Makroekonomska Budzetska Politika i Strategije Budzetske Politike (2)

FAKULTET ZA POSLOVNE I FINANSIJSKE STUDIJE

Predmet:

BUDŽET I TREZOR

doc. dr Bojana Vasiljević Poljaševiće-mail: [email protected]

MAKROEKONOMSKA BUDŽETSKA POLITIKA I STRATEGIJE BUDŽETSKE POLITIKE

Doc.dr Bojana Vasiljević Poljašević

Pojam fiskalne politike


Prof. Seligman je prvi koristio pojam fiskalne politike još osamdesetih godina XIX vijeka, komentarišući poreske mjere koje su Šmeler i Vagner predlagali za korekciju narodnog dohotka.

Sam naziv fiskalna politika potiče od engleskog izraza „fiscal policy”, i doslovno bi značilo „politika javnih prihoda” (poreza).

Riječ „fiscal” ima uže i šire značenje.

U užem smislu ona označava samo poresku politiku, odnosno politiku javnih prihoda.

U američkoj i anglosaksonskoj finansijskoj literaturi ovaj termin ima šire zna čenje i njime je obuhvaćena politika javnih prihoda i politika jav nih rashoda, odnosno cjelokupna problematika javnih finansija jedne zemlje, pa samim tim i problematika upravljanja državnim budžetom i budžetskim deficitom.




U zapadnoevropskoj literaturi susreću se i drugi nazivi umjesto pojma fiskalna politika, kao što su kompenzatorne finansije (kako ih zove A. Lerner, a isti izraz koristio je i A. Masgrejv), fiskalni dirižizam, fiskalni intervencionizam (kako ih najčešće nazivaju u njemačkom govornom području), a nerijetko se koristi i izraz budžet ska politika (na francuskom jezičkom području).

Savremena nauka o javnim finansijama i savremena fiskalna politika umjesto izučavanja administrativnih i pravno-političkih aspekata javnih finansija, za šta se zalagala klasična škola XIX veka, naglašavaju, prije svega, ekonomsku osnovu i ekonomsko-socijalne aspekte javnih finansija. Napušta se ranije usko, čisto fiskalno, tretiranje državnog finansiranja kao prikupljanja i troše nja sredstava radi zadovoljavanja javnih potreba.




Posebna pažnja posvećuje se ekonomskim i socijalnim efektima fiskalnog sistema, fiskalne politike i aktivnom korištenju fiskalnih instrumenata: poreza, javnih rashoda, budžeta i javnog duga, radi ostvarivanja privrednog rasta, zaposlenosti, odnosno alokativne, stabilizacione i distributivne funkcije javnih finansija.

Ortodoksna koncepcija o neutralnosti javnih finansija, o tome da država ne treba da ostvaruje ekonomske ciljeve svojim finansiranjem, već da brine o racionalnom pokriću državnih rashoda, ustupila je mjesto shvatanjima o neophodnosti intervencija fiskalnim akcijama radi uticaja na usklađivanje osnovnih makroekonomskih agregata u privredi.

Aktivna fiskalna politika može različitim kombinacijama i promjenama fiskalnih instrumenata da utiče na osnovne ekonomske varijabile - efektivnu tražnju, stabilnost cijena, zaposlenost, spoljnotrgovinsku ravnotežu.




Fiskalna politika savremene države smatra se racionalnom u mjeri u kojoj pomaže ekonomskoj politici u ostvarivanju njenih ciljeva, a izbor fiskalne stukture i instrumenata optimalnim, ako se efikasno mogu koristiti za realizaciju prioritetnih konjunkturnih i strukturnih zadataka za zemlju.

Pri tome se kratkoročni efekti fiskalne politike mjere uticajem na stabilizaciju, a dugoročni na privredni rast i zaposlenost.




Pod uticajem „velike depresije” 30-tih godina XX vijeka i Kejnzove analize funkcionisanja privrednog sistema industrijskih zemalja, smatralo se da glavne probleme razvijenog kapitalizma predstavljaju česte pojave pada efektivne tražnje ispod nivoa potencijalne proiz vodnje i zaposlenosti.

Saglasno takvim shvatanjima, fiskalna politika izvjesno je vrijeme bila jednostrana, više orjentisana na prevazilaženje privrednih depresija, nego na suzbijanje inflacije. Ekspan zivnom fiskalnom akcijom, kao npr. deficitnim finansiranjem države, uticalo se na povećanje agregatne tražnje i stimulisalo oživ ljavanje proizvodnje i zaposlenosti.

Kasnije, naročito tokom i poslije Drugog svjetskog rata, bila je samo obrađena fiskalna politika u uslovima inflacije, i težište fiskalnih mjera se sve više premještalo ka stabilizacionoj politici antiinfiacionog smjera.




S druge strane, brojni primjeri iz prakse i nesporna teorijska upozorenja ukazuju na činjenicu koliko fiskalna politika, kada je pogrešno vođena, može biti generator inflatornih pojava i neravnoteže bilansa plaćanja.

Koncepcija fiskalne politike u savremenoj finansijskoj nauci i makroekonomskoj analizi nastala je na bazi bitnih kvantitativnih i strukturnih promjena javnog sektora, porastom državnog intervencionizma u oblasti privrede i socijalnih odnosa, koji je doveo do pojave novih i obimnih javnih rashoda, povećanja fiskalne presije i proširenja prakse deficitnog finansiranja budžeta, naročito tokom „velike depresije" početkom tridesetih godina XX vijeka, u Drugom svjetskom ratu i posljeratnim godinama opterećenim unutrašnjom i međuna rodnim političkim i privrednim protivriječnostima u svijetu.




O fiskalnoj politici novog, modernog koncepta se govori sa dolaskom Kejnsa tridesetih godina XX vijeka. Tada se napušta princip apstinencije države u privrednim procesima, dolazi do promjene odnosa između privatnog i javnog sektora i nagle ekspanzije trošenja BDP kroz budžetske kanale, te se stavlja naglasak, pored funkcija države i na ekonomsko-političke dimenzije i socijalno-političke dimenzije prihoda, odnosno rashoda.Fiskalna teorija je prihvatila princip kompenzatornog finansiranja, odnosno takvo djelovanje fiskalnih mjera koje su usmjerene na neutralisanje cikličnih fluktuacija u tokovima pri vrede, pri čemu se javni prihodi i rashodi koriste kao bilansirajući faktor u uspostavljanju ravnoteže. Kompenzatorno finansiranje zahtijeva ekspanziju javnog sektora za vrijeme kontrakcije u kretanju konjunkturnog ciklusa, radi prevazilaženja deflacionog jaza i pada tražnje i obratno: kontrakciju javnog sektora za vrijeme buma, radi oslabljivanja agregatne tražnje i inflatornih trendova.




Imajući u vidu proporcije društvenog proizvoda koji savremena država oduzima, troši i redistribuiše sistemom svojih prihoda i rashoda, nije teško shvatiti kakve mogućnosti uticaja pružaju efekti koji se postižu instrumentima javnog finansiranja na ostvarivanje makroekonomskih ciljeva društva.

U razvijenim zapadnim zemljama osnovni prioriteti kojima se podređuju mjere fiskalne politike su održavanje stabilnosti cijena, visoke zaposlenosti i ravnoteže bilansa plaćanja. Zemlje u razvoju u prvi plan stavljaju fiskalne mjere za ostvarivanje privrednog rasta i zapo slenosti, iako ne zanemaruju i stabilizacione ciljeve.

Ciljevi fiskalne politike su ostvareni kada se korišćenjem fiskalnih instrumenata (poreza, javnih rashoda, budžeta i javnog duga) obezbijedi efikasno zadovoljavanje javnih potreba, ali i kada se njima djeluje na zaposlenost, raspodjelu, ekonomsku stabilnost i privredni rast.




