DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriterJADRANKA

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriterM.J. Zagorka

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

DEXXTypewriter

PRVI DIO

NEZNANO UDO

ZAGREBA

U DOMOVINI

Pustom, bijelom cestom zelena diliansa vozi oprema Zagrebu. Putnici zavirkuju kroz male prozore, priaju ili drijemaju. Iznenada se vrata na kolima otvore, a muki glas zavikne: - Stoj! Stooj!

Koija se trgne i povue uzde. Njegov pomonik uhvati zavira. Kola se zaustave. Putnici uznemireni zure u mukarca to skae na cestu, tamo se zaustavlja, pa gleda preko poljana, nekud daleko, nitko ne zna to. Samo koija ape pomoniku bekim narjejem:

- Ovaj mladi putuje s nama ravno iz Bea. Njuio sam ja da je visoka linost nae ekselencije, drugi se nitko ne bi usudio zaustaviti diliansu na liniji. Uh, sigurno ovaj lovi ilirsko-jugoslavenske Hrvate.

- A to su skrivili?

- Ti danas prvi put vozi ovuda - treba znati mnogo toga. Ovo ti je jako neposluan narod. Ve osmu godinu ovdje gospodari naa habsburka ekselencija, ali ovi i danas silom hoe da su nekakvi ilirsko- jugoslavenski Hrvati. To im je zabio u glavu nekakav Ljudevit Gaj. Naa ih ekselencija dri poteno za iju, ali vraga, oni se usude jo uvijek potajno mrziti nau habsburku ekselenciju. Pazi, pazi ovog mladoga na cesti! Okrenuo je diliansi lea, gleda nekud preko doline, a u svojoj je glavi ve uhvatio hrvatskog ilirca. Pazi - im se ovaj okrene, uperit e na putnike u diliansu revolver i uhvatit e krivca.

Putnici u kolima jo uvijek zbunjeno gledaju mukarca to stoji na cesti kao zaaran. Onda se on naglo okrene i vikne njemaki:

- Oprostite, oprostite - nisam smio zaustaviti kola, smutilo me kad sam ugledao Zagrebaku goru. U njezinu je krilu moj rodni grad. Od este godine svojeg ivota nisam vidio domovinu. Oprostite - ne zamjerite.

- Ah - ne zamjeramo nita - prijazno odgovaraju glasovi putnika, zadovoljni to nemaju razloga da budu zabrinuti.

A koija sprijeda ape pomoniku:

- Taj mladi ih lukavo farba - ba je fino postavio udicu...

Iz putnikih kola izvlai se pleati orija. Za njim silazi brani par i trojica mukaraca pa prilaze k mladiu. Kao da ih privlai toplotom

tamnih oiju, neodoljivim smijekom to ispoljava bijele zube ispod crnih brkova, a tamni zalisci i gusta tamna kosa pruaju njegovoj mladosti muevniji izraz. Putnicima upravlja glasna pitanja njemakim jezikom, a onda prisutna ena tiho proape hrvatski:

- Vi ste, dakle, roeni u Hrvatskoj?

- Zagreb mi je rodni grad - tiho odgovara hrvatski. U krilu one gore moj je rodni grad Zagreb. U duhu vidim bijele kuice Gornjega grada stisnute poput bijelih golubica, a oni gorski vrhovi kao da opominju:

- Ne diraj ovu zemlju, tuine! Golubovi se nee razletjeti, oni e se pretvoriti u orlove - a onda...

Brzim pogledom orija zaokrui suputnike i uhvati nepoznata mladia za ruku:

- Ve sam u diliansi slutio da ste hrvatskog roda im ste mi postavljali pitanja o historiji nae domovine. Tamo ima meni nepoznatih ljudi pa vam tek sada odgovaram: Cicero je kazao: "Povijest je svjedok vremena. Tko ima povijest, toga se ne moe izbrisati s lica zemlje". Mi imamo svoju povijest, ali danas njegova ekselencija Bach eli prisiliti svjedokinju da svjedoi krivo. Da lae i zato progoni ak i plemia ako se usuuje kazati da je hrvatskog porijekla, a golim e bajunetom u prsa svakome tko bi spomenuo Iliriju ili Jugoslaviju. ele nas pretvoriti u habsburko-njemaku provinciju.

- Znam ve - apne mladi. - Ba to me jo vie vue u domovinu. Ne moete slutiti kako i zato tako teko ekam as da se naem u Zagrebu.

- Kazali ste da od este godine ivite u tuini - pita jedna od ena. - Zato je to tako?

- Oprostite, gospoo, odvie je duga i bolna pria. Sada imam dvadeset etiri godine. Dugo sam eznuo za ovim asom... Vjerujte, kad gledam onu goru, htio bih zrakom poletjeti tamo u onaj grad ispod Medvednice.

- Samo nemojte nigdje glasno izgovoriti ni jedne hrvatske rijei - upuuje ga apatom suputnica. Kad netko u plemikom ili graanskom odijelu uzdahne ili zapjeva hrvatski, okreu se za njim svi beki pijuni.

U diliansi su ostala samo dvojica. Tamnobradi, bjeloputni, pod irokim klobukom, isprsio se uz mlaeg mukarca plave kozje bradice i plavih kosa to mu vire ispod sivog eira. Obojica gledaju ravno preda se, a tamnobradi ape:

- Gospodine Jarec, vi, desna ruka beke tajne policije, ne vidite da nas je mladi naslutio? On e bjeati.

- Vae visokoroe nije mi nita kazalo o mladiu, ali ono to sam uo za vrijeme vonje u diliansi...

- Niste mogli uti mnogo - upada, prosvjedujui tamnobradi ef. Mladi je progovorio samo kada je uao u diliansu onaj orija, a razgovor je bio o povijesti.

- Vae visokoroe, iz njegovih rijei razabrao sam istu

prostodunost, a razlog koji ga je ponukao da protupropisno zaustavlja diliansu pokazuje sasvim sigurno idealistikog sanjara. Takvi boluju od nestaice lukavstva i opaanja.

- Da, da, ali mogla bi biti i dobra varka ako je naslutio da se nas dvojica guramo s putnicima od Bea - radi njega.

- Oito je taj mladi veliki izdajnik habsburke monarhije kad vae visokoroe lino ide u potjeru za njime, pa jo diliansom.

- Jarec, ovaj mladi nosi u svoju domovinu skupocjeno blago habsburke dinastije. Moramo ga uhvatiti i sprijeiti da stigne do Zagreba. Pazite - ne smije stii u Zagreb.

- Vae visokoroe, to je malenkost. Za sat i pol stiemo na buduu stanicu, jednostavno u ga uhititi jer da je spremao atentat na ekselenciju ministra Bacha.

- Obratno. Nitko, osim vas, mene i ekselencije ne smije naslutiti kako i kamo e mladi izginuti, a u nae ruke mora pasti ono neprocjenjivo blago to ga nosi sa sobom. Na nau nesreu, carev savjetnik maral grof Grune protektor je ovog mladia i zato ne smije biti nikakvih tragova o njegovu nestanku.

- Ipak, vae visokoroe mi nije kazano o emu se radi.

- I ja sam doznao tek u posljednji as. Kad je ovaj krenuo u Zagreb, jedva mi je dostajalo vremena da pozovem vas na taj prokleto neudoban put. Na stanici, kad budemo sami, kazat u vam podrobnije. Tamo me ve eka moj beki pijun za Hrvate. Pozor - mladi govori glasno.

- Visokoroeni barune, taj se mladi klipan usuuje govoriti hrvatski. Pokazuje na Zagrebaku goru i veli...

- to veli? Svaku mi rije aptom prevedite...

- Rekao je doslovce: "Divna moja Zagrebaka gora, ona krije udesnu tajnu moje domovine..."

Tamnobradi vrsto stisne lakat policajca, usne mu poblijede, dok apui pita:

- "Zagrebaka gora krije tajnu" - to je rekao? ta jo? Pazite. to veli jo o Zagrebakoj gori? Svaku rije prevedite.

ovjek plave kozje bradice lukavim pogledom prati mladia na cesti:

- Sada se veselo smije. Ali, opet govori: "O - da mi je poletjeti tamo u krilo drage gore - smjesta, ovog asa.

- Da - to je - on zna to govori - ape tamnobradi, nepomino zurei preda se.

- to se sada zbiva, Jarec, govorite.

- Sada je mladi uutio. Neto se dogaa kod koijaa, on napeto

gleda onamo.

- Ovaj mladi - ape tamnobradi - javno govori o tajni Zagrebake gore. ujte moj hitni nalog: mladia moramo uhvatiti i oteti mu dragocjeno blago danas u prvom mraku, na bilo kojoj stanici, tajno i neprimjetno. Mojem pijunu za hrvatske ake rekao je da e to blago prenijeti sloeno ispod prsluka u Zagreb. Zato su mu prsa tako nabrekla, kao da nosi debele naslage pergamenta. A sad - tiho, ravnoduno, putnici se, eto, vraaju u kola. Doi e i on.

Mladi jo uvijek stoji na cesti. Njegova je panja sa Zagrebake gore pala na koijaa kod koga se zaustavio seoski jaha pa ispituje, nije li se diliansi desila kakva neprilika kad stoji ovdje na vrhu brda. Mladi putnik na cesti slua razgovor i najednom, kao da mu je sjevnula neka sretna misao, veselo pohiti k seoskom jahau i zapita hrvatski:

- Kamo vodi ovoga konja?

- Na stanicu da ga iznajmim ili prodam.

- Kupujem ga i plaam to trai ako mogu s njim do pola noi stii u Zagreb.

- Ako ste tako estiti jaha kao to je moj konj trka, bit ete do pola noi na Markovu trgu.

U trenutku segne mladi putnik za novarkom. Odmah isplati zatraenu svotu, poravna trono sedlo, ustro uzjai kupljenog konja. Onda koijau dilianse odredi neka koveg spremi na stanicu "Divlja maka" i dade mu obilnu napojnicu. Tada skrene konja prema kolima, i oslovi suputnike:

- Molim jo jednom: oprostite to sam zaustavio kola i utroio dragocjeno vrijeme.

- Kako? Vi neete s nama nastaviti put? - razoarano pita pleati orija. - Kad tako urite, onda vas u Zagrebu eka ljepotica?

- Ona to mene tamo eka nije ljudskog roda odgovori mladi. - Molim, primite moju zahvalnost i potovanje.

Dignuo je modri klobuk iznad crnokose glave pa se spusti niz brdo u oblaku praine, a koija primijeti pomoniku: - To se jo nije dogodilo otkako vozim diliansu. Tu su svi vrazi zaigrali svoje kolo. Bit e svega, pazi to ti velim.

U kolima tamnobradi samo pogledom otkriva svoj bijes tajnom policajcu Jarecu. Moraju utjeti, jer su suputnici ve zauzeli svoja mjesta. Ipak, tamnobradi stvori odluku. Pred svima kroz prozor oslovi koijaa:

- Upamti, ako nadoknadi vrijeme to smo ga izgubili zbog zabave tog neodgojenog prostaka, dobit e od mene za svakih deset minuta pet

groa.

Obeane groe teko su osjetili konji u otrini bia svojeg koijaa. Ve za sat vremena pojavi se diliansa na stanici punoj kola, konja i putnika.

Tek to se zaustavi, dva bradata putnika silaze i upravljaju svoje korake krmaru. Mali odebeli ovjek plaho upire pogled u njihove brade. Htio ih je mimoii, ali ga tamnobradi uhvati za ramena:

- Nije li se kod vas zadrao mladi jaha u modrom odijelu?

- Jest, napojio je konja, nije ni jeo, ve odmah odjurio dalje.

- Kamo, kojim pravcem?

- Ba, evo, ovom glavnom cestom to vodi u Zagreb. Drugog puta za njega nema.

- Trebam dva konja! Jelo i pivo servirajte pod ono stablo, a ne u gostionici.

Krmar nije navikao na tako brzu i obilnu narudbu pa bez rijei ode, dok su obojica putnika otili pod kronju jabuke i sjeli na klupu. Tamnobradi prokune nekoliko puta pa grize usne, po emu policajac razabire da je uzbuenje visokoroenog doseglo vrhunac. Ipak ga opominje:

- Ali, vae visokoroe, ovdje javno da nas ljudi gledaju!

