnotežu, kada se opasno zaljuljaju. Kako povuči dugu dvojnu crtu kistom... I, za mene, nije bio ništa manji ni kada je silazio sa ljestava, skidao isflekani kombinezon i, samo u gaćama, do pojasa se prao iznad aluminijskog lavora, a otac mu polijevao iz otučenog emajliranog bokala. Stojeći tako, pored tate, bio je za glavu niži od njega. Koliko i tata od mame, kada je oblačila cipele s visokom štiklom. Možda 77

je svega prst-dva bio veći od mene, tada devetogodišnjaka. Na podu, mal i krivonog, bio je trapav i nesiguran. Gegao se i spoticao o sve što mu se našlo pod nogama. Oblačio se isto kao što se i skidao. Polako i pažljivo. Kada je od nas odlazio, crte na pantalonama bile su mu kao kada je došao, prosto da se na njih posiječeš. Prije nego bi došao do kraja ulice, gegajući se kao na palubi visokim valovima zaljuljane lađe i fićukajući svoju omiljenu pjesmu, pretvarao se u jedva primjetnu točku.

A tko god me, u to doba, pitao što bih htio biti, kada odrastem, odgovarao sam: "Moler. I to majstor čika Kituša!"

DVA KORAKA IZA TATE MAMA, KORAK IZA NJE JA78

Tata je mamu, kako je govorila, najčešće kad su se svađali i kad mu je prigovarala kako je nigdje ne izvodi, kao da je, ne daj Bože, šepava i kao da je se srami, u vrijeme dok su se još zabavljali i kratko vrijeme poslije vjenčanja, izvodio, nedjeljom, u šetnju do Židovskog groblja. Kasnije, i prije nego je ostala u drugom stanju i počeo joj stomak rasti, a ona neprestano stavljala ruku na njega ne bi li osjetila mrdam li se, mlataram li rukicama i nogicama, i te šetnje su bile sve rjeđe. Tata je radio danonoćno. Na poslu je ostajao i poslijepodne, a ne rijetko i do kasno u noć. U poduzeće je išao i subotom i nedjeljom. A bili su učestali i partijski sastanci. I često su trajali, po njegovim riječima, cijelu noć, sve do jutra. Kada, poslije njih, nije išao pravo na posao, dolazio je kući dobro natreskan, dobrodušno i glupavo se smijuljeći, pjevušeći ili se dovlačeći četveronoške. Često i mrtav pijan.

Tatina pijanstva bila su česta i teška. A još teža bila su njegova otrežnjenja.

Kad ne bi prepio bio je veseo i zabavan. To je mamu podjenako ljutilo, ali mene je zabavljalo. Jer samo sam ga tada viđao uistinu nasmijanog. Usta su mu se razvlačila od uha do uha. Izvodio je svakojake kerefeke. Stajao, zanjihan, na jednoj nozi, kako bi mami dokazao da je popio samo jednu čašicu, a i nju s nogu, u prolazu, jer su ga u krčmu gotovo na silu odveli. Čas bio baletan. Izvodio piruete. Mahao rukama kao crni labud krilima. Čas bio operski pjevač. Najčešće seviljski berberin. A od njegovog visokim glasom otpjevanog "o sole mio..." pucale su ne samo kristalne čaše u kredencu, nego i stakla na prozorima. Ona bi pritrčavala i stavljala mu ruku na usta, govoreći: "Što će komšije reći? Kako ću im, jadna i kukavna, sutra u oči pogledati..." On bi utihnuo i otpočinjao je štipkati i tapšati po stražnjici, na šta bi ona puštala i viši i prodorniji glas od njegovog. Jednom je, vjerovali ili ne, u tom, luster pao s plafona. Mjesecima smo nalazili svjetlucave komadićke stakla kojekuda po kući. A često su zahrskali i pod zubima.

Kada, pak, teške glavobolje nije preduhitrivao, kao ponajčešće, nastavljajući da pije, i to rakiju iz čaše za vodu ili naginjući iz flaše, čim se probudi i progleda, otpočinjale su i njegove i naše muke. Nije podnosio ni trunkicu svjetla, ni najmanji šum. Čvrsto se držao za ivice kreveta kako ne bi pao dok se soba vrtoglavo okretala oko njega. Čak i kada bi zažmirio činilo mu se da je na velikom ringišpilu u sjedalu koje ga okreće svom brzinom i čas spušta do zemlje čas diže visoko u nebo. Utroba mu se izvrtala. Ispuštao je dušu. Kiselosmradnom povraćotinom punio je kante i lavore postavljene oko kreveta. Ustajao i hodao po kući teturajući i rušeći sve pred sobom. Naizmjenično lupao snažno glavom o zid i pio duge gutljaje vode iz do kraja otvorene pipe. Lelekao je i kukao, moleći Boga da ga spasi muka. A majka, koja, kao ni on, nije vjerovala u Boga, molila je da je napokon spasi od njega. Da joj prekrati paklene 79

muke života s njim, ako se to uopće može nazvati životom. Neka joj, ako Ga ima, da snage da ponovno digne ruku na sebe, ali tog puta neka je ne zaustavi u posljednjem trenutku, kao toliko puta dotad. I neka ne šalje nikog, kao što je tada, kada smo stanovali u Musafinoj palači, poslao njenu prijateljicu Emiliju, koja je, dugo zvoneći i kucajući na zatvorena vrata, osjetila miris plina. Pozvala susjede koji su razvalili vrata i našli je, sa mnom u naručju, na podu, dok se iz otvorene slavine širila slatkastouspavljujuća maglica i nas dvoje bili jednom nogom već na onom svijetu. A ja sam sve to gledao i slušao. Vidio i čuo čak i kada bih zažmirio i zapušio uši. Ne znajući što reći, govorio sam samo: "Tata! Mama!... Tata! Mama!... Tata! Tata!... Mama! Mama!...", sve dok ne bih sasvim promukao i još samo otvarao usta kao riba na suhom.

Mama je, i kada tate nije bilo kod kuće, često, kao navijena ploča, koja preskače, ponavljala: "Cijeli život čamim između četiri zida. Zazidana. Ne vidim ni sunca ni mjeseca..." I pričala, najčešće govoreći sama sa sobom, o nedjeljnjim šetnjama s tatom do Židovskog groblja, koje su, kako je vrijeme prolazilo bile sve duže i ljepše. Sjećala se svake sitnice. I kako joj je, jednomn, štikla upala u grobljansko blato. I kako joj je tata, pored nadgrobnika koji je ličio na zaspalog i dopola u zemlju utonulog slona, ispisanog dijelom izbrisanim hebrejskim slovima, nabrao buketić prvih ljubičica. I kako je Sarajevo, gledano s groblja na brežuljku, izranjalo iz maglice koja ga je prekrivala kao veo vjenčanice lijepo djevojačko lice... Vadila iz ormara svoj jedini, tamnoplavi kostim, u kojem se udala i koji je ostao ovjekovječen na fotografijama s njihovog vjenčanja, koje nema kome nije pokazivala, četkala ga i iznosila da se prolufta. I ponekad je visio na štriku u dvorištu i po nekoliko dana, sve dok tata ne bi došao kući. A onda ga je ponovno dugo četkala, skidala s njega svaku vlas svoje svijetle kose i svaku i najmanju prašku, ne bi li na njega i on obratio pažnju. Prije nego što bi ga vratila u ormar, prislanjala ga je uza se i ogledala se u ogledalu. Dugo. Sa svake strane. Tata najčešće ništa od toga nije primjećivao ili se samo pravio da ne primjećuje. Čim bi ušao sageo bi se, odvezao i izuo cipele. Nazuo papuče. U lavoru, pognute glave, oprao ruke. Sjeo za sto i jeo, srčući i ne dižući pogled s novina. Onda se izvrnuo na sećiju, pokrio se novinama, sklopio oči i zaspao. Probudivši se, katkad i od sopstvenog preglasnog hrkanja, pogledao bi na sat i skočio kao oparen. Uvijek je negdje žurio i kasnio. Na brzinu bi se obukao i obuo i kao vjetar izletio iz kuće. I ne pogledavši je. Ni nju ni njen kostim.

Kada sam malo poodrastao, toliko da me nije trebalo nositi u naručju, njihovi nekadašnji nedjeljni izlasci sveli su se na zajedničke, rijetke, ali zato kratke obiteljske šetnje gradom, poslije kojih se danima u kući nije razgovaralo. Najčešće je to bilo tako što je tata, poput groma iz vedra neba, rekao: "Spakujte se! Idemo u šetnju!" Majka bi tada skočila kao da je sjela na iglu. Ne vjerujući svojim ušima, bezglavo bi trčala po kući. Nije znala što obući. Što obuti. Kako mene spremiti. Hoće li biti bolje plavo ili bijelo mornarsko odijelce. Ili vuneni kompletić koji mi je isplela od šatirane vune isparanih poderanih džempera... U 80

prolazu se, panično i očajnički, stalno ogledala u ogledalu. Ali nije smjela ni pomenuti da niti ima što obući, niti što obuti. Pogotovo ne da joj je kosa kritična. Da, raščupana i s izraslim pramenovima, pri korijenu kestenjastim, a pri vrhovima plavim, gotovo bijelim, liči na vješticu. Jer, tata, već nestrpljivo šetkajući tamo-amo i pogledujući stalno na sat, svakog bi trena mogao reći: "Ništa od šetnje! Raspakivaj se! Sjedi gdje si!" I, kao toliko puta dotad, izaći iz kuće. Zalupivši vratima. I nitko ne bi znao kada će se vratiti. Trčeći po kući, čas bosa, čas s jednom sandalom na nozi, a s drugom u ruci, češljajući se, na brzinu, tako da joj je kosa bivala sve raskuštranijom. A kada smo, napokon, bili spremni, izlazili smo kao da nas pred vratima čekaju fotografi. Dotjerani. Upicanjeni. Ko upisani. Mama je držala tatu ispod ruke, a mene za ruku. Sve troje smo se smiješili osmijesima koji kao da su bili uštirkani. Samo neporavnate crte na maminim najlonkama otkrivale su da smo se spremili na vrat na nos.

U to vrijeme naša kuća nije bila ni danju ni noću zaključavana. Danju, jer mama nije izlazila iz kuće, nije je bilo potrebno zaključavati. A noću, kada je otac bio kod kuće, još manje. Kada, pak, nije bio kod kuće, vrata su ga morala čekati otključana, banuo u po dana ili u po noći. A kada smo, tako, jednom ili dva puta godišnje, sve troje odlazili u šetnju gradom, tata je za nama zaključavao vrata. Dva puta bi okrenuo ključ u bravi i, nekoliko puta pritisnuvši šteku, provjerio jesu li dobro zaključana. Ključ je stavljao pod otirač. A majka je u vrata zaticala ceduljicu, ispisanu njegovim činovničkim krasopisom, ukošenim tankim i debelim crtama njegovog Pelikan nalivpera sa zlatnim vrhom, na kojoj je pisalo: "Ključ je pod otiračem."

Kako je vrijeme prolazilo, i kada smo izlazili, sve smo rjeđe odlazili u kavanu i slastičarnu, a sve češće samo šetkali gradom. Ali svaka šetnja, i, raniji, odlasci u kavanu i, kasnije, samo ophodnje gradom, okončavala je isto. Kada bismo sjeli u baštu gradske-kavane, tata je uvijek poručivao sebi konjak, a mami i meni, ništa nas i ne pitajući, šeri i malinovac. Kako bi iskapio svoju čašicu, a to bi učinio dok trepneš okom, već se činilo da ga napušta strpljenje gledati nas kako pijuckamo gutljajćić po gutljajćić svog pića, kao da ga, time, izazivamo. Ne jednom je i mama odmah za njim, mršteći se, eksirala svoj šeri. To je značilo da i ja trebam što prije ispiti svoj malinovac, što sam i činio, a mjehurići soda-vode natjerivali mi suze u oči. Ustajali smo, ako ne i prije nego što smo sjeli, onda sigurno prije nego se stolica pod nama i ugrijala. U slastičarni, kod jednog od dva brata Olomana, pojeli bismo po krempitu i po porciju sladoleda. Ja sam svoj sladoled mutio kašikicom sve dok se ne bi pretvorio u tekućinu. Onda sam ga ispijao. Naiskap. Tako bih ga najbrže pojeo. A takav mi se najviše i dopadao. Pazio sam da se ne uflekam sladoledom, kako to ne bi bio razlog tatine i mamine prepirke i povratka kući iz tih stopa. Mada smo se kući, i onako, vraćali brzo. Išli smo uglavnom žurno. Tata i mama brzim dugim koracima, ja sitnim gotovo trčeći uz njih. Tako bismo napravili nevelik džir sporednim ulicama. Izuzev kada bi tati dodijalo mamino žvenkanje da je, kao da je se srami i kao da ružnije od 81

nje nema, vodi pustim ulicama, da ih nitko ne vidi, te pristajao da napravimo dva kruga glavnom ulicom. Ali bez zastajkivanja. Ni mama ni ja nismo smjeli gledati u izloge. A ne daj Bože da mama nekog pogleda. Pogotovo ako bi to bio muškarac. Tata je odmao dizao nos, kostriješio guste crne obrve, koje je podrezivao makazama kao što se podrezju krila novokupljenih golubova i još više ubrzavao korak. Najčešće smo pola puta, vraćajući se kući, išli tako što je dva koraka iza tate išla mama, korak iza nje ja. On je išao ispred nas, s rukama na guzici, kao da nas ne poznaje. Ona više trčkarala nego hodala, kao onaj koji samo što se nije upišao, a ne zna gdje to da učini, u prvom haustoru ili u nekom grmu parka. A ja naprosto trčao za njima. Čak više letio nego doticao tlo, poput dječjeg zmaja, jer me je čvrsto držala za ruku i tako cimala za sobom da sam imao osjećaj kako će mi ruku iščupati iz ramena. Poslije sam se, zaboravivši na to, često pitao otkud mi se javlja tup, prigušen bol u tom ramenu.

Za razliku od odlaska od kuće, kući smo se vraćali kao da nas nije briga što će reći netko od komšija bude li nas takve, nikakve, vidio. Mama je vadila zataknutu ceduljicu, tata uzimao ključ ispod otirača. A kada bismo ušli, zalupljivao je tako snažno vrata za sobom da se sve što se našlo na stolu ili na kredencu počelo pomjerati i zveckati kao kod stare Ruskinje Natalije Nate Grigorjevne kada je prizivala duhove, kako je pričala baka koja je odlazila kod nje ne bi li što saznala o mužu i sinu koji su, odvedeni usred ratu, nestali bez ikakvog traga. Tata i mama su, skidajući ili, bolje reći, zbacujući odjeću sa sebe, nastavljali proklinjati dan kada su se sreli. Ja sam, obično, dugo stajao, obućen, nasred kuće. Kao da me nisu primjećivali. Kao da nisam postojao. Gledao sam i slušao. Oboje su proklinjali oči: "U što su gledale!" Tata je ponavljao da je više nikada, ni po koju cijenu, neće izvesti iz kuće, a ona da nema tog blaga na kugli zemaljskoj zbog kojeg bi više ikada izašla s njim. Potom danima nisu razgovarali. Oboje su šutjeli kao zaliveni. Kao da je sred naše kuće ležao mrtvac. I ta šutnja, koja je postajala sve gušćom, da se skoro mogla nožem rezati, potrajala bi dugo. A onda bi se, ni sam ne znam kako, led njihove šutnje počinjao otapati. I sve je bilo kao prije - do sljedeće šetnje i sljedećeg povratka kući.

82

JEKOVAC

Tata je, na fotografijama s prvih stranica obiteljskog albuma, uvezanog u već izlizanu smeđu kožu s cvjetnim reljefom, bio mršav. Tamne talasaste kose. Zalizane i namazane orahovim uljem. Sa štucovanim brčićima, koje je, kao i dlake iz nosa, dugo štrickao i dotjerivao pri svakodnevnom izbrijavanju lica koje mu je, uvijek glatko, sjajno i ružičasto, ličilo na golu stražnjicu novorođenčeta. Tek kasnije sam otkrio da brkovima skriva poveliku bradavicu iznad gornje usne, ispod nosa. Uočio sam je gledajući kako se brije, sapunja i oštrom britvom, naoštrenom o kožni kaiš, držeći s dva prsta čas jedno, čas drugo uho, čas nos. Pri tom je pravio smješnije grimase nego klaun Bimbo iz cirkusa "Adria" koji je, u to doba, bar jednom godišnje gostovao u Sarajevu, a ne rijetko i u proljeće i u jesen. Nadimao sam se od smijeha poput žapca kojeg sam, kada smo odlazili do velike bare, znao tako napuhati, slamkom zabitom u njegovo dupe, da je ostajao na površini vode usprkos svih zaludnih pokušaja da zaroni. Ne jednom samo što se nisam rasprsnuo od smijeha. Od dugog suzdržavanja znao me po cijeli dan jako boljeti stomak. Ali nisam puštao glasa od sebe kako se tata ne bi, zanijet jutarnjom toaletom i ne videći ni mene ni išta drugo, izuzev svog nasapunjanog lica u zamagljenom ogledalu, posjekao. Mada mu je i bez toga, kada bi sprao sapunicu, s obraza liptala krv, koju je zaustavljao komadićem bijele stipse, a potom, mršteći se, lice mazao kolonjskom vodom i dugo obraze tapšao dlanovima. Za to vrijeme smijao sam se u sebi, a naglas tek kada bi on otišao iz kuće, te ja morao proliti i oprati lavor prepun pjene poškropljene kapima krvi i sitnim dlačicama. Katkad sam znao, sjetivši se tatinih grimasa, za druge bez razloga, prasnuti u glasan smijeh. Svi su se čudili što mi bi. A na to moje neobično ponašanje, na koje nisu imali drugih primjedaba, često su mami ukazivali i u školi. I učiteljica i ravnateljica govorile su joj, nasamo, ne pred drugima, i tihim glasom, što je mamu posebno brinulo, da sam bistar, vrijedan i miran, ali da se, s vremena na vrijeme, iz čista mira, na sred časa, počnem glasno smijati. Učiteljica me i prestala pitati zašto se smijem, jer je moj jedini odgovor na njeno uvijek isto pitanje bila samo duga šutnja.

Na davnim, okrzanim i već požutjelim fotografijama, ispod jabuke kraj didine kuće s violinom u ruci, u raskopčanoj vojničkoj uniformi ispred kantine s nagetom flašom piva, opružen na travi, na nekom izletu, ispred planinara koji u prvom redu čuće, u drugom stoje, a iza njih se dižu vrhovi visoke planine pozlaćeni večernjim suncem, s mamom pred matičarem..., tata je, kako se nekada govorilo, bio šlang i izgledao viši nego što je uistinu bio. Jer, otkad ga ja pamtim, bio je mali i okrugao. Širi nego duži. 83

Nizak i debeo, neprestano je sve više debljao. Kada je imao preko sto kila, prestao je nositi kaiš i nosio je hozntregere. A hlače su mu bile stalno tijesne i prijetile da svakog časa puknu na najnezgodnijem mjestu. U više navrata se i dogodilo da se rašiju na šavu uz zvuk glasnog cijepanja novina. A za to je, kao i za sve ostalo, i uvijek, bila, naravno, kriva mama. Samo što bi mu proširila hlače, ubacujući, sa stražnje strane, kao nekada baka, sve veći trokuti umetak, katkad i štofa druge vrste i boje, već su mu bile ponovno tijesne. Kada se više, od debljine, nije mogao sageti i zašnirati cipele ja sam mu ih šnirao. Potom je počeo nositi mokasine koje nije ni trebalo šnirati, nego samo naticati i sazuvati, bez saginjanja. Ali nikada nije bio siguran je li obuo one koje mu odgovaraju uz odijelo. Crne ili braon. Jer ih od stomaka nije mogao vidjeti. Pogotovo kada bih im ja, čisteći ih, i ne htijući, zamijenio mjesta. Morali smo jedno ogledalo skinuti sa zida i spustiti ga na pod hodnika kako bi, kao u trgovini s obućom, vidio koje i kakve je cipele nazuo.

Po maminim riječima sudeći, kazivanim kada je bila ljuta na njega, a ne pamtim kada to nije bila, tata je potvrđivao pravilo da se u najsićušnijim posudama čuva najopasniji otrov. Bio je, dakle, mali ali opasan. Mali čovjek, sitna duša..., ali velika svinja, velika ispičutura, veliki hohštapler, veliki švaler, veliki kurvar..., kako je mama katkad šaptala, škrgućući zubima, a katkad vriskala, derući se iz petnih žila. Pred drugima se pravio fin, pred pretpostavljenima bio manji od makova zrna, a njoj pravio najveće svinjarije, govorila je. Galantan i rasipan u društvu, pričljiv i veseo, a kada je ona bila u pitanju grubijan da veći ne može biti, posljednja cicija, šutljiv i namrgođen... Mrak mrakova. Cijelog života joj je krv pio na slamku. Za noć je znao spiskati plaću, časteći, dok ne bi ispraznio fišek, u kojem ju je dobio, sve u krčmi, a od nje je tražio da u teku upisuje svaki potrošeni dinar i kada se, na kraju mjeseca, njegova računica ne bi slagala sa njenom, u jednu jedinu paru, u kući je nastajao džumbus. Slijedila je svađa žešća od prethodne i smjenjivala je šutnja duža i mučnija od dotadašnje.

Dobro se sjećam da je to bilo u vrijeme kada je najpopularnija bila mađarska pjesma koja je počinjala riječima: "Tužna je nedjelja mada je cvijeće svud, čekam te dragana al' sve je uzalud..." S tim riječima na usnama ne mali broj tragično zaljubljenih skočio je s Jekovca. O učestalim skokovima zaljubljenika kojima ljubav nije bila uzvraćena ili parova kojima roditelji nisu dali da se uzmu, gradom su kružile svakojake priče. Mladići i djevojke bacali su se sa visoke stijene ispod istoimene kavane gotovo se utrkujući tko će to prije učiniti. Mnogi su nastavili prekraćivati sebi život i kada je ta pjesma prestala biti izvođena na radiju, a bila zabranjeno njeno pjevanje i u kavanama. Netko se bacao u dubok ponor usred crne noći, a netko usred bijela dana. Netko skačući čim se uspeo strmim puteljkom, sav još oznojen i zadihan, a netko dugo stojeći, kao skamenjen, na rubu litice, čekajući da se na drvenom mostu, ispod, do kojeg nitko nije doskočio, okupi što više znatiželjnih posmatrača, kao što su to činili 84

skakači u vodu, s druge strane, također sa visoke stijene, a katkad čak i sa ograde kavane "Babića bašta". Netko je skakao upravo kada je izgledalo kao da se predomislio. A netko kao da se sred dugog snebivanja prosto okliznuo. Kao da bi se, pri padu mašući i rukama i nogama, htio vratiti... Jedni su pričali kako su čuli tup udar i vidjeli smrskano tijelo djevojke ili mladića, ili i djevojke i mladića, na asfaltnoj ceste uz Miljacku, kraj ulaza u sklonište. Drugi da im je netko rekao kako je vidio kako mladić i djevojka, držeći se za ruke, lete, poput zaljubljenika na Chagallovim slikama. Treći kako je čuo od nekog tko je ispričao nekom njegovom, kome on vjeruje kao samome sebi, kako je jedna djevojka skočila i pala na nekog prolaznika, koji je ostao na mjestu mrtav, a ona prošla s nešto ogrebotina i uboja i... preživjela. Četvrti...

Konobar Rade, iz kafane "Slavuj", koja se nalazila pored naše kuće, odmah iza Vijećnice, govorio je da prolazeći Bentbašom treba gledati ne ispred sebe nego iznad sebe. I mi klinci, koji smo se na Bentbaši i na Darivi kupali, to smo i činili. Da nam tko ne bi pao na glavu, ali i kako nam ne bi promaklo da i mi vidimo nekog tko skače sa stijene u kojoj su živjeli jastrebovi koji su nam odnosili visokoletače kada smo ih sa Jekovca ili čak iznad njega, od Jajce-kasarne, izvijali, larmajući i zviždeći za njima sve dok se ne bi digli u jedva vidljivu točku, pa i gubili se iz vida u nebeskom plavetnilu.

Sve dok nam nisu izrasle i potamnjele stidne dlake, s kupanja smo se vraćali goli. Nosili smo gaće na štapu, kako bi se što prije osušile i oblačili ih prije prvih kuća na Bentbaši, koje su se nalazile odmah iza krivine gdje su padali na smrt zaljubljeni. Kao zvijezde, kako su govorili nježni ili kao kruške, kako su govorili grubi ili oni koji su htjeli skriti svoju nježnost. A padali su, mada rjeđe, i kada je vlast postavila željeznu mrežu koja je trebala da ih u tome spriječi.

Sjećam se da je i tata, katkad, pjevušio pjesmu "Tužna je nedjelja...". Kao što se sjećam da je mama, po tome, znala da mu je opet neka zapela za oko. Da s nekom očijuka. I više od toga. Da se opet s nekom negdje nalazi. Cvrkuću, pipkaju se i štipkaju, a onda bale i sve ostalo što ide uz to i poslije toga. Zato se stalno perka i dotjeruje. Svaki dan mijenja košulju. Stavlja zlatnu dugmad na manžete i zlatnu iglu na kravatu. I pred svaki izlazak saspe na sebe ne samo pola flašice svoje kolonjske vode, nego i, krišom, po neku kap nekog njenog parfema, koje joj je kupovao, za rođendan, za godišnjicu braka, kada se vraćao sa puta ili kada se htio s njom pomiriti. Iz kuće ne izlazi, nego istrčava, ne zatvarajući vrata za sobom kako ne bi uštinuo mirisni rep koji je viorio za njim. I pri tom, nasmiješen, pjevuši: "Tužna je nedjelja, mada je cvijeće svud..." Zato mu i ne pada na pamet da je izvede iz kuće. I otpočinjalo bi njeno zagledanje na sat. Kad je otišao. A kad se vratio. Je li ušao bučno, kao kada se vraćao sa noćnih terevenki ili tiho, sazuvajući cipele i prije nego bi stupio u kuću. A kada bi našla trag karmina na kragni njegove bijele košulje ili na njegovom sakou dugu žensku vlas drugačije boje od njezine, otpočinjala je beskonačne nabrajalice, poput naših dječjih: En-ten-tinu-sava-raka-dinu-sava-raka-tika-taka-elem-belem-85

buć... Svinja, ispičutura, hohštapler, švaler, kurvar... Znao sam što je svinja. Ne samo znao nego i svinju, u Bradićima, kod

dide i strica, i vidio. I to ne jednu. A stizale su nam, od njih, i u paketima, mirišući na dim pušnice. Kao kakva slagalica. Šunka. Slanina. Kobasice. Krvavice. Prezbušt. Sulc. Rebarca. Čvarci. Mast...

Znao sam i što je ispičutura, jer je dida imao aluminijsku čuturu još iz prvog svjetskog rata i, kad je išao u polje ili u sječu šume, vješao ju je za opasač i, s vremena na vrijeme, pio iz nje, potegavši gutljaj-dva. Ne više. Znao sam to, jer sam mu brojao gutljaje, gledajući kako mu se miče velika jabučica na vratu...

Bio sam ubijeđen da je hohštapler čovjek koji na visokim štapovima, štulama, ide kroz grad i obavještavao da je stigao cirkus...

Nisam točno znao što je švaler, ali sam pretpostavljao da je to netko tko je nalik na starijeg brata mog vršnjaka iz susjedstva, koji je spavao do podne, a njegova majka, kao i njegov otac, partizanka i prvoborac, pomaljala se na prozoru s prstom na ustima i utišavala nas ili istrčavala iz kuće i razgonila nas, ne dopuštajući nam ni da pisnemo sve dok se on ne bi probudio. A lijegao je, što sam svojim očima, ne jednom, vidio, s heklanom mrežicom za kosu i brkove, prvo opipavši je li termofor, koji je majka stavljala, dovoljno ugrijao postelju. Čim bi oči otvorio, majka mu je pritrčavala s čašom iscijeđenog soka od naranče, čak i onda kada naranči nije bilo ni za lijeka, govoreći: "Nismo se mi zalud borili. I četiri godine bili u šumi. Smrzavali se i gladovali. Jeli zguljenu koru drveća i skuhane džonove poderanih cipela. Ničeg nema da nema, za mog golubića. Za njega ima da ima - svega što nismo mi imali." Poslije ustajanja i dugog tuširanja, mamin golubić, kako smo ga i mi, djeca, zvali, kada među nama nije bio njegov mlađi brat, hodao je po kući u frotirnom kućnom haljetku. I po cijeli dan se lickao i pickao. Brijao se, podrezivao zolufe, mazao kremama, posipao puderom... Pedikirao nokte na rukama i nogama... Njegov toaletni stočić bio je puniji bočica s mirisima i kutijica s pomadama nego stočić susjede iz visoke zgrade na početku ulice koju su svi, mada se međusobno oslovljavajući sa druže i drugarice, i u njenom prisustvu i u njenom odsustvu, zvali ne imenom nego gospođom i koji moja mama, koja je nekoliko puta bila kod nje, nikada nije uspjela do kraja opisati svojoj prijateljici Emiliji, s kojom je najčešće pila jutarnju kavu - krmeljušu, kao i onu poslije nje - razgovorušu.

Kad nije ležao, mamin golubić je sjedio zavaljen u teškim brokatom presvučenoj fotelji i očevim dvogledom, otetim nekom njemačkom oficiru, u borbi prsa u prsa, gledao kroz prozor, ka obroncima Trebevića. I tako iz dana u dan. Sve do predvečerja, kada je izlazio. U besprijekorno opeglanom prugastom kamgarn-odijelu, koje mu je poslala tetka iz Amerike. Sa šeširom, boje primjerene odijelu. A povijenog oboda kao u Humpreya Bogarta. Sa svilenim šalčetom oko vrata, najčešće pastelnih boja i istim takvim rupčićem u džepu sakoa. S lulom od ružinog korijena u zubima. Pućkajući kao parnjača koja je svakodnevno prolazila tik pored didine kuće, a mašinovođa zapiskao, 86

pozdravljajući me i puštao mlaz pare koja me za tren ovijala u neprozirnu maglu iz koje je, kao da se iznova rađa, pred mene iskrsavala čarolija didina imanja i njegova einsteinovska bijela i kovrčava glava. Mamin golubić koračao je polako. Visoko dignute glave. Za razliku od momaka na uglu, koji su se okretali za svakom ženskom koja bi pored njih prošla. Dobacujući joj, najčešće, neku bezobraštinu, u kojima su se natjecali i nakon koje su se dugo i glasno kesarili, razvlačeći od uha do uha krezava usta. On je išao kao da ga ništa na kugli zemaljskoj ne zanima, a najmanje ženske. Tek bi ponekoj uzvratio diskretan pogled, osmijehnuo joj se i kimnuo joj, jedva primjetno glavom, dotakavši prstom obod šešira. Ako se i to, onoj koja se tim hvalila, nije samo učinilo. A pratili su ga ženski pogledi. Kada bi prolazio našom ulicom, razmicale su se zavjese na prozorima. Neki se upravo tad otvarali i na njima se pojavljivala poprsja žena koje su zalijevale cvijeće u saksijama. Kao što su, baš tad, iz mnogih haustora i kapija izlazile mnoge žene, djevojke, pa i djevojčice. Uvijek kao slučajno i nekim poslom. A mnoge vrebale kad će škripnuti i otvoriti se vrata kroz koja je on izlazio i upućivao se ka Gradskoj kavani, u kojoj je imao svoje stalno mjesto, stolić u kutu, sa samo jednom stolicom. Inače poprilično pusta, naša ulica u vrijeme njegovih izlazaka bila je puna kao u vrijeme pijačnog dana. I to, uglavnom, samog ženskog svijeta. Jedne su zaustavljale dah, kako bi skrile hitnju da se baš tu i baš tad nađu na ulici, a druge, zatečene u razgovoru na ulici, koji su produžavale sve dok se on ne bi pojavio, prekidale ga u po priče i ličile, zaustavljenih kretnji, na fotografiju. Jedne su nastojale skriti svoj sram, a druge otkriti svoje draži. A i jedne i druge skrenuti bar trunčicu njegove pažnje. Koliko pamtim, bezuspješno.

Izgledom, stasom, držanjem i odijelom, mamin golubić ličio je na manekene iz modnih časopisa koje smo našli u podrumu zgrade u kojoj je nekada bio modni salon "Pariz", koji su držali Fischer & Sohn, prije nego što su odvedeni u logor iz kojeg se nikada nisu vratili. Razlikovao se od većine u jednoobrazno sivilo uniformiranih muškaraca, kao što se papiga ara nekadašnjeg kapetana duge plovidbe, bokelja Bepa, prikovana za invalidsku stolicu, koju je držao u kavezu pred kioskom na Baščaršiji u kojem je prodavao novine i cigarete, svojim jarkim egzotičnim bojama, razlikovala od sivih baščaršijskih golubova i sivosmeđih vrabaca. I mnogo čim bio kontrast sive pozadine oljuštenih fasada. Kada je išao ulicom, a uvijek je išao sredinom, kao da je lebdio, a ne doticao tlo prljave ulice svojim do visokog sjaja uglancanim talijanskim laganim i bešumnim cipelama od prave kože. O njemu koji se iz grada vraćao u kasne sate, katkad i poslije prvih pijetlova, kao što je u grad i odlazio, kako su tvrdile one koje su bdjele do njegova povratka, vrelih čela priljubljenih uz hladna prozorska stakla, kružile su svakojake priče, koje su išle od usta do usta. I od kuće do kuće. Od ulice do ulice. A prije i poslije svake da je švaler nad švalerima. Nitko ga nikada nije vidio ni sa jednom ženom i nitko nije znao čime je lomio ženska srca, zaluđivao maloljetne, zavađao dugogodišnje 87

najbolje prijateljice, rasturao brakove... Pripisivali su mu mnoga samoubojstva, skokove žena, različite starosti, s Jekovca, ne samo iz našeg kvarta. U to su povjerovali i oni koji su sumnjali, kada je go golcat, kao od majke rođen, jednoga dana, umjesto da, kao obično, izađe u večernju šetnju, istrčao iz kuće, ustrčao do Jekovca i bacio se s njega. Očevici su tvrdili da je skočio na glavu. Izveo lastu, kao najbolji skakači u Neretvu sa Starog mosta u Mostaru. Oni, čije je žene, kćerke ili ljubavnice omađijao i koji su, uz piće, ne znajući što drugo da kažu, katkada, govorili da nema muda, poslije toga su ponavljali, naručujući duplo piće, da za takav skok treba imati muda.

