Ljudima Prijatelj br3/4 2008

ISSN 1331-6354

interwievSANDRA ŠARIĆ:

Pobjeđujem uz molitvuSvetom Leopoldu

Godina Sv. Pavla apostola:

APOSTOL NARODA

25 GODINA OD PROGLAŠENJA LEOPOLDA

BOGDANA MANDIĆA SVETIM

100 GODINA kapucina u

Splitu

16. studenog 1908.- 2008.

Obilježavanje 400 GODINA kapucina u Hrvatskim krajevima

2008.- 2010.

GODINA XXXVI BROJ 3i4 (142/143) Božićni dvobroj 2008 Cijena 15 kn

BOŽIĆNI

DVOBROJ

Ljudima prijatelj Časopis za vjersku informaciju i kulturu

God. XXXVI Br. 2/2008. (141)

Nakladnik:

HRVATSKA KAPUCINSKA PROVINCIJA

Centar za promicanje i štovanje

svetog Leopolda B. Mandića

Uredničko vijeće:

Zlatko Josip Safarić, Miljenko Vrabec, Ante

Kukavica, Stjepan Novoselec

Stalni suradnici:

Nikola Bašnec (Zagreb),

Nikola Stanislav Novak (Dubrovnik)

Suzana Peran (Zagreb)

Juro Šimić (Zagreb)

Dubravka Rovičanec (Zagreb)

Mira Šincek (Varaždin)

Administraciju vodi:

fra Ante Kukavica

31000 OSIJEK Kapucinska 41

Tel/fax 031/20 11 83; 091/766 98 45

E-mail: [email protected]

List svetog Leopolda B. Mandića

izlazi dopuštenjem:

Kapucinskog provincijalata u Zagrebu i

Biskupskog ordinarijata u Đakovu

od 1. veljače 1971. godine.

Cijena pojedinom primjerku 10 kn

Godišnja pretplata 40 kn

Za države Europe 13 EURA

Za Kanadu i USD 15 USD

Za Australiju 20 AUD

Naziv i broj žiro-računa

CENTAR “LEOPOLD MANDIC” 31000 OSIJEK,

Kapucinska 41 2340009-1100209229

Devizni račun 703000-1282800-760985

PUTEM PRIVREDNE BANKE ZAGREB

P. J. 12 OSIJEK

Grafi čka priprema i dizajn:

Miljenko Vrabec

Lektura:

Zdenka Šopar

Fotografi ja (suradnici):

Alojzije Fitz; Mario Majkić “MITstudio” Osijek

Tisak:

IBL d. o. o.

LjudimaLjudimaprijateljprijatelj NAŠE TEME

4 Nadjenuše mu ime ISUS 8 Križ i jaslice? 10 U Zoru Božića

GODINA SVETOG LEOPOLDA

12 Osobito divan dar Božji našemu vremenu

25. godišnjica proglašenja Leopolda Mandića svetim 16 Otac Leopold i ujedinjenje svih kršćana

Uz svjetsku molitvenu osminu za jedinstvo kršćana20 Leopoldova Godina u Zagrebačkoj dubravi21 Svecu u pohode22 Drugo i treće izdanje životopisa sv. Leopolda

REPORTAŽE

24 SANDRA ŠARIĆ - osvajačica brončane olimpijske medalje u Pekingu: “Pobjeđujem uz molitvu svetom Leopoldu!”

26 Nova župna crkva u Splitu posvećena Sv. Leopoldu

GODINA SV. PAVLA APOSTOLA

28 Sveti Pavao - apostol naroda

VIJESTI

34 HRVATSKI KAPUCINI - 400 godina prisutnosti

36 100 godina hrvatskih kapucina u Splitu

37 Otvorena jubilarna godina - 800. godišnjica franjevaštva

42 50.-ta obljetnica svečeništva fra Bone Zvonimira Šagi

BRAĆA REDA KOJEM JE PRIPADAO SV. LEOPOLD

38 HRVATSKI MARTIOROLOGIJ XX. STOLJEĆA :

fra Anselmo Canjuga i fra Pavao Ivakić

37 MLADI MLADIMA

GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA

Iz sadržaja izdvajamo:

ISSN 1331-6354

NOVE kontakt

adrese:e-mail:[email protected]

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra ZLATKO ŠAFARIĆKapucinska 153288 Karlobag

Kapucinski samostanUredništvo „Ljudima prijatelj“fra Miljenko VrabecKapucinska poljana 121 000 Split

2 2 Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.Glasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića |Božić 2008.

Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj OSVRT UREDNIŠTVA

VJERNI i VRIJEDNI čitatelji!

LJUDIMA PRIJATELJ, po-štovani čitatelji, ovaj put sti-že vam u ruke kao dvobroj

s velikim zakašnjenjem. Zato sada najprije svim našim čitateljima če-stitamo Sretan Božić!

Hrvatska kapucinska provincija sve-toga Leopolda Bogdana Mandića održala je ove godine svoju izbornu skupštinu. Nakon toga, kao što je to uobičajeno, došlo je do promjena u pojedinim službama. Tako je i naš list LJUDIMA PRIJATELJ dobio novog privremenog glavnog urednika fra Zlatka Josipa Šafarića koji je primio ovu službu nakon dosadašnjeg snala-žljivog i uspješnog fra Nikole Bašne-ca. Fra Nikoli u ime uredništva i svih čitatelja hvala za sav uloženi trud a njegova suradnja u našem časopisu i dalje je dragocjena.

Časopis LJUDIMA PRIJATELJ izla-zi već trideset i sedam godina. Poja-vio se u ožujku 1971. u skromnom obliku a tijekom vremena napredovao i izgledom i sadržajem. Prvi urednik bio je fra Nikola Novak. Treba ista-ći jednu prelijepu i bitnu činjenicu: osim zanosnog rada svih dosadaš-njih urednika i suradnika časopis je na svom putu imao trajnu potporu u dobronamjernoj kritici, sugestivnim opaskama i u korisnim prijedlozima svojih vjernih i vrijednih čitatelja. Dovoljno je samo pročitati pisma što nam ih čitatelji šalju. Tu ja često pre-poznajem tihu, iskrenu, blagu ali i odlučnu crtu svetoga Leopolda koju smo od njega naučili. Zato i dalje kre-nimo svi na posao!

Prije dvadeset i pet godina bila je u Rimu na trgu Svetoga Petra 16. listo-pada 1983. Leopoldova svečana ka-

nonizacija, kada je papa Ivan Pavao II. sitnog kapucina fra Leopolda Mandića proglasio svetim. Na to nas podsjeća sudionik u tom događaju fra Nikola Novak u tekstu Oso-bito divan dar Božji našem vremenu.

Ova godina je proglašena godinom svetoga Pavla apo-stola pa ne možemo zaobići članak fra Gorana Rukavine koji nas svojim razmišlja-njem želi približiti apostolu Pavlu. Kad pročitate članak Sveti Pavao – apostol naro-da, s većim ćete razumijeva-njem slušati ali i sa zanima-njem čitati Pavlova pisma.

Međimurska župa Sv. Jurja na Bregu, koja je dala brojne kapucine, ostala je bez pre-divne barokne crkve koja se srušila prigodom hidro-izolacijskih radova. Iz ove župe su fra Nikola Novak, fra Krešimir Borković i fra Zlatko Šafarić, a mnogi se sjećaju i pokojnoga Alojzija Novaka i Konrada Šprajca, da ne spominjemo one prije njih. O tome čitajte u članku Blagdan Imena Marijina u Sv. Jurju na Bregu.

Mogu li i sportaši dobiti malo prostora u listu LJUDI-MA PRIJATELJ? Pročitajte o tome u prilogu Olimpijska medalja i sveti Leopold.

Siguran sam da ćete u do-brom raspoloženju pročitati i sve drugo. Počinje zima. Bit će dana kada smo prisiljeni

ostati u kući. List LJUDIMA PRIJATELJ do-bro će doći. I još nešto: Pišite nam! Svako vaše pismo nama je dragocjeno.

Do sljedećeg broja ali i tijekom cijele 2009. godine neka sve naše drage čitatelje i njihove obitelji prati blagoslov Božji i prijateljska briga svetoga Leopolda.

fra Zlatko Josip Šafarić

Božić 2008.Božić 2008. | | Glasnik sv. Leopolda Bogdana MandićaGlasnik sv. Leopolda Bogdana Mandića 3

Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijateljLjudima prijatelj

Osmi dan Božića, u narodu poznatiji kao Nova godina, čitamo u Lukinu evanđelju:

«Kad se navrši osam dana, da se Dje-čak obreže, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća» (2,21). Samo dva dana nakon tog događaja, tj. neko što se u bogoslužju spominje davan-je imena Isusu, Franjevački red slavi blagdan Imena Isusova. Istina, taj je blagdan pomalo zasjenjen bučnim slavljenjem i dočekom Nove godine, ali to nipošto ne umanjuje njegovo značenje. Znameniti franjevački sve-tac Bernardin Sijenski (1380.-1444.) rekao je o imenu Isusovu: «Veliki je temelj vjere Ime Isusovo jer stvara sinove Božje». Naše čitatelje želimo u ovom božićnom broju našega lis-ta upoznati sa značenjem blagdana Imena Isusova, jer on nije značajan samo za franjevce i franjevke u sa-mostanima i svijetu, nego i za sve kršćane diljem svijeta.

Što znači ime? Svakom bi kršćanskom vjerniku tre-balo biti poznato podrijetlo i korijen

njegova imena, jer u više kršćanskih imena krije se i njihovo važno zna-čenje. Tako je npr. Lucija Svjetlana, Stjepan je Krunoslav, Nikola zna-či «pobjeda naroda»… Kad nekoga nazivamo imenom onda ga i osobno susrećemo i znak je da ga poznaje-mo. Vrijedi znati da smo na krštenju dobili svoje ime na svečan način, jer ono je bilo izgovoreno prije imena Presvetog Trojstva: Oca i Sina i Duha Svetoga! Po krštenju smo postali čla-novi Crkve i učenici Isusa Krista, te u zboru vjernika smijemo Boga Ocem zvati. Nijedan otac ne zove svoje dijete po službi ili tituli, ma kakve one bile, nego samo po imenu. Tako i Bog svakoga od nas naziva njegovim imenom, a to znači da nas poznaje i voli, te da nas želi susretati kao svoju djecu.

Bog koji nas zove imenom nema svog imena. Kad je Mojsije htio da mu Bog objavi svoje ime, kako bi svome na-rodu mogao reći tko ga šalje da ga izvede iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva, objavio mu je svoje ime ta-janstvenom riječi JAHVE, što ima više značenja: Ja sam koji jesam; Ja

sam onaj koji jest; Ja sam koji ću biti; Ja ću biti koji ću biti. Svi ti prijevo-di mogu značiti: Imajte povjerenja u mene; Ja sam s vama i bit ću trajno s vama; Ja sam sada tu i u budućnosti ćete vidjeti koliko sam uz vas i tko sam za vas.

Novi zavjet, osobito Ivanovo evanđel-je, sadrži cijelu teologiju imena. Tu Isus čini djela u ime Oca, u njegovo se ime moli Oca, u Isusovu je imenu život itd. Od značenja je i djelovanje u ime Isusovo, jer ono uprisutnjuje njegovu osobu: «Gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima» (Mt 18,20). U ime Isusovo nastavlja se i njegovo poslan-je: «On sjede i dozove dvanaestoricu te im reče: "Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!" I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: "Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla." Reče mu Ivan: "Učitelju, vid-jesmo jednoga kako u tvoje ime izgo-ni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama." A Isus reče: "Ne branite

“Nadjenuše mu ime...”


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj

mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je." (Mk 9,36-40).

U samom se imenu Isus skriva velika poruka. Hebrejsko ime Jošua ili Jeho-šua je u stanovitom smislu ime koje donosi Boga, a znači: Bog(Jahve) je spasitelj ili Bog spašava. Stoga Ma-tej u svom evanđelju tumači Josipu: «Nadjenut ćeš mu ime Isus, jer će on spasiti narod svoj od grijeha nje-govih» (1,21). A kako je od imena Jošua došlo do Isusa? Naš naziv Isus potječe od grčkog Iesous (ou-u), što je na latinskom Jesus a u staroslaven-skom Isus. U grčkom su «Ie» čitali kao dugi «i», pa su se dva početna slova stegnula u naš «I», tj. Isus.

Štovanje Imena IsusovaKršćani su od početka Crkve zazivali Ime Isusovo, a kao polazište štovanja najvjerojatnije su uzeli Pavlov hva-lospjev, što ga na blagdan molimo kod Večernje: «Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plije-na držao svoje jednakosti s Bogom,

nego sam sebe "oplijeni" uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; oblič-jem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!" - na slavu Boga Oca» (Fil 2,6-11).

Pobožnost prema Imenu Isusovu ja-vlja se u 12. i 13. stoljeću, osobito po svetom Bernardu iz Clairvaux-a koji Isusa otkriva kao čovjeka među ljudi-ma. Ovim pokretom štovanja ustvari se nastavilo sa iskustvima iz prvih stoljeća. Tako je bilo kog egipatskih pustinjaka (npr. kod sv. Antuna pus-tinjaka) i kasnije kod monaha na brdu Atosu i u Rusiji, a svoj je temelj ima-lo u Isusovoj molitvi: Sveti se IME tvoje!

Budući da su glavni širitelji štovanja Imena Isusova u sljedećim stoljećima bili franjevci, nije čudno da se ono na osobit način slavi u Franjevačkom redu. Sveti Bernard Sijenski i njegovi

učenici revno su širili to štovanje. Franjevac Bernardin Bustijski (umro 1500.), sastavio je časoslov za blag-dan Imena Isusova. Papa Klement VII. dopustio je god. 1530. najprije Franjevačkom redu da liturgijski is-kazuje štovanje Isusovu Imenu, a na poticaj Leonarda Portomauricijskog (+ 1751.), blagdan se 1721. proširio na cijelu Crkvu.

Sv. Franjo je štovao Ime

IsusovoFranjo Asiški, veliki zaljubljenik u Isusa Krista, bio je osjetljiv za sve što je bilo u vezi s Gospodinom, u čemu posebno mjesto zauzima Isu-sovo Ime. O tome svjedoči i njegov životopisac Toma Čelanski: «A često je, kad je htio izgovoriti presveto ime ISUS, govorio silnim žarom» (1 Čel 86), a braću je opominjao: «Kad njegovo ime čujete, poklonite mu se sa strahom i poštovanjem licem do zemlje» (Neh 8,6). Ime mu je Gospo-din Isus Krist, Sin Svevišnjega (Lk 1,32), koji je blagoslovljen u vjekove» (Rim 1,25).

Franjo nije Isusa kao bogočovjeka samo štovao i promatrao, nego mu se obraćao u molitvi. Njegovi himni Kristu izmjenjuju se sa jednostavnim molitvama Isusu. Pomisao da je vječ-ni Sin Božji postao čovjekom poput nas, Franju je naprosto fascinirala. To se vidi iz njegova shvaćanja Jaslica i Križa… Samo se tako može shvatiti zašto je Franjo bio gotovo zaljubljen u Ime Isusovo. Toma Čelanski u tom vidu kaže i ovo: «Stalno je bio pove-zan s Isusom, Isusa je nosio u srcu, Isusa u ustima, Isusa u ušima, Isusa u očima, Isusa u rukama, Isusa u svim ostalim dijelovima tijela uvijek je no-sio» (1 Čel 115). Sveti Bonaventura piše da je Franjo htio da se ime Go-spodinovo časti s osobitim poštovan-jem. Zato je preporučio braći da se listiće, na kojima je ispisano Njegovo ime, stavi na pristojno mjesto kako se ne bi možda dogodilo da ih netko zgazi. Zatim nastavlja: «A kad bi iz-govarao ili čuo ime Isusovo, iznutra bi ga obuzelo neko zanosno raspolo-

naše teme


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj ženje, a izvana bi se činilo kao da se poigrava, ili kao da je okusio nešto slatko, ili kao da mu uho ispunja mi-lozvučna glazba» (X,VI).

Franjo želi štovati Ime Isusovo; nađe li ga zapisanog na papiru, s poštovan-jem bi to sačuvao kao Sakrament. U daljnjem širenju pobožnosti Isusu, kroz nekoliko bi stoljeća to Ime po-stalo u franjevačkom pokretu glavna riječ za razmatranje i simbol medi-tacije.

na kršćanska nakana. Osobu Isusa Krista, simboliziranu gore spome-nutim monogramom IHS, Bernardin želi staviti kao važan znak i životnu zastavu nasuprot bujajućoj renesan-si starog poganstva i neprekidnim svađama među različitim skupina-ma, čije su se zastave mogle vidjeti na svakom mjestu. Monogram IHS, koji zrači poput krune, potječe iz religijsko-kulturne situacije njegova doba, iz njegova vlastitog teološko-franjevačkog domišljaja i iz živog pučkog shvaćanja djelotvorne snage koja proizlazi iz ovog izričito sve-tog znaka. Univerzalno Gospodnje kraljevstvo i njegova manifestacija u grafi čkom prikazivanju za njega uvijek idu zajedno. To također ima prizvuk prastarog pučkog shvaćanja da, kad netko ima ime, ima i cijelu osobu. Tako mrtvo slovo postaje ži-vim sadržajem.

Bernardinov monogram Imena Isu-sova, koji se i danas čuva u mjestu Fiesole, pokazuje na jednoj ploči-ci (mandali) prva tri slova grčkog Imena, i to - prema novoj Bernar-dinovoj kompoziciji -, s pozlaćenim gotičkim minijaturnim slovima na modroj podlozi, obavijenoj kružni-com iz koje izlazi 12 zlatnih i 144 legiranih zraka, što zajedno oblikuju dvanaesto-kraku zvijezdu. Srednje slovo završava gore u križu. Kvad-ratna mandala obavijena je latinskim tekstom iz Prve poslanice Filipljani-ma: «Na ime Isusovo neka se prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika» (2,10).

Bernardinov subrat i suvremenik Ivan Kapistran – zaštitnik Iloka (umro 1456.), dao je da se taj mono-gram stavi na ratne zastave, s kojima se u bitci kod Beograda izvojevala pobjeda.

Leonardo Portomauricijski (+1751.) nastavlja štovanje Imena Isusova u franjevačkom duhu, tj. štovanjem bogočovjeka Isusa Krista. Upravo se kod njega, koji rado prihvaća po-ticaje drugih, susreću strujanja raz-nodobnih pobožnosti, koje također pristižu iz geografski različitih pod-

ručja. Leonardo slijedi primjer svog subrata Bernardina isto kao i poticaje sa iberskog Zapada: Vinka Ferrarij-skog i Ignacija Lojolskog, za kojega znak IHS postade sveprisutnim moti-vom, svakako s promjenom grčkih u minijaturna latinska slova, pri čemu je na poprečnu crtu slova H stavl-jen križić. Ovaj redoslijed svakako nije posvema nov, jer već ga u svom biskupskom grbu imao sveti Bona-ventura, premda za njegovo vrijeme još nije bilo tako upečatljivo štovanje Imena Isusova. Ovom se monogramu više puta dodaje i motiv sa čavlima za razapinjanje.

Ignacije Lojolski uzima Bernardinov monogram kao grb svoje Družbe Is-usove s geslom: «In nomine Jesu – U ime Isusovo!» Taj se poklik udomaćio u svagdašnjoj kršćanskoj pobožnosti te se svi poslovi poduzimaju riječi-ma: U ime Isusovo!

Znak Imena Isusova je svugdje – uz njegovu funkciju zaštitnog znaka -, postao simbolom meditacije: na ku-ćnim vratima, u crkvama, za vrije-me pučkih misija, kad se mandala sa monogramom IHS na stjegovima pokazivala pod vedrim nebom, te lju-bila i štovala. Što je moglo biti blis-kije puku, negoli prigodom izlaganja takve mandale u doba baroka priredi-ti vanjsko slavlje. Tako se npr. pucalo iz mužara, zvonila su zvona, zasvira-le su fanfare, udaralo se u bubnjeve i sviralo se u glazbene instrumente… Sve je to bilo jarko osvijetljeno i sav je puk klicao: Živio Isus!

Leonardo je molitveni zaziv, koji je već bio živ u pučkoj pobožnosti, preuzeo za časove štovanja Imena Is-usova: «Moj Isuse milosrđe» i «Hval-jen budi Isus Krist». U korovima su se sve molitve stalno ponavljale; u južnim zemljama temperamentnim usklikom, a u Njemačkoj nešto suzdr-žanije, ali ništa manje srdačno.

Važnost slike i simbolaU takvim litanijskim zazivima, u pogledu na ovakvu meditaciju nad slikama, ujedinilo se osjetno-vidljivo sa duhovno-nadosjetnim, a sadržaji

Značenje monograma

IHS U liturgijskim slavljima Ime Isuso-vo počelo se štovati u 14. st. Veliki štovatelj i širitelj pobožnosti Imena Isusova bio je već spomenut sveti Bernard Sijenski (umro 1444.). On i njegovi učenici širili su to štovanje po cijeloj Italiji i Europi, a naslijedili su ga od svog ustanovitelja Franje Asiškog. Štovanju Imena Isusova Bernard je prvi dao posebno značen-je, izloživši ga javno s monogramom IHS. Od njegova vremena taj se znak nalazi često uklesan u kamenu, na kućnim vratima itd. Mnogi taj mono-gram tumače kao kraticu latinskog: «Jesus hominum Salvator – Isus Spa-sitelj ljudi». No to su tri početna slo-va grčkoga '��US' (IEZUS), jer se veliko dugo «e-�» piše kao naše «H». Neki to tumače i kao skraćeni-cu grčkoga: ��OUS X��S��S SOTEP (Jesus Xristos Soter) – ISUS KRIST SPASITELJ.