Po Masgrejvu fiskalna politika ima alokativnu, distributivnu i stabilizacionu ulogu, što znači da ima istovremeno i ulogu obezbjeđenja finansiranja javnih potreba i korektivnu ulogu u odnosu na nepovoljna kretanja i slabosti koje u sebi imanentno nosi tržišno privređivanje.On tretira fiskalnu politiku kao stabilizacionu funk ciju fiskalnog sistema, a u širem smislu, pod njom podrazumijeva i uticaj javnih prihoda i rashoda na ponudu.

Blajnder i Solou definišu fiskalnu politiku „kao stabilizacioni aspekt poreza i državnih rashoda”, a njenu suštinu vide „u ideji da država promišljenom budžetskom manipulacijom može i treba da kompenzuje fluktuacije u privatnoj tražnji”.




Iako je fiskalna politika svoju pravu afirmaciju stekla na makroekonomskom planu, kao instrument anticikličnog regulisanja efektivne tražnje, sve je veći broj autora iz razvijenog kapitali stičkog svijeta koji u svoja razmatranja fiskalne politike uključuju i mikroekonomske efekte, naročito efekte stimulacije, koji mogu bitno uticati na obim i strukturu ponude.

Dugoročni efekti fiskalne politike mjere se uticajem na zapo slenost proizvodnih faktora i privredni rast, a kratkoročni na stabi lizaciju.

U tom smislu budžet se posmatra i kao značajan program javnog sektora od uticaja na privredna kretanja i privredni razvoj.

Savremena finansijska politika je sastavni dio ekonomske poli tike i u okviru nje, u zavisnosti od postavljenih ciljeva, mora se us klađivati sa drugim politikama a posebno sa monetarno-kreditnom politikom.




Poreska politika jedan od segmenata fiskalne politike.

Fiskalna politika – jedna od poluga makroekonomske politike svake države, a predstavlja politiku upravljanja JR i JP čiji su osnovni instrumenti porezi i javna potrošnja.

Dakle, riječ je o odlukama države u pogledu visine i strukture poreza i državne potrošnje.

No, fiskalnom politikom se ne smiju ugroziti zakonitosti (ponude i tražnje) i pozitivno dejstvo tržišta.

Državna intervencija mjerama ekonomske, pa i fiskalne politike ne smije „gušiti“ tržište kada svojim mjerama treba da koriguje njegova negativna dejstva.




Opšte prihvaćeno gledište u ekonomskoj teoriji je da ni država ni tržište nisu idealni, ali da su i jedni i drugi neophodni.

Problem je kako da budu što je moguće više efikasni?!

U traženju optimalnih rješenja za ovaj odnos, tržište zbog svojih nesavršenosti i država zbog svoje ekonomske politike, su stalno izloženi kritikama. Najviše i najčešće se, pak, kritikuje odnos države prema tržištu.

Iz ovog razloga su u savremenoj ekonomskoj teoriji i politici veoma izraženi oprezni stavovi prema državnoj regulativi privrede, državnoj intervenciji u privredi i trošenju javnog sektora.


Ciljevi fiskalne politike

Osnovni ciljevi fiskalne politike podudaraju se sa osnovnim ekonomskim ciljevima društva, a to su:• visoka (puna) zaposlenost;• niska i stabilna inflacija;• održiva platnobilansna pozicija; i• visok i stabilan privredni rast.

Fiskalna politika može imati i druge ciljeve, kao što su;• smanjenje ekonomske nejednakosti; • smanjenje regionalnih razlika;• unapređenje životne sredine i dr.



Ciljevi fiskalne politike se ostvaruju kroz javne prihode, javne rashode, fiskalni deficit i javni dug.

Uticaj fiskalne politike na privredu zavisi, kako od ukupnog (konsolidovanog) nivoa navedenih varijabli, tako i od njihove strukture:

– u slučaju prihoda bitna je podjela na prihode od direktnih i indirektnih poreza, fleksibilnih i nefleksibilnih poreze i dr.

– u slučaju rashoda bitna je podjela na rashode za nabavku roba i usluga i transfere, tekuće i kapitalne rashode i dr.

– u slučaju javnog duga relevantne su podjele na unutrašnji (mogućnost istiskivanja privatnog sektora) i spoljni javni dug (koristi se strana štednje), dug nominiran u domaćoj i stranoj valuti i dr.

Ciljevi fiskalne politike



Instrumenti i mjere fiskalne politike su akti - zakoni i drugi propisi, mjere i aktivnosti koje preduzimaju subjekti fiskalne politike i njihovi organi, radi ostvarivanja ciljeva te politike (fiskalnih, ekonomskih, socijalnih).

Ovi instrumenti i ove mjere mogu se odnositi na:• kreiranje fiskalne politike (poreski zakoni npr.);• i na njeno sprovođenje (mjere poreske administracije).

Instrumenti i mjere mogu po svom dejstvu biti različitog intenziteta.

Od fiskalnih, najsnažnije dejstvo imaju instrumenti i mjere u okviru politike javnih prihoda (poreza i javnog zajma) i politike javnih rashoda, odnosno budžetske politike.

Mjere fiskalne politike se koriste za otklanjanje poremećaja u ponudi i tražnji (dejstvo na kratak rok) ili za podsticaj razvoja (dejstvo na dugi rok).

Pojam i vrste instrumenata i mjera fiskalne politike



One mogu biti ekspanzivne (da podstiču ponudu i tražnju i razvoj privrede u cjelini ili pojedinih sektora i djelatnosti) ili restriktivne (da smanjuju ponudu i tražnju i privrednu ekspanziju).

Kao razvojne, ove mjere djeluju na proizvodnju, potrošnju, zaposlenost, izvoz i dr.

Politika države kojom se pomenutim izmjenama u visini javnih prihoda i javnih rashoda utiče na smanjenje, odnosno na povećanje ukupne tražnje i tako pridonosi uspostavljanju narušene ravnoteže, odnosno očuvanju te ravnoteže, naziva se anticikličnom fiskalnom politikom.

Pojam i vrste instrumenata i mjera fiskalne politike



Pretpostavka za uspješno vođenje fiskalne politike je relativno visoko učešće javnog sektora u društvenom proizvodu. Naime, samo većim promjenama u visini javnih prihoda i rashoda može se efikasnije uticati na povećanje ukupne tražnje, odnosno na njeno smanjenje. Kako je ta pretpostavka danas ispunjena gotovo u svim savremenim državama (prihodi i rashodi javnog sektora učestvuju sa 40% i više u društvenom proizvodu), razumljivo je da se uspješno mogu koristiti i mjere fiskalne politike.

U vrijeme poremećene ravnoteže između ukupne ponude i ukupne tražnje, kad je došlo do povećanja tražnje, država mora smanjiti svoju tražnju, a u vrijeme smanjenja tražnje, država mora povećati svoje rashode i tako uticati na povećanje ukupne tražnje.

Mjere fiskalne politike



Promjene u vrsti i visini javnih prihoda i rashoda provode se, u pravilu, primjenom:1. sistemskih mjera kao automatski (ugrađenih) stabilizatora;2. formule elastičnosti; i 3. diskrecionih mjera.

1) Pod automatski (ugrađenim) stabilizatorima podrazumijevaju se instrumenti koji su ugrađeni u fiskalni sistem jedne zemlje i koji automatski djeluju kada se pojavi makroekonomska neravnoteža.

Oni automatski djeluju kada se stvori situacija koja je predviđena za njihovo dejstvo, a nazivaju se stabilizatorima zato što imaju izrazito anticiklično dejstvo u privredi.Automatski stabilizatori ublažavaju dejstvo recesije i inflacije. Budući da im reakcija na privrednu neravnotežu počinje prije eventualnog uvođenja novih mjera (diskrecione) aktivne fiskalne politike, ugrađeni stabilizatori se u ekonomskoj literaturi često sreću pod imenom prva linija odbrane od cikličnih fluktucija u privredi.




Međutim, iako ublažavaju ciklične fluktuacije privrede, ova prva linija odbrane često nije dovoljna za rješavanje problema recesije i inflacije.

Vlade savremenih država mogu da računaju na ponovno uspostavljanje opšte privredne ravnoteže tek kada primjene i mere aktivne, diskrecione monetarne i fiskalne polilike.