Nisam znao što je kurvar. Ali znao sam čim to mama govori za tatu da ne može biti ništa dobro. Pogotovo što je, pri tom, često pominjala njihovu zajedničku poznanicu, šepavu Radojku, na kojoj ga je jednom zatekla i što mu nije mogla nikada oprostiti. A ako je i oprostila, to nikada nije zaboravila, pa ni onoliko koliko ostale njegove kurvarluke, baš zato što je Radojka cotala na jednu nogu. Štampala, kako smo govorili, zaljubljeni u svaku novu riječ, sjedeći zbijeni na ivičnjaku, kao da se branimo od svijeta odraslih, gledajući je kako šepucka pločnikom, ne mogavši se usaglasiti je li joj jedna noga kraća ili druga duža. Radojku mu je uvijek nabijala na nos, kad god je otpočinjala nezaustavljivo nabrajati i nabrajati, vaditi štošta iz naftalina, podsjećati ga i na ono što je i sam bio smetnuo s uma. A imalo se što zaboraviti, kao što se imalo i što pamtiti.

Sjećam se kako su mu se oči ispunile suzama kada je mama rekla da, iako i ne poviruje nosa iz kuće, sve zna o njemu i lijepoj Jeleni oko koje oblijeće kao mačak oko vrele kaše. Kojoj odnosi ogromne bukete cvijeća i kupuje joj najskuplje poklone, a ona, kada ih primi, okreće mu leđa ili zalupi mu vrata ispred nosa. Tada je tata rekao da mu je svega dosta. Preko glave. I jedne. I druge. I života... I, rekavši da će se baciti sa Jekovca, izašao iz kuće, mada su propadivale sitne pahulje, samo u košulji. To je mamu zabrinulo više od suza, jer je znala da umije proplakati za svaku sitnicu, odnosno kad god to hoće. A, po toj studeni, u košulji, ne gine mu prehlada. Rekla mi je da trčim za njim i vratim ga kući. Ona bi to učinila ali ne može iz kuće u šlafroku i sa viklerima na glavi. A dok se presvuće, te skine viklere i raščešlja kosu, on će već biti na Jekovcu. I otrčao sam za njim. Kada sam istrčao iz dvorišta on je već zamicao za ugao. Učinilo mi se da se, prije nego je skrenuo ka Kovačima, okrenuo da vidi ide li tko za njim. Kada sam stigao do česme u Potkovačima, on je već bio na vrh strme ulice, pored muslimanskog groblja, ali kao da se ne samo nekoliko puta osvrnuo, nego i kao da je usporio korak. Ubrzao sam za njim i prije nego sam ga sustigao vikao: "Tata, nemoj! Vrati se! Vrati se, tatice! Dragi tatice, vrati se! Vrati se! Vrati!" Ne znam jesam li ja više ubrzavao trk za njim ili je on usporavao svoj žurni korak, ali sam ga stigao i prije parka na Natkovačima. Vukao sam ga za rukav i ponavljao, sav u suzama: "Tata, tatice, vrati se! Vrati!" Nije se osvrtao, kao da me i ne primjećuje i ne čuje, ali je usporavao korak. 88

Plačući i šmrcajući, šutke sam išao pored njega. Kada smo bili na domak Jekovca, naglo je stao, okrenuo se, kao da sam ga ponovno snažno povukao za rukav i kao da nisam prestao škripavim glasom vikati ono što sam ranije papagajski ponavljao, kazao: "U redu. U redu. Ne deri se. Prestani plakati. Evo, tebi ću se za ljubav vratiti. Samo tebi za ljubav tata se neće baciti s Jekovca." I, obrisavši mi rukavom košulje suze, krenuo sa mnom natrag. Sve vrijeme puta do kuće govorio mi je što ću reći mami. Kako sam ga jedva stigao i u posljednjem trenutku ga spriječio da skoči. Već je bio zakoračio. Jedna noga mu je bila u zraku... Pomislio sam: "Trebao sam te pustiti da skočiš.", a mami ponovio ono što mi je rekao da joj kažem. I ona me pomilovala po kosi i poljubila u čelo.

A kada smo se on i ja, jedne nedjelje uvečer, vratili sa dvodnevnog izleta, na koji smo išli sa članovima planinarskog društva "Bjelašnica" i prenoćili u domu na Romaniji, nedaleko Novakove pećine, mama je osula na njega drvlje i kamenje. Zna ona s kim on ide u planinu i zašto mene vodi sa sobom. Njoj da zamagli oči. Ali nije ona slijepo kod očiju. Ni gluha kod ušiju. Vidi što vidi i čuje što čuje.

Stavila me preda se i rekla mi da kažem kako se zove i kako izgleda teta koja je išla sa mnom i tatom na izlet. I tada je tata rekao da ide na Jekovac. I prije nego je mama išta rekla krenuo sam za njim. Ovoga puta ne samo da je žurio, nego, malo-malo, debeo kakav je bio, i smiješno potrčao. Nije se osvrtao, niti usporavao. Ponovno sam vikao: "Tata, tatice, vrati se, vrati!" Ali kao da je vjetar brisao moje riječi i prije nego su doprle do njegovog uha. Sustigao sam ga kada je već bio na vrh Jekovca. Nije ni pogledao ka ponoru koji je zijevao pod njim, nego ušao u kavanu. Sjeo je, oznojen i zadihan, za prazan sto na terasi. Svalio se na stolicu koja je pod njim zaškripala i pokazao mi rukom, ne mogavši doći do daha, da sjednem na stolicu do njega. A kada je prišao konobar naručio je četiri rakijice i dva piva. To je bilo prvi put da, u kavani, ne kaže: "Za malog malinovac." Osvrtao sam se, gledajući tko će još sjesti za tatin sto i s njim piti naručeno piće. Ali kada je konobar, kojeg kao da ništa nije moglo iznenaditi i začuditi, donio piće, tata je uzeo čašicu i njom kucnuo u onu koja je bila najbliža mojoj ruci. Uzeo sam je, kucnuo se s njim i ispio je, kao i on svoju, naiskap. Stresao sam se i zagrcnuo. Ali druge dvije čašice popili smo kao i prve. Onda smo pili pivo čija se pjena prelijevala preko rubova čaša. Pa je tata opet naručio četiri rakijice i dva piva. I ne znam koliko puta je naručio ni koliko sam te noći s njim popio. Sarajevo u noći, ispod nas, gledano s terase kavane na Jekovcu, bilo je poput ozvjezdalog neba, iznad nas. Još se samo sjećam da sam, kada se sve okrenulo preda mnom, zagrlio tatu, koji je glasno pjevao: "Tužna je nedjelja mada je cvijeće svud, čekam te dragana al' sve je uzalud..." Iskliznuo mi je iz ruku kao vlažan sapun. Ne znam je li, s vrha Jekovca, letio visoko u nebo ili padao duboko na zemlju. Krajičkom oka i mrvicom svijesti vidio sam samo zvijezdu repaticu koja nije padala nego uzlijetala. I, potom, zgasnula. Oko mene bio je gust mrak, kao kada uvečer, ležeći u krevetu, dugo gledam u žarulju, a 89

onda mama otškrine vrata i ugasi svjetlo.

SLATKO/SLANO

Za svoje djetinjstvo često kažem da je bilo preslatko i preslano, istodobno. Te riječi, vjerujem, zbunjuje mnoge koji ne znaju što sam, pri tom, imao na umu. A kad god sam to rekao mislio sam na velike kartonske kutije tvrdih bombona i konzerve usoljenih sardela. I vidio ih, kao da ih sada gledam, kao što sam ih gledao te zime, složene na policama našeg špajza.

Tata je ne samo za svog prijatelja, gospodina Stopića, tvorničara soda vode i kokte, koju sam kod njega pio iz slavine, na čemu su mi, s razlogom, drugari zavidjeli, nego i za mnoge druge, honorarno, vodio kjigovodstvo i računovodstvo, te pravio periodične i završne obračune. Umjesto novčane naknade za urađen završni račun tvornice bombona "Zora", koja je tada bila pred bankrotom, dali su mu nekoliko velikih kutija raznobojnih tvrdih bombona. U prvo vrijeme je te bombone, krišom od tate, mama odnosila komšinicama kod kojih je išla na kavu, a ja krišom i od njega i od nje dijelio ih i šakom i kapom, ne samo prijateljima, nego i ostaloj djeci iz naše ulice. Ne dugo zatim, jer je u špajzu, kroz koji je prolazio dimnjak, bilo toplo, bombone su se počele lijepiti jedna za drugu i s mukom smo ih odvajali. Katkad majzlom i čekićem. Ne jednom sam ih stavljao u džep i zaboravljao, a mama ih otkrivala, pretresajući džepove prije pranja rublja, kada se ljepljiva masa više gotovo ničim nije dali do kraja iz njih ukloniti. Tata je naredio da se čaj ne zaslađuje šećerom, pa ni ušećerenim medom koji nam je dida slao, nego samo tim bombonama. "Ni zrnca šećera do posljednje bombone!" I tako je i bilo. Ta njegova naredba je strogo poštovana. Pošto su se bombone teško i sporo topile, te zime sam uglavnom pio hladan i presladak čaj.

A, iste godine, tata je, preko sindikata tekstilne industrije u kojoj je radio, kupio brdo konzervi usoljenih sardela. Jeftinih, kako se hvalio, da jeftinije ne mogu biti. I tjerao me da svaki dan jedem te sardele, kao i da, poslije njih, pijem čaj zaslađivan bombonama. I on ih je svakodnevno jeo. Glasno mljaskao, umakao kruh u ulje u kojem su plivale i oblizivao se, ne prestajući hvaliti njihov ukus i govoriti kako će mi se od njih, jer su iz mora, a u moru ima joda i kalcija... i tako dalje, kosti pravilno razviti. On je žeđ, koju su izazivale preslane

90

sardele, zbog čega su i bile jeftine, počinjao gasiti, u kući, velikim gutljajima rakije, a nastavljao u krčmi dobrovoljnog vatrogasnog društva na Bistriku, kojeg je bio počasni član. Ja sam, pak, žeđ zalud gasio preslatkim čajem, tako da sam i iza jednog i iza drugog pio strašno puno vode. Danonoćno. Zato mi nije bilo ni najmanje teško pobijediti na takmičenju tko će popiti više vode, organiziranom posljednjeg dana mog prvog izviđačkog logorovanja. Ne samo da sam popio dvanaest velikih čaša vode, dvije više od onog tko je posljednji odustao i otrčao u grmlje, nego sam, nakon što je četni trubač, sviranjem melodije kojom počinje gotovo svaki kaubojski film: tata-rata-tata-rata-taaaa-tata-taaaa..., kojom nas je svako jutro budio, najavio proglašenje pobjednika, primajući nagradu, peraja i masku za ronjenje, popio, na eks, još jednu, punu puncatu čašu. Istina, te noći, vrativši se kući, sanjao sam kako pokušavam na ulaštenoj trubi i sam odsvirati: tata-rata-tata-rata-taaaa-tata-taaaa..., a kada sam, poslije dugog zaludnog napinjanja, iz nje uspio iscijediti nekakav tanjušan i isprekidan zvukić, koji me probudio, ustanovio sam da sam se upiškio u krevet. Bio sam mokar do vrata i velika žuta fleka nije se dala ni na koji način sakriti. Mami sam, sav u suzama, rekao što se dogodilo i molio je da ne kaže tati. I nije mu rekla, jer je znala da bi ne samo mene istukao na mrtvo ime, nego da bi i ona pojela poparu, kao i uvijek i zbog svega. Ali mi je, mijenjajući posteljinu, zaprijetila da će, upišam li se još jednom u krevet, to reći svim curicama iz susjedstva. I ta prijetnja bila mi je teža od bilo kakve kazne, od svih njenih grdnji i tatinih batina. Jer, sklon umiranju, tada bih, znajući sebe, sigurno umro od srama.

Na početku sam zaboravio reći da je moje djetinjstvo bilo ne samo preslatko i preslano, istodobno, nego i prepuno svakojakih strahova.

91

GOSPODIN HLUBIČKA

Nemam ništa protiv pedera, samo ne volim da me itko pipka i dirka.Dobro se sjećam sredovječnog čovjeka, u do peta dugom crnom kaputu,

koji se pojavljivao kad god sam se s dječacima iz susjedstva igrao u prolazu između hotela "Sarajevo" i Istražnog zatvora, pored visokog ciglenog zida koji nas je dijelio od dvorišta u koje su svakodnevno izvodili zatvorenike u obaveznu šetnju i oni, kako smo ne jednom vidjeli s tavana susjedne višespratnice, išli šutke, ukrug, jedan za drugim, s rukama na leđima, sve dok ne bi čuvar snažno zazviždao pištaljkom. Kažiprstom lijeve ruke, u kojoj je držao zgužvanu novčanicu, pozivao je jednog po jednog od nas u haustorski mrak, koji je prijeteći zjapio iza njegovih leđa, a desnom rukom, gurnutom duboko, gotovo do lakta u džep, muljao onu mušku stvar ili, kako smo tada govorili, igrao džepni bilijar. Ženskastosvilenkastim glasom, neprimjerenim njegovom muškaračkom izgledu, govorio je, sve brže, sve crveniji u licu i zapjenjenih usana: "Dođi! Dođi čiki! Dođi slobodno. Ništa se ne plaši. Dat će ti čiko para za bombone. Dođi, dođi!" Tada smo se najčešće razbježavali i narednih dana, dok ne bismo na to zaboravili, igrali se na drugom mjestu, pored vodoskoka i ribnjaka u Velikom parku ili ispred ulaza u Narodnu banku, pred kojom su bile velike crne figure žene i muškarca sa svjetiljkama u dignutim rukama.

Mene i nije zvao, jer sam tada imao dugu plavu kosu do ramena, koju mi je baka prala, navijala i češljala i više ličio, ako je vjerovati onima koji su to govorili kad god su dolazili u našu kuću, na curicu, nego na dečka.

Prije nego sam saznao što se sve događa u vojničkim kasarnama i zatvorskim ćelijama, mislio sam da su pederi samo u kazalištu. I to u baletnom ansamblu. A umalo da i sam postanem baletan. Od toga me spasilo siromaštvo u kojem smo tada živjeli.

Kada sam išao u četvrti razred osnovne škole, došli su ljudi iz Narodnog kazališta i pitali tko se hoće prijaviti za pionirsku školu baleta. Pola ih se iz mog razreda prijavilo. Među njima i ja. Sutradan smo, u dogovoreno vrijeme, otišli u 92

kazalište. Odveli su nas u vježbaonicu. Vidjeli smo izbliza balerine i baletane. Pokazali su nam se u svom svom sjaju. Obučeni kao za predstavu. Balerine u višeslojnim bijelim suknjicama. Baletani u tankim svjetlucavim trikoima priljubljenim sasvim uz tijelo. Hodali su na prstima, u satenskim baletankama, gotovo ne dotičući tlo. Vrtjeli su se poput čigre. Skakali visoko uvis. Zadržavajući se u zraku, kao da su, za tren, ostajali stajati na nečem nevidljivom ili ni na čemu. Kretali su se nečujno. I odslikavali se u ogledalima uokolo, kao da neprestano u njih ulaze ili iz njih izlaze, tako da više nisam znao s koje su strane ogledala, što je stvarno, a što odslik, što, pak, odslik odslika.

Onda su nas pitali sviđa li nam se to što smo vidjeli. Opčinjeni viđenim, uglas smo odgovorili potvrdno. Potom su nam pokazali nekoliko osnovnih baletnih poza i koraka i, na kraju, rekli nam da sljedeći put donesemo baletanke u kojima ćemo vježbati.

Kada sam došao kući, ispričao sam mami kako je bilo u pozorištu. Rekao sam joj da i ja hoću postati baletan. Stavila me u krilo, milovala me po kosi, dugo, šutke, a onda, čini mi se prvi put, razgovarala sa mnom kao sa odraslim. Ona i moj otac, pamtim da je rekla otac, a ne tata, nikada nisu bili zajedno u kazalištu. Svega su nekoliko puta bili i u kinu. A on je i tada, svaki put, u pola filma zaspao. I pri tom, širom otvorenih usta, glasno hrkao. Zbog toga je, kada su se, na kraju, dok je na platnu još pisalo the end, palila svjetla u sali, propadala u zemlju od srama. Jer dok su se svi dizali i izlazili on je i dalje sjedio i žagao. A kada sam joj rekao da mi treba kupiti baletanke, oborila je pogled. Gledala preda se. U dva klupčeta raznobojne vune u krilu i spuštene igle za pletenje, kojima mi je, od dva stara, na laktovima poderana, isparana džempera, plela novi, šatirani, crno-bijeli. Prije nego je ponovno digla glavu, iz očiju joj je kanulo nekoliko krupnih suza. Glasom, koji joj je, mada je to pokušavala skriti, drhtao, rekla je da mi nema od čega kupiti baletanke. Da ono što otac daje za kuću od svoje plaće jedva dotiče za hranu. Da ona mora svaki potrošeni dinar upisati u računsku teku koju tata, svakog prvog, prije nego joj da novac za sljedeći mjesec, podrobno pregleda. I ne daj bože da se njen i njegov račun ne slažu! Da je zaboravila upisati i najmanju kupljenu sitnicu. Ne jednom se, i zbog jedne jedine kupljene, a ne upisane šibice, tata tako izdirao na nju da su se komšije okupljale oko našeg stana, zabrinuti na što će to izaći. Oplakala je kad god je uzeo tu teku u ruke.

Tati baletanke nisam smio ni pomenuti.Te noći nisam oka sklopio. Cijelu noć sam se znojio i prevrtao u postelji.

Oprostio sam se od baleta, mada sam se već vidio kako na prstima trčkaram pozorišnom scenom, s lakoćom podižem lijepu balerinu i bacam je uvis, više nego što je to činio itko dotad... Čuo gromoglasan pljesak prepune kazališne dvorane... A kako bih izbjegao da me u školi pitaju jesu li mi roditelji kupili baletanke, a ako nisu, hoće li i kada, usred noći sam se tiho digao iz kreveta, bosonog, na prstima otišao do ostave i pojeo prijesan krompir. Od toga sam 93

ujutro imao tako visoku temperaturu da mi mama nije dala ići u školu. Kada sam, poslije tri dana, došao u školu, svi su me pitali što mi je bilo, a zaboravili pitati za baletanke.

Još dvojici iz mog razreda nisu kupili baletanke. Mirsadu, kojem je umrla majka i koji je više morao misliti o ocu, ratnom invalidu, nego što je on bio u stanju da brine o njemu i Miroslavu, koji je živio kod neke daljnje rođake, raspet između razvedenih roditelja. S njima dvojicom penjao sam se na tavan visoke zgrade preko puta kazališta, odakle smo gledali što se sve u njemu događa.

Vidjeli smo kako se glumice i glumci, balerine i baletani, operski pjevači i muzičari, skidaju, preoblače, pa opet skidaju i oblaće. Kako se šminkaju i pudraju. Gledali probe i nervozne pripreme za predstave, pogotovo kada su bile premijerne. Vidjeli kako se balerine i baletani, poslije proba i predstava, kupaju goli pod zajedničkim tuševima i, pri tom, pipkaju i štipkaju, dirkaju i ljubakaju. Prvi put smo vidjeli da žena sa ženom i muškarac sa muškarcem rade ono što rade tate i mame, kada uvečer ugase svjetlo i misle da mi čvrsto spavamo. A znali smo što rade, jer smo vidjeli i kako se goli taru jedno o drugo i valjuškaju ista žena i isti muškarac, te ista žena uvijek sa drugim muškarcem i obratno, isti muškarac uvijek sa drugom ženom... Saksofonista, sa kozijom bradicom, sačekivao je da svi iz orkestra odu, pa se tiho prikradao iza leđa čistačici, koja je, po njihovom odlasku, s kofom pored sebe i krpom u ruci, klečeći, prala pod, očekujući da joj se prikrade. Prišavši joj, siguran da više nikog nema u zgradi, naglo joj je zadizao suknju, ispod koje nije imala gaće, te, također kleknuvši, raskopčavao pantalone i uticao joj straga svoju veliku mlohavu kitu. Nekoliko puta bi mrdnuo, kao sir bijelom, golom guzicom tamo-amo, pridigao se, zakopčao pantalone, otresao koljena, vratio njenu suknju kako je i bila i otišao. Ne okrenuvši se. Kao što se ni ona nije okretala. Nastavljala je prati pod kao da se nije ništa dogodilo. I tako se ponavljalo iz dana u dan. To jest iz noći u noć.

A kao što smo u svojoj osmatračnici jasno čuli pjev svakog opernog pjevača i zvuk svakog muzičkog instrumenta, tako smo iz nje jasno vidjeli i što se sve događa na probama pionirske škole baleta. Balerine su pridržavale djevojčice tako da su im dlanove polagale na tek propupale grudi, dizale im noge, milujući ih od glave do pete, i dalje, do vrha nožnih prstiju, nježno im, kao slučajno, dotičući jedva nabreklo potrbušje. Baletani su to isto činili sa dječacima, zadržavajući i duže ruku na njihovom međunožju. Poneki od baletana pomagali su i dječacima i djevojčicama. Jedan od njih, blajhane kose, žute poput slame, poslije svake probe, odlazio je u sobu koreografa i dugo, dugo mu sjedio u krilu.

Gotovo svakoj probi pionirske škole baleta, kao i svakoj pozorišnoj predstavi, pogotovo onoj namijenjenoj školskoj omladini, prisustvovao je gospodin Hlubička, sjedokos, dotjeran i uglađen starčić, koji je na kilometar mirisao na najskuplji parfem, a u zapućku uvijek nosio svjež bijeli cvijet. Na probama je stalno trljao svoje njegovane mekopute dlanove, a na predstavama 94

uvijek bio tamo gdje je bila najveća gužva. U vrijeme školskih predstava, najčešće na balkonu, gdje smo se tiskali, podalje od učiteljica koje su nas dovodile u kazalište. Priljubljivao se uz nekog od dječaka i, s blaženim smiješkom na licu, pravio se da prati predstavu s takvim zanimanjem kao da je prvi put gleda. Odavalo ga je damaranje nabubrele žile posred čela, koje se orošavalo sitnim kapljicama znoja. Ljeti je nosio slamnati žirado-šešir, s ljubičastom trakom, a zimi crni, od zečije dlake, s nešto širim obodom. Oko vrata mu je uvijek bila vezana svilena marama. Kada je padala kiša, nosio je kišobran i to na način na koji ga nitko drugi nije nosio. Kao što je, po lijepom vremenu, nosio štap od bambusovine ispod miške ili ga premetao iz ruke u ruku, čas ga okrećući na jednu, čas na drugu stranu, poput revijskih plesača iz američkih filmova. Na prvi pogled svilengaćić, privlačio je svačiju pažnju, ne samo djece, kao što su ona privlačila njegovu.

Nedjeljom prijepodne dolazio je u dvorište fiskulturnog doma "Partizan" i gledao rukometne utakmice "Mlade Bosne" u kojoj je igrao njegov sin. S neskrivenim divljenjem i uživanjem pratio je, zacakljenim očima, svaku kretnju momaka u sportskim dresovima, njihove obnažene mišićave ruke i noge. Znajući zašto dolazi i zašto, za vrijeme utakmice, drži ruke u džepu, Mirsad, Miroslav i ja smo mu, jedan za drugim, prilazili i pitali ga: "Čiko, znate li koliko je sati?" Ljubazno nam se smiješeći, ispuštao je svoju stalno gnječenu stvar, vadio ruke iz džepova hlača, a iz džepića na prsluku o zlatan lančić obješen sat, otklopljavao ga gracioznom kretnjom dugih njegovanih prstiju i kazivao nam koliko je sati. Kao što su vadili ruke iz džepova, gdje su ih grijali, svi oni koje smo sretali po gradu, šetkajući po najvećoj studeni, redom zapitkujući koliko je sati.

A smišljali smo i druge igre, jer nama, tada siromašnima, drugo i nije preostajalo.

95

DIDINA KUĆA IZMEĐU DVIJE PRUGE

Svi s tatine strane, izuzev njega, koji je htio biti šumar, a postao knjigovođa i računovođa, radili su na željeznici. Dida, kako smo djeda svi zvali, i došao je u Bosnu, u vrijeme Austro-Ugarske, radeći na željeznici. Došao je iz pravca Maribora, kroz koji je prolazio voz koji je vodio od Beča do Bosne, a kroz nju do mora. S dva kartonska kufera, vezana debelom špagom, kao svi tadašnji kuferaši, koji su o tome dugo svjedočili, čas, prepuni za njega samo vrijednih drangulija, podgurivani pod krevet, čas, ponovno vraćani na ormar u njegovoj sobi. Slovenac, a sa italijanskim prezimenom, potičući sa tromeđe gdje se često pomjerala granica između Italije i Austro-Ugarske. Ne znam točno iz kog mjesta. Jer, kada sam to mogao saznati, nije me zanimalo, a danas, kada me to zanima, ne mogu saznati, jer su i on, i stric, stariji tatin brat, i tata već preselili na onaj svijet. Znam, po pričanju u kući, da se našao u srcu Bosne, gdje je radio na gradnji pruge i, kao nadzornik radova, bio radin i strog, što se nije slagalo s mojom slikom dide, kakvog ga pamtim iz vremena ranog djetinjstva, kada sam kod njega provodio školski raspust. Visok i suhonjav, bijele raskuštrane kose, bijelih čekinjastih obrva, koje je potšišivao makazama kako mu ne bi u njih sasvim zarasle oči i dugih bijelih, cankarevski na gore usukanih brkova, za mene je bio oličenje blagosti. Često me, što tata nikada nije činio, stavljao na krilo, ljuljao me i milovao po kosi, dok sam ja prstićem povlačio duž crvenkasto-modrih žilica na njegovom baburastom nosu, koje su otkrivale da je ljubitelj čašice, a on mi za svaku govorio to je ta i ta rijeka, nalazi se tu i tu, duga je toliko i toliko... Kasnije sam provjeravao u školskom atlasu i sve što je govorio bilo je, od riječi do riječi, točno. Volga, najduža rijeka u Evropi. Nil, najduža rijeka na svijetu. Sena, rijeka koja protiče kroz Pariz. Dunav... Kada bi pomenuo Dunav, toj priči je bio kraj. Tada je sklapao oči, zaneseno pridizao glavu i dugo 96

fićukao "An der schönen blauen Donau". Za to vrijeme ja sam punio njegovu lulu, što je samo meni dopuštao. A učio me da uvlačim dim. Da udahnem i dugo zadržim dah, a onda ga ispuštam, polako, praveći, pri tom, kolutove i hukćući kao lokomotiva parnjača, kakva je vukla vozove pored njegove kuće.

A didina kuća bila je između dvije pruge. Digao ju je na mjestu gdje je iskočio iz voza u pokretu, kada je ugledao lijepu dolinu između brda, koju je presijecala rijeka Bosna i koja je, vjerojatno, ili ličina na njegov zavičaj ili san o kraju u kojem je želio živjeti. Stara pruga, odavno zarasla u gusto kupinovo trnje, prolazila je između njegove kuće i rijeke, a nova je prošla s njene druge strane, gotovo je dotičući, tako da se pri svakom prolazu vlaka kuća tresla. U svako doba dana i noći znao sam koliko je sati po vlaku koji je prolazio. U toliko zagrebački, u toliko beogradski. U toliko brzi, u toliko ubrzani, putnički, lokalni... Teretni su najčešće išli bez utvrđenog reda vožnje. Danju bih brojao vagone. Teretne kompozicije su znale imati i po pedeset. Čak sam, žmireći, noću, u postelji, po kloparanju točkova na sastavima šina, znao koliko je imao vagona vlak koji je prošao. Gotovo svaki vlak koji je prolazio snažno bi zapiskao i mašinovođa i dida bi mahnuli jedan drugom. Bio sam ponosan na didu kojeg su sve mašinovođe poznavale. Mada neke nisam baš volio. One koji su, kada bi vlak prolazio, a ja sjedio negdje tik pored pruge, puštali paru iz lokomotive i ja nestajao u bijelom oblaku. Ostajao kašljući, dok se njihov glasan smijeh brzo udaljavao. I pošto ih ni moja psovka nije mogla stići, proklinjao sam ih, poželjevši da se što prije sretnu, na toj otvorenoj, jednotračnoj pruzi, s podjednako brzim vlakom, iz drugog smjera. Od te pare bih se zakocenuo od kašlja, kao kada bih povukao dim iz didine lule, a on me, glasno se smijući, lupkao dlanom po leđima, govoreći: "Vidi momka, vidi didina junaka!". Zalud je baka Marija, druga didina žena, tatina maćeha, bosanska Austrijanka, s kojom se djed oženio po smrti tatine mame Justine, bosanske Poljakinje, koja je umrla neposredno poslije očevog rođenja, ponavljala: "Ne daji djetetu da puši!". Zalud je govorila i: "Ne daj djetetu da pije!". A dida mi je, prije svakog ručka, davao da liznem, kako je kazivao, iz njegog štamplića, koji je bio uvijek uz njega, kao i pivska flaša u koju je stalno dosipao svoju uokolo poznatu meku šljivu, koja je, i po riječima drugih, bila lijek za dušu. Iz te flaše, začepljene kukuruzovinom, sipao je i nazdravljao svakom mašinovođi uz otpozdrav na njegov pisak i mahanje rukom u kojoj je najčešće bila željezničarska kapa.

I moj stric je radio na željeznici. Čuvajući most i prugu u ratu je ostao bez noge, s ranjenom rukom i mnogo tragova mitraljeskih šrapnela po tijelu. Odmah poslije rata ležao je u sarajevskoj vojnoj bolnici. Tata i mama su ga često posjećivali. Jednom su bili u njegovoj sobi i kada je Tito posjetio ratne ranjenike. Pričali su da se rukovao sa stricem, a da je mene, u maminom naručju, blago uštinuo za bucmasti obraz. U to ni sam ne bih vjerovao da tata nije pokazivao mutnu i, od nošenja po džepovima i pokazivanja, već izgužvanu fotografiju objavljenu u novinama, na kojoj se jedva šta razaznavalo. "Ovo je 97

On, u bijelom maršalskom odijelu, a ovo je stric, ovo sam, između liječnika i kreveta, ja, a ovo mama s tobom u naručju." Nakon što je upokojen kao ratni invalid, stric je ostao stanovati u staroj zgradi stanice u Viništu, sve dok nije, kako bi se didi, po starost, našao pri ruci, preselio u njegovu kuću u Bradiću i brinuo o obiteljskom imanju.

I ja sam, u to vrijeme, htio biti željezničar. Otpravnik vlakova, kao muž tatine polusestre. Često sam odlazio u zgradu bradićke stanice, udaljene od didine kuće tri-četiri kilometra, gdje je, u jednom dijelu, radio tetkin muž, a u drugom oni stanovali. Slušao sam tiktakanje morzeovog aparata, razmotavao duge kolutove tanke izbušene papirnate trake i razvlačio je uokolo. Stavljao njegovu otpravničku kapu, s crvenom navlakom, na glavu i ona mi poklapala i oči i uši. I idući, kao po mrklom mraku, s prugastim, crno-bijelim loparićem pod miškom, izlazio pred staničnu zgradu. Tu sam, sve dok iz susjedne stanice ne bi javili da je neki vlak pušten iz njihove stanice i da kreće prema bradićkoj, nepostojećem vlaku davao znakove i loparićem, i pištaljkom i fenjerom sa crvenim i zelenim staklima. A kada bi pravi vlak dolazio ili samo prolazio kroz tu, za njega samo usputnu stanicu, stajao sam pored tetka, u plavoj uniformi, zakopčanog do grla, ispravivši se, poput njega, kao prut i oponašao sve njegove kretnje.