U Bernardinovo je vrijeme štovanje Imena Isusova izazvalo val pobož-nosti, jer u njoj se očitovala uzviše-

Ljudima prijateljLjudima prijatelj


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj su se doživljavali u pretresanju starih događaja: gledanjem, slušanjem i pri-povijedanjem, a prigodice i pljeskan-jem ili podizanjem ruku. Bernardin je vjerojatno djelovao na temelju ne-kog prvotnog poticaja, kad je stvorio mandalu za meditaciju ili ju je dalje razvijao iz već postojećih uzoraka. Radi se o slici osnovne kulture jedne «mandale», čiji je pojam švicarski dubinski psiholog C. G. Jung pre-uzeo iz indijskog kulturnog kruga. Takve bi se mandale, tj. prijevojne pločice, mogle nazvati i «slike sredi-ne». One u jednoj slici sažimlju put i cilj, a put i cilj našega života je Isus. Preko kružnica i zraka koncentriraju se, skupljaju i vode prema sredini te pokazuju cilj. Kao kod najpoznatije mandale za meditaciju Srednjeg vi-jeka, one od brata Klausa von Flüe, kvadrat i kružnica igraju u tome važ-nu ulogu.

Kad bismo danas željeli razmatrati nad slikom, onda se možemo pitati, treba li pločica Imena Isusova neki produžetak ili neku izmjenu. Osjećaj za snagu simbola je, nakon stano-vitog doba otrežnjenja, u posljednje doba ponovno porastao. U poveza-nosti sa slikom Krista znak Imena Isusova mogao bi, protumačen i jed-nostavno komentiran, ponovno voditi razmišljanju doživljenog povijesnog, sadašnjeg i budućeg Krista ovdje i sada.

Molitve Imenu IsusovuZa razmatranje nam mogu u privatnoj pobožnosti poslužiti i Litanije Imena Isusova iz franjevačkog molitvenika «Serafsko cvijeće», koje završavaju ovim molitvama:

«Gospodine Isuse Kriste koji si ka-zao: Ištite i primit ćete; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se; daj nam, molimo te, božansku svoju lju-bav da te svim srcem, ustima i djelom ljubimo i nikad te hvaliti ne presta-nemo.

Daj nam, Gospodine, da se tvoga svetoga Imena bojimo i ujedno ga uvijek ljubimo, jer nikada ne presta-ješ one ravnati, koje u svojoj ljubavi

utvrđuješ. Koji živiš i kraljuješ u vi-jeke vjekova. Amen.

Bože, koji si preslavno ime Isusa Krista, Sina Svojega, Gospodina na-šega, svojim vjernima učinio preslat-kim i preljubaznim, a zlim duhovima strašnim, daj, molimo te, da svi koji to Ime Isusovo na zemlji pobožno štu-ju svetu i slatku utjehu ovdje osjete, a ondje u nebu zadobiju vječnu radost i beskrajno blaženstvo. Po istom Kris-tu Gospodinu našem. Amen».

Franjo Saleški i Ime

IsusovoBiskup u Ženevi i učitelj duhovnog života sveti Franjo Saleški (1567.-1622.), kojega Crkva slavi 24. siječn-ja, započinjao je i završavao svoja pisma i mnoge propovijedi sa: «Vivat + Jesus!» (Živio Isus!). Isusovo se Ime za njega nije smjelo bilo kako izgovarati. Nije dosta znati da se ime Isus sastoji od dva sloga; niti je dostatno da se ime izgovara samo jezikom i ustima. «To čine i papige ali time nisu spašene! smatra Franjo Saleški. Zauzvrat ustima pristoji se utisnuti ga u srce. «Nije sve u tome da se nazivamo biskupima, svećeni-cima, redovnicima i redovnicama, štoviše vrijedi se zamisliti, je li naš život što ga provodimo u skladu s imenom koje nosimo!»

U sebi i na sebi nosimo jedno veliko ime. To je ime «Bog s nama». Ime je program i postaje nam imenom kojim nas se zove.: Isus. U njemu nas susreće spasenje Božje. Ime je riječ otkupljenja i spasenja. «Živio Isus» znači i «Živjela Istina!», da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno (Fil 2,9), jer nema pod nebom dru-

goga imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti (Dj 4,12). Prema Franji Saleškom spasenjska snaga imena je otkupiteljska riječ po kojoj ćemo ući u nebo. Vrata nebeska su ime koje nam je dano pod nebom. «Tako je započeo naš Gospodin, kad je postao Otkupitelj i Spasitelj, pošto primi ovo ime, da namiri naše dugove nikojom drugom cijenom negoli svojom dragocjenom krvlju. Na Gabrielov pozdrav bio je nazvan Isusom, što znači Spasiteljem».

Franjo Saleški naziva blaženim one, koji izgovaraju Ime pobožno i sa osjećajem duboke zahvalnosti što nas je Spasitelj otkupio svojom krvl-ju i trpljenjem. Ime Isus valja često u životu ponavljati i to promišljeno i brižljivo. Ime je postalo kao ime nad svakim imenom, kao miris najboljih mirodija, kao ulje razlito (Pj 1,3) koje je vječni Otac dao svome Sinu. Ime je poput balzama prikladno da liječi sve rane duše.

Čudo Božića se imenom «Isus» du-boko upisuje u ljudska srca. U Isusu kuca Božje srce za nas, a Isusovo srce otkucava u našem srcu. Ako mi Boga nazivamo Imenom i ako on nas naziva imenom, počevši od našeg krštenja, onda to prema biblijskom shvaćanju znači da se uzajamno po-znajemo. On nam se otada obraća svim svojim bićem i svojim Duhom želi prožimati naš život, a na nama je da mu se obraćamo u skromnosti i da ime Boga svoga ne izustimo uza-lud, jer Gospodin ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo (Izl 20,7). To bi uz krivo svjedočanstvo i bogopsovku moglo uključivati i ma-gijsku uporabu Božjeg imena, a to je Ime sveto.

Ljudima prijatelj naše teme


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj

Križ iz crkve svetog

Damjana u Asizu

Ovogodišnji Božić sla-

vimo u 800. obljetnici

utemeljenja Franjevač-

kog reda, u kojoj cijela

franjevačka obitelj, tj.

franjevci i franjevke

prvog, drugog i trećeg

Reda, zahvaljuje Bogu

za sve milosti kroz pro-

tekla stoljeća.

U tom su vidu na razini Vijeća franje-vačkih zajednica organizirana razna događanja do konačnog slavlja u ruj-nu 2009. godine. Naime, franjevci i franjevke u Hrvatskoj i Bosni i Herce-govini žele taj Jubilej obilježiti tako, da kroz sve njima povjerene kapelice i crkve prođe «Križ svetog Damjana iz Asiza», pred kojim je Franjo u mo-litvi čuo Kristove riječi: «Idi, Franjo, i popravi moju kuću…». Vrijedi na-pomenuti da će Križ iz Asiza boraviti samo u franjevačkim zajednicama u Zagrebu i okolici. On je već prije Božića bio izložen kod franjevaca u crkvi Gospe Lurdske, kod trećore-daca na Ksaveru, kod hercegovačkih franjevaca u zagrebačkoj Dubravi, kod franjevki od Bezgrješnog začeća na Barutani, kod splitskih franjevki na Jordanovcu i kod cetinjskih fran-jevki u Kustošiji.

Završetak «hodočašća» ovog Križa,

za koje vjerujemo da će do tada za njim hodočastiti mnogi hodočasnici, bit će na svetkovinu Našašća svetog križa 14. rujna 2009. godine u fran-jevačkoj crkvi svetog Franje u Sige-tu – Zagreb. Križ će u toj crkvi biti izložen do 18. rujna.

U svakoj se crkvi križ unosi u crkvu u procesiji, gdje je najprije on, zatim svijeće, vatra, ministranti, svećeni-ci, članovi Franjevačkog svjetovnog reda, Franjevačke mladeži i narod Božji.

Vrijedi se spomenuti razgovora što ga je raspeti Isus s križa svetog Damjana vodio s mladim Franjom, kako bi nas rasvijetlila njegova ljepota i dodirnu-la njegova poruka. Dok je Franjo kle-čao, čuo je glas Raspetoga: «Idi i po-pravi moju Crkvu koja se ruši!» Pred istim je Raspelom molio: Gospodine, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigur-

800-obljetnicafranjevaštva

KRIŽ i jaslice?

Ljudima prijatelj


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj no ufanje i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju. I mi u molitvi zahvaljujemo Ocu milosrđa na daru života, na prijateljstvu i po-zivu da «popravimo Crkvu». Zato se nadamo da će o Križu iz Asiza još biti riječi u našim glasilima i da će nas on približiti svetom Franji, koji je pred njim doživio svoje obraćenje i poziv.

Jaslice svetog Franje

Asiškog u GreciuFranjo Asiški je u 13. stoljeću insce-nirao jedan igrokaz koji i dandanas ima svoj odjek «u svim crkvama koje su po cijelome svijetu», a to su jaslice. Pred kraj svoga života Franjo doživl-java da mu život po Evanđelju postaje sve stvarniji i otvoreniji. Kristove ga riječi sve više prožimaju i njegov ži-votni put sve više očarava. Onim što je od Krista primio, Franjo u svojoj osobi postiže sklad između ljudskog i nadljudskog, između stege i razumne popustljivosti i između sveca i prija-telja, koji je snagom Krista najdublje prožet ovozemaljskim osjećajima; on vjeruje u nevidljivo a traži moguć-nost da to pokaže vidljivim.

Ukoliko pred očima imamo ove mis-li, moći ćemo shvatiti činjenicu bo-žićnih jaslica i slavlja božićne noći, kako je to pred kraj svoga života uči-nio Franjo a mi činimo danas.

Prije negoli je dobio rane na svom tijelu (17. 09. 1224.), Franjo pomalo gubi vid i odlazi na pregled očiju. Često mijenja svoj boravak, a još češće traži tišinu i samoću. Pred kraj godine 1223. bio je u mjesto Grec-cio kod jednoga gospodara imenom Ivan. Franjo mu reče da želi svečano proslaviti Božić, no za nešto takva potrebna mu je njegova pomoć. Htio bi, reče Franjo, inscenirati Isusovo rođenje i mnoštvo ljudi koje stoji iza ovog značajnog događaja. Franjo sve dobiva na raspolaganje i priredi jednu štalu s jaslama i slamom, jednim vo-lom i magarcem. Na to mjesto dovodi jedan bračni par s malenim djetetom,

a ljudi su o ponoći pristizali sa svi-jećama i bakljama.

Sve je bilo osvijetljeno, kako nam govori prvi Franjin životopisac Toma Čelanski: «Iz mnogih naseobina pozvana su braća. Muškarci i žene onoga kraja prirediše prema svojim mogućnostima svijeće i baklje da bi rasvijetlili noć, koja je blistavom zvijezdom rasvijetlila sve dane i go-dine. Napokon je došao Svetac Božji. Kad je vidio da je sve pripravljeno, obradovao se. Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac. Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siro-maštvo, preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Bet-lehem. Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinja-ma» (1 Cel 85).

Nakon toga slijedilo je liturgijsko slavlje, misa, na kojoj je Franjo u li-turgijskom odijelu čitao Evanđelje i propovijedao. Da bismo lakše mogli zamisliti Franjin način propovijedan-ja i njegove ushićenosti, dovoljno je od istog pisca navesti sljedeće: «Za-tim propovijeda okupljenom narodu o rođenju siromašnog kralja u malom gradu Betlehemu. A često je, kad je Krista htio nazvati 'ISUSOM', silnim žarom govorio samo 'Betlehemsko Djetešce', a ime 'Betlehem' je izgo-varao poput ovce koja bleji. Usta su mu bila ispunjena riječima, ali još više slatkom ljupkošću».

Nakon izvješća o nekom kreposnom čovjeku koji je imao viđenje da se Franjo približava jednom Djetešcu u jaslicama i budi ga iz najdubljeg sna, Toma Čelasnki zgodno zapaža: «To viđenje nije bilo neumjesno; ta, Dije-te Isus bilo je zaboravljeno u srcima mnogih. Ovdje je ono djelovanjem svoje milosti po svojem svetom sluzi Franji bilo opet probuđeno i duboko utisnuto u trajni spomen»! (1 Cel 86). Ovo pronalaženje i otkriće prikaza Kristova rođenja, koje je kasnije na Zapadu dobilo veliko značenje u kršćanskoj liturgiji, uključuje i po-novno otkriće Kristova utjelovljenja, osobito s obzirom na njegovo trpl-

jenje na križu i život među ljudima. Do takvog otkrića Franjo ne dolazi nekim umovanjem nad pojedinim tekstovima Svetoga pisma, nego svo-jim dubokim vjerničkim osjećajem i razumnošću. On ponovno pronalazi Kristovu ljudsku narav u njezinu do-slovnom smislu.

Raspeti Krist za Franju nije više neko biće koje bi bilo neosjetljivo na sva-ku bol, nego je istinsko tijelo koje malakše u grčevima. Isus, koji kao čovjek ne bi trpio na križu, mogao bi biti predmet pobožnog štovanja, ali ne i zahvalne ljubavi. Isto je tako i s njegovim rođenjem. Gleda li netko na rođenje samo pjevanjem anđela i poklonom pastira i mudraca, taj za-boravlja da je Svetoj obitelji bilo u svratištu uskraćeno gostoprimstvo, te je potražila utočište u jednoj štali i tako je za svoga Sina umjesto koli-jevke imala bijedne jasle.

U božićnim jaslicama Franji se ispu-nila velika želja: da pripadne onima kojima je u prvom redu htio pripadati sam Krist. Krist je svojim rođenjem uspostavio jednu novu ljestvicu vred-nota, koja se neće moći niti mijenjati niti postavljati u pitanje. Po njoj je Bog ponizan, ili kako to kaže Franjin životopisac: «Bog je uvijek manji, u nemoći još uvijek moćan, u smrti još uvijek živ, u malome velik, u Djetetu neshvatljivi Bog» (1 Cel 84-87).

Središte ovakvog iskustva Krista bila je, osobito u posljednjim godinama Franjina života, uvijek jasna i uvjerl-jiva vrijednost Kristova primjera. Krist nas više negoli riječima uči svojim primjerom!

Između Greccia, mjesto prvih jaslica, i La Verne, brda gdje dobiva rane, Franjo je u samome sebi duboko pro-živio iskustvo Krista u svoj njegovoj milini i strahoti, a da ljubav u svojoj biti uopće nije bila podijeljena, nego naprotiv u potpunosti izjednačena. Naime, Franjo istom ljubavlju ljubi i Djetešce i Raspetog, jer i u jed-nom i drugom otkriva i ljubi jedno te istog bogočovjeka Isusa Krista. Nikola Bašnec

naše teme



Među odraslima je gotovo samo po sebi razumljivo: »jaslice su za djecu, baš

za onu sitnu djecu«. To je područ-je njihova čudesnog svijeta. Tu oni mogu u punoj slobodi letjeti na ori-jentalnim tepisima, ići na devama u pratnji kraljeva i mudraca, vući za kape uspavane pastire, svirati s anđe-lima u zlatne trube ili se smjestiti uz Mariju i Josipa i gledati Dijete u toj tamnoj noći.

„Folklor i osjećaji'' Dok to gleda-mo, mi kao „veliki“, ostajemo malo podalje. Međutim, među tisućama jaslica po crkvama i kućama vode se ugodni i puni čara razgovo¬ri iz-među roditelja i djece. Volim gledati jer je nemoguće čuti sve te tajne dok majke govore svojoj djeci pred jasli-cama naših živopisnih crkvi: Isus je

tu u jaslama na pravom sijenu koje tako dobro miriše.

Pozivam vas na sastanak pred jas-licama. Htio bih vas tamo vidjeti s malima, jer se s njima bolje približa-vamo Djetetu.

Jaslice su mjesto s kojeg svatko može poći na hodočašće u svoje djetinj-stvo... Tu se svatko može vratiti onom djetetu koje jest. Ovdje se može na-pojiti kao na prvom izvoru. Ovdje pije mladost svijeta koji se još rađa. Ovdje kuša svježinu čovječanstva koje i dalje nešto želi.

Maske što ih odrasli stavljaju kad se pojavljuju u uredu, u školi ili u tvornici padaju pred jednostavnošću jaslica. A čovjek se otkriva čovje-kom, većim i dubljim negoli kad je daktilograf, profesor ili tehničar. On

U ZORU Božića„postaje“, neprestano, zajedno s dje-tetom koje je u njemu. „Budite kao djeca!“

U krhkom tijelu Isusovu, Čovjek i Bog su jedno. Tako cvate život, skri-vena moć onoga koji stvara. Bog se nije prestao rađati u čovjeku. On u njemu nastavlja svoje neprestano rađanje koje ga čini više njim od njega samoga: »Ima toliko zora kaje još nisu zasjale« (Rig-Veda).

Dijete u jaslicama ponavlja svakom čovjeku koji ga prihvaća: »Vi ste dje-ca Božja ... Budite kao djeca čije se mogućnosti pred njima neprestano otvaraju«.

U mrklini božićne noći čovjek, po-staje i rađa se kao dijete Božje i toliko će zora još zasjati prvim svjetlom.

Fra Stjepan Novoselec


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj

BOŽIĆPadaju bijele pahuljeBliži se Isusov danNjegov rođendan

Otvorimo naša srdašcaRaširimo široko rukePrimimo djetešce maloBez imalo muke

Božić je i naš danKad slavimo naš rođendan.Jer svakoga se Božića i mi rađamo zajedno s Bogompjevamo njegove pjesme gasimo žeđ s njegove česme.

Njegove riječi naša su hranaU jaslicama dijete se rodi.Budući kralj u slobodu sve nas vodi.

Radenka Skorup

Ljudima prijateljLjudima prijatelj


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Lj

udi

ma

prija

telj

- Sv.

Leo

pold

Bog

dan

Man

dić

Navršilo se 16. listopada 2008. punih 25 godina od svečanog proglašenja

Leopolda Bogdana Mandića svetim. Spominjemo se ovog srebrnog jubileja

želeći obnoviti uspomene duboko urezane u naše pamćenje. One su postale

povijest Crkve i još posebno poticaj za naš hrvatski narod. Naime, tim

događajem obilježena je naša katolička baština vjere, neizbrisivim pečatom

vjernosti Kristu i Crkvi. Unatoč svemu što je hrvatski narod proživljavao u

svojoj povijesti, potvrđujući svoju postojanost u privrženosti Bogu, nagrađen

je divnim darom neba u liku svetog Leopolda Mandića.

25 godina...25 godina...

Osobito divan dar Bovremenu


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj 25 godina...

Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Otkada su Hrvati masovnije upo-znali njegov lik,

1946. godine, zaslugom tadašnjeg zagrebačkog nadbiskupa, a sada bla-

no je bio zapažen velik broj Hrvata iz domovine i svih krajeva svijeta. Dolazeći na trg svetog Petra, na mje-sto proglašenja svetim, hodočasnike je dočekivala velika slika Leopolda Bogdana Mandića na pročelju bazi-like svetoga Petra, iznad središnje lože „blagoslova“. Za dan proglašenja Leopolda svetim odabrana je nedje-lja, 16. listopada 1983. Za to je bilo više razloga. Ponajprije da se istakne sadržaj i značenje cijelog Leopoldova života i njegova poruka za život Cr-kve u našem i budućem vremenu.

Bilo je to u jubilarnoj godini Otkupljenja. Naime, onih je dana završio rad Sinode

u Rimu o Pomirenju, sakramentu Pokore. Papa je htio da završetak Sinode bude obilježen proglašenjem Leopolda svetim, kao uzora ispo-vjednika. Htio je da tako pastiri duša u obavljanju svoje službe ispo-vijedanja u Leopoldu nađu njegov zov i svoj uzor, a vjernici da otkriju čudesnost potrebe ovog sakramenta kao sredstvo duhovnog uskrsnuća. Osim toga, Papa je, s ovim trenut-kom Leopoldova proglašenja svetim htio povezati i svoje jubileje u službi Crkve: petu obljetnicu svoga Pon-tifi kata i 25. obljetnicu biskupskog posvećenja. Nema sumnje da je i sve to doprinijelo okupljanju tolikog mnoštva ljudi.

sudionika iz cijeloga svijeta za ko-načno i najviše ustoličenje blaženog Leopolda Bogdana Mandića progla-šenjem svetim. Doista, već progla-šenjem blaženim, govorim o nama Hrvatima, vjera u Boga je oživjela, što se očitovalo u duhovnom prepo-rodu iako to nije mjerljivo ljudskim mjerilima, ali se pokazalo privrženo-šću prema svetom Leopoldu u našem narodu. U njemu su našli uzor koje-mu su mogli pokloniti svoje srce i po-vjerenje, zagovornika i posrednika kod Boga. A u materijalnom obliku se očitovao odjek u gradnji crkava, kapelica, oltara po kojima se ovjeko-vječuje spomen na svetog Leopolda. Postao nam je bliži i draži svojim duhom, zagovorom i svetošću.

Nije se dugo čekalo i Crkva je osje-tila taj živi odjek štovanja blaženog Leopolda.