- Upamtite; kad nekome treba da priopite najveu tajnu, onda to nikada ne uinite meu zidinama, niti u andarskim uredovnicama, nego pod vedrim i oblanim nebom. Ljudi nas gledaju. Da, naa su lica bradata pa misle da smo neprijatelji ekselenciji.

Zamalo krmar stavi pred njih na klupu punu zdjelu i saopi da e konji stii za pola sata iz sela. Tamnobradi kimne i otpusti ga.

- Napokon smo jednom sami! To je da poludi! ujte, Jarec, to je na stvari. Moj beki pijun za hrvatske ake najavio mi je prije tri dana raport, ali ga nisam imao kada primiti i pozvao ga tek sino. On mi

saopi kako je prijateljevao s akom na bekom sveuilitu, potomkom obitelji Keglevi iz Hrvatske.

Poto mu je baka u Beu iznenada umrla, odlui mladi vratiti se u Hrvatsku. Kad je spremao stvari za put, zatee moj beki aki pijun Bardovi toga Keglevia, idealistu i sanjara, u nekom luakom zanosu. Taj glupan povjeri mu golemu stvar: pokae mu neke spise i pergamente a pri tom je sav lud od sree klicao kako e tom batinom usreiti svoju domovinu.

- Ah, tako, nosi uza se u Hrvatsku obveznice na veliki imetak bake?

- Kakve obveznice! Veliko blago habsburke dinastije koje moramo

oteti Hrvatskoj. Opetovano vam naglaavam: to je veliki, golemi posjed, golema dragocjenost - koju moramo dobiti u svoje ruke za habsburku krunu, a onda taj Keglevi mora ieznuti netragom. Razumijete li? Moja je bila pogreka to sam svoga pijuna prekasno primio - i preostalo mi je samo toliko vremena da smo potraili vas za potjeru, a kad ste juer stigli u Kegleviev stan, rekao vam je sluga da je gospodar otputovao s dva kovega najprostijim putem, diliansom, ravno u Zagreb. Na sreu, stigli smo u kola u kojima je ve on sjedio, a svojeg sam pijuna poslao naprijed na konjima. Sada recite - ne ini li vam se taj mladi nekako neobina izgleda.

- Vae visokoroe, palo mi je odmah u oko da ispod prsluka i kaputa ima neto vrlo debelo natrpano, kao da su papiri.

- To je ona ogromna dragocjenost, to su nacrti i pergamenti iz davnine kojima e njegova ekselencija Bach praznoj blagajni monarhije pribaviti senzacionalno bogatu imovinu. Naa e valuta pred cijelim svijetom ujedared porasti na najviu visinu. Mi emo sloviti kao najbogatja drava Evrope. Zato opetovano naglaavam: taj mladi ne smije stii u Zagreb - a opet nitko ne smije slutiti da smo mu silom oteli to hrvatsko blago i da je on nestao netragom po odredbi naeg redarstva, jer se visokoroeni maral krune zanima za njega radi pokojne mu bake. Pergamente mu treba oduzeti, a on nestati netragom. A sad je, eto, odjahao. to sada - pitam vas, gospodine efe tajnog redarstva?

- Ba zato to je sam samcat odjahao, uinio nam je veliku uslugu jer u ga lake uhititi, nego da se vozio s putnicima u diliansi.

- Dakle, da ujem. Kratko i brzo.

Jarec izvadi iz depa papir i stade crtati olovkom.

- Evo, vae visokoroe; ovdje je jedna jedina cesta kojom on mora i moe jahati u Zagreb. Sa svih strana su oranice i plodni privatni posjedi, dakle, ne moe preko njih, jer bi ga seljaci isprebijali. A sada pogledajte: cesta ima mnogo zavoja sve do blizu Zagreba. Ovdje, evo, - i povue popreno kratku crtu vae visokoroe, ovdje je andarska oblast sebi napravila uski puteljak da moe na polovicu skratiti put svaki jahai kurir kada nosi vane naloge iz Bea u Zagreb. A smrtnom je kaznom zabranjeno privatniku prolaziti tim putem, koji, osim toga, na etiri mjesta uvaju andari. Na mladi sada jai ovom cestom to prolazi izmeu stanica - dok u ja za njime ovim preacem. Imam vremena dva sata da krenem andarskim putem, pa u biti prisiljen jo ekati dok on stigne na zavoj kojim mora poi za Zagreb - jer preletjeti zrakom ne moe. Sa mnom e biti andari odjeveni u civilu. Uhvatit emo ga i

uiniti s njime to vi odredite.

- Pamtite, on e dati prije ivot nego spise, im stavite ruku na njegovo tijelo, razderite mu kaput i prsluk, izvadite papire i pergamente sve do jednoga - opetujem - pergamente koje nosi kod sebe, to je to golemo blago, to mu otmite prije nego to bi mogao viknuti - ili dahnuti!

- Razumijem to misli vae visokoroe. Sam u sve tono izvesti! Vae visokoroe i njegova ekselencija bit e sa mnom zadovoljni. Do pola noi imat ete u rukama novo bogatstvo habsburke monarhije.

- A onda u vas pozdraviti s naslovom "von Jarec" i s pripadajuim privjescima. - No, znajte, dok u ruci pergamente nemam, drhtat e u meni svaki ivac. Evo, spremite sve u ovu torbu koju vam sada predajem. A gdje da vas ekam?

- Poi emo u stanicu "Divlja maka".

- Ali nipoto neu uzeti sobu, elim da mi predate pergamente negdje u mranoj noi gdje nema zidina ni vrata da netko proviri.

- Vae visokoroe, znam kod "Divlje make" pelinjak daleko od kue i taglja. Iza pelinjaka je samo grmlje.

- Krmar nam vodi konje - upozori barun, izvadi lisnicu i apne svojem suradniku: - Jarec, ova zadaa danas je najvaniji politiki dogaaj habsburke monarhije!

POD ZATITOM MRAKA

Putna postaja "Divlja maka" prepuna je ljudi to su ovdje prekinuli putovanje radi nonog odmora. Na cesti se zaustave etiri jahaa. Tamnobradi barun Larsen, desna ruka ministra Bacha, nareuje jednom od pratilaca:

- Bardoviu, ovdje sam se roio s gospodinom Jarecom poslije ponoi. Nas dvojica emo sada najprije veerati. Vas u pred svima nazivati naslovom grofa Keglevia.

Zatim se okrene dvojici, u graansko ruho odjevenih andara i naloi im: "Uzmite veeru, a poslije ponoi kreemo dalje. Po vaem vladanju i govoru ne smije nitko zamijetiti tko ste."

Onda sie sa sedla i u pratnji mladog ovjeka krene prema jednokatnoj zgradi. Vlasnik ih doeka, uvede u kuu i otvori jedna vrata.

- Vaa milosti, oprostite, ovo je moja komora, sve su druge sobe iznajmljene, ova je jo jedina na raspolaganju.

- elim veeru, dobru veeru, za mene i - grofa Keglevia - naglasi tamnobradi barun.

- Neka vaa milost izvoli zapovijedati - duboko se pokloni krmar i stade nabrajati zalihu svojih jela. Barun narui, a krmar ode.

Kad je Larsen ostao sam sa svojim pratiocem, stavi prst na usne pa oprezno ogledava sobu, stijene, kuteve i prozore. Kad se krmar vratio, primijeti:

- Tamo gore pod stropom vidim mali otvor, kao da je prozori u stijeni. to je to?

- Ah, vaa milosti, napravio sam iz ove jedne velike sobe dvije jer nikad nemam dosta prostora za putnike. Soba s one strane nije imala prozora, pa sam u stijeni kojom smo sobu razdijelili dao napraviti mali otvor, da oni tamo imaju neto svjetla. Tamo su tri obine putnice koje ve duboko spavaju. Vjerujte, ja u vaim milostima pripremiti ovdje dva udobna leaja.

- Ne, to ne trebamo, grof Keglevi i ja platit emo postelje kao da smo spavali, jer mi ekamo kasno u noi nekog prijatelja koji dolazi izdaleka i moramo ostati budni.

Gostioniar se time zadovolji i unese u sobu jelo. Dvori ih briljivo, a barun itave veeri govori o svagdanjim stvarima, o putovanju, o vremenu, a pri tom se stalno prsi patetino kao da upozorava i krmara i svojeg pijuna da je uvaena linost.

Najzad krmar pospremi stol, primi od baruna isplaenu veeru i

dva leaja, duboko se pokloni i ostavi sobu.

- Dakle, gospodine grofe Kegleviu, hoemo li malo proetati? Ovdje je zaguljivo - naglasi barun i ustane. Povede mladia u dvorite, puno vozova na kojima spavaju ljudi. Jo je dugo vremena ekao u mraku, dok se i posljednje svjetlo u zgradi ugasilo, a zatim uzme za ruku mladog pratioca i povede ga oko staje i taglja, povue ga uz ogradu vrta, apui:

- Kad sam danas s Jarecom ovuda prolazio, on mi je pokazao ovo divno mjesto gdje sam se s njime roio za ovu no. Tu je pelinjak gdje nas mogu uti samo usnule pele. Iza pelinjaka ima gusto grmlje, ni maak ne bi ovamo zalutao. Tu smo potpuno sami. Vidio sam pred pelinjakom i klupu. Da, ovdje je. Sjednite! Sada ete pod zatitom mraka uti moje naloge. Ali prije svega moram ipak priznati: vi ste poinili udotvornu izdaju za korist habsburke monarhije.

- Vae visokoroe smatra da nije ispravno to sam izdao Keglevia koji mi je bio prijatelj i novano me pomagao?

- Polagano, mladiu, jo nisam dovrio izreku - bila je vaa dunost da izdate prijatelja i time uinite uslugu habsburkoj dinastiji. Posljedica vae izdaje odjeknut e cijelim svijetom u korist nae monarhije, a na slavu ekselencije Bacha. To je velebna korist. Da nije - zar bih se ja osobno muio da idem u potjeru za nekakvim Kegleviem? A sada se moramo porazgovoriti. Keglevi je sigurno javio nekome u Zagreb da dolazi?

- Rekao mi je da je najavio svoj dolazak grofici Juliji Ori, ali nije odredio dan. Njegova tetka barunica Kolenbach nalazi se u Lombardiji.

- Bilo kako, sada trebam u Zagrebu potpuno odanog grofa Keglevia, pa sam s ekselencijom Bachom odluio da ga zastupate vi. Vi ba nalikujete njegovoj pojavi, vaa kosa, brkovi, zalisci i vae oi su tamne. Stas vam je poprilici jednak, dakle, sve pristaje odlino. Znate li kada je Keglevi bio posljednji put u Zagrebu?

- Sa est godina ostao je bez oca i majke i tada ga baka, koja je ivjela u Korukoj, dade dovesti k sebi po svojem upravitelju. Kasnije se baka s njime preselila u Be da mladi ondje studira, ali mu nije dopustila ni

jedanput da posjeti Zagreb, jer je zbog nekih obiteljskih prilika raskrstila sa svim znancima i roacima.

- Vrlo dobro, dakle, nitko ga u Zagrebu ne poznaje. Budui da ste s njime prijateljevali kao moj aki uhoda, sigurno vam je Keglevi pripovijedao dogaaje iz svoje prolosti.

- Kako mi luda ne bi pripovijedao kad je uvijek uzdisao za domovinom i za svojim Zagrebom! One noi, kada sam ga naao u

onako luakom zanosu nad svojim senzacionalnim otkriem o bakinoj batini, deklamirao je kako e onim pergamentom usreiti svoju domovinu. I smjesta sam onaj as zamislo da u sve povjeriti vaem visokorou.

- Sve ide kao po loju! Dakle, znajte - est dana bit ete sami u Zagrebu da glumite Keglevia. Tada dolazimo u posjet vama ja i moj ef redarstva Jarec. Prikazat emo se kao neki beki kavaliri.

- Visokoroeni gospodine, ako koji hrvatski ak doe iz Bea u Zagreb?