Tu sam riješio i svoj prvi detektivski slučaj. Tetka Ankica se dugo žalila kako joj nove, bijele koke-nosilje, sve do jedne, svakodnevno nose jaja. Samo jedna još nije snijela ni jedno jedino ili ona ne može da pronađe gdje ih nosi. I, nikom ništa ne govoreći, odlučio sam da tu koku pratim od jutra do mraka. Tetkine koke su samo noćivale u kokošinjcu, a po cijeli dan su se rastrčavale uokolo, biskale rasuta zrna, brstile travicu ili se valjuškale u pijesku i grijale na suncu. Poslije više dana u kojima je znala vješto da iskoristi svaki trenutak moje nepažnje i da, bar na kratko, nestane iz mog vidokruga, upratio sam kako se iskrada iz dvorišta i između širokih listova repuha odlazi u stanični magacin u kojem su bili samo složeni drveni željeznički pragovi, cigle i vreće s cementom. Nečujno i neprimjetno se prikravši za njom, navikavši se na magacinsku polutamu vidio sam kako s vrha vreća cementa, poredanih jedna na drugu, snosi jaje. Prikriven, sačekao sam da izađe iz magacina i ponovno se pomiješa s ostalim kokoškama u dvorištu, kao da ništa nije bilo, i otišao da povirim iza vreća. Između njih i zida, na betonskom podu, ležalo je mnoštvo razbijenih jaja. Kada sam to rekao tetki i tetku i oni otišli da se u to uvjere, tetka joj je psovala milu majku. "Kurva kurvanjska, više voli da se jaje razbije, nego da ga mi pojedemo!" Ali, ni poslije toga, nije uspjela doći do njenog jajeta. Kada je stric pomjerio vreće sasvim do zida, nosila je jaje na drugu stranu, tako da se ono, opet, razbijalo o beton. A kada su sav preostali beton u magacinu prekrili starim vrećama, krpama i novinama, ne bi li jaje, kada padne, ostalo čitavo, uzlijetala je na vrh jabuke usred dvorišta i tamo ga snosila, a ono se, udarajući o granje, razbijalo i prije nego bi palo na zemlju. Tetki, koju je ta kokoš sve više 98

raspamećivala, nije preostalo drugo nego da je zakolje. I zaklala ju je. Sjekiricom joj odsijekavši glavu stavljenu na panj za cijepanje drva. Istina, pri tom se i sama malo posijekla, tako da joj je opet psovala milu majku. Od nje je napravila juhu. Juha je bila masna. Po njoj su plivali žuti kolutovi. A tetak je, između svake kašike, kao i tata, kada je bio manje loše volje, ponavljao: "Stara koka - dobra juha!" i, da ne vidim, tapšao, kao tata mamu, tetku po debeloj guzici. Znao sam da mi se, poslije ručka, što prije pokupiti i vratiti didinoj kući. Da će mi, kao obično u takvim prilikama, tetka dati da im nešto hitno odnesem, a čim zamaknem iza krivine, puteljkom koji vodi ka didinoj kući, brzo se svući i baciti se na tetka tu gdje su se zatekli, kako ne bi propustila taj rijetki trenutak njegovog dobrog raspoloženja i mig njegove pohote.

A činilo mi se da su svi u tatinoj familji, kao i on, bili pohotni. Mama mu je često govorila da je ženskar, stari kurvar i ništa više. Da svaku ženu, očima, svlači. Da sa svakom očijuka. Da prevrne svaku koja mu da. A koja ne da, on uzme sam. Da se stalno zavlači pod ženske suknje... I ja sam zamišljao da to izgleda kao kada me slika čika foto-Lisac. Kada me stavi na pletenu stolicu i, prije nego kaže: "Ptičica!" i škljocne, prebaci crnu krpu preko glave.

Pohotna je bila i sva stoka i živina didinog imanja. Za vrijeme ljetnjeg raspusta, koje sam, nekoliko godina, provodio kod dide, svašta sam se nagledao. Po cijeli dan dvorište njegove kuće bilo je ljubavno dvorište. Nisu samo golubovi napinjali guše, glasno gukali, okretali se u mjestu i jurcali za golubicama, dižući prašinu raširenim repom koji su vukli po zemlji. Patak je biskao patku. Gusan gusku. Ćuran ćurku... Pijetao, redom, jednu za drugom, kvocao kokoške kljunom u glavu, penjao se na njih i klepetao krilima, a onda uzlijetao na najnižu granu jabuke i glasno kukurikao. Noću su, u svako doba, ne samo u februaru, oko kuće arlaukale mačke, kao da su u svakom kutku kmečala i plakala ostavljena novorođenčad ili da im netko, živim, guli kožu. U vrijeme parenja s lanca se otkidao i pas Medo i zajedno s Cigom, koji nikada nije bio vezan, ganjao seoske kuje. Jednom ga je baka Marija morala politi kantom hladne vode kako bi ga rastavila od vodeničareve ovčarke Liske, jer su i kad je skočio s nje, ostali kao zaletovani, stražnjicama okrenuti jedno drugom, i to na sred ceste, bolno cvileći. A dok ih baka Marija, za koju su svi govorili da je šašava, a ja znao da je, čak i ako je luda, pametnija od mnogih, nije polila i, tako, rastavila, cestom, ni na jednu ni na drugu stranu, nitko nije mogao proći. Svinje su vodili nerastu u drugo, a krave baku u treće selo. Na livadi su se konji zaskakivali na didinu kobilu. O zečevima, koji su vrvjeli ispod daščanog poda štale, da i ne govorim. Kao i o momcima i djevojkama u noći seoskih sijela. Pa i svim muškim i ženskim u vrijeme teferiča, kada su se, ne zna se ko s kim nije, valjali u žbunju, korak od šatri oko kojih se tiskalo mnoštvo okupljenih iz desetine sela uokolo.

I dida je, u mladosti, bio takav. I ne samo u mladosti. O tome svjedoči stričevo pismo tati, poslano kada je dida imao osamdeset godina, a koje sam, 99

čeprkajući po ladicama, kada sam bio sam kod kuće, našao i pročitao, kao i ostala koja sam nalazio kojekuda, po raznim kutijama i tašnama, utisnuta među knjige, pa i među donje rublje.

U tom pismu, koje je počinjalo riječima: Dragi brate..., stric je pisao kako sve teže izlazi s didom na kraj. Usprkos godinama, kako dođe prvi, tako se on okupa, obrije i obuče tamno odijelo, za koje je govorio da mu je za pogreb, kao da će u crkvu i sačekuje na dvorišnim vratnicama, nestrpljivo pogledujući niz cestu, kada će se pojaviti poštar na biciklu, s mirovinom. Kako primi novac, nakrivi šešir i put pod noge. Pravac Maglaj. Tamo zareda od krčme do krčme. Pije. Plaća muzikante. Violinistima tiska novčanice za žice, harmonikašima, smotane kao cigarete, za uho, a pjevaljkama duboko ih gura među razgolićene grudi. I tako nekoliko dana i nekoliko noći. Sve do posljednje pare. A onda ga, najčešće, nalaze u jarku pored ceste, prljavog i ugruvanog, punog modrica i ogrebotina, i odvode kući. A svakog prvog ponavlja se isto. Nije mu, piše, žao para. Njegove su. Neka se razbacuje njima. Neka ih daje kome hoće, pa i posljednjim maglajskim droljama. On, i njega, i sebe, i svoje četvero djece, koji su mu ostali poslije iznenadne i porerane ženine smrti, može hraniti od svoje skromne invalidnine i od onog što uradi sa svojih deset prstiju. Ali strahuje za njegovo zdravlje. Da mu se što ne dogodi. Da se jednoga dana ne surva s mosta, preko kojeg se, jer je svaka druga daska trula, i usred dana, i sa najvećom pažnjom, teško može preći. Ili da ga ne nađu u jarku smrznutog, jer već je pozna jesen i ujutro je sve bijelo od slane...

Ne znam što je tata stricu odgovorio na to pismo, ali ja sam bio ponosan na svog didu koji, i u tim godinama, osviće u krčmama, traži da mu sviraju na uho i hajca za ženskim. Na njega sam, pak, bio ne manje ponosan, nego čak njime i razočaran, kada sam pročitao i pismo koje je stric pisao tati, dvije godine nakon toga, odmah po didinoj smrti.

I to je pismo počinjalo riječima: Dragi brate..., ispisanim za mene već znanim stričevim rukopisom. U njemu je pisao kako je dida, navršivši osamdeset i dvije godine, umro. I tog jutra ustao je kao i svakog drugog dana. Doručkovao obilno. Kajganu s jajima. Čakijom raščetvorio velik paradajz jabučar i glavicu luka. I, uz to, potegao dug gutljaj rakije iz pivske flače, od koje se nije rastajao i koja je bila njegova dnevna mjera, sve do posljednjeg dana. Prijepodne, vedro i sunčano, odsjedio je pred kućom. Mahnuo je, kao i svakog dana, mašinovođi svakog vlaka koji je prošao pored kuće, mada nije bilo više mašinovođa koji su ga poznavali, niti su, prolazeći pored kuće, vozovi piskali, kao nekad. U podne je, po navici, otišao da prilegne, a kada ga je najmlađa stričeva kćerka otišla drugi put pozvati na ručak, koji je već bio na stolu, lijeva polovina mu je bila ukočena. Nije mogao govoriti, mada se vidjelo kako se napreže kao da im hoće nešto važno reći. Do predvečer ukočila mu se i druga polovina, tako da je umro ili, bolje reći, naprosto se ugasio, bez riječi i bez jauka. Sreća, pisao je stric, kad je već morao umrijeti, da se nije dugo patio. A 100

on je s njim, posljednjih mjeseci pred smrt, otrpio muke Isusove. Ne samo što je nastavio, svakog prvog, ići u Maglaj, gdje je i posljednju paru mirovine spiskao na piće, muziku i sumnjive ženske, nego, što je slabije vidio, a vid mu je, potkraj, strašno slabio, vidio i ono što se ne vidi. Kad bi mu dali juhu, govorio je da mu daju mlaku vodu i to onu u kojoj su prali suđe. Kad bi mu oprali posteljinu, govorio je da mu ne prostiru više damastnu s njegovim inicijalima koje je izvezla njegova draga žena Marija, a koja je i skrenula pameću, kako su uokolo pričali, zbog toga što ju je maltretirao i tukao. Govorio je da su mu iz jastuka izvadili guščije paperje, koje je on, još prije rata, ne kazujući kojeg, nabavio iz preka, a u njih mu natisnuli zgužvane novine. I tako redom. Sve gore od goreg. Govorio da to sve on i njegova djeca čine kako bi mu se osvetili za ono što je on njima nekada učinio. Kao da je nekada bio strašno zao i očekivao da će mu sve to, kada onemoća, biti višestruko vraćeno.

Ne znam što je tata odgovorio stricu i na to pismo. Ako mu je uopće odgovorio. Jer smo, na vijest o didinoj smrti, i on, i mama, i ja, otišli na pogreb. Didu smo pokopali u kovčegu koji je stric napravio svojim rukama, kao što je svojim vještim i zlata vrijednim rukama pravio i štošta drugo.

U vlaku smo, na povratku s pogreba, kao i kada smo na njega odlazili, šutjeli. Samo je tata, u jednom trenutku, duboko uzdahnuo i rekao: "Zaslužio je da predahne." A mama je, također uzdahnuvši, ali vodeći računa da njen uzdah ne bude dublji i dulji od tatinog, rekla: "Točno." Ja nisam znao da li se to odnosi na didu, na strica ili na obojicu. Sve dok me kloparanje voza nije uspavalo, mislio sam na to što li je dida u posljednjem trenutku htio reći.

101

KAKO NAS JE STRIC SPASIO NAJEZDE MIŠEVA

... Majka je izvadila flajšmašinu s dna kredenca, zavratila mušemu i pričvrstila je o rub stola. Stavila u nju koricu starog kruha, da je pročisti prije nego počne mljeti prvi poslijeratni komad mesa. Okrenula je drvenu ručicu i iz mašine se, iznenadno, kao što je iznenadno iskočila opruga federa bakine razdrte fotelje, kada je na nju sjeo debeli svećenik koji je došao da posveti stan i ispiše, kao svake godine u to doba, kredom, neke brojke i slova na ulaznim vratima, razlijegao končast, usijan i visok cijuk. Iz metalne rešetke kanula je, na mušemu islikanu bijelim radama, krupna kap crvenocrne krvi. Majka je vrisnula i obeznanila se. Prvo koljenima, a onda glavom, tupo je udarila o žuti daščani pod, kao da joj je netko, naglo i snažno, izmakao ponjavu ispod nogu. Skamenio sam se. Gol i mokar stajao sam u cinčanom koritu s lončićem za polijevanje u ruci zaustavljenoj iznad glave. Izlomljeni odslik u vodi sabirao se i sve jasnije ličio na anđela u portalu crkve Svetog Ante. Nisam trepnuo ni kada se iz mašine, uz isprekidano cijukanje, izmigoljio sitan golokoži miš. Prednjim, tankim i ružičastim nožicama s mukom je vukao smljeveni dio tijela, ostavljajući iza sebe, po stolu i podu, sve do rupe u zidu, između bakine Singerice i sanduka za ugalj, sluzavokrvav trag, poput zagonetnih vijuga crvenih kineskih slova na svilenoj marami koju je tetki poklonila njena prijateljica grudobolna Elvira, nekoliko dana prije nego su je susjedi, provalivši dvaput zaključana vrata, našli 102

u zajedničkom klozetu, žiletom razrezanih vena i u licu blijedu kao kreč, kakva je i ostala kada se, poslije dugo vremena, vratila iz bolnice ...

... U naš podrumski stan utrčavali su štakori iz drvarnika vlasnice kuće, gospođe Vasilije. Izvlačili su se iz gomile lišajem prekritih cjepanica i smolavih, žicom povezanih jelovih snopića. Pomaljali se iz pukotina u zidu, izranjali iz mračnih i memljivih kutova. S časa na čas bljesnuo bi zelenkast sjaj njihovih crnih očiju i ulaštene dlake. Protrčavala zdepasta, a hitra tijela. Gospođa Vasilija je svakog poslijepodneva donosila u podrum plehani tanjur prepun ostataka jela. Činila je to redovno, kao što je redovno, svakog jutra, usprkos svojih sedamdeset i nešto godina, izlazila u vrt i, ispod krošnje jorgovana, sagibala se po desetak puta i dlanovima doticala zemlju. Krišom motreći, kroz jedva primjetno razmaknute zavjese, kako se pridiže i spušta pocrvenjelo staričino, još mladalački zategnuto lice, javlja i nestaje sjaj igle koja je pridržavala njenu bjelovlasu punđu, mislio sam: gospođa Vasilija hrani, uzgaja i tovi štakore. Vidio sam kako ih, okupljene oko tanjura, kraj bosih nogu, u papučama ukrašenim zlatovezom, miluje dugim koščatim prstima...

... Baka nije uspijevala odbraniti naš stan od štakora. Bila se izvještila u brzom otvaranju i još bržem zatvaranju ulaznih vrata, u zapušivanju rupa, u zidu i podu, komadićima cigle i izravnatim limom konzervi, u prekrivanju i skrivanju hrane... Bilo je uzalud. Po cijeli dan je mahala metlom i odgonila ih. Oni se razbježavali i ponovno vraćali. Za kratko se skrivali u veškuhinji i zahodu, a zatim iznova nasrtali. Vremenom kao da su bili oguglali na bakina tiha prizivanja Boga i još tiše kletve i molitve, prekidane promrmljanom psovkom. Nije ih ubijala...

... Gospođa Vasilija je svakodnevno ponavljala da ćemo u stanu ostati onoliko dugo koliko nju bude volja, a ako nam se ne sviđa da se možemo odmah spakovati i otići. Nismo imali kuda. Govorila je: "Gotovo sve su nam oduzeli! Imali smo radnje, kuće, voćnjake... Imali šegrte, kućnu poslugu, kuharice, sobarice, vešarice, vrtlare... Imali uvijek rezerviran stol uz muziku u Gradskoj kavani... Nedjeljom se, u kočijama, odvozili do Vrela Bosne... Nosila sam bečke šešire i kombinezone od čiste svile, a moj pokojni muž kamgarna odijela, gamašne i jantarnu dugmad za manžetne... Kod nas se jeo losos i kavijar, pio jermenski konjak, francuski šampanjac, originalni indijski čaj, prava brazilska kava... Pamet bi vam stala kada biste samo znali kome smo sve odlazili u posjetu i tko je sve dolazio nama. Tko je sve kod nas jeo srebrnom kašikicom slatko od sibirske kljukve... I što smo sve imali. Imali smo... A danas? Da, da. Bićete ovdje koliko mene bude volja. Nije ovo dom milosrdnih sestara. Kada ja kažem, pokupit ćete svoje prnje i onda se snalazite kako znate..."

... Nisam se plašio ni štakora ni gospođe Vasilije. Bio sam mali i nisam još znao što je strah. Prvi put sam se prestrašio, godinu dana kasnije, ugledavši kako mi bubamara mili uz ruku. Tumarao sam i virkao uokolo. Gledao u plavu emajliranu pločicu prikucanu o zid, na kojoj je pisalo: Osiguravajući zavod 103

Croatia, sve dok se ne bi počela pomjerati žena u bijeloj haljini naslikana ispod tih slova. Gledao u plavobijeli plamen švajs-aparata i kružnice koje su se sudarale i umnožavale u tami iza spuštenih očnih kapaka. Prikriven, zadržana daha i ne trepnuvši, gledao sam da li će gospođa Vasilija poviti koljena pri doticanju tla dlanovima. To se nije događalo. Ona je, svaki put, besprijekorno, cijelim dlanovima doticala zemlju i, brišući, orošenom travom, ovlažene dlanove o izblijedjeli šlafrok, odlazila iz vrta...

... Gospođa Vasilija nije doticala dlanovima zemlju samo svakoga jutra, već i kada god bi joj netko došao u posjetu i s njim izlazila u mali, okolnim zgradama stiješnjen i najčešće sjenovit vrt. Kada joj je dolazio predratni učitelj plesa, u tamnom, po rubovima iskrzanom odijelu, s leptir mašnom i gamašnama, kakve je nosio, često pominjani, njen pokojni muž. Ili grbava starica, brašnjavog lica i kričavo našminkanih usana, s filcanim šeširom širokog oboda, prepuna traka i trakica, končanog cvijeća... Ili desetogodišnja nećakinja, s kikicama, vezanim velikim roza satenskim mašnama, u akvamarinskoplavoj plisiranoj suknjici, u bijeloj mikimajici, s bijelim soknama na nogama u cinkvajsom izbijeljenim platnenim teniskama, kakve sam i sam nosio dio djetinjstva. Ili... Ili kada bi je baka upitala za zdravlje, prostirući rublje u dvorištu ili plaćajući, svakog prvog, jedva skuckan novac za stanarinu, ne pominjući, naravno, štakore...

... Vrijeme djetinjstva je vrijeme čuda i čuđenja...

... Moj stric je činio velika čuda kojima sam se ponajviše čudio. Po cijeli dan je skakutao na jednoj nozi. Skakutao je po kući, oko kuće, po bašti, po njivi, po pruzi, koja je prolazila tik uz kuću, po šumi, pored Bosne... Skakutao je penjući se drvenim stepenicama na tavan, skakutao spuštajući se strmim puteljkom do izvora... Za njim je lelujao pramen prašine ili u mokroj zemlji ostajali duboki otisci gvozdenim čavlima opkovane cokule... Kasno noću, kada bismo svi polijegali i usnuli, odlazio je do rijeke, zabacivao silk i vezivao ga za okolne vrbe, a rano ujutro, prije nego bismo se probudili, ponovno odlazio do rijeke i vraćao se noseći nizove prepune riba. Odlazio je u šumu u lov i sječu. U didinoj kući bilo je uvijek drva za potpalu i loženje i mesa divljači. Stric je kriomice sjekao drva iz vlastite šume. Kao što je vješto zabacivao udice i postavljao skrivene zamke, tako je umješno i tiho, gotovo nečujno, podsijecao stabla uz samu zemlju, sakupljao iverje i opalo lišće, a tragove prikrivao busenjem trave i mahovinom. Stabla, koja bi i dvojica teško pomjerila, donosio je na leđima, skakućući. Pri tome ga nikada nisu ulovili.

... Šumar je seljacima ulijevao strah. Nije se znalo otkud i u koje će doba banuti. Drhtali su kada bi im se javio i u snu. A navraćao je i pred djedovu kuću. Žalio se na kradljivce šume. Zna da kradu, a ne može im ući u trag. Inspekcija šumske uprave zagorčava život nadšumaru, a nadšumar njemu. Samo što ga svakodnevno ne udara po ušima. Zalud se prije svitanja iskrada iz svoje kolibe i tumara kroz gustu neprozirnu maglu. Zalud noću bešumno tapka šumskim 104

neprohodima. I dok je, kroz stisnute zube, prijetio i psovao, popravljao je nabore na zelenoj uniformi. S nogu popio štamplić-dva djedove šljive, odlomio komad pogaće i odlazio njišući se na krivim nogama, na koje su bile nataknute srozane kožne čizme. Odlazeći, podizao, na pozdrav, šešir sa zataknutim krejinim perom i triglavskim runolistom, koji mu je stric davnih dana dao, a drugim dlanom obgrljivao usta dvocijevke obješene o desno rame. Prije nego bi šumar zamakao za šljivik, stric je omotavao krpom cokulu, skrio sjekiru pod kaput i krenuo ka šumi...

... Stric je bio umjetnik. Nema što nije umio i znao. Ne samo da sjeće šumu i ne bude uhvaćen, lovi ribu u rijeci za koju su govorili da je odavno zatrovana i da u njoj više nema ni jednog jedinog punoglavca... Kopao je, orao, sijao, zalijevao, opkopavao, plijevio, rasađivao, kalemio, žnjeo, kosio, plastio, brao, sušio, pekao rakiju, uzgajao stoku, timario konje, muzao krave, šišao ovce, kljukao i čerupao guske, nasađivao kvočke, klao krmke, vrcao med... I znao djeljati od drveta ptice i šumske životinje. Sobe djedove kuće bile su prepune drvenih ptica, vjeverica, kuna, zečeva... Svuda po zidovima bile su drvene svrake, kreje, sove, vrane, djetlići, drozdovi, crvenperke, češljugari, grlice, kosovi, slavuji, vrapci, jejine, golubovi, jastrebovi... Čak i jedan orao. U drvetu se nije razaznavao rez njegovog oštrog nožića i činilo se da bi i najblaži dašak vjetra mogao podići perje na njihovim tijelima. Te ptice gledao sam s čuđenjem. S divljenjem i zebnjom, istodobno. Gledao sam u njih i u njihove izdužene, pokretne sjenke, sve dok ne bih zaspao pokriven debelom perinom. Vidio sam kako šire krila i snažno udaraju njima o mjesečinom obasjane zidove, o prozorska stakla... Budio se i ponovno tonuo u san. Šumjela krila, razlijegao se pjev, kljucao djetlić...

... U stričevu sobu nisam se usuđivao ući. Provirivao sam u nju, kada bi vrata ostajala otškrinuta i polagano, uz škripu, raskriljavala se kao pomjerana nevidljivom rukom ili, teško se probijajući kroz spleteno divlje rastinje iza kuće i pridižući se na prste, priljubljujući vrelo čelo o hladno prozorsko staklo i zureći u predmete obgrljene mrklinom. U sobi su bili teški ormar od orahovine i krevet, visokih islikanih stranica. Uz krevet je bila oslonjena stričeva proteza. Nosio ju je samo kada je odlazio pred vojnoinvalidsku komisiju i u rijetke posjete rodbini u Sarajevo. Po povratku, s naporom ju je skidao, psovao glasno i pokazivao žuljeve na patrljku noge. Skakućući odnosio ju je u sobu i ona se u njegovim rukama ugibala, trzala, kao tek odsječena noga pala na nasip pruge i jecavo škripala. Potom, sjedao na šamlicu, žuljeve mazao melemom od voska, sumpora i šumskih trava i milovao šaku i štap, koje je sam ukrasio drvorezom s motivima ne sasvim odgonetnute obiteljske povijesti. U sobi nije bilo ničeg drugog. Čak ni prostirke na podu. Samo zidovi o koje su se kandžama držale crne ptičurine, kakve nikada nisam vidio, mada sam po cijeli dan lunjao okolnim šumama. Ptice je stric strpljivo djeljao sjedeći, zimi, uz peć, dok mu je žar obasjavao lice, a oko njega rasla brdašca bijelog i mirišljavog triješća. Od čamovih dasaka skovao je 105

kovčeg i križ, kada je očeva i njegova maćeha umrla, i kada je strina, njegova žena, umrla, i kada je djed, kojeg smo svi zvali dida, umro, kao što je vješto načinio svu drveninu u kući i oko nje, po čemu se ona najviše i razlikovala od drugih kuća uokolo. Načinio je drvenog pijetla na krovu, i košnice, i golubarnike, i kokošinjce, i svinjce, i kuću za psa, i baštenske vratnice, i...

... Rijetko je govorio. Ponekad bi zatražio čašu vode ili da ga počešem po tabanu desne noge. Nepodnošljiv svrbež krivio mu je lice. Mogao sam mu prinijeti samo vodu. Desna noga mu je, četrdeset treće, odletjela u zrak da se nikada više ne vrati. U to vrijeme bio sam uvjeren da sve može, kao stričeva noga, dobiti krila i odletjeti od nas kad god poželi. I vlak. I konj. I kuća. I san. Dugo sam plakao kada je moj prvi pitomi golub odletio i nikada se nije vratio...

... A kada su se pojavili miševi, sasvim je zašutio...

... Prvi sam, u didinu kuću, unio glas o miševima....

... Volio sam, u izlazak sunca, bosonog trčati dugim poljem prosa. Tanke vlati šibale su me po nogama, a k plavetnilu neba uzlijetala jata prestrašenih vrabaca. Toga dana, umjesto šušnja i lepeta vrapčijih krila, pod mojim stopalima su se rastrčavali sitni, piskutavi miševi. Bilo ih je, iz dana u dan, sve više po okolnim poljima. Istrčavali su iz strnjike, cviljeli, nagaženi, razbježavali se i skrivali u rupe. Bili su ih prepuni stogovi slame, prepun sjenik. Prepuna slama bačena pod krave. Skrivali su se ispod daščanog poda štale. Bježali od svjetlosti u mrak. Množili se i gojili. Krave su noću mukale, konji rzali i njištali, svinje roktale, patke gakale, psi lajali, pijetlovi kukurikali... Zečevi su se razbježali po imanju. Zaticali smo ispijena jaja, pridavljene piliće, očerupane kokoši... Ušli su i u kuću. U podrum, pa i na tavan. Bat njihovih nožica bivao je sve glasniji. Grebuckali su ispod poda, strugali iznad stropa, šuškali u zidovima. Sve češće ispred nas, ne samo noću, nego i danju, promicali tamni smotuljci i u pukotinama iščezavali dugi vijugavi repovi. Miševi, potom štakori, nagrizali su suho meso i slaninu, bušili rupe na sanducima sa žitom i brašnom, na bačvama sa rakijom... Sipilo je i plavilo na sve strane. I sve je nepodnošljivije vonjalo na njihov izmet i njihova smrdljiva tijela. Mačak se prestao klupčati ispod peći. Kostriješio se i frktao, zapinjao kičmu u luk, oštrio kandže o noge hrastovog stola, mijaukao i sve bješnje jurio od zida do zida i od kuta do kuta. Činilo nam se da ganja štakore, da ih satjeruje u rupe, a, zatim, da bježi od njih ne znajući kud i kamo. Pokušavao se uspeti uz zid. Padao. Zaskakivao se i noktima derao zavjese. Obarao saksije sa cvijećem i posude sa vodom. Napokon, istrčao, između otečenih nogu tatine polusestre Katice, kroz otškrinuta vrata, u dvorište. Skrio se u pseću kućicu i nije iz nje izlazio. Nije se odazivao na naša prizivanja i macanja. Pas je bijesno trzao lancem i vukao kućicu po dvorištu, dižući prašinu. Nisu pomagale ni mišolovke, ni otrovi. Komade mesa sa mišomorom nismo zaticali, ali ni krepane miševe. Ukućani su stavljali ispod kreveta, ispod ormara, svuda, otrov za krupnu stoku, pa otrov za ljude, ali uzalud. Sve glasniji su bili šumovi na tavanu, sve glasnije grgoljanje i krušenje u zidovima. Štakori su 106

počeli pretrčavati, u po bijela dana, po stolu i za vrijeme objeda. Odnosili jelo s tanjura i zdjela, odnosili komade mesa, sira i kruha iz ruku. Noću su pretrčavali preko perina. Budili nas, pretrčavajući, čak, preko naših lica i golicajući nas vrhovima repova. Spavali smo sklupčani, podvučeni pod perinu. Spavali osluškujući i očekujući...

... Za sve vrijeme stric je šutio. Prestao je odlaziti do rijeke. Prestao odlaziti u šumu. Prestao djeljati. Usne su mu se razvukle u smiješak kada su mu ispričali što se dogodilo pri povratku Mate i Ivana iz Maglaja. Ivan, leziljebović i ispičutura, kažu, nije se trijeznio od četrdeset prve. Nadaleko je bio poznat po tome što je ostajao posljednji uz kazan, kada se peče rakija. Nije dopuštao da se vatra ugasi. Ostajao je posljednji na svadbi, na svakojakoj slavi i proslavi, na pogrebu... Ostajao posljednji i u krčmi. Osvitao ukraj puta, u jarcima, blatnjav, pokisao, orošen, prekriven injem, pa i snijegom... Kada nije pominjao zidove koji se rastvaraju poput latica krina i ruše, govorio je kako vidi bezbroj miševa i jednog velikog, bijelog, sa crvenim očima, koji je toliko velik da ne bi mogao stati u zadružnu zgradu, a ni biti zguran u veliku novu školu. Njuškom bi probio zid. Oči su mu velike kao osvijetljeni prozori u mraku. Rep bi mu se pružao duž školskog hodnika i kroz fiskulturnu salu. Protezao parketom, između kozlića, vratila, švedskih stolova i ljestava, i izvirivao u školsko dvorište, metući, vrhom, rukometno igralište. Niz njega bi se djeca mogla i ljeti sankati... A kada ga je Mato, pri povratku iz Maglaja, gdje je bio pazarni dan, upitao vidi li kako miševi pretrčavaju cestu, odrečno je odmahnuo glavom, zaškiljio na lijevo oko, pridigao gustu obrvu, nabrao čelo i pogledao ga iskosa. "Nećeš ti mene! Nećeš me prevarit! Nećeš, nećeš!" Mislio je da mu se miševi, kao obično, priviđaju i da Mato, kao što su to i drugi činili, kada god im se za to pružila prilika, tjera šegu s njim...

... Stric se mrgodio dok su govorili da se štakori zaskaču u dječije kolijevke i da su se počeli zavlačiti ženama pod suknje. Noću: djevojčice plaču, udovice se kikoću. A kada rekoše da i grobove razgrću, skočio je sa šamlice, kao oparen, i odskakutao drvenim stepenicama na tavan. Šutjeli smo i gledali za njim. Odavno se nitko nije smio uspeti na tavan, na kojem kao da je stalno netko, i to slijep, u mraku, hodao, a, katkad, i trčao. Ušao je i za sobom zalupio vrata. U prvo vrijeme bijaše tiho, a potom se razlijegao strašan lom. Rušili su se sanduci, zveckali lanci, kotrljala se burad, zvonile limene kutije i kante, ječale stare šerpe, krunio se kukuruz, sipilo brašno, klokotala i curkala voda... Ponovno su zaškripala tavanska vrata i pojavio se stric, pocijepane i uprljane bijele košulje, raščupane kose, s ogrebotinama po rukama i licu iz kojih je tekla krv. Nosio je u ruci krupnog štakora, držeći ga za dugi rep. Štakor se gicao, ugibao, klatio, pridizao glavu, kezio oštre zube i sijevao, sitnim, prijetećim očicama. Ne progovorivši, stric ga je unio u kuću. Otvorio ladicu prepunu sitnica i starudija, koje je godinama sakupljao, izvadio iz nje malo mjedeno zvono i vezao ga štakoru o rep. Zatvorio ladicu i spustio štakora na pod. Prstima je prošao kroz 107

razbarušenu kosu, sjeo na svoj tronožac i nastavio djeljati kao da se ništa neobično nije dogodilo...

... Štakor je nekoliko trenutaka, onih dugih kao vječnost, stajao na podu ne pomjerajući se, a onda jurnuo. Zvono je zazvonilo. Izbezumljeno je jurio, praćen, gonjen i sustizan metalnoreskom i oštrozubom zvonjavom. Zvon zvona pratio ga je i kada je nestao u velikoj rupi u podu. Dan-dva je cijelom kućom zvonilo. Zvono se oglašavalo čas u podu, čas u zidu, čas iznad tavanice. Jurnjava, škripa, glodanje, čangrljanje i grebanje mišjim kandžicama bivali su sve bučniji, ali i sve rjeđi. Miševi nisu više pretrčavali preko stola. Nisu nas budili iz sna. Sve rjeđe su šuškali i u zidovima. Za posljednjim mišem zvon je istrčao iz kuće, protrčao kroz dvorište, kroz štalu... Pred zvonjavom su miševi bezglavo bježali kroz djetelinu i pšenicu, kroz kukuruzišta... Štakor sa zvonom okačenim o rep pokušavao ih je sustići, a oni su mu, prestravljeni, nastojali umači. Nitko ne zna koliko dugo su se njihovi strahovi utrkivali...

... I tako miševi iščezoše. Krave i konji se primiriše. I kokoši, i patke, i guske... I pas je prestao bijesno lajati, pjeniti i trzati lancem. I mačak se vratio i sklupčao ispod peći. I tišina se vratila u didinu kuću...

... Ponekad, kao i prije, stric bi zatražio da mu donesem čašu vode ili da ga počešem po desnom tabanu izgubljene noge. I dalje je, skakutajući na jednoj nozi, odlazio do Bosne, odlazio u šumu...