U kratkom vremenskom razmaku određuje promaknuće i uzdignuće Leopolda na čast svetosti, što je i učinjeno, 16. listopada 1983. godine. Sada, nakon 25 godina, želim vas, dragi čitatelji, pobliže podsjetiti i do-zvati vam u pamet taj nezaboravni i ovjekovječeni dan. Trg svetog Petra u Rimu ponovno je okupio hodoča-snike iz Italije, cijele Europe i čitava svijeta. Uz mnoge narodnosti poseb-

25. obljetnica proglašenja

Leopolda Mandića svetim

ženog Alojzija Stepinca i hrvatskih kapucina, obuzelo ih je oduševljenje i radosna nada da bi im uskoro mo-gla zasjati zvijezda neba po svetosti skromnog i tihog kapucina. Imajući u vidu crkveni postupak za uzdizanje nekoga na čast oltara, nije se dugo čekalo. Časni Sluga Božji Leopold Bogdan Mandić bio je proglašen blaženim 2. svibnja 1976. godine na Trgu svetoga Petra u Rimu po papi Pavlu VI. Još su živi mnogobrojni ne samo svjedoci nego i sudionici tog događaja. Kada je nakon izrečenih riječi pape Pavla VI. kojima je Leo-polda proglasio blaženim, otkrivena velika slika novog Blaženika Crkve, prolomio se pljesak i čujan, glasan, uzdah sreće sudionika tog svečanog čina. Možete li zamisliti kolika je tek bila radost i ponos za nas Hrvate u tom času? A bilo nas je mnogo na Trgu svetoga Petra u Rimu! Još nam odzvanja u ušima zanosna riječ pape Pavla VI: „Svaka čast i vama, sinovi Hrvatske, što ste dali našem vremenu tako uzvišen i tako čovječan lik svoje katoličke povijesne baštine!“ A odjek ovog događaja bio je veći nego što smo možda očekivali ili zaslužili.

Samo sedam godina kasnije, našli smo se ponovno na istom trgu uz još mnogo veće mnoštvo okupljenih

ožji našem


Za početak slavlja proglašenja blaženog Leopolda svetim, papa Ivan Pavao II. izašao je na Trg svetoga Petra s preko 400 nad-biskupa i biskupa koji su bili na Sinodi, a sada su se i kao predstavnici Crkava cijeloga kršćanskog svijeta pridružili okupljenom mnoštvu ljudi. U tom trenutku se doživio istinski osjećaj Sveopće Crkve. Teško je govoriti o preciznom broju sudi-onika na proglašenju Leopolda Bogdana Mandića svetim. Je li to bilo samo beskrajno mnoštvo ljudi dokle je oko dopiralo, ili čitav Rim? Poznat nam je broj prema podijeljenim ulaznicama za hodočasnike iz tadašnje Ju-goslavije, 4.500 Hrvata i drugih nacionalnih manjina, kao i broj uglavnom Hrvata iz inozemstva - 4.840. Dakle, ukupan je broj hodočasnika koji su predstav-ljali našu domovinu, odnosno, hrvatski narod bio 9.340.

U svakom slučaju, prema izvje-štajima novina i časopisa bilo je iznenađujuće mnogo sudionika. Novine „La difesa del popolo“ spominju više od 150.000. A i sam Papa je bio iznenađen to-likim mnoštvom hodočasnika

ZZZa pbbbllaaažIIvvvaaanssvvveeetbbbiisssknnnaa Sppprreeedkkkrršššćookkuuupttooommm oossjeggoovvvooonniiikBBBBoogttooo bbbilljuudddččiiitaaavppprreeemzzaaa hggoossslnnnaaccciuuuggllla-- 444.8hhhoodddolljaallli hhhrrvvva

UUUU sssvšštttajajajiiizzznnneNNNNNooovsspppooomssaaammmlliikkimLj

udi

ma

prija

telj

- Sv.

Leo

pold

Bog

dan

Man

dić

25 godina ...25 godina ...

te je izjavio da do tada još nikada na proglašenju nekoga svetim ili blaže-nim nije sudjelovalo toliko ljudi.

Valja spomenuti i da je papa Pavao VI. proglašujući Leopolda blaženim, prvi puta primijenio novi papinski obred za proglašenje blaženim te ga sam obavio, iako je to ranije činio neki od kardinala. Također, prvi puta se to činilo izvan bazilike, na Trgu svetoga Petra. Jednako je tako i papa Ivan Pavao II., po novom obredu obavio proglašenje Leopolda svetim. Od tada se papinski obred proglaše-nja svetim obavlja unutar svečanog euharistijskog slavlja. Nakon izrijeka formule proglašenja oca Leopolda Bogdana Mandića svetim, dugo je odjekivao pljesak u znak zahvalnosti i oduševljenja za dar neba što ga je primila od Boga cijela Crkva i po-sebno naš hrvatski narod.

U prigodnoj homiliji Papa je povezao godinu Otkupljenja sa sadržajem Si-node čija je bila glavna tema razmi-šljanje o pomirenju i Pokori u posla-nju Crkve. U tom svjetlu je predstavio i lik samoga novoga sveca Leopolda Bogdana Mandića. Istaknuo je koliko je novi Svetac u toj službi bio cijeloga života pomiritelj i sluga sakramenta Ispovijedi, Pokore, ali da on u tome i

nadalje ostaje nadahnitelj i uzor, za sada, i za budućnost. Na poseban se način to odrazilo i prepoznalo u Papi-nim riječima kad je povišenim tonom rekao: „Što preostade svetom Leo-poldu? Kome je i čemu služio njegov život? Ostadoše mu braća i sestre što bijahu izgubili Boga, ljubav i nadu. Siromašna ljudska bića koja su treba-la Boga i koja su ga zazivala moleći njegovo oproštenje, njegovu utjehu, njegov mir, njegovu vedrinu!“ Papin je govor bio često prekidan snažnim odobravanjem i oduševljenjem.

Na kraju mise, Sveti je Otac uputio zanosne pozdrave i zahvalnost svim sudionicima proglašenja svetim oca Leopolda, ponajprije Hrvatima, Ta-lijanima, a onda hodočasnicima iz Njemačke, Austrije, Poljske, Kanade, Amerike i Australije, uz podjelu Apo-stolskog blagoslova. Nakon dugotraj-ne pozornosti, molitve, sabranosti i tišine, odjednom je Trg svetog Petra postao kao košnica. Hodočasnici su se razilazili noseći u srcu nezabora-van doživljaj za cijeli život koji ne izbljeđuje niti sada poslije 25 godina. Posebnu gordost i opravdan ponos osjetio je naš mali hrvatski narod koji je proglašenjem Leopolda svetim, doživio veliku slavu. Ne svjedočili li to i svakodnevna molitva mlade Sandre, rođene u Senju, dobitnice


Obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim

olimpijske medalje na ovogodišnjoj Olimpijadi u Pekingu? Naime, s po-nosom je izjavila da se „prije svakog natjecanja obavezno molila svetom Leopoldu“. Hrvatski narod je predao Sveopćoj Crkvi plod svoje katoličke baštine i povjerio ga je ljubavi i vjeri cijelog svijeta. Sveti Leopolde, moli za narod svoj!

Nikola Stanislav Novak

25 godina ...

Papa Ivan Pavao II podjeljuje blagoslov

Mnoštvo vjernika okupljeno na Trgu Sv. Petra prilikom beatifikacije

U ime Hrvata kod prinošenja darova

Fra Nikola Stanislav Novak, kapucin, predstavlja Papi sve prisutne iz Hrvatske prilikom audijencije


Lju

dim

a pr

ijate

lj - S

v. L

eopo

ld B

ogda

n M

andi

ć

25 godina ... Uz svjetsku molitvenu

osminu za jedinstvo

kršćana 2009. donosi-

mo propovijed koju je

30. srpnja 1959. u žu-

pnoj crkvi sv. Mihaela

u zagrebačkoj Dubravi

održao dr. Tomislav

Šagi-Bunić prigodom

17. obljetnice smrti oca

Leopoldazemlji za života, nekako kao da se stostruko umnožilo poslije smrti. Večeras kad smo se sabrali mi koji se osjećamo dužnicima oca Leopol-da da spomenemo tu godišnjicu, htio bih da nas sve podsjetim na jednu od karakterističnih crta njegova lika: to je njegova zauzetost za ujedinjenje »pravoslavnih« kršćana s Katolič-kom crkvom.

U ovom povijesnom trenutku naročito je važno da baš to dozovemo u svijest, i to zato

što je slavno vladajući papa Ivan XXIII. 25. siječnja ove godine u sve-čanom govoru kardinalima objavio svoju odluku da sazove opći sabor cijele Crkve i da pozove na ujedinje-nje sve odijeljene kršćane. Koliko je sjedinjenje svih kršćana velika i za-mašna stvar i koliko je dalekosežna i koliko vrijedi pred očima Božjim ta inicijativa Ivana XXIII., o tome vam nije potrebno govoriti.

Vi dobro shvaćate da Ivan XXIII., kad poziva sve kršćane na Kristovo jedinstvo, nema pred očima nikakve potajne političke ili bilo kakve ovoze-maljske zle i sebične ciljeve, nikakve prikrite namjere ili želje za ekspanzi-jom papinske svjetovne moći, nika-kve imperijalističke i eksploatatorske težnje prema kršćanskim narodima koji se sada ne nalaze u jedinstvu Ka-toličke crkve. Vi znate da se ne radi o tome da se nekome bilo što oduzme

i da se odijeljeni kršćani liše svojih narodnih i povijesno ukorijenjenih običaja da bi se uništila njihova kul-turna samobitnost i samosvojnost u općem okviru kršćanske kulture. Vi znate da nije cilj da bi se njima odu-zeo njihov obred ili bilo što, na što su tijekom stoljeća opravdano vezani.

Vi znate da se, naprotiv, radi o tome da se svi sinovi Božji, koji sada lutaju izvan Očeva doma sjedine oko Očeva stola. Vi znate da se radi o tome da bude uklonjeno ono bolno međuljud-sko nerazumijevanje, onaj razdor i razbijenost koji danas vladaju među kršćanima. Svi hoće biti smatrani Kristovima, a ipak je toliko unutraš-nje razdijeljenosti, često sektašenja, nadmetanja, međusobnog optuživa-nja, a da i ne govorimo o tome kako su često mnogi kršćani udaljeni po sadržaju onoga što vjeruju. Kršćan-stvo, gledano u cjelini, tako je daleko od one Kristove zapovijedi: »Novu vam zapovijed dajem, da se ljubite među sobom! Kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po tom će svi spoznati da ste moji uče-nici, ako se ljubite među sobom!« (Iv 13,34-35). I tko ne vidi kako je to strašna sablazan za sve one koji još ne primiše križ Kristov, za još tako mnogobrojan svijet?! I kako to ne bi boljelo Oca svega kršćanstva, njega koji je 28. listopada 1958. na svoja staračka leđa primio dvijetisućgo-

Naši su oci molili, mi molimo,drugi će moliti poslije nas,i nadam se da nije daleko dan,kad će se ispuniti Božja obećanja i bit će jedno stado i jedan Pastir. Riječi o. Leopolda

Dragi štovatelji oca Leopol-da, danas je sedamnaesta godišnjica smrti velikog na-

šeg zaštitnika i nebeskog prijatelja, sunarodnjaka našega, oca Leopolda Mandića. Sedamnaesta godišnjica smrti, koju zaista možemo nazvati plodnom jer ako je dobro činio na

Komentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/



dišnju baštinu Kristove Crkve i duž-nost da u ovom povijesnom trenutku maksimalno provede Kristovu zapo-vijed, da svim stvorenjima navijesti evanđeosku blagu vijest, kad se kao strašna zapreka evangelizaciji nekr-šćanskog svijeta neprekidno ispre-čuje sablazan razdora i pocijepanosti među kršćanima? Kako on to ne bi još bolnije ćutio u ova vremena kad svijet neminovno mora postići pravo duhovno jedinstvo, ili će sâm sebe u narasloj razdirućoj mržnji uništiti?!

Vi razumijete da je nekako najnuž-nije sve pokušati kako bi došlo do pravog jedinstva, slaganja i ljubavi među kršćanima, pa da bi onda – u skladu sa samom Kristovom riječi – nekršćanski svijet bolje uvidio pr-sutnost Krista na svijetu u kršćan-stvu, da bi lakše prihvatio blago-tvoran utjecaj Kristova Evanđelja, a s druge bi strane radi povećane, ojačane i snažnije svoje Crkve, Bog prosuo veće obilje svoga milosnoga rasvjetljenja i ojačanja u srcima sve-ga čovječanstva, Tako bi se konačno moglo postići toliko nužno duhovno jedinstvo i suradničko međusobno razumijevanje svega svijeta, ili bi se

tome neophodnom cilju mogli barem osjetljivo približiti.

Dakako da kršćanskog jedinstva ne može biti bez jedinstva vjere, jedin-stva sakramentalnoga i jedinstva vidljive vlasti. I zato Ivan XXIII. ne može uza svu svoju poniznost zatajiti svoju vrhovnu papinsku vlast. No on u duhu Kristovu ne želi biti silnik u stilu knezova ovoga svijeta (Mk 10,42), nego Pastir koji pozna svoje ovce (Iv 10,14), koji poštuje oprav-danu slobodu djece Božje.

Nema sumnje da bi se ujedinjenje svih kršćana itekako odrazilo i u ovozemaljskim okvirima, a to niko-me ne bi bilo na štetu, nego samo na izvanredno blagotvorno umanjenje postojećih zategnutosti i prijetećih opasnosti, te bi ono zaista odigralo nepredvidivu veliku pozitivnu ulogu za daljnju budućnost čovječanstva.

Uostalom, braćo i sestre, u ovom času vama ne treba mnogo govoriti o vrijednosti ujedinjenja jer svako kršćansko srce koje se samo malo zamisli u pitanje što bi uslijedilo iz ujedinjenja, dobro razumije kako je velik cilj i kako je bogougodno djelo

sve što radi za taj cilj.

U toj inicijativi za ujedinjenje osobito smo važni mi Slaveni, i to zato što je velik dio Slavena izvan jedinstva Kristove Crkve.

I eto, braćo i sestre, naš dragi nebeski prijatelj otac Leopold Mandić oduše-vio se odmalena i u svome srcu osjetio božanski poziv da postane apostolom ujedinjenja naše odijeljene slavenske braće u jednoj Crkvi Kristovoj. On je rođen u Herceg Novom gdje ima mnogo pravoslavaca. Tamo je njego-va duša, uronjena u Božju milost, u najranijoj mladosti shvatila potrebu da svi mi Slaveni budemo u jedinstvu Kristovu pa da bismo, oplemenjeni jedinstvom vjere u Krista, mogli i te kako mnogo učiniti za duhovno dobro svega čovječanstva.

Zato je on odmalena odlučio da će nešto učiniti. Ni sam nije otpočetka znao što bi to bilo, ali je živo želio, i zato je otišao u samostan te postao redovnik i svećenik. Pred njim je ne-prekidno gorjela ideja da on svega sebe, sav svoj intelekt, sve svoje sile, svu svoju moguću aktivnost posvetio tome da dovede odijeljenu braću Sla-vene u jedinstvo Kristovo.

25 godina ...


Ljudima prijatelj

Svakako da je njegova želja išla i da-lje, te je mislio i o ruskom narodu. To znam iz izjava onih koji su od njega osobno čuli da se već na početku Drugoga svjetskog rata osobito lije-po izražavao o ruskom narodu i oko njega prevrtao u sebi neke ideje.

Koliko je vidljivo iz izjava koje je tijekom vremena davao, imao je na-kanu da ovdje unutar svoga naroda započne neku akciju za ujedinjenje, da se dade na tisak i da posebno širi štovanje Blažene Djevice, ili – kako ju je nazivao – Nebeske Gospodarice. To je bilo samo tako koncipirano, ali je svakako značajno. On je odmalena znao da su pravoslavci, bez obzira što se nalaze izvan prave Crkve, ipak veliki i često nježni štovatelji nebeske Kraljice, Blažene Djevice. Mislio je da bi preko njezinog štovanja mogao pridobiti mnoga srca za ujedinjenje.

Da bi se moglo vidjeti kako je o. Le-opold uravnavao svoj život nakon što su mu propale sve nade da će moći raditi na ujedinjenju i kad se sve pretvorilo samo u snove, značajne su njegove dvije bilješke zapisane vlastitom rukom. Jednoć je napisao:

Po milosti koja mi je dana, obnavljam svoj zavjet i u isto se vrijeme prino-sim kao žrtva za spasenje moje istoč-ne braće, zajedno s nekrvnom žrtvom Isusa Krista koju svaki dan prinosim Bogu Ocu na svetom oltaru.

A godine 1941. – to je godina prije njegove smrti – napisao je ovo:

Pred Bogom: za mene tu nema nika-kve dvojbe. Ja sam po svom serafskom svećeničkom zvanju izabran da se

SSSvvaakkkkaakkooo lljljee,, tteeee jje mzzznnnaaammmmm iizzz iooossooobbbnnnoo čDDDDDrrruuuggggooga ppppooo iizzzrraaažžžannnnjjeegggaaaa ppprrre

KKKKKooollikkkkooo jettttiijjeekkkoooommm vkkkkaannnuuuu dddaaa zzzaaapppooččnnneee dddaa ssseee dddaaadšššttooovvvaaaannnjjeee jjjuu jjeee nnnnaaazzzivTTTToo jjeee bbbilllojjjee ssvvvaaaakkkaaakzzznnnaaaoooo dddaaa šššttooo sseeee nnnaaalvvvveeelliikkkkii ii čččeKKKKKrrraaaljjjiccceee, dddaa bbbii pppreeekpppprrriidddoooobbbittti

DDDDDaaa bbiii ssseee mooopppooolldddd uuurrrasssuuu mmmmmuuu ppprrrrraaadddiitttii nnnapppprrreeettvvvvoooriiilsssuuu nnjjjeeggoovvvvvllaassstiiitoommm

PPPPoo mmmmmiilloossstsssvvvoojojj zzzaaavvvjsssiimmmm kkkkaaao žnnnneee bbbrraaćććeee, IIIssuuusssaaaa KKKrrriBBBBBoooggguuuu OOOOOc

AAAAA gggoooddinnnennnnjjeegggoooovvve s

PPPPPrreeedddd BBBooogkkkkvvveee ddddvvooojjjbssssvvveeeććeeeennniič

trsim oko spasenja odijeljenih istočnja-ka. Zato se moram odazvati dobroti Gospodina našega Isusa Krista, koji me je izabrao da se mojom pomoći obi-stine božanska obe-ćanja: Bit će jedno stado i jedan Pastir. Kažem: mojom po-moći, ukoliko se po

prema Bogu i prema svakom stvore-nju, naročito prema svima slabašni-ma i krhkima, a ipak je bio otvoren prema svakoj životnoj zauzetosti i ljudskoj kreativnosti. Nije li možda Bog u ovome čovjeku otkrio svijetu, naročito slavenskom svijetu, onoga što ga je grčevito tražio Dostojevski u svom literarnom i životno oronulom starcu Zosimi? No pustimo litera-turu!

Recite, braćo, nije li Svemogući na-kanio da baš u svjetlu ovog lika – ne za njegova života nego sada poslije smrti – prospe obilato i nezaustavlji-vo bogatstvo svojih milosti da doži-vimo taj veliki i lijepi dan kad ćemo se svi u pravoj bratskoj ljubavi naći ujedinjeni?!

Pa i sami možete lako shvatiti da uje-dinjenje neće nastati samo učenim ra-spravama jer pravo se ujedinjenje ne može oslanjati ni na kakav zemaljski sjaj ili općenito na nešto što frapira izvana: sjedinjenje i nesjedinjenje, to je pitanje poniznosti, milosti Božje, pitanje ljubavi, naše poniznosti da ih znamo primiti kao što se primaju braća: njihove poniznosti da se znadu vratiti u kuću očinsku!

Kad je Ivan XXIII. pred Božić prošle godine na prvom svom javnom kon-zistoriju dozvolio da se čita svečana molba kako bi se požurilo s postup-kom za proglašenje blaženim oca Le-opolda, možda nije mislio na to da bi otac Leopold mogao biti fi gura koja bi pospješila neku drugu njegovu ideju, za koju i ne znamo je li se već tada pojavila u njegovoj svijesti. Ali je svakako činjenica da je sadašnji papa (Ivan XXIII.) svoje stupanje na papinski prijestol nekako usko pove-zao s likom oca Leopolda.

I ja se usuđujem večeras – uvjeren da govorim iz srca svih vas – izraziti nadu koja je zapravo više čežnja i molba nebeskom Ocu da se ispuni želja Ivana XXIII. za ujedinjenjem i da o. Leopold bude onaj koji će u tom djelu puno učiniti svojim zagovorom te koji će na to djelo svojim privlač-ljivim likom okupiti najprije svoje štovatelje, kojih je ogroman broj, a

mom vršenju božanskih tajna prinosi božanska ljubav za odijeljene i tako se dovršuje njegovo otkupljenje…

Prijatelji, to je godina prije nje-gove smrti! Makar već u dubokoj starosti, on ipak još uvijek smatra da je Bog njega na to pozvao… On do kraja života ostaje uvjeren da ga je Bog izabrao da učini nešto veliko za ujedinjenje pravoslavnih. Kad je vidio da ne može aktivno doseći te ciljeve, shvatio je da sav svoj život, sve svoje trpljenje, sve svoje žrtve neprekidno sjedinjene sa svetom ol-tarskom žrtvom može prikazivati za taj veliki cilj: da Bog s jedne strane pošalje prave apostole i nadahne pra-ve ideje, a s druge strane da takne srca nesjedinjenih.

Draga braćo i sestre, taknut Božjim rasvjetljenjem, Sveti Otac Ivan XXI-II. odvažio se svima uputiti poziv na ujedinjenje. Tko zna, nije li ipak isti-na ono što je do kraja života smatrao otac Leopold? Tko zna, nije li ipak istina da je Bog baš njega, njegov skroman, ponizan, ljubazan i tihi lik izabrao da se u svjetlu toga lika provede ujedinjenje? Da se u svjetlu toga našega priprostoga zemljaka izvrše velike želje, čežnje i nade na-ših umnih narodnih velikana Stro-ssmayera, Račkoga, velikog ruskog umnika Solovjeva i tolikih drugih?