Najznačajnija mjesta među automatskim stabilizatorima pripadaju:a. progresivnom oporezivanju dohotka;b. kompenzacijama za nezaposlenost; ic. subvencijama u poljoprivredi.




Progresivno oporezivanje dohotka

Za vrijeme privrednog rasta dolazi do povećanja dohodaka privrednih subjekata i do povećanja tražnje. Zbog primijenjenih progresivnih stopa pri oporezivanju dohotka povećava se poresko opterećenje poreskih obveznika brže nego što iznosi povećanje njihovog raspoloživog dohotka, što pozitivno utiče na stabilizaciju u privredi. U vrijeme depresije u privredi primjena progresivnog oporezivanja dohotka utiče na procentualno brže povećanje javnih prihoda (i javnih rashoda) u odnosu na smanjenje raspoloživog dohotka.

Ovdje je potrebno naglasiti da se o stabilizirajućim efektima automatskih (ugrađenih) stabilizatora može govoriti samo onda ako se višak javnih prihoda do koga je došlo u vrijeme privredne ekspanzije tezaurše (izuzme iz prometa), odnosno ako se manjak prihoda do koga dolazi u vrijeme depresije u privredi namiri sredstvima zajma (deficitarno finansiranje).




Kompenzacije za nezaposlenost

U javnim rashodima ulogu automatskog stabilizatora imaju razna socijalna davanja — u prvom redu novčane naknade nezaposlenima.

Kompenzacija za nezaposlenost djeluje anticiklično tako što u vrijeme privredne recesije država isplaćuje iz budžeta, raznih fondova i sl. veće iznose na ime socijalne pomoći, što pozitivno utiče na povećanje tražnje stanovništva (samim tim i na povećanje proizvodnje), a u vrijeme privrednog prosperiteta smanjuje socijalna davanja, što utiče na ograničenja tražnje, a samim tim djeluje u pravcu stabilizacije u privredi.




Subvencije u poljoprivredi Subvencije u poljoprivredi djeluju kao automatski stabilizatori tako što savremena država ne dopušta da se poljoprivredni proizvodi prodaju po cijenama koje diktira tržište, čak ni kada se na njemu pojave poljoprivredni viškovi.

Poljoprivreda je strateški značajna ekonomska djelatnost i svaki poremećaj na tržištu poljoprivrednih proizvoda teško može da pogodi, kako poljoprivredne proizvođače, tako i najšire slojeve stanovnika i da izazove talas poremećaja na čitavom frontu privrednih delatnosti koje su neposredno ili posredno povezane sa poljoprivrednom proizvodnjom (industrija hrane, izvoz i uvoz poljoprivrednih proizvođa, smanjenje pritiska na zapošljavanje i migracije selo grad i sl.).

Iz ovog razloga je zaštita poljoprivredne proizvodnje u savremenim državama mnogo širih razmjera od direktnih subvencija poljoprivrednim proizvođačima, i obuhvata i čitav niz mjera monetarne, devizne i razvojne politike.




2. Pod formulom elastičnosti podrazumijevaju se mjere usmjerene na onemogućavanje poremećaja u privredi, odnosno uklanjanje njihovih posljedica.

Prema koncepciji primjene formule elastičnosti potrebno je obezbijediti određen automatizam u uklanjanju posljedica nepovoljnih kretanja u privredi što se postiže tako da se propisima unaprijed utvrđuju određene mjere koje treba preduzeti u domenu poreske politike i politike javnih prihoda uopšte, kao i u domenu javnih rashoda kada dođe do određenih poremećaja u privredi, odnosno do promjene u stopi zaposlenosti, rasta cijena, smanjenja izvoza, promjene visine društvenog proizvoda ili u nekih drugih, unaprijed utvrđenih agregatnih veličina.

Tako će se npr. u slučaju skoka cijena za 10% automatski povećati poresko opterećenje za npr. 5%, država će kupovati obveznice javnog zajma na finansijskom tržištu u određenom iznosu (tj. povlačiti likvidna sredstva), pooštriti uslove kreditiranja, smanjiti javne rashode i sl.




Automatizmom u formuli elastičnosti se obezbjeđuje da se što je moguće više skrati vrijeme između nastanka neželjene (štetne) pojave i djelovanja na nju, odnosno da se vremenski ubrza akcija usmjerena na preduzimanju mjera kojima se želi uticati na smanjenje, odnosno uklanjanje uzroka i posljedica nepovoljnih kretanja u privredi.

Prilikom utvrđivanja formule elastičnosti moguća su dva pristupa.

Prema prvom, ako dođe do neželjenih promjena u privredi, unaprijed je propisano koje će mjere i u kojem intenzitetu vlada primijeniti da bi se postiglo smanjenje, odnosno anuliranje tih negativnih kretanja.

Prema drugom, pri identifikovanju nepovoljnih kretanja određenog intenziteta u privredi, vlada mora reagovati, mora se „aktivno postaviti“, i izabrati, u skladu sa propisima utvrđenim mjerama, koje će mjere koristiti kako bi zaustavila (otklonila) poremećaje u privredi.




3. Diskrecione mjere fiskalne politikeimaju najznačajnije mjesto među mjerama fiskalne politike, među savremenim mjerama stabilizacione politike.

Ovaj naziv se koristi za mjere koje nadležna državna tijela preduzimaju prema vlastitoj procjeni radi ostvarenja ekonomske stabilizacije ad hoc, tj. za mjere koje nisu unaprijed utvrđene.

Vrste i vrijeme primjene diskrecionih mjera zavise od vrste i veličine poremećaja u privredi na koje se nastoji djelovati primjenom tih mjera.

Da bi se djelovalo na te poremećaje (ne samo na posljedice nego i na njihove uzroke) potrebno je unaprijed utvrditi ko je nadležan za identifikovanje (postojanje) poremećaja, kao i veličinu poremećaja, ali i odrediti tijelo koje će utvrditi potrebne mjere i vrijeme njihove primjene.




Što je vrijeme između nastanka pojave i njenog uočavanja (identifikacijski pomak) kraće, te što je kraće vrijeme između časa kada je jasno da je potrebno primijeniti određene mjere fiskalne politike i časa njihove stvarne primjene (administrativni pomak), to je veća šansa da će se moći uspješno djelovati tako da kretanja u privredi idu u željenom smjeru (pod pretpostavkom da su „dijagnoza“ poremećaja i propisana „terapija“ bili ispravni).

Prema mišljenju određenih autora diskrecione mjere fiskalne politike djeluju destabilizirajuće, jer se primjenjuju sa zakašnjenjem, tako da su uslovi u kojima one djeluju zbog velikog vremenskog pomaka (kao rezultat identifikacijskog i administrativnog pomaka) različiti od onih koji se u praksi očekuju.




Primjera radi, za promjenu poreskih osnovica i/ili stopa obično je potrebno mijenjanje odgovarajuće odredbe u poreskim zakonima koji ih regulišu.

Da bi smanjile rizik „time lag-a“, odnosno rizik delovanja vremenskog faktora, pojedine zemlje su predvidjele da se mjere fiskalne politike mogu ostvariti neposrednom intervencijom vlade bez promjene zakona tj. bez parlamentarne procedure. Tako npr. Engleska vlada ima ovlašćenja, da mijenja stope poreza na promet kada to ocijeni oportunim u odnosu na stanje u privredi (da ih npr. smanjuje u vrijeme recesije, opadanja proizvodnje, prodaje i privrednih aktivnosti), a da o tome naknadno izvijesti parlament koji to naknadno obično odobrava.




Masgrejv (1959) – tri osnovne funkcije fiskalne politike:• alokacijska• (re)distribucijska• stabilizacijska

Alokacijska funkcija – država ima zadatak da utiče na ulaganje i upotrebu privrednih resursa, sa ciljem da obezbijedi ponudu javnih i privatnih dobara (to se finansira iz poreza).

