M E N O R AGlasilo Židovske općine Osijek

Broj 5, Osijek, lipanj 2009. / tevet 5768.

Izdavač: Židovska općina OsijekRadićeva ulica 13, 31000 Osijek Tel/fax: 031 211 407E-mail :zidovska-opcina-osijek@inet.hr

Glavna i odgovorna urednica: Nada Valentić-Endt, prof.

Menora, Glasilo Židovske općine Osijek

Urednički savjet: Nives Beissmann, prof. dr sc. Darko Fischer, Drago Kohn, Damir Lajoš, dipl.oecc. Tehnički urednik i priprema: prof. dr .sc. Darko Fischer, Lektor: Nada Valentić-Endt, prof.Za izdavača: Damir Lajoš, dipl. oecc.Tisak: Studio HS internet d.o.o., Osijek

Menora u Jeruzalemu

3

Sadržaj

UVODŠtovani čitatelji, Nada Valentić-Endt .............................................................................................................4Uz ovaj broj, Damir Lajoš .............................................................................................................................4

BLAGDANIJom ha-Shoa – Dan patnje i junaštva, Srebrenka Pavičić ..............................................................................5Još jedan pred Pesah u Osijeku, Ljiljana Lepuša ........................................................................................6Kako nas vide drugi, Vesna Domany-Hardy ..................................................................................................6

KULTURAKnjige u izlogu, Nada Valentić-Endt .............................................................................................................8Aleksandar Ajzinberg: Pisma Matveju, Darko Fischer .................................................................................8Još o Lei Deutsch - zagrebačkoj “Anni Frank”, Darko Fischer .................................................................10

SUSRETISeminar o Holokaustu, Ljiljana Lepuša.......................................................................................................10Šolet, Ljiljana Lepuša ..................................................................................................................................11Vera Tomanić, rođ. Blum, Nada Valentić-Endt ............................................................................................11Lea Alon, rođ. Spitzer, Nada Valentić-Endt .................................................................................................12

RAZNOŽidovi u Virovitici, Željko Weiss ..................................................................................................................12New York, New York, Erika Fenjveši ..........................................................................................................13

ZANIMLJIVE LIČNOSTIHerman, Zdravko Svetličić ...........................................................................................................................14Kako je Oskar postao Oskar, Darko Fischer ...............................................................................................15

NAŠE AKTIVNOSTIAmadeja Pavlović, Damir Lajoš ..................................................................................................................16Veličina manjina, Jasminka Paunović .........................................................................................................17Aktivnosti Židovske općine Osijek, Drago Kohn ........................................................................................18

DOŽIVLJAJI NAŠE DJECEDječji seminar u Bečeju, Matija Čer-Krnjaić ..............................................................................................19Purim u Subotici, Inga Desnačić .................................................................................................................19Proslava Purima u Subotici, Lea Kasabašić ................................................................................................20Purim, Rebecca Beissmann ..........................................................................................................................20Machol Hungaria 2009, Maja Šimić ............................................................................................................21Maraton u Novom Sadu, Tema Uglik ...........................................................................................................21Kako je bilo u Gardalandu, Emma Štern, Ian Beissmann, Strahinja Krnjaić, Sara Beissmann ..................22Moj doživljaj Sarajeva, Marija Čer-Krnjaić................................................................................................23

VEDRE STRANICEIz židovske kuhinje, Gordana Čer-Krnjaić .................................................................................................24Židovske šale ...............................................................................................................................................25Prenosimo iz drugih medija .........................................................................................................................25

OBITELJSKE VIJESTI ...............................................................................................................................26

Slika na naslovnoj stranici: Blagdanski svjećnjaci

4

u ovom broju našega glasila nudimo vam čitavu lepezu tekstova s vijestima o raznim aktivnostima naše ŽO, ali i drugih suradnika, prikaze i osvrte o zanimljivim i poznatim ljudima, susretima, sjećanjima, knjigama filmovima, festivalima.

Naći ćete i pismene radove učenika naše Nedjeljne škole,

naših najmlađih članova- naše budućnosti. Oni nam pišu nadahnuto o svojim aktivnostima: nastupima, putovanjima, seminarima, ekskurzijama. Puni su entuzijazma, sretni su što se viđaju i druže sa svojim prijateljima iz raznih krajeva i uživaju u svakom segmentu svoga djetinjstva i mladosti. Da, oni žive svoj život punim plućima i slobodni, kako to mladost treba i zaslužuje.

Na žalost, nisu imali, a ni danas još tu sreću nemaju sva djeca svijeta! Slušajući i prateći razne kulturne manifestacije koje se događaju ovih dana, mogli smo saznati da se od 24.-28. 05. o.g. u Zagrebu održava 3. JFF, Festival suvremenog židovskog filma. Predsjednik firme, g. Branko Lustig, naš Osječanin i dvostruki oskarovac, posvetio ga je djeci koja su stradala u Holokaustu, ali, kako je to u nekoliko intervjua ovih dana naglasio, i svoj djeci koja kao nevine žrtve pogibaju zbog rata i politike. Oni umiru, a da nisu ni shvatila zašto umiru. U svijetu je stradalo i danas stradava mnogo djece. Nije to “samo” oko milijun i trista tisuća djece u Holokaustu( neki podatci bilježe od 1933.-1945. oko milijun i pet stotina tisuća djece). Samo je u Jasenovcu od 1941.- 1945. po najnovijem Poimeničnom popisu žrtava

Štovani čitatelji,

KCL Jasenovac poginulo19.475-ero nevine dječice, raznih nacionalnosti - među njima 1.456-ero židovske djece. I sam je predsjednik JFF Branko Lustig kao 10-godišnjak s majkom transportiran u Auschwitz, ali je, kao jedan od rijetkih, imao sreću da preživi i da se, nakon teških godina patnje i bolesti, nađe s majkom i vrati kući.

No, znamo, a i kako g. Lustig u razgovoru za jednan tjednik navodi, da i novija povijest, na žalost, bilježi genocid nad djecom od Vukovara, Srebrenice, Ruande, Gaze, Darfura, Iraka, S.Leona, Konga... U Domovinskom ratu u Hrvatskoj poginulo 320-ero djece. Popis je vrlo dug.

Mnoga djeca nisu nikada dosanjala svoje snove!14-to godišnji Avramel Kopelowic napisao je pjesmu SAN

Kada odrastem i dosegnem dvadesetuKrenut ću i vidjeti naš divni svijet

Sjest ću u pticu sa motoromPoletjeti i vinuti se u nebo visoko...

San mu se, na žalost, nije ispunio.U dobi od 14 godina ubijen je u Auschwitzu!

Svojim filmovima i društvenom angažiranošću Branko Lustig potvruđuje tezu da o stradanjima djece kao i drugih nevinih žrtava treba govoriti, pisati i svim sredstvima ukazivati jer- podrezali su im krila, a htjeli su letjeti visoko, visoko na krilima mašte!

Shalom

Vaša Nada Valentić- Endt, glavna urednica

Dragi naši vjerni čitatelji, vaše čekanje na novi broj Menore je gotovo. Kako se radi o proljetnom izdanju, siguran sam da mi nećete zamjeriti što je i uvodnik u proljetnim tonovima. Proljeće je donijelo prekrasno vrijeme u naš grad i u našu židovsku općinu. I premda sa sukobima unutar

hrvatske židovske zajednice nije još gotovo nekako su jenjali intenzitetom, a osim toga, čim imamo vremena za međusobne čarke, znači da baš i nema vanjskih neprijatelja koji bi nam okupirali pažnju. Nekoliko materijalnih

Uz ovaj broj

incidenata koje smo zabilježili (krađe na dva groblja) nisu imali antisemitski prizvuk. Obnavljamo prostorije u Donjem gradu, ulažemo malo u obnovu Đakovačkog groblja, započinju radovi na maloj sinagogi u Vukovaru, a planiramo i rad na grobljima u Osijeku. Povrat imovine teče dobro, naša okupljanja sve su brojnija, a pojačali smo i socijalne pomoći za članove. I premda sam siguran da će sve spomenuto još uzrokovati spoticanja u budućnosti i premda svako vrijeme nosi svoje probleme koji se uvijek čine opasniji od prošlih, vjerujem i da je puno onih stvari na kojima trebamo biti zahvalni. A ima li za to boljeg vremena od proljeća?

5

Pozivam zato sve naše čitatelje na jedan mali eksperiment. Pročitajte ili prelistajte ovaj broj Menore u svom dvorištu, ispred kuće ili makar na balkonu ili terasi zgrade. Uživajte malo u proljetnom suncu i zraku, u zvuku ptica, udahnite duboko nekoliko puta i dozvolite našim člancima da vas na trenutak odvoje od svakodnevnih životnih problema. I siguran sam da ćete se, pratite li ove upute koje vam dajemo, osjećati malo bolje. A iskustvo možemo svi podijeliti na našem slijedećem druženju.

P.S.: Za članove naše Općine uz gore navedene upute za čitanje ovog broja, obavezna je i obilna primjena sredstva protiv komaraca prije izlaska na otvoreno.

Do skorog druženja,

Predsjednik ŽOO Damir Lajoš

BLAGDANI

Jom ha-Shoa – Dan patnje i junaštva

Jom ha-Shoa dan je sjećanja na sva stradanja i junaštva koja su se dogodila u vrijeme II. svjetskog rata, ali i židovskog ustanka u varšavskom getu 1943. koji predstavlja, ne samo simboliku stradanja, nego i ponosa i snage naroda koji nije dopustio da ga se uništi. Obilježava se 27. dana hebrejskog mjeseca Nisana i taj dan Židovi u cijelom svijetu na raznim komemoracijama odaju počast svim Židovima koji su stradali, ali i preživjeli strahote rata.

Svake godine ovaj dan obilježava se i u našem gradu na Dravi, Osijeku. Komemoracija se već mnogo godina održava na Gajevom trgu, kod spomenika ‘’Majka i dijete’’ istaknutog kipara Oscara Nemon-a. Vijence su ove godine položili izaslanstva Židovske općine Osijek, na čelu s predsjednikom Damirom Lajošem te predstavnicima županijskog i gradskog vijeća, na čelu s aktualnim gradonačelnikom Antom Đapićem. Predsjednik Općine, Damir Lajoš, održao je prigodan govor u ime svih članova Židovske osječke općine te se na taj način i prisjetio svih onih čiji su se životi ugasili u Holokaustu. Osim onih, koji su bili nedužno optuženi, prisjetili smo se i ljudi koji su imali toliko hrabrosti i volje te odlučili pomoći tim nesretnim ljudima, iako znajući da će na taj način možda i

oni loše završiti. Jedna od njih je i časna sestra iz Đakova koja je posthumno dobila priznanje ‘’Pravednika među narodima’’.

Prisutnima se također obratio te položio vijenac i Anto Đapić, koji je, kao što je rečeno, predstavljao grad Osijek. U kratkom govoru izrazio je žaljenje zbog svih nedužnih žrtava stradalih u Holokaustu, te nakon toga naglasio: ‘’U današnjoj hrvatskoj državi židovska zajednica je važan dio hrvatskog društva’’.

Nakon što je komemoracija na Gajevom trgu završila, predstavnici Općine uputili su se na Tenjsku cestu gdje je tada bio sabirni Tenjski logor, odakle su mnogi pošli na posljednji put. Na tome mjestu danas stoji bijeli obelisk koji podsjeća na logor koji je, na žalost, brojnim Osječanima, ali i drugima, velika nepoznanica. Damir Lajoš, predsjednik ŽOO je s još nekoliko članova Općine položio cvijeće i kamenčiće u skladu s običajima. Iako mnogo puta porušen, i mnogo puta obnavljan, taj spomenik također je jedan od brojnih podsjetnika na strahote II. svjetskog rata i na sudbine milijuna ljudi.