Možda Bog nije izabrao fi lozofe, uče-njake, velike crkvene knezove; mož-da On hoće baš ovakav lik, skriveni lik redovnika molitelja, požrtvovnog i samozatajnog podnositelja svih ži-votnih patnji! On je gorio velikom neiscrpivom i nesagorivom ljubavlju

25 godina ...25 godina ...


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj onda i sve druge koji ga sada još ne poznaju, ali koji će ga sigurno uzlju-biti čim ga upoznaju.

Dragi prijatelji, ako mi, kao štovatelji oca Leopolda koji se uzdamo u njegov zagovor – ne doduše po pravorijeku Crkve koja još nije izrekla svoj sud o njemu, nego po našem duhovnom iskustvu i ljudskom uvjerenju – ba-rem malo uzmemo k srcu činjenicu da je on do kraja svoga života sma-trao ujedinjenje nečim svojim esen-cijalnim, svojim bitnim pozivom, zar nećemo shvatiti njegovu želju koju nam sada upravlja s veličajnoga svo-ga mjesta koje mu je – vjerujemo – Gospodin u nebesima odredio?

Hoćemo li shvatiti da ćemo mu biti najmiliji ako nastavimo njegovo po-slanje, ako pitanje ujedinjenja uzme-mo kao nešto svoje, osobito sada kad nas na to poziva Kristov namjesnik, pa da kao što je o. Leopold žrtvovao svoj život za ujedinjenje i mi nešto slično činimo? Kao što je on u žar-koj molitvi neprekidno podizao svoje ruke prema Ocu nebeskome da tako i mi, udruživši se s njim u samo je-dan vapaj, žarko zaklinjemo Presveto

Trojstvo, da jedinstvo koje postoji među božanskim osobama učini da u što većoj punini vlada u njegovoj Crkvi na zemlji i da obuhvati sve kr-šćane koji su sada vani, a naročito našu slavensku braću!

Vi znate, braćo, da je životopis o. Le-opolda danas već poznat na četrnaest jezika i da gotovo nema mjesta na ze-mlji gdje o. Leopold ne bi bio ljubljen i zazivan. Svakako možemo reći da će o. Leopold, čim bude proglašen svetim, ući u broj onih svetaca koje štuje najviše ljudi. Ako ne bude baš prvi, svakako da će biti negdje na vrhu, pokraj svetog Antuna Pado-vanskog.

Zamislite i sami, ako sve te duše koje štuju o. Leopolda shvate ovu njegovu poruku, ovu želju za ujedinjenjem, pa ozbiljno s ljubavlju i sa žarom preuzmu na sebe životno poslanje dragoga oca, kakav li će to biti sna-žan molitveni vapaj prema prijestolju Božjem?

Braćo i sestre, bilo je više pokušaja ujedinjenja tijekom stoljeća, nikada to nije u Crkvi zamrlo. Ali to su goto-

vo uvijek bili više manje samo veliki pojedinci koji su dosta dobro shvaćali stvari: mnogi su u ujedinjenju gledali svakakve vanjske i zemaljske ciljeve, donekle političke i druge, a nikada do sada nije bilo u pravom smislu tako da bi, takoreći, sva Crkva, svi obični vjernici sa žarom srca duhovno uzeli pitanje ujedinjenja kao nešto svoje kako bi se osjetio jedan duhovni val, jedan snažan pokret i jedan sveobu-hvatan i prodoran životni zamah. To je do sada uvijek bilo odviše samo na površini.

Bude li tako sa sadašnjom inicijati-vom za ujedinjenje, onda neće biti ništa, onda nema ujedinjenja. Nai-me, kršćanskog ujedinjenja nema bez unutarnjeg žara koji zaziva Božju mi-lost kako bi dotaknuo srca onih koji su vani, a onima koji su vani u ze-maljskim okvirima da bi im pokazao kako ih očekujemo, kako ih želimo, kako će od nas biti dobro primljeni.

Braćo i sestre, imamo li barem malo pouzdanja u o. Leopolda, odlučimo večeras da ćemo svim srcem pri-hvatiti njegovo životno poslanje i da ćemo, kao da smo nekako on sâm, nastaviti to djelo i angažirati se na njemu, tj. na djelu ujedinjenja. Amen.

Obljetnica proglašenja Leopolda Mandića svetim25 godina ...


Ljudima prijatelj

Duhovna priprema za proslavu «Leo-poldove godine» sastojala se od razli-čitih susreta, predavanja i pobožnosti tijekom cijele godine, a sve u cilju ponovnog otkrivanja i što boljeg upo-znavanja lika i djela sv. Leopolda, a na samu obljetnicu od cjelodnevnog euharistijskog klanjanja, ispovijedi, moljenja krunice i blagoslova s Pre-svetim.

25 godina...Lj

udi

ma

prija

telj

- Sv.

Leo

pold

Bog

dan

Man

dić

PROSLAVA

25. OBLJETNICE

OD LEOPOLDOVA

PROGLAŠENJA SVETIM

Želio bih iznijeti dvije Le-opoldove značajke koje su karakteristične za

toga sveca, po čemu je on veoma suvremen i nama i svim ljudima danas. Leopold je gajio iskreno prijateljstvo s ljudima, doista je na-stojao biti 'ljudima prijatelj', kako se zove i njegovo glasilo. Često je završavao svoja pisma vjernicima koji su mu se obraćali: 'Sačuvajte mi svoje vjerno prijateljstvo»' Sv. je Leopold, usprkos velikim pro-blemima s kojima su mu sa svih strana Italije a i Europe dolazili penitenti, uvijek čuvao nadu u po-bjedu dobra. Znao je tako često govoriti: 'Sve će biti dobro, samo vjeruj – samo vjerujte!'» - istaknuo je pomoćni zagrebački biskup Vla-do Košić u prigodnoj propovijedi povodom proslave 25. obljetnice kanonizacije sv. Leopolda Bogda-na Mandića u kapucinskoj crkvi u Zagrebu posvećenoj njemu u čast u četvrtak 16. listopada.

U koncelebriranom euharistijskom slavlju, kojim je svečano završena "Leopoldova godina", sudjelovali su, uz domaćeg provincijala fra Ivice Petanjka, još i provincijal trećoredaca fra Ivan Paponja, provincijal Hrvatske franjevačke provincije s Kaptola fra Željko Že-leznjak, i petnaestak drugih redov-ničkih i dijecezanskih svećenika i mnoštvo štovatelja sv. Leopolda iz

bliže i dalje zagrebačke okolice.

U nastavku propovijedi biskup Ko-šić je također opisao najvažniju od-liku Leopoldova svećeništva: «Sv. Leopold se svega svog svećeničkog života, a to je bilo kroz 52 godine, žrtvovao, darivao, dan za danom, u skromnosti jedne ispovjedaonice kao 'dobri pastir koji život svoj daje za svoje ovce'. Fra Leopold je ondje uvijek bio spreman i nasmiješen, razborit i blag, diskretni pouzdanik, vjerni otac duša, poštovani učitelj i duhovni savjetnik, pun razumijeva-nja i strpljivosti.» Biskup je podsjetio i na riječi pape Ivana Pavla II: «Što nam govore ruke sv. Leopolda, poni-znog službenika ispovijedi? One nam govore da se Crkve ne smije nikada umoriti u svjedočansvu da je Bog lju-bav» zaključivši: «Dakle, ruke koje je podizao Leopold nad pokornike i odrješivao ih bile su ruke Mojsijeve, ruke koje su darivale pobjedu dobra nad zlom, ruke koje predstavljaju i našu molitvu i svjedočanstvo o Bogu ljubavi i milosrđa.»

Leopoldova godina u Zagrebačkoj Dubravi



Već nekoliko godina vjernici novogradiške župe Kraljice svete krunice hodočaste u

Padovu. Jedan od ciljeva padovan-skih hodočašća svakako je svetište Sv. Leopolda Bogdana Mandića. Ove godine vjernici su bili još ra-dosniji, a boravak u svetištu našeg skromnog sveca, malog rastom, velikog duhom, bio je još svečaniji, zbog 25. obljetnice njegovog progla-šenja svetim.

Sa svojim župnikom, vlč Jozom Ju-rićem, Novogradiščani su se pridru-žili grupi hodočasnika iz Zagreba, a ulogu vodiča izvrsno je ostvario fra Ivan Bradarić, glavni urednik „Veritasa“, Glasnika Sv. Antuna Pa-dovanskog.

Moram priznati da sam išla s vjerni-cima spomenute novogradiške župe u Padovu, najviše zbog svetišta Sv. Leopolda, zaštitnika moje obitelji, čije ime nosi i moj stariji sin. Željela sam doživjeti ozračje male sobice, gdje je nebo preko Sv. Leopolda izlijevalo obilje milosti opraštanja i

obraćenja. Kleknuvši na izlizano

dr-v e n o klecalo, kao da sam čula Leopoldove riječi: “Vjeru! Imajte vjeru! Bog je liječnik i lijek“. Koliko je pokornika iz visokog društva, ali i priprostog svijeta, kroz četrdeset godina klečalo na ovom klecalu, koliko se suza po njemu razlilo, ko-liko ruku sklopilo na zahvalu svecu i milosrdnom Ocu? Kad bi ta mala sobica-ispovjedaonica mogla pričati, čuli bismo najdirljivija svjedočenja, čak i najokorjelijih grješnika, čije je grijehe svetac jednostavno „čitao“.Relikvija Leopoldove ruke čuva us-pomenu na gotovo četiri desetljeća blagoslova i odrješenja, sitnom i mr-šavom, ali vjerom snažnom desni-com. Ova ispovjedaonica odoljela je zubu vremena pa čak, kao što je Leopold prorekao - i bombardiranju samostana. Ostao je tada čitav i lijepi kip Bezgrješne, pred koji je naš sve-tac godinama donosio cvijeće. Zadr-

žala sam se kod sveče-

Svecu u pohode...


v o g groba i opet vratila, kleknu-la na klecalo u sobici, koja to-liko privlači jednostavnošću. Ovdje se baš osjećam kao kod kuće, kao kod dragog domaćina, tog skromnog zaštitnika ispovjednika i pokornika, uzora poniznosti i strpljivosti.

Moralo se poći dalje, prema bazili-kama Sv. Justine i Sv. Antuna Pado-vanskog, a u srcu su mi dugo brujale tako drage riječi pjesme „Tebi slavu pjevamo“: „…Leopolde Sveti naš, štiti nas Hrvate, neka tvoje molitve sve nas redom prate“. Hvala ti, dra-gi sveče, za ozračje topline i mira, molitve i zahvale, u tvom svetištu u Padovi, u tvojoj drugoj domovini, iako ti je srce zauvijek ostalo kod kuće, preko mora.

Višnja Mikić


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj NAŠE TEME

U prošlom smo broju naše čitatelje upoznali s prva dva izdanja životopisa patra Leopolda Mandića na hrvat-skom jeziku. Da podsjetimo; prvo je izdanje izašlo ljeti 1946. godine, a inicijator toga kao i promicatelj štovanja našega Sveca bio je tadašnji zagrebački nadbiskup i danas blaženi mučenik Alojzije Stepinac, koji je ujed-no napisao i predgovor. Drugo prošireno izdanje pod naslovom »Pater Leopold - životopis Sluge Božjega P. Leopolda Mandića, kapucina iz Herceg Novog« pripre-mio je o. Alojzije Novak, kapucin. Oba ova izdanja bila su tiskana jednostavnom, tj. ručnom tehnikom.

Treće hrvatsko izdanjeSvega četiri godine nakon drugog hrvatskog izdanja životopisa Sluge Božjega, oca Leopolda Mandića poja-vilo se i treće izdanje koje su također priredili hrvatski kapucini. Ovo je izdanje tiskano u tiskari Ivo Čubelić u Dubrovniku. Naslov izdanja je:

OTAC LEOPOLD

ŽIVOTOPIS SLUGE BOŽJEGA

O. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA,

KAPUCINA IZ HERCEG NOVOG

Za ovo izdanje odgovarao je pred tadašnjim crkvenim vlastima izdavač o. Alojzije Novak, provincijal.

Uvodnu riječ napisao je tadašnji zagrebački nadbiskup u Hrvatskoj metropolit Franjo Šeper. Nakon uvodne riječi stavljeni su u knjigu Predgovori prvom i drugom hrvatskom izdanju koje su priredili hrvatski kapucini

i o. Alojzije Novak, kapucin. Predgovor trećem hrvatskom izdanju također su napisali hrvatski kapucini i to s nad-nevkom dvadesete obljetnice smrti Sluge Božjega o. Leo-polda, 30. srpnja 1962. godine.

Značajno je da su u svakom novom izdanju životopisa sta-vljeni Predgovori prethodnih izdanja. Tako su u trećem izdanju, nakon uvodne riječi nadbiskupa Šepera stavljeni Predgovori prvom i drugom hrvatskom izdanju.

Treće izdanje izdano je u tvrdom i broširanom uvezu, a ima 270 stranica. Nakon opisa života i smrti oca Leopolda, nalaze se čudesna uslišanja na zagovor oca Leopolda pod naslovom Glas uslišanih. Na kraju knjige nalazi se prilog pod naslovom: Redovnička zajednica kojoj je pripadao slu-ga Božji o. Leopold Bogdan Mandić. Nakon kratkog opisa Kapucinskog reda, dolasku kapucina u Hrvatsku, slijedi o hrvatskoj kustodiji, te o hrvatskoj i ilirskoj provinciji. Na kraju su kratki životopisi značajnih hrvatskih kapucina: o. Stjepan Zagrebec, Pater Gregur, Angelik Bedenik, Augustin Dujmušić, Bernardin Škrivanić i Anzelmo Canjuga.

Četvrto izdanjeČetvrto i prošireno izdanje također je tiskano u broširanom i tvrdom uvezu, a ima 415 stranica. Taj je životopis tiskan u godini beatifi kacije, tj. proglašenja blaženim o. Leopolda Bogdana Mandića. Predgovor za ovo izdanje napisao je 30. prosinca 1975. godine tadašnji zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić.

Nakon životopisa i glasa uslišanih, prikazana je redovnička zajednica kojoj je pripadao o. Leopold, kao i neki značajni hrvatski kapucini.

Novost ovog izdanja je u ilustraciji s fotografi jama kako sli-jede: Leopoldov zavičaj, njegovo školovanje u Italiji, sobica u kojoj je ispovijedao, njegova fotografi ja nekoliko dana prije smrti, kapelica u Padovi u kojoj je provodio duge noćne sate u bdijenju i molitvi, dvije fotografi je s njegovog sprovoda, kapelica u kojoj se sada nalazi njegovo tijelo, crkve Gospe od milosrđa u Dubrovniku kamo je svraćao kada je posjetio svoje u Herceg Novom, crkva Gospe Lurdske u Rijeci gdje je boravio svega 28 dana, zagrebačka katedrala u kojoj je već 1946. godine tadašnji nadbiskup i danas blaženi mu-čenik Alojzije Stepinac potaknuo vjernike na poznavanje i štovanje o. Leopolda, te na kraju tri umjetničke slike našega Sveca. Nikola Bašnec

Drugo i treće izdanje životopisa sv. Leopolda


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj svetom Leopoldu

ZA TO NJEGA MOLE I MLADI I

STARI(sv. Leopoldu Mandiću)

U Herceg Novome – malome gradićuŠto pripada dijelu naše lijepe BokePročula se priča o jednom mladićuKoji bješe vjere, ko more duboke.

Petnaesto čedo bio je po reduI Leopold ime na krštenju dobiKrhak i malen bješe po svojem izgledu,Po naravi miran, nikada sklon zlobi.

Stog ga roditelji u franjevce daše,Gledajuć u njemu osobito dijeteKoje će proslaviti pokoljenje naše,Te postati velikan Crkve – majke svete!

U Italiju na rad on je poslan bio,Gdje je proveo skoro život cijeli,Te svakom postade on prijatelj mio,Koji tuđe boli kao svoje dijeli!Ispovjednik bješe poznat na daleko,

O, SVETI LEOPOLDE

Utjehu i nadu daš.

Napustio si nas , Leopolde,

Ali nikada umro nisi,

Godine duge prolaze,

Neki umiru,

Drugi se rađaju,

Svijet se svakodnevno mijenja,

Ali uvijek među nama Ti si.

Bog, Te Leopolde odabrao,

Posebnu snagu Ti je dao,

Kud god si hodio,

Koga god si dotakao,

Blaženom svjetlošću bi zablistao.

Hvala Ti Blaženi Leopolde,

Što nas nikada nisi zaboravio,

Hvala Ti za sve zagovore Tvoje,

Srcem si Boga ljubio

I zato si mogao milost izmoliti

Za sve štovatelje svoje.

Marko Krnjić

O, Sveti Leopolde,

Leopolde Bogdane,

Koliko Te malih ljudi poznaje,

Koliko li Te slave,

Koliko ih veličaju TEBE,

Koliko ih svakodnevno

Mole pomoć za sebe?

A Ti svima pomažeš,

Za sve se zauzimaš,

Kod Gospodina zagovor tražiš,

A svima koji se mole,

Pa sva je Europa za njega već znala,Glas sveca je jošte za življenja stek o.Proširilo se to do naših obalaI kad su Talijani posvojiti ga htjeli, Da pripravnik bude njihovoga roda, U naumu svojem nisu tada uspjeli,Jer rekao je gordo da „krv nije voda“!

Zato njega mole i mladi i stariSvjesni da naš svetac odbiti ih nećeI on sve im želje svesrdno ostvari,Postao je on uzrok nadanja i sreće!

Sedamdeset i šest živio je ljetaI postao članom nebeskoga raja,A njegovo ime slave diljem svijeta,Ko sina hrvatskog – dičnog zavičaja!(pjesmu 2. srpnja 2008. posvetio devedesetogodišnji njegov prijatelj, samac u svom domu, Milivoj Andrić, Split)


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Razgovor sa

Sandrom Šarić,

osvajačicom

brončane

olimpijske medalje

u Pekingu

Sunčano jesensko jutro. Senj je već pomalo okupan svjet-lom sunca što se sporo probija

na trgove i uske ulice. Bura koja se u Senju osjeća kao kod kuće, ta-kođer ne popušta. Nije olujna, ali je uporna. Bila je srijeda, 24. rujna 2008. Točno prema dogovoru u de-set sati, hrvatska sportašica koja je na Olimpijskim igrama ove godine u Pekingu u tekvandou, u katego-riji do 67 kolograma osvojila bron-čanu medalju, Sandra Šarić, stigla je zajedno s majkom u župnu kuću, gdje joj majka i radi kao domaćica. Župnik preč. Mile ČanČar zbog po-sla je bio izvan kuće, a tu se zate-kao župni vikar vlč. Mario Vazgeč.

Uz šalicu kave razgovor je odmah spontano započeo.Budi dobra i čitateljima časopisa Ljudima prijatelj predstavi sebe i svoju obitelj.

Ja sam Sandra Šarić, rođena sam ovdje u. Senju 1984. godine, tu sam završila osnovnu školu i krenula u srednju. Ovdje sam završila i tri ra-zreda gimnazije, Tekvando sam po-čela trenirati kad mi je bilo devet go-dina ovdje u Senju u Tekvando klubu Senj s trenerom Tomislavom Dujmo-vićem Belim, a nakon trećeg razre-da gimnazije, otišla sam u Zagreb i prešla u zagrebački klub Metalac.Tu sam počela trenirati s trenerom Ivi-com Klaićem. Moji roditelji su Nada i Zlatko, imam pet godina starijeg brata Silvija. On je pomorac i plovi.

Kako je tvoja obitelj uključena u župnu zajednicu ?

I mog brata i mene roditelji su od-gajali u vjeri. Od malih nogu idemo u crkvu. Sjećam se da sam još kao dijete sudjelovala u euharistijskim slavljima, pjevala sam u dječjem crk-venom zboru. a za blagdan Svetog Nikole glumila bih krampusa, pa su

me uvijek zadirkivali da sam mali vražićak. Sada sam već sedam go-dina u Zagrebu, ali kad dođem vi-kendom u Senj, idem na Svetu misu. Sada, na žalost, ne mogu toliko zbog sportskih obveza i fakulteta. Studi-ram upravno pravo u Gospiću. Mama već niz godina pomaže ovdje, a kao damaćica službeno radi dvije godine

Ljudima prijatelj razgovarali smo...Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Pobjeđujem uz molitvu Svetom Leopoldu


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj jer sada ovdje više nema časnih ses-tara kao nekada.

Koji događaji iz života vjere su ti posebno ostali u sjećanju?

Rado se sjećam kako sam pje-vala u dječjem zboru, i sudjelo-vala u dramskoj skupini. Osim toga tu su Krizma i Prva pričest. To su mi posebno dragi trenutci. Naravno o tome imam sačuvane uspomene i fotografi je.Mnogi vjernici su putem medija primijetili da ti štuješ stotoga Leopolda. O čemu je riječ?

Još sam bila dijete. Mama je ovdje pomagala i ja sam jednog dana do-šla s njom. Pomogla sam joj malo u crkvi i župnom uredu. U jednom tre-nutku zapeo mi je za oko onaj mali molitvenik sa slikom i relikvijom svetoga Leopolda. To mi se svidjelo, pročitala sam ga. Iako tada kao dijete možda još nisam mogla razumjeti, jednostavno osjetila sam nešto i za-molila sam tadašnjeg župnog vikara mogu li to dobiti. Rekao mi je da to slobodno uzmem i eto od tada ja se zapravo ne odvajam od tog malog molitvenika. Gdje god idem, nosim ga sa sobom.Tvoji sportski uspjesi pa i olimpijska medalja u Pekingu i sv. Leopold?