- Na sve to sam mislio. Ni tetka njegova nee s muem iz Lombardije mo u Zagreb - barem dva-tri mjeseca, a ni jedan Hrvat iz Bea ne moe prijei granicu dok ste vi u palai barunice Kolenbach kao mladi gospodin Keglevi. No, ovo je najvanije: u toj palai njegove tetke je druina ve mnogo godina, po djetetu od 6 godina ne mogu vas prepoznati, ali ova sluinad sve nanjui i mogli bi smjesta posumnjati ako vi reete neto to nije tono, dakle, pazite!

- Bit u oprezan. Znam mnogo o druini jer je Keglevi osobito uzdisao za svojom dadiljom koja se zove Matilda, a i danas je kljuarica u palai Kazaline ulice. Ako ipak netko od njih posumnja, to mi je initi?

- Predajte ga ravno andarima. Da, bit e dobro ako uzmete ovaj moj prsten peatnjak da se moete iskazati kod nae vlasti u Zagrebu. Izdrite samo 6 dana. Posjetite samo najbolje prijatelje "svoje" bake, a onda, eto nas, mene i Jareca, u Zagrebu. Odravat emo velike sveanosti i pozivati aristokraciju jer su se tamo neki od nas odmetnuli i jo danas hoe da budu ilirski Jugoslaveni. Dok emo mi njih zabavljati, nee ni slutiti da smo okupirali Zagrebaku goru za sebe, a jo manje e slutiti to mi tamo imamo. Tko vam se ne svia, s njime u tamnicu. Upamtite! Bude li neto vano to treba da vam saopimo jo prije ovih est dana, poslat emo vam posebna kurira odjevena u graansko ruho. Kurir e vam donijeti nae pismene odredbe. Jeste li na sve spremni?

- Vae visokoroe bit e sa mnom zadovoljni.

- Budite pametni i oprezni jer o tome ovisi da izvedemo u Zagrebu djelo koje e habsburku monarhiju uiniti jednom od najbogatijih drava svijeta. Ali, zar ne ujete topot konja? Ili mi se tako samo ini?

Sluaju u tiini mraka jahaa koji oito dolazi livadom. U mraku netko zazvidi.

- On je - drhtavim e glasom barun i dade isti znak zvidanjem.

Klupa zakripi. Visokoroeni je ustao. uti, eka... Iza njegovih lea drhtanje konja i jahaa, onda poluglasno saopenje:

- Vae visokoroe, zapovijed je potpuno izvrena!

- Ah - sad opet lako diem, - dahne barun kroz tminu, a onda upita:

- A kako je bilo?

- Dugo sam ga ekao u gustom mraku. Htio mi je pobjei, ali su preodjeveni andari prihvatili uzde njegovu konju.

- A vi ste zagrabili pod njegov kaput i nali smjesta pergamente, a da ni viknuo nije?

- U istom trenutku bila su mu usta zapuena, a moje ruke na pergamenama. Sav je bio njima omotan oko tijela, udovite od spisa. Sve sam ih smjesta povadio ispod prsluka i skupio u konatu torbu vaeg visokoroa. Preponizno vam je predajem!

- Skinimo klobuke - poluglasno e barunov glas. Ovu predaju zabiljeit e historija habsburke monarhije dovijeka. Mi smo sada bogati i vjeni. Vas je, Bardoviu, srea posinila, iskazala vam ast da budete izdajica tako gorostasne dobrobitne svoje hrvatske zemlje u korist habsburke dinastije i njegove ekselencije ministra Bacha. Vi sretnie!

U mraku i tiini uje se njegovo teko disanje i poluglasne rijei:

- Zinut e svijet, gospodine "von" Jarec! U ovoj torbi lei carstvo Habsburga! A sada, Jarec, vodite pravog grofa Keglevia u ludnicu.

- U ludnicu? - pita Bardovi.

- Da, u ludnicu - odvraa barun. - Mi Habsburgovci postupamo ovjeanski, mekanog smo srca, esto i lanu carske obitelji potedimo ivot! Neka sebi sada u ludnici umilja da je pravi Keglevi...

- Gospodo, svatko ide svojim putem. Ja natrag ekselenciji, Jarec s Kegleviem u Austriju a Bardovi kao pravi Keglevi u Zagreb. Jarec, uzmite mi dvije sobe kod "Cara austrijskoga", a vi, Bardoviu, treba da uzmete konja za put u Zagreb. Ispriajte mu Jarec, da tano zna kako je Vjeran Keglevi zaustavio diliansu i odjahao u Zagreb, u enji da to

prije vidi svoj rodni grad. To mora reproducirati jer su ga svi u diliansi uli, dakle, vano je.

Jarec ispripovijedi mladiu o tom prizoru, dok se barun oito odmarao od velikog uzbuenja. Kad je tajni policajac svrio, opet se javi barun patetino:

- Svaka kap krvi u meni vie da smjesta nosim ovo blago u ruke ekselencije. Ni aska vie ne moemo ovdje gubiti, svatko neka postupa kako sam naredio. Ovo je na - najsvjetliji dan!

U mraku odoe u dvorite stanice. Svi spavaju. Oni probude krmara. Na vratima zgrade pojavi se gazda s fenjerom u ruci, pohiti u

staju, izvue napolje konje i pomae privrstiti sedla. Tri jahaa naputaju putnu postaju...

* * *

Polagano pada crno velo noi. Razabira se obrisi dalekih gora, bliih uma i polja, pa krma, dvorite, iza taglja pelinjak i visoka ikara. Iza nje krov neupregnute koije. Na malom prozoriu obrijano, blijedo muko lice. Pogled mu zuri k vratima krme. Odanle izlazi gospodar stanice, budi sluge, onda krene okolo visoke ograde grmlja i zaustavi se okom u oko s ovjekom na prozoru koije. Krmarovo lice oblije rumen ljutine.

- to? Ti si juer u mraku ovamo dogurao koiju iz taglja? Misli utedjeti konaenje ako ti koija ne stoji u dvoritu? Nee! Kazat u tvojem gospodaru da si spavao u koiji. Kako se zove? Iz kojeg si dvorca?

Upitani ne odgovara, ve izlazi iz koije. Mlad je, u smeoj putnoj livreji. Crte lica muevne, gotovo inteligentne, oi mrano gledaju krmara:

- Koliko imam platiti za konje i koiju?

- Gle, gle, mladi gospodin lakaj se ljuti! No, zasolit u ti ja! Koga eka ovdje?

- Moji poslovi! elim platiti!

-Brzo si objesio nos, ali opet, velim ti, nije pristojno skrivati koiju i u njoj spavati pa onda zaraunati gospodaru kao da si platio tagalj! Znam ja te vae lakajske poslove!

im izvadi lisnicu, krmar uuti. Lakaj plati itav raun kao da je koija bila u taglju. Onda se uputi na stanicu, potrai koijaa, probudi ga i zovne:

- Odmah upregni! Idemo!

- Zar je mladi gospodin stigao?

- Nije, i ne znam kada e!

MLADI GOSPODIN

U mraku sobe iak svijee ispred srebrnog sata. Titraju zrake pod kazaljkama. Prate ih zabrinuti pogledi ene u bijeloj pregai, s bijelom kapom na etrdesetgodinjoj glavi. U kui potpuna tiina. Svi spavaju, samo kljuarica Matilda nemirno raspravlja sama sa sobom. to se moralo dogoditi da mladi gospodin jo uvijek ne dolazi? Sva druina u kui oekuje ga ve drugi dan i no - uzalud.

Svjetlo svijee razotkriva na srebrnoj kazaljci jedanaest i pol sati. Tako kasno ne moe stii - uzdahne ona i hoe da zatvori prozor svoje prizemne sobe. Kroz nonu tiinu palae zazvei zvono - jedan, dva i vie puta. eni prolazi zvuk itavim biem. Ruka joj zadre, prozor ostavi napola otvoren, iz hodnika dotri sluga. U ruci mu fenjer.

- Kljuarice Matildo, pred veom stoji jaha i veli da je mladi gospodin.

- Brzo uzmi i drugi fenjer. Ja u sama otvoriti - i trgne lakaju iz ruke zapaljenu svjetiljku. Sva je zbunjena u tom velikom asu kada e ugledati mladia s kojim je veu est njegovih prvih godina ivota. Otrala je iz hodnika u dvorite, zaokrueno jednokatnom zgradom na etiri ugla. U sredini dvorita zdenac. Dva se fenjera diu u vis dok ona otvara ovalnu iroku veu kroz koju bi imala ui iroka koija. Ulazi samo jaha. Ona klikne drhtavo i radosno.

- Je li to vaa milost - mladi gospodine Vjeran?

- Jest, ja sam!

- A ja sam kljuarica Matilda...

- Moja dadilja - a ja va gojenac!

Srce joj zadre od tih rijei dok mladi ulazi u tamno dvorite i sputa se sa sedla.

- Jao, gospodine, zar niste sreli koiju koju sam poslala pred vas?

- Koiju? Ako sam je i sreo, nisam mogao znati da je aljete vi, a ni koija nije mogao naslutiti tko sam ja. No, svejedno, htio bih se sada najprije osloboditi praine.

- I neto veerati, zar ne? Gladni ste? Jao, dojaili ste bez ikakve pratnje i prtljage! Kako to, vaa milosti?

- Sve u vam ispripovijediti, samo da se osvjeim hladnom vodom.

Brzo odreuje Matilda starijem lakaju Miku da sve priredi i zapali svjetlo u blagovaonici, a ona uzme svijeu.

- Izvolite gore, mladi gospodine!

Ulaze kosim stubama s dvorita u prvi kat. Dotle ona pripovijeda uzbueno.

- Izvolite, ovdje je blagovaonica, mi je zovemo "palaa" jer je od svih soba najvea. Ne, ne, ovdje je to, zaboravili ste, i nije udo! Kad su vas odveli iz ove kue u tui svijet, bili ste djetence od est godina.

- Sjeam se toga samo kao u magli.

Pogled pun granua upire kljuarica u mladia pred sobom:

- Oh, mladi gospodine, kako ste pristali! I kako ste se promijenili, jako ste se promijenili!

- Od djeteta je postao mu, zar ne? Kosa mi je ipak tamna kao u djetinjstvu, naravno, onda nisam imao zaliske ni brkove!

Oboje se nasmijali srdano, veselo, povjerljivo, ali se ona malo lecne:

- Ba glupo govorim! Ali vidite, do ovog asa, kad god sam mislila na vas, uvijek mi je bilo pred oima lice mojeg djeaka kako ga je naslikao jedan slikar na ovoj slici.

On pogleda k ormaru gdje visi slika malog djeaka.

- Ne, ne - upozori ona. - To je sin generalice Kolenbach, sestre vaeg oca - vas su slikali s vaom majkom. Eno, tamo - i pokae sliku na zidu kraj prozora: - Oh, kako je vaa majka bila plemenita dua! Tamo uz nju stojite vi, jedva vam je bilo etiri godine ...

Okrenuo se i nekoliko trenutaka gleda u sliku utei, dok ona stoji iza njegovih lea i brzo odreuje lakaju Miku kako ima sve prirediti za spavanje. Onda se obazre k mladiu:

- Oh, mladi gospodine, pa vi se nemate u to preodjenuti. Gdje su vam odijela?

- Sutra ujutro poaljite po moje kovege na putnu postaju "Divlja maka". Dok mi to ne stigne, ostat u u kui.

- Ali, mladi gospodine, svi vas eljno oekuju kao neko udovite.

- Vas, Matildo, molim - doite za veere k meni, htio bih s vama razgovarati.

Sva sretna pohiti dolje u kuhinju gdje se ve svi ure oko veere. Ona im ushieno pripovijeda:

- Tek u svjetlu sam vidjela kako je pristao. Samo je sve zaboravio u tuini! Ni svoju sliku nije prepoznao. O majci nije rekao nita, samo ju je utei gledao. Pa da, sigurno mu je bilo teko!

Za jedan sat nosio je Miko gore u blagovaonicu raznog jela. A onda je stigla Matilda i stala kraj vrata, ali on je ljubaznim rijeima zovne:

- Doite k stolu! Vi ste me dojili i pazili kao svoje dijete!