(Re)distribucijska funkcija – država mijenja onu raspodjelu (dohodaka, bogatstva, potrošnje tj. šansi) koja se ostvaruje na tržištu, kako bi zadovoljila socijalne i političke kriterije (npr. progresivno oporezivanje).

Stabilizacijska funkcija – država utiče na “izglađivanje” oscilacija gospodarskih aktivnosti do kojih dolazi djelovanjem tržišnih čimbenika (npr. progresivno oporezivanje).

Funkcije fiskalne politike



Treba li država provoditi mjere stabilizacije?

Privredni rast u posljednjim decenijama su obilježile:• promjenjive stope rasta;• rastuće cijene; i • različita iskorištenost faktora proizvodnje.

To bi, s jedne strane, moglo biti u skladu s pretpostavkom da sistem slobodnog tržišta, tj. tržišta koji je prepušteno samo sebi, treba usmjeravati.

No, isto tako moglo bi se zaključiti da se problem tog usmjeravanja u prošlosti očito nije mogao riješiti na odgovarajući način, tako da rast bude postojan, nivo cijena stabilan, a proizvodni kapacitet iskorišteni.

Kejnzijanska teorija koja uči da je moguće postići ravnotežu pri nepotpunoj zaposlenosti, pa i odstupanje od ravnoteže uz punu zaposlenost podržava, čini se, to preduvjerenje.

Takođe, ne smije se izgubiti iz vida da je država značajan dio ukupne privrede.

Efekti fiskalne stabilizacione politike



Nasuprot zagovaranju slobodnog tržišta pojavila se i hipoteza da, ne samo da ekonomska politika države nije uspjela suzbiti konjunkturne cikluse, već da ih je ona čak i proizvela.

Prema toj hipotezi, privredna politika koja djeluje kada se pojavi potreba, zbog stalnih procjena smjera, pogrešnog intenziteta i vremena djelovanja, te efekata koji se teško mogu predvidjeti, privatni sektor dovodi u neizvjesnu situaciju.

Takva privredna politika, prema tome, stvara klimu nesigurnosti, koja postaje uzrokom pogrešnih odluka o privatnoj potrošnji i investicijama.

Ovakvo se stajalište protivi stavu prema kojemu su dinamički procesi koje stvara privatni sektor nestabilni u svim važnim elementima. Naprotiv, privatni sektor apsorbuje egzogene šokove, te ih pretvara u kretanje koja teže postupnoj stabilizaciji.




Državnim donosiocima odluka, kojima je cilj postići privrednu stabilnost, se prigovara da su ili u nedovoljnoj mjeri ili da su pogrešno primjenjivali instrumente anticiklične politike. Na toj se tvrdnji temelji teorija koja se vezuje uz Downsov model o političaru koji maksimizira glasove.

Ova teorija se u literaturi o političkim konjunkturnim ciklusima upotrebljava kao parcijalno objašnjenje makroekonomskih oscilacija cijena, proizvodnje i zaposlenosti.

Osnovna ideja je da ponašanje donosilaca državnih odluka karakterišu najrazličitiji ideološki stavovi, kao i želja da sprovode onu politiku koja im jamči veću popularnost, a time i veći broj glasova na sljedećim izborima.

Takođe, teorija polazi (i) od toga da stavovi i lični interesi donosilaca odluka dovode do upravo onih odluka koje su uzrok makroekonomske nestabilnosti. Drugim riječima: osobe koji snose političku odgovornost ne žele uopšte postupati strogo anticiklički i/ili konjunkturne oscilacije čak smatraju poželjnima.




Postupci države postaju endogeni, jer maksimiziranje glasova određuje:

(1) politiku koja će se provoditi (npr. smanjenje inflacije, smanjenje nezaposlenosti, promjene u raspodjeli dohodaka i sl.);

(2) sastav političkih ciljeva, ako među njima postoji rivalitet; i

(3) odabir instrumenata, jer oni imaju efekte na politiku raspodjele.

Ako postoji rivalitet između stope inflacije i stope nezaposlenosti, tada će vlada izabrati onu kombinaciju stope inflacije i stope nezaposlenosti za koju očekuju da će joj osigurati najveći broj glasova.

Ne treba, međutim, misliti da država samo reaguje. Pretpostavimo da vlada ustanovi da će njenu popularnost više ugrožavati visoka nezaposlenost nego inflacija. U takvim okolnostima vlada će možda pokušati političkim putem primjeniti mjere tako da nezaposlenost bude niska upravo prije izbora.




Istovremeno, vlada će smanjiti svoj trud oko nadzora inflacije, ili čak pridonijeti povećanju cijena. Nakon izbora, vlada će pokušati smanjiti inflaciju deflacijskim mjerama.

S druge strane, u isto vrijeme će, moguće, vlada dozvoliti rast nezaposlenosti.

Na ovaj način nastaju ciklusi nezaposlenosti i inflacije, pri čemu periodičnost takvih ciklusa zavisi od trenutka izbora.




Pretpostavka za efikasnost ovakve strategije je da glasači prilikom donošenja odluka o izboru pažnju obraćaju prvenstveno na stanje privrede u izbornoj godini, a manje npr. na negativnu situaciju u prvim godinama nakon preuzimanje vlasti.

Osim toga, treba se ostvariti i hipoteza glasači da „ne proniknu“ u strategiju koju je izabrala vlada. Oni ne smiju prepoznati da je ekspanzija u trenutku izbora možda posljedica prociklične politike kojom vlada maksimizira broj glasova.

O problemima privredne stabilnosti razvilo se, očito, više bitno različitih shvaćanja. Različita polazna stajališta na kojima se ona zasnivaju dovode do različitih ocjena o stanju u privredi, o ekonomskoj nužnosti preduzimanja mjera ekonomske politike, i o djelovanju državnih intervencija.




Već smo ustanovili da se, prema Masgrejvu, razlikuju tri velika ciljna područja fiskalne politike: alokacija, distribucija i stabilizacija.

Sada ćemo pobliže objasniti pojam stabilizacije i stabilnost kao cilj.

Pojam stabilnosti povezan je s pojmom ekonomske ravnoteže.

Privredni razvoj mora biti uravnotežen. Bitnom karakteristikom privredne ravnoteže smatra se kompatibilnost između privrednih planova svih subjekata u privredi. Ako se ta kompatibilnost ostvari, tada nijedan subjekt ne treba mijenjati svoje planove.

Ravnoteža se smatra stabilnom kada se nakon poremećaja ponovno postižu početne ravnotežne vrijednosti.

Privreda je, grubo rečeno, stabilnija što je bliži ravnoteži, odnosno, što jače teži prema njoj.




Ravnotežom cjelokupne privrede danas se u ekonomskoj politici uglavnom smatra istovremeno ostvarenje visokog nivoa zaposlenosti i stabilnosti cijena.

Privredna neravnoteža postoji, prema tome, kada nivo cijena raste i/ili kada ponuđači radne snage ne nalaze zaposlenje uz postojeći nivo nadnica.

Ako se spoljna ravnoteža usvoji kao još jedan od elemenata stabilnosti, tada će se stabilnost postići ako se ravnoteža uspostavi i na tržištu odnosa s inostranstvom.

Stabilan i primjeren privredni rast predstavlja ciljnu veličinu i odstupanja od nje (u obliku konjunkturnih oscilacija i oscilacija stope rasta) trebaju biti što manja.

Ostvarenje ovih ciljeva značajno je stoga što poremećaji mogu dovesti u pitanje stabilnost privrednog i političkog sistema uopšte.




U literaturi o kvantitativnoj metodologiji fiskalne ekonomije (u funkciji kvantifikacijskih efekata javnih rashoda i prihoda) veoma je teško pronaći i izdvojiti fiskalne modele kvantitativne ekonomske analize, koji bi reprezentovali optimalnu inkorporiranost kvantitativne fiskalne analize u makroekonomske modele stabilizacije.

Masgrejv je, obrađujući mehaniku kompenzacionog finsnsiranja i efekte fiskalnog poslovanja, kvantifikovao efekte budžetske politike u domenu ekonomske stabilizacije.