Srebrenka Pavičić

6

Još jedan pred Pesah u Osijeku

Svi smo se obradovali pozivu osječke Židovske općine na druženje pred Pesah. To su uvek bila divna druženja. Autobus je bio pun. Osječani nam svaki put prirede novo iznenadjenje. Ove godine to je bio Bizovac-termalna banja dvadesetak kilometara od Osijeka. U velikom holu izuzetno prostranog hotela sastali smo se s mnogim prijateljima. Bili su tu Zagrepčani, Sarajlije, ali i Subotičani, Zrenjaninci, Somborčani, Beograđani,...

Pre podne je prošlo u pozdravima, priči, susretima. Ručak je bio u jednoj od prostranih sala hotela gde su nas pozdravili predsednik osječke Židovske općine, predstavnik hotela, gosti iz Mađarske... Program je počeo spletom slavonskih narodnih igara u izvođenju bizovačkog Kulturno- umetničkog društva - to je bio poklon iz Bizovca. Potom je nastupio, nama već poznati, folklorni ansambl osječke Židovske opštine. Čuli smo nekoliko reči o Pesahu, blagoslovljeno je vino. Usledio je ukusan ručak pa pesme Saše Kabilja. Mi, koji smo se pripremili za kupanje, požurili smo u bazene. Bizovački hotel raspolaže s tri sale s po nekoliko bazena od termalnih, dečjih, do olimpijskih. Bilo je prerano, tako da bazeni napolju nisu radili, ali su

se Osječani mlađe generacije obradovali s kartama za tobogana koji nije smeo svako da se popone. Oni, koji se nisu kupali, uživali su u druženju i bogatom sadržaju hotela, kafićima, suvenirnicama ili šetnji.

Novosadjani su poslednji otišli u kasnim popodnevnim satima puni utisaka, radosni, ali i umorni.

Bilo je to još jedno divno međuopštinsko druženje.

Ljiljana Lepuša, Novi Sad

Kako nas vide drugi(slike i tekst Vesna Domany-Hardy, London)

Prvo su nas zadivili bizovački mališani, njih tridesetak, odjeveni u raskošne narodne nošnje ovoga kraja

7

.....domaćini (su nas) pozvali u blagovaonicu gdje se prije ručka trebao održati pripremljeni program

.....mlade plesačice izvele su nekoliko koreografski stiliziranih izraelskih plesova

......pozdravni govori nisu trajali predugo

....dok je cijelo vrijeme ručka zabavljao okupljene svojim bogatim repertoarom pjesama Saša Kabiljo

..razgovor s idejnim začetnicima ovih susreta, Darkom Fischerom i Charles David Tauberom.

8

Schlink, Bernhard: Žena kojoj sam čitao; Algoritam, 2009.; 175 str.; tvrdi uvez. Prijevod Renata Farkaš; likovna obrada Fadil Vejzović, urednik Zlatko Crnković

Žena kojoj sam čitao, roman je Bernharda Schlinka, poznatog kao pisca krimića pa je ova knjiga, koja se tematikom razlikuje od njegovih dotadašnjih knjiga, bila pravo iznenađenje.Možda je zbog toga knjiga objavljena u Švicarskoj, a pisac, vjerovatno, nije ni slutio da će postati svjetski bestseler. Po nekim izvorima prevedena je na 14 jezika.

Pripovjedač je petnaestogodišnji Michael Berg koji opisuje svoju tajnu ljubavnu vezu s dvadeset godina

KULTURA

Knjige u izlogu

starijom ženom. Hanna radi kao kondukterka u tramvaju, dok je Michael još učenik.Ona je emocionalno zatvorena osoba. Njihova je veza tjelesna, ali Hanna je i fascinirana knjigama koje Michael čita za lektiru te joj on mora čitati. I tako on provodi sate i dane, tinejdžerski zaljubljen, s njom u ljubavi i čitajući joj djela svjetske književnosti što postaje njihov svakodnevni ritual.

Kada Hanna jednog dana nestane, on za njom pati do bola.

Srest će ju ponovo nakon nekoliko godina kada s ostalim studentima prava prisustvuje suđenju nekolicini nadzornica konc-logora. U jednoj od njih prepoznat će Hannu koja je optužena za mnoga strašna djela. Ujedno će i otkriti zašto joj je morao čitati: Hanna je nepismena!I dok ju s jedne strane osuđuje za nedjela koja je kao nadzornica počinila, s druge, na ostacima emocija pokušava ju opravdati.

Bernhard Schlink pripada poslijeratnoj generaciji Nijemaca koji se teško nose s krivnjom koja im je nametnuta zbog zlodjela koja su počinili njihovi djedovi, očevi, rodbina. Žena kojoj sam čitao spada među one provokativne romane koji nas navode da i nakon što s mo ju pročitali još dugo o njoj razmišljamo.

B. Schlink rođen je 1944. g. u Bielefeldu, Njemačka.Bio je sudac, profesor je prava i književnik.Autor je nekoliko djela iz područja prava i beletristike. Živi u New Yorku, Bonnu i Berlinu.

U američko- njemačkoj kooprodukciji snimljen je istoimeni film redatelja Stephena Daldrya s Kate Winslet i Ralphom Fiennesom u glavnim ulogama.Kate Winslet je u kategoriji za najbolju žensku ulogu dobila 2009. g. Oskara za ulogu Hanne.

Nada Valentić- Endt

Na originalni način, kroz pisma svom sinu Matveju, Aleksandar Saša Ajzinberg piše o svojim precima i svom porijeklu, o djetinjstvu koje je pomućeno strahotama Holokausta. Piše o svojoj mladosti koju su poremetili ne samo gubitak oca i traume ratnih stradanja, već i nakarade novog totalitarnog režima, za koji je prvobitno mislio da je dugo čekana sloboda, a onda je doživio teško razočaranje. Možda zbog toga on gotovo ništa nije napisao o svojoj

Aleksandar Ajzinberg: Pisma Matveju

zreloj dobi, tek je napomenuo ludilo posljednjeg balkanskog rata i strahote bombardiranja Beograda. Možda je pisac to ostavio za neku drugu, posebnu priliku.

Knjiga je, kako navodi autor u pogovoru, nastala pisanjem stvarnih pisama sinu Matveju koji živi u Izraelu, kamo je stigao 1991. bježeći od balkanskog ratnog ludila. Kopije pisama Ajzinberg je čuvao da bi prvih trinaest pisama koja opisuju razdoblje do 1945. poslao na konkurs Saveza

9

jevrejskih opština Jugoslavije. Tekst je bio nagrađen prvom nagradom, što nas uopće ne treba čuditi, iako je autor bio iznanađen uspjehom. To ga je kasnije motiviralo da nastavi na isti načini opisivati događaje poslije rata. Taj tekst autor je opet poslao na konkurs Saveza 1999. i ponovo dobio nagradu, ovaj puta drugu. Skupivši ta dva teksta pojavila su se “Pisma Matveju” u izdanju beogradske Prosvete 2006. godine.

Svako od 24 pisma, poglavlja knjige počinje uvodnim obraćanjem sinu Matveju, s isprikama, da će tekst možda biti dosadan ali da se otac – pisac ne može oduprijeti potrebi da istrese sve iz svoga pamćenja. O svome pamćenju, pisac također u tom uvodu iznosi ispriku da su nakon toliko godina njegova sjećanja možda netočna. Nasuprot tim tvrdnjama, čitalac se susreće s vrlo zanimljivim opisima, uživa u prikazanim pojedinostim i mora se diviti fenomenalnoj autorovoj memoriji. Vlastitim skicama i crtežima – vinjetama, autor upotpunjuje svoj tekstualni iskaz. Iz tih simpatičnih sličica naslućuje se, što u podacima o piscu i nalazimo, da je autor i umjetnik jer je po struci sveučilišni profesor primjenjene umjetnosti.

Autor piše o svojim židovskim precima, raštrkanim po prostranstvima istočne Europe, djedu koji je ostao u Tbilisiju i ocu, ljevičaru, koji se preko Solunskog fronta našao i oženio u Beogradu. Broj predaka i rođaka koje autor s točnošću navodi je velik pa se čitalac u tom porodičnom stablu teško snalazi.

Opisani događaji vlastitih sjećanja iz rata na nekim mjestima toliko su neobični da bi površni čitalac mogao posumnjati u njihovu autentičnost. Oni odudaraju od nekih naših predrasuda o dobrim i zlim momcima na zaraćenim stranama. Na lijep i vjerodostajan način autor nam poručuje

da u ratnom, pa i poratnom, vrtlogu nema dobrih i zlih, ima zlih i još gorih. Ipak, a svoje preživljavanje Ajzinberg upravo takvima može zahvaliti, svagdje se nađu i dobri pojedinci, ljudi koje povijest ne će zabilježiti koji se nisu vezali ni za kakvu ideologili već su sebe izlagali smrtnim opasnostima da bi spašavali nevine. S takvim osobama nas upoznaje Ajziberg kada opisuje svoja stradanja. Zajedno sa svojom majkom, skrivajući se kod dobrih ljudi u homoljskim brdima, preživljava u krajnje primitivnim i oskudnim prilikama, bez ležaja, hrane, odjeće i krova nad glavom. Neimaština je bila tolika da su skuhane koprive bile prava poslatica i obilan, ali rijedak obrok. Skrivaju ih neuki i primitivni stanovnici na zabačenim salašima gdje mali Saša prolazi svoju životnu školu i uči ono što ne bi naučio ni u jednoj redovnoj školi. Na primjer, naučio je kako pas laje kada upozorava na dolazak vukova, a kako laje kada se približavaju ljudi.

Ajzinberg nas u svom testu upoznaje sa slikom rata i poslijeratnih prilika koje nisu bile tako crno – bijele kako su prikazane u povijesti koju su napisali pobjednici. Među četnicima je osim zlikovaca bilo i ispravnih ratnika koji nisu činili zločine, dok je među partizanima osim heroja bilo i surovih pljačkaša. Čitatelju moraju ostati u sjećanju mračne slike mučenja i iznuđivanja priznanja koje provode bahati i primitivni četnički vojvode, kao i poslijeratne prilike u kojima neobrazovani komunistički aktivisti bdiju nad ideološkom ispravnošću svojih drugova i šalju ih u zatvor ako sumnjaju u njihovu odanost vladajućoj ideologiji.

Knjiga, nažalost, nema ni sadržaja, a kamo li kazalo koje bi bilo primjereno ovakvom djelu koje po temi pripada u publicistiku, a korisno bi bilo čitatelju koji želi više puta čitati neke pojedinosti. Fotografije priložene uz tekstu su slabe kvalitete, vjerojatno je to namjerno učinjeno. Međutim, za ovakvu knjigu, izdanu u vrijeme kada se računalnom obradom može postići ogromno poboljšanje kakvoće i kod starih i od vremena istrošenih slika, ovakvo rješenje ne čini se najbojim. Za te i neke zemljopisne greške, kao primjerice smještanje Šibenika i Benkovca u Primorje, a ne u Dalmaciju (ili ne razlikovanje Primorja od primorja) više treba kriviti recenzenta i izdavača, nego autora.

O motivima svog pisanja Ajzinberg navodi da piše o onima koji odlaze, a za one koji dolaze. Kako mi je napomenuo, on boluje od kronične skribomanije pa se možemo nadati da će preostali, za sada neopisani dio svog života, Ajzinberg staviti na papir, i za nas koji odlazimo, kako i za one koji dolaze.

Darko Fischer

10

Naši čitatelji su u prošom broju Menore mogli saznati, da je zagrebački autor Pavao Cindrić napisao knjigu o Lei Deutsch, djevojčici koja je bila veoma talentirana glumica, ali je zbog svog židovskog podrijetla, kao i milijun i pol židovske djece Europe, stradala u užasu Holokausta.