- Dojila sam vas i postavila na noge, a kad vam je umrla majka, sva je briga pala na mene. Bili ste dragi, dobri djeai.

- Neu ni sada biti odvie zao! Dakle, sjednite.

- Zato se vaa milost nije dovezla iz Bea iznajmljenom koijom, sa slugama? - pita Matilda.

- Moj je Johan ostao tamo, a ja sam putovao diliansom pa kad smo ve bili dosta blizu "Divlje make", opazim u daljini Zagrebaku goru. Uhvatila me elja da budem to prije kod kue, pa kad sam tamo naiao na konja, kupim ga i, evo me!

- Diliansom ste putovali? Pa to je strano! Ja sam po odredbi grofice Ori poslala koiju i s njom moga sina. Znate, on je bio prvi lakaj kod barunice Kolenbach. Ako vam se ne bude svidio, nai u mu drugu slubu.

- Nipoto, draga Matilda! elim da ostane sve kako je bilo u ovoj kui. Vi ete je voditi, sve preputam vama. A im mi stignu odijela, posjetit u obitelji kojima sam se duan predstaviti. Zar ne, Matildo, vi ete me uputiti kojim redom moram obaviti posjete.

- Prije svega, morate otii njezinoj milosti grofici Juliji Ori. Njoj je vaa baka estitala svaku Novu godinu. A zatim morate poi barunici Vraniczany-Dobrinovi, plemenitoj gospoi Kukuljevi, obitelji Fodroczy. esto ste se igrali s Majom Vernerovom iz Gospodske ulice?

- Ne, nikako, nisam duan i neu to uiniti.

Ona uzdahne kao da joj je pao kamen sa srca:

- Kako mi je drago uti da se vi ne klanjate toj andarskoj ekselenciji! Strano je kod nas. Nemamo Sabora ni pravog bana, Jelai mora sluati kao kakav pisar. Tko bi to mislio nakon onih krasnih ilirskih dana kad se hrvatski klicalo i pjevalo po ulicama. Danas ne smije nitko ni pisnuti hrvatskim jezikom od habsburkih bajuneta!

- Dakle, nitko nije sretan u mojoj domovini?

- Ni izdajice koji imaju pun dep jer ih mora muiti savjest, a domoroci kao da i ne ive. Ali ne elim vam umarati, treba da legnete, sada se morate pokoravati kao da ste moj mali djearac!

Mladi joj veoma srdano prui ruku i Matilda ide plivajui u srei i radosti: on je uvaava, trai njezine savjete, vlada se kao da je i sada djeak. Jo sretnija nego prigodom njegova dolaska pripovijeda druini da joj je povjerio neka vodi kuu kao da je gospodarica, a naposljetku primijeti:

- Pazite, to vam velim: naa e kua od danas biti najslavnija od svih na gradu Griu! Gospoice iz svih obitelji poupat e se za njega!

Drugog dana ivota u dvorcu u Kazalinoj ulici poeo je veselo i zadovoljno. Matilda je nekoliko puta izala na trijem prvoga kata i pogledala dolje, oekujui da joj se vrati sin s koijom pa da mu uzmogne saopiti svoju sreu to je mladi tako ljubazan prema njoj i to je tako uvaava. Tek kasno uveer javi Miko da je stigla koija i njome njezin sin Videk. Istrala je pred njega u dvorite gdje su isprezali konje i spremali koiju i nabrzo mu ispripovijedi o divnom sastanku s mladim gospodinom.

- Majko, doite malo u svoju sobu!

Smjesta se uputi u prizemlje to se otvara prema Tukancu, a putem dalje pripovijeda o mladiu. Kad su stigli u sobu, ona upali svijeu, pogleda sina i zaudi se:

- Videk, to je? Izgleda kao da si u pono na groblju ugledao duha!

Videk ne odgovara, ve povue zasun na vratima. Ovo je da se zaprepasti:

- Nikad mi nismo razgovarali iza zatvorenih vrata! to je tebi, Videk?

- Majko, sluajte. Preao sam s koijom tri putne stanice, ali nigdje nikakve koije iz Bea. Onda sam ostao kod "Divlje make". Vi znate, volim koiju zavui dalje od postaje jer se bojim buha i uiju pa radije spavam na jastucima koije. Kad je pao mrak, odvukao sam koiju iza pelinjaka da me ne vidi gostioniar. Dugo mi san ne ide na oi, kadli ujem muke glasove. Ovo su tati i kane okrasti pelinjak, mislim ja, zgrabit u ih za vrat. Ali oni su sjeli pred pelinjakom i raspravljali tiho njemaki. Znate kako sam dobro nauio taj jezik i napnem sluh. Jao, majko, zima mi ue u tijelo, a znojim se kao u kotlu. Saznao sam da je njegova ekselencija s vikosoroenim efom tajnog redarstva naeg mladog gospodina Vjerana otpremila u ludnicu.

- Videk dragi - pa tu je gore mladi gospodin!

- To je njegov pijun koji ima tu da igra naeg mladog gospodina, a njega su, kad je odjahao sam na konju u Zagreb, uhvatili andari, uzeli su pergamente i odvezli ga u ludnicu.

Dok ona sva dre od uasa, Videk potanko ispripovjedi o svemu to je uo iz tihog poluglasnog razgovora u kasnoj noi izmeu pijuna Bardovia i efa tajnog redarstva Jareca.

- Jao, meni, Videk! Ovaj gore je pijun Bardovi? Kako bi mogao prikazivati naeg Vjerana?

- Ba to je visokoroeni rekao: pijun ima tamne kose i tamne oi, a tamne zaliske i brkove kao na Vjeran. I stasom sebi nalikuje. Sasvim sigurno - ovaj gore je pijun, a na Vjeran lei u ludnici, dok mi ne moemo nita protiv toga. Znate li to je govorio visokoroeni? Rekao je

Bardoviu neka pazi to govori pred nama, druinom, jer druina opaa svaku sitnicu pa bismo mi mogli posumnjati da to nije pravi gospodin. Ali sad mi pada na um: gore je sve kako je bilo kad je mali Vjeran sa est godina bio odveden, dakle, mora znati gdje je to.

- Videk - zajeca Matilda - kad sam ga vodila gore, nije znao gdje je blagovaonica. Morala sam mu pokazati vrata, bio je sav smeten. Sliku sina generala Kolenbacha drao je za svoju. Nije poznavao onu na kojoj ga je slikar slikao s majkom!

- Eto, vidite! A je li vas to ispitivao o kui i rodbini?

- Jest, pitao me kakvim bi redom odlazio u posjete.

- Nije li odredio da mu se dovezu kovezi od "Divlje make"?

- Jest, poslali smo konjuara po odijela, sutra e stii.

- Eto. Onaj prokleti visokoroeni govorio je u tmini kako e Keglevieva odijela dobro pristajati Bardoviu jer su jednaka stasa. Majko, taj to je doao, nije na mladi gospodin!

- Sine, to moramo odmah prijaviti Oriki i oblasnom sudu.

- Ne moemo! Bacili bi nas smjesta u zatvor. Kad je Bardovi pitao visokoroenog to onda kad bi netko od nas posumnjao o njemu, znate li to je odgovorila ta visoka zvijer? Neka nas odmah preda andarima. I rekao je: "Evo vam moj prsten sa igom za prijevaru." Kad sam to sluao, bio sam kao mrtav! Da su me otkrili u koiji nikad vas vie ne bih vidio!

- to emo sada, Videk? Ovo moramo povjeriti Oriki i njezinom odvjetniku.

- Ali odvjetnik treba svjedoka od kojega je to uo! A kad to saznaju andari, nema me vie!

- Ne, ne dam te, Videk moj, ali naeg dragog Vjerana ne smijemo ostaviti u ludnici.

- Cijelim sam putem razmiljao o tome. Mi ne moemo biti pod jednim krovom s takvim lupeom. Idemo svojoj kui u Zlatar i povjerimo to doktoru Pisaiu. Taj potenjak e nas savjetovati.

Na vratima netko zakuca. Oboje se lecnu. Videk otvori vrata. Miko ulazi.

- Hajde brzo, Videk, mladi gospodin te eli vidjeti.

- Idem odmah im se preodjenem.

Miko izlazi, a majka pomae sinu pri odijevanju.

- to e te samo pitati? Sva drem!

- Jao, majko, zlo e biti kad se nas dvojica naemo nasamo!

- Idem i ja gore - smiruje ona Videka, premda osjea da onome gore

vie ne moe pogledati u oi prijateljski.

Po propisima ulazi Videk u sobu neujno, ne kucajui. U velikom salonu stoji mladi i upire pogled u sliku djearca naslonjena na krilo majke.

- "Kako moe gledati sliku onoga koga je spremio u ludnicu!" sijevne Videkovom glavom i zahvati ga strahovita elja da udara.

Mladi gospodin se okrene, pogleda Videka i nasmijeeno pita:

- To si ti, sin moje dojilje? Ti si Videk?

Ali Videk ne moe otvoriti usne. S uasom primjeuje da mu se taj mladi pribliava i svaki korak probuuje u njegovoj dui strast za osvetom, bjesomunim, smrtonosnom.

- Zato ne odgovara, Videk? Zar me se boji?

Htio bi mu neto rei, ali u grlu ga stee, u srcu hvata strana elja da ovoga pograbi, udari njime o zid. Mladi ide k njemu jo blie, gleda mu paljivo u lice i primjeti:

- to je tebi? Blijed si, zelen, ruke ti dru. Smjesta mi kai to ti je!

Uzalud nastoji neto rei, ne moe izdrati, neka ga neznana sila hvata za desnicu i zapovijeda: "Udri ga u glavu!"

S one strane eka Matilda. Razabire da je u salonu odvie tiho. To je ispuni strahom i pone estoko kaljati. Mladi gospodin krene prema vratima i zovne je. Sin joj nalikuje na mrtvaca, a mladi gospodin uzbueno pita:

- ta je s njim? Zar je bolestan? Smjesta mi kaite elim znati istinu.

- Mladi gospodine, molim vas. Videk nije nita skrivio, uistinu, nije. Oprostite, bolestan je ve otiao na put, a na jednoj stanici dobio je groznicu ...

- Onda pozovite lijenika, a on treba odmah da legne i ne treba me sluiti dok ne bude zdrav.

- Sto puta hvala vaoj dobroti! - veli ona, a Videk bez rijei napusti salon. Ona ga slijedi sve dok nisu doli u njezinu sobu.

- Majko, bilo mi je da ga ubijem! Ne mogu - ne mogu ga vidjeti. Ve znam to emo uiniti.

- Ni ja se ne znam pretvarati, Videk, i meni je jedino spasenje da to prije odemo. Sada moram opet gore - dovezli su njegove kovege, treba da pregledam odijela. Vjeranova odijela!

Matilda se vrati gore i stade spremati kovege. Mladi je stao iza nje i stavljao primjedbe to bi trebalo na odijelima popraviti, a ona odgovara. Onda se on zaustavi pred njom i iznenada je upita:

- Matildo, od asa kad je Videk bio u ovoj sobi, vi ste sasvim drugaija?

- Milostivi gospodine, istina je, jako sam se preplaila kad sam ga opazila tako bolesnog.

Kada se vratila u svoju sobu, nae Videka suznih oiju.

- Majko, nemojte se uditi. Kad sam ovoga spazio, bio bih ga ubio da niste bili blizu. Uvijek mi je pred oma onaj djeak od dana kad su ono poeli tui na majuru mene zato to sam razbio zdjelu s mlijekom. On je dotrao, vikao na pana i zapovijedio neka donese drugu zdjelu i drugo mlijeko. Svi su gledali: otkud dijete zapovijeda! A on je rekao: "Ja ga ne dam tui! On je siromak! On je dobar!" Tako je rekao! Odonda me je svaki dan zvao da se igram s njim. To mi je uvijek u glavi i u uima. Zato mi je dolo da ovoga udarim u zatiljak, zgrabila me zimica!

- uti, uti, sinko! Uzet e malo trave od koje se dobija vruica, pa kad doe lijenik, mora te proglasiti bolesnim.