Alternativna budžetska usklađivanja radi povećanja nivoa zaposlenosti, obuzdavanja rasta cijena posredstvom poreza na dohodak prezentovana su u sljedećem nizu jednačina:

Kvantitativna budžetska ekonomija



1. varijabilni G - JR

konstantno T- fiskalitet, ukupni porezi

Ova alternativa ukazuje na to da bi fiskalna masa ostala nepromijenjena, uz porast G, tj. JR, i ako dohodak kao osnovica raste, potrebno je smanjiti poresku stopu.

; c – granična sklonost potrošnji je jednaka potrošnji koju generiše povećanje

dohotka stanovništva za 1 $ .

npr. ako je c=0,8 onda će povećanje raspoloživog dohotka za 1 $ povećati potrošnju za 80 centi. To objašnjava zašto je naziv granična sklonost potrošnji: radi se o promjeni potrošnje izazvana graničnim (malim) povećanjem raspoloživoga dohotka. Pretpostavlja se da je c < 1.

C- privatna potrošnja, odnosno potrošnja stanovništva




Yd - raspoloživi dohodak Yd=Yh-T

Konstanta α ponekad se zove samostalna (autonomna) potrošnja i označava onaj dio potrošnje koji ne zavisi od dohotka.

2. varijabilno G – JR

konstantno t – poreska stopa

Druga alternativa usklađivanja odnosi se na povećanje poreske osnovice uz nepromijenjenu stopu, čiji se rezultat ogleda u uvećanju fiskalnog rezultata shodno ekspanzivnim efektima povećanju JR, smanjenju granične sklonosti potrošnji i redukovanju vrijednosti multiplikatora.




3. varijabilno T

konstantni G, tj. JR

Treća alternativna solucija usklađivanja odnosi se na smanjenje fiskalnih resursa uz konstantnu veličinu G, pri čemu se poreski rezultat redukuje na bazi željene promjene fiskalne stope.

4. varijabilno t

konstantno G, tj. JR Četvrta varijanta finansijkog usklađivanja ukazuje na promjenu poreske stope uz konstantan iznos G, budući da poreska osnovica raste sporije od poreske stope usljed rasta fiskalnih dedukcija.




5. Ekvivalentne promjene G i T

Ova alternativa označava istodobno povećanje JR i JP, odnosno promjene na bazi rasta uravnoteženog finansiranja opšte i zajedničke potrošnje, tzv. Haavelmova teorema.




Efekti fiskalne politike na privredu zavise od načina vođenja monetarne politike, otvorenosti privede, režima i politike kursa i dr.

Predstavićemo model utvrđivanja nacionalnog dohotka, i analizirati implikacije tog modela na mjere fiskalne politike.

Model je značajan za razumijevanje politike stabilizacije kojom se utiče na tražnju.

Radi jednostavnosti polazi se od zatvorene ekonomije. Na taj se način zanemaruje važno ograničenje državne ekonomske politike (saldo spoljnotrgovinskog bilansa). Model se može smatrati prvim korakom na putu do sveobuhvatnijeg modela koji bi dopuštao donošenje boljih zaključaka.

Efekti javnih prihoda i rashoda istražuju se u okvirima tradicionalnog IS – LM modela.

Radi jednostavnosti pretpostavljaju se linearne funkcionalne veze.MAKROEKONOMSKA BUDŽETSKA POLITIKA I STRATEGIJE BUDŽETSKE POLITIKE

Efekti mjera fiskalne politike u zatvorenoj privredi



Uticaj fiskalne politike na realni dohodak (BDP) kroz promjenu tražnje i likvidnosti najprije se analizira u modelu zatvorene privrede primjenom modela ravnotežnog dohotka (u zatvorenoj privredi: dohodak = domaćoj tražnji= tražnji za domaćim dobrima)

U zatvorenoj privredi realni dohodak je:

Y = C + I +G (1)

C - lična potrošnja,

I - investicije privatnog sektora,

G – javni rashodi, tj. državni izdaci (izdaci za robe i usluge, zaposlene i dr.)

Pretpostavlja se da su I i G egzogeno dati tj. da ne zavise od drugih varijabli u modelu, dok je lična potrošnja linearna funkcija dohotka:




Lična potrošnja je linearna funkcija dohotka:

C=c0 + c1Y (2)

c0 nivo potrošnje koji postoji i pri nultom dohotku,

c1 granična sklonost potrošnji i nalazi u intervalu (0,1).

Y raspoloživi dohodak (h-T)

Funkcija (2) se naziva funkcijom agregatne potrošnje i ona određuje ukupnu potrošnju kao funkciju tekućega (sadašnjeg) raspoloživog dohotka.

Kao i svaki drugi model, funkcija agregatne potrošnje vrlo je pojednostavnjena aproksimacija stvarne potrošnje.

Vrlo vjerovatno, stvarna potrošnja zavisi od mnogo drugih varijabli, a ne samo od tekućeg raspoloživog dohotka, kao npr. očekivanih budućih dohodaka, tekućeg bogatstva, kamatne stope i sl.

No baš zbog jednostavnosti funkcije agregatne potrošnje moguće je lako pratiti što se događa.



Grafikon: Model ravnotežnog dohotka


Y

D

0 Y1 Y2Y3

G

I

C

C+I

C+I+G


Doc.dr Bojana Vasiljević Poljašević MAKROEKONOMSKA BUDŽETSKA POLITIKA I STRATEGIJE BUDŽETSKE POLITIKE


U modelu valja načiniti još jednu pojednostavnjujuću pretpostavku koja se tiče oporezivanja. Pretpostavimo da se dohodak oporezuje po fiksnoj graničnoj stopi t: na svaki se dolar prihoda plaća jednaki porez τ . Na primjer, ako je τ = 0.2, onda na svaki dolar prihoda domaćinstvo plaća 20 centi poreza. Uz tu pretpostavku moguće je odrediti odnos između ukupnog dohotka Yh i raspoloživog dohotka Yd i taj se odnos opisuje jednačinom

Yd=(1- τ)YhAko se ukupni dohodak umanji za poreze dobija se da je lična potrošnja funkcija raspoloživog dohotka:

C= c0+c1(Y-T) (3)

gdje su sa T označeni javni prihodi (~ porezi)

Uvrštavanjem jednačine (3) u jednačinu (1) dobija se da je realni dohodak jednak:

Y=c0+c1(Y-T)+I+G (4)

U jednačini (4) fiskalna politika utiče na dohodak i agregatnu tražnju preko rashoda G i preko poreza T.



U modelu valja načiniti još jednu pojednostavnjujuću pretpostavku koja se tiče oporezivanja.

Pretpostavimo da se dohodak oporezuje po fiksnoj graničnoj stopi t: na svaki se dolar prihoda plaća jednaki porez τ .

Na primjer, ako je τ = 0.2, onda na svaki dolar prihoda domaćinstvo plaća 20 centi poreza. Uz tu pretpostavku moguće je odrediti odnos između ukupnog dohotka Yh i raspoloživog dohotka Yd i taj se odnos opisuje jednačinom

Yd=(1- τ)Yh

Ako se ukupni dohodak umanji za poreze dobija se da je lična potrošnja funkcija raspoloživog dohotka:

C= c0+c1(Y-T) (3)

gdje su sa T označeni javni prihodi (~ porezi)



Y

D

Y1Y2

A1

A2

Grafik: Uticaj smanjenja javnih rashoda na smanjenje agregatne tražnje i dohotka



Neka je tražnja inicijalno odredjena pravom C+I+G1

Ravnoteža na tržištu roba postoji u tački A1 u kojoj je tražnja (D) jednaka dohotku (Y);

Dohodak koji odgovara inicijalnoj ravnoteži nalazi se u tački Y1

Smanjenjem javnih rashoda sa G1 na G2 smanjuje se tražnja na nivo koji odgovara pravoj C+I+G2

Ravnoteža na tržištu roba sada se uspostavlja u tački A2 (gdje je Y=D); novoj ravnoteži na tržištu roba ogovara nivo dohotka Y2, koji je manji

od inicijalnog nivoa.