Sudbina Lee Deutsch sada je ipak poznata hrvatskoj čiteteljskoj publici, iako je dosta čudno da je trebalo preko 60 godina da podaci o njoj dođu do šireg kruga javnosti. Ranije su je spominjali samo usput neki njeni prijatelji iz djetinjstava koji su kasnije postali glumci. Pamtimo Relju Bašića koji je o njoj nekoliko puta govorio na Hrvatskoj televiziji. Lea Deutsch bila je stvarno fenomen, talent kakav se rijetko rađa i u nekoliko rečenica ovog prikaza nije ni moguće prenijeti svu neobičnost te male glumice, suvremenice slavne Shirley Temple koju bi Lea možda i nadmašila da je ostala živa. Treba pročitati knjigu da bi se dobio potpuniji uvid u njen talent.

Lea je po zagrebačkim kazalištima glumila s najvećim glumcima toga predratnog vremena, kao što su: Dubravko Dujšin, Vika Podgorska, Bela Krleža, Vjekoslav Afrić. Bila im je ravnopravni partner! Oni su uživali u glumljenju s njom! Ne samo da je glumila, već je pjevala i plesala. I sve to je činila sa zadovoljstvom i lakoćom, bila je to njena životna potreba.

Leina obitelj Deutsch bila je tipična židovska obitelj zagrebačkog dobro stojećeg srednjeg sloja. Bio je tu dobro uveden posao njenog oca, stan u središtu Zagreba, mnogo rođaka, teta, stričeva i ujaka po Zagrebu i okolici, pripadnost Židovskoj općini, ali ne i velika religioznost, želja da se uklopi u sredinu hrvatskog glavnog grada (ljepši izraz za asimilaciju) i konačno, nedovoljna svijest da dolazi

Još o Lei Deutsch - zagrebačkoj “Anni Frank”

katastrofa. Gotovo dvije godine nakon početka Drugog svjetskog rata Židovi tadašnje Kraljevine Jugoslavije još uvijek nisu bili zabrinuti. Mislili su: “Kod nas se to ne će dogoditi, nas ne će progoniti, mi smo dobri građani naše domovine.”

Zanimljivo da je Lea Deutsch bolje od svojih roditelja i starije rodbine uočila opasnost i još s dasaka zagrebačkog HNK poručila: “Predstava je za mene završena”. Posljednji čin te tradegedije dogodio se negdje u pretrpanom stočnom vagonu koji je vozio zagrebačke Židove prema nekom logoru smrti, Jasenovcu ili Auschwitzu.

Lea Deutch, za razliku od svoje vršnjakinje gotovo identične sudbine, Anne Frank, nije odmah postala slavna. Iako je i njen otac Stjepan Deutsch, kao i Otto Frank, nadživio svoju talentiranu kćer, živio je nakon Drugog svjetskog rata još neko vrijeme u Zagrebu. Premda se Lein otac prije rata potpuno posvetio glumačkoj karijeri svoje kćeri, izrađivao brojne fotografije i brinuo se o njenim novim nastupima, nakon što je slučajno preživio Holokaust, dijelom u jednoj zagrebačkoj bolnici, nakon stradanja svoje cijele obitelji, on očito nije više imao želje za životnim aktivnostima pa ni volje da svojim sugrađanima prenese i sačuva uspjehe svoje kćeri. To je, uz mnoge sličnosti, i najveća razlika u odnosu na Annu Frank.

No, još uvijek nije kasno. Leu Deutsch bi trebalo predstaviti na mnogo načina, ne samo hrvatskoj, već i inozemnoj publici. Knjiga Pavla Cindrića, iako nije neko značajno književno djelo, dobar je početak. Nastavak ovoga posla trebala bi odraditi židovska zajednica Hrvatske.

Darko Fischer

JO Novi Sad latila se jednog veoma ambicioznog projekta - organizovanja seminara o Holokaustu u novosadskom hotelu “Sajam”. Projekat je pomogao centar Simon Vizental iz Jerusalima čiji direktor dr Efraim Zurof je bio koordinator seminara, a događaj je finansijski i u drugim pogledima podržao Grad Novi Sad. Ostali donatori su bili the Claims Conference, The Conference on Jewish Material Claims Against Germany; The Balkan Trust for Democracy, A Project of the German Marshall Fund: Izvršno veće AP Vojvodine i JDC. Iako se slični seminari održavaju u Jad Vašemu u Izraelu i širom sveta ovo je prvi

SUSRETI

Seminar o Holokaustu

ovakav događaj u ovom delu Evrope. Ciljna grupa su bili profesori iz cele Srbije koji svoje novostečeno znanje treba da prenesu učenicima ali su bili prisutni i članovi jevrejskih opštine Srbije. Ukupno nas je bilo oko 300. Predavači su bili eminentni poznavaoci Holokausta, među prvima je bio Nj.E. ambasador Izraela Artur Kol, dr Efraim Zuroff, dr AdamFerziger, dr Karen Shawn, dr Robert Rozett, Szilvia Peto Dittel i Ildiko Laszak. Od naših bili su rabin Isak Asiel, dr Milan Koljanin, dr Ranko Končar, protosinđel Jovan ćulibrk, kao i članovi opština koji su u radionicama govorili o svom iskustvu: Elza Farkaš, Edita Gavanski,

11

Bruno Hofman, Aca Singer, Cadik Danon.O Holokaustu je rečeno mnogo s tačke gledišta filozofa,

istoričara, bibliotekara, ličnog iskustva, književnosti, umetnosti. Seminar se isprepleo s dva veoma važna događaja u gradu: dr Efraim Zurof je postao počasni građanin Novog Sada i održana je komemoracija povodom Racije 1942. u Novom Sadu. Seminar je započeo prijemom u Gradskoj kući gde je gradonačelnik Igor Pavličić predao medalju i plaketu počasnog građanina dr Efraimu Zurofu koji je otkrio jednog od krvnika novosadske racije Šandora Kepira. Događaju su prisustvovale mnoge značajne ličnosti Novog Sada, sveštenstvo, rabin Isak Asiel, predsednik Saveza Aleksandar Nećak i drugi.

Seminar je završen odlaskom na Kej gde je održana već tradicionalna komemoracija, a po završetku čitavog događaja, bio je prijem u Pokrajini.

Da bi sve besprekorno funkcionisalo zaslužni su organizatori, na prvom mestu dr Ana Frenkel, predsednica JONS, kancelarija i mnogobrojni volonteri. Seminar je bio izuzetno iskustvo za sve prisutne i nadamo se da neće biti jedini. Predavanja su trebala da doprinesu razumevanju istorije, ali i sadašnjeg vremenskog perioda te toleranciji preko obrazovanja u čitavoj zemlji.

Ljiljana Lepuša

Susret jevrejskih opština održan u Novom Sadu po 10. put nazvan je popularno Šolet, po izvrsnom pasulju koji uvek kuva Ruben Dajč. U velikoj sali na novosadskom sajmu okupilo se oko 300 ljudi. Došli su sa svih strana: iz Beograda, Subotice, Zrenjanina, Sombora, Zemuna, Niša ali i iz Sarajeva, Osijeka, Zagreba....Gosti iz Zagreba su obišli i prostorije naše Opštine. Bio je to još jedan dirljiv susret prijatelja uz mnogo zagrljaja i poljubaca i bezbroj priča.

Uspela sam da razgovaram sa dr Sidom Ozmo - Steiner iz Zagreba. Na pitanje: “Šta je bilo presudno da dođete na naš susret?” ona je odgovorila: “Naš pokretač dr Švob nas okuplja npr. na informatički tečaj, na susret preživelih Holokausta u Opatiji, a pošto smo dobili zvaničan poziv iz Novog Sada, želeli smo da se sretnemo s drugim članovima opštine s kojima se inače ne viđamo. Pošto ja nikad nisam bila u Novom Sadu odlučila sam doći s velikim veseljem i žao mi je što neću stići da obiđem grad. Oduševljena sam brojem prisutnih, celom organizacijom, šoletom koji je bio savršen i svemu što sam videla. Prvi put sam čula za Šolet prošle godine, ali onda Opština nije organizovano došla, nego pojedinačno. Sada je Općina zvanično dobila poziv i organizirala putovanje, naša gđa Švob bila je

Šolet

glavni organizator, došlo nas je samo 12 iz ovog dela Opštine. Najviše mi se dopala masovnost i želja ljudi za druženjem, zajednički duh, veseli me što vidim ljude sa svih strana. Divno ste organizovali sve, fascinirao nas je broj prisutnih.”

Isto tako, po slučajnom odabiru, kratko sam intervjuisala Kraus Hildu iz Osijeka. Ona priča: “Ja sam sad ovde drugi put na Šoletu. Presudno da dođem je druženje, upoznala sam nova lica, susrećemo se. Prvi put sam čula za jelo šolet od moje bake, a za susret još pre dve godine. Najviše mi se dopada ovaj susret s osobama iz Zrenjanina, Sombora... bila sam i na Makabijadi, a već 5. put na Bejahadu što mi se jako sviđa posebno njihov program. Sledeći susret kod nas je komemoracija u Đakovu u 6. mesecu, a i Subotičani su nas pozvali u goste.

Susret je uveličao koncert našeg klezmer orkestra i izvođenje Leona Kajona, a na početku su nas pozdravili predsednica dr Ana Frenkel i naš popularni kuvar Ruben Dajč. Bio je ovo jedan izuzetno prijatan događaj u Novom Sadu.

Ljiljana Lepuša

Vera Tomanić, rođ. Blum

Mnogo je osječkih Židova koji žive izvan svoga mjesta rođenja rasuti po svijetu, ali neraskidive su veze s njime i u svome srcu nose sjećanje na svoj rodni kraj, prijatelje, djetinjstvo, lijepe i manje

lijepe događaje. Jedna od takvih je gđa Vera Tomanić koju sam srela ovoga proljeća kada sam, ne mogavši prisustvovati zadnjem ispraćaju g. Vlade Salzbergera (također Osječanina, velikog čovjeka i Židova), došla u Beograd i s njegovom udovicom, gđom Nadom Salzberger, posjetila njegov grob na židovskom groblju u Beogradu. Tom sam se prilikom opet srela s tom posebnom ženom koja, iako u visokoj životnoj dobi, vlada suvereno mnogim

12

podatcima i činjenicama iz teške prošlosti svoje i mnogih židovskih obitelji. Kao da je sebi dala zadatak da se ništa ne zaboravi, da se sva sjećanja zapišu. Ona je jedna od rijetkih koja zna sve rodbinske veze, sjeća se mnogih ljudi i događaja. Dio toga iznijela je i u 1. knjizi Mi smo preživeli tiskanoj u Beogradu.

Rođena je 1917. u Bistrincima kod Belišća gdje je živjela s roditeljima- otac je bio službenik kod Gutmana i sestrom Lilikom Blum(udana Alpar).Kao djevojka bila je lijevo orijentirana cionistica, članica Hašomer Haciar - Mladi čuvar, organizacije koja je težila osnutku države Izrael i čiji su članovi osnovali prvi kibuc u Izraelu.Udala se za Milorada Tomanića koji je bio vojno lice i tako je, zahvaljujući miješanom braku preživjela, što, nažalost, nije bila sudbina obitelji Blum koja je odvedena u Gradišku i Jasenovac. Iz Osijeka odlazi1942. g. u Beograd s tek rođenim djetetom. Tada se gradi logor na tenjskoj cesti i uhićuju osječki Židovi. Gospođa Vera je majka sina Rodoljuba i kćeri Mirjane, baka je četvero unuka i šestero praunuka. Iako u 92. godini života “vodi računa” da se sve što zna prenese na mlade i zapiše pa se često ljuti kada negdje pročita krivi podatak. Neobičnom snagom duha i bistrinom uma zadivljuje i mlađe od sebe.