- Zato me je gledao tako udno? Kao da sluti da neto znam?

- Sam si kriv to je posumnjao. Veli mi da sam se promijenila od asa kada si ti stigao! I jesam! Do ovoga asa mi je srce bilo puno radosti, a sada nevoljne alosti.

- Majko, nas se dvoje ne znamo pretvarati. Ovaj nam to ita sa nosa! Vidite, kako je opazio da vam neto lei na srcu. Moramo neto smisliti da moemo otii odavle.

- Samo da uredim kaput ovom zlotvoru. Gotovo sam zaboravila - rekao mi je kad sam odlazila: doi e netko iz Bea, neka ga odmah pustimo k njemu.

- Ah, sad znam. Visokoroeni je tamo kazao Bardoviu da e mu slati pourke po andaru u civilnom odijelu. Oh da mi se domoi takva pisma!

Ugovorili su da e sutra Videk sam paziti na veu i otvarati vrata, a pred gospodinom se prikazivati bolesnim.

NA JUNOJ PROMENADI

Tamo, gdje je neko grad Gri od neprijatelja uvala tvrava, davno je skinut gornji dio obrambenog zida i itava gornja juna strana pretvorena u etalite, sve do Mesnike ulice, i nazvana Juna promenada. Svakog dana, prije objeda i predveer, dolazili bi na kratku etnju graani Gornjeg grada. Danas je promenada neobino posjeena. ute haljine gospoa i gospoica, arolike tkanine razapete su na obrue sve do zemlje, kose ueljane u visee pramenove i pokrivene eiriima s kojih se sputaju ipke i vrpce. eu ene ili uz djevojku stupa majka, roakinja ili guvernanta. Razgovarati na javnom mjestu mogu ene samo apui, dok djevojke treba da ute, a pogledi im ne smiju skretati ni lijevo ni desno, osobito kad stignu blie, uljudnost trai da poglede upravljaju mimo njih.

S Katarinskog trga dolazi grupa: niti su mladii, niti djeaci, a koraaju vrsto, drei glave uvis. Dva mlada mukarca stoje u pozadini uz ogradu - crnokosi svreni pravnik Dobroslav Bornemisa i tamnoplave kose Vraniczany-Dobrinovi, koji vrlo tiho i neupadljivo neto primjeuju na raun etaa.

- Gle, nai novoveki aci! - ape Bornemisa drugu. - Da nema njih, ne bismo znali da je ovo Hrvatska. Zna kako ih divlje progoni direktor gimnazije Premru? Oni ipak u nonoj tiini zapjevaju koju hrvatsku ilirsku!

- Al zato su im voe uro Deeli i Iva Tkali, ba prkosno idu naprijed. Njihovi pogledi kao da nam spoitavaju: vi, kukavice, nemate odvanosti ustati protiv njegove ekselencije okupatora koji od vas mijesi habsburko tijesto!

- Ipak, udno koliko danas dolazi na etalite mladih djevojaka. Neto su odvie napadno odjevene, valjda nije meu nama kakav mladi bogati enik.

Iznenada, kao da su se uzgibali svi etai. Obrui se enskih suknja zazibali, ukrasi na eirima zaleprali, a frakovi gospode pokrenuli. Ulazi u promenadu mladi mukarac. Sam samcat. Visok, vrst, pristao, odjeven po kroju Napoleona III. Sive hlae, tamnomodri kaput, bijeli prsluk, oko vrata arenkasta svilena vezenka, iza ove zabijelila se iljasta

ukrabljena ogrlica. Glavu pokriva svjetlucavi cilindar. Oi tamne, crni zalisci kraj uha, uski tamni brii odluno se istiu iznad rumenih usna. Svi pogledi, razgovori, sva panja, usredotoila se na njemu, a on, ne gledajui nikoga, ide gore-dolje, zaustavi se ispred kule Lotraka, gleda du Savske doline, onda nastavlja put kao da ga ovdje nitko ne zanima.

Vrisak djeakog plaa prekine panju usredotoenu na lijepog mladia. Mukarci pohite prema dvorima. Izmeu kule Lotraka i stare kraljevske palae stoji djeak od deset godina u tronom odijelu i vriskom se otimlje andaru s golom bajunetom na leima i perjanicom na cilindru. Grubo je uhvatio djeaka za vrat. Oko njih u asu nala se skupina aka. Suhonjavi bljedoliki Iva Tkali stade izmeu andara i djeaka i prosvjeduje:

- to je uinio da ga vuete u zatvor.

Ali andarski narednik, ne obazirui se, nareuje potinjenom andaru:

- Povuci sa sobom i ovoga fakina koji to pita!

- To nije fakin, to je gimnazijski ak - vikne uro Deeli.

- Sveite obojici ruke - nareuje narednik.

U skupini oko aka uhvaenika uspravio se ujedared visok i vrst mladi to je prije etao promenadom. andari ga gledaju s nekim poitanjem. On nosi odijelo kakvo su vidjeli samo u Beu kod visoke gospode njegove ekselencije. Ali i njegov glas i pitanje odgovara potpuno glasu kojim obiavaju govoriti visokoroene ekselencije u Beu jer mladi zapovijedajui pita:

- to je uinio djeak? elim znati zato djeaka vodite u zatvor?

andarski narednik digne desnicu k svome klobuku na smjerni pozdrav i ponizno odgovori:

- Vaa milosti, ovaj prljavac poznati je kestenjar, ali ljeti ne moe prodavati kestenje pa ipak smo ga zatekli kako iz ruke u ruku premee deset novia. Dakle, mogao je novac samo ukrasti.

- Slutio sam vau zabludu - veli mladi. - Ja sam kestenjara sreo na ulici i zatraio da me odvede na Junu promenada jer sam netom stigao iz Bea i nisam znao put do promenade. Za nagradu dao sam mu ovu deseticu, dakle, pustite ga u miru. Ali ujedno pustite i ove ake koji su se za njega zauzeli.

Takav suvereni nalog iz usta gospodina koji svojim nastupom dokazuje da je, ne samo iz Bea, nego i iz blizine njegove ekselencije, bio

je smjesta potivan i prihvaen. andari se poklone gospodinu, vrate deseticu kestenjaru, puste ake i krenu prema Katarinskom trgu.

Mukarci skupljeni oko kestenjara i aka, zapanjeni takvom smjelou i moi mladog ovjeka, odlue da mu se priblie i s njim zapodjenu razgovor. Ali ga vie nije bilo, samo su vidjeli oko njegova tijela leprate iljaste dijelove modrog fraka kad je skretao iza ugla dvorca. Zaas potre za njim Iva Tkali i uro Deeli. Zaustave ga, a

uro ree:

- Hvala vam to ste istupili tako pravedno da spasite kestenjara i domorodne ake!

- Bila mi je dunost sprijeiti nepravdu, a veselje upoznati nae ake. elim se i opet s vama sastati.

- Mi smo u slobodno vrijeme u Alagievom perivoju, sada ga zovu "Franzjosephgarten" ili smo na livadi u Novoj vesi. Tamo uvijek nou pjevamo.

- Potrait u vas - veli on, pozdravi i poe dalje.

Juna se promenada brzo prazni. Svi nose kui dojmove o velikom, neuvenom, senzacionalnom dogaaju.

U salonu barokne palae Ori stoji domaica. Visoka, stasita, punana. Tridesetest godina ivota ne odraava se na njezinom svjeem licu i vedrim veselim oima. Odjevena je u crvenu haljinu to se sputa u naborima preko modnog obrua i obavija je poput atora. Oko vrata ukraena crvena je svila bijelim apkama. Uz Oriku stoji njezina kljuarica Slava i ape:

- Vaa milosti, itava procesija - nabrojila sam petnaest dama koje vam dolaze.

- Ne razumijem to je mojoj tjednoj okoladi dalo tako veliku slast da su se potrudile tolike dame! Neto mora da se sprema u Zagrebu. Ili su moda zli jezici naprtili novog enika mojem bijednom udovikom stanju!

- I njezina milost Joica Ottenfels je izala iz koije!

Domaica zalomi rukama:

- No, onda se, uistinu, neto rui oko mene! Idite, Slava i dovedite dame u salon.

Otvaraju se vrata. Gospoe ulaze redom: Fodroczy, Vraniczany, Kulan, Drakovi, Rubido, Kolenbach, Erdodi, sve redom aristokracija. Domaica ih prima ljubazno, veselo i opaa da su sve gospoe neobino napadno odabrale haljine, odvie pomno ueljale svoje kose i ukrasile

raznim nakitima. Da bi to prije razotkrile tajni uzrok tako brojnog posjeta, okrene se grofica Erdodi, roenoj Racinski, znamenitoj slikarici:

- Iskazali ste mi veliku ast kad ste napustili slikanje u Vinici da se potrudite na moju skromnu okoladu!

- To moram zahvaliti svojoj zagorskoj susjedi Joici Ottenfels. Ona me je obavezala da svakako doem i veseli me to vas vidim.

- Na meni je da se radujem i tome to ste doveli Sidoniju Rubido, nau opernu primadonu. Mi se ovdje jo nadamo da emo ipak jednom

uti one nae krasne pjesme iz Ilirskog pokreta - molim - molim, ne gledajte tako strano to sam to spomenula. Kod Julije Ori imaju i zidine domorodne ui!

Mala suhonjava ena otrih crta i mukog pogleda odgovori:

- Bilo bi dobro kad ne biste dirali prola vremena.

- Smatram da ilirsko-jugoslavenska revolucija jo nije "prolo" doba - premda je etrdesetosmaka revolucija zanijemila prije deset godina. Ali vi sigurno imate neto zanimljivije, nego to bih mogla pruiti za razgovor ja!

- Draga moja, Julija, - upadne opet Joica - vi nas svojim duhovitim razgovorom kanite prevesti preko vode - ali mi ne mislimo ostati edne. Sve mi se ini: danas izgledate dvadeset godina mlai, a nije udo kad pod svojim krovom uvate tako krasnog mladia kao to je Vjeran Keglevi.

- Draga Joice, moja palaa nije hotel, a primati goste ne mogu jer bi to smetalo mojem sinu i keri. Uostalom, ako Keglevi stigne u Zagreb, ima krov nad glavom!

Svaije se oi upiru u domaicu, napeto i pozorno, a Joica nastavi:

- U Zagorju i u Zagrebu ve se zna da je prispio i da stanuje kod vas.

"U tom grmu lei lisica" veli u sebi Julija Ori i odgovara glasno:

- Tvrdite ba protivno istini! Ali zbilja nije vrijedno troitivrijeme na sitnarije kao to je taj mladi. Radije dopustite da vas pozovem u blagovaonicu.

Razabrala je da su neobino ivo ustale i prebrzo se obredale oko stola, zatim je smjesta opet uzela rije Joica Ottenfels.

- Izvoljeli ste kazati da je mladi Keglevi neto svagdanje. Dopustite, upravo je obratno, on sainjava senzaciju Zagreba.

- Oh, dakle, istaknut je silnim duhovnim vrlinama?

- Kako vidim, vaa milost ne zna - primijeti sada barunica Kulan - da je Keglevi bio u podne na Junoj promenadi predmet velike senzacije.

I sada ispria dogaaj na etalitu. A kad je dovrila, preuzima rije barunica Kolenbach:

- Taj mladi je batinio imetak svoje bake, dakle, sigurno jedini bogati enik u naim krugovima - oko njega e se boriti sve udavae pa i udovice!

- Ali mladog ovjeka obasjava i sunce beke ekselencije - izjavi sada Joica i postavi na stol pismo s aristokratskim grbom.

Napetost je dosegla vrhunac jer je i opet progovorila Joica:

- Evo, moje gospoe, vi znate da je moj pokojni mu bio poslanik habsburke monarhije u Carigradu. Tamo se je s nama sprijateljio grof Grine koji je sada na visokom mjestu u Beu. Evo, ovo je njegovo pismo u kojem mi javlja: "Mladi Keglevi unuk je naglo preminule grofice Tereze Keglevi. Sada odlazi u Zagreb, odakle, ga je baka uzela k sebi u estoj godini ivota. Mladi dolazi u posve nepoznati krug. Draga grofice, molim vas, pozovite Vjerana Keglevia u posjete, pruite mu prijateljske savjete i otvorite mu put u odabrano i lojalno drutvo. Znam od stare bake da je njegovo srce jo slobodno pa mu potraite i dostojnu enu. Molim vas sve ovo zbog mojeg prijateljstva sa starom groficom Keglevi!"