UČITELJ LJUBAVI

U djetinjstvu sam i ja, kao, tada, mnogi, ne samo djeca, nego i odrasli iz mog baščaršijskog susjedstva, želio imati pitome golubove. Ispod drvenog stepeništa, koje je vodilo od zajedničkog klozeta u prizemlju, gdje je bio naš stan, dijelom ukopan u zemlju, do gazdinog stana na spratu, napravio sam velik i lijep golubarnik. Sa gnijezdima i prečagama, sa posudama za hranu i vodu, sa žičanim vratima kroz koja sam, samo malo se pognuvši, mogao ući i dvoja vratašca na baglamu kroz koja su mogli ulaziti i izlaziti golubovi. Ne rijetko mi se pričinjalo kako iz mog golubarnika, kao iz golubarnika na tavanu šupe u dvorištu, u kojem su gazdin najstariji i srednji sin, moj vršnjak Miro i Brane, držali svoje golubove, izlaze utovljeni ukrasni golubovi, repaneri, gaćaneri, ćubaneri... zastajkujući na papućici prije nego se lijenim zamasima teških krila spuste u dvorište i cvjetnjak uokolo njega ili, s uočljivim naporom, uzlete na krov šupe, pokatkad samo na krov naše kuće, još rjeđe na krov trospratnice koja je bila okrenuta našem dvorištu svojom slijepom stranom i rošavim naličjem,

108

oljuštenom fasadom bez ijednog prozora, a visokoletači, pismonoše i prevrtači, samo što kroče na papućicu, uzdrhtalih mišića vitkog, a snažnog tijela, smjesta se dižu, između zidova i krošanja, pravo u nebo. Ali golubarnik, u kojem sam provodio sve svoje slobodno vrijeme od jutra do mraka, neprestano ga dotjerujući i ukrašavajući, zjapio je prazan, jer se od tate, kojem su, u to doba, na pomen i najmanjeg izdatka, zaškripali stisnuti zubi, zaigrali mišići na licu, nabrekla debela žila na čelu i opasno sijevnule oči ispod nakostriješenih obrva, nisam usuđivao tražiti novac za kupovinu golubova, a mama mi ga, bez njegovog znanja, nije smjela niti mogla dati, pošto je morala svaki potrošeni dinar upisati u računsku teku koja je, poput "Svetog pisma" kraj bakinog uzglavlja, stajala na noćnom ormariću pored tatine postelje. On je znao zaboraviti dati mami i skroman novogodišnji dar, ali nikada nije zaboravljao, ako ne posljednjeg dana u staroj, ono prvog dana u novoj godini, dati joj novu računsku teku, umotanu u plavi pakpapir, sa bijelom etiketom, zalijepljenom ljepilom načinjenim od razmućenog brašna, na kojoj je, njegovim izvježbanim činovničkim krasopisom, uzornih tankih i debelih crta, zelenom tintom bilo ispisano: Kućni budžet, a ispod, u lijevom uglu, godina, u desnom, njegov vitičast i kukičast monogram. Tata je tu teku dugo i pažljivo listao potkraj svakog mjeseca, a često je se mašao i iz dana u dan, kontrolirajući što i kada je kupljeno, koliko je koštalo, bez čega se moglo i što je, drugdje, moglo biti kupljeno jeftinije. Na poleđini ispisanih listova papira ili po širokoj novinskoj margini ispisivao je bezbroj brojki, sabirući i oduzimajući, dijeleći i množeći, računao je i preračunavao, a kada se njegov zbir, dva puta podvučen debelom linijom, nije slagao, u paru, sa maminim, dugo ju je mrko gledao, ne progovarajući ni riječi, a onda se, bez ikakvog vidljivog povoda, izdirao na nju toliko da su zvečala prozorska stakla. Vikao je da ona rasipa novac koji on krvavo zarađuje. Da se razbacuje novcem umjesto da štedi, kao što to rade druge žene, kućanice, a ne raspikuće. Da on ne može zaraditi, i da radi dvadeset i pet sati dnevno, koliko ona može potrošiti. Da će ga sasvim upropastiti, baciti u dugove, raskućiti i dovesti do prosjačkog štapa. Njegov glas se nije stišavao, niti je iščezavalo crvenilo s njegovog zajapurenog lica, ni onda kada se ona prisjećala da je u teku zaboravila upisati novac kojim je plaćena neka sitnica, šibica ili kockica kvasca, po koje je mene naknadno slala. I zato sam čvrsto odlučio ne tražiti od njih novac za kupovinu golubova, nego nekako sam doći do njega.

Počeo sam skupljati i štedjeti novac. Nisam načinjao novčanice koje sam od tetke i ujaka dobijao za rođendan, a pridavao sam im svaku paricu zarađenu prodajom svojih igračaka i kompleta novina i stripova, novac dobijen za skupljene stare flaše, stari papir i željezo, te ono što sam zarađivao ljeti unoseći ugalj i drva, a zimi čisteći snijeg sa krovova. Svoju ušteđevinu, u prvo vrijeme, držao sam u praznoj kutiji niške "Drine" koju je mama tada pušila, a kasnije u praznoj Krašovoj bombonijeri, premještajući ih čas ovamo čas onamo, stalno 109

tražeći i nalazeći što sigurnije mjesto, krijući ih od drugih, pa i od sebe samoga. Često sam provjeravao je li kutija s novcem na svom mjestu i je li u njoj sav moj stečeni i ušteđeni novac. Pa i noću, dižući se iz postelje i hodajući po kući tiho, bosonog i na prstima, pokatkad je stavljajući pod jastuk i držeći je rukom i u snu.

Iz svih zakutaka i iz svih kufera i kartonskih kutija vezanih špagom izvadio sam i sakupio na gomilu sve svoje igračke i počeo ih mijenjati, prodavati i preprodavati. Jednu po jednu. Od onih do kojih mi više nije bilo ni najmanje stalo do onih za koje sam vjerovao da ih nizašta i ni po koju cijenu nikada i nikome ne bih dao. Prodao sam svog starog sivog konjića za ljuljanje, načinjenog od presovanih novina, kako sam ustanovio praveći sve veću rupu u njegovoj utrobi, kroz koju sam vadio tutkalom slijepljene užućene komadiće predratne štampe, ne dobivši mnogo za njega, jer mu je prednja lijeva noga bila slomljena, a nedostajali mu desno stakleno smeđe oko i vrhovi oba uha. Prodao sam i drveni romobil sa čijih točkova je odavno otpala guma i oni dobili jajolik oblik, te je, i kada sam ga vozio po asfaltu, izgledalo kao da ga vozim po kaldrmisanom dvorištu. Prodao sam kolutaš na kapisle, boje starog zlata, koji sam dobio poslije operiranja krajnika u Zagrebu, a koji je ličio na revolver Alana Ladda u filmu "Shane" koji sam gledao sa svojim drugom iz klupe, dok su ostali bili u školi, tako što smo prevarili učiteljicu. Toga dana bila je posljednja, i to prijepodnevna predstava "Shanea", te smo Suad i ja odlučili da izostanemo sa nastave, ako je moguće nekažnjeno. Znao sam da on, čim ugleda kap krvi, pada u nesvijest. Za vrijeme časa ubo sam se perorezom u dlan, tiho ga zovnuo i, kada se okrenuo, pokazao mu tanak curak krvi. On je poblijedio i zakovrnuo očima. Rekao sam učiteljici da mu je pozlilo, ona je prišla i prepala se, videći kako izgleda, blijed kao kreč. Čak nas je ispratila do vrata i obojicu nježno i brižno pomilovala po glavi. Kada smo zamakli za ugao, do kojeg smo došli kao da teglim stvarnog ranjenika, rekao sam mu da je to bio samo moj trik kako da se izvučemo iz škole. Smjesta mu se boja vratila u lice i oči živnule. Otrčali smo do kina "Dubrovnik" ispred kojeg je bio veliki plakat, a na njemu s jedne strane Shane, a sa druge onaj tip sav u crnom, kojeg će Shane, na kraju filma, naravno, upucati. Dvije šake klikera, među kojima je bilo više od polovine šestoperaca, nekoliko, čak, i američkih, iz prvih poratnih Unrinih paketa, dao sam stalno slinavim blizancima Predragu i Nenadu za kožni fudbal pocijepane dušice, a njega prodao slastičarevom sinu Ejubu, dobivši, uz nešto novca, i dvije tulumbe, jednu baklavu, krempitu, šampitu i vrhom punu čašu boze.

Dugo sam srijedom, pazarnim danom, odlazio do baščaršijske pijace i poizdalje posmatrao prodavače golubova oko kojih se tiskalo više ljudi neko oko prodavača kunića i kanarinaca. Što je moja ušteđevina više rasla to sam se više probijao kroz gomilu i primicao onima koji su prodavali i kupovali, hvaleći i kudeći, dižući i spuštajući cijenu, cjenkajući se, hrabreni i obeshrabrivani, i u prodaji i u kupovini, glasnim uzvicima iz natiskane gomile. 110

- Ovakva prilika je jednom u sto godina!- I budala koja bi po toj cijeni kupila!- Da imam para, ja bih ih kupio i da su dvaput skuplji.- Ja ih ne bih uzeo ni da mi ih džaba daje.- Ne bi ih se stidjeli ni na Brijunima. - Možeš ih zamotati u tisuću dinara i mirno ostaviti nasred ulice, nitko ih

neće ni dotači.- Gledaj, sami mišići!- Kost i koža.- Dižu se u točku.- Boj se da jedva hodaju.- Lete i u snu.Nisam imao ni onoliko koliko su prodavači tražili, ni onoliko koliko su

nudili oni koji su se cjenkali, pa onda odustajali od kupovine. A iz nedjelje u nedjelju sve više sam se probijao i proguravao ka prvom redu, tik do prodavača oko kojeg se okupljalo i tiskalo najviše ljudi i djece, kupaca i radoznalaca.

Stojeći ponajčešće po strani, dok su gotovo svi moji vršnjaci iz ulice danonoćno igrali nogomet, šutali uglavnom krpenjaču, udarajući bespoštedno jedni druge u cjevanice koje su bile sve u modricama, ožiljcima i ranama, upicanjen, umiven, presvučen i počešljan, kao da me krava polizala, kakvog me mama jedino i puštala iz kuće, ili odlazeći u svoj bolno prazni golubarnik iz kojeg su se, kroz tanki daščani zid, čuli šumovi mokrenja, prdeži i prduckanja, stenjanja i ječanja kao iz najgorih mučionica, te glasovi otpuhivanja i olakšanja, gužvanja novina i klokot puštene vode, bivajući među onima koje su mnogi prepišavali kad god bismo se poredali uz zid hana, izvadili kite i natjecali se čiji će piš doseći najviše, a ponajčešće radi Rahele, krupnooke plavooke djevojčice koja je stanovala u velikoj zgradi koja je ograđivala naše dvorište i čiji sam pogled stalno osjećao kao užarenu laser zraku koja me svuda prati, odlučio sam, kada budem kupovao, kupit ću najljepši i najskuplji par golubova. Najbolje ili nikakve!

Sve češće sam sanjao kako sam, napokon, kupio golubove. Kako imam puno lijepih, prelijepih golubova. Okružen golubovima širio sam ruke, mahao njima i kliktao. Trzao se i buncao u snu. Tata je, razgaćen, skakao iz kreveta i palio svjetlo, majka sjedala na moju postelju i dlanom mi opipavala čelo.

Noć uoči kupovine, kada sam ušteđevini pridodao novac dobijen prodajom kompleta "Politikinog zabavnika", "Horizontovog zabavnika" i "Miki-stripa", sav sakupljeni novac stoput prebrojao i u granapu sitniš ukrupnio, spavao sam s tim novčanicama. Izravnavši svaki svinuti čošak na njima, stisnutim u oznojenoj šaci, neprestano sam se budio i provjeravao je li to zbilja ili san, osvjetljavajući, s vremena na vrijeme, ispod jorgana, malom izviđačkom baterijom, šaku u kojoj sam čvrsto držao novac.

Napokon je svanula srijeda kada sam kupio prvi par golubova, a datum 111

duboko urezao nožićem u pročelje golubarnika. Na prve znake svitanja prestao sam tonuti u san, pogledao čas u prozor, prateći kako se razdanjuje, kako blijedi tmina i gasnu zvijezde, kako sivilo smanjuje odbljesak jutarnje rumeni i zlatne sunčeve zrake, između navučenih zavjesa, prodiru u sobu, čas u budilnik, prethodne noći brižno podešavan i navijen, čije su se kazaljke neizdrživo sporo približavale satu određenom za ustajanje. Naravno, i prije nego je sat zazvonio, ustao sam iz kreveta i obukao odjeću, pred spavanje uredno složenu, umio se, obuo i zašnirao cipele, ne ispuštajući novac iz šake koja mi je, snažno stisnuta, trnula, kao da sam je prvo umočio u med, a potom gurnuo u ogroman šumski mravinjak, već blijedeći, pa i modreći oko članaka. Otrčao sam na pijacu, koja je još bila pusta i po kojoj se upravo počeli vrzmati tek pridošli, uranili seljaci, s robom za prodaju, skidajući s konja vreće i džugume sa mlijekom i buditi oni koji su noć proveli uz tezge, sklupčavši se kraj brda krumpira i kupusa. Nestrpljivo sam sačekao da pijaca počne živjeti svojim pravim i punim životom. Čim se pojavio suhonjavi starčić koji je već nedjeljama prodavao najljepši i najskuplji par izmiraca, pirgu i arapku, koji su se, izgledom i držanjem, razlikovali od ostalih prodavanih golubova i skretali najveću pažnju, ali zbog cijene, koja je bila previsoka i za dječije džeparce i za staračke mirovine, jer su tada golubove držali uglavnom djeca i starci, a koju on nije htio spustiti ni za cent, ostajali neprodani, prišao sam mu i, bez riječi, pružio ruku i otvorio šaku u kojoj je bila suma koju je on za njih tražio. Uzeo je novac i, također bez riječi, dao mi, od piljarske gajbe načinjen, kavez sa pirgom i arapkom. Pri tom, mada sam kao opčinjen gledao u golubove, primijetio sam kako mu je žila na čelu nabrekla i počela snažno damarati, a u krajičku oka zablistala suza. Držeći kavez s golubovima u naručju, čvrsto ga priljubljujući uz grudi, probijao sam se s mukom kroz gomilu, praćen gunđanjem okupljenih, željnih dugog cjenkanja i svakovrsnih pijačnih komentara, šala i ljutnji, filozofiranja i zadirkivanja, psovki i grdnji, ne rijetko okončanih i tučom.

Ne znam kako sam došao do kuće, jer kao da nisam hodao nego lebdio. Zatvorio sam se s golubovima u golubarnik i tu ostao sve do mraka, ne odazivajući se majčinim pozivima, molbama i prijetnjama, prečuvši da je doručak, pa potom ručak, na stolu, da se juha ohladila, da će reći tati da cijeloga dana nisam ništa ni okusio, a pristavši da pojedem samo jednu očišćenu mrkvu koju mi je ona jedva proturila kroz samo malčice otškrinuta vrata golubarnika.

Arapka, vitka, duga, sa šesnaest stepeničasto poredanih neokrznutih pera u repu, crna kao ugalj, perja plavo-zeleno-zlatnog sjaja poput kose Indijanca i crno-bijeli, točkast, pirgo, nešto krupniji, viših nogu, stasit, sa dva, kao i ona, dvostruka pera u repu, a oboje očiju boje zimskog nebeskog plavetnila, bili su tako lijep par kakav nisam vidio kod drugih, pa ni na izložbama. Kakav ranije nisam znao ni zamisliti niti se usuđivao sanjati da ću ga ikada imati. Bdio sam nad njima, dajući im neprestano pšenicu i kukuruz, mijenjajući im više puta tokom dana vodu i stalno čisteći izmetom, perkama i hranom isprljan pod. Pratio 112

svaku njihovu kretnju i pamtio položaj i oblik svakog pera, od kljuna do kraja repa. Više puta noću dizao se i išao da provjerim je li katanac na vratima golubarnika zaključan. A onda je došao dan, kojem je prethodila još jedna neprospavana noć, kada ih je prvi put trebalo pustiti iz golubarnika. Nisam im htio podrezivati krila, kao što to mnogi golubari čine, nastojeći nove golubove što prije i sigurnije naviknuti na nova stanište, bez bojazni da će se vratiti ranijem vlasniku ili, još se ne snalazeći u novom prostoru, biti primamljeni od nekog drugog jata i zanočiti u tuđem golubarniku. Noć uoči prvog otvaranja gulabarnika i puštanja pirge i arapke da iz njega izađu nisam ni oka sklopio. Strepio sam od sutrašnjeg dana i drhtao od groznice kakva me obuzimala samo kada bih nakon očeve i majčine svađe dobijao visoku tempreraturu i preznojavao se sve dok se oni ne bi pozabavili mnome toliko da su zaboravili na svađu, nakon čega mi je temperatura nestajala kao rukom odnijeta. U mraku, a potom izranjajući iz njega, predmeti u sobi su se izobličavali i oživljavali, pretvarajući se u zastrašujuća čudovišta. U tom bunilu, pred očima su mi se smjenjivale slike sve strašnije jedna od druge. Kada sam ustao iz postelje, noge, tada tanke kao čačkalice, tako su mi se tresle da sam jedva stajao na njima. Smogao sam toliko snage da se dovučem do golubarnika i odbravim vratašca na njemu. Oslonjen o zid posmatrao sam što će se dogoditi. Kada su, prvo arapka, a pirgo za njom, nesigurnim sitnim koracima, neprestano se bojažljivo osvrćući, izašli i stali na papučicu, zaljuljalo mi se pod nogama i zavrtjelo pred očima. Kada je arapka pucnula krilima i poletjela, dašak zraka stvoren zamasima njenih krila nagnao me da trepnem, a kada sam, za tren, ponovno otvorio oči pirgo je već letio za njom. Uzletjeli su iznad dvorišta, po kojem su kružile njihove sjenke, a s njima kao da je uzletjelo naglo okrilatilo moje srce, prokljuvavši grudi i vinuvši se između kuća, kružeći iznad krovova, dižući se, spiralno, sve više, sve dok se nije, zajedno s njima, pretvorilo u jedva vidljivu, treperavu točku, koja se čas gubila iz vida, čas ponovno pomaljala. Činilo mi se, dok su mi oči suzile od netremičnog gledanja u nebo, da će se zauvijek izgubiti u plavetnom bezdanu i zgasnuti radost da ću i ja imati golubove koji će letjeti visoko, izvijati se i više od golubova ostalih golubara iz susjedstva, a onda se vraćati u moj gulubarnik, golubove kojima ću se moći hvaliti i ponositi. Kada su točke utonule u plavetnilo i predugo ostale van domašaja moga oka, napustila me svaka nada da ću ih ikada više ugledati. A onda su se, iznenada ponovo pojavile i uvećavale. Gledane kroz suzu u oku, poprimale su golubije obrise, s oreolom duginih boja. Pirgo i arapka spuštali su se i dizali kao da, naizmjenično, prvi put probijaju prtinu plavetnila, a onda idu već znanom stazom nebeskog bespuća. Pojavljivali se i nestajali, a ja, pri tom, gubio svijest i dolazio sebi, plakao od tuge i radosti. Potom su, usporivši let, kružili istom kružnicom iznad zgrada, preuzimajući jedno od drugog vodstvo, a onda letjeli uporedo, uskladivši kretnje onako kako ih samo oponaša odslik u ogledalu. U jednom trenutku zaustavili su se u zraku, napravili istovremeno vagu, propadajući dignutih 113

ukrućenih krila, a kada je i meni i djeci okupljenoj u dvorištu zastao dah, glasno zapucali vrhovima krila i počeli se okretati. Na dreku djece koja se nisu mogla složiti jesu li tog puta napravili pet ili šest okreta, iz okolnih kuća izašlo je sve živo i divilo se njihovom letu i prevrtačkom umijeću. Nasred ulice stajao je Ibro, polunasapunjanog lica, u papučama, digavši glavu u nebo kao da zaustavlja krv koja mu je naglo šiknula iz nosa. Na širom raskriljenom prozoru pojavila se gospođa Natalija s viklerima na glavi i nekoliko puta se prekrižala, slično kao što se križala moja baka, samo na drugu stranu. Jedna pored druge stajale su odavno zavađene komšinice, u isti glas govoreći: "Vidje li ti ovo, draga si moja?!" Glavu k nebu digla je i gazdina kuja Šarica, kao kada laje na mjesec. Do mene su dopirali glasovi: "Čudo neviđeno!", "Izmirci nad izmircima!", "Ne bih vjerovao da svojim očima nisam vidio!"... U prozorskom staklu vidio sam kako mi se i oči smiješe. Radovao sam se što su pirgo i arapka golubovi kakvi se samo poželjeti mogu, ali i strahovao da će, poslije tog kruženja i demonstriranja prevrtačkog umijeća, ponovno uzletjeti, iščeznuti iz vidnog polja i nestati u nepoznatom pravcu, da o njima nikada više ništa neću saznati, kao da nisu ni postojali, da ću, kada se probudim, još jednom ustanoviti da je to bio samo san. Uto su se golubovi spustili na ivicu krova, na rub crijepa odakle se vidio ulaz u golubarnik. Tren-dva premišljajući ili skupljajući hrabrost, sletjeli su, prvo arapka, a za njom pirgo, na papučicu, bacili pogled na jednu, pa na drugu stranu, a zatim, kao da to čine svakodnevno, visoko dignutih glava ušli u golubarnik. Prišli su posudi sa hranom i kljucnuli nekoliko zrna, napili se, dugim gutljajima, vode, uspeli se na prečagu i, spustivši očne kapke, odmarali ili zadrijemali. Prišao sam i zatvorio vratašca ulaza u golubarnik, porastavši, gledajući ih kroz žičanu ogradu, najmanje pedalj, kao što je, kada me sutradan vidjela u okraćalim dugim hlačama, mama rekla: "Kao iz vode!", a tata: "Kao iz govana!". Otada, pirgo i arapka su izlazili iz golubarnika svakoga dana, činili čuda iznad kuća uokolo mog dvorišta, izazivajući uzdahe divljenja posmatrača i sjaj zavisti u očima ostalih golubara, a potom se vraćali i moja bojazan da se neće vratiti postepeno je iščezavala, te sasvim iščezla.

Sav džeparac, zaradu i ušteđevinu trošio sam na golubove. Nastavio sam sakupljati i prodavati prazne flaše, stari papir i krpe, staro gvožđe, bakar, mesing, gus... Noću sam, provlačeći se kroz otvor odvaljene i potom samo prislonjene daske na plotu između Mehine bašte i "Otpada", krao i ono što sam im sam donosio i to im sutradan ponovno prodavao. A u trojki, u koju su oni iz trošnih i klimavih bosanskih kuća imali najviše povjerenja kada bi naglo zapadao visok snijeg i trebalo ga što prije skidati, bio sam, kao najlakši i najkuražniji, onaj koji se vezao užetom za dimnjak i drvenom lopatom, hodajući meko i oprezno, poput mačke, po starim i napuklim crjepovima, skidao s njih i posljednju trunku snijega, spuštajući se sve do oluka, koji su se često držali bukvalno o končiću, pričvršćeni istanjenom zarđalom žicom. Kupovao sam nove golubove i nabavljao sve veće količine hrane za njih, imajući već malo skladište 114

kukuruza, pšenice, ječma, prosa i sjemena konoplje, kako bi im perje bilo što blistavije. Neprestano sam proširivao i dograđivao golubarnik, a kada je bio prepun visokoletača i ukrasnih golubova toliko da se gotovo nisu mogli okrenuti u njemu brojni izmirci, pismonoše, pucleri, pertle, segedinci, indijaneri, demteši, perikeri, repaneri i gušaneri, pa i dva ogromna kokošanera, koji su, kada bi, što su činili rijetko, prelijetali između dva dimnjaka, veličinom sjenke i šumom širokih krila, izazivali pravu pometnju među ostalima, ispraznio sam šupu i od nje napravio novi veliki golubarnik.

Moji mnogobrojni golubovi miješali su se sa golubovima gazdinih sinova tako da ih je bilo puno dvorište, prepuni krovovi naših šupa, krovovi naše i susjednih zgrada, a nebom, više nego igdje uokolo, stalno letjela manja i veća jata. Došlo je vrijeme kada više nisam znao točan broj svojih golubova, jer sam neprestano kupovao nove, razmjenjivao, ponekad jednog za dva ili više, svakodnevno se legli mladi, od kojih su neki prerano umirali, goluždravi ispadajući iz gnijezda, gušeni nepažnjom roditelja ili iskrvavjeli u prvoj tuči oko zrna... U golubarniku su osvitali tuđi, primamljeni golubovi, koji su se pridruživali mom jatu i zanoćili kod mene, a onda se pojavljivali njihovi vlasnici, često uplakani, tražeći da im ih vratim, a jastrebovi, kojih su bile pune litice Babinog zuba i nešto bližeg Jekovca, s vremena na vrijeme, odnosili su ponekog mog, kao i golubove susjednih golubara.

Podjednako sam volio one koji se, izgledom, nisu mnogo razlikovali od divljih, bili sivi i gotovo neprimjetni sve dok se ne bi digli uvis, satima leteći, gubeći se iz vida i vraćali se odakle god sam ih izvijao, pa i onda kada sam ih, vlakom, odnosio u njedrima, pod košuljom, do Konjica i tu ih puštao, a oni, prije mog povratka, prvim šinobusom, već bili u golubarniku, kao i one koji su samo šetkali dvorištem ili se po cijeli dan izležavali u hladovini, a isticali se ljepotom i bojom perja, paperjastim okovratnikom u kom su skrivali glavu, lepezom repa, nadutom sjajnom gušom, velikim gaćama na nogama, jarko-crvenim bradavičastim krugovima oko očiju... Bili su neuporedivi i svaki lijep i vrijedan na svoj način, ali pirgo i arapka bili su mi, i ne samo kao prvi, najdraži, sve dok nisam nabavio satinettu Gugošku, koja je, kako ljepotom, tako i vezanošću za mene, bacila sjenku i na njih i na ostale.

Gugošku, kljuna poput dva sitna sedefna zrna riže, krupnih tamnih očiju, s malom ćubicom, kojom se završavala lijepa linija njene glave, a vrat joj krasila pahuljasta ruža, jedva primjetnim produžetkom simetrično dijeleći njene sniježnobijele isturene grudi, koje su uramljivala dva ornamentalno istovjetno islikana krila, iza čijih čarolikih završetaka se produžavao njen kratak, geometrijski arabeskan rep, a ispod kojih su virile vitke nožice, s paperjastom čipkom gaća, kupio sam od krojača Antonija. Krojač Antonije ili moj Tonček, kako je govorila njegova, kao knedla bijela i okrugla ženica, neprestano ga gledajući užagrenim zaljubljenim očima, trepćući dugim farbanim trepavicama, koju je, svake subote, jedva uguravao u prikolicu svog starog motora i zajedno s 115

njom, obučen u smeđe kožno odijelo, s prapotopnom kožnom motirističkom kapom na glavi i malim okruglim zatamnjenim naočalama na očima, kao u predratnih avijatičara, bučno krećući ispred Markala, preko puta kojih su stanovali, razmičući uspaničenu gomilu prolaznika i šetača, kružeći, sve do predvečerja, sarajevskim ulicama, čak i po kiši, samo tada dižući na prikolici, sa štitnikom od pleksiglasa, harmonikast kožni krov, a kako su ga, moj Tonček, od milošte zvale i njegove mušterije, imao je krojačku radnju u stanu, po kojoj je ta satinetta, jedini njegov golub, po cijeli dan slobodno šetkala i letala, praveći gnijezdo od skupljenih krpica i končića i s kojom je on, kad god je ostajao sam, nadnijet nad štofove i šnitove, tiho razgovarao kao da neprestano govori sam sa sobom. A njegova žena, kad bi iznenadno ulazila u sobu, u kojoj je bila krojačka radnja, misleći da njoj nešto šapuće, pitala: "Ma što kažeš? Što kažeš, moj Tonček?". Gugoška, kako sam je kasnije ja nazvao i ona se na to ime odazivala, bila je naviknuta na ljude i nije se plašila čak ni mušterija, pogotovo ne onih stalnih, a takvih je bilo ponajviše, koji su svraćali Antoniju, ne samo da im nešto sašije, nego da skrati ili produži, suzi ili proširi, okrene ili zakrpa. I kada sam je, poslije dugog moljakanja, a, na koncu, gotovo budzašto, dobio od krojačeve žene, koja nije prestajala plakati i ponavljati moj Tonček, moj dragi Tonček, nakon što je on, jednoga dana, prvo dugo opipavajući džepove, rekao da ide kupiti cigarete i nikada se više nije vratio, živjela je u kući, a ne u golubarniku, jer je više voljela društvo mojih ukućana, nego društvo drugih golubova. Krojač Antonije je, kako je mojoj baki ispričala, u po dana i u po noći nafrakana i nakinđurena gospođa Simonida, koja je, kako je stalno naglašavala, za vrijeme jednog dvorskog prijema, stajala četrnaesta među damama, lijevo od kraljevskog para, odnosno kraljice Marije, izašao iz kuće, ne zatvorivši vrata za sobom, upalio motor, parkiran u haustoru i nestao bez traga, a do njegove žene, koja mi je prodala Gugošku samo zato kako bi oko nje bilo što manje stvari koje su je podsjećale na njega, uspevši se uz stepenište i prošavši kroz otškrinuta vrata, dopro zvuk auspuha, koji se obnavljao tako glasno da je, pokatkad, dlanovima pokrivala uši, kao da se tako može zaštititi od njega. Uz to, do nje su dopirali samo nedovoljno pouzdani glasovi kako je Tonček sad viđen u jednom malom hercegovačkom, a sad u jednom još manjem bosanskom gradiću, podmlađen i preporođen, ne više povijenih leđa, koja su ga činila upola nižim, nego prav kao svijeća, na istom, starom, ali sada stalno čistom i uglancanom motoru, s ženom u prikolici čiju dob nije bilo moguće tačno odrediti od brzine kojom je vozio, a kojoj je, kako su svi kazivali, vijorila duga plava kosa. Gugoška je imala zaseban kavezić, u stanu, na kojem su vratašca bila stalno otvorena i ona čas prelijetala od kredenca do radija, čas slijetala meni ili majci na glavu ili rame, šetkala po prozorskoj polici ili po stolu, pažljivo, nikada ništa ne oborivši, jela mi iz dlana, kupila mrvice preostale u mom tanjuru, čupkala me za kosu i ljubila kljunićem u usta. Gotovo se nije odvajala od mene. Sa mnom je išla od kuće do škole i natrag. S Gugoškom na ramenu išao sam pustim i tihim uličicama, 116

sokacima, od Vijećnice do Mejtaša, od kuće do bivšeg klostera u kojem je bila moja tadašnja škola. Neko vrijeme je za mnom pristajao čopor djece i ljudi u prolazu zastajkivali i čudili se, ali, vremenom, svi su se na to navikli i gotovo prestali na nas obraćati pažnju. Pred ulazom u školu, skidao sam Gugošku s ramena i nježno je bacao uvis. Uzlijetala je na krov susjedne zgrade ka kojem su gledali prozori mog razreda i svi su je učenici, ne samo ja, za vrijeme nastave, krišom gledali. Ona je šetkala, s ruba krova gledala što se dođaga ispod nje na ulici ili lijegala na suncem ugrijan crijep. Po završetku nastave, istrčavši uvijek među prvima iz škole, samo bih udario dlanom o dlan i ona mi je ponovno slijetala na rame. Istim putem vraćali smo se kući. Nekoliko puta pratila me u školu i kada sam išao okačivši se, od baščaršije do katedrale, o tramvaj, također stojeći mi na ramenu, ali prihvativši se za mene čvršće kandžicama i mahanjem krila hvatajući ravnotežu, a kada bi je gubila, letjela je uporedo s tramvajem, sve dok mi se ponovno ne bi spustila na rame. Prvi let mojih izmiraca, pirge i arapke, kao da je bio zaboravljen i svi su, koji su me znali ili vidjeli, govorili o Gugoški kao o golubijem čudu nad čudima.

Kada je otac mom školskom drugu Mirsadu zabranio držati golubove, jer je, otkad ih je nabavio, sasvim zanemario školu, izostajao s nastave, bježao sa časova i dobijao same jedinice, pošto je, kad god je bio pitan, stajao kao gluho krme i buljio u prazno, kao tele u šarena vrata, gledao kroz zid, kao da pogledom prodire kroz njega sve do špajza koji je pretvorio u golubarnik i samo se pokatkad zagonetno nasmiješio, kao da nije u razredu nego među svojim golubovima, hodao laktova i koljena uprljanih golubijim izmetom, a susjedi se sve češće žalili da im njegovi golubovi prljaju balkone, seru po prostrtom rublju i uništavaju cvijeće u saksijama, kupio sam od njega sedam pismonoša, sa prstenovima na nogama, a uz njih mi je dao i crvenca, čakarastog mješanca koji je ni sam ne zna otkud dolutao u njegov golubarnik i, ma što pokušavao, nije se iz njega dao otjerati.

Taj crvenac, kratak, snažnih širokih grudi, plamenocrvene boje koja se zlatasto ljeskala i zeleno-plavo-ljubičasto presijavala na njegovom jakom vratu, snažnih visokih nogu, raznobojnih očiju, jednog sasvim tamnog, kao u divljaka ili martuna, a drugog do pola zelenkastog, od pola žućkastog, trinaest puta mu se vratio, prije nego se obikao na moj golubarnik, na mene i golubove koji su ga okružavali. Ali i kada se navikao na novo stanište, kada je, kao i ostali, izlazio iz mog golubarnika i u njega se vraćao, bio je, i ostao, osobenjak, izdvajajući se, svojim ponašanjem, između svih šezdeset pari mojih svakovrsnih golubova. Nikada nije među prvima hrlio za hranom koju sam im davao. Stajao je postrani, sve dok se drugi ne bi najeli i razišli, te onda prilazio, mirno prezalogajivši samo poneko preostalo zrno, birajući, između zrna kukuruza i pšenice, crna zrna konopljinog sjemena od kojih mu je perje poprimalo blistav sjaj. I vodu je pio kada kod posudice nije bilo nikog drugog i kada je mogao u nju do mile volje zagnjurivati glavu, piti dugim gutljajima, a onda zabacivši glavu, prskati se i 117

osvježavati. Svi su se čudili kako mogu, pored tolikih rasnih golubova, od kojih su

mnogi bili i ponajbolji u gradu, držati tu golubiju spodobu, rugobu, koja mi može kvariti čistotu rase i sniziti vrijednost i cijenu ma kog visokoletača ili ukrasnog goluba. Nisam se obazirao na ono što su drugi govorili i mada se nije odazivao ni na jedno ime koje sam mu nadijevao, niti mi prilazio, a kamoli jeo mi iz ruke, poput Gugoške i nekih drugih, bio je moj miljenik i, što nikome nisam odavao, moj učitelj.