Lea Alon, rođ. Spitzer

Prošli nas je tjedan posjetila gđa Lea Alon, rođena Spitzer, bivša Osječanka koja živi u Natanyi u Izraelu. Zadnji je puta bila u Osijeku prije 10 g. i nije mogla prikriti uzbuđenost, neku uznemirenost što je svojstveno za ljude koji žive daleko od rodnog kraja. Rođena 1933. g. u Ulici Sv. Roka u Osijeku. Kao 15-togodišnjakinja 1948. g. napušta Osijek kada su to učinili i mnogi drugi Židovi i odlazi u Izrael. S 16 g. uči hebrejski i postaje odgajateljica, s 18 g. odlazi u vojsku. Nakon toga radi i u bolnici, opet s malom djecom kao odgojiteljica. Po udaji odlazi u Berlin, a zatim i u Ameriku. Tamo rađa dva sina, ali se 1960. g. vraća u Izrael. Do umirovljenja radi u Nahariji. Otac Marko Spitzer umire u voljenom Izraelu 1976., a majka Iluš Krašo Spitzer 2007. u 99. godini.G-đa Lea je majka dvojice sinova, baka 4 unuka i veseli se što će u rujnu postati prabaka.

Nada Valentić- Endt

Godine 1790. prve dvije židovske obitelji doseljavaju se u Viroviticu, a slijedećih šest obitelji nastanjuje se u Virovitici u narednih nekoliko godina. Nijedan Židov ne posjeduje kuću, već stanuju u kućama grofa Pejačevića ili u kućama virovitičkih poljodjelaca. Zanimljivo je da su prvo doseljeni Židovi pretvorili jednu kuću u blizini župne crkve u sinagogu te održavaju svoje vjerske obrede odlazeći svake subote na molitvu. Tih se godina u blizini Virovitice osniva naselje Antunovac gdje žive Židovi te se tamo i danas mogu pronaći, doduše iznimno mali, tragovi židovskog groblja.

Godine 1830. u Virovitici već živi 45 Židova, a samo šest godina kasnije – dakle 1836. taj se broj povećava na 71 osobu. Moglo bi se reći da židovska zajednica brojčano dobro napreduje jer već 1845. godine broji 96 žitelja.

Popisom stanovništva 1857. utvrđeno je da u Virovitici živi 137 Židova, a prilikom slijedećeg popisa stanovništva, a to je već 1880. godine, njih 255. U tom se broju nalaze i Židovi koji žive u virovitičkom predgrađu.

Slijedeći popis stanovništva u Virovitici je proveden 31. prosinca 1890. godine. U Virovitici tada živi ukupno 6580 žitelja, a od toga broj 265 bilo je Židova. U to je vrijeme

RAZNO

Židovi u Viroviticižidovska zajednica Virovitice dobro organizirana. U tom razdoblju sagrađena je nova, prekrasna sinagoga.

Nije jasno zašto je prilikom popisa stanovništva 31. prosinca 1900. godine broj Židova u Virovitici manji nego deset godina ranije. On naime iznosi 228 žitelja židovske vjere. Godine 1910. u Virovitici živi 8140 žitelja, a od toga 233 žitelja su Židovi, a 1921. broj se povećava na 278. Podatak o broju Židova u Virovitici nalazimo 1931. godine. Te ih je godine u Virovitici živjelo 223.

Pred sam Drugi svjetski rat u Virovitici živi oko 250 Židova. I tada dolazi do njihovog pogroma. Broj Židova poslije Drugog svjetskog rata više je nego desetkovan. Holokaust je načinio svoje. U ruševinama je 1941. godine nestala i sinagoga.

Možemo slobodno reći da se židovska zajednica do današnjih dana nije biološki obnovila ili približila prijeratnim brojkama. U Virovitici danas živi 12 Židova. Neki od ranijih žitelja židovskog podrijetla su se prilikom zadnjeg popisa 2001. godine izjasnili kao Židovi, neki su se asimilirali, neki odselili, no židovska zajednica u Virovitici još uvijek postoji i radi u okviru svojih mogućnosti.

Željko Weiss

13

Nakon dvadesetak sati putovanja (busom iz Osijeka za Zagreb, let do Londona, čekanje na slijedeći let 2 sata i 7.5 sati leta do New Yorka) napokon smo stigli u Big Apple!

Dočekalo nas je, za kraj travnja pretjeranih 28 °C, ali to nas nije omelo da nakon odlaganja kovčega u hotelske sobe i kratkog osvježenja ne krenemo u istraživanje “Grada koji nikad ne spava”.

Prvo odredište bilo je uspinjanje na Empire state building, nakon rušenja “twinsa” najvišu zgradu u New Yorku. Pogled koji se pruža kad se izađe na terasu 86 kata zaista je impresivan. Na koju god stranu pogledaš pruža se pogled na nepregledna svjetla grada, automobile koji jure avenijama i ljude koji se čine poput rojeva mrava koji se užurbano kreću prema zadanom cilju.

Iako umorni, odbrojavajući trideset i neki sat bez sna ne posustajemo već opijeni svjetlima grada nastavljamo istraživanje newyorških ulica, restorana i noćnog života.

Već ujutro očekuje nas vožnja brodom rijekom Hudson. Dan je prekrasan, a pogled na Manhattan i njegove nebodere ispod čije se visine osjećaš poput Liliputanca, očaravajući. U moru nebodera ističe se jedan, ali ne svojom ljepotom ili impozantnošću, već činjenicom da je vidno neuređen,

New York, New York

oronuo, i da mu je pod hitno potreban “faceliffting”. Razočarenje je još veće kad smo shvatili da se radi o zgradi UN-a! Čini se kao da nije obnavljana od kad je sagrađena, a ni unutrašnjost ne odiše moći koju ta organizacija ima u svijetu.

Nakon posjeta UN-u krenuli smo u šetnju ulicama New Yorka i otkrivanju njegovih skrivenih i neskrivenih ljepota. Kako se radilo o stručnom putovanju osječkih arhitekata, naglasak obilaska bio je na građevinama i dostignućima u projektiranju i urbanom planiranju New Yorka. Čak i za laika neka od arhitektonskih rješenja zaista oduzimaju dah! Spomenut ću samo poslovnu zgradu koja je sagrađena oko parka koji je sada njezin sastavni dio, tako da zaposlenici i posjetitelji, umjesto na ulice pune smoga, imaju pogled na zelenilo i priliku udisati čist zrak, što je velika privilegija zna li se kolika je zagađenost zraka u New Yorku.

Nakon što smo se naudisali svježeg zraka, krenuli smo dalje prema Grand Central Terminalu, muzeju moderne umjetnosti (MoMA) i Rockfeller centru – to je ona zgrada ispred koje zimi naprave otvoreno klizalište (nema božićnog filma bez te zgrade!).

Nakon obilazaka kulturno-arhitektonskih znamenitosti, došao je red i na obilazak shopping odredišta. Savjet da se na put sa sobom ponese što manje stvari i prazne kovčege pokazao se ispravnim, jer je shopping u New Yorku fenomenalan! Zaista je moguće obnoviti garderobu, bez pretjeranog opterećenja novčanika i ispeglavanja kartica! Jedini limit je količina prtljage koju možete ponijeti u avion sa sobom, pa smo svi pred polazak u zračnu luku sa strahom vagali kovčege. Ipak, većina nas se uspjela uklopiti u zadane gabarite pa smo se punih kovčega i prepuni dojmova ponovo uputili preko “velike bare” natrag u Europu.

Erika Fenjveši

14

Herman Goldstein bio je poznati osječki vrtlar, jedan od posljednjih likova u galeriji starih osječkih Židova. Rođen je, nekako, na samom početku prošlog stoljeća. Malen, proćelav, izrazito židovske fizionomije, naročito nosa i inteligentnih crnih očiju. Puno sam vremena proveo u društvu s tim čovjekom, iako nas je dijelilo oko pola stoljeća generacijske razlike. Tako smo postali dobri prijatelji i jako sam ga poštivao. Nije bio posebno razgovorljiv i tim sam više upijao njegove rijetke priče i izjave. A bilo je što za zapamtiti….

Živio je u Rokovoj br. 6 u kući svojih roditelja. Bila je to duga bijela kuća i prozor sasvim lijevo gledao je u Pejačevićevu ulicu. Pored pekare kod Fruta kako bi rekli stari Essekeri. Iz neke davne priče koju nisam provjeravao, čuo sam da su mu roditelji izvršili samoubojstvo trovanjem plinom. Nikada nisam saznao zašto. Njegova je supruga, gospođa Anita, voljela provoditi sate naslonjena na prozor koji je gledao u Pejačevićevu, zagledana u daljinu. Pretpostavljam da je lutala u sjećanjima. Bila su to velika sjećanja. Gospođa Anita bila je čak miss Osijeka neke godine između dva rata. Oh, da, koja dva? Na Balkanu treba biti precizniji. Dakle, između prvog i drugog svjetskog rata. Kako se dogodilo da se uda za Hermana nikada nisam saznao. Tajni su putevi ljubavi.

Herman je bio tih i povučen i nije isticao svoje židovsko podrijetlo. Tek je menora u njegovoj sobi dostojanstveno govorila za sebe. Cijeli je život proveo u Osijeku. Cijeli život, a Židov?, zapitat će odmah neki mudrac. Da, bilo je baš tako. Živio je u miješanom braku, što je na početku rata bilo dovoljno. Obzirom da su imali veliku kuću skoro u centru grada, imali su kao stanara i jednog njemačkog oficira. Ne znam koji je čin imao dotični gospodin, ali rijetke priče kažu da je komandant bila ipak gospođa Anita. Tako je Herman proveo cijeli rat u Osijeku. Iz protesta zbog srdačnog odnosa gospođe Anite i spomenutog oficira, Herman je zauzeo poziciju u dvorišnoj zgradi ispred rasadnika. Nikada nije govorio o tim stvarima, ali kada bih ga pogledao u oči uvijek mi se činilo da je u njima neka sjetna sjenka svega što je proživio. Tek jednom je prevalio preko usana. Čuvajte se žena, one mogu biti veliko zlo.

Sprovod 1944.

Ovo je jedna od rijetkih priča koje mi je Herman ispričao. Te 1944. već su se vodile borbe na srijemskom frontu. Partizanima baš nije išlo, ali uz kasniju rusku podršku, stvari su se okretale na loše za Nijemce. Tako se dogodilo da je poginuo jedan njemački general. Pretpostavljam da

ZANIMLJIVE LIČNOSTI

Herman

nije baš bio iz prvog ešalona, ali bio je general. I tu počinje priča.

Jednoga dana, ispred već spomenute kuće u Rokovoj br.6, zaustavlja se fijaker, a iz njega polako izlazi ni manje ni više nego visoki njemački oficir, pukovnik. Pozvoni i Herman otvori vrata. “Guten Tag Herr Oberst!”, pozdravi na njemačkom. Kada ovo pričam, uvijek pokušavam zamisliti koju brojku bi pokazivao tlakomjer i brojač pulsa da ga je Herman koji slučajem imao priključenog na sebi. “Što mogu učiniti za vas?”, izgovori Herman pristojno i jedino moguće pitanje. Pukovnik kratko i uštogljeno: “Poginuo je njemački general, možete li kao vrtlar aranžirati dostojan sprovod?” Herman osjeti kako mu se zemlja otvara pod nogama. Mislio je grozničavo: “ Preživio sam sve užase do sada. A sada? Ako odbijem, mrtav sam. Ako prihvatim ubit će me ako me prepoznaju2. Na kraju se odluči i izgovori najtežu rečenicu svoga života: “Gospodine pukovniče, ali ja sam Židov!” Pukovnik nije ni trepnuo, samo suho uzvrati: “To vas nisam pitao, nego možete li?” “Svakako mogu”, odgovori Herman. Pukovnik se kruto vojnički nakloni u znak pozdrava, okrene i ode u fijaker. Sprovod je bio drugi dan na Novogradskom, kako bi mi rekli Neustadtlerskom groblju. Herman je sve priredio, ali nije prisustvovao sprovodu, a ja sam bio toliko lijen da do danas nisam otkrio o kome se radilo.