- to velite na to, draga Julija? - upita grofica Erdodi Oriku.

Ona je pola etaeru, otvorila ladicu, uzela papir i vraa se:

- Na vae vrijedno pitanje evo odgovor: taj mladi ovjek, jo ne znam kakvog je potenja i znaenja - svakako uiva sreu jer ima dvije tutorice. Prva sam ja - kako evo i proizlazi iz ovog pisma bake Vjerana Keglevia gdje se i odreuje - da ja odluim koju od djevojaka ima vjenati. Dakako, do toga ima jo mnogo vremena. Prije svega moram ga upoznati.

Sve se zaude, a Joica upita:

- Pa kako to da nije doao k vama u posjete?

- Matilda iz Kazaline ulice javila je da su mladiu tek danas stigla odijela... Ali nije vano, barem za mene.

- Ali e biti vrlo vano za sve udavae - ponovo e Joica. Samo mi se ini da njegovo podrijetlo pokriva neki vrlo udesni roman.

- Sasvim obian, draga moja Joice - odvraa Orika. Naime, revolucija u habsburkoj monarhiji dovela je do ukinua kmetstva, a ona

aristokracija koja se pridruila Gajevom pokretu, kao moj mu i ja, prionila je uz novu nauku da je obini graanin ravnopravan aristokraciji. Tako se sin pokojne Keglevike zaljubio u ker svojega upravitelja koji nije bio plemi. Grofica mu je stavila alternativu: da odabere ili majku ili ljubav. On je odabrao ovo drugo. Majka je zauvijek napustila Hrvatsku, a sin joj oeni ker upravitelja imanja Kauia. Iz tog se braka rodio sin Vjeran.

- Kakvo je to ime? - ude se dame.

- Otac mi je priao da mu je dao to ime zato da ostane vjeran svojem uvjerenju i osjeaju. Meutim, siromanu su enu mladoga grofa u aristokratskom drutvu tako prezirali da je od alosti pala u suicu, a

nesretni Vjeranov otac tako je tugovao za svojom enom da je Vjeran sa est godina ostao sam samcat. Onda ga je uzela k sebi baka, dakle, roman sasvim obian, premda tragedija.

- Ali nije obino da taj mladi ima dvije tutorice - primijeti Joica upadljivo.

- Ja sam prva - nasmije se Orika - a vi druga. Vjerujem da emo se ve pogoditi. Glavno je kako misli taj mladi, je li skutonoa bajuneta ili nije.

- Opet politike aluzije, draga Julija - prekorava Joica.

Time je zanimljivost razgovora potpuno propala i gospoe su jedva doekale da se oproste s domaicom. Kad je grofica Erdodi stigla do koije, Joica joj apne:

- Lukava Orika je odredila mladia za svoju ker Ninku. Ali on e oeniti moju neakinju Renatu. Drugo i nije zasluio nego da uzme enu koju komandiram ja.

JADRANKA

Sutradan prije podne Juliji Ori najavi lakaj:

- Vaa milosti, pletaica iz Opatovine Hajdika moli da biste je primili.

- Zar se vratila iz Bea? Neka doe.

Zamalo ulazi skromna ena u tamnom odijelu s malim eirom na glavi i pozdravi groficu.

- to je to, gospoice Hajdi? Vi ste se brzo vratili iz Bea?

- Vaa milosti, postigla sam svoju svrhu prije nego to sam se nadala, usavrila svoj zanat i sada znam plesti svaki ukras od kose: narukvice, naunice ak i slike. Ako mi vaa milost uputi muterije, tada su moi svoju djecu poteno othraniti.

- Nitko od mojih znanaca nee vie biti beka muterija, to je moja briga. A zar mi niste donijeli nikakvo pismo od Jadranke.

- Vaa milosti, ne ljutite se, gospoica je juer stigla sa mnom u Zagreb i kod mene prenoila, a sada eka u prizemlju. Molim vas, budite blagi prema njoj.

- Dovedite je gore - odredi Orika uzbueno.

U salon ue visoka, vitka, mlaahna pojava, duboko se pokloni i hoe da grofici poljubi ruku, ali ona joj to uskrati. Julija Ori sjedne, svladava ljutinu:

- Jadranko, tvoj postupak treba odmah da raistimo, i to od poetka. Bilo ti je osam godina kad si ostala sirota. Kad je tvoj otac stradao u ilirskom pokretu, smatrala sam dunou da te uzmem k sebi, jer sam bila pristaa Gajeva pokreta i tvoja kuma. Vrila sam, dakle, dunost.

Kod mene si imala pravi dom, dok nisi dorasla do djevojke. Drutveni poredak veli: udati se moe djevojka samo onda ako ima miraz. Budui da ti nema nita, odluila si izuiti zanat koji vodi Hajdika. Pristala sam i poslala te u Be na osam mjeseci. Jo nisu prola etiri mjeseca, a ti se vraa da me nisi pitala, niti predloila, niti javila jednu rije. Izvoli kazati zato si prekinula nauku koju si sama odabrala. Neu se ljutiti, ali hou da znam istinu.

Ispod gustog vela eira odgovara tamni i samosvjesni glas:

- Na ovo pitanje ne znam odgovoriti. Evo, ne znam! Znam samo to da je gospoa Hajdi spremila sve za put u Zagreb, a mene uhvati neka bol kojoj se nisam mogla oteti. eznula sam da i ja poem s Hajdikom, bilo mi je da svisnem ako ne vidim Junu promenadu, Savsku dolinu, nae ulice - i zamolila sam gospou Hajdi da me povede. To je sve.

- Tako? udno. Moda je razlog toj boli i eznuu neki mladi u Zagrebu?

- Ne, kumo, meni nije nitko udvarao.

- A nije li ti moda u Beu neki mukarac bio opasan pa si odluila pred njim pobjei?

- Ne, nije bilo takvog pred kojim bih trebala bjeati. Izjavljujem vam, kumo, da u ponovo ii natrag u Be, ali sam morala doi, jer me neto vuklo. To je sve to vam mogu kazati i moram vas zamoliti da mi oprostite.

- Ako je tako, ne mogu nita, ali ti obeajem: slat u te opet da svri svoj zanat. Sama zna da nisi udavaa s mirazom.

- Zato sam i odabrala cilj ivota da potenim radom hranim samu sebe.

- Na te rijei skine ona svoje sivo velo, a Julija Ori istraivalaki pogleda mlaahno lice.

- Tvoje su oi isto tako tajnovite, tako neobino zeleno-modre kao nae Jadransko more, a kosa ti je udesno crna kao tamne sjene naih gora. Samo mi se ini da tvoj osmijeh nije vie onako vedar i vragoljast kao to je vedrina June promenade. Ali ja te ne mogu prisiliti da mi povjerava tajne svojeg srca. Idi i preodjeni se. Neka ti od Hajdike donesu stvari.

- Hvala vam, plemenita kumo - ree djevojka.

Sumnjiavim pogledom gleda kuma za njome i konstatira:

"Neto se u nje promijenilo, o tome nema debate, ali to? To moram istraiti."

Opet ulazi lakaj i javi:

- Vaa milosti, grof Vjeran Keglevi vas moli da ga primite.

- Gle, taj kraljevi dolazi u prvi posjet! - nasmije se. - Odmah emo oiati njegovu slavu, a ti pripremi moju ker i sina, da ih na koncu posjeta upoznam s njim.

Otila je u veliki salon. Tu stoji visok mladi u tamnoplavom odijelu s bjelim prslukom. Crna kosa oeljana je na visoko, sa strane

razdijeljena. U ruci dri cilindar i duboko se pokloni. Orika ga premjeri.

- Vi biste, dakle, morali biti taj mali Vjeran kojega sam vidjela kad mu je bilo est godina? Da vas nisu najavili po imenu, ne bih mogla u vama naslutiti potomka Keglevieve rase. Neto ste se udaljili od njihova tipa, valjda se pribliujete majci, ali to nije vano.

- Vaa milosti, prvi me korak vodi k vaoj presvjetlosti.

- Razumljivo, baka mi je oporuno ostavila da se brinem za vas, ali je pitanje hou li se posluiti tom batinom. Sluajte, mladiu! Ako s nekim elim ili moram stupiti u vezu, onda mu odmah otvorim karte. Moj pokojni mu i ja bili smo pravi domoroci i ivo sudjelovali u Gajevu pokretu. Poto smo spaavali monarhiju, dobili smo za nagradu njegovu ekselenciju Aleksandra Bacha koji je hrvatskim patriotima smjesta zatrubio mrtvaku koranicu. Jedni su nestali u tamnicama, drugi su se sami povukli u tminu, a ima ih koji u etiri zida prkose u nadi da e jo jednom uskrsnuti Gajev pokret. Meu ove spadam i ja. Ako ste poklonik njegove ekselencije, meu nama ne moe biti nikakve veze. Traim od vas istinu!

Porumenio je uvrh ela i odmah odgovorio:

- Neizmjerno sam sretan vaom izjavom, jer i ja tako mislim i osjeam.

- Zato se onda za vas zanima maral Grune?

- Nikada ga u ivotu nisam vidio, ali moda je on jedan od znanaca moje bake koji su esto dolazili k njoj. No, ja nisam nikad prisustvovao tim posjetima, baka me nije nikad zvala niti ikome od njih prikazala.

- Dobro, onda se on zanima za vas samo radi bake. Nije ni to ugodno, ali bar znam razlog. Evo pisma u kojem mi vaa baka pie da uzmete za enu djevojku koju u vam ja preporuiti. Mislim da za to ima jo mnogo vremena.

- Jo ni izdaleka ne mislim na enidbu.

- To bolje po vas i za onu koja e vas dobiti za mua.

Orika pozvoni i naredi lakaju da njezina djeca dou u salon.

Zatim domaica nastavi:

- Ako upoznate ljude izvan mojega kruga, budite oprezni. Ima danas javnih i tajnih andara. Mnogi se kreu u drutvu i ne sluti da su andarske sluge, pijuni njegove ekselencije.

- Hvala usrdno na upozorenju. Prije nego sklopim prijateljstvo, bit u slobodan upitati vau milost.

U salon ue draesna esnaestogodinja djevojka i mladi od dvadeset godina.

- Evo, djeco, prikazujem vam Vjerana Keglevia. Moja ki Ninka i moj sin Ljubomir. Nadam se, da ete u subotu doi na moju drutvenu zabavu. Doite, da vas upoznam s nekolicinom mladia i djevojaka.

- Hvala vaoj dobroti od svega srca!

- A sada idite Veri Vraniczany-Dobrinovi. Tamo ete nai Joicu Ottenfels. Nju je zamolio maral Grune da se brine za vas. Ovo

maralovo ime progutajte...

Jo nekoliko asaka su govorili o zabavi u subotu, a zatim se mladi oprosti.

Kad je prolazio predvorjem, upravo je s druge strane izlazila gospoa Hajdi, a s njome njezina budua pomonica u pletenju kose, vitka, visoka, lijepa crnka sa zelenomodrim oima. Kad je mladi gost siao niz stube, djevojka upita lakaja:

- Tko je taj gospodin?

- Keglevi, doao je iz Bea i upravo je bio u posjetima - odgovori i poe dalje.

Djevojka se okrene gospoi Hajdi:

- Ne, to nije Vjeran Keglevi.

- Kako bi Joko spomenuo ovo ime - zaudi se Hajdika.

- Moda se varate, gospoice Jadranka.

- Nikako, znam tono: mladi gospodin koji je silazio stubama ima tamnu kosu, oi, brkove i zaliske kao i Keglevi, ali sasvim druge crte lica.

- Lakaj je preda mnom najavio grofici Ori ovoga mladia imenom Vjeran Keglevi. udno je to.

- Moda, ipak nije Keglevi - i sada se djevojka zamisli.