Sve slobodno vrijeme provodeći sa golubovima mnogo sam naučio o njima, ali, možda, i više od njih. Ponajviše od tog čakarastog crvenca, koji je ostajao usamljenik u toj gomili i vrvežu, čudak među ostalim golubovima predanim uglavnom jelu i pilu, parenju, leženju i hranjenju mladih. Ne bez razloga, naš podstanar iz Kikinde, koji je skakao lastu s Babića bašte u plićak Miljacke i tapkario karte za kasne subotnje kino-predstave, kako bi se mogao u Sarajevu školovati, nazivao ga je Don Juanom mog golubarnika, jer je bio ljubavnik i osvajač.

Crvenac nije, kao mnogi drugi mužjaci, nasrtao na prvu ženku na koju naleti. On je izabranicu dugo gledao izdaleka, polagano joj se približavao, davao, prvo, diskretne, a zatim sve uočljivije znakove svojih simpatija, birao tren i mjesto kada će s njom očijukati, a onda se s njom, kao slučajno, sretao, nježno je ovlaš doticao u mimohodu, sužavajući krug svog obilaženja oko nje, mic po mic osvajao prostor koji ih je razdvajao, očaran njom, sve više se izdvajao od ostalih, a očaravajući je, čineći svakojaka čuda, izdvajao nju, udaljavajući je i od zajedničkog objeda i obiteljskog gnijezda, ne skrivajući omađijanost njenom ljepotom i privlačnošću, sav se predavao, bez ostatka, ljubavnoj igri, a, živeći u tom potpunom zanosu, zaboravljao jesti, piti, pa i spavati, i padao u pravi trans. Zaboravljao je na sve oko sebe kao da su na cijelome svijetu samo on i njegova izabranica. Bilo mu je svejedno da li sviće ili smrkava, sija li sunce ili pljušti kiša, kada su ostali izlazili, ostajao u golubarniku, a kada su se drugi sklanjali, letio i po najjačem pljusku. Nježnošću i upornošću, opsjednutošću ljubavlju i potpunom prepuštanju njenim čarima i neizvjesnostima, mukama i prijatnostima, srčanošću i tankoćutnošću, kuražnošću i raznovrsnim umijećima, punim duha i duhovitosti, osvajao je srca golubica, otapao ledeni zid koji ih je razdvajao i, ne obarao, nego polagao na koljena i onu najoholiju, jer je i ona koja je dugo odolijevala njegovom ljubavnom zovu i zračenju, praveći se, prvo, da ga ne primjećuje, a, potom, opirući se i njemu i sebi, pokušavajući ga udaljiti omalovažavanjem ili odbiti grubošću, ponajčešće, podlijegala njegovom magnetizmu i, kada bi on priveo kraju svoje dugo raznoliko čaranje, počeo kružiti oko nje, vukući raširen rep po zemlji, napinjući blještavu raznobojnu gušu, ispuštajući duboko, baršunasto, a moćno: agrguu, agrguu, sama klekla pred njim, sklapala očne kapke i čekala da se on popne na nju, podvije pod njen svoj rep, takne je o najosjetljivije mjesto i 118

snažno, a duže od drugih mužjaka, glasno zapuca svojim mišićavim krilima, iza toga prateći ga kao vezana, ne skidajući pogled s njega, sve dok se on ne bi okrenuo nekoj drugoj, još neosvojenoj golubici, zaboravljajući na nju, kao što je zaboravljao i sve one prije nje. Zbog njega su tužno gukali mužjaci, hladila se jaja u gnijezdu, pijukali mladi i zaboravljeni ptiči, a u moj golubarnik dolazile golubice drugih golubara i okupljale se oko crvenca kao čopor pasa oko gazdine kuje Šarice, u vrijeme parenja, u kojem je bilo od vučjaka do pudlice, kako onih s ogrlicom i markicom, tako onih vezanih špagom i žicom, prekinutih uzica... i htjele među mojim golubovima, u njegovoj blizini, ostati po svaku cijenu. Vraćao sam ih vlasnicima, a oni psovali i mene i mog crvenca, tog, kako su govorili, kao mama o tati, kurvara nad kurvarima, prijeteći da će i meni i njemu zavrnuti šiju i otkinuti muda, tako da sam, strahujući da će ostvariti svoje prijetnje i negdje u mraku me presresti, napasti i pretuči, kad god sam bio sam na ulici, produžavao i ubrzavao korak, noseći u džepu željezni lanac od bicikla, kako bih se, u slučaju napada, mogao obraniti.

Crvenac je najprije preoteo pirgi arapku. Nije se osvrtao na golubice koje su mu se gotovo podmetale, nego se sav usredsredio na tu vretenastu bistrooku crnu ljepoticu mog golubarnika. Tko zna koliko dugo ju je iz prikrajka motrio, kao što je, možda i duže od toga, ma što činio, ostajao za nju nevidljiv. Arapka je bila obuzeta ljubavnim biskanjem pirginog vrata ili dugim, strasnim ljubljenjem s njim, zajedničkim lijeganjem u gnijezdo, šetnjama dvorištem ili po krovu, kao i jutarnjim i predvečernjim izvijanjem u točku, nebeskom akrobatikom, izvođenjem najneobičnijih figura i okreta, pikiranja i lupinga. A crvenac se sve više osamljivao. Sve dok nije obratila pažnju na njega, okrznuvši ga kratkim, više letimičnim pogledom, danonoćno je stajao, nasred golubarnika, na jednoj nozi, ne jedući i ne pijući. Potom je počela sve češće pogledavati ka njemu, a on činiti sve brojnije neobičnosti. I jeo je i pio drugačije od drugih. Probrano zrnce bacao je visoko uvis, a onda ga spretno hvatao rastvorenim kljunom. Dugo je držao glavu zagnjurenu u posudu s vodom, ispuštajući klokotave mjehuriće. S gutljajem vode u grlu proizvodio je zvukove različite od svake vrste gukanja po kojima sam, razumijevajući govor golubova, razaznavao njihovu radost ili tugu, žal ili bol, ljubavni zov ili udvarački nagovor, glad ili sitost, zadovoljstvo ili ljutnju, dozivanje mladih ili njihovo odzivanje, od pijuka dopola promoljele glave ptiča iz prokljucane ljuske jajeta do glasova u snu i samrtnom ropcu. Držeći se prstima nožica o prečagu na kojoj su drugi stajali, visio naglavačke, a onda se, mašući krilima, počinjao sve brže okretati oko nje, nagoneći sve perje koje je ležalo na podu da poleti i diže se uzrak. Procjenjujući položaj sunca, stajao na ivici krova i, položajem tijela i krila, pravio sjenke oblika jedrenjaka sa jednim ili dva jedra ili jastreba u obrušavajućem letu, koje su, uvećane, padale na dvorište i, trgnuvši iz drijemeža golubove koji su se izležavali po kaldrmi, tjerao ih da bježe glavom bez obzira, ulijeću u golubarnik ili naglo uzlijeću, pri tom se sudarajući i jedva izbjegavajući da ne udare u zid ili 119

banderu i ne zalete se u granje krošnje ili električne žice. Uzlijetao je iza pirge i arapke, prateći ih iz daljine i iz dana u dan sve više im se približavajući, sve dok im se nije pridružio, letio zajedno s njima i otpočeo se takmičiti s pirgom i u onom u čemu je on izgledao nenadmašiv. Ma koliko se pirgo visoko dizao, uspijevao je dići se bar pedalj više od njega, a kada, pri prevrtanju, nije načinio skladniji pokret od pirginog, pravio je još jedan ili dva, premašujući ga brojem, čemu su se, oni koji su ih posmatrali, čudom čudili, hvaleći crvenca i više nego pirgu dotad, smećući s uma, dok je bio u zraku, da je to onaj isti trapavko, ni pitomi ni divlji golub, za kojeg su mi često govorili da ga se što prije riješim. A oni su nastavljali međusobno nadmetanje. Svakim zamahom krila crvenac je dublje ulazio u oko i srce arapke, koja ga je sad gledala kao i pirgu, čas s čuđenjem, čas s divljenjem, ali ostajući između, niti se prekomjerno udaljavajući od pirge, niti približavajući crvencu, posmatrajući njihovu borbu kao da se klati na sredini ljuljaške. Pirgo je, nakon munjevito brzog leta, gotovo stao u mjestu, napravio duboku vagu, te, zapucavši glasno vrhovima dugih krila, kao tata prstima, prije nego me, micanjem povijenog kažiprsta, pozivao preda se, kada sam za nešto bio kriv i trebalo me izgrditi ili kazniti, i elegantno četiri puta premetnuo. Crvenac je učinio isto, premetnuvši šest puta. Pirgo je, potom, premetnuo osam puta, koliko su to činili najbolji premetači, a crvenac je premetao sve do krova, udarivši o crijep i skotrljavši se u dvorište toliko ugruvan da mu nije uspijevalo osoviti se na noge. Koliko je puta premetnuo nisu mogli tačno izbrojati ni oni koji su, u našoj okolini, za to imali najbolje oko, brojeći brzo i točno svaki golubiji okret i na najvećoj visini. Pritrčao sam crvencu koji se zaludno pokušavao pridići, uzeo ga u ruke i odmah vidio da mu je noga slomljena. Ne radeći to prvi put, brzo sam mu namjestio slomljenu košćicu i zavojem privio nogu uz dašćicu. Pirgo i arapka obletjeli su još nekoliko krugova i spustili se u dvorište. Crvenac i arapka smjesta su prišli jedno drugom. On je, vukući i jedva se oslanjajući na slomljenu, bolnu nogu, nastavio kružiti oko nje, ostavljajući, vrhom o nogu pričvršćene dašćice, dubok trag u prašini, a ona mu se toliko primicala i podmetala kao da ga nagovara da se osloni o nju. Prepustili su se uzajamnim nježnostima i za nju i za njega pirgo kao da više nije postojao.

Mnoge golubice činile su sve kako bi skrenule na sebe pažnju crvenca, ali on se, ponajčešće, okretao i usmjeravao ka onima koje su, bar naizgled, najmanje držale do njega i, opasane zidom gordosti, bile teško osvojive.

Samica demteška, krupna bijela gaćanerka, trudila se što češće biti u njegovoj blizini i na mnoštvo načina iskazivala mu svoju naklonost i spremnost biti mu uvijek pri ruci i ispuniti svaku njegovu želju, spremna, na najmanji njegov mig, pritrčati, sva mu se predati, opraštajući mu sve ono što je dugo sa strane gledala, ali on je, svojim uvijek zamagljenim i drugdje zagledanim očima, uopće nije primjećivao. Demteška, velikih gaća na nogama i velike ćube koja joj je padala preko očiju, bijela i uvijek besprijekorno čista, prestala je voditi računa 120

o sebi. Koliko se, prije, zaobljavala i neprestano lickala, perkajući i čijajući svako pero na sebi, toliko se, kasnije, zapuštala, mršala je i nemarno se odnosila prema svom izgledu da su joj se kosti počele ukazivati ispod, ne više bijelog, nego sve više sivog perja. Krupnim očima, koje su se uočljivije nazirale ispod razrijeđenog paperja ćube, kao da je još gledala samo u sebe. danima je čučala u kutu i, nezainteresirana za ono što se zbiva oko nje, samo tihim dugim uzdasima odavala da muči neku svoju veliku muku.

Svako jutro, i prije svanuća, budili su me glasovi iz golubarnika, od kojeg je moju postelju dijelio ne suviše debeo zid. Nakon prvih, pojedinačnih golubijih oglašavanja, možda i u snu, koja su dopirala u moj san, slijedili su glasovi od kojih je magla koja me dijelila od budnosti postajala sve prozračnijom i providnijom. Glasan gugut mužjaka, tihi odziv ženki i prodoran pijuk uvijek gladnih goluždravih mladih. Lepet utrnulih krila golubica koje su dugo ležale na jajima. Jutarnji udvaračko-osvajački rituali. Borbe ljubavnika. Padovi ptiča iz gnijezda. Prevrtanje posuda s hranom i vodom. Uzlijetanja, od kojih se dižu oblaci perja i prašine s poda. Zalijetanja u žičanu mrežu koja, obasjana prvim zracima jutarnjeg sunca, izgleda tanjom od paučine... Metež i miješanje glasova i zvukova u kojima sam raspoznavao kretnju i glas svakog svog goluba ponaosob.

Da sam uistinu budan uvjeravala me slika na zidu iznad kreveta. Na njoj sam bio ja, s dugom valovitom plavom kosom do ramena, kakvu sam imao sve do polaska u školu. Bijela kragna, opšivena tamnoplavim gurtnama, odavala je da sam u bijelom mornarskom odijelu. A cijelo odijelo vidjelo se na zelenkastoj fotografiji, snimljenoj, kao mnoge naše obiteljske fotografije u ateljeu Foto Lisca, nedaleko od našeg tadašnjeg stana, na kojoj sam, zajedno s ocem, kojem, mada stojeći na pletenoj stolici, ne dosežem do ramena, a s koje je ta slika uvećana. Uvećali su je i obojili Cigani, koji su, u to vrijeme, išli od kuće do kuće, od vrata do vrata.

Cigankama, koje su pucale od zdravlja, a ispružale ruku i prosile, mama je govorila da će im dati novac, ali ako oribaju pod ili operu prozore i one se, iz istih stopa, i ne pogledavši četku i krpu koje im je pružala, okretale i odlazile, gunđajući, psujući i proklinjući. Psovale i proklinjale su i one koje su gatale i vračale, kojima je zatvarala vrata pred nosom. Nije vjerovala u njihovo proricanje sudbine. Znala je, jer je to jednom i učinila, pruži li ruku da joj neka od njih pogleda u dlan, uz nezaustavljivu slatkorječivost bit će joj druga ruka zavučena u džep i iz novčanika će, poput ptica iz otvorenog kaveza, izlijetati jedna po jedna novčanica, sve do posljednje. Onima koje su tražile novac za kruh davala je velik komad kruha, koji su nevoljko primale. A onima koje su joj uistinu izgledale izgladnjele puštala je u kuću i davala im jesti. Davala im je i staru odjeću i obuću. Kao što je davala, koliko je imala i mogla, svima onima koji su htjeli zaraditi svojim radom. Ne jednom je Ciganima koji su krpali šerpe, oštrili noževe i popravljali kišobrane davala naoštriti već naošren nož ili škare. 121

Tako je, kada su joj se na vratima pojavili oni koji uvećavaju fotografije, dala uvećati tu moju sliku, slikanu kada sam imao pet godina i na koju je Rahela, djevojčica iz susjedstva, u koju sam bio zaljubljen, više ličila od mene. Jer moja kosa nije više bila ni duga ni plava. Niti sam imao plave oči, kao na toj slici, na kojoj su mi narumenjeli obraze i, misleći da se radi o djevojčici, docrtali mi naušnice. I to naušnice s kamičkom boje rubina. Upravo onakve kakve je tada imala plavooka Rahela. Moje oči su već bile, kao što su i ostale, promjenjive. Boja im je ovisila o godišnjem dobu i okoloni. Pa i o dobu dana. U proljeće su bile sive ili zelenkaste, u jesen žućkaste ili smeđe. Samo u ljeto, pored mora i u dane bez ijednog oblačka, bile su, a i to na kratko, više plave nego zelene.

Prije odlaska u školu, kao i po dolasku iz škole, odlazio sam u golubarnik. Virnuo šta se u njemu događa. Nasuo u prazne posude hranu i nalio svježu vodu. Gledao golubove i razgovarao s njima. Tako je bilo i tog hladnog zimskog dana, kada se ledio dah i srce stezalo od studeni. Stavio sam u golubarnik velik lonac pun svježe vode i otišao. Vrativši se kući znatno kasnije nego obično, ostavši u školskoj radionici, praveći velikog zmaja za proljetno takmičenje na Betaniji, vjerujući da će moj zmaj biti najbolji, da ću ne samo pobijediti na tom takmičenju modelara, nego, nošen njime i zračnim strujama koje sam dugo izučavao, nadletjeti Sarajevo, kao što je to, na moje oči, činio Aleksić, držeći se zubima za uže koje je visilo ispod dvokrilca, i proletjeti pored Rahelinog prozora, koji nije otvaran otkad ga je s treskom zatvorila, a ja bio, siguran da, iza zavjese, i dalje gleda u moje dvorište, krišom, kao što sam ja pogledavao ka njenom prozoru ili zurio u njega kroz otvor na daščanom zidu šupe, i ne prestaje misliti na mene kao što ja nisam prestajao misliti na nju, zatekao sam u golubarniku, u zaleđenoj vodi u loncu, demtešku, nožica, sa pomodrjelim noktima na skvrčenim prstima, okrenutim ka stropu. Demtešku koju sam ne jednom sanjao, često ne razlikujući san i javu, baš kada i Rahelu, koja mi nije izlazila iz glave dok sam konstruirao i pravio zmaja koji je trebao biti poput velike dobre ptice iz bakinih priča, koja je s lakoćom nosila dječaka, po njenim opisima, nalik na mene, do čardaka ni na nebu ni na zemlji, gdje je divovsko čudovište krilo ukradenu djevojčicu... A na Rahelu sam mislio i dok sam obilazio grad i okolinu i, ovlaženim kažiprstom dignutim uvis, mjerio smjer i snagu vjetra. Mogao bih se zakleti, svim najdražim na svijetu, da je Rahela jednog toplog ljetnjeg dana stajala nasred našeg kaldrmisanog dvorišta i da joj je baš ta demteška sletjela na dlan ispružene, porculanski bijele ruke. Da ju je Rahela prinijela ustima i poljubila usnama boje zrele višnje. Kao što bih se mogao zakleti da je i jednog hladnog zimskog dana nečujno za mnom ušla u golubarnik, stavila promrzle dlanove pod topla krila te demteške i, potom, nestala kao što se i pojavila.

Iznio sam lonac, kucnuo jednim njegovim krajem o beton ispred golubarnika i preda mnom se, uplakanim, ukazala, u ledenom valjku, kao u letu zaustavljena, raširenih krila, demteška, širom otvorenih ukočenih očiju. Pažljivo 122

sam razbijao led, topljen mojim krupnim vrelim suzama, položio je na dlanove, grijao je svojim toplim dahom i dugo joj masirao srce. Ljubio sam demtešku, koju je poljubila Rahela, kao da nju ljubim. Prinosio joj boćicu s najboljim maminim parfemom, kao što ju je ona prinosila gospođi Nataliji koja je, kad god nam je dolazila u posjetu, na svaku drugu njenu riječ, uzvraćala: "Ma nemoj mi reći! Ma je li to moguće, draga si moja!" i uz piskutavo: "Oh!" i "Ah!", obeznanjivala se. Najednom postajala u licu beskrvno bijela, zakovrtala očima i stropoštavala se na stolicu, a, ako tko ne bi na vrijeme pritrčao i pridržao je, i na pod. I svaki put po nekoliko puta tako. U rastvoren kljun sam joj sipao vinsko sireće, koje je znalo otrijezniti tatu i iz najvećeg pijanstva, a nožice joj trljao ružinim sirćetom, kojim mi je mama znala spustiti i najvišu temperaturu. Prinosio sam njenom kljunu, na vrhu noža, sitno mljeven biber. I podgrijavao je iznad uključenog rešoa...

Mama je šutke posmatrala što radim. Dodavala mi ono što sam od nje tražio. I, dijeleći sa mnom žalost, s vremena na vrijeme mi, kao i sebi, s lica, krajičkom kecelje, otirala suze.

Grijao sam demtešku, masirao je i obasipao, dugo, dugo vrelim poljupcima kao toliko puta Raheline porumenjele obraze, ljubeći, kroz staklo, sliku obješenu na zidu iznad mog kreveta, podjednako ne vjerujući da sam to ja, a da nije ona.

A ta slika je oživljavala. Odakle god sam je gledao, ma iz kog kuta sobe, Rahela me gledala pravo u oči. Zraka sunca koja se, oko podneva, probijala između zavjese i padala na staklenu kuglu na stolu, u kojoj je, kada se okrene u ruci, sniježilo, lomila se i odbijala ka toj slici, raspirujući žar u Rahelinim očima.

I kao što je, od ljubavi, oživljavalo Rahelino lice, o čemu nikome nisam zucnuo ni riječi, čuvajući to kao najveću tajnu, čak strahujući da je, slučajno, ne odam govorom u snu, tako je, od ljubavi, oživjela i bijela demteška. Moja ljubav ju je uskrsnula iz mrtvih. Na očigled moje mame i sva tri gazdina sina, koji su, prvo, stajali kao skamenjeni, a, potom, čudom se čudeći, kao tek probuđeni, trljali oči, ni sopstvenim očima ne vjerujući.

Kada je demteška prvi put trepnula učinilo mi se da sam to ja trepnuo, a kada je još jednom, tog puta, polako sklopila očne kapke i svi to vidjeli, sve sam ponovio. I masažu srca, i ukapavanje u kljun ružinog sirćeta, i grijanje nad rešoom... Na dlanu sam prvo osjetio slabašno damaranje njenog srca. Potom je počela grčiti prste na nožicama, drhturiti krilima i sporo okretati glavu. Lupanje njenog srca, koje sam u početku također smatrao pričinom, postajalo je sve brže i glasnije. Više nisam trebao svakog trena prislanjati uho na njene grudi i osluškivati, jer joj se od udara srca treslo cijelo tijelo. Micala je očima, otvarala kljun i mrdala glavom, samo nije mogla stati na noge. Ma koliko joj pomagao, klecala je, padala i prevrtala se na bok. Te noći ležala je na jastuku pored moje glave, a sutradan, zahvaljujući širokim gaćama, uspijevala je održavati ravnotežu i, bez moje pomoći, polako odgegati u golubarnik. 123

Demteška, vraćena iz mrtvih, sasvim se promijenila. Prije skunjena i utučena, bezvoljna i zapuštena, postala je živahna i poskočna, neobično zadragana i ponovno je, čak više nego ikada ranije, vodila računa o svom izgledu. Poslije mitarenja, pošto se po cijeli dan umivala i dotjerivala, svaka perka joj je bila sasvim bijela i cijela, gaće čiste, bez trunke prljavštine, kao da pri hodu nije doticala izmetom uprljan pod golubarnika, niti katkad prašnjavo, katkad blatnjavo tlo dvorišta, a ćuba, koju je sada, vještim zabacivanjem glave, sklanjala s jednog oka, bila joj je uvijek kao počešljana. I apetit joj se vratio. Ponovno se popunila i zaoblila i od nje, naprasno, postala jedna od najljepših golubica u mom golubarniku. Ne više sramežljivo, nego samosvjesno, pa i drsko je preprečivala crvencu put. Zalijetala se i tjerala golubice koje su se okupljale oko njega. Lijegala mu pred noge, kada je on gukao oko druge. Ali on i dalje kao da je uopće nije ni primjećivao.

Tada se demteška, postajući, primjetno, sve povređenijom i nervoznijom, sasvim posvetila starom, crno-bijelom, slijepom demtešu kojem je plavičasta mrena odavno bila prekrila oba oka. Koji se s potpunim sljepilom, koje sam i ja, mada neprestano boraveći sa svojim golubovima i znajući sve o njima, prilično kasno zapazio, nosio drugačije nego drugi golubovi i sa neznatnijom boljkom, sklanjajući se u što zabitije zakutke i, uvećavajući bol sramom, tu dogorijevali poput predjutarnje svijeće. Kada je zgasnuo svaki sjaj u njegovim očima, svaku kretnju izvodio je besprijekorno. On jedini ni u što nije udarao, niti se sudarao s drugim golubovima. Jedini je kljunom točno pogađao svako zrno žita pred sobom i pio vodu ne prosipajući okolo ni jednu jedinu kap. Uzlijetao je i slijetao kao i ostali, istina uvijek sačekavši da to prije njega učini neki drugi golub, kako bi mogao pratiti šum njegovih krila. Kuda god je jednom već prošao išao je sigurnije i od onih i najizoštrenijeg oka. Mirno, stalno dostojanstveno dignute glave, šetkao je i samom ivicom krova. Kada je u golubarnik upao veliki crni štakor i među golubovima nastala panika, te svi, istovremeno, pokušavali izaći kroz jedina otvorena vratašca, zaglavivši u njima, on je, polako i spokojno, izašao kroz druga, prekoračivši okvir iz kojeg sam, dan ranije, izvadio napuklo staklo. Ostalim izoštrenim čulima, koja su mu nadomještala vid, pravovremeno je uočavao svaku prepreku i opasnost. Tako je, šetajući Mehinom baštom sa demteškom koja se nije odvajala od njega otkad je, uvrijeđena, okrenula leđa crvencu, korak prije nego su došli do širokih listova repuha iza kojih je, priljubljen uz zemlju, vrebao krupni Ibrin mačor Arčibald, za golubove iz susjedstva ne manja pošast od jastrebova, prhnuo uvis, dok je demteška ušla pravo u razjapljena mačkova usta. To sam gledao kroz kuhinjski prozor, ne stigavši ga na vrijeme otvoriti, progutati ili ispljunuti veliki zalogaj koji mi je bio u ustima i otjerati Arčibalda glasnim: šic, šic! Tog puta nisam uspio spasiti demtešku iza koje je, u čičkom i kupinom obraslom teško dostupnom dijelu bašte, koju sam, potom, svu pretražio, ostala samo hrpica perja, a znao da sam je i prvi put zaludno vratio u život, sve uvjereniji da nije slučajno pala usred zime u 124

lonac pun vode, iz kojeg nije mogla izaći ne zato što su joj smetale duge gaće, nego zato što je bila smrtno zaljubljena u crvenca koji joj nije uzvraćao ljubav, kao što se Gugoška nije obazirala na sva njegova salijetanja i oblijetanja, iskazivanja simpatija, pažnje i ljubavi, pa i žrtvovanja.

Jedino je Gugoška odolijevala crvenčevim čarolijama. Rijetko je izlazila iz kuće, a i tada samo na kratko i, najčešće, na mom ramenu. Kad god bi se ona pojavila na prozoru, on je slijetao na cinčani sims, ali staklo koje ih je dijelilo činilo je Gugošku još nedostupnijom. Kroz prozorsko staklo, koje je majka stalno prala i glancala zgužvanom novinom, jasno se vidio crvenac od kojeg je, poslije bezbroj padova, ranjavanja, lomova, bjekstava iz kandži jastreba i mačjih zuba, noći provedenih van golubarnika, dugih bdijenja, stajanja na kiši i noćenja na snijegu, ostala još samo bezoblična gužvica mesa, obrasla rijetkim i mjestimično krvlju slijepljenim perjem, puna ožiljaka i otvorenih rana, još čvrsto stojeći na kvrgavim i krivim nogama i vješto nošena snažnim krilima, raskuštranih i polomljenih pera, od kojih je jedno, kada je hodao, bilo opušteno i vuklo se po tlu, ali kroz staklo nije dopirao njegov neizmijenjen duboki glas, nego se čulo samo utišano i utanjeno gukanje kakvim mladunčad pokušava oponašati starije. Njegova brza vrtnja u mjestu i napuhivanje guše iz koje nije izlazilo gukanje u kojem se, kako sam vjerovao, ponajviše krila njegova osvajačka i ljubavna moć, koju nije umanjivao njegov izmijenjen izgled, činili su se smiješnim, te nije čudo što ga je Gugoška gledala bez ikakvog zanimanja, ubrzo iščezavajući sa daske na prozoru i prateći, kada ja nisam bio u kući, po stanu, mamu u stopu.

Poželjevši da i Gugoška dobije mlade, dugo sam, jer je u Sarajevu tada bilo malo satinetta, nastojao naći joj odgovarajućeg mužjaka. Raspitujući se i tragajući, dospio sam do svog imenjaka, tramvajskog revizora, koji je bio strah i trepet, kako za one koji su se vozili bez karte, tako i za mališane u momke koji su se vješali o tramvaj, a došavši s posla kući, pojevši gotovo s nogu ono što bi mu skuhala njegova lijepa i mlada, ali bezdjetna žena, i ušavši u svoj neveliki golubarnik, sasvim se preobražavao, tepajući golubovima, promijenjenim, tihim i mekim glasom, milujući ih i ljubeći. Od njega sam, poslije dugog pogađanja, kupio mužjaka satinettu. Mužjak je bio mlađi od Gugoške, ali su se, oboje bez ikakvog prethodnog iskustva, na prvi pogled zaljubili jedno u drugo. Ljubili su se po cijeli dan, a pošto je mužjak bio u perku istovjetan Gugoški izgledalo je da ona i dalje prilazi ovalnom ogledalu, dotiče vrh sopstvenog kljuna i ljubi se sa samom sobom. Uz sva njihova prvotna snebivanja i nespretnosti, jer je mužjak pri pokušajima da se prvi put popne na nju ne jednom kliznuo i pao, Gugoška je ubrzo snijela prva jaja. Oni su se, kao i ostali parovi, smjenjivali u ležanju na njima, kako se ne bi ohladila, i s nestrpljenjem sam čekao kada će se izleći mladi.

Kako su dani prolazili to sam kasnije lijegao, a ranije ustajao, ne bih li, sa udaljenosti koja ih nije uznemirivala, dok se jedno dizalo, a drugo lijegalo, vidio 125

prvu naprslinu na jajašcu, poslije koje će se pojaviti glava mladunčeta, ne želeći da mi to promakne, kao što mi je promicao svaki gol pri gledanju televizijskog prijenosa nogometne utakmice, jer bih se, upravo u trenutku pogotka, ili okrenuo, ili sagnuo, ili, zažmirivši, kihnuo, ili, naprosto, trepnuo, ili, pak, što mi se često događalo, zakunjao, pa i, nakratko, zaspao.

Gugoškin kavez, uvijek otvorenih vrata, ostao je u kući i, kada ju je mužjak odmjenjivao u gnijezdu, ona je, kao i dotad, šetkala po stanu, protežući utrnule nožice i, povremeno, zamahavši, u mjestu, krlima, a dok bi ona nepomično ležala na jajima, grijući ih svojim toplim tijelom i našušurenim perjem, on bi, nenaviknut na kuću, izlazio u dvorište i razgibavao ukrućena krila uzlijećući na krov ili nisko iznad njega praveći male krugove. A jednoga od onih dana kada mi se već pričinjavalo da svakog trena čujem prve pijuke Gugoškinih goluždravih ptiča i stalno pritrčavao njenom kavezu, jastreb, koji se, kako to oni obično čine, iznenada pojavio na nebu i od kojeg su visokoletači umakli, raspršivši se na sve strane i digavši se visoko, a ukrasni golubovi sakrili, sklonivši se od njegovog svevidećeg oka pod strehu, u golubarnik ili, zajedno sa usplahirenim kokama i uskomešanim pilićima, u kokošinjac, sjurivši se poput munje, zgrabio je njenog mužjaka oštrim kandžama za leđa, dok je on slijetao sa krova u dvorište, nekoliko puta ga snažno kljucnuo oštrim povijenim kljunom u glavu i s njim odletio, praćen mojom zaludnom kuknjavom, ka visokom sivom stijenju kanjona Miljacke. Iza njih ostalo je samo nekoliko paperjastih pahulja koje su dugo lebdjele u zraku, a onda polako pale na dvorišnu kaldrmu, kao da sniježi usred ljeta.

Kada se mužjak ni do mraka nije vratio u kavez, Gugoška se počela vrpoljiti u gnijezdu, kao da leži na žaru i, ne silazeći s jaja, s vremena na vrijeme, ispuštala tih žaloban zov. Sutradan je samo nakratko napustila gnijezdo, na brzinu prezalogajila nekoliko zrna, srknula gutljaj-dva vode, te pišnula i kaknula. A pošto se mužjak nije pojavljivao ni sljedećeg dana, niti odazivao na njen zov, sišla je s gnijezda, izašla iz kaveza i odbrzala iz kuće, tumarajući uokolo i tužno gučući. Vraćala se, brzim sitnim koracima niskih nožica, i lijegala na jaja, a onda skakala s njih i još brže istrčavala iz kaveza. Sve kraće je ležala na jajima, a sve duže lutala dvorištem, zavirujući u svaki kutak. Kada mi je uspijevalo prizvati je ili uhvatiti, dok je, raspamećena, mjesečarski hodala i letala okolo ili, ne znajući na koju stranu krenuti, stajala kao oduzeta, odnosio sam je i stavljao u gnijezdo, a ona odbijala ležati na jajima i onda kada sam je zatvarao u kavez. Bacala se tijelom na rešetke i zatvorena vratašca sve dok je ne bih pustio iz kaveza.