Prema tome, u zatvorenoj privredi smanjenje javnih rashoda, pod ostalim nepromijenjenim uslovima dovodi do smanjenja ravnotežnog nivoa traženje i dohotka .



D

A1

A2C2 + I + G

C1 + I + G

YY2Y1

Grafik:Uticaj smanjenje poreza na rast agregatne tražnje i dohotka



Multiplikativni efekat promjene rashoda i poreza na potrošnju i dohodak

Osim direktnih efekata promjene rashoda i poreza imaju i indirektne efekte na tražnju i dohodak.

Zbir direktnih i indirektnih efekata mjeri se preko multiplikatora.

Rješavanjem jednačine (4) , tj. Y=c0+c1(Y-T)+I+G po Y dobija se jednačina na osnovu koje se računaju multuplikatori:

Parcijalni izvodi prethodne jednačine po G i T daju multipliktivne efekte javnih rashoda i poreza na dohodak.

)()1(

110

1

TcGIcc

Y

(5)




Multiplikatori javnih rashoda i poreza dati su sljedećim jednačinama:

Multiplikator poreza je negativne vrijednosti jer povećanje poreza umanjuje dohodak i obratno

• Sa obzirom da je granična sklonost potrošnji manja od 1 slijedi da je:

11

1

cG

Y

1

1

1 c

c

T

Y

(6)

T

Y

G

Y

(7)



Prethodna jednačina ima važnu ekonomsku interpretaciju:

• Ukoliko se javni rashodi i javni prihodi povećaju za identičan iznos =>agregatna tražnja će se povećati jer je multiplikator rashoda apsolutno veći nego multiplikator prihoda (poreza).

• Iz prethodnog slijedi da ni uticaj uravnoteženog budžeta na privredu nije neutralan.

• Hipotetički moguće je da i u slučaju deficita fiskalna politika bude restriktivna ili da u slučaju suficita bude ekspanzivna



Havelmov multiplikator je dobio svoje ime se po švedskom ekonomistu nobelovcu Trygveu Haavalmou (1989.);

Dokazao je da porezima finansirano povećanje državne potrošnje povećava dohodak za isti iznos za koji je bilo i povećanje državne potrošnje.

On govori da kada je dT = dG dohodak raste upravo u iznosu porasta izdataka.

To je i razlog, očito, zašto je vrijednost multiplikatora jednaka 1.

Ova teorema je poznata kao teorema uravnoteženog budžeta ili Havelmova teorema koja tvrdi, kako smo naglasili da - kada je dG=dT, odnosno tvrdi da jednaka promjena državnih izdataka za dobra i usluge, i poreza (apsolutni saldo državnog budežeta (G—T) ostaje nepromijenjen) nije neutralna na dohodak, dohodak raste za iznos porasta izdataka tj. dY=dG.

Teorema je izvedena na osnovu pretpostavki o linearnosti funkcije lične potrošnje i egzogenosti investicija i javne potrošnje-

Havelmov multiplikator se odnosi na slučaj kad se veća državna potrošnja u potpunosti finansira većim porezima.

Havelmova teorema



Do sad smo analizirali kako je određen nivo dohotka (i trošenja) za egzogene dane vrijednosti veličina I, G, i bez X i M.

Sljedeće je pitanje što se desi s dohotkom i trošenjem kada dođe do egzogene promjene tih veličina, odnosno ako se promijeni veličina investicija, državne potrošnje ili neto izvoza. Pretpostavimo da država odluči povećati svoju potrošnju; recimo, pretpostavimo da se G poveća za 50 milijardi dolara na novu vrijednost G′.

Neka se ∆G = G′ − G označimo promjene državnih izdataka, a sa ∆Y promjenu dohotka (i trošenja) koju ona uzrokuje. Analizirajmo slučaj najprije grafički.



Iz slike 4.7 vidimo da se pod utjecajem povećanja državne potrošnje poveća dohodak (i trošenje) s Y na Y ′∗

Ukupna potrošnja

A1

A2

c0 + I + G’+(X-M)

YhYꞋ*Y*

c0 + I + G+(X-M)

∆G

∆Y

Y= c0+(1- τ) c1Yh+I+GꞋ+(X-M)

Nova potrošnja

Y= c0+(1- τ) c1Yh+I+G+(X-M)


Efekti mjera fiskalne politike

Tako iz algebarskog rješenja imamo:

𝑌 ′ ∗=𝑐0+𝐼+𝐺 ′+(𝑋 −𝑀 )

1−𝑐1 (1 −𝜏 )

𝑌 ∗=𝑐0+ 𝐼+𝐺+( 𝑋−𝑀 )

1 −𝑐1 (1−𝜏 )

i stoga je Y = Y ′ − Y∗ ∗ =

Budući da je 0 < (1 − τ )c1 < c1, znamo da je 1 − c1(1 − τ ) < 1 i stoga je Y > G.

∆𝐺1−𝑐1 (1 −𝜏 )

11−𝑐1 (1 −𝜏 )

Ovaj izraz zove se multiplikator državne potrošnje i on kaže za koliko se poveća dohodak ako država poveća svoju potrošnju za 1$



Na jednaki način možemo izvesti multiplikator investicija i multiplikator izvoza, no tu će se raditi o uticaju na dohodak od jediničnog povećanja investicija, odnosno izvoza.

U cijelom smo ovom primjeru zanemarili činjenicu da država mora nekako finansirati povećanje svoje potrošnje.

S tim u vezi analiza se može lako prilagoditi za slučaj kada domaća potrošnja ne zavisi samo o tekućemu dohotku nego i o uvozu potrošne robe.

Pretpostavimo da je uvoz dat funkcijomM=mYh

gdje je m granična sklonost uvozu. Ključna jednačina dohotka (trošenja) u ravnoteži trošenja onda postaje

Yh = Y

< F F í Ĳ < K ,* ; í P < K



Nastavimo li analizu na isti način kao i prije, dobijamo nivo dohotka (trošenja) u ravnoteži trošenja od

I ovdje treba primijetiti da je multiplikator državne potrošnje (investicija, izvoza) jednak

Multiplikator je manji jer se dio dohotka m koji je generisala veća državna potrošnja, ne troši na domaću robu nego na uvoznu i stoga ne znači povećanje domaćeg dohotka (već povećanje dohotka zemlje iz koje dolazi uvoz).


Djelovanje fiskalne politike na ekonomski rast

Mjere fiskalne politike mogu biti usmjerene i na prevladavanje kratkoročnih poteškoća nastalih zbog poremećaja tokova u privredi i njihova vraćanja u prijašnje stanje, ispravljanje, odnosno uklanjanje nedostataka koji su uzrokovali te poremećaje i uspostavljanje prijašnjeg uravnoteženog „stabilnog“ stanja (mjere stabilizacijske politike).

No, mjere mogu biti usmjerene i na dugoročno povećanje BDP i dohotka po stanovniku kada govorimo o ekonomskom rastu.

Ekonomski rast mjeri se, uglavnom, procentualnim povećanjem BDP u određenom vremenu. To povećanje je pretpostavka za povećanje i javnih prihoda i javnih rashoda, kao i za poboljšanje uslova života.

Mjerama ekonomske politike nastoji se ostvariti ne maksimalna nego optimalna ili primjerena stopa ekonomskog rata.



Dok se maksimalna stopa ekonomskog rasta može ostvariti pri punom korištenju svih faktora proizvodnje u idealnim uvjetima (nezavisno o drugim socioekonomskim ciljevima), o optimalnoj ili primjerenoj stopi ekonomskog rasta govori se onda kada se pri korištenju faktora proizvodnje vodi računa i o drugim ciljevima (npr. o zaštiti životne okoline).

Budući da se BDP obično povećava povećanjem faktora proizvodnje i/ili njihovim boljim korištenjem, među mjere fiskalne politike koje pridonose povećanju ekonomskog rasta, treba ubrojiti sve one mjere koje utiču na povećanje proizvodnosti rada i bolje korištenje kapitala, koje pridonose tehničkom napretku, koje pozitivno djeluju na korištenje faktora proizvodnje.