- Ba mi pada na um. Sretno sam se izvukla da se kuma ne ljuti zbog mojeg povratka i neu da svojim mnjenjem o Kegleviu izazovem zbrku. Priinit u se kao da ga nikad nisam vidjela.

Gospoa Hajdi, iskaite mi uslugu i ne recite nikome nita o Kegleviu.

- Da, najbolje je utjeti. Moda ste ga ipak povrno pogledali.

- Nisam, ali o tome vie ni rijei pod ovim krovom. Dovienja u vaoj radnji.

One se oproste. Hajdika izae na ulicu, a mlada djevojka vrati se uz stube Orieve palae.

BEKI KURIR

Minulo je podne, kad se mladi gospodin vratio iz svojih posjeta kod Orike i drugih obitelji. Matilda je odmah u prvi kat poslala objed. Kad je sve bilo servirano, ode ona u svoju sobu u prizemlje. Videk je sjedio kod zdenca. Od asa kad mu je majka saopila da mladi gospodin oekuje vijesti iz Bea, ne puta Videk s oka glavni ulaz u palau.

Oko dva sata poslije podne na vei zazvoni zvono. Videk otvara. Pred njime na konju sjedi starac i pita:

- Stanuje li ovdje mladi Keglevi? Imam vano pismo.

Videk pritvori za sobom veu i brzo odgovori:

- Otputovao je, a vratit e se tek za mjesec dana, pa mi je naloio neka preuzmem kad doe pismo iz Bea ili to drugo.

- Nisu mi spomenuli da bi gospodin mogao biti odsutan. Nisu mi dali novaca za troak da ga ekam.

- Vidim, izmueni ste i gladni - prisno e Videk. - Kod mene u kui nema nikoga i niega. Idem s vama u gostionicu da vas ponudim objedom.

- Hvala lijepa, rado u prihvatiti.

Spretno otri Videk konjuaru pa mu saopi da mora nekud vano otii i onda se vrati natrag k vei pa ide uz jahaa niz Mesniku ulicu, tamo prema Savi, i zaustavi ga u gostionici. Jaha nahrani konja, a Videk narui objed i vina. Za vrijeme jela raspravljao je sa starcem o svakodnevnim stvarima, tek na svretku dotakne se onog radi ega se dao na ovu pustolovinu.

- Vi sigurno poznate u Beu mladog Keglevia i njegova prijatelja s kojim on druguje.

- Ne poznam ni jednog, nisam privatni lakaj, sluim tajnom redarstvu.

- Uh pretvara se Videk - mora da je velika ast sluiti tajnu policiju. I dobro vas plaaju vai visokoroeni.

- Visokoroeni plaaju visoko samo sebe, a nas kurire nisko, ali tko nije zadovoljan, tomu je odzvonilo.

- Hm, ini se da je moj mladi Keglevi takoer jedan od onih kojemu oni zvone?

- Ili moda va gospodin Keglevi pomae njima zvoniti nekome drugome, jer mu inae ne bi poslali slubeno pismo, nego andare.

- Ba je dobro da ste me sjetili tog pisma. Dajte mi ga odmah, sad ba

nema nikoga da nas promatra.

Ni aska kurir ne razmilja. Sit i dobro raspoloen od vina smjesta izvadi zapeaeni veliki omot iz prsluka i preda ga Videku. Ovaj se priini kao da ga ne zanima ak ni naslov, ve ga turne u unutarnji dep prsluka pa nastavi kuriru toiti vino, nudi ga jo kolaima za put, dok je konano kurir morao da ustane i da se oprosti, zahvaljujui Videku na gostoljubivosti.

Jo dugo je Videk gledao za jahaem koji je brzo odmicao od grada, a onda pouri u Gornji grad i tiho se uulja u sobu svoje majke.

- Sad treba odluiti o velikoj stvari - apne on Matildi.

Ukratko joj saopi gdje je bio i to se dogodilo. Ona sklopi ruke i ape:

- Sine, zna li kakvo si poinio djelo?!

- Jo nisam pismo otvorio. - I sad stavi na stol omot s velikim crnim peatom i apne:

- Majko, ako sada dignemo ovu crnu plou od voska, mogli bismo saznati pravu istinu i spasti naeg Vjerana.

Oboje se prepalo od ina to su ga naumili izvesti. U njihovim duama javljaju se osjeaji potenja i odanosti.

- Nikad jo u ivotu nisam izdala ni dotakla tajne svojih gospodara - apne ona. - I tebe sam to uila.

- Zar je ovaj gore na gospodar Vjeran? A da i jest, on bi nam oprostio taj in, jer smo ga izveli za njegovu korist.

- Ima pravo - otvori, Videk, pismo!

Razrezao je omot i na stolu se pojavi veliki komad papira, a gore, na elu, veliki crni grb habsburke carevine. Oboje gledaju ispunjeni strahom, prolazi itava minuta dok ona ponuka sina:

- itaj, Videk, ivi ili mrtvi. Spast emo moje dojene.

Dru mu slova i jedva svladava uzbuenje, prevodei majci njemake izreke iz pisma. Na elu je proitao ove rijei: "Gospodine Bardoviu".

I majka i sin jedva su zatomili krik.

- Dakle, ipak prevara. Na omotu je naslov na Vjerana Keglevia, a pismo glasi na pijuna Bardovia s kojim je onaj barun razgovarao kod pelinjaka.

- Reci to mu pie - pita Matilda, drui od onog to joj Videk saopuje.

- Eto, pie mu neki Franc, valjda ef ureda, i veli da ne moe badava

uivati na mjestu grofa Keglevia, ve mora uhoditi zagrebake domoroce i nas druinu jer je on pijunski talent. Jao, majko, sad smo otkrili da je ovaj gore pijun Bardovi, a na Vjeran u ludnici! Najprije dobro spremite pismo da nas nitko ne zatee.

Spremili su i pismo i omot na dno krinje pune raznih krpanja, a onda nastavili raspravljati, apui.

SRCE SEOSKE DADILJE

Dugo su razmiljali i aptali o strahovitom otkriu. Ustanovili su da je Videk otkrio crni atentat njegove carske ekselencije na Vjerana i upravo zato bi mladi lakaj izgubio glavu ako bilo tko sazna o tom Videkovu inu. Ustanovili su i to da ni jedno od njih dvoje ne moe dalje ivjeti pod ovim krovom - ne mogu se pretvarati i ljubazno dvoriti ovog mladia, pijuna njegove ekselencije. Konano su odluili da napuste kuu u kojoj je Matilda kroz 28 godina kuanica, a Videk u njoj ivi od svog roenja.

Odlue da pou u svoje Zagorje gdje poznaju patriota dra Pisaia kojemu se jedino usuuju povjeriti tajnu ovog pisma i zamoliti ga za savjet.

- udno je to, Videk. Ovu sam no sanjala da je mali Vjeran preda mnom sklapao ruke i, plaui, molio: "Spasite me iz ludnice". I u snu sam ga vidjela s onim djeakim licem kako je i naslikan. Ba zato u biti hrabra i odluna kad sad doem gore i navijestim mladom gospodinu nau odluku.

Uredila se i zaista otila u prvi kat. Otvorivi salon, opazi mladia kako stoji upravo pod slikom malog Vjerana, ali je ne gleda, ve promatra kroz otvoreni prozor umu u Tukancu. Odmah se okrene k njoj, pitajui:

- Moda je netko doao iz Bea?

- Ne, nije doao nitko - odgovori ona odvano, a u sebi misli: "Oekuje pismo, nee ga dobiti".

Njezin pogled pada na uljenu sliku malog Vjerana i uskrsne joj slika iz sna ove noi. I ova slika i taj san izvor su njezine snage i hrabrosti. Stane mu govoriti:

- Vaa milosti, danas prije objeda dobila sam vijest iz svog rodnog sela. Iznenada mi je umro roak, a po njemu zapala me kua i zemljite. On lei mrtav, a u kui nikoga moram sa sinom otii tamo na nekoliko dana. Videk je ionako bolestan pa vam ne vrijedi, a moj posao u kui vodit e dobra sposobna ena iz majura, nee vam nita nedostajati. Ve sutra ujutro moram krenuti.

Mladi je gleda nekoliko sekundi bez rijei, a zatim upita:

- Recite mi, Matildo, zato ste to izmislili?

U prvom trenutku se prepala to on pogaa njezinu izliku i hoe da poree izmiljotinu, ali on nastavlja:

- Zar mislite da nisam zamijetio kako se ve tri dana povlaite

od mene kad god bih htio s vama razgovarati i ispriavate se poslom?

- Ja sam ovdje zato da radim.

- Ali prvu veer kad sam stigao osjetio sam da meu nama postoji i druga veza. Primili ste me onu veer srdano, veselo i toplo. Bili ste, uistinu, ona koja me je dojila i odgojila. Matildo, zato me sada odjednom mrzite?

- Ne, ne mrzim - brani se ona preplaeno - samo mislim na svoju starost. - ovjek jednom mora biti svoj.

- Sve je to izlika, a elim znati razlog - i on naglo pristupi k njoj blie, odluno uhvati njezinu ruku i jo odlunije ree:

- Priznajte istinu!

- Nemam nita da vam priznam - odgovara ona, ali ne vie tako odvano kao prije. A mladi nastavlja nekim udnim, promijenjenim glasom:

- Matildo, vi ste me dojili, odgojili i postavili na noge ja sam napola vae dijete.

Ovo je odvie jaki podraaj njezinu srcu. Sva zatrepti, ne moe vladati sobom. Sada je jo vie pod dojmom sna u kojem je sluala djeaka kako je moli da ga spasi iz ludnice. A sve to razbija njezine snage. Sada je glas ovog mladia drugaiji. I ona sve tone, u dubokom ganuu sklapa ruke i zajeca itavim biem.

- Da, on je napola moje dijete. Molim milost za njega. Spasite ga, smilujte se. Znam sve i neu vas odati, samo molim - oslobodite ga. Ostanite na njegovu mjestu. utjet u, ali ga spasite.

Osjea da ju je vrsto uhvatio za ramena, da je trese i ini joj se da su njegove ruke pande kojom e joj stisnuti vrat i zauvijek joj prekinuti dah.

- Nemojte me... Kunem se - i padne na koljena.

- Vi ste obezumljeni. Razjasnite to ste sada rekli.

Tako je strahovito gledaju njegove oi da mora oboriti pogled. Hoe li joj sad uiniti kraj ivotu?

- Ili ste izgubili pamet ili se izjasnite.

- Da bar jesam izgubila pamet, ali sve je to istina. Vi ovdje mirno spavate, a on mene dozivlje da... - i nju obuze grevit jecaj.

- Vi, dakle, tvrdite da ja nisam Vjeran Keglevi!

- I prisiem, nikomu neu kazati, samo spasite Vjerana. Sve u zatajiti.

- Zatajiti? A to vi znate? Matildo, zapovijedam vam da mi smjesta

kaete sve.

Uhvati je obim rukama i podigne s poda. Jedva se dri na stolici na koju je sjela. Tek sada zamjeuje sablast pogibelji koja prijeti njezinu sinu Videku ako mladiu kae to zna.

- Neu vas pustiti iz sobe dok mi ne kaete to znate.

Njegov zapovjedni glas jo je vie uvjerava da se malo prije dala svladati od svojih osjeaja, ali sada je opet zadobila snagu jer razabire strahovitu opasnost koja lebdi nad njezinim sinom. I nakon nekoliko sekundi odvrati smjelo:

- Ne smijem kazati nita, zaklela sam se na sreu i zdravlje sina, ni mojem sinu nisam nita rekla. Evo me tu, zadavite me. Ne mogu kazati ni rijei. Ubijte me! Evo, tu sam!

Ove rijei djeluju na njega poput munje. Ruke su mu klonule. Onda razmilja i promijenjenim glasom zapita:

- One veeri, kad sam stigao, jo niste mislili da nisam va dojenac?

- Onda jo nisam znala, ali sam opazila veliku razliku i da niste znali ni stube ni blagovaonicu.

- Nakon toliko godina - zar je to udo?

- Ali kako je ono bilo na Junoj promenadi? Pozvali ste malog kestenjara da vam pokae put na promenadu.