Gugoškina jaja, koja se još nisu bila sasvim ohladila, što sam provjeravao i ustanovljavao opipavajući ih i stavljajući na dlan, premjestio sam u gnijezdo bjelopute crnooke pertle. Ta pertla, koju sam kupio u Subotici, putujući, s devet godina, prvi put tako daleko sam vlakom, snijela je jaja nekoliko dana poslije Gugoške, a bila je od onih golubica koje su snosile nova jaja čim bi podigle 126

ptiče i oni napustili obiteljsko gnijezdo. Mada je pripadala rasi poznatih letača, za sve vrijeme koje je bila kod mene ležala je na jajima ili hranila mlade, a letjela samo onda kada je, zajedno sa svojim mužjakom, učila mladunčad prvim zamasima krila. Izvadivši njena, pod nju sam podmetnuo Gugoškina jaja. Ostala je ležati u gnijezdu kao da se ništa nije dogodilo, i te noći sam dugo i mirno spavao. Ujutro, ispod njenog gnijezda, na tlu golubarnika osvanulo je razbijeno jaje, a pored njega već ohlađeno mrtvo ptiče. Što je više bilo golubova u mom golubarniku to je češće radost rađanja pratila tuga smrti, ali, gledajući tu žućkastobijelu poluprovidnu kožuricu, mjestimično obraslu žutim paperjem, sluzavu i uprljanu golubijim izmetom, plakao sam kao nad prvim uginulim ptičem. Oči pune suza izobličavale su sve oko mene i viđeno kroz tu koprenu sumaglice više je ličilo na slike iz snova, nego na stvarnost. Oprao sam ptiče pod blagim mlazom vode, položio ga u kartonsku kutijicu na kojoj je pisalo Mozart Kugeln, u kojoj sam dotad čuvao prvi, koncem o šteku vrata vezan, izvađeni mliječni zub, i sahranio ga u svom, sve većem, životinjskom groblju, očekujući da se svakog trena probudim iz tog mornog sna. Preostalo Gugoškino jaje, koje se bijeljelo u gnijezdu, a na koje je pertla odbijala leći, stavio sam pod mišku lijeve ruke, vjerujući da će se iz njega, budem li ga tako grijao, na kraju izleći bar jedno Gugoškino ptiče.

Lijevu ruku, s jajetom pod miškom, držao sam povijenu i ukočenu kao da je slomljena. Pokušavao sam, pri tom se mučeći i dovijajući na razne načine, jednom rukom uraditi i ono za što su potrebne dvije. Sporo sam se oblačio i još sporije obuvao, dugo nespretno zakopčavajući dugmad na košulji i još nespretnije vezujući svoje poluduboke cipele. Ne znajući o čemu se radi, a neprestano nešto popravljajući na meni ili podižući ono što bih oborio, mama je ponavljala: "Gdje su ti ruke?" i "Jesi li sakat?" A i bio sam kao sakat. Kada sam, pridržavajući tanjur samo jednom rukom, dok je ona zahvatala kutljačom iz supentofa, prolio paradajz-juhu po bijelom vezenom damastnom stolnjaku, opalila mi je šamar od kojeg su mi, u ušima, zazvonila sva sarajevska crkvena zvona i dugo mi se poznavali crveni tragovi njenih prstiju na obrazu. Oboje smo bili podjednako zbunjeni. Ja, zato što tog puta nije, kao obično, samo zamahnula, a ona, što i tada nisam pridigao ruku i zaustavio njenu na pola puta. To nisam mogao učiniti, jer mi je u jednoj ruci bio tanjur, a ispod druge Gugoškino jaje od kojeg se ni za tren nisam odvajao. Spavao sam s njim, obučen i okrenut na desnu stranu, ne pomjerajući se iz tog položaja sve do jutra. A nosio sam ga i u školu, nikom o tome ne govoreći.

Kada sam se uvečer, sa Kasimom, drugom iz razreda, vraćao iz škole kući, presreli su nas, kod malog muslimanskog groblja, trojica dječaka koji su bili i stariji i krupniji od nas. Prišao mi je najviši od njih, riđokos i klempav, i upitao me zašto sam istukao njegovog mlađeg brata. U njemu sam prepoznao starijeg brata jednog od dječaka čiji su golubovi, primamljeni mojim velikim jatom, zanoćili u mom golubarniku. Znajući da je pitanje samo izmišljen razlog 127

za tuču, nisam odgovarao. Svjestan da, s jajetom pod miškom, ne mogu ni pobjeći niti se braniti i da su batine neizbježne, očekivao sam prvi udarac. Nisam dugo čekao, jer je njegova pesnica već bila u zraku. Uspio sam je izbjeći brzim izmicanjem glave, ali je odmah uslijedio udarac drugom pesnicom i to pravo u rame lijeve ruke. Čulo se krckanje ljuske jajeta. Osjetio sam topao sluzav curak niz tijelo, a iz raskopčane košulje zapahnuo me snažan smrad, nalik onome kada mi je iz ruke ispalo u kredencu godinama čuvano lijepo ukrašeno uskršnje jaje i razbilo se, šireći teški miris sumpora od kojeg se diže utroba. Glasno sam zaplakao i zato što se jaje smrskalo i zato što je bilo mućak, a već sam, toliko puta, kao žive, vidio Gugošku s mladima, od kojih je jedva uspijevam razlikovati. Kada sam glasno zaridao, misleći da je to od bola, prišao je Kasim, htijući nas razvaditi. Riđi ga je tako snažno odgurnuo da je, spotakavši se o oboren nišan, pao. Kada se pridigao i vidio travom uprljana koljena svojih bijelih hlača, Kasim kao da je dobio nadljudsku snagu, jurnuo je na svu trojicu i obasuo ih kišom udaraca. Iznenađeni, nisu se uspijevali braniti i obraniti, jer njegove razroke oči nisu odavale kuda gleda, a kuda udara. Prvim udarcem pogodio je riđeg posred lica. Iz razbijenog nosa i rasječene usne linula mu je krv, a ispljuvao je dva izbijena zuba. Drugog, dežmekastog, udario je koljenom u jaja, a kada se povio od bola, šakom mu zatvorio oko, oko kojeg se odmah pojavio modar podliv. Za trećim, koji je pokušao pobjeći, trčao je sve dok ga nije sustigao i s leđa mu podapeo nogu tako da se prosuo po asfaltu, do krvi zgulivši i laktove i koljena. Zatim smo nas dvojica, šutke, otišli do česme ispred džamije, gdje je on, skinuvši hlače, pokušavao sprati s njih zelene tragove trave, a ja, go do pojasa, žutosmrdljivi trag jajeta sa košulje.

Gugoška je i dalje bludjela oko kuće. Rijetko je i svraćala u kavez, prestala je šetkati po kući i slijetati mi na rame. Ma gdje bila, u dvorištu ili na krovu, crvenac je pristajao za njom. Pred njom je iscrpljivao i ponavljao sav svoj bogati repertoar čarolija i čuda, vještina i znanja, kerefeka i ludorija, ali ona kao da je bila i slijepa i gluha i kao da ga nije ni čula ni vidjela. Bila je zagledana u dno neba i kao da se odazivala samo njoj čujnom zovu. Gotovo zakržljalih krila, sve češće je uzlijetala, kao da se svaki put baca u bezdani plavi vir na dnu kojeg je čeka njen lijepi mužjak. Tražeći puteljak koji će je kroz plavu pustinju odvesti do njega, dizala se sve više, dok se grad pod njom smanjivao, stapalo se crvenilo krovova i zelenilo krošanja u sve nerazgovjetnije sivilo. Crvenac je stalno letio za njom. Kada se ponovno pojavio jastreb, lebdeći, nošen visinskim vjetrom, nepomičnih krila i strpljivo vrebajući žrtvu, Gugoška je, dok su se ostali golubovi razbježali, bezglavo letala tamo-amo, snebivajući se i ne znajući da li da se hitro spusti ili još više digne uvis. Skupivši krila, jastreb se ustremio pravo k njoj, ali mu je crvenac, iskrsnuvši pred njim, preprečio put. Gotovo se podmetnuo njegovim već raširenim kandžama, a onda im, vještim brzim okretom, izmigoljio. To je bilo dovoljno da skrene njegovu pažnju s Gugoške na sebe, promijeni mu pravac, razdraži ga i izazove. Djelić sekunde, u kojem se 128

jastreb dvoumio ka kojem od dva goluba krenuti, bio je dovoljan da Gugoška izbjegne sigurnu smrt, a crvenac se prepusti svojoj posljednjoj ljubavnoj igri.

Dogodilo se ono što dotad nijedan moj golub nije učinio i po čemu će crvenac ostati dugo pamćen. Naprosto je začikavao jastreba i izluđivao ga svojom samoubojičkom kuražnošću i umijećem izbjegavanja svakom zamahu njegovog oštrog kljuna i svakom zahvatu njegovih dugih kandži. Jastreb je bio zbunjen. Umjesto da bježi, crvenac se zalijetao u njega, primoravajući ga da naglo skrene i izbjegne udar tijela o tijelo. Preticao ga, pa, iznenada usporivši, nalazio se iza njega. Čas bio ispod, čas iznad. Nekoliko puta ga je čvrknuo kljunom u glavu i trup. Hvatao se s njim ukoštac. Frcalo je perje. I golubije i jastrebije. Umicao mu, pa ga sačekivao. Tog dana je, ma koliko to izgledalo nevjerojatnim, letio i naopačke. Leđima okrenut ka dolje. Poput mog ujaka na velikom godišnjem aeromitingu, prije nego se njegova jedrilica srušila na butmirskom aerodromu, a on, potom, s posjekotinom na čelu, bauljao četvoronoške kroz visoku travu, tražeći otkotrljalu u novine zamotanu pećenu jagnjeću glavu koju mu je njegova majka, a moja baka, tog jutra stavila u sportsku torbu, zajedno s polovinom domaćeg okruglog kruha, a svi koji su dotrčali i okupili se oko njega mislili da je, od pada i udara, šenuo pameću. A kada su i jednom i drugom otežala krila, promijenila se boja neba i dan zakoračio ka večeri, crvenac se, poput kamena bačenog u nebo, počeo strmoglavljivati ka zemlji. Jastreb je jurnuo za njim, postepeno ga sustižući. Došavši do krovova, mislio sam da će crvenac izvesti još jedan iz svog bogatog repertoara brzih okreta, ali on je i dalje padao. U trenu kada je bio nadomak jastrebovog kljuna, oba su snažo tresnula o dvorišnu kaldrmu. Kada sam, s djecom iz komšiluka koja su sve to sa mnom gledala, pritrčao, ležali su nepomični jedan pored drugog. Jastreba se nismo usuđivali dotači sve dok se nismo uvjerili da je uistinu mrtav. I mada dugo nije pokazivao znake života, ćopavi Milan mu je velikim kamenom smrskao glavu. Zatim mu je svako od nas iščupao pero iz repa ili krila, a ono što je od njega preostalo spalili smo na lomači načinjenoj od suhog granja i starih novina u baba Aninoj bašti, pogasivši žar preostao iza nje mokreći na njega i veseleći se pušenju i cvrčanju. Crvenac je izgledao kao da je zaspao otvorenih očiju. Samo mu je iz kljuna tekao tanak curak krvi. Držao sam ga u dlanovima, priljubljenog na grudi, sve dok se nije sasvim ohladio i ukočio. U njegovom oku vidio sam Gugošku koja je ponovno, poslije dugo vremena, sletjela na moje rame. Bila je onakva kakvu sam je opisao, o čemu svjedoči i danas sačuvana fotografija na kojoj stoji na mom dlanu, koji kao da se pomalja iz oblaka. A da je taj dlan moj potvrđuje crn nokat palca, uštinut vratima šupe, pri čemu sam vrisnuo tako glasno da se nebo naprosto otvorilo. Crvenčeve fotografije nemam. On ostaje onakav kakvim smo ga ja i drugi zapamtili.

Crvenca sam sahranio nasred cvjetnjaka, između baršunaste ruže-mjesečarke i krupnocvjetnog purpurnog božura, gdje sam pokopao i mnoge 129

druge svoje umrle životinje. Sahranjivao sam ga obliven suzama. Pod krilo sam mu stavio papirić na kojem sam, nevidljivim slovima, na način na koji sam pisao neposlana pisma Raheli, napisao: UČITELJ LJUBAVI. A ukrašavajući njegovu humku mnogim dragim, dugo čuvanim, pa i skrivanim predmetima, od kojih se ona šarenila i blistala, mislio sam na Rehelu, koja mora da me i tog trena gledala skrivena iza zavjese svog zatvorenog prozora, i zaludno se pokušavao sjetiti gdje sam pročitao ili od koga sam čuo da je najbolji učitelj onaj kojeg učenik nadmaši.

130

POŽAR U GOLUBARNIKU

Rahela je stanovala u susjednoj, velikoj sivoj austrijskoj zgradi, oljuštene fasade, s mjestimičnim tragovima cvjetnolisnog friza i sa dvije okrnjene lavlje glave iznad nečitke godine gradnje, koja je, već u rano poslijepodne, bacala tešku sjenku na veći dio mog osunčanog dvorišta. S njenog prozora, na trećem katu, jedinoga neskrivenog ogromnom krošnjom lipe, moje dvorište, i sve u njemu, kao i druga obližnja dvorišta, kuće i kućerci, bašte i baštice, od Vijećnice do "Otpada" i od ruševnog hana do "Ogrjeva", mora da se vidjelo kao na dlanu.

Viđeno odozgo, s visine koja je premašivala onu do koje sam se pentrao na jablan pored džamije, kako bih gledao, noseći sobom čika Zvonkin durbin, filmove koji su prikazivani u ljetnjem kinu, sve je, vjerujem, izgledalo drugačije nego viđeno odozdo, iz moga dvorišta, vidika opasanog zidovima i tarabama, stiješnjenog zbijenim zgradama i razgranatim krošnjama, jer, podižući glavu, vidio sam samo sivu ili plavetnu krpicu neba, a, ma na koju se stranu okretao, dio dvorišta ostajao je van moga pogleda. Odozgo se vidjelo sve: i novim crijepom prekriven krov jednokatnice u čijem prizemlju sam stanovao, i baršunastozelenkasta prevlaka mahovine po krovovima šupa, i visoki cigleni, mjestimično napukli, svake godine, u proljeće, krečeni zid, i ogromna drvena kapija, zarđale reze, otvarana jednom godišnje, da uđu kola natovarena ugljem i drvima, dva pocrnjela stabla šljive i vitka mladica višnje, i uglačani bjeluci kaldrme, s čupercima trave i ponekim maslačkom između, i cvjetnjaci, ograđeni niskom drvenom ogradom, s gredicama raznobojnog cvijeća, puni nevena, mirisnih turskih karanfilića, carevog oka, djevojke u zelenom i lijepog dečka, s grmom ruže-mjesečarke u sredini i bogatim bokorom krvavocrvenog božura, i dugi, malo nakrivljeni drveni stol, sa dvije klupe, oko kojeg se, od proljeća do jeseni, u beskišne dane, okupljala mnogočlana gazdina obitelj, i, ispod ljubičastozelenog slapa jorgovana koji se prelijevao iz komšijske bašte u naše dvorište, štokrla, na njoj, šumskim jagodama islikan, komadić mušeme, preostao od nekadašnjeg stolnjaka, a pored nje šamlica na kojoj je moja mama, kada je stizala predahnuti od kućnih poslova, sjedila i pila kavu, uvijek stavljajući pored džezve još jedan, prazan, fildžan, da se nađe, ako tko naiđe, ili, tek, da ima osjećaj da ne pije sama, i debeli štrikovi sa prostrtim rubljem, poduprti rašljastim pritkama, i... i ja, koji sam se, cijeloga dana, vrzmao dvorištem.

I mada smo mama, tata i ja živjeli zbijeni u prizeman, dijelom u zemlju ukopan, vlažan stan, tiskajući se u jednoj sobi, jer smo drugu izdavali podstanarima, kako bismo, uz očevu malu plaću, nekako skrpili kraj s krajem, te naš dio šupe i cvjetnjaka bio upola manji od gazdinog, a on imao tri sina, od kojih je najstariji bio mojih godina, ja sam, okružen svojim brojnim životinjama i 131

brinući o cvijeću, koje je bujalo i cvjetalo kao ni kod koga u susjedstvu, bio gospodar dvorišta.

Prije nego sam nabavio pitome golubove, hvatao sam i pokušavao pripitomiti divlje. Hvatao sam ih pomoću starog limenog korita, koje sam postavljao nasred dvorišta, podmećući, s jednog njegovog kraja, letvicu, vezanu, nisko pri zemlji, tankim kanapom, a, namrvivši malo okolo, a više ispod korita, staroga kruha, skrivao sam se u šupi, odakle sam, držeći drugi kraj kanapa u ruci, kroz otškrinuta vrata, posmatrao kako se, prvo izokola, bojažljivo, a potom sve kuražnije okupljaju nezasiti sivi golubovi. Kada su se gomilali ispod korita i otimali o preostale mrvice, naglo sam povlačio kanap. Letvica je padala, a korito poklapalo mnogo golubova koji su, dugo nakon toga, u iznenadnom mraku i tjesnacu, udarali krilima i kljunovima o zvonki lim. Sačekivao sam da se malo primire, a zatim, pridižući korito tek toliko da proturim ruku, izvlačio jednoga po jednoga i stavljao ih u kaveze napravljene od drvenih, na pijaci ukradenih gajbi. Dok sam ih držao u ruci, osjećao sam na dlanu kako im snažno lupa malo uplašeno srce, kao da hoće iskočiti. Danima sam ih hranio, donosio im svježu vodu, čistio im kavez i razgovarao s njima, tepao im, oponašao njihove glasove i nadijevao im lijepa imena. Ženkama po imenima iz bakinog katoličkog kalendara, a mužjacima, po prezimenima pjesnika, iz jedne stare antologije svjetskog pjesništva, nađene, bez korica, među prašnjavim knjigama na školskom tavanu. Agata, Julijana, Helena, Ana, Klara, Katarina, Lucija,... Homer, Ovidije, Dante, Petrarka, Gete, Puškin,... Ruku, kojom sam ih htio pomilovati, nakostriješeni, udarali su snažnim zamasima krila i kljuvali oštrim kljunovima. Poslije desetak dana, kada sam, uz svu njihovu sličnost, svakoga ponaosob po nečemu raspoznavao, vidjevši kako to rade golubari sa pitomim golubovima, ostavljao sam otvorena vratašca kaveza, očekujući, kao što sam ne jednom sanjao, da izađu, zastanu na papučici, slete u dvorište, mirno prošetkaju, uzlete i naprave nekoliko krugova oko kuće, a u smiraj dana se vrate, ali, čim bi primijetili da su vratašca otvorena, svi bi nahrupili na otvor jedva dovoljan da jedan komotno prođe i, kako se koji uspio iskobeljati iz toga živoga čvora, odlijetali i nikada se više nisu vraćali. Kavez je zjapio prazan sve dok ne bih ponovno postavio korito. A sve se samo ponavljalo. Tako su, jedan za drugim, propadali moji pokušaji da pripitomim divlje golubove, pa i onda kada sam im podrezivao krila, a moja ušteđevina, skrivana i od samoga sebe, mada se iz dana u dan uvećavala, još nije bila dovoljna da kupim pitome.

Jednoga dana odlučio sam da hvatam divlje golubove na kukuruzna zrna vezana silkom, kojim sam, praveći udicu od savijenih špenadli, a čuvajući i nikada ne upotrebljavajući onu pravu, sa vještačkom mušicom, koju mi je poklonio stric, pecao plise i gage na Miljacki za svoju mačku Kleopatru i njene mačiće. Krupna, probrana, zlatasta zrna, kroz koja je bila provučena providna nit, razbacivao sam po dvorištu, ali i prije nego je zrnevlje palo na zemlju, naglo se smračivalo od brojnih krila divljaka koji su preplavljivali dvorište i otimali se o 132

svako zrno. Golub koji se dokopavao zrna halapljivo ga je gutao, kako mu ga drugi ne bi oteo iz usta. Zasječen rezom tankog najlona, preplašeno je uzlijetao, ali samo onoliko koliko je dopuštala njegova dužina. Nagli trzaj izazivao je bol, čupao utrobu, golub se okretao, padao, letio na drugu stranu, gdje ga je čekao podjednako neprobojan nevidljivi zid. Taj panični let u krugu prečnika uzice, lupinzi, piruete i sudaranja, kruženja oko mene, kao unutar staklene kugle, nepredvidive putanje straha i bola, rastjerivali su ostale golubove, a okupljali komšijsku djecu. Na glasove čuđenja i radosti mojih vršnjaka i ciku i vrisku gologuze pićuladije istrčavale su zabrinute majke u raskopčanim šlafrocima i kombinezonima, s viklerima i klamericama na glavi, a za njima razgaćeni ljutiti očevi, u čarapama... Pred zaprepaštenim očima okupljenih, koji nisu primjećivali providni silk ni onda kada su ga počeli bojiti u crveno curci krvi iz golubijih kljunova, opijen tim skretanjem opće pažnje, nisam osjećao do krvi duboko usijecanje silka u dlanove, a pridizan od zemlje snažnim zamasima golubijih krila, njihovom žudnjom za slobodom, vidio već kako me dižu uvis, kako nadlijećem kuće... Uto, odnekud odozgo: "Pepi!", izgovoreno više kao krik, nego kao zov. Ispustio sam silk iz ruku. I dok su se unezvijereni golubovi raspršivali na sve strane, čuo sam: "Ne muči životinje!". Pogledao sam u pravcu odakle je dopirao glas, ali uspio sam vidjeti samo još odbljesak sunca u staklu prozora koji je upravo s treskom zatvoren. Kroz zavjesicu uspio sam nazrijeti samo obris Rahelinog lica koje se mutno ocrtavalo iza isheklanog labuda koji plovi po pjeni čipke.

Muškarci su psovali i vukli žene, žene su vikale i teglile djecu, koja su se otimala i plakala, i, ubrzo, ostao sam, ispruženih, praznih i raskrvavljenih ruku, sam u dvorištu.

Sutradan, prvo što sam ugledao, protrljavši krmeljave oči, krenuvši ka dvorišnoj česmi umiti se, bilo je: jedan od prethodnoga dana uhvaćenih golubova, zapleten silkom u električne žice, visio je, obješen naglavačke, upravo ispod Rahelinog prozora, njišući se na blagom jutarnjem povjetarcu, otkrivajući, poput zlatno-srebrenog ljeskanja lišća lipe obasjane ranim suncem, naizmjenično, svoju tamniju i svjetliju stranu. Pokušavao sam, na sve moguće načine, skinuti ga, ali mi nije uspijevalo. I najduža pritka za grah, kojom je podupiran štrik za veš, bila je prekratka, i onda kada sam se propinjao na prste, i kada sam stajao na štokrlu, i kada sam se uspinjao na šljivu. Ponovno su se okupila djeca iz susjedstva. Svako je imao prijedlog što i kako treba učiniti, sve dok netko nije hitnuo kamen, a, zatim, svi počeli bacati kamenje ne bi li ga oborili. Kad god je bio pogođen, mrtav golub je zamahnuo nekoliko puta krilima, kao da pokušava poletjeti, ali ponovno bi se umirivao, a nakon toga bi samo poneka ispala perka dugo lebdjela i polako se spuštala na zemlju. Uto se pojavio Kuko, na nulu ošišani sin stalno pijanoga brijača Rasima, koji je došao na godišnji odmor iz zeničkog zatvora i tih dana pokazivao nam razne vještine kojima je vladao. Vezao je žicom dvije pritke, jednu za drugu, spretno se uzverao 133

na šljivu, do samog njenog vrha, mlatnuo nekoliko puta i silk se prekinuo. Golub je tupo udario o tlo i, prije nego smo se snašli, ščepao ga je mačor Arčibald, sudeći po žutim prugama i flekama na njima, otac mačića moje mačke Kleopatre, i, stežući ga zubima, šmugnuo s njim između razmaknutih dasaka na tarabama u Mehinu baštu, punu čička i repuha.

Za svo to vrijeme skidanje obješenog goluba, bacao sam pogled ka Rahelinom prozoru, želeći da ona ništa od toga ne vidi. Prozor je bio i ostao zatvoren i otada nije više otvaran. Nije više, kao svakog jutra dotada, njena majka, rano izjutra, širom otvarala prozorska okna i iznosila posteljinu da se zrači, niti su prozoru primicali invalidska kolica u kojima je nepomično dugo sjedio sjedokosi i sjedobradi Rahelin djed, gledajući pravo u sunce, sve dok ono ne bi zamaklo za ugao zgrade, niti se Rahela, kao što je to činila svakog predvečerja, naginjala kroz prozor, katkad toliko, jedva dotičući nogama pod, samo što ne bi ispala, gledajući, kao, iznad krovova i krošanja, put Jajce-kasarne, a budno motreći što se zbiva u mom dvorištu i prateći svaku moju kretnju, a ja se pravio da je ne primjećujem. A sve što sam radio radio sam tako kako sam radio samo zato što sam znao da me ona gleda ili da svakoga trena može poviriti kroz prozor, kao što je to često činila, s novom mašnicom ili šnalicom u kosi, s promijenjenom kragnicom ili haljinicom, pomjerajući, dobro mi poznatim pokretom ruke, dugi pramen kose sa čela, koji joj je čas pokrivao, čas otkrivao lice i krupne oči. To su bile najkrupnije i najljepše oči na cijelome svijetu. I na javi i u snu bio sam praćen tim krupnim bademastim Rahelinim očima.

Neprestano sam osjećao pogled bistrog Rahelinog oka. Činilo mi se da vidi sve što radim, pa i sve ono o čemu mislim. I više nije trebalo da mi majka išta dvaput kaže. Odazivao sam se na svaki njen zov. Nisam više hodao zgrbljen. Sjedio sam prav kao svijeća. I, na njeno veliko čuđenje, jeo sam sve što je stavljala preda me, čak i ono što sam ranije odbijao, sve do posljednje mrvice, oblizujući, komadićima kruha, tako tanjur da ga gotovo nije trebalo prati. Prao ruke prije ručka i noge prije spavanja. I uvečer i ujutro prao zube, bez ikakvog gunđanja. Postao sam, kako je govorila komšinica Emilija, tiho, ali tako da i ja čujem, drugi čovjek, za ne prepoznati.

U to vrijeme izgledao sam kao u trenu zaustavljenom na sačuvanoj, uflekanoj i nagorjeloj fotografiji, pocijepanoj, pri odljepljivanju iz albuma i nevješto iznova slijepljenoj: bosonog, u kratkim pantalonama, uši klempave, noge kao čačkalice, u rukama držim svoj prvi par pitomih golubova. (A te najljepše i najskuplje golubove kupio sam, davši za njih i posljednju skupljenju paru, vjerujući da će se oni dopasti i Rahelinom oku.) Kada je škljocnuo fotografski aparat, kojim me slikao naš podstanar, učenik srednje fiskulturne škole, koji me naučio da hodam na rukama, bacio sam visoko te bistrooke izmirce i glasno zazviždao, kako bi se digli što više uvis, u točku. Spustivši pogled, suznih očiju od netremičnog gledanja za njima, uočio sam Rahelinu siluetu iza zatvorenog prozora koja je, odmah potom, iščezla. Često sam krišom 134

pogledivao ka njenom prozoru. I kada bih nazreo njenu sjenku to je bilo toliko nakratko da nisam bio siguran nije li mi se samo pričinilo. Naglo sam se okretao prema njenom prozoru, ali on je bio zatvoren i prazan ili je uspijevala, brže od mog pogleda, povuči se korak unatrag i zamači iza zida. U ružin grm uglavio sam krhotinu ogledalca kako bih, i okrenut leđima, mogao gledati put njenog prozora, ali sam ga morao ukloniti, jer su me njegov blijesak, kada bi sunce prekoračilo zenit, i njegov odsjaj u njenom prozoru odavali. I što je duže njen prozor ostajao zatvoren to sam češće mislio na nju i želio da vidi svaku moju biljku i svaku životinju. Hranio sam životinje i zalijevao cvijeće tako revnosno kao da ništa ne može promači oku koje se nadnijelo nad mene i moje dvorište.

Od podne, oštrica sjenke, koja je polovila dvorište, zasijecala je sve dublje i suncem obasjan pravougaonik se smanjivao i izobličavao, pretvarao u romb, pa u sve uži, a izduženiji romboid i, na kraju, u sve sićušniju, treperavu svjetlosnu mrlju, koja je, nekoliko puta, na tren, gasnula, prije nego što bi sasvim nestala i dvorište prekrilo sutonsko sivilo.

Poslijepodne su se, obično, poslije ručka, stanari naše kuće, i djeca i odrasli, povlačili u hladovinu promaji izloženih soba, da odmore i dremnu, a brojne životinje izvlačile se iz dvorišnih zakutaka, sklanjale se iz hlada i bježale na sunce. Do predvečerja okupljale su se i tiskale na sve manjem osunčanom prostoru. Gazdina kuja Šarica zatezala je, hropteći, do kraja lanac kojim je bila vezana, valjala se po tlu ili zubima biskala buhe, moja prugasta mačka Kleopatra prenosila je, hvatajući ih za šiju, svoje mačiće s jednoga mjesta na drugo, opružala se, mirno trpeći da skaču oko nje i preko nje, nastojeći uhvatiti njen metronomski rep, za suncem su miljele sve četiri moje kornjače i sunčale svoje zmijolike glave, izašavši iz kokošinjca, crveni horoščić stajao je na jednoj nozi i žmirkao, dvije piknaste kokice čeprkale su oko njega po prašini i tiho rakolile, primicale se, kradomice, i dva bijela, crvenooka kunića, u golubarniku ostajale samo ženke na jajima i goluždrava mladunčad, visokoletači su šetkali po krovu, a ukrasni golubovi, repaneri, gaćaneri i ćubaneri, šepurili su se po dvorištu ili, zavaljujući se postrance i podižući krilo, izlagali suncu paperje i najskrivenijih dijelova svoga tijela... Niti je pas lajao na mačke, niti su mačke vrebale golubove, niti su se golubovi obazirali na guste rojeve sitnih mušica... Sve dvorišne životinje lijegale su na zagrijano kamenje kaldrme, upijale svaku trunku toplote i hvatale svaki zračak sve slabašnijeg sunca na zalasku pred, i za najvrelijih ljetnjih dana, svježu sarajevsku noć.

I cvijeće je pratilo svakodnevni sunčev hod. Ka njemu je, pa i onda kada je ono zamicalo za oblak, za krošnju ili zgradu, okretalo lijepe raznobojne glave, istezalo duge tanke vratove, sve dok ne bi klonuli i povijali se pod teretom sjenke. Opuštali se listovi, vješale čaške, sklapale latice... Otvarali su se samo cvjetovi noćurka, živnula noćna frajla.

Sve dok se sunce ne bi povuklo i izgubilo, majka je na sunce prenosila po prozoru poredane tegle sa smrekom, borovim vršcima i višnjama, a ja sa sunca 135

uklanjao staklenke, prekrivene gazom, u kojima su bile žabe, skakavci, bogomoljke, razne bube i insekti.

Predvečer, u sutonski smiraj, stišavao se opšti bruj i sve grlio sve dublji mir, a ja postajao sve uznemireniji. Vrtio sam se kao muha bez glave, ulazio u kuću i odmah izlazio iz nje, unosio u šupu i iznosio iz nje ni sam ne znajući što, uvlačio se, četveronoške, u golubarnik i izvlačio iz njega, premještao se s mjesta na mjesto, sjedao na kameni stepenik, pa na cjepalo, te na prećku uza zid prislonjenih ljestava, ponovno na stepenik, otvarao knjigu, listao je i zatvarao, odlagao, vadio džepni nožić i djeljao neobične figurice od komadića krede donijetih iz škole, plijevio cvjetnjak, prosipao zagrijanu vodu i sipao svježu u posudice i Šarici, i Kleopatri, i kokama, i zečevima, i kornjačama, i golubovima... Sjedio na vreći buha, po koži mi miljeli bezbrojni nevidljivi mravi, peckali me užareni vršci igala, kao kad mi je majka vadila trnje iz dlanova i stopala, nakon što sam, gol do pojasa, s nasipa pruge pao u grm kupine... Danonoćno sam osjećao žarenje Rahelinog pogleda u potiljku. Njeno oko progorjevalo je i moje snove, kao kroz povećalo ili dno razbijene pivske flaše u žižu usredsređene sunčeve zrake papirić ili suhi list. Sve je treperilo i ljuljalo se pred mojim očima, kao da nije prestajao drhturiti zrak od prevelike ljetnje zapare.

Kada se sasvim smrkavalo, u Rahelinom prozoru palilo se svjetlo, nakratko, koliko je trebalo da bude spuštena neprozirna roletna, tako brzo da nisam uspijevao vidjeti je li spuštena njenom ili rukom njene majke. Svjetlo bi se pojavilo i nestalo iznenadno kao sjaj otvorenog i hitro zatvorenog oka crne mačke sklupčane i usnule u najmračnijem uglu šupe.

Njen prozor je ostajao zatvoren, a njeno krupno oko nije me prestajalo pratiti, krupnjalo je, obgrljivalo sve, motrilo me netremice, ne trepćući.

Mada nisu uspijevali moji pokušaji i, svakodnevno izmišljani, trikovi da nam se pogledi susretnu, da je uhvatim kako gleda što radim u dvorištu, bar nakratko, ali toliko dugo da budem siguran kako mi se nije pričinilo, da kresne iskra, kao prizvane varnice, poput roja krijesnica, u sudaru kremena i truda u spretnim rukama moga dide, i javne se plamičak, razlučujući privid od onoga u što ne može biti sumnje, u što bih se, svime što mi je najmilije, mogao zakleti i, konačno, pouzdano znao da svakodnevno krišom gleda kroz razgrnutu zavjesu u moje dvorište, kao što sam ja svakodnevno, a ne rijetko i noću, gledao, kroz izbijeni frž na dasci šupe, u njen prozor.