Na svakom natjecanju moj mali mo-litvenik sv. Leoplda je uza me, po-molim se sv. Leopoldu, poljubim ga, kao da bez njega ne mogu. Postoji tu neka povezanost. Ima jedna za-nimljiva zgoda. Možda tu nešto ima, možda nema. Na jedno natjecanje, ne znam kako, uglavnom zaboravila sam ponijeti mali molitvenik. Bilo je to prvenstvo Hrvatske prošle godine. Inače, ja sam obično bez poteškoća bila prvakinja Hrvatske, ali te go-dine bila sam druga, izgubila sam u fi nalu, a nisam kod sebe imala mo-litvenik. Ne znam, ali ja jednostavno osjećam neku povezanost, osjećam se sigurnije. Tako isto na Olimpija-di, jednostavno prije svake borbe ja sam to imala u rukama, to mi je bilo u džepu trenirke dok sam bila u bo-

rilištu, osjećala sam da me čuva i da mi daje snage, a na tu nakanu sam se i molila.Što bi ti poručila mladim čitateljima Ljudima prijatelja?

Zapravo bih rekla svima koji se bave nečim, bio to sport, učenje, neko drugo obrazovanje, glazbena ško-la, čime god se bave, neka u tome ustraju, neka budu uporni i da sve što rade, rade s vjerom u Boga. Isto tako što se tiče molitve, neka budu ustrajni u svojoj molitvi i sigurna sam da Božja pomoć neće izostati. Što se tiče svetog Leopolda, možda je netko posebno privržen njemu, netko opet možda nekom drugom svecu, bilo kako bilo, neka svatko sve radi s vjerom i sve će biti kako treba, sigur-na sam. Nikad ne treba gledati crno, što god da se dogodi. Kad netko ima neki problem, neka vjeruje da je na kraju svakog tunela svjetlo. Sveti Leopold je tu jedan veliki primjer. On je svoje nedostatke pretvorio u prednosti. Svaki problem koji posto-ji, nije neriješiv, ali treba biti ustra-jan, odraditi najbolje što se može i mnogo toga može izaći na dobro.

Senjska bura bila je sve slabija, more manje uzburkano, a toplina sunca mamila je na trgove sve više ljudi koji su živahno razgovarali o svakod-nevnom životu u svojim obiteljima, gradu i državi. Svojim duhovitim do-sjetkama ponekad bi izazvali smijeh te nove dosjetke i vedrinu duše kao što je i nebo nad Senjom poslije bure

vedro i modro. A more sve mirnije u svoj svojoj ljepoti kao da je šaptalo riječi svetog Leopoda: Imajte vjere, sve dobro će biti!

Zlatko Šafarić

Nigdi nema takve žene,

kada naša Sandra krene!

Kao što bura sve pred sobom nosi.

tako nam ti sve s tatamija pokosi!

Samo nogom u glavu

i pokaži nam borbu pravu!

Ni Filipini,ni Koreja,

ni Grčka,ni Njemačka...

ni jedna zemlja svijeta,

nema takvog cvijeta!

Ti si naše sunce žarko

i svi te volimo jako!

Ti si naša jedina i prava,

a protivnice tvoje neka od tebe boli glava!!

U nogama neka ti bude struja,

kad ih pogodiš, neka im pukne munja!

Uz tebe smo svi: obitelj,vjera i Bog!

I zaštitnik tvoj,Sveti Leopold!!! Vo-limo te,PUSAAAAAAAAAAA...

komentar na web stranici www.sportske.hr


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj NOVA ŽUPNA CRKVA

U SPLITU POSVEĆENA

SVETOM LEOPOLDU

U jubilarnoj godini sv.

Leopolda B. Mandića,

25. obljetnica od

proglašenja svetim,

župa sv. Leopolda

Bogdana Mandića

na splitskoj Sirobuji

napokon je dobila

svoju crkvu, posvećenu

upravo hrvatskom

kapucinu, a koju je

28. rujna 2008. g. pod

euharistijskih slavljem

u 10 sati posvetio

mons. dr. Marin Barišić,

splitsko-makarski

nadbiskup

Izgradnja župne crkve sv. Leopol-da Bogdana Mandića s pastoral-nim centrom, stanom za župnika

i drugim pastoralnim sadržajima, za-počela je još 1996. godine. No, zbog nedostatka materijalnih sredstava, crkva je tek ove godine dovršena, a od 1998. g. za župnu crkvu služila je kripta ispod crkve.

Župnik don Josip Delaš cijelo je to vrijeme stanovao u nabavljenom me-talnom kontejneru.

Građevina impozantno djeluje i vje-rujemo da će zaokupiti pozornost

svih prolaznika koji s istočne strane ulaze u Split ili iz njega izlaze.

Ovakvi događaji kao što je posveta crkve, pokazuju nam da je sv. Leo-pold B. Mandić dobro duhovno za-živio u našoj domovini i da ga vjerni puk Božji u našem narodu izuzetno časti.

Diskretni osmjeh

prijatelja ljudi

Teško će namjernik ući u naj-veći dalmatinski grad koji se ponosi drevnom Diokle-

cijanovom palačom, katedralom sv. Duje, središnjim trgom Peristilom, spomenikom Grgura Ninskog, knji-ževnikom Markom Marulićem, broj-nim muzejima, rivom i još mnoštvom kulturnih spomenika i povijesnih ve-

likana, s njegove istočne strane, a da mu za oko ne "zapne" impozantna nova građevina, za koju je po dvama tornjevima s križevima lako zakl-jučiti da je crkva. Plijeni ljepotom i skladnošću i teško se oteti dojmu kako oplemenuje cijeli taj kraj, tj. splitsku četvrt Sirobuju.

Nedavno je u nedjelju 28. rujna po-svećena pa tamošnja župna zajednica nakon dugih i požrtvovnih dvadeset godina, napokon slavi Gospodina u

Život posvećen Svetom Leopoldu

REPORTAŽA


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj

primjerenom, prostranom, svijetlom i urednom prostoru. Do tada je za liturgijska okupljanja služila najprije malena kapela u obližnjem samosta-nu karmelićanki Božanskog Srca Is-usova ili, u slučaju ljepšega vremena, prostor ispred samostankoga ulaza, a kasnije kripta ispod crkve. Tlocrt ima oblik križa, a u crkvenome prostoru od 600 četvornih metara nalaze se če-tiri male "kapelice" koje se ujedinjuju u znaku križa. U jednoj je smještena krstionica, u drugoj svetohranište, trećoj ispovjedaonica, a u četvrtoj mali kameni kip velikog sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića, kojemu je posvećena i crkva i župa.

Umjetnik Ivan Jukić iz Muća izvan-redno je približio redovničku jed-nostavnost i skromnost hrvatskog kapucina, koji kao da se diskretno i smireno smiješi. A kako i ne bi kada na mjestu nekadašnjeg vojnog skla-dišta baruta ljudi mole za mir, pjevaju Stvoritelju, slave život, kada se čuje dječja vriska iz sestarskoga vrtića, kada mu se kao "ljudima prijatelju" molitvama utječe i mlado i staro.

Zadovoljan je sv. Leopold što mu je od prvoga trenutka kada je na pose-ban način stigao u to splitsko pred-građe g. 1988., tj. kada je osnovana župa, vrlo blizak po načinu života bio novoimenovani župnik don Jo-sip Delaš. Rođen je g.1950. u Zelo-vu kod Sinja, a nakon školovanja,za svećenika je zaređen g. 1977. Bio je odmah imenovan za župnika u žu-pama Bisko i Kotlenice, a otkada je imenovan za župnika na Sirobuji, već punih dvaedeset godina živi u župno-me "dvoru" - kontejneru dužine 8 a širine 3 metra!

Župa broji oko 4000 vjernika, koji su uz nekoliko starosjedilačkih obi-telji u najvećem broju doseljenici iz drugih dalmatinskih mjesta, s otoka, iz Imotskoga, Sinja, susjedne Her-cegovine, pa i Bosne i dr. U duhu sveca kojemu je posvećena crkva i župa, kako im je to na posveti crkve splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić im je poželio, župljani nastoje u ljubavi i zajedništvu širiti Božje mi-

losrđe u ovome svijetu i svagdašnjem životu. U tom će im, svakako, ve-lika pomoć i inspiracija biti četiri duhovna vrela u četiri "kapelice". Tomislav Vuković


Ljudima prijatelj

Obilježavamo dvije

tisuće godina od

rođenja Apostola

naroda, povodom čega

je Papa Benedikt XVI.,

29. lipnja 2008. godine

proglasio i Godinu

svetoga Pavla – apostola

naroda. Tada je istaknuo

da, iako će jubilej

2000 godina rođenja

Apostola naroda kao

težište imati Rim,

osobito baziliku svetoga

Pavla izvan zidina i

mjesto mučeništva

kod Tri fontane –

obzorje Godine sv.

Pavla ne može ne biti

univerzalno, jer je sveti

Pavao na najizvrsniji

način način bio apostol

onih koji su u odnosu

na Židove bili 'daleko'

i koji su po „Krvi

Kristovoj“postali 'blizu'.

Tko je dakle, taj orijaš i tvo-rac kršćanskog Zapada čiju godinu upravo obilježavamo?

Židov sam iz Tarza u Ciliciji odgovo-rio je sam sveti Pavao rimskom zapo-vjedniku kada su ga uhitili. Pavao se rodio u Tarzu Cilicijskom (današnja Turska) u vrijeme dok je Isus bio di-jete od nekoliko godina. Rodio se u slobodnom trgovačkom gradu velike kulture, gradu koji je bio pod hele-nističkim utjecajem, iako većinski s grčkim stanovništvom, i Židovi su u njemu bili brojni, okupljeni u zajed-nicu oko svoje sinagoge. Nisu živjeli u getu, već su bili uključeni u sve pore društva te bili žestoki propaga-tori svoje religije. Prema sv. Jeroni-mu, roditelji su mu bili podrijetlom iz Giskale u Galileji, iz Benjaminova potomstva koje je bilo slavno jer je iz njega potekao kralj naroda Božjeg - Saul. Tako su i svoga sina nazvali te mu dali i drugo ime prema grčkom

izgovoru – Pavao. Pripadavši skupi-ni uglednih Židova u Tarzu, dobili su rimsko građansko pravo. Pavao je, dakle, također bio rimski građa-nin čime se i često poslužio kada se htio osloboditi od Zakona vlastitog naroda. Obitelj mu je pripadala fa-rizejskoj sljedbi. U svojim pismima jasno ističe svoje židovsko podrijetlo kao i strogost židovskih običaja (Dj 26, 5).

Pavao, odrastao u gradu gdje su vladali grčki duh i jezik, rimski zakon i židovska strogost, i sam je imao otvoren duh, grčki način mišl-jenja i života te je stoga veoma dobro poznavao pučki i književni jezik, što je posebno važno imati u vidu ako što bolje želimo razumjeti njegove po-slanice. Iz činjenice da nije odrastao u getu, mogao je razumijeti pogane i uvidjeti da u poganstvu i nije sve trulo.

GODINA SV. PAVLA APOSTOLA

SVETI PAVAOapostol naroda


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Kao dječak školovao se u ži-dovskoj školi, u sjeni sinago-ge. Kako mu je otac bio fari-

zej, uveo ga je u starohebrejski jezik, dok je u školi učio iz grčkog prijevoda Biblije pod nazivom „Septuaginta“ koji se u vrijeme Pavlova života već dva stoljeća čitao i tumačio u svim židovskim sinagogama sredozemnog svijeta. Bijaše to zato jer Židovi u Tarzu nisu govorili hebrejski koji je tada bio samo liturgijski jezik, kao kod nas latinski do II. vatikanskog sabora. Do pete godine Pavao je na-učio glavni sadržaj Zakona petog i šestog poglavlja knjige Ponovljenog zakona te značenje najvažnijih dana svete godine. U šestoj godini Pavao je pohađao tzv. vinograd, odnosno ono što danas nazivamo dječji vrtić, koji se uvijek nalazio pokraj sinago-ge. Sva naobrazba poslije šeste go-dine života bila je posvećena Bibliji u kojoj je Pavao saznao za iznimni položaj svojega naroda. Učitelji su mu govorili i o budućnosti židovskog naroda te o dolasku kralja Mesije koji će svojim čudotvornim mačem obila-ziti svijet u pobjedničkom pohodu. S deset godina uvođen je u tzv. usmeni zakon gdje je svaki dan upoznavao gomilu novih grijeha. Svaki dan mo-rao je učiti velik broj zakona i propisa te slušati na svakom koraku Nemoj!, To ne smiješ!, To ne valja, To je zlo!. Uz sve to, Pavao je, kao i svaki Židov,

bio čovjek molitve što nam otkrivaju i njegovi molitveni obrasci. Molitva je Pavlu davala životni ritam i stavl-jala ga u prisutnost Božju. Drugim riječima, Pavao je odgajan i odgo-jen kao autentični farizej, onaj koji je u petoj godini počeo čitati Toru (Zakon), u desetoj Mišnu (usmenu predaju), u petnaestoj započeo prou-čavati Talmud (nauk). S petnaest go-dina Pavao se kao gojenac preselio u Jeruzalem gdje je pohađao slavno Hramsko sveučilište. Tu se susreo s upraviteljem škole Gamalielom (Dj 5, 33 - 34) gdje je do nogu njegovih toč-no poučen u otačkom Zakonu. (Dj 22, 3) Tu je Pavao prodro u svijet Biblije te je s lakoćom mogao interpretirati i tumačiti pojedine svetopisamske tekstove. Do svoje 25 godine Pavao je završio studij te se obogaćen velikim znanjem i talentima, vratio natrag u rodni Tarz te morao naučiti neki za-nat nakon čega izabire šatoraštvo.

Savao vjerojatno nije bio u Pa-lestini u vrijeme kada je Isus javno djelovao. Odlazi povre-

meno u Jeruzalem, vjerojatno po nalogu Velikog vijeća, i nikada se tamo nije dugo zadržavao te tako nije imao prigodu doći u osobnu vezu s Isusom. U Jeruzalem ponovno dolazi nakon drame na Golgoti. Pavao se u početku nije zanimao za galilej-ske nerede i nije ga toliko zanimao neki galilejski tesar jer je bio uvjeren kako će doživjeti istu sudbinu kao i ostali zanesenjaci, ali kada je čuo o potresnim događajima na Veliki petak, o tome kako je mrtvi Isus još opasniji od živoga i da broj njegovih sljedbenika neprestano raste te da mu se bivši školski kolega opredijelio za Krista, započinje borbu protiv nove sekte. Mladi doktor brzo ispituje ci-jelu stvar te kao gorljivi farizej. Is-usa smatra velikim bogohulnikom i bezakonikom. Odlučio je kako će se bez oklijevanja dati u posao da bi rastjerao taj prevratnički pokret primitivnih Galilejaca. Pretpostavlja se da se Pavao u Jeruzalem vratio oko 33. godine te prvo posjetio svoga učitelja Gamaliela. U to vrijeme po Jeruzalemu Kristovu radosnu vijest

navješćuje i Stjepan, dobar pozna-vatelj Biblije. Znao je pokazati iz Proroka da je Mesija morao trpjeti i umrijeti, i da je propeti Isus bio Sluga Božji, što je za Pavla tada bila nepri-hvatljiva misao. Zakon i hram samo su prolazna postaja u ekonomiji Bo-žjega spasenja - riječi su zbog kojih su Stjepana kamenovali, a Pavao je – iako je bio suviše mlad da bi u tom činu sudjelovao – odobravao sam čin svojom prisutnošću i još držao odjeću krvnika. Ubrzo nakon toga ustaje u otvorenu borbu i postaje strah i trepet za kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Počinje pustošiti Crkvu idući iz kuće u kuću i na silu odvlačeći muškarce i žene predavajući ih u tamnice (Gal 1, 13).

No, uskoro se dogodilo čudo. Pavao svoj život dijeli u dva dijela: vrijeme bez Krista i

vrijeme u Kristu, koje će uskoro za-početi. Nakon što je Jeruzalem bio očišćen od helenističkih kršćana, Pavao se uputio u Damask, mjesto gdje je bila jedna od najbrojnijih ži-dovskih kolonija te mjesto gdje se sklonila većina kršćana. Isus, koji je za Savla bio krivi Mesija jer je tako sramotno umro na križu, a njegovi učenici varalice, najednom mu se usred bijela dana obratio riječima: Savle, Savle, zašto me progoniš? (Dj 26, 14). Da toga događaja nije bilo, sam od sebe nikada ne bi postao kr-šćanin (Dj 9, 1 – 23). Isus iz Nazareta očituje se Savlu te mu se ukazuje u svjetlu božanske prisutnosti. Tada Pavlu postaje sve jasno. Put Božji koji je od djetinjstva naučio slijediti nije


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj GODINA SVETOG PAVLA

vodio onome čemu je on strastveno težio, već je išao izvan farizejskog ideala. Taj Božji put jest put Isusa Krista. Upoznao je i smisao Kristova poslanja. Isus je Spasitelj, Sluga Bo-žji te skandal križa više ne postoji. Kristova smrt na križu je žrtva koja daje zadovoljštinu za grijehe. Poslije će Pavao reći: Bože, sačuvaj da bih se ičim ponosio osim križem Gospo-dina našega Isusa Krista po kojemu je meni svijet raspet i ja svijetu (Gal 6, 14).

od Petra i Jakova da Kristov nauk učini univerzalnom religijom.

Na drugo misijsko putovan-je odlazi 49. g., najprije u svoj zavičaj, ali zatim dobiva nadahnuće Duha da preko Azije krene u Europu. Stiže u Makedoniju u Neapolis, zatim u Filipe, Solun, Korint i Atenu. Osniva zajednice i počinje im pisati. Ovdje nastaje prva Pavlova poslanica So-lunjanima. Vraća se 52. godine mo-rem preko Efeza u Jeruzalem kako bi obnovio zajedništvo s matičnom Crkvom.

Već sljedeće godine kreće na treće misijsko putovanje. Polazi iz Antiohije i ne zadržava se sve do Efeza, tu piše poslanicu Galaćanima. Dalje putuje prema Korintu gdje se dulje vrijeme zadržava i piše poslani-cu Rimljanima kako bi ih pripremio za svoj dolazak. Vraća se u Jeruzalem 58. godine gdje biva optužen da je u Hram uveo suradnika iz Efeza. Od smrti ga spašava vojni tribun te pod vojnom pratnjom odlazi u Cezareju u zatvor u kojem ostaje nekoliko godi-na.

Pod prijetnom smrti u Ce-zareji, Pavao se poziva na svoj status civisa romanusa, te u okovima 60. godine kreće na put u Rim. Preživl-juje brodolom nasukavši se na Malti.

Ovaj židovski pismoznanac i učitelj vjere od tada postaje gorl-jivim svjedokom Krista uskrsloga i njegovim apostolom čije je misli slijedio do kraja. Postaje prorokom Uskrsloga. Sam Isus ga je u Damasku pozvao na to poslanje (Dj 26, 16). Nije oklijevao, već se kao sluga Božji daje na poslanje. Idi, jer ću te poslati daleko, k poganima (Dj 22, 21). Pa-vao, Sluga Isusa Krista, pozvan za apostola i određen da navijesti Veselu vijest Božju (Rim 1, 1). Tri godine nakon obraćenja. dolazi u kolijev-ku kršćanstva, Jeruzalem i uz Petra ostaje 15 dana.

U Antiohiji mu Duh Sveti zapovijeda da zajedno s Barnabom pođe na svoje prvo apostolsko puto-vanje na koje kreće oko 46. godine u Malu Aziju te prvi puta Radosna vijest stiže i do neobrezanih. . Godine 48. vraća se u Jeruzalem te na prvom kršćanskom koncilu dobiva dozvolu

61. godine stiže u Rim i tamo slje-dećih godina i dalje navješćuje Riječ Božju.

Pavao je prije svega misio-nar i Kristov prorok, a pisat će tek iz nužde i to veoma rijetko. Ali ipak ka-non Biblije zahvaljuje ovom svetom mučeniku na 14 poslanica kroz koje nam Pavao govori svake nedjelje.

Za poslanice Rimljanima, 1. i 2. Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Filemonu i 1. Solunja-nima tekstualna kritika je uvjerena da ih je osobno napisao sveti Pavao. Za preostalih 7 drži se da su ih na-pisali Pavlovi suradnici. Tu spadaju poslanice Kološanima, Efežanima, 2. Solunjanima, 1. i 2. Timoteju, Titu i Hebrejima.

Ovaj veliki apostol svoj ži-votni put završava u Rimu mučenič-kom smrću 67. godine i to najvjero-jatnije glavosijekom.

Tvorac Zapadnog kršćan-stva i nakon dvije tisuće godina, jed-nako je istinit i aktualan. On, koji je shvatio veliko otajstvo življenja po Duhu uzor je u nasljedovanju samoga Isusa Krista te je stoga vrijedno da ga slušamo i ovaj veliki jubilej pokuša-mo obilježiti na što dostojniji način.

fra Goran Rukavina


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijateljKomentiraj članke na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Sveti Jurjaj na Bregu

Misa kraj srušene crkve

Dvodnevnim vjerskim progra-mom u subotu 13. i nedjelju 14. rujna u Svetom Jurju na

Bregu obilježen i proslavljen je blag-dan Ime Marijino, svetkovina koja u ovoj župi ima dugu tradiciju i hodo-časnička obilježja.

Služene su četiri svete mise, a sve ih je predvodio prečasni Blaž Horvat, rektor u Varaždinskoj biskupiji, a donedavno župnik u Koprivnici i Kotoribi.