Bio je to jako kratak razgovor, komentirao sam slušajući ovu priču dok smo sjedili pored Drave na Pampasu. Da, ali je svaka sekunda trajala nekoliko godina, a i posijedio sam od onda, kratko i sjetno je uzvratio Herman.

Priznajem da sam više puta u životu iskoristio ovu priču. Kada bih se našao u društvu ljudi punih isključivosti nacionalizma i ako bih ikako uspio ovu priču dovesti u kontekst razgovora, ispričao bih je. Sa isključivim ciljem da ih indirektno ponizim i da im ukažem na besmisao njihovog shvaćanja. Obično bih priču završavao riječima. Bez obzira na vaša uvjerenja, nikada ne znate tko će vam napraviti vijenac za sprovod.

Od sada će svaka cvjetati

Herman je skoro do kraja svog života odlazio na tržnicu da proda nešto od cvijeća kojeg je uzgajao, a najvažnije su bile rasade ruža. Kao poznati stari vrtlar bio je oslobođen tržne pristojbe. Toga danas više nema. Naravno sezona njegova rada bila je uglavnom u proljeće i jesen. Društvo koje se skupljalo na Pampasu tako se znalo subotom dopodne okupiti i na tržnici. Uvijek isti sastav. Marko poznati filatelista, vrtlar Šandor iz Triglavske, Herman i

15

ja. Svi zajedno stari oko 210 godina, a ja samo 30. Znao sam jedino kako sam ja upao u to društvo, a za ostale sam uvijek otkrivao neku novu tajnu vezu iz prošlosti. Herman je u mladosti radio kao drogerist kod Gobetzkog, u lokalu koji Osječani kasnije pamte kao Jugoplastiku. Navodno je tu upoznao i gospođu Anitu. Poslije nesretne i neočekivane smrti roditelja preuzeo je vrtlariju. Šandor mu nikako nije mogao oprostiti što nije izučeni vrtlar. Jednom prilikom poslije dosta vina rekao je Marku i meni: “Ma nije on nikakav vrtlar, on je obični giftmischer”. To je pogrdni njemački izraz za drogeriste i apotekare, a ustvari znači trovač. To smo naravno prenijeli odmah Hermanu. Tako zabave nikada nije nedostajalo. Društvo je njegovalo jedan kult cinizma i podbadanja, ali u granicama. Danas više ne srećem takav način komuniciranja, jer ljudi redovito prijeđu granicu između podbadanja i uvreda.

Raspoloženo društvo našlo se tako jednog subotnjeg dopodneva na tržnici. Hermanova klupa puna rasada ruža. Promet kao obično slab. Odjednom pojavi se gospođa srednjih godina i raspituje se za rasade. Herman objašnjava da su penjačice, kakve su boje i tako redom. Gospođa je zadovoljna i kaže: “U redu, sviđa mi se, kupit ću ih sve”. Takva kupnja nije baš uobičajena i Herman se sav uzbudio. Počeo je lijepo pakovati u kutije i kada je sve izgledalo savršeno, gospođa upita: “Recite, a kada počinju cvjetati?” Herman sav uzbuđen radi dobrog posla pošteno odgovori. “Iskreno da vam kažem, ove godine ne, ali nagodinu svakako”. “E onda ih neću”, kaže gospođa, okrene se i ode. Hermanov svijet se sruši u sekundi. Ljutito pogleda za gospođom koja je odlazila i izusti: “E od sada će svaka cvjetati i to odmah!” Pali smo s nogu od smijeha. To je postala izreka. Čim bi netko u društvu tugovao za nečim propuštenim, našao bi se netko da dobaci. “E od sada će svaka cvjetati i to odmah!”

Prošetaj

Prolazile su tako godine. Herman je bivao sve stariji. Već je jedva dolazio do Drave sa svojim starim i škripavim pony biciklom. Na kraju više nije mogao preko kamenja u Dravu. Tada bi me zamolio. “Polijte me Zdravko, ali dobro”. Uzeo bih veliku plastičnu vrećicu napunio vodom,

probušio jednu rupicu i polako mu sipao na glavu dok bi se voda slijevala po tijelu. Uživao sam gledajući njegovo olakšanje. Jednom prilikom, polijevam ja tako Hermana, a prolazi neki čovjek, očigledno novi stanovnik našeg grada. Digne galamu na mene. “Kako možete biti takav idiot i polijevati starog čovjeka kao psa.” Herman, koji je do kraja zadržao svoju inteligenciju samo ga je hladno pogledao i rekao. “Prošetaj.” Marko je iz te scene odmah napravio vic i još dugo smo poslije toga zadirkivali Hermana kako je onaj dobro prošao da nije dobio i nogom u tur.

Prozor u vječnost

Poslije me posao odveo u Zagreb. Radio sam na velikom projektu po cijeli dan. Vikend je ipak bio svetinja. Obavezno bih iskoristio priliku da posjetim Hermana. To je bilo kao pilula za smirenje. Tako jednog petka poslije napornog radnog dana i popodneva provedenog u Podravka - ekspresu, stignem u Osijek. Već sam bio na izmaku snaga i usput navratim do Hermana. Nikoga u dvorištu. Polako prođem do staklenika u donjem dvorištu. Ne znam da li ste bili nekada u stakleniku koji je ukopan u zemlju. Iznad zemlje tek natkrov od stakla. U takvom prostoru uvijek vlada neka ugodna vlaga ispunjena klorofilom, a zvuk se teško odbija i nema akustike. Na kraju spazim Hermana u dnu staklenika. Jedva primjetan, gotovo da je postao jedno sa svojim biljkama. Priđem bliže. On me pozdravi bez da podigne glavu. Zanimalo me što radi tako pažljivo i koncentrirano. U ruci je držao malu drvenu pincetu kojom je hvatao male tek koji centimetar narasle pelargonije i presađivao ih u veću drvenu kutiju da tamo još više narastu. Činilo se da ni ne diše. Vrlo bezvremenska scena, trenutak u vječnosti. Čovjek i biljka u tajnom duhovnom odnosu. Mislim da bi mu i Dalaj Lama pozavidio i vjerujem da sam u tom trenutku shvatio gdje je Herman nalazio mir kada mu je bilo najteže u životu. I danas kada mislim o njemu, najčešće se sjetim te scene. Taj mir, jednostavnost i uvijek bistar duh bile su osobine na kojima sam mu stvarno zavidio.

Zdravko Svetličić

Osječka židovska obitelj Neuman stanovala je početkom 20. stoljeća na uglu Desatičine i Kolodvorrske ulice. Ta zgrada se u poslijednjh 100 godina nije bitno promijenila i ostala je naravno na istom mjestu, jedino je ona sada na uglu Ulice hrv atske republike i Ulice Stjepana Radića. Promijenilo se narvno još mnogo toga u okolini te kuće. Nekada je pod prozirima obitelji Neuman klopotao konjski

Kako je Oskar postao Oskar

tramvaj koji je od centra grada Kolodvorskom ulicom išao na kolodvor. Danas tom ulicom ponosno klizi osječki tramvaj oblijepljen reklamama i opskrbljen čitačima butri (za one manje upućene u tehnološki napredak navodimo da je butra kratica od Bus Tramvaj i predstavlja novi i gotovo savršeni način naplate voznih karata poomoću beskontaktnih “butri”).

16

No prije više od sto godina, kada je obitej Neuman očekivala prinovu, nije bilo ni električnog tramvaja ni butri, a glavni pokretač svih zbivanja za putnike prema kolodvoru bio je konj Oskar. Prema nekim pouzdanim navodima osječkih povjesničara Oskar je bio prilično trom konj i često bi zastao, da odmori umorne noge. U takvim bi ga prilikama kočijaš i vozač tramvaja požurivao pucketanjem biča i povicima: “Ajde Oskare, ajde Oskare!”

Novi potomak obitelji Neuman pokazao je prve znakove dolaska na ovaj svijet u ranim jutarnjim satima. Odmah je pozvana primalja jer u to vrijeme žene su rađale kod kuće i samo uz pomoć primalje. Suprotno početnim nagovještajima o brzini dolaska novog člana porodice, porod se odužio. Jutro je već prešlo u prije podne i s ulice je dopirala sve veća buka kola i prolaznika. Sve to je povremeno nadjačavao štropot konjskog tramvaja. Svi u kući su već postali pomao nestrpljivi, a najviše se uzbuđivala primalja, koja je gotovo pola dana već bila u kući Neumnovih, a očekivale su je toga dana još i druge rodilje. Kada je njenom strpljenju došao već gotovo kraj, s ulice se začuo poznati kočijašev povik: “Ajde Oskare!”. Zabrinjenoj primalji je to dalo poticaj, da i ona uzvikne: “Ajde Oskare” i gle čuda, upravo tada na svijet je došao

mali Neuman. Naravno da je dobio ime Oskar!Kasnije, kada je već bio poznati kipar, Neuman je

promijenio svoje prezime u Nemon. Svoje ime Oskar uopće nije volio! Ne samo od prijatelja, već i od žene i djece zahtijevao je da ga zovu jednostavno Nemon.

Svojim kiparskim djelima Nemon je širom svijeta proslavio svoje prezime, dok je za Osječane dodatnu slavu steklo i njihovo vozilo na jednu konjsku snagu koje je vukao konj Oskar.

Darko Fischer

Sestra Amadeja Pavlović bila je provincijalna poglavarica milosrdnih sestara Svetog Križa u Đakovu. Rođena je 1895. u Petrovaradinu, a svoj životni put završila 1971. u Đakovu. No, jedna epizoda u njenom životu, jedan trenutak, uvrštava s. Amadeju u istaknutu grupu od 110 osoba iz hrvatske, odnosno 22.000 ljudi iz svijeta koji su ponijeli titulu Pravednika među narodima. S. Amadeja spasila je od sigurne smrti jednu židovsku djevojčicu, Zdenku Grünbaum, rođ. Bienenstok, iz Osijeka koja je i

NAŠE AKTIVNOSTI

Amadeja Pavlović

pokrenula inicijativu za proglašenjem. U jednom jedinom trenutku svog života, s. Amadeja

Pavlović je, vidjevši jednu uplašenu djevojčicu, odlučila staviti sve na kocku: svoj položaj, svoj život. Taj jedan trenutak čovječnosti, ta milisekunda, donijela joj je i ovo priznanje. I moramo se zapitati što je to u nama što nas čini ljudima. Što je to bilo u sestri Amadeji što ju je ponukalo da preuzme toliki rizik? Instinkt za preživljavanjem najmoćniji je pokretač kod svakog živog bića, a ipak ova ga je žena prevladala da bi spasila, njoj, nepoznatu osobu.

Zdenka Bienenstock Grünbaum rođena je 1930. godine. Živjela je s roditeljima, sestrom, bakom i djedom u Osijeku. Kada je buknuo rat u travnju 1941. godine i proglašena Nezavisna Država Hrvatska, vrlo brzo doneseni su protužidovski zakoni koji su uključivali nošenje židovskih oznaka, zabrane kretanja po trgovima, nogostupima i javnim mjestima. Bile su tu i zabrane odlaska u kino, kazalište i većinu trgovina, protjerivanje židovskih učenika iz škola, skupljanje kontribucije (ratnog doprinosa) među Židovima, a prema zahtjevima Države to je konkretno iznosilo 1000 kg zlata. Počelo se spominjati i slanje Židova u koncentracijske logore što je ubrzo postala i praksa. Obitelj Bienenstock se, nastojeći izbjeći progon, odlučila

17

pokrstiti. Nastojeći zaštititi tu obitelj i djecu, Zdenku Bienenstock doveo je u samostan i predao majci Amadeji svećenik dr. Alfred Hollender i sam Židov. No na žalost, svi članovi Zdenkine obitelji ubijeni su unatoč tome što su bili kršteni. Zdenka se spasila samo stoga što su ju časne sestre skrivale od 1941. do 1945. godine.