Osjećao sam kako me dotiče krajičkom oka i onoga dana kada sam sahranjivao, ne kao većinu drugih životinja, u zaraslom i teško dostupnom kutku baba Anine bašte, nego nasred cvjetnjaka, između ruže-mjesečarke i božura, jedinog mješanca u mom golubarniku, čakarastog crvenca, kojeg sam, mada se on ni na jedno ime nije odazivao, zvao Puškin, a naša dva podstanara, koji su se već brijali i najveći dio vremena provodili pred ogledalom, cijedeći bubuljice, te, sudeći po njihovim pričama, razumijevali se već u ženske, nazivali ga Don 136

Juanom mog golubarnika. U sebi sam ga naziva Učiteljem ljubavi, što je on i bio, pogotovo otkako mi je srce, stalno pod prismotrom Rahelinog oka, čas zeblo i ledilo se, čas žarilo i topilo se kao komadić leda na dlanu pod naletima dotad mi nepoznatog južnog vjetra, od kojeg se ništa oko mene nije pomjeralo, a u meni se sve kovitlalo, oblijevao me znoj i tresla groznica. Nisam mogao zadržati, zaustaviti i sakriti krupne suze koje sam, grcajući i tresući se, ronio, dok sam, klečeći, rukama kopao grob, koji sam, potom, ukrasio ljepše nego dotad ijedan grob sahranjene i oplakane životinje. A oplakao sam smrt svakog krepanog mačeta, zgaženog goluba, smrznutog vrapca, uginule zlatne ribice, ukočenog vilinog konjica, nepomičnog, na leđa okrenutog jelenka... Na Puškinovu humku stavio sam mnoge najdraže, dugo čuvane svoje dragocjenosti. Sve ono od čega se nisam mogao ranije rastati. A njegov grob, veći i ljepši od ostalih, ukrašavao sam sve do noći. Zatim sam se, ruku i koljena uprljanih zemljom, po mraku, u kojem se nije vidio prst pred nosom, ušunjao u Mehinu baštu, u kojoj sam se, i žmireći, snalazio kao usred dana, nabrao naručje bokvice i njenim listovima, nasred dvorišta, krupnim, nezgrapnim slovima, ispisao: VOLIM TE. U mraku šupe napipao sam pod snopiće podvučene i već zakunjale četiri svoje kornjače, ispod košulje na dlan istresao četiri svijetloplave svjećice za rođendansku tortu, koje sam, popevši se na šamlicu i propinjući se na prste, izvadio iz srednje limene kutije sa likom kuhara na kuhinjskom kredencu i krišom iznio iz kuće, te iščeprkao pod terpapir, kojim je bio prekriven naš dio šupe, podguranu i skrivenu šibicu "Drava", na kojoj je bila kolor-sličica chevroleta iz 1924. Na prvu šibicom upaljenu svijeću pripalio sam ostale i jednu po jednu pričvrstio na kapi voska kanule na leđa kornjača. Kornjače su, sa upaljenim svijećama na leđima, izgurane iz šupe i usmjerene ka sredini dvorišta, išle jedna za drugom, polako, jedući, hrskajući i mljaskajući, list po list bokvice, i, u mrklome mraku, plamenom na leđima, ispisivale: VOLIM TE. Kroz svoju osmatračnicu, ne veću od šarenice oka, netremice sam gledao put Rahelinog prozora koji se jedva nazirao u tami. Činilo mi se da se glasno lupanje mog srca čuje sve do njenog prozora, zaglušujući ubrzano tiktakanje njenog, dok, nevidljiva, stoji lica priljubljenog uz hladno staklo i zuri u mrak, u moje dvorište, u čudesnu igru plamena. Kada su kornjače dojele i posljednji list vlaknaste bokvice, a plamičci na njihovim leđima počeli drhturiti i gasnuti, cvrčeći se utapajući u otopljenom vosku, do mene je, nakon jedva čujne škripe šarki, dopro tih, baršunast, Rahelin glas: "I ja tebe". Ali, prije nego sam istrčao iz šupe, šarke su ponovno prigušeno zacvilile i njen prozor je bio ponovno zatvoren, kao i da nije bio otvaran. Viknuo sam iz sveg glasa: "I JA TEBE! I JA TEBE!" Usplahirena istrčala je moja mama u bijeloj spavaćici i proderala se: "Što u ovo doba noći radiš u dvorištu? Ulazi, smjesta, u kuću!" Nekoliko trenutaka, dugih kao vječnost, stajao sam prikovan i okamenjen, gledajući u Rahelin prozor utonuo u mrak, a onda, bez riječi, mjesečarski lebdeći, ušao u kuću i, ne večeravši, uvukao se u postelju. Pokrio sam se preko glave i dugo zaludno pokušavao zaspati. Znojio sam se. Tresao se, 137

čas od prevelike vreline, čas od prevelike studeni. Sve više mi je nedostajalo zraka. U magmu sna uranjao govoreći: VOLIM TE, a iz nje izranjao čujući Rahelin glas: I JA TEBE.

VOLIM TE! I JA TEBE! VOLIM TE! I JA TEBE! VOLIM TE! I JA TEBE!...

Budio sam se iz sna u snu. Kornjače, sa posljednjim daškom plamena na leđima, razmiljele su se

dvorištem. Jedna se vratila u šupu, druga se podvukla pod gomilu cjepanica naslaganih ukraj dvorišta, treća se uvukla u golubarnik, a četvrta, s mukom savladavši prag, ušla u kuću.

Gušeći se od nedostatka zraka i nepodnošljive vrućine, smaknuo sam jorgan s glave. Pred mojim očima sve je bilo u plamenu. Kroz prozor sam vidio kako vatra guta šupu, vidio požar u golubarniku. Zavjese na prozorima bile su u plamenu, a njegovi žutoplavičasti jezičci već su lizali i moju postelju.

Istrčao sam u dvorište.Iz sna probuđeni golubovi, zapaljenih krila, izlijetali su iz golubarnika i

nadlijetali dvorište, sve širim krugovima nadlijećući grad. Plamenovi su se dizali visoko u nebo. Prljili su krošnju lipe, obasjavajući prozor na kojem je stajala Rahela. I dok su se iskre, poput jata krijesnica, miješale sa zvijezdama u mrkloj zvjezdanoj noći, vikao sam iz sveg glasa: VOLIM TE, a Rahela podjednako glasno odgovarala: I JA TEBE.

VOLIM TE! I JA TEBE! VOLIM TE! I JA TEBE! VOLIM TE! I JA TEBE!...

Sarajevo je te noći bilo grad u plamenu ljubavi.Budio sam se iz sna u snu, ne znajući hoću li ikada više biti uistinu

probuđen.

138

NISAM POSTAO NI MOLER, NI DETEKTIV, NI SLIKAR, NI HODAČ PO VODI

Nisam postao moler, kao što nisam postao ništa od onoga što sam u djetinjstvu mislio da ću biti kada odrastem. A htio sam biti detektiv, slikar, hodač po vodi...

U vrijeme kada sam s drugovima iz razreda, Mirom i Mirsom, kroz prozorčić na tavanu susjedne zgrade, pratio šta se dogadja u Narodnom kazalištu, tko i kada dolazi i odlazi, kako se, muškarci i žene, skidaju, šetkaju goli, presvlače, šminkaju, ponovno skidaju, kupaju i oblače, uglavnom tko se s kim ljubi, tko kome podvlači ruku pod suknju ili raskopčava šlic na hlačama, tko koga pribija uza zid ili povaljuje na pod, gutao sam detektivske romane kao požar. Po dva za noć. Osvanjivao sam s velikim crnim podočnjacima, a klipani iz ulice, koji su, danonoćno, visili na uglu, ispred kafane "Slavuj" i nisu dopuštali nikome mirno proći, stalno su me zadirkivali, zapitkujući je li mi to od drkanja. Prolazeći pored njih, ubrzavao sam korak, a čim bi netko od njih zinuo da me pita to isto što su me svakodnevno pitali, oblivala me rumen. Tek tada bi muke otpočinjale. Jer njihovom dobacivanju, koje je bilo sve glasnije što sam se brže udaljavao, nije bilo kraja. Derali su se i grohotali. "Mali, mali, je li ti velik ili mali?" "Vidi ti njega, čitav momak, a stidi se ko seoska mlada!" "Ko drka - zlo ne misli i dvije sreće grabi!" ... A nije bilo romana Agate Christi i Georgesa Simenona koji nisam pročitao, kao ni roto-romana X-100 koji bi mi promakao. Nisam više nasjedao trikovima pisaca u čijim knjigama je najmanje sumnjiv, najčešće sam inspektor, bio ubica. Sve oko sebe sam već gledao očima inspektora Maigreta ili, točnije rečeno, njegovog oca Simenona. Miru i Mirsu sam brzo nagovorio da i mi napišemo kriminalistički roman. Poslije nastave smo odlazili u Veliki park, kao i oni koji su išli tamo krišom pušiti, osamljivali se, vadili tekicu, skrivenu u jednom šupljem drvetu, i pisali. Zaplitali i otplitali. Otkrivali članove bande iz susjednog razreda koji su, svakodnevno, prije nastave, u sve telefonske govornice u gradu utiskivali gužvice papira, a poslije nastave vadili ih, iglom za kukučanje, i iz aparata sipili pregršti kovanih novčića svih onih koji nisu uspijevali dobiti vezu. Upratili smo one koji su praznili telefonsku govornicu kod Katedrale i one koji su, vješajući se o tramvaj, odlazili da prazne govornice na Bašćaršiji i 139

Marindvoru. Još nismo bili otkrili vodju bande, a prestali smo sa pisanjem. Sumnjali smo na njihovog razrednog kicoša kojem su se, mada mnogi izrasliji i jači od njega, obraćali s uvažavanjem, pa i sa strahopoštovanjem, ali, podjednako, i na profesora fiskulture, jer su članovi bande činili okosnicu školske nogometne reprezentacije. A prije nego smo razriješili tu dilemu, naša tekica, na kojoj su, štampanim slovima, bila ispisana i tri moguća naslova, jer nijedan od nas nije odustajao od svog prijedloga, nestala je iz šupljine u drvetu do koje se moglo doći samo tako da se jedan drugome popnemo na ramena. Pokušavali smo, u novu i veću teku, ne više u parku, nego na tavanu, gdje smo se okupljali, isto napisati ponovno, ali nije išlo, jer se svaki od nas drugačije sjećao ranije napisanog. Nisam postao ni slikar. A evo zašto. Kada me nastavnik likovnog obrazovanja, koji je, svake godine, medju najbolje radove uvrštavao i moje, nagovorio da se, po završetku osnovne škole, upišem u Školu za primijenjenu umjetnost, odlučio sam odlaziti na časove slikanja kod čika Kljajića, maminog daljnjeg rodjaka. Čika Kljajić, koji nije dopuštao da ga zovem čikom, bio je kipar. Oduzetih nogu, išao je na štakama, a, ljubitelj kapljice, više je vremena provodio u kavani, nego u ateljeu. Pristao je da, jednom nedjeljno, s blokom i bojicama, dolazim kod njega. Pitao me što sam ranije slikao. Kada sam pomenuo sva četiri godišnja doba, prvomajsku paradu i slet za Dan republike, rekao je da treba početi iz početka. I počeli smo. Od crtanja točke i povlačenja linije. I to tako što mi je on, prvoga dana, pomjerao ruku u kojoj sam držao olovku, sve dok nisam dobio osjećaj za mek dodir grafitnog vrha i papira i slobodnu kretnju ruke. A kada sam, i na njegovo zadovoljstvo, ovladao ne samo osnovama, nego i slikanjem mrtve prirode, ćupa, draperije, pladnja s jabukama... pitao me imam li kakvu životinju kod kuće. Rekao sam da imam mačku. I sljedeći zadatak bio je nacrtati mačku. To je bila moja siva tigrasta maca Kleopatra za koju sam vjerovao da je muzikalna, a pokazalo se, ako i nije, da je pametna. A to je dokazivala da bezbroj načina. E, tu macu sam namjeravao naslikati. Stavio sam je na stolicu, odmakao se, s blokom u ruci, ali i prije nego sam povukao prve linije, sišla je sa stolice. Odložio sam blok i ponovno je stavio na stolicu. Uzeo blok i ponovilo se isto. I tako nekoliko puta. A kako tog dana, tako i narednih sedam dana. Kada je došao četvrtak, dan kada sam odlazio kod čika Kljajića, nisam mu mogao pred oči praznog bloka. Zalud su bila sva mamina, tatina, bakina, tetkina i ujakova nagovaranja. Tako sam ostavio slikanje. A, iskreno rečeno, od Škole za primijenjenu umjetnost odvratilo me kada sam vidio kako pred njom sjede i leže čupaviji, kosatiji i bradatiji nego što sam ja danas, kojih sam se, prosto, prepao, a gimnaziji, koja je bila u susjednoj zgradi, privuklo to što se u jednom razredu našla većina onih s kojima sam dotad išao u školu. Vjerovao sam da je moguće hodati po vodi. Da treba samo trčati tako brzo da 140

se savlada sila zemljine teže. I kada sam na srednjoškolskom atletskom takmičenju, u svim sprinterskim disciplinama, ostavio sve daleko iza sebe, odlučio sam to i dokazati. Otišao sam na Bentbašu. Svi kupači su se divili onima koji su s litice ispod Babića bašte skakali u vještačko jezero iznad brane. Čak i onima koji su, s visine, skakali na noge, a kamoli onima koji su skakali na glavu i to lastom. Najviše, naravno, onima koji su skakali sa najveće visine. Odlučio sam da, i to ne u kupaćim gaćicama, nego u odijelu, pokažem kako se može hodati po vodi. Uzeo sam dug zalet, zatrčao se iz sve snage, vičući: čuvaaaaaj!, kako bi se razmakli i propustili me, i utrčao u jezero. Sreća da nikome nisam rekao što sam naumio, jer ne bih ostao živ od izrugivanja i srama. Ovako, svi su se samo začudili što mi bi. Kada sam potonuo i izronio, otplivao sam malo i vratio se na obalu. Skinuo mokro odijelo, stavio ga sušiti na suncu i, u kupaćim se gaćicama, nastavio, s ostalima, kupati, sunčati i gledati one koji su se čak penjali na ogradu kavane "Babića bašta" i s nje skakali u vodu.

Prišla mi je malčice razroka i pjegava Jelena, koja je sjedila u klupi iza mene i, ne skrivajući simpatije, gotovo naglas mi šaptala kad god me netko od nastavnika pitao nešto što nisam najbolje znao. Rekla mi je da je vidjela kako sam napravio nekoliko koraka prije nego sam utonuo u jezero. Ja sam imao osjećaj da sam ih napravio i više, ali joj nisam ništa odgovorio. Jer i zatrčao sam se, misleći da ću uspjeti prehodati jezero, neskvašen preći na drugu stranu i skrenuti pažnju na sebe plavooke i plavokose Vesne, iz klasičnog razreda u drugoj smjeni naše škole, koja se pravila, i ovoga puta, da za nju ne postojim. I dok sam, u to doba, bio osrednji u natpišavanju, u vojsci sam jednom pobijedio u prdenju. Istina, samo jednom. Kad god smo se takmičili, poredani uz, stražnji, oljušteni zid, bez prozora, zgrade u kojoj je stanovala Rahela, tko će koga natpišati i svojim mlazom ostaviti najviši trag, što je bilo potvrdom odraslosti i muškosti, bio sam medju onim kuražnijim, koji su pristajali ogledati se, ali i medju onim sramežljivijim, koji su se trudili da im se, pri raskopčavanju hlača i vadjenju, ne vidi kita. Ali sam, pri tom, kao i ostali, nastojao, krišom, vidjeti i kolika je čija. Nisam bio ni medju najboljim, ali ni medju naslabijim. Ni medju onima koji su dugim snažnim mlazom pomjerali sve više crtu dopišanog, ali ni medju onima koji su davali sve od sebe samo da, slabašnim curkom, dopišaju do zida. Ni medju onima kojima su pljeskali i tapšali ih po ramenu, ali ni medju onima kojima su zviždali i rugali im se. Ni medju onima koji su pobjednički dizali glavu i likovali, ali ni medju onima koji su je poraženički obarali i žalovali. Najteže je bilo onima koji su se danima spremali za to ogledanje i dan uoči pili toliko vode da su se upišali u krevet, dobili batine od roditelja, jedva se uspjeli izvuči iz kuće i, onda, bili još jednom osramoćeni. Bio sam medju onima koji su, izmedju najboljih i najslabijih, prolazili gotovo neprimijećeni. Tako bi bilo i pri čestim takmičenjima u prdenju, u vojsci, da se nisam sjetio molera Kituše, majstora svog zanata, ali i najvećeg meštra prdenja kojeg sam 141

poznavao i kojeg sam, kao učitelja i uzora, dugim vježbanjima, želio premašiti. Kao što je on, prdenjem, oponašao različite duhačke instrumente i životinjske glasove, tako sam ja pokušavao oponašati njega. Prdeckao sam i prdio kad god sam bio sam. Zato sam se, ne rijetko, i osamljivao. Kako bih na miru mogao ispuštati prdeže. Prdio sam na putu do škole i vraćajući se iz nje, ne s ostalima, nego sam, sporednim, pustim uličicama. Prdio u šupi, u golubarniku... Kada mi se, okruženom golubovima, posrećio kakav antologijski moćan prdež, oni su se, iznenadjeni i uplašeni, panično razlijetali na sve strane, dižući prašinu. Ali, sve većim zanimanjem za knjige i djevojčice, zanemarivao sam ta vježbanja i, vremenom, s njima prestao. Na njih sam, do dolaska u vojsku, bio i sasvim zaboravio. Nećkao sam se, ali i pristao da se priključim onima koji su se, na sred spavaonice, raskopčanih i do ispod koljena spuštenih hlača, redali ispred, na podu, upaljene svijeće, kako bi, prdežom, ugasili njen plamen. A to nije bilo lako. Jer slabašan prdež jedva da bi zalelujao plamičak, a smrdljivi ga je razgorjevao još više. Obasjane, bljeskale su gole bijele guzice pripadnika svih naroda i narodnosti. Srba, Hrvata, Slovenaca, Muslimana, Makedonaca, Albanaca, Crnogoraca, Židova, Madjara, Talijana, Roma, Čeha, Rusina, Bugara... Onaj, na koga je došao red, čučnuo bi što bliže svijeći, koliko je mogao otrpjeti vrelinu plamena i pokušao učiniti ono što njegovom prethodniku nije uspjelo. U početku su svakog bodrili, a onda sve bezočnije vrijedjali. Malo tko je prošao, a da mu, kada je bio na kraju snaga, ne kažu: "Pazi da se ne ukenjaš!" I kada je već izgledalo da te večeri neće biti pobjednika, okušao sam se i ja. Primakao sam se toliko plamenu da se počeo širiti miris osmudjenih dlaka oko čmara. Udahnuo sam duboko, dublje nego pred izronjavanje školjki palastura, kada sam ljetovao u Trpnju s Društvom prijatelja djece i, ne odapeo glasan prdež, što su mnogi očekivali, nego ispustio dug snažan dašak, kakvim sam iz izvidjačke trube izvlačio melodiju sličnu onoj koja nas je svako jutro budila. Tata-rata-tata-rata-tata-rata-taa ta-ta-taaaa. Na svako dizanje tona plamičak se smanjivao i, na koncu, cvrčeći, zgasnuo. I prije nego se končić dima, iznad ugašene svijeće, ponovno uspravio, iz mnogih grla zaorilo se: "Bravo! Bravo! E, baš si im pokazo!..." Jedan se okretao oko sebe i ponavljao: "Jesi li vidio kako to radi Sarajlija? A!" Ostali se saletjeli oko mene i tako me jako lupali šaketinama po ledjima da sam gotovo zažalio što mi je uspjelo ugasiti svijeću. O tome se, dugo u noć, prvo glasno, a onda sve tiše, pričalo sve dok i posljednji nije utonuo u san. Uzbudjen, te noći nisam ni oka sklopio. Bio sam budan kada se, sljedećeg jutra, truba oglasila i dežurni čete, otvorivši s bukom vrata, dreknuo: "Ustaj!" A meni prstom pokazao da dodjem. Kada sam mu prišao, rekao mi je da se odmah javim komandiru čete na raport. Na pitanje: "Zašto?", nije mi odgovorio. Nastavio je vikati: "Ustaj! Brže! Brže!", i nije me više ni pogledao. Ne dugo zatim, dotjeran kao pišta, skinuvši radnu, a obukavši uniformu za 142

izlazak, svježe, na brzinu obrijan, koji milimetar i ispod kože, stajao sam, u stavu mirno, pred kapetanom Jovanovićem. Kapu sam držao u ruci, a oštri kraci metalne petokrake do krvi su mi se usijecali u dlan. Kapetan Jovanović, crven u licu, nabreklih vratnih žila, oznojenog čela, vikao je, pjeneći i prskajući me pljuvačkom: "Pokazaću ja tebi, i tebi sličnima, kako se vređaju naše najveće svetinje, tekovine revolucije, bratstvo i jedinstvo naroda i narodnosti i sve ono što su naši očevi", dodajući: "Kurvin sine!, bespoštednom borbom izvojevali i skupo, krvlju i životima, platili... Znamo mi za tvoje učešće u studentskim demonstracijama šezdeset osme, za zabranu studentskog lista "Naši dani", na godišnjicu demonstracija, zbog tvoje pesme i još nekih tekstova, za pesme, sa slikom, objavljene u "Hrvatskom listu", za sustret sa palim Rankovićem i njegovim sinom, u njihovoj kući u Dubrovniku, za..." Naprosto da oni sve znaju. I što sam čitao, i što sam pisao, i s kim sam se sretao i što sam govorio. Sve. Ama baš sve! "Jest da si do juče bio dobar, moglo bi se reći: uzoran vojnik. Ali mene, brajko moj, nisu uspeli obmanuti ni mnogo prepredeniji od tebe. Imam ja nos, burazeru. Znam ja s kim imam posla. Grdno se varaš ako misliš da ja ne znam da si se samo pravio da bez pogovora i savesno izvršavaš sva naredjenja. Na kraju svako pokaže svoje pravo lice, uštvo jedna, usrana! A i bez toga", nastavljao je, obrisavši rukavom čelo s kojeg mu je znoj curio u potocima, "mi sve znamo. Znamo ne samo šta radite i šta govorite, nego šta mislite i šta sanjate." ... Sjetio sam se Blaža, iz Ivangrada, koji je svake noći glasno govorio u snu. ... Lilo je iz njega kao iz kabla punog govana: "Utuvi, za veke vekova, u tu svoju intelektualnu tintaru, da ti je to bio prvi i poslednji put da razbijaš jedinstvo čete, umanjuješ njenu borbenu gotovost i slabiš moral pripadnika jedinice koja sledi svetle tradicije najboljih sinova svih naših naroda i narodnosti. Ti, to, nama da napraviš! Nama! Meni! Meni, koji sam te prihvatio kao sina. Šta ti ovde fali, de, reci. Imaš li šta da obučeš? Imaš. Imaš li šta da jedeš? Imaš. I šta još hoćeš?! Nismo li vam počeli davati i 'Eurokrem'. E, gde to, ljudi moji, još ima?!. Nigde na kugli zemaljskoj. Razmazili vas, nego šta. A vi tako uzvraćate. Ti! Pogledaj se, jado. Ko si ti? Boli mene kurac ko si ti i šta si bio u civilu. Ovdje sam ti ja Bog. Razumeš li?" Rekao sam: "Razumijem." Ponovio je: "Razumeš li?" Ponovio sam: "Razumijem." "Kada te ja propustim kroz ruke mleko ćeš majčino propišati. Razumeš li?" Rekao sam: "Razumijem." "Nisam dobro čuo, razumeš li šta ti kažem?" Ponovio sam: "Razumijem, druže kapetane." "Odsad, kada onaj i sa najmanjim čvarkom okom, ti ćeš skokom. Razumeš li?" "Razumijem." "Ima da se zna ko je stariji. Tebi je, majku li ti majčinu, i četni trubač pretpostavljeni. Razumeš li?" "Razumijem." "Razumeš ti moj kurac!" I tada mi je bilo jasno da je moj sinoćnji prdež, kojim sam, uz zvuk sličan trubi četnog trubača, ugasio svijeću, kriv za ono u čemu sam se našao. Otada u vojsci više nisam ni prducnuo. Čak ni u klozetu. Strahovao sam da mi se ne omakne i u snu. A kako tad, tako i danas. Vojska je, nema sumnje, velika škola. Iskustvo. I 143

tako to. Da, da. U nju je dobro otići, jer nema ništa bolje u životu nego iz nje doći.

NEZABORAVAK

S bakom sam proveo dio ranog djetinjstva. Čak smo, izvjesno vrijeme, koje mi se tada činilo jako dugim, a vremenom kao da je postajalo sve kraće, kao moje prve duge hlače, proveli sami u našem sarajevskom podrumskom stanu. Mada je, ostavši u ratu, bez muža i najstarijeg sina, držala na okupu preostali dio obitelji, poput kvočke koja po cijeli dan okuplja piliće koji se rastrčavaju na sve strane, povazdan, pa i u snu, kvoca, priziva ih i roguši se na svakog tko im se primakne i prije nego im učini bilo što nažao.

Ne jednom sam gledao, boraveći na selu, kod dide, tatinog tate, kako su pred kvočkom, zastrašujuće našušurenog perja i uzdignutog kljuna spremnog na udarac, ustuknuli ne samo mačka i pas, već i debelonoga bokata strina, koja im je donosila hranu, ali bila i jedina u njihovoj kući koja je klala kokoši. A kad god bi im netko došao u goste, jedna bi platila glavom. Čim bi tko banuo u kuću, dida bi jedva čujno, kroz brkove, promrmljao ime koke, jer je svakoj, kao i svemu ostalom na svom imanju, nadijevao ime i, dok dlanom o dlan, prije nego što bi onaj tko je došao, za dobrodošlicu, popio s didom čašicu njegove domaće meke šljive, strina bi već čerupala koku, spaljivala paperje na njoj zapaljenom novinom, hajcala vatru i pristavljala šerpe i lonce.

Tako je bivalo i kada su mene, tada najmlađeg u obitelji, dovodili didi. Samo tada su klali i pile i kokoš. Jer dida bi me već grleći opipao i govorio: "Sama kost i koža. Snahice, brzo mu donesi veliku šolju svježeg mlijeka. Onog od Šarulje. Namaži krišku kruha svežim maslacem. I stavi meda odozgo. Kaduljinog. Zna dida što njegov unuk voli. A za ručak da bude kokošja juhica, masna, s noklicama, pileći batak i krumpirići, reš pečeni. I, zna se, brdo salate. Neće on meni otići odavdje blijed kao što je došao." A strina, poput eha izgovorenog među visokim brdima, po kući ponavljala, čas sričući, čas zapijevajući, didine riječi i laćala se posla.

Istina, punaćka i trapava, kakva je bila, nije mogla ganjati i hvatati koke po dvorištu. To je uvijek činio netko mlađi ili svi ukućani zajedno. Ali, čim bi se 144

jurnjava dvorištem okončala, slegla se podignuta prašina i zamrlo kreštavo kokodakanje usplahirenih kokoši koje su se razbježavale na sve strane, ona bi uhvaćenoj stavljala glavu na cjepalo i sjekirom je odsijecala. Brzo, dok kažeš, kako je sama govorila: cap-carap! I ne trepnuvši, a kamoli zažmirivši, kako je to moja mama jednom učinila, probajući i sama zaklati kokoš. Pri tom se dobro posjekavši, kao, jednom, i tetka, tatina starija polusestra. A nedoklana kokoš, koja joj je izmakla iz ruku, prskala krvlju sve uokolo. I svježe okrečen bijeli zid didine kuće. I veš obješen na štrik pred kućom kako bi ga sunce izbijelilo. I bijelo cvijeće u cvjetnjaku oivičenom bijelo okrečenim kamenjem. I bijele guske koje su se, poprskane krvlju, šišteći i gačući, rastrčavale uokolo. I... Sve dok nije sasvim iskrvarila i klonula, posljednji put još trznuvši krilima koja su ugasila i posljednji plamičak nade da će izmači kokošjoj sudbini.

Didi su me vodili prije nego sam ostao živjeti sam sa bakom. I kasnije, kada se naša rasturena i rasuta obitelj ponovno okupila, sastavila, kao razbijena kineska vaza od slijepljenih krhotina, ne bivajući nikada više onakva kakva je bila nekada. U međuvremenu, kao da nije bilo ni dide ni njegovih, kao što, dugo, nije bilo mame, tate, tetke i ujaka. Kao da sam bio sve to izmislio. I didinu kuću između pruge i rijeke Bosne. Tatinu maćehu, stalno nasmiješenu ćaknutu Mariju, koja me ganjala oko kuće, prijeteći mi velikom drvenom kuhačom, kad god bih htio prst umočiti u vreli pekmez koji je ona miješala u ogromnoj šerpi na do usijanja nahajcanom fijaker-šporetu. Njegove dvije polusestre koje su stalno sijevale očima i režale jedna na drugu. Strica bez noge. Njegovu ženu i njihovu djecu. Mačke, pse, kokoši, patke, guske, svinje, krave, konje... Bašte, livade, voćnjake, šume... Kao što je izgledalo da sam izmislio ujaka i njegovo neobično i veselo društvo zgubidana koje se svakodnevno okupljalo na stepeništu koje je, iz uskog prolaza između zbijenih zgrada, vodilo u naš podrumski stan. Momke koji su znali svašta, samo ne kako se osloboditi pubertetskih gnojnih bubuljica po čelu i nosu, takozvanih nejebica. Tetku i njene prijateljice koje su se s njom zatvarale u sobu i, bez srama, preda mnom se skidale i oblačile, presvlačile, probavale i razmjenjivale haljine, suknje, bluze,... a mene, na svaki blijesak njihovog razgoličenog djevojačkog mesa, zapljuskivao vreli talas zraka koji me omamljivao, a ne rijetko i uspavljivao. Tatu i mamu, čiju je zajedničku sliku, koja je dugo stajala zataknuta između stakala u kredencu u kuhinji, baka sklonila i stavila ispod plavog pak-papira, kojim je oblagala dno ladice u kojoj je čuvala svoje intimne dragocjenosti i svoju skromnu ušteđevinu, vadeći je rijetko, a i to samo u pozno doba noći, uvjerena da čvrsto spavam. Dugo, dugo ju je gledala, stojeći sred kruga svjetlosti slabašne žarulje koja je visjela sa stropa. Tatu koji je otišao s dva kufera u rukama, iz kojih su virjela na brzinu u njih natrpana njegova odijela i košulje, i ne zatvorivši vrata za sobom. I mamu, koju su, u spavaćici, ogrnutu bakinim pledom, noć uoči toga, probudivši nas snažnim lupanjem šakama i nogama po vratima, potom ispreturavši cijeli stan, dok je ona samo tiho ponavljala: "Tiše, da se mali ne probudi!", odveli, ne kazujući ni tko 145

su ni zašto to čine, ljudi u kožnim mantilima podignutih kragni i sa šeširima, također ne zatvorivši vrata za sobom. Kao što vrata za sobom nije zatvorila tetka, koja je konačnu odluku da ide na radnu akciju donijela kada je kamion, pun budućih brigadira, bio već pred kućom i šofer, nervozno, dugo i glasno trubio. U bezglavoj žurbi, zgrabila je polupraznu torbicu i istrčala, ne stigavši svoju majku, a moju baku i mene, čak ni poljubiti. Poslala nam je pusu, tek kada se popela na kamion koji je već bio krenuo. Poljubila se u dlan i puhnula, a ogromni nevidljivi leptir poljupca poletio k nama dvoma koji smo stajali na rubu trotoara i mahali joj sve dok se, sa ostalima zbijenim na kamiona, nije pretvorila u nerazaznatljivu točku. Vrata su ostala otvorena i kada je ujak, prekinuvši, na znane zvižduke svojih drugara ispod prozora, večeru u pola zalogaja i, nezašniranih cipela, istrčao u noć, ne vrativši se kući ni u pozne noćne, ni u rane jutarnje sate. Kao što se nije vratio ni narednih noći i dana. I baka zalud derala cipele obilazeći roditelje njegovih prijatelja, koji su, kao i on, iste noći nestali i o njima, kao i o njemu, nitko ništa nije znao, sve dok nisu, u isti dan, i na isti način, rasklimanim slovima nekog starog pisaćeg stroja, na dopisnici s već utisnutom markom na kojoj je bio Titov lik, obaviješteni da se nalaze u kazneno-popravnom domu. Nije pisalo ni što su učinili ni koliko dugo će tamo ostati. Baka je, pri tom duboko uzdahnuvši i tiho promrmljavši: "Hvala Bogu, neka je samo živ!", tu dopisnicu stavila u ladicu, među svoje čuvane ili skrivane stvari, u koju sam ja mogao zaviriti samo kada sam u kući ostajao sam. Vrata za sobom nisu zatvorili ni naši podstanari, dva avijatičarska oficira, koji su odselili prvi dan nakon što smo baka i ja ostali u stanu sami. Baka je za svima njima zatvarala vrata. A i zaključavala ih, kada je odlazila na posao, ostavljajući me u stanu samog samcatog. I ja se osjećao poput dječaka Paleta, samog na svijetu, iz moje prve dobijene i dugo čuvane knjige.

Dok smo bili svi na okupu, u tom memljivom, u zemlju ukopanom i vlažnom stanu, ne mogavši se mimoići, a da se ne očešemo jedno o drugo, nije ni izgledalo da je on toliko pretrpan mnogim nepotrebnim, pa i već neupotrebljivim stvarima. Tek kada su se, gotovo preko noći, iz stana, za mene, u to doba, iz nepoznatih razloga i u nepoznatim pravcima, izgubili ostali ukućani, kao što su se jedne noći, bez traga, izgubili, do jednog, svi pilići didine kvočke, počeo sam otkrivati brojne, dotad i ne uočene stvari u njemu. Posebno detalje, koje sam imao vremena do u sitnicu razgledati, dok je baka radila, naizmjenično u dnevnoj i u noćnoj smjeni, jedno vrijeme, kao sobarica, u hotelu "Sarajevo", zatim, kao kuharica, u radničkoj menzi na teretnoj stanici Alipašin most, a potom, kao vešarica, u hotelu "Pošta". Tada sam slobodno šetkao cijelim stanom. I, ne više na prstima, ulazio u sve prostorije i, bez bojazni da će me tko iznenaditi, čeprkao po svim ladicama, kuferima, torbama, kutijama, tašnama, kuvertama... Nos zabadao u sva skrita, dotad meni nedostupna mjesta.