Raznim poreskim oslobađanjima i olakšicama, finansiranjem obrazovnih i naučnih ustanova u kojima se obrazuju kadrovi određenog profila stručnosti i u kojima se pronalaze rješenja za tehnološke i druge probleme s kojima je suočeno privreda, subvencionisanjem raznih privrednih grana itd., može se podsticati ekonomski rast.



Ako nedostaje adekvatno obrazovana radna snaga, mjerama poreske politike (npr. raznim olakšicama), odnosno određenim javnim rashodima (npr. izgradnjom stanova, podmirenjem dijela troškova stanovanja, putnih troškova, prekvalifikacijom i sl.) može se povećati interes za honorarni rad, podstaknuti veće zapošljavanje žena, angažovanje radnika iz inostranstva. Poreskim mjerama mogu se podsticati investiciona ulaganja, poboljšanje organskog sastava kapitala, izgradnja novih i modernizacija postojećih pogona itd.


Djelovanje fiskalne politike na zaposlenost i nivo cijena

Država i druga javnopravna tijela raspolažu sa značajnim dijelom društvenog proizvoda. Oni se pojavljuju na tržištu gdje neposredno kupuju robu i plaćaju naknadu za učinjene usluge — isto tako kao što to čine na istom tržištu i privatni subjekti. Iz javnih prihoda isplaćuju se penzije, invalidnine, naknade u vrijeme nezaposlenosti, dječji i materinski doplaci, naknade u vrijeme porodiljskog odsustva, razne vrste socijalne pomoći i druga davanja, što uzrokuje povećanje ekonomske i kupovne snage onih koji su primili ove naknade, transfere i druga transferna davanja. Javnopravna tijela tako, ne samo direktno (kupovinom roba i usluga) nego i indirektno — formirajući ekonomsku snagu drugima, utiču na povećanje tražnje na tržištu. Na povećanje te tražnje ona utiču i kada smanje poresko opterećenje, odnosno opterećenje u plaćanju doprinosa i drugih dažbina (npr. smanjenjem poreskih stopa, povećanjem raznih poreskih oslobođenja i olakšica, ukidanjem pojedinih poreza i doprinosa).



Kao posljedica primjene tih mjera poreskim obveznicima, odnosno obveznicima plaćanja drugih dažbina ostaje na raspolaganju veća ekonomska snaga, ali samim tim i veća kupovna snaga koja povećava ukupnu tražnju na tržištu.

U uslovima pune zaposlenosti povećanje ukupne tražnje ne uzrokuje povećanje proizvodnje i povećanje broja zaposlenih.

Povećanje ukupne tražnje odrazit će se na povećanje nivoa cijena. Da bi se očuvao postojeći nivo cijena, da bi se spriječilo narušavanje odnosa između ponude i tražnje, da bi se onemogućila neravnoteža između robnih i novčanih fondova, odnosno da bi se uticalo na zadržavanje postojećeg nivoa cijena, potrebno je smanjiti ukupnu tražnju na tržištu tako da ona bude usklađena s ukupnom ponudom.

Drugim riječima, potrebno je ukloniti uzroke koji su narušili postojeću ravnotežu između ponude i potražnje, odnosno potrebno je onemogućiti da do poremećaja ravnoteže dođe.



Smanjenje ukupne tražnje provodi se tako da se: smanje transferna davanja (smanjenje raznih vrsta pomoći, naknada i

drugih socijalnih davanja); smanje nabavke i naknade za učinjene usluge (npr. smanjenjem

investicijske djelatnosti javno-pravnih tijela, smanjenjem broja javnih službenika, smanjenjem troškova reprezentacije, putnih i drugih troškova);

povećanjem poreskog opterećenja, odnosno opterećenja u plaćanju drugih dažbina (smanjenjem raznih oslobođenja i olakšica, povećanjem poresih stopa, uvođenjem novih poreza i doprinosa itd.).

Navedenim mjerama koje su usmjerene na smanjenje prihoda i rashoda javnog sektora (govori se o restriktivnoj ili kontraktivnoj fiskalnoj politici) želi se spriječiti narušavanje odnosa u ponudi i tražnji, odnosno želi se uspostaviti ravnoteža u privredi.



Ako je ukupna tražnja na tržištu manja od ukupne ponude, doći će do promjene nivoa cijena, tako da će se cijene smanjiti.

Da bi se očuvala postojeća ravnoteža izmedu ukupne ponude i ukupne tražnje, država i druga javnopravna tijela svojom će aktivnošću povećati ukupnu tražnju tako da će povećati javne rashode i smanjiti javne prihode.

Povećat će se: penzije i invalidnine, kao i razna socijalna davanja, broj zaposlenih u javnom sektoru, investicijska aktivnost države (javni radovi i sl.), broj i vrsta raznih poreskih i drugih oslobođenja i olakšica, a smanjit će se poresko opterećenje, kao i opterećenje pri plaćanju drugih dažbina.

Takođe, preduzeće se i druge mjere kojima će se povećati raspoloživi dohodak, a samim tim i ekonomska i kupovna snaga koja će omogućiti da se poveća tražnja poreskih obveznika i drugih osoba, odnosno koja će pridonijeti da se ponovno uspostavi odnos između ukupne ponude i tražnje na prijašnjem nivou.



Navedenim mjerama, tzv. mjerama ekspanzivne fiskalne politike, podstiče se povećanje globalne tražnje i uspostavlja ravnoteža u privredi.

Uz mjere ekspanzivne fiskalne politike koje su usmjerene u pravcu prevladavanja recesije i mjera restriktivne ili kontraktivne fiskalne politike koje imaju zadatak da obuzdaju povećanu tražnju, treba spo-menuti i mjere neutralne (konjunkturno neutralne) fiskalne politike države koje su usmjerene na očuvanje ili stabilnost pune zaposlenosti, odnosno postojeće ukupne ponude i tražnje pri postojećem nivou cijena.

Ako fiskalni sisem i mjere poreske politike obezbijede održavanje pune zaposlenosti pri postojećem nivou cijena, odnosno pri postojećoj ravnoteži u privredi, onda one imaju neutralno djelovanje pa se govori o konjunkturno neutralnim mjerama fiskalne politike. Javni rashodi moraju biti utvrđeni tako da globalna tražnja ostane nepromijenjena.



Kod primjene fiskalnih mjera restriktivne i ekspanzivne fiskalne politike države, susrećemo se s djelovanjem multiplikatora i akceleratora.Multiplikator javnih rashoda je pokazuje za koliko se povećava, odnosno smanjuje dohodak kada se povećavaju, odnosno smanjuju rashodi javnog sektora. Taj broj odražava recipročnu vrijednost granične (marginalne) sklonosti štednji.

Da bi se smanjila nezaposlenost, da bi se povećala globalna potražnja, mogu se npr. organizirati javni radovi velikih razmjera. Takva mjera dovodi do povećanja broja zaposlenih (primarni efekt) koji za svoj rad primaju dohodak i pojavljuju se na tržištu kao kupci roba i usluga (sekundarni efekt). Povećana potražnja generiše veću proizvodnju koja se može ostvariti tako da se angažuje nova radna snaga u proizvodnji, koja svojim radom ostvaruje novu ekonomsku snagu koja uiče na povećanje potražnje. Ovo djelovanje se nastavlja u sljedećem krugu s manjim intenzitetom dok se sasvim ne iscrpi. (U maloprije opisanom slučaju govori se o multiplikatoru s pozitivnim predznakom.)



Ako se pak želi npr. mjerama poreske politike smanjiti tražnja, povećat će se poresko opterećenje koje će dovesti do smanjenja raspoložive ekonomske snage i do smanjenja potražnje za dobrima i uslugama na tržištu.

Smanjena potražnja dovodi do smanjenja proizvodnje, do smanjenja zapošljavanja, do manje ekonomske snage proizvođača i osoba zaposlenih kod njega, što ima uticaja na daljnje smanjenje potražnje. Opisani se proces ponavlja dok se ne iscrpe efekti povećanja poreskog opterećenja (djelovanje multiplikatora s negativnim predznakom).