Odmah po dolasku u Đakovo 1941./42. Nijemci su uselili u samostansku školsku zgradu a 1944. god. zauzeli su i jedan dio samostana. Među njima je bio i bivši susjed obitelji Bienenstock u Osijeku. Prijetila je opasnost da Zdenku prepozna. Tada je majka Amadeja sklonila Zdenku na ekonomiju “Josipovac” nedaleko Đakova, a kasnije u sestarsku bolnicu u Vukovaru. Sve radi osobne sigurnosti Zdenke Bienenstock. Nitko, pa ni najbliže suučenice, nisu smjele znati da je Zdenka Židovka. Ona je trajno bila pod osobnom zaštitom časne majke Amadeje i bila je jako vezana za nju. Nakon rata iselila se u Izrael gdje je zasnovala obiteljs kojom je kasnije odselila u Ameriku.

Spašena Zdenka Bienenstock Grünbaum danas i živi s obitelji u Americi. Svi oni, svaki naraštaj njihove obitelji, duguju život sestri Amadeji. Oni su živi testament jednog velikog humanitarnog djela. Nagradu je primila sadašnja poglavarica samostana Franciska Molnar a uručio ju je Veleposlanik Republike Izrael u Hrvatskoj, Gosp. Shmuel Meirom. Na dodjeli su govorili Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, pomoćni biskup Đakovačko-

osječki Đuro Hranić, gradonačelnik Đakova Ante Raspudić, župan Osječko-baranjski Krešimir Bubalo, te ministar znanosti, obrazovanja i športa Dragan Primorac.

Na kraju događanja Jan Beissman iz Osijeka zapalio je svijeću za 6 milijuna žrtava koncentracijskih logora. Izvedena je pjesma „Pravednik među narodima” Heima Heffera u interpretaciji sestre Hijacinte Hoblaj, a Zbor gimnazije A.G. Matoš izveo je pjesme „Slap“ Dobriše Cesarića i „Nebesa silna pjevaju“ Benedetta Marcella pod vodstvom Svjetlane Paljušević.

Damir Lajoš

U Osijeku je, u organizaciji udruge Olimpijada kulture Osijek, 10. svibnja, u Sportskoj dvorani Zrinjevac održana manifestacija “Veličina manjina”. Udruga Olimpijada kulture Osijek osnovana je s ciljem organiziranja Olimpijade kulture - 2012.g., prve u svjetskim razmjerima i to u Hrvatskoj, u Osijeku (a nadamo se i brojnih slijedećih, svake četiri godine). Projekt je intelektualno vlasništvo slikara Petra Pierra Weisza koji je i predsjednik udruge.

Zbog manjka prostora za kulturne događaje tog intenziteta i nedovoljnih smještajnih kapaciteta Osijeka, dio odvijanja Olimpijade preselit ćemo u Pečuh (Mađarska), Novi Sad (Srbija) i Tuzlu (BIH) koja je tek u pregovorima. Pripremne godine do Olimpijade (2009.-2011.) iskoristit ćemo za afirmaciju Osijeka kao svojevrsnog kulturnog centra organiziranjem raznih kulturnih događaja i dovođenjem umjetnika svih profila iz cijelog svijeta.

Upravo zato smo organizirali i ovaj događaj. Naime, željeli smo pokazati koje bogatstvo raznih kultura živi na ovom, relativno malom prostoru. Kao izvođači nastupili su svi predstavnici nacionalnih manjina s područja Županije i to kratkim programom predstavivši dio kulture svoje matične zemlje.

Veličina manjina

Na taj je način večer bila obogaćena raznovrsnošću od izgovorene ili otpjevane riječi, instrumentalnih nastupa samostalno ili u sastavu, do nastupa plesnih skupina. Zamišljeno je bilo da izvođači (manjine) nastupe abecednim redoslijedom, što smo i ostvarili uz mali izuzetak. Posljednji su trebali nastupiti židovski predstavnici, odnosno gospodin Darko Fischer s predstavljanjem knjige Stradanja i pamćenja. Kako bismo izbjegli, činilo nam se, vjerojatni gradacijski pad programa, zamolili smo učesnike da se Židovska općina, umjesto posljednja (13.), predstavi kao 9. izvođač. Dogovoreno - učinjeno. Ali sasvim nepotrebno. Gospodin Fischer je uspio energijom i duhovitošću, poput Kishona ispuniti i pozornicu i dvoranu.

Nastupili su:Albanci: KUD Shkendia iz Zagreba s plesnom točkom

Shota i Velečasni Frok Zefić, s kratkim predstavljanjem albanske kulture

Austrijanci: glazbenim predstavljanjem (Lili Marlen, Poziv na ples, Edelweiss, Tirolska polka) na klavijaturi u izvedbi Mihaele Wolhmut, mentor Mirjana Špoljarić

Bošnjaci: Zejna Ribo izgovorila je stihove, a Ibrahim Muslić otpjevao Ilahiju, pobožnu pjesmu, na hrvatskom

18

jeziku Crnogorci: Predstavili su se recitacijama u izvedbi

glumice Anite Šmit (Zvono Ivanovo i Montenegro) i Zlatane Stajer (Hoće li snovi umrijeti sa mnom, Poljubac)

Mađari: mješoviti pjevački zbor KUD-a Nepkor iz Osijeka, pod vodstvom Marije Kimpf - Vereš izveo je svatovske pjesme iz Baranje

Makedonci: Kulturno društvo Braća Miladinovci iz Osijeka izvelo je dvije točke. Pjevačka skupina Vardarki, dirigent Živko Barbutov, izvela je splet makedonskih pjesama, a folklorna skupina Mali tanec, voditeljica Slađanja Bošnjaković pokazali je plesno umijeće u nastupu pod nazivom Pirinsko cveće

Nijemci: nastup zbora Njemačke zajednice Brevis Donau, dirigent Antoaneta Radocaj - Jerković

Romi: 12 plesača raznih dobnih skupina i 4 glazbenika Romskog KUD-a Darda izveli su ples Romski logovac, koreograf i voditelj Jovica Radosavljević

Rusini i Ukrajinci: tamburaški sastav KPD-a Rusina i Ukrajinaca iz Osijeka, uz KUD Osif Kostelnik iz Vukovara - izveli su Vjenčić rusinsko ukrajinskih pjesma i plesova

Slovenci: slovenski KUD Stanko Vraz iz Osijeka, predstavio je dio svoje kulture uz recitaciju Metulj, Žarko

Milinovič slovensku pjesmu na akustičnoj gitari u izvedbi Sabine Koželj Horvat

Slovaci: Matica Slovačka Osijek predstavila se izvornim slovačkim pjesmama u izvedbi pjevačke grupe i pratnju Tamburaške škole Batorek.

Srbi: Igre i pjesme iz Srijema izvelo je 20 plesača i 4 člana orkestra SKUD-a Sveti Sava iz Tenja, koreografija i umjetničko rukovodstvo Milan Cvijanović

Židovi: iz knjige Stradanja i pamćenja, govorio je Darko Fischer

Najviše pljeska oduševljene publike osvojila su djeca plesnih skupina Roma i Makedonaca, no, nijedna točka nije publiku ostavila ravnodušnom. Nadamo se da će ovo biti samo prvi, gotovo potpuni prikaz brojnih kulturnih baština koje tako tiho i samozatajno bogate život ovog prostora.

Premda je na kraju obećao da slijedeći put neće nastupiti on već plesna skupina iz Židovske općine, ovim putem poručujemo gospodinu Fischeru, da je uvijek dobro došao gost.

Jasminka Paunović

Aktivnosti Židovske općine Osijek

4.12.2008. U Bečeju održan seminar na kojem su učestvovala naša djeca21.12.2008. Naša djeca odlaze na proslavu Hanuke u Novi Sad28.12.2008. Proslava Hanuke u našim prostorijama27.1.2009. Na Dan oslobođenja logora Auschwitza prikazan film “Da se ne zaboravi” Otta Konsteina 1.2. 2009. Odlazimo na tradicionalni “ŠOLET” u Novi Sad4.3. 2009. Na poziv Jevrejske općine Subotice odlazimo na proslavu Purima21.3.2009. Održana redovna godišnja skupština naše Općine23.3.2009. Proglašenju sestre Amadeje Pavlović iz Đakova pravednicom prisustvovali naši članovi Damir Lajoš, Darko

Fischer i Dragutin Kohn29.3.2009. Održano je već tradicionalno druženje pred Pesah u bizovačkom hotelu. Došli su gosti Beograda, Niša,

Pančeva, Subotice, Novoga Sada, Sombora, Sarajeva, Banja Luke, Zenice, Zagreba i, po prvi puta, gosti iz Mađarske iz mjesta Hodmezovasarhely. Nastupila je dječja grupa KUD-a Bizovac i naša plesna grupe “Haverim šel Izrael” koje su oduševile sve prisutne

21.4.2009. Komemoracija povodom Jom ha-Shoa , položeni su vijenci Županije, grada Osijeka. i naše Općine na spomenik “Majke i dijete”. Poslije je uslijedio odlazak na mjesto sabirnog logora kod Tenje gdje je odana počast stradalima. Gradonačelnik Osijeka Anto Đapić i predstavnici naše Općine položili su spomen kamen.

10.5.2009. Održana priredba “Veličina manjina” u Osijeku. Naš predstavnik Darko Fischer predstavio je knjigu Židovi Osijeka.

Kohn Dragutin

19

U četvrtak, 04.12.2008., točno u podne, okupili smo se ispred ŽOO kako bi smo svi zajedno krenuli za Bečej. Na veselo putovanje krenulo je nas devetero. Iako je tog dana padala kiša, nismo joj dopustili da nam pokvari raspoloženje. Kad smo se ukrcali u kombi, nadali smo se da će kiša prestati. Ali ona je i dalje padala. I to sve jače i jače.... Sve je bilo u najboljem redu dok nismo prešli granicu i počeli lutati Srbijom. Zahvaljući mjestima u kojima nema putokaza uspjeli smo se čak dva puta izgubiti. Kiša i dalje nije prestajala. Uspjeli smo zaustaviti nekoliko ljudi kako bismo ih upitali za put, a svi su nas uputili «ravno pa levo». Lutajući tako, stigosmo do kraja ulice. Na nama je bilo da odlučimo: hoćemo li lijevo pa u Novi Sad ili desno pa u Novi Sad. Shvativši da svi putevi vode u Novi Sad odlučili smo se uputiti lijevo. I odjednom, gle čuda, naišli smo na putokaz koji nas je odveo ravno u Bečej. No, tu i dalje nije bio kraj našeg putovanja. Sada smo trebali pronaći naš hotel. I budući da nam je svima bilo dosta lutanja odlučimo se opet zaustaviti i upitati nekoga za pravi put. A onda smo naše lutanje priveli kraju. Napokon smo ugledali hotel i sretni i pomalo umorni od lutanja ostavili smo stvari u sobama i

DOŽIVLJAJI NAŠE DJECE

Dječji seminar u Bečeju

krenuli na ručak. Poslije toga imali smo program na kojem smo se svi međusobno upoznali, iako se većina ljudi zna od prije. Zanimljiv program, vesele radionice i maštovite igre osmislile su naše voditeljice Mina i Nives koje su uložile veliki trud kako bi nam, ta četiri dana, koja smo proveli na seminaru, učinile što zabavnijima. Svaki dan imali smo razne radionice i ludo se zabavljali. Svi ćemo sigurno zapamtiti igu «čuvaj butru» koja nam se toliko svidjela da smo ju igrali kad god smo imali slobodnog vremena ( a imali smo ga puno). Posebno lijep program imali smo u petak, za Šabat kada smo se svi zajedno okupili u sali, pjevali razne pjesme, pričali o tome kako mi slavimo i o našem prvom Šabatu što se meni osobno najviše svidjelo. Onim najmlađima je zasigurno najbolje bilo na kupanju. Tako je kroz zabavu vrijeme jako brzo proletjelo i osvanula je nedjelja. Poslije doručka smo spremili stvari, još se malo družili, igrali gore navedenu igru, a na kraju smo se pozdravili s prijateljima i krenuli svatko svojim putem u nadi da ćemo se uskoro opet vidjeti na idućem seminaru.