Tri mise služene su u dvorani doma "Jurica Murai" u Pleškovcu, dok je nedjeljna poldanica služena pored ruševine župne crkve urušene u ka-tastrofi 4. lipnja ove godine, prilikom izvođenja sanacijskih radova.

Unatoč prohladnom i kišnom vre-menu, na misi se okupio lijep broj vjernika, posebice onih iz drugih župa koji su došli vidjeti "strahotu srušene crkve" i svojim prisustvom ohrabriti župnika i domaće ljude da ustraju u obnovi "briježne ljepotice" koja je ljudskim nemarom postala hrpa građevnog materijala.

Jesu li i naše duše

razvalina?U uvodu misnog slavlja i pozdra-vljajući vjernike i hodočasnike na proštenju i na svetoj misi, domaći župnik prečasni Ivan Kozjak osvrnuo se na tragičan događaj od 4. lipnja i sve što je uslijedilo, te je rekao:

» Ovu svetu Euharistiju slavimo kod ruševine naše župne crkve. Zapitaj-mo se, braćo i sestre, nisu li i naše duše razvalina - ruševina!

Jesu li naše obitelji i naše društvo razvaline? Je li sve što nas danas okružuje jedna razvalina? Koliko smo i mi svojim slabostima doprini-jeli da nam ova crkva ovako izgleda!? Molimo danas dragog Boga i Bla-ženu Djevicu Mariju, čiji imendan slavimo da nam pomogne prvo da se riješimo svojih ruševina, a potom i dadne snagu da uzmognemo ovu ruševnu crkvu obnoviti«, naglasio je župnik Kozjak.

Prečasni Blaž Horvat u svojoj je pro-povijedi govorio o Majci Božjoj, o njezinom putu od trenutka kad je za-čela Isusa, preko njegovog rođenja, naučavanja, do smrti na križu:

»Blažena Djevica Marija, Isusova i naša Majka, može i mora biti naše svjetlo i nada kroz ovozemaljski život koji je često puta težak. Poput teškog križa. I u ovim teškim trenucima za župu budite sigurni da je Marija s vama i da ćete uz njezinu pomoć i zagovor obnoviti crkvu«, naglasio je prečasni Horvat.

Za oltarom su bili i gornjomeđimur-ski dekan monsinjor Leonard Logo-žar, te župnici u Gornjem Mihaljevcu i Nedelišću, velečasni Ivan Vugrinčić i Nikola Samodol. Pod Svetom mi-som pjevao je župni pjevački zbor pod ravnanjem Milovana Horvata. Kod oltara bila je i slika Majke Bo-žje Loretske, koja je kod urušavanja crkve ostala neoštećena. (Stjepan Mesarić)

Crkve se (ne)mogu srušiti, zar ne?



Nekoliko podataka o

urušavanju crkve Veliku nevjericu izazvala je vijest da se srušio dio župne crkve te to-ranj sa zvonikom na župnoj crkvi u Svetom Jurju na Bregu nešto iza 14 sati, 4. lipnja. Riječ je o jednoj od najljepših crkvi u Međimurju i crkvi kojom su se ponosili i vjernici i svi građani.

Iako se još nagađaju pravi razlozi urušavanja crkve, činjenica je da je u tijeku bila rekonstrukcija hidroizo-lacije temelja crkve i zvonika. Cijela je crkva bila opkopana jarkom dubine oko dva metra i širokim četiri metra.Taj je tjedan bio i izuzetno kišovit, pa postoje pretpostavke da je to narušilo statiku građevine. No o tome će po-sljednju riječ reći stručnjaci.

Na mjesto tragedije, kako ju je na-zvao župnik prečasni Ivan Kozjak, pohitalo je mnogo ljudi koji su, uvje-rivši se u istinitost vijesti, s tugom promatrali ruševinu dotadašnje ar-hitektonske ljepotice.

Štrigovski obrazac Malo je župljana koji vjeruju da će pravi krivac biti označen i kažnjen. Razloga nevjerici je više, a mnoge ovaj slučaj podsjeća na urušavanje stare škole u Štrigovi prije nekoliko

godina, kada se zbog sličnih poslova zamalo srušila. Do danas javnost niš-ta ne zna o rezultatima istrage.

Do trenutka urušavanja crkve i tornja, nije bilo nikakvih naznaka da će doći do katastrofe u kojoj je, na svetu sreću, počinjena samo materi-jalna i kulturološka šteta bez ljudskih žrtava. Samo se može nagađati što bi bilo da se crkva srušila za vrijeme svete mise, ili kod obilaska sve većeg broja turista te da se u njoj nalazilo više radnika.

Pri urušavanju zvonika i crkve lakše su stradala dva radnika koji su oba-vljali radove na hidroizolaciji crk-ve i oni su prevezeni u Županijsku bolnicu u Čakovcu. Na sreću, riječ je o lakšim tjelesnim ozljedama te o šoku.

Svima je bilo čudno to

otkapanje Na licu se mjesta u srijedu našao velik broj ljudi koji su na neki način povezani s radovima na crkvi.

Općinska načelnica Dragica Vugri-nec rekla je da je dan ranije prolazila uz crkvu i bilo joj je kao građevi-narcu čudno što je zemlja oko crkve otklonjena, no rečeno joj je da tako mora biti. (Njezino službeno prio-pćenje u ime Općine možete pročitati na 16. stranici.)

Profesor Josip Bajuk, član Općin-skog poglavarstva i osoba koja je lobirala za novac, ostao je zapanjen viđenim:» Pa Ministarstvo kulture angažiralo je najbolje stručnjake, a sada se ovo dogodilo. Nemam riječi, i meni je čudno ovo otkopavanje oko crkve ali, Bože sveti, moramo neko-me vjerovati«, rekao nam je također šokirani Bajuk.

Član župnoga pjevačkog zbora Dra-gutin Čurin iz Lopatinca, vidno utu-čen, samo je prokomentirao:» Tako vam je to kad ljudi s plesnim tečajem rade ovakve poslove. Grozno i sra-motno za sve koji su u ovo upleteni«, oštar je Čurin.

Zvonar crkve i sakristijan Zlatko No-vak s nevjericom je pratio otkopavan-je zidova, ali njega se, naravno, nije slušalo. Ljudi okupljeni na mjestu tragedije komentirali su i osuđivali na svoj način, ali nisu voljni govori-ti za medije, iz razloga što ne znaju pravu istinu.

Mjesto događaja i župnika prvo je posjetio velečasni Stjepan Markušić iz Macinca, zatim gornjomeđimurski dekan monsinjor Leonard Logožar, tajnik Varaždinske biskupije monsin-jor Antun Perčić, te monsinjor Josip Mrzljak, varaždinski biskup.


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Mise u Domu kultureRadove na hidroizolaciji crkve izvo-dile su tvrtke "Euro line" iz Ludbre-ga i "Jakšić" d.o.o. iz Poljanca, a sve pod nadzorom Ministarstva kulture Republike Hrvatske koje je za ovu namjenu osiguralo 300 tisuća kuna.

Od srijede je do daljnjega zatvoren dio županijske ceste Čakovec - Štri-gov, te je određena zaobilaznica, a promet je reguliran prometnom sig-nalizacijom. Djelatnici PU međimur-ske danonoćno nadziru područje oko crkve, jer se u njezinoj unutrašnjosti nalaze vrijedne kulturne i povijesne vrednote.

Radovi na hidroizolaciji obustavlje-ni su, a svete mise služe se u Domu kulture "Jurica Murai" u Pleškovcui, nedjeljom i blagdanima, a u radne dane u vjeronaučnoj dvorani. Žup-nik Kozjak je još uvijek utučen, no nije previše govorio o tragediji koja je zadesila njega i župljane. Pozvao je na strpljenje, molitvu i vjeru da će župna crkva biti popravljena. (Stje-pan Mesarić)

Radovi na raščišćavanju

ruševina i obnovi

župne crkve Radi se oprezno i savjesno, Nakon studioznih priprema i postavljanja mehanizacije u krug župne crkve u Svetom Jurju na Bregu, intenzivirani su radovi na raščišćavanju ruševine te deponiranju cigle, građe, kipova, raspela i drugih vrijednih predmeta.

Radove obavlja poduzeće Čako-vecstan d.o.o., a voditelj gradilišta Stjepan Zorčec u ponedjeljak ujutro rekao nam je:

» Svi koji smo ovdje na gradilištu, posao smo shvatili vrlo ozbiljno, te unatoč ne baš sjajnom okruženju, gdje još uvijek sa stropa i zidova vise razni predmeti, radovi se odvi-jaju prema planu. Ovdje treba fi zički raditi, a umno biti spreman na even-tualnu opasnost od padanja dijelova građevine među radnike. Zadovoljan

sam odnosom radnika i još sretniji što činimo nešto u što su uprte oči či-tave hrvatske javnosti«, kaže Zorčec, uvjeren kako će radovi biti gotovi na vrijeme i kvalitetno.

Vlaga je počela stvarati

šteteDragutin Barlek iz Čakovestana vrlo je zadovoljan što je prikupljena sva "papirologija" i da se radovi mogu obavljati prema planu.

»Tek sada kad smo ušli u unutrašnjost građevine, vidimo kolika je to "avan-tura" jer unatoč mjerama osiguran-ja, opasnost od pada nekog dijela građevine postoji. Stoga smo svi mi iz poduzeća prisutni na gradilištu, a fi zički radnici vrlo disciplinirano i savjesno rade što im se odredi.

Po izgledu kipova, dijelova oltara i drugih predmeta vidimo da je bio posljednji čas da se krene u raščišća-vanje, jer vlaga se počela uvlačiti u sve pore. Svaki dijelić deponiramo na određeno mjesto, a vani odlažemo nekorisni otpad.

Na svaki predmet pazimo kao da je naš vlastiti, jer ovo nije obična građe-vina, nego sakralni i kulturni objekt iznimne vrijednosti i mi smo svi po-nosni što su nam povjereni ovi po-slovi«, zadovoljno ističe Barlek, koji razmišlja i o tome što i kako dalje.

Započela je i demontaža orgulja s kora, uklanjanja neoštećenih pred-meta, a kada unutrašnjost bude očišćena, na scenu će stupiti istražni sudac koji će pokušati odgonetnuti kako i zbog čega je došlo do uruša-vanja crkve i zvonika. Gradilište je obišao varaždinski biskup monsinjor Josip Mrzljak koji je svojim riječima radnike motivirao na još predaniji rad. Župnik prečasni Ivan Kozjak pak svakodnevno po nekoliko puta dolazi vidjeti kako se radi.

Podsjećamo, crkva je srušena 4. lipn-ja iza 13 sati u trenutku kad su bili obavljani radovi za hidroizolaciju građevine. Kulturološka šteta teško će se utvrditi, dok materijalna, pre-ma procjenama građevinara, iznosi preko 22 milijuna kuna. (Stjepan Mesarić)


U SUSRET

VELIKOME JUBILEJU

PRISUTNOSTI MANJE

BRAĆE KAPUCINA

U HRVATSKIM

KRAJEVIMA

Kapucini su 1610. godine iz

Austrije stigli u Rijeku, kao

svoje prvo mjesto u kojem

su svoj pastoralni i duhovni

život započeli franjevci-

kapucini u našim krajevima.

Godine 2010. slavit će se

stoga 400 godina nazočnosti

kapucina u Hrvatskoj. Ove

godine, 29. kolovoza u Rijeci

je započela proslava tog

velikog jubileja, koja će se

obilježavati tijekom dvije

godine, obuhvativši tako

također obilježavanje 100.

godišnjice dolaska kapucina

u Split, na Pojišan, (1908.-

1909.g.) i 300-te godišnjice

dolaska kapucina u Karlobag

(1710.g.)

Misom u kapucinskoj crkvi Gospe Lurdske u Rijeci u četvrtak, 28. kolovoza

obilježen je početak proslave 400. obljetnice dolaska kapucina u Rije-ku. Euharistijsko slavlje predvodio je gvardijan riječkog kapucinskog samostana, fra Anto Pervan. Red Manje braće kapucina nastao je reformom franjevačkog svjetov-nog Reda 1525. godine kao treći samostalni ogranak prvog Reda sv.

Franje Asiškoga.

Tri godine kasnije, reformu Reda odobrio je papa Klement VII., dok vlastitog generalnog ministra Red dobiva 1619. godine za vrijeme pape Pavla V. Od tada im je dopušteno pro-voditi isposnički život, nositi habit kestenjastosmeđe boje s dugom ku-kuljicom na leđima te primati u Red klerike i braću pomoćnike. Do 1574. red se razvijao samo unutar granica Italije, a nakon toga kao misionari odlaze u druge europske zemlje, među njima i Hrvatsku. Na taj način kapucini su 1610. godine iz Austrije stigli u Rijeku.

Na mjestu gdje je danas samostan stajala je kapelica posvećena sv. Augustinu , a početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića postaje sre-

dišnjim samostanom hrvatskih kapu-cina i žarištem vjerske i kulturne ob-nove u Hrvatskoj. U tijeku povijesti kapucini su obnašali različite zadaće, no osobito su se istaknuli radeći na katoličkoj obnovi poslije Tridentskog sabora.

Njihovu apostolsko-pastoralnu dje-latnost od samih početaka krasi pro-povijedanje te su 1743. vršili službu papinskih propovjednika unutar rim-ske kurije. U prvim godinama njiho-va boravka u Rijeci apostolat im se temeljio na brizi o ljudima na rubu društva dok su danas najpopularniji ispovjednici u gradu na Rječini ali i duhovni voditelji molitvenih sku-pina mladih. Briga o bolesnicima, zatvorenicima bila je prvotna zadaća kapucina, no i danas se uz taj pastoral dodaje i angažman u radu s mladima

HRVATSKI KAPUCINI:400 godina prisutnosti

Ljudima prijatelj VIJESTI Ljudima prijatelj


Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj VIJESTI

koji se u župi okupljaju u molitvenim zajednicama.

Jedan od najpoznatijih ispovjednika u riječkom kapucinskom samostanu bio je i sv. Leopold Bogdan Mandić, a među širiteljima tiska i marijan-ske pobožnosti spominje se ime fra Bernardina Škrivanića, graditelja kapucinske crkve Gospe Lurdske na Žabici, impozantnog zdanja nastalog po uzoru na ono u Lurdu. Temelji crkve postavljeni su prije 100 godina na inicijativu fra Škrivanića čija je želja bila sagraditi crkvu po uzoru na onu u Lurdu.

Uz sv. Leopolda Bogdana Mandića, u tijeku je proces za proglašenjem blaženim još jednog riječkog kapu-cina, fra Ante Tomičića. Danas pet kapucina stoji na raspolaganju broj-nim vjernicima koji dolaze u crkvu ili su članovi neke od molitvenih zajednica.

Kapucini su usko povezani s pukom te se u samostanskim prostorima

održavaju molitveni susreti za sve profi le vjernika. U okviru proslave visokog jubileja koja će biti sveča-no zaključena za dvije godine, tiskat će se poštanske marke s likom sv. Leopolda Bogdana Mandića koji je svojedobno boravio u riječkom ka-pucinskom samostanu, a ovim bi se povodom jedan od riječkih trgova u blizini crkve Gospe Lurdske trebao preimenovati u ime fra Bernardina Škrivanića.

Želja riječkih kapucina je obnova crkve Gospe Lurdske, prije svega derutnog krova, ali i opremanje kn-jižnice i Muzeja posvećenog sv. Le-opoldu i fra Anti Tomičiću. Nedavno je kapucinima vraćen i dio imovine izgubljen u prijašnjem komunistič-kom sistemu.

Kino "Croatia" prenamijenit će se za potrebe održavanja različitih kul-turnih događanja, a među njima i duhovnih seminara kao bitne sastav-nice u pripravi za proslavu visokog jubileja.

Helena Anušić

1610. g.

1710. g.

1908 g.


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj VIJESTI

U crkvi Gospe od Pojišana u

Splitu u nedjelju

16. studenoga započelo je

obilježavanje 100. obljetnice

dolaska kapucina u grad Split.

pozivajući vjernike na svakodnevno obraćenje i svakodnevnu spremnost na novi početak da bismo mogli biti dar Božji svojim bližnjima, Crkvi i Domovini.

Dana 16. studenoga 1908. prvi ka-pucini su se u Splitu uselili u malu kuću – prvi samostan uz staro Go-spino svetište na splitskom Pojišanu, zalaganjem prvog provincijala fra Bernardina Škrivanića, rodom iz Omiša. Prvi spomen te crkve potje-če iz 1260. godine. Početkom 17. st. (1607. godine) crkva je uzdignuta na čast i slavu Blažene Djevice Marije. Između 1761. i 1772. godine neveli-ka je crkva proširena i dograđena u velebno svetište 1908. Tu na poziv splitskog biskupa mons. Filipa Franje Nakića dolaze prva braća kapucini, god. 1909. povjerava im upravu Sve-tišta, a 1910. kapucini su počeli gra-diti samostan. Brigom braće kapu-cina hrvatske kapucinske provincije na čelu s tadašnjim provincijalom fra Bernardinom Škrivanićem iz Omiša u listopadu godine 1911. dovršen je i blagoslovljen sadašnji samostan, koji je 1938. proširen i dograđen. Godine 1944. tadašnji splitski biskup Kle-ment Kvirin Bonefačić ustanovio je i povjerio kapucinima na upravl-janje i novu župu Blažene Djevice Marije na Pojišanu, koju su splitski

pomorci uzeli za svoju nebesku za-štitnicu. Njezin prvi župnik bio je fra Pavao Ivakić, koji je od strane tadašnje „OZNE" 12. ožujka 1945. uhapšen, odveden i prema kasnijem svjedočenju očevidaca smaknut na rubu splitskog groblja Lovrinac. Kroz ovu jubilarnu godinu sljedeće godine obilježit će se nekoliko važnih obljetnica: 27. siječnja - 100 godina od rođenja fra Pavla Ivakića, prvog župnika Gospe od Pojišana; potom 6. ožujka - 100 godina od povjeravanja Svetišta Gospe od Pojišana na upra-vu braći kapucinima, te 40 godina dolaska sestara Svetoga Križa koje djeluju pri samostanu i Svetištu; u mjesecu ožujku održat će se simpozij o povijesti svetišta i dolasku kapuci-na. Središnja proslava i završetak Ju-bilarne godine bit će, najvjerojatnije, na blagdan Velike Gospe, kada će se spomenuti početka izgradnje Kapu-cinskog samostana u Splitu 15. 11. 1909, te će završnom euharistijskom slavlju koncelebrirati sva još živu-ća braća kapucini koji su djelovali i živjeli u ovom samostanu i Svetištu kroz ovo vrijeme. Ovom prigodom u samostanu je otvorena i izložba gvardijana fra Drage Vrhovca pod nazivom Plakati kroz crkvenu godi-nu a sastoje se od tri dijela crkvene godine: Božićni dio, Uskrsni dio te Vrijeme kroz godinu.

i j ći j ik k d

“Prvih” 100 godina u Splitu...

Tom prigodom u svetištu Gospe od Pojišana svečano euharistijsko slavl-je predvodio je provincijal Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića dr. fra Ivica Pe-tanjak koji je u svojoj homiliji nagla-sio dva pojma: obraćenje i početak,



OTVORENA JUBILARNA GODINA - 800 godina franjevaštva

U BOSNI I

HERCEGOVINI...U Srebrenici je 1. listopada otvore-na jubilarna franjevačka godina i započelo obilježavanje 800 obljetni-ce Franjevačkog reda. U programu obilježavanja su sudjelovali svećeni-ci-franjevci Franjevačke provincije Bosne Srebrene (koja je po Srebre-nici i dobila naziv) na čelu s pro-vincijalom fra Mijom Džolanom i članovima uprave te svećenici-fran-jevci Hercegovačke franjevačke pro-vincije Uznesenja Blažene Djevice

Marije na čelu s provincijalom dr. fra Ivanom Sesarom i članovima uprave i bratstvom. Nazočni su bili također i franjevci iz Republike Hrvatske te SAD-a.

Pozdrav i uvod u slavlje 800. obl-jetnice Franjevačkog reda održao je provincijal fra Mijo Džolan koji je kazao da je za početak ovog obilježa-vanja izabrana Srebrenica iz razloga što ona za sve franjevce ima posebno značenje. . “ Ako smo igdje na svo-jim korijenima, onda smo to ovdje na ovim svetim temeljima crkve sv. Marije. Ovi temelji su kolijevka svim provincijama izraslim iz panja Bosne Srebrene, na osobit način uz Bosnu Srebrenu i Hercegovačkoj franjevač-koj provinciji koja se zadnja odcije-pila od tog panja 1844. godine i za-počela svoje samostalno djelovanje», O početku Franjevačkog reda u BiH i Srebrenici govorio je povjesničar prof. dr. fra Marko Karamatić.

U okviru programa otvaranja jubi-larne godine i početka obilježavanja 800. obljetnice Franjevačkog pokreta, bila je i posjeta memorijalnom centru u Potočarima gdje je upriličen vjer-nički i molitveni izraz solidarnosti s današnjim i povijesnim patnicima Srebrenice i cijele BiH. Zatvaranje jubilarne godine najavljeno je za 7. listopada naredne godine na Širokom Brijegu.

Ankica S.Ć.

U HRVATSKOJ...Na prvu nedjelju došašća, 30. stude-noga, pod geslom "Idi, Franjo, i po-pravi moju kuću!" započelo je obil-ježavanje 800. obljetnice franjevačke karizme. Proslava jubilarne godine započela je u Zagrebu u crkvi Majke Božje Lurdske svečanim dočekom Križa iz crkve Sv. Damjana u Asizu. Križ su u crkvu unijeli provincijali franjevačkih zajednica sa sjedištem u Zagrebu: Hrvatske provincije sv. Je-ronima franjevaca konventualaca fra Đuro Hontić, Provincije trećoredaca glagoljaša fra Ivan Paponja, Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića fra Ivica Petanjak i Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Željko Železnjak.