Akcelerator označava odnos između vrijednosti neto investicija javnog sektora i povećanja tražnje. Uz pomoć jednokratnih dodatnih javnih rashoda, npr. odobravanjem kredita pod povoljnim uslovima, davanjem subvencija, preuzimanjem jamstava i sl., javni sektor podstiče i ubrzava aktivnosti privrednih subjekata i uspostavlja se parcijalna ravnoteža.



Jednokratni dodatni javni rashodi imaju ulogu zamajca koji se jedanput pokrenut dalje okreće sam. To se djelovanje naziva djelovanje akceleratora, inducijarno djelovanje javnih rashoda ili tercijarno djelovanje javnih rashoda.

Mjerama fiskalne politike država može uspješno uticati na povećanje zaposlenosti, odnosno na smanjenje stope nezaposlenosti, usmjeravanjem investicija u radno intenzivne djelatnosti (u one djelatnosti koje mogu apsorbovati veći broj nezaposlenih radnika), tako da se daju razne poreske i druge pogodnosti onim preduzećima koja angažuje veliki broj radne snage, da se smanji poresko opterećenje osobama koje se bave proizvodnim i uslužnim zanatstvom, da se javnim rashodima poboljšaju uslovi života i rad na selu (npr. bolja povezanost s većim mjestima, izgradnja puteva, uvođenje javnog prometa i dr., elektrifikacija, izgradnja kulturnih i obrazovnih ustanova, itd.) i tako smanji, odnosno zaustavi odlazak mladih ljudi sa sela.



Javnim rashodima može se uticati na poboljšanje kvalifikacione strukture nezaposlenih (npr. prekvalifikacijom, dopunskim obrazovanjem i sl.), kako bi se olakšalo njihovo zapošljavanje, a samim tim i smanjio broj nezaposlenih.

Fiskalnim instrumentima može se uticati na smanjenje rada penzionera i honorarnog rada (visokim porezima i doprinosima na naknade primljene za taj rad) i tako povećati broj radnih mjesta i zapošljavanje.

Tim se instrumentima može olakšati i pokretljivost radne snage (npr. davanjem poreskih pogodnosti onima koji zapošljavaju osobe na određenom području), može se podsticati rad u više smjena (npr. smanjenjem poreza i doprinosa koji se plaćaju iz tako ostvarenog dohotka, odnosno dobiti) itd.


Djelovanje fiskalne politike na preraspodjelu dohotka i imovine

Primjenom instrumenata fiskalne politike može se uticati na preraspodjelu dohotka i imovine, mogu se ostvariti neki željeni odnosi u ekonomskoj snazi građana.

Ne samo u kapitalizmu, nego ni u socijalizmu, država svojom finansijskom aktivnošću ne teži izjednačavanju tih ekonomskih snaga, jer bi egalitarizam („uravnilovka“) doveo do gubljenja motivacije, do nestanka podsticaja da se boljim radom, većim zalaganjem na radnom mjestu, prihvaćanjem odgovornijeg radnog mjesta i slično, ostvari veći dohodak, odnosno stekne/uveća imovina.

Načelu raspodjele prema radu i rezultatima rada imanentna je nejednakost u ekonomskoj snazi građana. Onaj ko je više i bolje radio, treba i nakon oporezivanja više i imati. O ocjeni tog stajališta zavise i mjere fiskalne politike kojima će se, između ostalog, uspostaviti određeni odnosi u dohocima i imovini građana.



Razlike u visini dohotka mogu se smanjiti i tako uspostaviti neke društveno prihvatljive razlike (a) oporezivanjem dohotka primjenom progresivnog oporezivanja, (b) raznim oslobođenjima i olakšicama kod direktnih poreza i (c) diferenciranim oporezivanjem pojedinih dijelova dohotka, tako da onaj čija je ekonomska snaga veća nosi i procentualno veći teret.

Preraspodjela dohotka može se obaviti i putem javnih rashoda. Tako se dodjelom stipendija djeci roditelja čija je ekonomska snaga manja, davanjem raznih socijalnih pomoći (dječji doplaci, podmirenje dijela stambenih troškova, odobravanje kredita pod povoljnijim uslovima, manja naknada za korištenje jaslica i dječjih vrtića itd.) mogu postizati neki željeni redistributivni učinci. Prilikom ocjene djelovanja mjera fiskalne politike na preraspodjelu dohotka treba voditi računa i o djelovanju posrednih poreza.

Regresivni učinak indirektnih poreza to je veći što je: (a) tim porezima zahvaćen veći broj proizvoda, dobara i usluga, (b) što je poresko opterećenje veće i (c) što je manje zastupljena selektivnost u oporezivanju dobara i usluga u prometu.



O regresivnom učinku i o veličini tog učinka kod indirektnih poreza treba voditi računa, jer upravo zbog tog socijalno nepovoljnog djelovanja pojedinačnih poreza na promet (akciza), opšteg poreza na promet (PDV) i carina, razlike u ekonomskim snagama građana se ne smanjuju, nego se, naprotiv, povećavaju.

Zato je potrebno preduzeti mjere u poreskom sistemu, kao i u sistemu javnih rashoda kako bi se ne samo smanjilo, odnosno anuliralo jače opterećenje nižih ekonomskih snaga indirektnim porezima (kompenzatorna progresija), nego postiglo da onaj ko više ima i procentualno plati više poreza (apsolutna progresija).

Mjerama fiskalne politike može se izvršiti i preraspodjela imovine. Tako se npr. primjenom poreza na nasljedstva i darove, kao i realnim oporezivanjem imovine određene visine, može postići preraspodjela imovine.



Raznim mjerama podstiče se štednja (davanjem raznih premija i drugih pogodnosti) pa se time smanjuje lična potrošnja. Poreskim olakšicama pri nabavi građevinskog materijala, privremenim oslobođenjem od plaćanja poreza na novopodignute ili adaptirane stambene zgrade i poslovni prostor, kao i drugim mjerama, olakšava se rješavanje stambenih problema i formiranje imovine.

Država može svojim sredstvima komunalno urediti građevinsko zemljište ili prodavati građevinske parcele ili druge nekretnine određenim kategorijama građana (onima sa slabijom ekonomskom snagom) pod znatno povoljnijim uslovima od onih na slobodnom tržištu i tako pridonijeti smanjenju razlika u vrijednosti imovine u vlasništvu građana itd.


Ostali efekti primjene instrumenata fiskalne politike

Uz korištenje instrumenata fiskalne politike radi ostvarenja ekonomske stabilizacije (uticaj na zaposlenost i nivo cijena), uz njihov uticaj na privredni rast, preraspodjelu dohotka i imovine, fiskalni instrumenti koriste se, odnosno mogu se koristiti, i za ostvarenje drugih ciljeva.

Država svojom finansijskom aktivnošću može omogućiti i olakšati ostvarenje raznovrsnih ciljeva svoje politike, kao npr. politike obrazovanja, naučne, demografske, kulturne, zdravstvene, stambene, saobraćajne politike itd.

Država se javlja i kao veliki poslodavac (državni službenici, vojnici, radnici u državnim preduzećima).

Država se brine za poboljšanje uslova života i rada ljudi.


Ostali efekti primjene instrumenata fiskalne politike

Mjerama fiskalne politike (carinska i druge politike) država nastoji povećati izvoz i smanjiti uvoz i tako smanjiti, odnosno ukloniti deficit u spoljnotrgovinskom bilansu zemlje i poboljšati položaj domaćih preduzetnika.

Mjerama fiskalne politike može se uspješno djelovati na regionalni razvoj, na ubrzanje razvoja privredno nedovoljno razvijenih dijelova zemlje, na promjenu nepovoljne privredne strukture, na uklanjanje neusklađenosti u privrednom razvoju,

PITANJA?

Documents

Makroekonomska Budzetska Politika i Strategije Budzetske Politike (2)