Marija Čer-Krnjaić

Taj dan smo svi jako željno iščekivali i napokon je došao. Svi smo bili jako uzbuđeni zbog puno razloga. Vidjet ćemo prijatelje sa seminara i prethodnih okupljanja. Bili smo presretni.

Oko 15.30 h autobus nas je čekao ispred ŽOO. Kada smo se svi “ukrcali” u autobus vozač je krenuo točno u 16 h. Na svu sreću nitko nije kasnio. Putovali smo oko 3 sata, ali se to nama uopće nije činilo puno. Pričali smo i šalili se. Bilo je super. Kada smo napokon došli u Suboticu, svi smo velikom brzinom izašli iz autobusa. Bili smo jako željni svojih prijatelja koje, nažalost, vidimo samo nekoliko puta godišnje. Kada smo ušli u Jevrejsku opštinu Subotica, pozdravili smo se s Rahelom i Nikolom. Nismo ih dugo vidjeli pa smo bili zbilja sretni što ih vidimo. Znali smo da se nakon predstave možemo napričati o novim događajima koji su se događali od kada smo se zadnji put vidjeli ili čuli. Smjestili smo se u dvoranu za sastanke i predsjednik Jevrejske opštine Subotica je održao kratak govor o Purimu. Došao je taj trenutak. Vrijeme je za naš nastup. To nam je bilo prvi put da glumimo ovu predstavu pred većim brojem ljudi. Ja sam imala veliku tremu, ali me brzo prošla. Predstava je o pet kćeri koje su se trebale maskirati i

Purim u Subotici

provesti Purim kod kuće sa svojom majkom koja im je tako naredila. Međutim, one su imale drugi plan: htjele su ići u kino. Jednoj od kćeri je sinula ideja da svaka kćer zamoli svoju prijateljicu da ju zamjeni, tj. odglumi nju na nekoliko sati jer bi ionako bile sve maskirane i majka ne bi ništa opazila. No u tom savršenom planu se pojavio problem. Sve su pitale istu osobu. Samo - ni to ih nije spriječilo da odu u kino. Njih pet je mijenjala jedna osoba, a one su

20

mirne savjesti otišle. Možete samo zamisliti kako je bilo glumiti pet osoba odjednom. Strašno, ali ipak izvedivo ( barem u predstavi). Dok su kćerke uživale u kinu, njihova prijateljica se mučila glumeći njih pred majkom. Majka je na kraju zamolila “kćerke” da izađu iz sobe da ih slika sve zajedno. No, izašla je samo Rebecca i priznala sve. Majka je bila šokirana i nije mogla vjerovati da su kćerke sposobne za tako nešto. Nakon što je završio film, kćerke su se tiho, šuljajući se, vraćale u kuću. Majka je samo upalila svjetlo i mirno ih pitala gdje su bile i kako su mogle to napraviti. Popričala je s kćerkama i one su obećale da tako nešto nikada više ne će ponoviti.

Nakon predstave smo jeli i otišli se šetati gradom. Bilo je super. Rahela i Nikola su nam pokazali mnogo zanimljivih trgovina i znamenitosti (trgova,kipova..). Bilo je jako lijepo, ali sve lijepo brzo završi. Tako je došlo vrijeme da idemo kući. Oprostili smo se s prijateljima i krenuli u autobus. Bili smo žalosni jer smo bili tako kratko, ali i sretni jer smo bar nakratko vidjeli svoje prijatelje koje ne viđmo jako često. Ja zbilja volim ovakva okupljanja za blagdane i mislim da bismo ih često trebali imati.

Inga Desančić

Došao je i taj dan. Odlazak u Suboticu. Svi smo ga željno iščekivali. Tada smo prvi put odglumili našu predstavu “Antipurim”. Mogla bih to nazvati našom malom premijerom. Ja sam glumila mamu, a Maja, Inga, Emma, Sara i Marija moje kćeri. Radnja se odvija večer uoči Purima. Svi smo se trebali maskirati i provest pravu obiteljsku večer. No, moje kćeri su imale druge planove. Htjele su otići u kino i zabaviti se, ali sam im ja (mama) to zabranila. One nisu poslušale i otišle su same. Sve su

Proslava Purima u Subotici

zamolile istu prijateljicu da ih odglumi, kako ja ne bih ništa posumnjala. No, ipak, na kraju se sve otkrije. Mislim da je predstava prilično dobro prošla i da smo svi svoje uloge dobro odglumili. Iako smo imali veliku tremu na početku, svi smo se vrlo dobro snašli. Nakon programa mogli smo birati hoćemo li ostati u Općini ili otići u šetnju. A, naravno, mi smo izabrale šetnju. Marija, Ana-Marija, Rahela, Nikola i ja otišli smo večerati negdje u grad, iako je bila večera i u Općini. Htjeli smo se malo družiti, jer ipak, nismo vidjele Rahelu i Nikolu još od Limuda i ovo nam je bila savršena prilika da se napričamo i da se opet prisjetimo svih lijepih trenutaka iz Pirovca, Sarajeva i naravno s Limuda.

Iako sam na kraju večeri bila užasno umorna i samo razmišljala o svom toplom i mekanom krevetu, provela sam prelijepo poslijepodne. Lijepo je otputovati negdje za blagdane i vidjeti prijatelje koje vidim samo nekoliko puta godišnje i s njima se prisjetiti divnih trenutaka koje smo proveli zajedno. I zbog toga se veselim slijedećem okupljanju.

Lea Kasabašić

Ove godine Purim nismo proveli u Osijeku, nego smo ga slavili u Subotici sa starim i novim prijateljima. No ove godine nismo imali plesni nastup, niti smo pričali priču o Esteri, nego smo glumili u igrokazu o Lei i njezinih pet kćeri. Bilo je zabavno i svima se svidio igrokaz, samo što se nije najbolje čuo… mogli smo biti malo glasniji…

Purim

Poslije igrokaza se slavilo – jelo, plesalo razne plesove i jednom riječju zabavljalo. Bilo je odlično, samo što je prekratko trajalo… nadam se da će i iduće godine biti jednako dobro ili čak još i bolje.

Rebecca Beissmann

21

Svake godine krajem travnja ili početkom svibnja održava se veliki plesni seminar u Szarvasu, Mađarska, na kojem članovi naše plesne grupe često sudjeluju. Ove godine bio je 11. po redu plesni seminar „Machol Hungaria“.

Na seminar mogu pristupiti osobe gotovo svih dobnih skupina. Program se sastoji od radionica za početnike i one napredne. Radionice nam drže koreografi izraelskog folklora i modernih plesova. Ove godine imali smo četiri koreografa iz Izraela i koreografkinju iz Meksika. Seminar traje 6 dana i noći te je svaki dan ispunjen raznim plesnim radionicama koje organiziraju svaki koreograf na svoj način. Osim dobre zabave i druženja, seminar je prije svega namijenjen za prikupljanje novih materijala, učenje najnovijih plesova poznatih koreografa, poznanstva s raznim ljudima, te moguće daljnje suradnje i novih projekata. Ove godine sam ja imala čast pristupiti seminaru i prikupiti što više novih materijala za našu plesnu skupinu, što ćemo vam sa zadovoljstvom predstaviti na proslavi nekog praznika.

Na seminaru se sastaju ljudi iz cijeloga svijeta, tako da je dobar provod zajamčen. Ovo je druga godina za redom da se uz plesni seminar održava i međunarodno natjecanje u malom nogometu čiji su učesnici također smješteni u kampu. Svaka od 6 večeri u kampu imala je drugačiju tematiku tako da smo poslije napornih radionica imali zabave, kao Purim u zoološkom vrtu, marokansko vjenčanje, 100 godina Tel-

Machol Hungaria 2009

Aviva, te Grčka večer na kojoj smo imali pravi grčki bend i plesače koji su nam predstavili svoje tradicionalne plesove i običaje. Za svaku zabavu pobrinuli su se organizatori i koreografi. Nakon zabave pleše se do ranih jutarnjih sati. U petak smo svi zajedno dočekali Šabat, a u subotu ga ispratili prekrasnim običajem koji ponavljamo iz godine u godinu. Naime, običaj je da svaki učesnik na balon napiše svoju želju i svi zajedno pustimo balone u nebo da nam se želje ostvare. Zadnju večer imali smo talent show, na kojem učesnici imaju priliku pokazati neku plesnu točku, igrokaz ili slično. Vidjeli smo svašta: od trbušnog i irskog plesa, do hip-hop koreografija, karate skečeva do baleta koji su izvodili koreografi. Nakon talent showa slijedi završni plesni maraton koji traje cijelu noć. Poslije maratona slijedi opraštanje, pakiranje i odlazak koji svima najteže pada.

Vrlo je teško na papir prenijeti osjećaje i emocije koje me vežu uz taj plesni seminar, ali potrudila sam se da vam sve što bliže prenesem. Iskustvo je nezaboravno i prekrasno tako da s nestrpljenjem čekamo slijedeću godinu da se svi ponovno sastanemo, plešemo, družimo, izvodimo skečeve i najbitnije od svega - naučimo nešto novo i prenesemo dalje na svoje plesne grupe.

Maja Šimić

Još od 2004. godine svake godine, pa tako i ove, sudjelujemo na plesnom maratonu u Novom Sadu. Maraton se održava dva puta godišnje, na početku i na kraju godine i traje 2 dana. Organizira ga plesna grupa „Ma´ayan“. Sudjeluju plesači iz raznih zemalja: Srbije, Hrvatske, Mađarske, Bugarske, Francuske, Njemačke… Na plesnom maratonu se sklapaju divna prijateljstva i plešu se, naravno, izraelski plesovi. Svaki put naučimo i nekoliko novih plesova koji nam pomognu u pravljenju novih koreografija. Ne morate biti profesionalni plesači da biste sudjelovali na ovom maratonu, treba vam samo volja i želja za plesom. Svaki puta se sve više radujemo slijedećem plesnom susretu. Mislim da je ovaj maraton jedno jako lijepo iskustvo i drago mi je što imamo priliku sudjelovati na jednom takvom okupljanju.

Tena Uglik

Maraton u Novom Sadu

22

U 9 sati ujutro stigli smo pred parkiralište Gardalanda. Došli smo točno na otvorenje pa smo čuli himne Gardalanda i Italije, te vidjeli maskotu Gardalanda. Ulazeći unutra divili smo se predivnim “slikama” izrađenim od živice i biljaka. Hortikultura je prekrasna!