Bez kucanja ulazio sam i u sobu u kojoj su ranije stanovali naši podstanari. Dvojica pilota. Od kojih me jedan stalno nutkao rakijom, a drugi mi 146

nudio cigarete, a ja odbijao, jer sam se, kao i kod dide, prvi put potegavši gutljaj iz flaše i dim iz cigarete, tako zagrcnuo i zakašljao da sam, kao i oni, pomislio kako ću se ugušiti. Da posljednji put vidim njihova plava oficirska odijela i njihove uvijek tako uglancane čizme da se u njima moglo ogledati kao u stalno glancanom bakinom escajgu. Iza njih su ostali prazni ormari i prazne ladice. Fotelje i dvosjed prekriveni bijelim platnom. Starim plahtama, na kojima je baka i zakrpe zakrpala. Koje sam pridizao, tek toliko da pomilujem uglačanu i utanjenu, a poput bakinih ruku ispucalu kožu kojom su bili tapecirani i podvirivao se pod njih, dugo gledajući u splet već zarđalih federa, moljcima izjedenih gurtni i u prah pretvorene morske trave, kojom su bili futrovani. A kada su i ta dva avijatičarska oficira odselila, iza kojih nije ostalo ništa drugo do prazna flašica orahovog ulja kojim su, svakog jutra, mazali svoju kao gar crnu kosu, a koju sam skrio među naslagana drva u veškuhinji, kroz naš stan, i kada su vrata i prozori u njemu bili zatvoreni, kao da je puhao nekakav snažan propuh. Baki sam govorio kako sam, ostajući sam u kući, ne jednom osjetio kako snažno puše i ispod poda i kroz zidove i svojim očima vidio kako lelujaju zavjese i plamičak žiška ispod Bogorodice, kao što je talasala moja duga plava kosa u venecijanskom staklu bakine trodjelne psihe. Kako sam čuo, u kući i oko nje, šumove poput onih kojim olujni vjetar, za vrijeme nevremena, grli krošnju velikog kestena ispred našeg prozora i kada na njoj miruje svaki list. Nije mi vjerovala. Kao što ne bi vjerovala da je taj vjetar, poput onog koji čupa i najveća stabla iz korijena, za koji sam mislio da će, dok nje nema, odnijeti i mene i kuću, kao što je odnio mog neviđenog djeda i ujaka, u neznano, svirao na violini njenog najstarijeg sina, kad god bih otvorio njenu zelenu kožnu futrolu. Zato joj o tome nisam ni govorio. A prećutkivao sam i kako se, do kasno u noć, dok je ona na poslu, igram s bubašvabama i bubarusima. Hvatam ih i utapljam u aluminijskom lavoru. Prije njenog povratka uklanjajući tragove te svoje gotovo svakonoćne igre. A ona, kojoj se od umora, mantalo u glavi i maglilo u očima, ništa nije primjećivala. Ni da je bubašvaba i bubarusa, na koje se neprestano jadala, bilo manje. Kao što ni ja nisam primjećivao da je golubova manje, a ona je stalno s posla donosila pun ceker, u novinu zamotanih, golubova zavrnute šije, koje je hvatala u vagonima na čijem je podu ostajalo iz vreća prosuto žito. Od tih golubova, mnogo debljih nego što su bili oni oko naše kuće, od kojih su mnogi izgledali šugavi, pravila je ukusan golubji gulaš. Prste da poližeš! Iz tih vremena ostala mi je navika da, na kraju jela, komadićem kruha tako pobrišem tanjur da ga, skoro, ne treba prati.

Baka je radila kako bi me hranila. I kako bi mogla, jednom mjesečno, slati pakete i mami, za koju mi je govorila da je u bolnici, i ujaku, za kojeg je govorila da je u drugom gradu, gdje uči za majstora, ne pominjući kakvog, i tetki, za koju je govorila da je na izgradnji pruge Šamac-Sarajevo, pokazujući mi, kao i svojim malobrojnim prijateljicama, koje su joj katkad svraćale, razglednice, pisma i slike koje je ona slala. 147

U to vrijeme bio sam tako mali da manji nisam mogao ni biti. Kada je baka bila kod kuće, stalno sam se motao oko njenih nogu, držao se za njenu suknju, a na tren me se oslobađala samo obećanjem da će mi, pred spavanje, ispričati novu priču, koju još nisam čuo i koju nitko drugi ne zna. I uvijek je ispunjavala obećanje. Nije joj trebalo dva puta kazati da idem u krevet. Smjesta sam uskakao u njega. Pokrivao se jorganom do brade, iznad kojeg je virila samo moja sitna glavica. Slušao sam je naćuljenih ušiju i gledao razrogačenih očiju. Pratio sam svaki, pa i najmanji pokret njenih usana, a vidio žive i najneobičnije likove i događaje o kojima mi je pričala. Vidio daleke zemlje, i krajnjeg sjevera i krajnjeg juga, kao na dlanu. Dotad neviđene životinje i rastinje, žive živcate. Baka je, svojom pričom, mekim baršunastom glasom, oživljavala sve o čemu je govorila. Pričala mi je istinite priče, iz svog djetinjstva, priče iz knjiga i izmišljene, one iz njene glave.

Svaka njena riječ bila je opipljivija od tvrdih i oštrih ivica stola i stolica koje su ostavljale modrice po mom krhkom tijelu, kad bih se noću, u mraku, dizao i hodao kroz kuću, vođen uzicom mjeseca koji je klizio nebom poput ogromne paz-tablete koje sam spuštao niz dlan u usta i gutao bez vode. "Tri puta dnevno po dvanaest komada i to bez gutljaja vode!", hvalila me baka svakom tko bi svratio kod nas ili ga sreli na ulici, pitao on ili ne za moje zdravlje. A bio sam, tih godina, mršav, slabašan i bljedunjav. Neprestano su me vodili na kontrolu pluća doktoru Merkulovu koji me, do pasa skinutog, naježene kože, hladnim dlanom priljubljivao o još hladniju ploču rentgena. On mi je prepisivao lijekove, do kojih se, izuzev paz-tableta, koje su mi, u apoteci, davali prepune kese, teško dolazilo, a baka mi, uz njih, kuhala razne čajeve i spravljala ozdravljujuće napitke, slušajući i isprobavajući na meni svačiji savjet, mada je jednima bilo preporučivano ono što je drugima bilo zabranjivano.

Od njenih sam priča, a ne, kao što je i sama mislila, od jela kojima me prosto kljukala i šopala, brzo rastao. Kao čarobni grah o kojem mi je, također, pričala. Malo-malo pa mi je trebalo produžavati hlače. Svi su se čudom čudili koliko sam izrastao od kada su me posljednji put vidjeli. Ujak, kada je prvi put došao na četrnaestodnevni odmor iz kazneno-popravnog doma, hvaleći se kako je, završio dva zanata, gotovo me nije prepoznao. Tetka, skojevka, vrativši se, kao udarnica, sa izgradnje pruge Šamac-Sarajevo, prekrižala se od čuđenja koliki sam porastao. A mama, kada je došla iz bolnice, kako je baka nazivala zatvor u kojem je bila, prosto nije mogla povjerovati svojim očima da sam ja njeno dijete od kojeg je bila toliko dugo razdvojena. A baka me i nadalje, kao dotad, redovno mjerila. Prislanjala me o štok vrata, koji jedini u kući nije bio nikada iznova farban i, u visini moje glave, ucrtavala olovkom stalno novu crtu. Sve dok se posljednja crta nije više pomjerala naviše već se samo podebljavala.

Što sam ja više rastao, dosežući joj do pasa, pa do ramena, a onda je i prerastavši, moja baka se sve više smanjivala. Jednoga dana, želeći da provjerim ne radi li se o znanoj varki po kojoj putnici, u vlaku koji stoji na stanici, kada 148

krene vlak do njihovog, koji je također do tada stajao, imaju osjećaj da se njihov vlak kreće, odlučio sam i ja nju mjeriti. Mada se sprva nećkala, prislanjao sam je, kao ona mene dotad, uz štok istih vrata i olovkom, samo druge boje, povlačio crtu iznad njene glave. Da se, vremenom, snižavala, kao što sam ja nekoć rastao, potvrđivale su ljubičaste crte, odnosno nekad crvene, povlačene, iznad moje glave, njenom rukom, preko kojih sam ja, potom, povlačio, iznad njene glave, svojom rukom, plave. A i prostim okom se vidjelo kako je baka postajala sve manja i manja. To je najbolje znala mama koja joj je neprestano sužavala i skraćivala suknje, kao što je ona meni nekad produžavala hlače. Skupljala se, postajući i u licu sve smežuranija, kao oskoruša. Kada je, ostavši bez jednog jedinog zuba u glavi, uvečer vadila protezu i stavljala je u čašu s vodom, koju je držala na nahtkaslu, obrazi su joj upadali, a usne se stiskale kao da je stalno jela trnjine prije nego im prvi mraz oduzme oporost. Kada joj je, pak, kosa sasvim posijedjela, a prije nego joj je počela otpadati tako da je uskoro gotovo sasvim oćelavila, ponajviše je ličila na pahuljicu. I to na onu koja dođe do zemlje, a na nju ne padne. Tako je i ona, hodajući, više lebdjela iznad tla nego što ga je doticala.

Iz kuće je izlazila sve dok su je služile tanke, i sve tanje nožice, oko kojih su se sve vidljivije sukale i sa kojih su se sve češće srozavale čarape. I do u duboku starost odlazila je u kupovinu i u crkvu. Čak i po najgoroj zimskoj poledici. Tada je samo preko cipela naticala stare sokne kako joj se ne bi klizalo. I išla više uz kraj, gotovo češući zid, kako bi se imala za što uhvatiti, poklizne li ili je izdaju noge. Kada to više nije mogla, od ranog jutra do kasne noći, hodala je po kući, stalno nešto radeći ili raduckajući. Kuhala je i prala suđe. Mela i brisala prašinu. Stalno nešto pospremala. Ni sa visokom temperaturom, s groznicom, od koje su joj drhtale noge i tresle se ruke i oko sve upalijih očiju širili se sve tamniji podočnjaci, nije htjela leći u postelju. Govorila je: "Legnem li, neću više ustati!" I vjerovala je u to što je govorila.

A tako je i bilo. Kada se toliko razboljela da je morala leći, htjela to ili ne, vidio sam, sjedeći kraj njenog uzglavlja, kako su joj ruke prekrižene na grudima, koje su virile ispod pokrivača, sasvim prozirne. Kroz pergamentnu kožu vidjele su se ne samo plavičaste žile i žilice, poput delte Nila na zemljopisnoj karti, već i njen srebrni medaljon koji joj je, o tankom lančiću, visio oko vrata. U njemu je bila ovalna sličica koja je, uvećana, bila okačena iznad njene bračne postelje. Ona, nasmiješena, između muža i najstarijeg sina, mog neviđenog djeda i ujaka. Koliko sam saznavao iz kućnih sašaptavanja, jednog su odveli Nijemci, jer je znao ruski, a drugog Rusi, jer je znao njemački. A nikada nitko iz naše obitelji, uz sav bakin trud i njenu vjeru da će se, jednoga dana, vratiti, nije saznao što je uistinu bilo s njima. Kuda su odvedeni i jesu li, kada, gdje i kako, ubijeni. Jesu li umrli ili su preživjeli. A ako su, nekim slučajem, ostali u životu, gdje li su se skrasili. Zašto se ne vraćaju? Što li se, bar, ne jave?

Bolest ju je, tog puta, bila toliko iscrpila da nije mogla sama ni tamo, kako 149

je sama govorila, gdje i car ide pješke. Pomagao sam joj da se pridigne i sjedne na bijelu porculansku tutu koja je stajala ispod njenog kreveta. I ona sjedjela na njoj, preda mnom, ukipljena, kao što sam na njoj sjedio i ja, pred njom, prvo se privikavajući na dodir tople stražnjice sa hladnim porculanom, a onda, na sto načina, pokušavajući utišati šum mokrenja, mlaz mokraće koji je bio, ili se to meni samo činilo, toliko glasan da sam propadao u zemlju od srama ili se pravio, zagledan nekud kroz zid, da ja s tim nemam ništa. Kao da nisam odatle i kao da ne znam kako sam se tu našao. A ne jednom je, u naručju, laganu kao pero, odnio i u klozet, kao što je nosila ona mene, kada sam, u djetinjstvu, bivao bolestan. I brisao joj guzicu, pa i properkivao je pod slavinom, a subotom je kupao, obnaženu, kao ona, nekada, u plehanoj banjici, obnaženog mene.

A nije bilo ni dana bez priče. Jer, kao ni ja nekada, nije htjela zaspati, ne ispričam li joj bar neku.

Najčešće sam izmišljao priče o bilju. O onom lijepih, neobičnih i zagonetnih naziva, za koje sam i sam duboko vjerovao da im je prethodio neki stvarni događaj i priča koja je kasnije zaboravljena. A kako da bude drugačije kada se, recimo, jedno zove lezibaba, drugo samobajka, treće ranilist. I tako redom. Zaspanka, jadika, miloduh, pazikuća, boliglava, zlatousta, samojed, vidac, srčanik, stidak, razgon, zaspanka, milovanka, dragoljub, gorocvjet, srcopuc, zimorad, gorkoslad... trava od bunila, trava od srca, vražji ugriz, božja travica, gospina trava, hajdučka trava, nebeski cvijet, vražji ugriz, zmijin češalj, mrazova sestrica, biserovo drvo, vilina kosa, majčina dušica...

Pričao sam joj o tome kako je ime dobilo sunčevo cvijeće. Bio jednom jedan dječak, kojem je njegova baka, kao ona meni, svake večeri pričala priče. A taj dječak je, svakog jutra, čim bi svanulo i progledao, protrljavši oči, otirući, kao prah s leptirovih krila, zlatnu prašinu snova s očnih kapaka, istrčavao, još vruć od tople postelje, bos, u njihovo, kao nekad naše, kaldrmisano dvorište, okrenuo se ka istoku, odakle se pomaljao zasljepljujući sjaj i viknuo: "Dobro jutro, sunce!" I, tako, jutro za jutrom, cvijet za cvijetom, cvjetnjak u njihovom dvorištu postajao je sve puniji sunčevog cvijeća.

Pitao sam je zna li po čemu je dobio ime cvijet vratiželja. Kada je odrečno odkimala glavom, rekao sam joj da ja znam. Jer ne može biti drugačije do da je jedan dječak imao tetku, ljepoticu, kao što je bila moja, jer ako ja lažem, ne lažu njene fotografije iz tog vremena. I njegova tetka je, kao i moja, svaki dan pisala pisamce i slala ga da kuvertu ubaci u poštansko sanduče. A taj dječak je bio tolišni, kao ja tada, da je mogao, i ne sagnuvši glavu, proći ispod metalnog crvenog poštanskog sandučeta-kućerka prikačenog o zid. E, tom dječaku je njegova tetka, kao meni moja, govorila da, kada ubaci pismo, u otvor sandučeta kaže i ime grada u koji ono treba otići. Ime grada bilo je njihova, kao i tetkina i moja, tajna, koju su, kao i mi, brižno čuvali od ostalih ukućana. I on ga je, kao i ja, tiho šapnuo svaki put kad je ubacio kuvertu ispisanu, kao i kuverta moje tetke, ljubičastom tintom, njenim krasopisom, za njega, kao i za mene, 150

neodgonetljivim, jer, kao ni ja, još nije znao čitati. Ali, svojom je zaslugom, kao i ja, smatrao to što je svakog jutra poštar donosio njegovoj tetki, kao i mojoj, koja ga je nestrpljivo sačekivala pred kućom, očekivano pismo, a onda ona otrčavala i zaključavala se u svoju sobu da ga na miru bezbroj puta pročita. I njegova tetka je, kao i moja, u svakom pismu dobijala po presovan cvjetić, koji je slagala u hervar koji mu je, kada su ostajali sami u kući, kao i meni moja, sva ozarena, pokazivala. Taj cvijet je za njega, kao i za mene, mogao imati samo jedno jedino ime - vratiželja.

Od onih sam koji sanjaju ono što doživljavaju i doživljavaju ono što sanjaju. Tako da odavno teško povlačim jasnu granicu između sna i jave. Zato više nisam siguran je li i moje djetinjstvo bilo poput sna ili je sve ono čega se prisjećam samo moj san o djetinjstvu. Bilo kako bilo, i konjorep se pomaljao kako iz zemlje tako i iz mog sna. Baki sam pričao, kada ga vidim, pred oči mi iskrsne teški pivarski konj uz čiji rep sam se uspinjao na njegova široka i ravna leđa, kada sam, s mamom, bio kod dajdže, u bakinoj obiteljskoj kući, u Duvnu i violina, u zelenoj kožnoj futroli, koju je baka držala na ormaru u svojoj spavaćoj sobi. Iz gudala te violine, kada sam ostajao sam u kući, čupao sam nit po nit, dlaku po dlaku i poredio je s dlakom iščupanom iz repa dajdžinog konja. A i kad god se sjetim tog konja i te violine, preda mnom kao da izrasta konjorep, čiji bi svaki listić i cvjetić mogao u tančine opisati kao i svaku biljku lijepog ili neobičnog naziva o kojoj sam joj pričao.

Svaku sam tu lažipriču za moju baku, kao i ona meni, završavao riječima: "I ja sam tamo bio, i vino pio i još mi je jezik mokar!" I plazio joj jezik, koji je, kao i njen, uistinu bio mokar i nije joj preostajalo drugo, kao ni tada meni, do da vjeruje u ono što sam joj ispričao.

Moje priče slušala je s velikom pažnjom, kao što sam ja, svojedobno, slušao njene. Nije progovarala, samo me gledala svojim razrogačenim krupnim očima. Činilo mi se da što joj više pričam to postaje sve mlađa. I ne samo da mi se činilo. Jer joj je počela izrastati nova kosa i nicati novi zubi. Vlas po vlas i njeno gotovo ćelavo tjeme, pokriveno još samo rijetkim tanjušnim i ocufanim svijetlim dlačicama, ponovno je bilo obraslo gustom sjajnom kestenjastom kosom, bez ijedne jedine bijele vlasi. Zub po zub i ponovno je imala puna usta zuba. Sve svoje, kao nekada, bijele i krupne zube, kojima je, također kao nekada, jela ne samo jabuke i mrkve, nego i povazdan hrskala tvrdi dvopek. Tražila je da joj protezu, koja joj je, ne samo noću, nego i danju, stajala u čaši s vodom na nahtkaslu pored kreveta, odnesem u kupatilo. Prestala je jesti samo juhice, griz, pire i papice za dojenčad. A povazdan nešto grickala, kao da su je novi zubi svrbjeli i iskušavala što sve njima može zagristi i odgristi. Jela rogače. A krckala i orahe, lješnike... Proteza joj više nije trebala, a sve manje su joj trebale i naočale. Čitala je i najsitnija slova, koja su se i pred mojim okom počinjala migoljiti, magliti se i udvajati, a, ne rijetko i, poput mrava, na sve strane se razbježavati. Upali obrazi su joj se popunili, a koža na licu počela 151

zatezati. I na rukama. Kao i po cijelom tijelu, koje se, a da nisam ni primijetio kada, počelo podmlađivati. Tek tada sam, kupajući je, uočio da su s njene kože, djetinje meke i glatke, nestale tamne staračke fleke, da je, umjesto, dotad, povelikih, mlohavih, obješenih sisa, imala opet male, a čvrste grudi, sa bradavicama poput tek sazrelih malina na vrhu. Da se, kao u djetinjstvu, iznova počela sramiti i, rumenilom oblivenog lica, mom pogledu skrivati svoja stidna mjesta. Bila je, kao nekada, ponovno djevojčica. I iznova rasla, što su pokazivale već pomiješane crte na štoku vrata među kojima sam se sve teže snalazio, ali iz postelje, bez nečije pomoći, nije ustajala.

A i umrla je kao djevojčica. Točnije rečeno, naprosto je zgasnula kao žižak kandila koji je, otkad pamtim, u njenom stanu gorio ispod porculanske Bogorodice s Isusom u naručju. Kada se taj žižak ugasio, u po posljednje priče koju sam joj pričao, primijetio sam da su se utrnuli i plamičci u njenim očima kojima me i dalje, samo prestavši disati, netremice gledala.

Onda sam je posljednji put okupao, golu, kao što je ona nekada kupala mene. U istoj limenoj banjici, ali polijevajući je, mlakom vodom, zahvatanom drugim lončićem, jer je ona u onaj crveni, s bijelim tufnama, odavno već prošupljen, posadila pelargonije koje je držala na prozoru. Mama i tetka su joj obukle odjeću koju je sama izdvojila i dugo čuvala, pored one bijele sa krizmanja, za pokop. Tamnu suknju i bijelu bluzu s heklanom kragnicom, u čemu je više ličila na učenicu polaznih razreda ženske građanske škole nego na devedesetogodišnju staricu. Obuli su joj, na bijele sokne, nove sandale, koje, mada davno kupljene, nikada nije pronosala ni po kući, kao što je uobičavala sa svim tek kupljenim cipelama, da ih razgaza, kako je ne bi, kada izađe, nažuljale. Dugo sam joj češljao iznova bujnu kosu, kao što je ona češljala moju, nekada plavu i dugu do ramena, ne dozvoljavajući da mi je odrežu ni kada su se u obdaništu pojavile uši i sve odreda šišali na nulu. A njih dvije su joj splele dvije duge pletenice, kakve je imala na fotografijama iz mladosti. Takva mi je i sada pred očima. Jer, tada su stigli pogrebnici i zatvoren je sanduk u koji je bila položena. Ujak, njegov sin i ja pomogli smo im da ga iznesu iz stana, snesu dugim zavojitim stepeništem i unesu u crni automobil, parkiran tik pred ulazom u kuću. U kapeli kovčeg nije otvaran. A umalo se dogodilo da se otvori pri spuštanju u grobnicu.

U jednom trenutku izgledalo je da veliki izrezbareni drveni kovčeg, u kojem se baka činila i manjom nego što je bila, neće moći ući u otvor grobnice. Iskliznuo je iz ruku pogrebnika i, kada sam ja već vidio kako se otvara i iz njega ispada kao dotjerana za prvi ljubavni sastanak, i kotrlja se niz travnatu padinu, kao što se, preda mnom, davno, na jednom našem izletu, u okolinu grada, kotrljala, uz glasan kikot, niz strmu stranu obraslu visokom travom i poljskim cvijećem, ukošen, zaglavio se u uskom otvoru obiteljske grobnice. Pogrebnici su, preznojavajući se, zalud pokušavali spustiti ga ili izvući. Za tren su se svi okupljeni oko grobnice skamenili. Zastali, ne znajući što činiti, ostali su u tom 152

položaju ovjekovječeni na fotografiji sa pogreba, nastaloj tako što je fotograf, i sam zbunjen, nagazivši na puža golaća i okliznuvši se, slučajno škljocnuo. A onda je kovčeg, poslije tko zna koliko vremena takve zanijemjelosti i obamrlosti, jer je vrijeme bilo stalo, iznenada, nekako prosto upao u grobnicu. Tog trenutka kao da su svi odahnuli. Ili se samo meni učinilo da sam čuo taj zajednički dašak olakšanja, kao kada se s pleća skine ogromno teško breme. Sličan šumu vjetra u našem stanu, koji je, u što sam bio ubijeđen, mada mi baka nije vjerovala, odnosio članove naše obitelji. Na otvor su navukli mermernu ploču. Na njoj je pisalo bakino ime i godina njenog rođenja. Ostalo je da se, iza već urezane crte, samo još ukleše godina njene smrti i oboji zlatnom bojom kao što su sva slova i sve brojke, zajedno s križem na sredini ploče, njom bili obojeni. Ali o tome, kao ni o čemu drugom, nije se tada govorilo, jer su se svi razišli s groblja bez ijedne jedine riječi.

B i l j e š k a o a u t o r u

JOSIP OSTI, pjesnik, pripovjedač, esejist, književni kritičar, antologičar i prevodilac, rođen je 1945. godine u Sarajevu, gdje je diplomirao na Filozofskom fakultetu. Bio je urednik kulture studentskog lista »Naši dani«, urednik u izdavačkoj kući »Veselin Masleša«, sekretar Podružnice književnika grada Sarajeva i direktor Međunarodne književne manifestacije »Sarajevski dani poezije«, sekretar Udruženja književnika BiH, urednik časopisa »Books in Bosnia and Herzegovina«, predsjednik Udruženja književnih prevodilaca BiH, te lektor/korektor u izdavačkoj kući »Svjetlost«. Živi, kao slobodni umjetnik ili, kako voli sam reći, od ljubavi i od onoga što napiše i prevede, između Ljubljane i Tomaja na Krasu (u Sloveniji) i Sarajeva (u Bosni i Hercegovini).

Knjige pjesama: Snokradica (1971), Salto mortale (1974), Tetovirani violinist (1976), Grom iz vedra neba (1978), Umiru i zmije koje su nas ujedale (1984), Zmijski pastir (1989), Barbara i barbar (1990), Plamen žar pepeo i obratno (1991), Ljubavno dvorište (za djecu, 1993. i 1995), Sarajevska knjiga mrtvih (dvojezično, 1993), Mašta na trapezu (za djecu, 1994), Salamonov pečat (dvojezično, 1995), Sa starim zlatom uspomena (na talijanskom, slovenskom i hrvatskom, 1997), Kraški Narcis (napisana na slovenskom jeziku, 1999) Veronikin prt (napisana na slovenskom jeziku, 2002; u autorovom prevodu, Veronikin rubac, 2006), Rana u srcu – slavuj u rani (2002), Večnost trenutka

153

(bibliofilsko izdanje izbora pjesama napisanih na slovenskom jeziku, s novim pjesmama i grafikama Janka Oreča, 2003), Drvo koje hoda (na talijanskom, hrvatskom i slovenskom jeziku, 2004), Rosa mystica (napisana na slovenskom jeziku, 2005; u autorovom prevodu 2007), Vse ljubezni so nenavadne (Sve ljubavi su neobične, na slovenskom jeziku, 2006), Dan in noč vsakdana (Dan i noć svakodnevice, na slovenskom, hrvatskom/bosanskom, makedonskomm i engleskom jeziku, 2007), Sene kresnic (Sjene krijesnica, na slovenskom, hrvatskom/bosanskom, makedonskom i engleskom jeziku, 2007), Med Koprivo in Križem / Between Kopriva and Križ (Izmedju Koprive i Križa, na slovenskom i engleskom jeziku, 2007), Tomajski vrt (2007), Na križu ljubavi (napisana na slovenskom jeziku, u autorovom prevodu na hrvatski/bosanski, 2008), Jutranjice, večernice (Zornjače, večernjače, napisana na slovenskom jeziku, 2009), Oživi mrtva veja (Oživi mrtva grana, na slovenskom, hrvatskom/bosanskom, makedonskom, bugarskom i engleskom jeziku, 2009), Na križu ljubezni (na slovenskom izvorniku, 2009), Nocoj sneg diši po tebi (Noćas snijeg miriše na tebe, na slovenskom, hrvatskom/bosanskom, češkom, makedonskom i engleskom jeziku, 2009). Knjige proze: Prvo pa muško (1966), Odrastao sam sa životinjama (1996. i 1997), Učitelj ljubavi (2005). Knjige eseja, književno-kritičkih i publicističkih tekstova: Let oko svjetiljke (1986), Jevreji u Sarajevu i Bosni (1993), Sarajevo nekada i sada (1993. i 1994), Život i priča (1994), Mač i pero (1995), Knjiga o knjigama (1996), Podzemna katedrala (1996), Radovan Karadžić – pisac i/ili zločinac (1996), Lica, likovi, krajolici…(1996), Tragom Arijadnine niti (1996), Zvijezda u krilu mladoga mjeseca (1999) i Tek pod mavrico (Trčanje ispod duge, napisana na slovenskom jeziku, 2008). Knjigu Razgovori sa Izetom Sarajlićem (1991), te knjigu prepiske sa književnicom Biljanom Jovanović Non omnis moriar (1996). Antologije: Iz savremene slovenačke poezije (1988), Vrt divljih ruža (poslijeratno bosanskohercegovačko pjesništvo, 1989), Život i priča - slovenska kratka priča osamdesetih (1994), Sedam slovenskih pjesnika (1996), Muze niso molčale (Muze nisu šutjele, pjesme slovenskih pjesnikinja i pjesnika o ratu u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, 1999), Antologija novije slovenske pripovijetke (2001) i U jantaru vremena – antologija slovenske poezije 1950-2000 (2006). S Ludwikom Hartingerom, iz Austrije, 1999., uredio zbornik Dosje Trst / Dossier Trieste i popratio ga dužim pogovorom, s Evaldom Flisarom, 2001., posebno večjezično izdanje časopisa Sodobnost: Pisatelji za mir / Writers for Peace / Književnici za mir .

Preveo je oko devedeset knjiga i šesnaest drama slovenskih autora te nekoliko knjiga bosanskohercegovačkih autora na slovenski jezik. Njegove knjige su dosad doživjele preko petdeset prevoda na druge jezike (po devet na makedonski i hrvatsko/bosanki, po osam na talijanski i engleski, sedam na slovenski, po četiri na bugarski i češki, te po dva na poljski i turski jezik.) Sam je pet svojih knjiga, napisanih na slovenskom jeziku, preveo na hrvatski/ 154

bosanski jezik. Knjiga pjesama Barbara i barbar je u originalu, te u prevodima na slovenski, češki i talijanski jezik objavljena i u internetnom izdanju izdavačke kuće Blesok iz Makedonije: http://www.e-knigi.com.mk/01poetry/osti

Uz to su njegove pjesme prevedene i na madžarski, njemački, grčki, ruski, albanski, španski, portugalski, francuski, rumunski, švedski, slovački, nizozemski, flamanski, finski, norveški, litvanski, irski i sardinijski jezik.

Dobitnik je nagrade Trebinjskih večeri poezije (za najbolji pjesnički prvenac u BiH, 1971), dva puta Nagrade društva književnih prevodilaca BiH (1981. i 1985), Župančičeve listine (1985), koju dodjeljuje Društvo slovenski pisaca i prve Potokareve povelje (1987), koju je dodjeljivao Savez književnih prevodilaca Jugoslavije, nagrade Zlatno kolo (1991), koju je dodjeljivala Kulturno-prosvjetna zajednica BiH, nagrade Zlatna ptica (1993), koju dodjeljuje Liberalna akademija Slovenije, Medjunarodne književne nagrade Vilenica (1994), koju dodjeljuje Društvo slovenskih pisaca za najviše dosege u srednjoevropskoj književnosti (koju su, prije njega dobili, Tomizza, Handke, Esterházy, Skácel, Venclova, Herbert, Kundera, Moníková, a poslije njega Muschg, Zagajewski, Velikovski, Nádas,…, plakete grada Ljubljana (1997), Veronikine nagrade (1999) općine Celje i Društva slovenskih pisaca za pjesničku knjigu godine (a dobio ju je za svoj pjesnički prvenac na slovenskim jeziku – Kraški Narcis), Župančičeve nagrade (za knjigu pjesama Kraški Narcis i knjigu eseja Zvijezda u krilu mladoga mjeseca, 2000), najvećeg priznanja koje grad Ljubljana dodjeljuje za umjetnost, posebno medjunarodno priznanje za poeziju – Scritture di Frontiera/Obgranična književnost 2004 (za knjigu L'albero che cammina, Trst, 2005), nagrade natječaja Fondacije za izdavaštvo Federacije BiH (za rukopis knjige Rosa mystica), Jenkove nagrade koju dodjeljuje Društvo slovenskih pisaca za najbolju knjigu pjesama u protekle dvije godine (za knjigu Vse ljubezni so nenavadne / Sve ljubavi su neobične, 2006), Godišnje nagrade izdavačke kuće Bosanska riječ iz Tuzle (za knjigu Rosa mystica, objavljenu u vlastitom prevodu, 2007) i Lavrinove diplome Društva slovenskih književnih prevodilaca za prevodilački opus i životno djelo (2007).

S a d r ž a j

155

Bakino prvo pijanstvo ………………………………………….Angorski zec ……………………………………………………Majka-golubica ………………………………………………...Gospodin Stjepan M. …………………………………………..Bubašvabe, golubovi, kokoši …………………………………..Isus je, noću, dolazio mojoj baki ………………………………Bakin anđelak ………………………………………………….Pseudonim ……………………………………………………..Pomilovao sam bijelog psa …………………………………….Protrčao sam ispod duge ……………………………………….Selidbe ………………………………………………………….Japanska ruža …………………………………………………..Kuća na brežuljku ………………………………………………Još jedno tatino pijanstvo ………………………………………Iščezla ledena čarolija ………………………………………….Tigrica ………………………………………………………….Katarina …………………………………………………………Mrvice za vrapce ……………………………………………….Događaj nad događajima ……………………………………….Dva koraka iza tate mama, korak iza nje ja ……………………Jekovac …………………………………………………………Slatko/slano …………………………………………………….Gospodin Hlubička …………………………………………….Didina kuća između dvije pruge ……………………………….Kako nas je stric spasio najezde miševa ……………………….Učitelj ljubavi ………………………………………………….Požar u golubarniku ……………………………………………Nisam postao ni moler, ni detektiv, ni slikar, ni hodač po vodi ………………………………………………..Nezaboravak ……………………………………………………

Bilješka o autoru ..……………………………………………...

156