Svečanost dočeka Križa i molitveno-meditativno slavlje predvodio je pred-sjednik Vijeća franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine dr. fra Željko Tolić, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja.Na početku slavlja okupljenim redovni-cima i redovnicama, kandidaticama, bogoslovima i sjemeništarcima, te članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Franjevačke mladeži obratio se predsjednik Odbora za proslavu 800. obljetnice utemeljenja Franjevačkog reda u Zagrebačkoj nadbiskupiji fra Đuro Hontić. Istaknuo je kako je ovo okupljanje prigoda posvijestiti da je svakome potrebna duhovna obnova, snažnije i iskrenije otvaranje Bogu.

Stoga ovaj hod Križa koji započin-jemo na početku jubilarne godine neka donese obilat rod.U vremenu kada nas svakodnevno zasipaju crne kronike i loše vijesti, unatoč tome što se ponosimo kršćanstvom, čini se da ga ipak ne prepoznajemo kroz životne križeve. Crkva i kršćanstvo nisu veletrgovina vjerskih vrednota u koju čovjek uđe i uzme što mu se sviđa. Kršćanstvo je Božji poziv, ne može se uzeti samo ono što nam se dopada, jer bi to bilo omalovažavanje Kristova križa, rekao je provincijal Hontić te pozvao sve da se na počet-ku jubileja zaustave pred Križem, i to ovim s kojega je sveti otac Franjo od Gospodina čuo poziv "Franjo idi, popravi mi Crkvu". Dopustimo i mi, da i nama Gospodin progovori, te da se po nama, po našim djelima i živo-tima širi kraljevstvo Božje, zaključio je poziv Hontić.....


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj BRAĆA REDA KOJEM JE PRIPADAO SV. LEOPOLDKomentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

U izdanju «Martyrium Croa-tiae d.o.o. iz Zagreba, pod gornjim je naslovom izišla

knjiga, na kojoj je punih sedamnaest godina radio svećenik don Anto Ba-ković. U prvom dijelu naveden je broj mučenika-svećenika po nadbiskupi-jama i biskupijama, a u dodatku je navedeno i sedam slovenskih sveće-nika. U drugom dijelu su redovnici i u trećem redovnice. Ukupan broj mu-čenika Crkve u Hrvata iznosi 663.

Crkva u Hrvata po broju mučenika – žrtava komunističkog terora – dolazi na prvo mjesto. Na drugom su mjestu Nijemci (330), a zatim slijede Sloven-ci (220), Poljaci (187), Albanci (67), Česi (oko 20), Slovaci (14) i Mađari (10). Autor se pita: «Kakav je to bio komunizam kod nas Hrvata da na pet milijuna stradaju 663 crkvene osobe, a npr. u Slovačkoj, koja također ima pet milijuna katolika, strada samo 14 osoba»? Naši bi povjesničari trebali odgovoriti na to pitanje.

Tako je u godinama bezbožnog ko-munizma Crkva u Hrvata, osim ve-likog i neponovljivog blaženog mu-čenika kardinala Stepinca, imala na stotine «malih Stepinaca», koji su po njegovu uzoru znali prije strijeljan-ja uskliknuti: «Živio Krist Kralj!». Neki su godine svoje robije provodili svetačkom strpljivošću na teškom fi -zičkom radu, gladni i žedni, na zbun-jenost svojih progonitelja.

Ovo je knjiga koja mijenja službenu povijest ratnih zbivanja u Drugom svjetskom ratu na prostorima povi-jesne Hrvatske. Ona ujedno otkriva dosad nepoznate zločine partizana i četnika nad biskupima, svećenicima, redovnicima, bogoslovima, sjeme-ništarcima (gimnazijalcima) i časnim

sestrama Crkve u Hrvata.

Iza ove zamašne knjige, koja ima 1020 stranica, stoji preko šest tisuća dokumenata: ar-hivske građe diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Vojvo-dine i Beograda, iskaza vje-rodostojnih svjedoka, izjava očevidaca, novinskih izvješća i starih fotografi ja.

U ovom martirologiju, tj. po-

Hrvatski martirologij XX. stoljeća

pisu mučenika, navedena su i dva hr-vatska kapucina - mučenika. To su veliki glazbenik fra Anzelmo Canju-ga, i ravnatelj Svetišta te prvi župnik župe Gospe od Pojišana u Splitu fra Pavao Ivakić. O Canjugi je izvještaj, uz dvije fotografi je, na str. 128 -129, a o Ivakiću na str. 261 – 262.

Naše čitatelje želimo u ovom broju upoznati s ova dva kapucinska mu-čenika, te o njima navodimo samo izvatke iz knjige.

FRA ANZELMO CANJUGA

(UZ OBLJETNICU

ROĐENJA 27. TUDENOG)

Rodio se 27. studenoga 1894. godine u Budislavcu, župa Vidovec kod Va-raždina, od oca Jakova i majke Mari-je r. Cafuk. Osnovnu je školu završio u Vidovcu a gimnaziju u Varaždinu. U Kapucinski red stupio je 1911. go-dine, a za svećenika je zaređen 1917. u Senju.

Nakon svećeničkog ređenja bio je u Rijeci do 1920. godine, kada su došli Talijani da «očiste» Rijeku od Hrva-ta. U toj čistki bio je premješten u Varaždin, gdje je više godina bio od-gojitelj kapucinskih đaka u konviktu svetog Josipa i vjeroučitelj na nekim školama u gradu. Bio je izuztno na-daren za glazbu, pa je pod utjecajem fra Augustina (Dragana) Dujmušića, koji je bio školovani glazbenik i stu-dirao na konzervatoriju u Regensbur-gu, primio prve pouke u glazbenoj umjetnosti. Dao je veliki doprinos izdavanju Hrvatskog crkvenog kan-tuala i bio je aktivan u Cecilijanskom pokretu.

Za vrijeme svog boravka u Varaždi-nu vodio je polifonijski crkveni zbor varaždinske gimnazije, a u Osijeku je kasnije predavao glazbu na gim-naziji. Odgojio je veliki broj župnih orguljaša, te je u tu svrhu izradio


Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj «Obrednik za orguljaše». Bio je je-dan od najaktivnijih pobornika ideje hrvatskih cecilijanaca za obnovu crk-vene glazbe.

Dobro je poznavao naše stare crkve-ne pjesme u kojima je znao pogoditi narodni duh, pa su neke prihvaćene i kao pučke pjesme. Njegov stvara-lački opus značajan je za povijest hrvatske duhovne glazbe, jer je u malim glazbenim oblicima dao ono najljepše: pobožne, melodiozne i za-nosne pučke popijevke. U njima je znao otkriti narodnu dušu, te su one postale nerazdjeljiva svojina hrvat-skog naroda.

Canjuga se ogledao i na svjetovnom polju: kantatama «Pozdrav Zagre-bu» i «Matija Gubec», te obradbama i izvornim narodnim zborovima. Nje-gov izuzetan glazbeni talent prisutan je u cjelokupnom njegovom glazbe-nom djelovanju kao skladatelja, or-guljaša, voditelja crkvenih zborova i glazbeno-pedagoškog radnika. Radi njegovog glazbenog talenta, poštenja i čistog karaktera cijenili su ga redov-nički poglavari, hrvatski cecilijan-ski glazbenici, a posebno vjernici i građani Varaždina i Osijeka, kojima je posvetio najveći dio svoga života.

Anzelmovo uhićenje,

zatvor i smrtPoslije Drugog svjetskog rata komu-nističke su ga vlasti nastojale prido-biti za suradnju, tražeći od njega da se kao glazbenik angažira na raznim društvenim proslavama, što je on od-bio. Znajući da je veliki Hrvat i za-nesen za hrvatsku državu a protivnik komunizma, htjeli su ga se riješiti. Komunisti su mu poslali špijuna koji se pravio da je simpatizer križara, te ga je zamolio da mu pomogne naba-viti lijekove za njih. Tako prevaren od špijuna, zbog tih je lijekova bio optužen i osuđen kao neprijatelj drža-ve na 16 godina strogog zatvora s pri-nudnim radom i na 5 godina gubitka građanskih prava i prava na mirovinu i pomoć socijalnog osiguranja. Pre-suda je bila donijeta 30. svibnja 1947.

godine, a kazna je morala biti službe-no upisana u «Upisnik K» Okružnog suda u Osijeku. Kada su ga nakon presude pitali, ima li kakvu prim-jedbu, on se okrenuo prema publici i ponosno rekao: «Nisam znao da sam toliko vrijedan. Kao i naš preuzviše-ni nadbiskup Alojzije Stepinac i ja sam zaslužio istu kaznu. Ja se time ponosim».

Kaznu je Canjuga izdržavao u Staroj Gradiški, gdje je i umro 1952. go-dine.

Franjevac Mladen Majnarić, koji je bio s Anzelmom u istoj zatvorskoj sobi, posvjedočio je o njemu slje-deće:

«Bio je tih, skroman i povučen ro-bijaš. Po glazbenoj liniji najviše se družio s Brankom Birtom. Jedne mu je večeri pozlilo, povraćao je čistu žuč. Drugi dan je u obilazak naišao pomoćnik upravnika g. Cimeša. Kad mu je ukazano na bolesnika, odmah ga je dao prenijeti u bolnicu. Mi smo bili na radu, te se gotovo nitko nije ni oprostio od njega. Nedugo poslije toga saznali smo da je umro i poko-pan».

Kapucin Ilija Borak sjeća se da mu je kasnije franjevac Ćiril Vrcan iz Vi-sovca pripovijedao, kako ga je Anzel-mo, kad su se prali, zamolio: «Padre, meni nije dobro, molim Vas da me ispovjedite». Pater ga je ispovjedio i

te noći 19. prosinca 1952. godine An-zelmo je umro u zatvorskoj bolnici. Umro je u teškim bolovima jer mu je u utrobi pukao čir. Svi su zatvorenici bili mršavi, a na njemu je to bilo po-sebno vidljivo. Datum njegove smrti 19. prosinca 1952. službeno je, kao i presuda, upisan u Upisnik K Okruž-nog suda Osijek.

Po isteku njegovog kaznenog roka od 16 godina i još pet godina gubitka političkih prava, njegovi su posmrtni ostaci iz Stare Gradiške preneseni u Zagreb na Mirogoj. Ekshumacija Anzelmovih zemnih ostataka u Sta-roj Gradiški bila je 27. svibnja 1969. godine, a sljedećeg je dana bio zaka-zan sprovod. Tadašnji provincijal fra Serafi n Turčin zamolio je zagrebač-kog pomoćnog biskupa mons. Franju Kuharića da predvodi obred, na što mu je ovaj rekao: «Ako odemo u za-tvor ići ćemo zajedno».

Nad otvorenim grobom govorio je fra Serafi n, spomenuvši na kraju Anzel-movu posljednju skladbu Misu u As duru, koju je započeo skladati još u Osijeku 1947. a završavao ju je neko-liko dana prije smrti. Na kraju obreda zbor župe svetog Mihaela Arkanđela otpjevao je njegovu skladbu Svjet-lost vječna, koju je skladao u spomen svojim roditeljima Jakovu i Mari. Iste je večeri bila misa zadušnica u župi svetog Mihaela u zagrebačkoj Dub-ravi, gdje je na kraju o Anzelmu kao skladatelju govorio njego učenik pa-ter Zvonko Pšag.

Na kraju kratkog prikaza života ovog velikog hrvatskog skladatelja, vrijedi spomenuti barem tri njego-ve skladbe koje su poznate najširem krugu vjernika u Hrvatskoj. To su dvije euharistijske pjesme: Uzmi, jedite i Sakramentu veličajnom, te marijanska pjesma Ljiljane bijeli, za koju je tekst napisao hrvatski pjesnik Dragutin Domjanić. Pod potonjim naslovom, tj. Ljiljane bijeli, izišla je u Rijeci 1994. godine, prigodom sto-te obljetnica njegova rođenja, zbirka od stotinu Anzelmovih skladbi, po čemu su postale znatno bliže našim crkvenim glazbenicima.


Ljudima prijatelj BRAĆA REDA KOJEMU JE PRIPADAO SV. LEOPOLDKomentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

FRA PAVAO IVAKIĆ (uz

100 godišnjicu njegova

rođenja – 27. sijećnja

1909.)Rodio se 27. siječnja 1909. godine u Drenovcima kod Županje od oca Ilije i majke Marije r. Đermanović. Osnovnu školu završio je u Dre-novcima a gimnaziju u Travniku. U Kapucinski red stupio je 1927. u Varaždinu. Bogosloviju je završio u Splitu, gdje je 1933. godine i zaređen za svećenika. Službu samostanskog poglavara obnašao je u Splitu i Osije-ku, a kad je na Duhove 1944. godine osnovana župa Gospe od Pojišana u Splitu, imenovan je župnikom.

Fra Pavao je uspješno djelovao kao propovjednik, organizator, pučki misionar i nadahnitelj mladeži, te iskren rodoljub. U svoje je vrijeme radi sposobnosti bio među najper-spektivnijim hrvatskim kapucinima. Zahvaljujući njegovu naporu, zagre-bački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac dodijelio je kapucinima župu svetog Mihaela Arkanđela u zagrebačkoj Dubravi.

Fra Alojzije Novak o njemu svjedoči da se fra Pavao u Splitu pokazao kao marljivi pastoralni djelatnik. Oživio je Treći red svetog Franje (danas Franjevački svjetovni red), u kojega je uspio učlaniti veliki broj mladih ljudi, s kojima je održavao redovite

sastanke. Isto je tako razvio karita-tivnu djelatnost, pa su u samostan dolazili mnogi siromasi. Njegove su propovijedi bile poznate i veoma tražene. Bio je svećenik koji je pri-vlačio ljude u crkvu i kojega su rado slušali.

Kada se dograđivao drugi kat kapu-cinskog samostana u Splitu, fra Pa-vao se sav dao na taj posao. Premda je kapucinska zajednica u Splitu ži-vjela skromno i nije baš imala novce za taj pothvat, on se uspio povezati s uglednim ljudima u gradu i dobio je kredit za dogradnju, a pomogao mu je i biskup dr. Kvirin Klement Bone-fačić. Bio je smion i dalekovidan.

Uhićenje, optužba i

strijeljanje fra PavlaKad su partizani zauzeli Split i nave-liko ubijali Hrvate – naročito intelek-tualce -, onda je sastavio i razmnožio kratku peticiju kojom se obratio ne-kim splitskim komunistima, moleći ih da ne ubijaju Hrvate jer ni Srbi ne ubijaju svoje bivše četnike, bio je uhapšen i nekoliko dana držan u za-tvoru. Srbi se stvarno nisu osvećivali svojim četnicima, nego su ih uzimali u svoje redove, dok hrvatski komu-nisti tada nisu ustali u obranu niti jednog hrvatskog domoljuba.

Slobodna Dalmacija je tih dana pri-premala javnost za likvidaciju fra Pavla. Pisali su o njemu da je sjeo za pisaći stroj i napisao letak uperen protiv narodnooslobodilačkog pokre-ta, kojim poziva Hrvate da obustave borbu protiv ustaša. No on nije pozi-vao Hrvate da obustave borbu pro-tiv ustaša, nego da prestanu ubijati Hrvate, a to nije isto. Taj letak nije nikakva optužba protiv njega, nego dokaz njegove plemenite osobe, jer je u jednom teškom razdoblju hrvatske povijesti pokazao hrabrost i ustao u obranu progonjenih i obespravljenih. Dokaz tome je i to, što je taj letak uništila OZNA (Odjel za zaštitu na-roda – zloglasna komunistička poli-tička policija). Mnogi su tragali za tim letkom i nitko nije mogao doći

do njegove kopije.

Nakon nekoliko dana provedenih u zatvoru, fra Pavao je s ovećom gru-pom sličnih – bez javnog suđenja – u policijskim zatvorenim kolima bio odvezen na splitsko groblje Lovri-nac i tamo strijeljan pred otvorenim grobom. Ovaj podatak splitski ka-pucini su dobili od jednog, njima poznatog, grobljanskog radnika. Ono što je vidio, povjerio im je pod najstrožom tajnom. Kapucine, pa ni Pavlovu rodbinu, nije o tome nitko obavijestio. Pogubljen je 26. svibnja 1945. godine.

Fra Alojzije Novak je o njegovoj mu-čeničkoj smrti doznao od fra Špire Jerkunice, koji mu je sve kazivao u strahu da to netko drugi ne sazna. «Drhteći me je molio da to nikome ne kažem i dodao da se boji za svoju glavu. Njemu je to sve ispričao je-dan radnik s groblja Lovrinac. On je rano ujutro 26. svibnja 1945. godine vidio da je u 'crnoj marici' ma groblje Lovrinac dopremljena skupina lju-di, a među njima je bio i fra Pavao Ivakić. Spomenuti radnik je upravo radio na groblju pa je vidio i smak-nuće fra Pavla Ivakića. On kaže da je otac Pavao, kada se našao nad isko-panom grobnom jamom i vidio da će biti ubijen, zavapio: 'O, nemojte me ubiti!' Na to je dobio metak u glavu i pao u grob.

Bilo je to u neposrednoj blizini za-jedničke grobnice svih splitskih fran-jevaca. Sada nitko ne zna gdje je taj grob. To se onda nije smjelo ni znati. Nitko nam nije ni javio da je suđen niti da je osuđen, a niti da je strijeljan. Kada smo dobili vijest da je smaknut na Lovrincu, više nismo nikoga ništa pitali o njegovoj sudbini. Osim toga, bili smo svjesni da je opasno bilo što dalje o njemu pitati», svjedoči fra Alojzije prema kazivanju fra Špire.Ovaj prikaz dvojice kapucina iz knjige don Ante Bakovića dovoljno kazuje, kako je Crkva u Hrvata bogata mučenicima, svecima, neustrašivim Kristovim apostolima, svećenicima, solidnim klerom i žarištima crkvenog života.

Ljudima prijatelj


Ljudima prijatelj Papa će 2009. pohoditi svetište Padra Pia

Papa Benedikt XVI. sljedeće će godine pohoditi mjesto San Giovanni Rotondo, kako bi

odao počast svetomu Piju iz Pietrel-cine. Navijestio je to državni tajnik, kardinal Tarcisio Bertone koji je 23. rujna, na dan liturgijskoga spomena svetoga Pija i u prigodi 40. obljetni-ce njegova preminuća, u tom mjestu predvodio euharistijsko slavlje.

Govoreći o liku svetoga Pija, kar-dinal Bertone je istaknuo dva bitna oslonca na putu vjere toga kapucina iz Pietrelcine: vjernost Evanđelju i stalno usmjerenje prema nebeskome kraljevstvu. Otac Pio, koji i dalje živi u otajstvu umrloga i uskrsloga Isusa, bio je Kristov učenik koji nije tražio drugo, doli voljeti i trpjeti za Njega. Bio je iskreni sin Crkve koji se i u

najbolnijim trenutcima nije branio, umirući sebi uronjen u tišinu muč-ne, ali plodne poslušnosti – kazao je kardinal.

Današnje je slavlje još znakovitije i zbog 90. obljetnice prvoga pojavlji-vanja stigmi koja se obilježava ove godine. I kroz euharistijsku žrtvu, utjelovljenu u njemu zahvaljujući daru stigmi – pojasnio je kardinal – otac Pio je na vidljiv način prikazivao sliku Raspetoga. U ovih 40 godina koje su prošle od njegove smrti, vid-jeli smo Božje milosrđe po zagovoru svetoga Pija, a u korist brojnih njego-vih vjernika. On je poput bogatoga korita izvorne vode, na čijem vrelu svi mogu piti svježu vodu istine i ljubavi koju Gospodin nudi svima u izobilju. To je otac Pio činio i za života. Koliko mu se ljudi približilo

i obratilo; koliko ih se osjetilo pri-hvaćenima poput braće i sestara; koliko ih se osjetilo zagrljenima, a ponekad i progonjenima zahtjevnom nježnošću Boga koji djeluje kroz svo-je oruđe milosrđa! – naglasio je kar-dinal. Sažetak života oca Pija sadržan je u Svetoj misi, u svakodnevnome euharistijskom slavlju.

Kapucin iz Pietrelcine uvijek je poti-cao na susret s Isusom, a taj se susret treba održati bez rezerve - kako je isticao i sâm otac Pio. Ljubimo bez ikakvoga ustezanja, pa ni u vidiku nagrade koju je Gospodin pripremio za nas - jer ona je posljedica. Učini-mo svojim geslo apostola Pavla koji nam kaže: ne želim znati za drugo, nego samo za Isusa i za raspetoga Isusa – govorio je sveti Pio.

Radio Vatican

Ljudima prijatelj VIJESTI



Isus reče: "Ja sam

vrata, kroza me tko

uđe, spasit će se: i

ulazit će i izlaziti i

dato nalaziti...“

JA sam vrata(prema Iv 10, 1-10)

tankim nogama prolaznosti. Zato kad Isus kaže:" ja sam vrata, kroza me tko uđe spasit će se: i ulazit će i izlaziti i dato nalaziti..." govori nam slikovito o njegovim djelima, njegovoj otkupi-teljskoj muci za čovjeka, o njemu kao prilici za naše bolje sutra, o njegovoj borbi za dah ljudske čežnje, a to je, složit ćete se, Ljubav.