Pogledavši sve te ljepote ušli smo u dio sa spravama i prvo što smo vidjeli bio je Blue Tornado na koji smo baš svi htjeli ići. Lea i ja, koje smo prvi puta u Gardalandu, nismo znale što nas čeka pa smo bile malo uplašene oko vezanja; bilo nas je strah da nam se ne bi nešto dogodilo. No, bez obzira na naš strah bilo nam je odlično te smo htjele ići ponovno. Poslije Blue Tornada ništa nam više nije bilo strašno pa smo se odlučili za Mamuta. To su mali vagončići koji voze jako brzo, ali i to nam je bilo super te smo kasnije opet išli na njega. Bili smo željni adrenalina te smo otišli na slobodni pad. Ta sprava diže na visinu od tridesetak metara i naglo spušta velikom brzinom. Kada smo sišli s nje, Strahinja je potpuno pozelenio i Nives se jako uplašila, ali mu je odmah bilo bolje. I tako smo mi nastavili naš put po Gardalandu. Prošli smo i kroz tzv. kaubojsko selo u kojem smo se slikali. Zatim smo ušli u vlak smrti ili Magic Mountain koji vrti u kružnom obliku naopako te Seqoju koja te cijelo vrijeme vozi naopako. Ni to nam nije bilo dovoljno adrenalina pa smo otišli na veliku ljuljačku. To je meni bilo najstrašnije. Jedva sam čekala da završi jer mi je već bilo pomalo dosta. Poslije toga smo napravili malu pauzu, otišli kupiti razglednice i pojeli sladoled. Svi smo jedva dočekali da poslije svega ovoga odemo na Atlantidu - veliki vodeni čamac poznat u filmovima. Dugo smo čekali da dođemo na red, ali se isplatilo. Zatim smo posjetili još

Kako je bilo u Gardalandu

i Magic house te pogledali show s dupinima. Otišli smo i na Rapid ( rafting s vulkanom), bili smo na Colorado boat (malim čamcima u kojima smo se dobro skvasili), 4 D kinima, Tungi (džungli) i još mnogočemu. Vrijeme je proletjelo. Već je bilo vrijeme da uđemo u autobus. S tugom smo se pozdravili s Gardalandom.

Emma Štern

Napokon je došao i taj dan. U 22 h, u petak, 8. svibnja krenuli smo u najluđi zabavni park u Italiji - Gardaland. Ujutro smo došli u Gardaland i pričekali da se parking otvori. Parkirali smo i naš vodič Davor Škarić je otišao kupiti ulaznice. Onda smo napokon ušli. Prvo smo otišli na Blue Tornado da nas malo razdrma. Kad je prošao Blue Tornado sve ostalo je bilo „piece of cake“. Uslijedili su Mammut i Space Vertigo (nama poznatiji kao slobodni pad). E kad smo otišli na ta tri „opaka“ adrenalina, malo smo pričekali da se drugi dio parka otvori. Pojeli smo sendviče i krenuli dalje. Uslijedio je Time Voyagers - 3D avantura. To

je bio mali odmor, ali što bi Gardaland bio bez adrenalina. Normalno - ništa. Obišli smo još jedan roller-coaster ( vlak smrti) Magic Mountain. Mislim da to poslije Blue Tornada nije ništa. Poslije Magic Mountaina smo otišli na Colorado Boat. Malo vode nikome nije škodilo. Bili smo dobrano mokri. Colorado prošao, a mi se razdvojili. Nas četvorica muških smo otišli na Sekvoju; roller-coaster koji te malo okrene naglavačke i vrati nazad i to tako tri puta. Cure su se otišle zavrtjeti na Top Spin; ludu ljuljačku. Ti adrenalini su nas stvarno umorili. Odmorili smo se i nastavili. Otišli smo u „kino“ pogledati 4D avanturu. Pomalo je bilo

23

zastrašujuće. Završila 4D avantura, a mi u Magic House, ludu magičnu kuću. Onda smo otišli na Atlantidu. Novi vodeni adrenalin. Kad je Atlantida završila, opet smo se nakratko razdvojili. Jedna grupa na Blue Tornado, druga na show s delfinima. Poslije svih tih stvari počeli smo ih ponavljati. Išli smo na Mammuta, Atlantidu, dvaput na Jungle Rapids i dvaput na Magic Mountain. Zatvorio se Gardaland, a mi otišli u hotel. Prespavali smo i ujutro otišli

u ZOO vrt i u Safari park. Gardaland je bio bolji, bez obzira na količinu predivnih životinja koje smo vidjeli. Ali nema veze. Razgledali smo Veronu, bezuspješno tražili sinagogu, vidjeli Danteov spomenik i Julijinu kuću. Poslije smo otišli u McDonalds i krenuli kući. Došli smo kući u ponedjeljak u 4 h ujutro i tako je ovo prekrasno putovanje završilo.

Ian Beissmann

U petak navečer, 08.svibnja 2009. mala, ali vesela družina zaputila se u Gardaland.Putovali smo autobusom preko Slovenije u Italiju, točnije u Veronu i u Gardaland. Putovanje je bilo dugo i naporno. Putovali smo 11 h.

Kada smo ujutro stigli pred Gardaland, morali smo sačekati otvaranje. Svi su bili uzbuđeni, kao i ja. Kada smo ušli, uparkirali bus i kupili karte, mogli smo ući u sam zabavni park. Svi smo se htjeli provesti na najboljoj atrakciji Gardalanda - blue tornadu. To smo i učinili. Nakon blue tornada smo se zaputili na mammuta.

I tako redom smo obilazili sve što Gardaland pruža. Kada je došlo 18 h, morali smo se zaputiti prema izlazu. To smo svi teška srca i učinili. Došli smo u autobus, smjestili se i krenuli u hotel. Sutradan smo išli u Zoo vrt, na safari i u Veronu.

Nakon toga smo krenuli put Osijeka. To je bio naš put u Gardaland, kratak i naporan, ali super!

Strahinja Krnjaić

Da bismo krenuli na ekskurziju, trebali smo doći na kolodvor u petak u 22 h. Stali smo u Vinkovcima da pokupimo dvije obitelji. Putovali smo 11 sati. Slijedeće jutro u 9:00 h smo došli u Gardaland. Na otvaranju su se neki ljudi obukli u likove iz Gardalanda. Plesali su, pjevali i podigli atmosferu. Ušli smo u Gardaland. Na svemu je bilo i ponešto zastrašujuće. Strašno i dobro. Kada nam je isteklo vrijeme za Gardaland, krenuli smo do hotela. Tamo smo prespavali.

Drugi dan smo otišli u ZOO vrt i u Safari park. Kada je to sve završilo, uputili smo se u Veronu. U Veroni smo

pogledali neke znamenitosti. Najviše mi se svidjela Julijina kuća i njen spomenik. Tražili smo sinagogu jer smo znali da postoji u Veroni, ali je nismo našli. Imali smo čak i sliku, ali nam nitko nije znao reći gdje se nalazi. Gladni i umorni, pronašli smo McDonalds. Nakon toga smo krenuli kući. Stigli smo u 4:00 h ujutro u ponedjeljak.

I tako je završilo naše putovanje! Nadam se da ćemo češće ići na ekskurziju. Bilo je

predobro!

Sara Beissmann

Kada sam saznala da se održava seminar u Sarajevu, počela sam odbrojavati dane do polaska. Došao je i 21. siječnja ( morali smo krenuti dan ranije zbog „dobre i česte“ veze između Osijeka i Sarajeva) i nakon, ne tako dugih šest sati, stižemo na odredište. Grad je sam po sebi prekrasan, a još kad se kasnije okupilo društvo i kad su počela predavanja, bilo je još bolje. Sve je bilo savršeno. Hrana, hotel, predavači, program... Iako je kiša padala

Moj doživljaj Sarajeva

sva četiri dana, nije nas spriječila da se super zabavimo i provedemo!

Svaka čast organizatorima i Jevrejskoj opštini Sarajevo na tako dobrom seminaru za koji se nadam da će se uskoro ponoviti!

Marija Čer- Krnjaić

24

VEDRE STRANICE

Iz židovske kuhinje

Juha od šparoga

Sastojci:50 dag šparoga, 6 žličica maslinovog ulja, 5 dag brašna, 5 dag raženog kruha, peršin, sol, papar, začinsko povrće

Šparoge operemo i odvojimo glave tako da šparogu primimo za oba kraja i prelomimo. Gornji kraj ili glava je mekši i jestiv, dok je donji tvrd i koristi se za pripremu temeljca. Temeljac se priprema vrlo jednostavno, tako da stabljike kuhamo u litri vode oko 20 minuta i lagano začinimo. U drugoj posudi popržimo brašno na maslinovom ulju do zlatnožute boje te uz konstantno miješanje dodajemo procijeđeni temeljac. Glave šparoga prethodno izlomimo na komadiće 2 do 3 cm duljine te stavimo u juhu da se kuhaju dok ne omekšaju. Juhu možemo začiniti i povezati vrhnjem po želji. Raženi kruh ili kruh koji nam je ostao od jučerašnjeg dana narežemo na kockice te popržimo na ulju i dodamo kosanog peršina. Tako spremne dodamo juhi pri posluživanju.

Izraelska salata

Sastojci:3 veće mrkvice, 2 zelene paprike, 1 glavica crvenog luka, 1 rajčica, maslinovo ulje i peršinov list

Izrezati mrkvicu na tanke rezance, isto tako i ostalo povrće, začiniti po želji i poslužiti hladno.

Yaffa pile na izraelski način

Sastojci:1 svježe pile težine 1 do 1,2 kg, 1 dl bijelog vina, dosta sjeckanog peršina, korica od 1 naranče, sok od ½ limuna,1 kg

krumpira, maslinovo ulje

Piletinu oprati, posušiti, namazati s dosta soli, papra, sjeckanim peršinom i narančinom koricom. Krumpir oprati, isjeći na deblje komade (ne guliti) i zajedno staviti u posudu s piletom, preliti bijelim vinom, maslinovim uljem i limunovim sokom.Neka se peče dok ne porumeni. Servirati sa salatom ili kuhanim mahunama.

Suhe šljive punjene sirom

Sastojci:15 do 20 većih suhih šljiva, 300 gr krem sira, 100 gr kiselog vrhnja , cimet ili vanilija

Šljive oprati u toploj vodi i izvaditi koštice te ih posušiti. Svaku polovicu šljive puniti s nadjevom i stavljati u korpice za kolače.

Nadjev: izmiješati sir i kiselo vrhnje s dodatkom malo cimeta ili vanilije. Ostaviti da se ohladi u hladnjaku oko 2 sata.Ovim nadjevom mogu se puniti i suhe kajsije.

Gordana Čer - Krnjaić

25

Odvjetnički pripravnik

Mladi Goldner nakon završenog pravnog fakulteta zaposlio se u očevom renomiranom odvjetničkom uredu. Nakon mjesec dana izvještava on oca: “Znaš, oče, ja sam za samo 10 dana riješio onu parnicu koju si ti vodio 10 godina!” “A što ti misliš, Arone”, odgovori mu stari Goldner, “od čega sam ja plaćao tvoje školovanje?”

Molitva za konja

Mordehaj odlazi na konjske trke i primijeti da rabin često dobiva na kladionici. Primijeti također da prije utrke rabin odlazi u konjušnicu, pomoli se uz konja na kojeg se kladi i taj konj pobijedi. Mordehaj prelista molitvenik i donese sudbonosnu odluku: proda kuću, automobil i dionice te sav novac uloži na konja uz kojega se prethodno pomolio. Trka započne i Mordehaj sa zadovoljstvom zapazi kako njegov konj vodi utrku. No, na Mordehajevo zaprepaštenje, sto

Židovske šale (Izabrao D. Fischer)

metara pred ciljem njegov se konj saplete, padne i ugine. Sav očajan, Mordehaj prije no što će si prosvirati glavu, ode do rabina kako bi saznao u čemu je tajna. “Ti bi, Mordehaju, ipak trebao znati”, rekao mu je rabin, “da za konja trebaš moliti brohu, a ne kadiš!”

Novi automobil

Klein je kupio novi automobil i odlazi do svog ortodoksnog rabina: “Rabi, molim te brohu za moj novi Cadilac”. “Zaboga, Klein, pa šta si zamišljaš, to je nemoguće”, odgovori mu rabin. Klein odlazi do konzervativnog rabina i ponovi molbu te ponudi rabinu i honorar od 500 dolara. No, i ovaj rabin ga odbije. Uporni Klein odlazi do liberalnog rabina i za istu uslugu ponudi mu 1000 dolara. Rabin se u početku koleba, no, ipak popusti, ali kaže: “Dobro Klein, napravit ću ti ovo, samo, molim te, reci mi što je to broha?”

Prenosimo iz drugih medija

(Preneseno s www.osijek031.com)

26