Isusovo Uskrsnuće je Božji dar. Pri-stanak čovjeka da bude dionikom takve Ljubavi, a da pred njega nisu postavljeni nikakvi uvjeti, mali je korak za ostvarivanje svih njegovih želja.

Zato, kako znamo osjetiti lahor li-jepog mirisa, a da ga ne vidimo, kako znamo prepoznati bistar šum nenametljivog izvora..., tako znajmo prihvatiti Ljubav, kao tijelo i djelo vlastite svakodnevice.

Nerijetko znamo svojom ljudskom slabosti grijeh stavljati kao balvan na putu urođene nam dobrote. Pogrije-šiti može svatko... "Slabost je moja prilika,“ kaže Isus. Na to se narod koji je sjedio na travi zagledao jedan u drugog... Potom im Isus objasni: Pastir pošto imaše mnogo

ovaca, a jedna se izgubila..., nije re-kao imam ih i ovako dovoljno, što će mi ta jedna, već je krenuo po tu jednu, izgubljenu ovcu, našao je, i

izbavio iz očite pogibelji...

Želim bih vam reći... nije bitna pog-reška, bitna je nada. I kad dođu tre-nuci teški, kad slabost dođe u kušnju, Očeva ruka nad Vama bdije. Ljubite, volite, praštajte...

Često se nalazimo u kušnjama. Često i znanje ustukne pred izazovima kušnja i ljubavi. Ako znamo da je trnovita kruna stajala na Isusovoj glavi, krvavi znoj curio niz nju i pa-dao na njegovo tijelo te da je činom svoje muke i patnje na križu, Isus, taj Božiji dar ljubavi, odnio sve grijehe s ovoga svijeta, onda se nemojmo čudi-ti kad kažu: "Ljubav, ta divna mjera ljudskog znanja".

I zato kad Isus reče: "Ja sam vrata, kroza me tko uđe, spasit će se: i ulazit će, i izlaziti i dato nalaziti" vjerujmo u te njegove riječi... Jer polja koja nam se nude po velikom Otkupljen-ju, zalijevana vrijednostima ljuba-vi, dobrote i praštanja, čisti su dar urođenoj vrijednosti čovjeka. Bude-mo li voljeli, a ne zamjerali, budemo li praštali, a ne kažnjavali, budemo li pokušavali, a ne odustajali - a sve to pod jednim nazivnikom, „Ljubav“, tada ćemo znati...Vrata nam nikad zatvorena biti neće!!!

Maro Jović

Prijeko, Dubrovnik

Ljubav je teško dokučiti zatvorenog srca.

Kad su pitali Isusa u tijeku njegove muke zašto sam sebe ne spasi kad je tolike druge spasio i kad je Božji po-slanik na zemlji, on im je odgovorio da je velika ljubav njegova, a veliko milosrđe Očevo, da bi se ijedna osoba koja u njega uzvjeruje po njegovoj muci izgubila!

Navedeno nedjeljno čitanje, govori nam da dobrota, oprost i milosrđe koje su manifestirani Isusovim živo-tom, otkupiteljsko su djelo njegove muke. Čovjek nailazeći na prepreke svakodnevnog života, postavljajući sebi različite ciljeve, kročeći ulicama nepoznatih gradova, želeći obronke svojih želja pretvoriti u plodne orani-ce sigurnosti..., može doći u prilike različitih kušnji.

Niti ljudskih puteva nepredvidive su kad čovjek svoju sudbinu veze o sa-mog sebe. Isus jednom reče: "Gdje su dvojica poradi Mene, tu sam i ja". Drugim riječima, nitko nije sam, dok je ljubav njegov predznak...

Govoreći o Ljubavi, a koristeći veliko slovo „Lj“, mislim na Božansku lju-bav koja danonoćno bdije uz nas. Ta Ljubav manifestirana je u: Praštanju, Dobroti, Nadi i Milosrđu. Ponekad se mi ljudi znamo pouzdati samo u vlas-titu sigurnost koja je postavljena na


Ljudima prijatelj Komentiraj članak na http://ljudima-prijatelj.blogspot.com/

MLADI MLADIMA

Gdje se sakrila ljubav?

Ovo nije još jedan u nizu tek-stova gdje će vam se poku-šati objasniti što je to ljubav.

Ovaj članak je nešto kao moj mali protest na sve one situacije kad nam se 'smrači' čim čujemo riječ ljubav.

Danas se ta riječ prečesto upotreblja-va i njome se opisuje previše toga pa je zato izgubila na vrijednosti i sjaju, Kad u razgovoru sa svojim mladim prijateljima spomenem kako je ljubav nešto prcdivno, posebno i plemenito, najčešće ispada da baš i nisam 'pri sebi'. Naime, većina njih ljubav pove-zuje sa odnosom prema svom dečku, tj. curi. U tim odnosima često bivaju povrijeđeni i nastaju rane na srcu. Tada na ljubav gledaju sa bolom i razočaranošću. No, ako smo nekog iskreno i čisto voljeli, onda tu nema mjesta žaljenju. Kao što u jednoj od duhovnih obnova reče moj dragi pri-jatelj vlč. Toni: na kraju ćemo biti suđeni po ljubavi. Ona ljubav koju dajemo nipošto nije izgubljena. Uko-

liko nekome poklanjamo svoju ljubav, tada smo nekako mirniji, sretniji jer možemo dati dio sebe. I tu se očituje plemenitost ljubavi. Nije ljubav samo to ako smo sa nekim «u vezi». Pre-divno je kad se dvoje voli, samo treba biti na oprezu da ne dođe do toga da postanemo ovisni o onom drugom. Mi smo samo ljudi i ne treba u onom drugom vidjeti savršenstvo jer samo je Bog savršen i vrijedan idealizira-ni a. Ljubav je za mene sve što me okružuje, sve odiše Stvoriteljevorn. ljubavlju prema stvorenjima.

Pa, dobro, gdje se to sakrila ljubav? Bog je sjeme svoje ljubavi usadio u svakoga od nas, ta stvorio nas je sa ljubavlju. O nama ovisi hoćemo li dopustiti da sjeme Božje ljubavi u nama raste i donosi plodove ili ćemo ga ugušiti svojom sebičnošću i oho-lošću. No, unatoč svemu, ljubav se sakriva u svakome od nas. Potražimo je, zalijmo poniznošću i bit ćemo iz-

KKKoKomeeeeenntirrajaj članaakk naaKKKoKooKKoooKKoKomemeemmmmeeementntntntntnttttiririririri ajajajaajajjjj ččč č čččlalalalallaanananananaakkkkkkkkk nanannnannannaaa htthttptp:/://l/ljuj dima prrijateeljlj bblooggspot ccomm/hthtttptpppp:/:/:///l/l/l/ juujujujjjj dididimamama ppppppprriririjajajajjj tteteeljljljjjjj.bbb..b.. lololologsggsgsgsgg popopoppppp t.t.tt..cocococom/m/m/m/m/

nenađeni plodovima. Ne treba kom-plicirati. Zato nam je i često tako teško jer smo si sve zakomplicirali. Ljubav je došla na svijet u obliku ma-lenog a opet velikog Djeteta Isusa, od Njega dolazi svaka vrsta ljubavi. Dopustimo Mu da nam pokaže svu ljepotu ljubavi. A ljubav možete naći svugdje; u osmijehu dragih ljudi, u iskri sreće što sjaji u oku, u igri sa malenima, u razgovoru sa ljudima... Ljubav ima puno oblika i veličina i uvijek odiše jednostavnošću. Da se ne izgubite u mojim «fi lozoiijama» preporučam vam da pročitate tekst u NZ 1 Kor 13. Tu ćete naći sve detalje o ljubavi. Srdačno vas pozdravljam jednim od opisa kako treba voljeti: «Potpuno voljeti - tako ćeš imati ud-jela u Božjoj naravi, tako će u tebi opet postati vidljiva Božja siika». P. Bosmans

Anika Sačić, Turčin – Varaždin

KKKoKoKoKoKKKKoKoomemmemeeemmmeeee tntntnnntntntiiiriririr jjajajjaajaj ččččččččlllalalalalalananananananaakkkkkkkkkkk nananaananana hhththththth tptptptptptp //:/:/:/:/:///l/l/l/l/l/l/ljjjujujujuujjudidididididdimmamamaamamam pp-p-p iriririririjjajajajajaateteteteteteljljljljljl bbbbbbbbbbbbllllooolloologsgsgsggsgspopopoopoopotttttttt coocococococ /m/m/m/m/m/

Ljudima prijatelj MLADI MLADIMAD D


Pisma čitateljaDragi Ljudima prijatelj...Dragi Ljudima prijatelj...

Stjepan Pavlović

Ulica Nuncijature 85

20 000 Dubrovnik

Pozdrav uredništvu!...Zagovornik sam sv. Leopolda Bogdana Mandića već od 1972. go-dine do danas, a mislim da ću to biti i sve do kraja svoga života. Oženio sam se 1970. godine, a sada mi je 60. godina, koje ću navršiti 15. studenog ove godine. Često molim devetnicu sv. Leopoldu....

Do sada sam u životu proživio razli-čite nedaće, padao sam s moje kuće, s visine oko 5m, pa sam padao u podu-zeću gdje radim s visine 3 metra, a prošle godine u mjesecu lipnju pao sam s visine 4 metra i jedino sam tu stradao. Polomio sam četvrti i pet pršljen na kralježnici i pukla mi je kost lijeve ruke. Bio sam u Dubrov-niku u bolnici, da bi nakon 8 dana bio premješten u splitsku bolnicu Firule i tu sam bio na operaciji koja je trajala 4 sata. Hvala Bogu, operacija je dob-ro uspjela i sada se dobro osjećam, mogu voziti automobil i dobro se sa-mostalno kretati. Bio sam u banjama mjesec dana, a nakon toga oslobođen sam svakog teškog rada i podizanja tereta težeg od 5 do 10 kilograma.

Duboko se molim i vjerujem u dra-gog Boga, Blaženu Djevicu Mariju, molim se sv. Vlahu, sv. Antunu Pado-vanskom i sv. Leopoldu... I vjerujem u njihovu zaštitu.

... U prošlosti stradao sam i kada su se pojavile velike boginje. Bio sam tada 45 dana u bolnici Rebro u Zagre-bu i tada sam se zavjetovao da ću, ako ostanem živ, napravit kapelicu na čast Majci Božjoj i sv. Leopoldu Mandiću. Tu sam kapelicu napravio 1988. godine s velikom ljubavlju. Kada je bila dovršena, pozvao sam cijelo selo, napravio pečenku i svi smo se proveselili, kao da sam na-pravio veliku crkvu!

Crkvi posvećenoj Uznesenju BDM u Gracu (u Hercegovini) poklonio sam dvije slike, jednu s likom sv. Leopolda Mandića i drugu s likom Majke Božje. Jedna je veličine 90 -50 centimetara, a druga 70- 50 centi-metara.

Jedna se slika nalazi i u Gospinom polju u Dubrovniku, u svetištu Gospe od Milosrđa, veličine 120 - 150 cen-timetara koju sam poklonio mome velikom prijatelju fra Nikoli Stanisla-vu Novaku, kapucinu.. S tim u vezi moram ovdje spomenuti svog dragog i iskrenog prijatelja, Jovana Lazare-vića koji je napravio ove slike koje se sad nalaze u Gospinom Polju u Dub-rovniku i Gracu u crkvi Uznesenja BDM. Gosp. Jovan je pravoslavne vjere, ali je iskren i pošten čovjek, bio je vozač i stradala mu je desna ruka u nesreći. Sve ove slike (s likom Majke Božje i sv. Leopolda) naslikao je svojom lijevom rukom, i besplat-no poklonio (naplatio je samo jednu)

ŠĆEPO PAVLOVIĆdoživotni prijatelj svetog Leopolda

koje sam ja onda poklonio crkvama. Uvijek ga zato preporučujem u mo-litve, za njegovo dobro djelo.....

Radostan sam što će ubrzo 25. obljet-nica proglašenja sv. Leopolda svetim i tom se danu iskreno veselim! Iskre-no vas, toplo i srdačno pozdravljam od svega srca, Bog vas blagoslovio!

Ljudima prijatelj


Ljudima prijateljLjudima prijatelj Dragi čitatelji!Zahvaljujemo na vašim pismima! Željeli bismo povezati međusobno sve čitatelje našega lista i tako ostvariti povratnu komunikaciju našeg lista s vama te iz prve ruke prenositi svjedočanstvo koliko je sv. Leopold prisutan u srcima naših vjernika i koliko jedni drugima možemo po uzoru na ovog sveca postati doista “prijatelji ljudi.”

STOGA VAS POZIVAMO DA NAM ŠALJETE :

SVOJE LITERARNE RADOVE, RAZMIŠLJANJA, OSVRTE...

SVOJA DUHOVNA RAZMATRANJA O SVETOM LEOPOLDU I DRUGIM SVECIMA...

SVOJE OSVRTE KOJIM BI STE ŽELJELI SKRENUTI POZORNOST ČITATELJA I POMOĆI NEKOME U NEVOLJI...

Vaša pisma i radove možete slati:

Poštom, na jednu od adresa:

Kapucinski samostan Uredništvo „Ljudima prijatelj“ fra Zlatko ŠafarićKapucinska1,

53288 Karlobag

ili

Kapucinski samostanUredništvo „Ljudima prijatelj“Fra Miljenko VrabecKapucinska poljana 121 000 Split

ili

E-mailom na našu novu adresu:

[email protected]

Zahvaljujemo i nadamo se vašem odazivu! Vaši najbolji radovi bit ćeobjavljeni i prigodno nagrađeni!

POGLEDAJTE I IZDANJE NAŠEG LISTA NA INTERNETU

NA ADRESI:

Uredništvo.

Nove Nove adrese!!!adrese!!!

Ljudima -prijatelj Ljudima -prijatelj .blogspot.com


ZAHVALE ČITATELJA SV. LEOPOLDUZAAHHVVAALLEE ČČČIITTAATTEELLJJAA SSVV. LLEEOOPPOOLLDDUUZAAHVALE ČITATELJA SV. LEOPOLDU

Glas uslišanih

Ovim putem se želim zahva-liti sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću i Majci Božjoj na

svim primljenim darovima koje sam zadobila moleći. Molim ih i dalje da nas u svojoj dobroti ne napuste. Neka mi čuvaju i štite moju obitelj.

Zahvalna Manda Mikić

Spittal AUSTRIJA

Zahvaljujem sv. Leopoldu na neizmjernoj ljubavi i dobroti, snazi i podršci u životu moje

obitelji. Ujedno želim svim ljudima sreću, zdravlje i ostvarenje životnih ciljeva. Ovom prigodom želim napo-menuti svim dragim vjernicima, pa i samoj sebi, skrenuti pozornost za opraštanje. Molimo za mir i ljubav u cijelom svijetu. Kao što molimo za sebe i svoje obitelji, molimo i za dru-ge jer svi smo mi djeca Božja. Želim svima napomenuti da je dragi Bog milosrdan i pun ljubavi, samo imaj-mo vjeru jer Bogu je sve moguće.

Srdačan pozdrav i puno obilje ljubavi prema svim ljudima dobre volje. A tebi dragi sv.

Leopolde, još jednom zahvaljujem ne uslišanim molitvama. I dalje se molim tebi, dragi sveče, i čvrsto vje-rujem u Božju ljubav u svim životnim iskušenjima.

Zahvalna Monika!

31. 07. 2008., Metković

Ovim putem zahvaljujem sv. Leopoldu za uslišane moli-tve za dobre pretrage. Mo-

lim i dalje za pomoć za mog brata da nađe lijek, i za drugog brata da mu pomogne. Molim ujedno za pomoć u

poslovnim prilikama te da nemamo problema.

Iz Podgore

Ovim putem želim se javno zahvaliti sv. Leopoldu Man-diću, mojem zaštitniku, što

mi je isprosio milost kod Svevišnjega da dođem do ozdravljenja. Imala sam gljivice po tijelu kojih se nisam mogla riješiti četiri godine, kada sam se ute-kla u zagovor dragom sv. Leopoldu koji mi je pronašao lijek i za par je dana sve prošlo. Sada sam potpuno zdrava i dalje se preporučujem u za-govor sv. Leopoldu da mi pomogne u jednoj teškoj nevolji. Sveti Leopolde, ja se ufam da ćeš mi i dalje biti u pomoći. Od srca ti hvala što si mi mnogo puta pomogao i što ćeš mi i dalje pomagati.

Tvoja vjerna štovateljica Marija

Zavjetovana sam sv. Leopol-du Mandiću, molim litanije i devetnicu te ovim putem za-

hvaljujem mojem svecu na velikoj pomoći kad je sačuvao moga sina. Na radnom mjestu je pao sa skele na beton. Nakon snimanja u bolnici, ustanovili su da nema frakture i za mjesec dana se oporavio.

Zahvalna majka s obitelji Madjar

USA

Zahvaljujem sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću, Ocu Ne-beskom, Isusu, Duhu Svetom

i Majci Mariji za ozdravljenje moga sina Ivana od osipa po tijelu. Ivan se cijepio s godinu dana i za nekoliko dana dobio gusti osip po cijelom tije-lu kao da ima ospice, jer je bilo takvo cjepivo. Vodila sam ga kod liječnika,

ali nam je doktorica rekla da je to vje-rojatno alergija na hranu i neka izbje-gavamo određenu hranu i da pripa-zimo. To je trajalo oko mjesec dana, a njemu nije bilo ništa bolje, samo je dobio još više nekakvih prištića. Doktorica je pratila mjesec dana osip, a onda nam dala kremu i rekla da mažemo samo veće prištiće navečer prije spavanja.Tako sam i činila, ali istodobno sam odlučila zamoliti po-moć sv. Leopolda kojemu sam počela moliti devetnicu iz knjižice s moćima i sličicom, Presveto Trojstvo i Blaže-nu Djevicu Mariju. Kremom sam ma-zala samo veće prištiće, male nisam, i molila sam. Nakon tri dana, osip se gotovo skroz povukao, a četvrti dan je nestao. Ja vjerujem da su mu po-mogli sv. Leopold, Djevica Marija i Presveto Trojstvo jer nisam još izmo-lila niti polovicu devetnice, da je od kreme, nestali bi samo veći prištići kojih je bilo samo oko 20 posto.Zato još jednom zahvaljujem Presvetom Trojstvu, Majci Mariji i sv. Leopol-du Mandiću i dalje preporučam svog sina Ivana, koji sada ima godinu i pol, u njihovu zaštitu da ga čuvaju, štite i brane kroz cijeli njegov život.

Marija H., Koprivnica


Cijena pojedinom primjerku 10 kn

PRETPLATITE SE NA BROJEVE ČASOPISA “LJUDIMA PRIJATELJ” !

Primajte redovito svoj primjerak lista na vlastitu kućnu adresu ili pak naručite veću količinu za svoj župni ured ili samostan! Ispunite priloženi obrazac, izrežite i stavite u omotnicu i pošaljite na adresu: „CENTAR LEOPOLD MANDIĆ“, za list Ljudima prijatelj, Kapucinska 41, 31 000 Osijek

Uplatu ćete izvršiti po primitku uplatnice nakon narudžbe. INFORMACIJE NA Tel: 031 / 20 11 83

e

Ljudima Ljudima prijateljprijatelj

PRETPLATITE SE ZA

SLIJEDEĆU GODINU!

GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA

Godišnja pojedinačna pretplata 40 kn Za države Europe 13 EURAZa Kanadu i USD 15 USDZa Australiju 20 AUD

NARUČUJEM POJEDINAČNU PRETPLATU (4 BR. GODIŠNJE)

IME I PREZIME:________________________________

ADRESA:_____________________________________

MJESTO:__________________ TEL: ______________

ZA ŽUPNE UREDE / SAMOSTANE:

PRETPLAĆUJEM SE NA ________ KOMADA PO IZDANJU(cijena pojedinog primjerka 10 kn)

ŽUPNI URED:___________________________________

ADRESA:______________________________________

MJESTO:___________________ TEL: ______________

Na navedenoj adresi “Ljudima prijatelj” možete od sada pratiti i u elektronskom obliku. Internet izdanje donosi mnoge novosti: na svaki članak možete ostaviti

komentar ili svoje razmišljanje, pogledati i poslušati razne video i glazbene dodatke, uredništvu postavljati pitanja o temema koje vas zanimaju. Putem

internet izdanja možete steći i online prijatelje i postati pravi “ljudima prijatelj”!

NNaa nnaavveedddeennooojj aaddrre

Ljudima -prijatelj Ljudima -prijatelj .blogspot.com

NOVO! NOVO! INTERNET IZDANJEINTERNET IZDANJE GLASNIK SV. LEOPOLDA BOGDANA

Ljudima prijatelj Ljudima prijatelj MOLI ZA MENE, DOBRI ANĐELE

Moli za mene, dobri anđele.Jutra spokojna, dan dugiSatkani ko plašt sudbineMoli za mene, dobri anđeleDa ti ruku dotaknem i suze s lica obrišemPoljubim te i na kiši zaplešem.

Sanjam da sam u nekom snu.Dani dugi kao godine, Ruke nijeme bez dodiraOči velike i duboke kao more što valja kamenjeI pijesku što diže se k'o najfinija svila.

Dok sunce grije i topi moje sne,Sanjam da si opet kraj mene,Moj dobri anđele.Dok me bude, bit ćeš kraj meneOd bijede, nevolje i tuge čuvati me,Moj dobri anđele.Još jednom da te dotaknem i lice poljubimPa da zauvijek s tobom ostanem.Peran Jelica, Pobri,

Svim čitateljima i suradnicima želimo blagoslovljen Božić

i sretnu Novu 2009. godinu!Ljudima prijateljLjudima prijatelj

Documents

Ljudima Prijatelj br3/4 2008