- To sam rekao andarima, ali zapravo nisam djeaka nikad vidio. Htio sam samo nevinoga spasiti od andara.

- Ako vam je bilo tako ao kestenjara, budite milostivi onom djeaku koji je sada negdje daleko i dozivlje nas.

- Vi to zbilja vjerujete? Pa dobro. Obeajem vam da ete doskora misliti drugaije, ali traim od vas da nikome o tome nita ne govorite, kao ni dosada, i da ete ostati u kui dok ja sam ne rijeim ovu stvar.

- I hoete li spasiti Vjerana?

- Kad ne vjerujete da sam ja - onda moram rei: da. Spasit u ga, ali uz pomo vae utnje. Znajte da ekam vanu osobu iz Bea da doe. Govorite s njome, a onda mi ga aljite gore.

On se okrene i poe u drugu sobu. Matilda, sva smuena, izae. Sama ne zna kako je stigla u svoju prizemnu sobu u kojoj je eka sin. Nestrpljivo ispituje Videk, a njoj teku suze i jedva nalazi rijei da mu ispripovijeda o neobinu prizoru gore u prvom katu.

- Majko, to ste uinili! - kori je Videk. - Zato ste se dali od njega smotati oko prsta?!

- S one slike gledale su one njegove oice, a taj mladi gore najednom je progovorio tako udnim, dobrim glasom kao da je bolji nego to nam

se ini. I sada zna da poznam njegovu tajnu, sigurno sam ga smekala i ganula. On se moda i kaje, pa e spasiti Vjerana.

- Samo vas je htio omamiti svojim blagim glasom - prepredena je varalica.

- Istina je, ali ti ga nisi uo ni vidio. Steglo ga je u grlu i u srcu. Ja to znam.

- to onda ako se pojavi usred noi i oboje nas ustrijeli?

- Jaoh, Videk, bojala sam se njegovih ruku, izgledao je kao da e me zadaviti, ali onda, poslije toga, bio je duboko ganut. Bio je to as kad se nije pretvarao. Priekajmo, sine, on neto kani uiniti za Vjerana.

Slijedila je teka, sumorna no. Videk je zatvorio vrata sobe svoje majke, ali itavu no nitko nije pokuao da ih otvori. I sin i mati bdjeli su i ekali uzalud.

Sutra je svanuo oblani dan. U kui tiina. Matilda prolazi prizemljem kao u sumrak. Ispod svoda i glavne vee u dvoritu i oko zdenca svuda je mrano. I bijeli ulazni stupovi u prvi kat kao da su prikriveni maglom.

Matildina je dua puna neizvjesnosti, to e onaj gore uiniti da ispuni obeanje osloboditi njezina djeaka? Kako? ime? Pitanja se spleu i zaustavljaju obinu brzinu rada u itavoj kui. Njezini su nalozi polagani, isprekidani, zakanjavaju i koe urbu. Sve se vue kao oni oblaci to ih vidi kroz etverokut zatvorenog dvorita dok stoji kraj zdenca gdje djevojke iste perad.

Osjea se bijedna, nesretna, kao onda kad joj je umro mu, pan na imanju Keglevia. Pogibelj prijeti njezinu sinu po krvi i onome po mlijeku. Samo kad ne bi onaj gore pozvao njezina Videka na ispitivanje. Da to sprijei, polegla ga je u svojoj sobi, dala mu popiti kuhanog lipova cvijeta, kako bi ga posuo znoj. Onda je dovela lakaja Mika neka vidi da je bolestan i da ne moe iz postelje...

"Videk nije juer uo onaj njegov pokajniki govor. Jest, glas mu je bio sasvim promijenjen kad sam mu ono rekla. To ja kajanje! A zar nije Videk ove noi ekao onoga gore da e doi sa samokresom? A nije to uinio! Jest, ja imam pravo, on se kaje. Moj e djeak biti osloboen!"

Uvjerava tako Matilda sama sebe i prati svaki njegov korak. Prije podne je, kao svakog dana, izjaio, a poslije podne nema od njega glasa. Matilda obilazi dvorite i kuhinju, - ali onaj gore se ne mie, ne izlazi. Konano pada sumrak. Matildino je srce teko uznemireno, eka da e on neto uiniti, pokrenuti za njezina gojenca, a on se povukao gore, u sobe. to tamo radi? Tada potri niz stube Miko i javi joj da mu je mladi naredio neka osedla konja.

- Sada, u mraku, nikad nitko ne ide na etnju! No, da, naravno - osedlaj - veli ona pa stane kod zdenca. Tu e ga gledati kad bude uzjahao. I neto joj mora rei, ona to sigurno oekuje. Dok ovako stoji, dvoritem zajei zvonce na vei. Taj zvuk ispuni joj itavo bie. U to doba nema posjeta! ini joj se da zvono uope ne prestaje cilikati.

- Ja u otvoriti! - vikne ona Miku. Otvarala je vrata i onu veer kad je stigao na konju taj mladi gore. Kome e otvoriti danas ne zna, ali hoe da prva vidi i uje. Uzima klju i drhtavom rukom rine ga u bravu. Otvori veu. Vani, u tami, stoji neki ovjek.

- Je li kod kue va gospodar?

- Jest, elite li k njemu?

- Smjesta mu predajte ovo pismo i recite da je vrlo vano - neka odmah proita.

- Uite i priekajte.

- Ne mogu ostati ni asa, jedva sam utekao da ovo donesem - i ovjek nestane u tmini. Matilda promatra pismo. Moda je to osloboenje za njezina Vjerana?

- Odnesi, Miko, gore gospodinu i reci to si uo, ali sve mu reci.

Odmah Miko potri gore, ali se odmah vrati. Matilda ga eka ispod stuba.

- to je rekao?

- Proitao je, pitao tko je donio, neto je govorio i potrao u spavaonicu. Veoma je uzbuen.

Matilda nema vremena o tom razmisliti, jer ve zamijeti brze korake niz stube i uje mladiev glas:

- Ne trebam konja, otvorite mi brzo veu. Gdje je gospoa kljuarica!?

- Ovdje sam, gospodine - oglasi se ona, drui.

- Draga Matildo, molim vas priredite veeru, ali neto bolju - i to za dvojicu - naglasi on. - Kad se vratim, sve ete uti i vidjeti "vaeg" Vjerana!

udno ape tu rije "vaeg" ...

- U koji sat mora biti veera gotova? - pita ona, a suze joj navru na oi.

- Tako, za jedan sat bit emo ve ovdje. Ako doemo prije, ekat emo na jelo, samo neka bude neto dobro. Do vienja, Matildo! Vi ete danas biti zadovoljni!

Njegov glas zvui tako toplo, neobino toplo.

Miko dri fenjer, a mladi gospodin istri iz vee u mrak. Matilda gleda za njim i razabire da je uzeo smjer prema Markovu trgu. Onda skrene u Kamenitu ulicu. Silazi nizbrdice i zaustavi se pred velikom eljeznom veom. Tu stoji andar na strai. Mladi ga oslovi:

- Ime mi je Keglevi, pozvan sam radi svjedoanstva jednom gospodinu iz Bea.

- Da, gospodine, ekaju vas. Izvolite!

I otvori mu staru hrastovu veu. Na stubama stoji drugi andar s fenjerom, oito ga eka.

- Vaa se milost zove Vjeran Keglevi?

- Da, ja sam, i dolazim za svjedoanstvo.

Izvolite sa mnom.

- to, zar dolje?

- Dolje imamo ured za takve stvari. Mladi vas gospodin eka. Silaze niz nekoliko kamenitih stuba i zaustave se pred nekim ulazom.

andar udari o vrata, s one strane netko otvori. Mali fenjer pokazuje uski hodnik, debele vlane zidine. Zaudaraju po plijesni. Jedan mukarac ide naprijed, drugi iza njega.

- Kako je mogue da se ured nalazi u podrumu? pita mladi.

- Da bude blie zatvoru!

Kraj slabe svjetlosti razabire se vie otvorenih vrata s prozorima od reetki.

- Sramota je da ste ga ovamo zatvorili!

- Samo polako, gospodiiu, nemojte se uzrujavati! - doeka ga neki naduti glas. Na sebi osjeti nekoliko ljudi, uje zveket lanaca, divovskom snagom pokua ih odbaciti, ali u trenutku su mu sputane noge i ruke

unatrag, a tijelo mu padne na tvrdo tlo. Onda mu raskopaju kaput i prsluk i posiu do golog tijela:

- Ne moe nositi sa sobom. Sakrio je u kui.

- Tko se to usuuje sa mnom tako postupati?

- uti, mome, i budi sretan to nosi glavu - nasmije mu se neki bradati mukarac, ali u slabom svjetlu fenjera ne mogu se razabrati crte njegova lica.

- Pozivljem se na zakone - vikne sputani.

- Zakon je u mojoj ruci ma. Ne pitaj, mladiu, nee dobiti odgovora. Pazite na njega da mu se u tmini ludilo ne pretvori u bjesomunost. Gdje je kljuar zatvora?

- Ovdje sam - javlja se duboki glas iz tmine.

- Za ovog uhienika uzimam tvoju glavu. Jesi li razumio?

- Na zapovijed!

- Zakljuaj eliju, a onda doi gore u kancelariju.

- Na zapovijed!

- Hajdemo, gospodine Merliu!

Brava kljocnu. Sputan lancima, ostao je uhienik sam. Kroz zaprljano stakalce ukasti odsjevi fitilja pokazuju mu obrise elije. Debeli glomazni zidovi. Nad glavom valoviti zidani strop, kao pokriva lijesa. Na lancu - u grobu...

ANDRA IZ VLAKE ULICE

U prvom katu za starim uredskim stolom sjedi gospodin guste svijetle plave kose. Lice je obavila duga plava brada. Gospodin Jarec je obrijao kozju bradicu i zamijenio je ovom koja mu skriva polovinu lica. Pred njim pokorno stoji prvak andarske stanice Merli.

- Ova mi je zamka dobro uspjela - zadovoljno konstatira Eduard Jarec. - Koliko ima andara da ga uvaju dok ga odavde odvedem?

- Dvadeset, vae blagoroe.

- A pozvao sam sada kljuara zatvora - izgleda mi vrlo pokoran, pouzdan.

- Vrlo je pokoran i poten graanin.

- Do vraga, trebam nekog tko je spreman na svaku lupetinu.

- Da, lopovski potenjak, to sam htio rei. Taj je za ove stvari kao stvoren! Evo ga!

U sobu ulazi mukarac srednjeg stasa, crvena okrugla lica, crni i debeli brkovi pomno zasukani, oi tamne. Pogled pun poitanja, ali s izrazom neke dobroudnosti, upre u nepoznata gospodina. Policajac ga zadovoljno promjeri i upita:

- Kako se zove?

- Zovem se Andra Fabijani, iz Vlake ulice.

- Sluaj, Andrau Fabijaniu, namijenio sam ti vrlo vanu zadau na kojoj bi ti zavidjela velika i plemenita gospoda. Bit e bogat, dobit e pedeset forinti nagrade.

Ova brojka kao da je krvlju napunila Fabijanieve vrtane ile. Sav rumen pita:

- Molim ponizno, to mi je raditi?

- Najprije mora uhieniku donijeti veeru, a pri tom mu priati da su svi slubenici u ast roendana ravnatelja redarstva dobili gula, kako je bilo mnogo jela, nisi ga htio ostaviti bez veere.

- Na zapovijed! - odgovara Andra i stoji poput napeta luka.

- Nadalje pripovijedaj uhieniku da su mu uinili nepravdu, a onda grdi njegovu ekselenciju.

- Ne, vae gospodstvo, to neu - imam sedmoro djece!

- A tako! To mi je drago! - veselo e Jarec. - Dakle, zaradit e pedeset forinti, no prije svega mora stei povjerenje mojeg uhienika. Nastoj da pojede veeru koju e mu donijeti.

- Vae blagoroe, ako bude neto onako slasno i dobro, onda e biti

lako.

- E tako, zato donesi gula s vrlo mnogo umaka - to je vano.

- Vae blagoroe, gula u ovo doba? Nemogue! Ve su sve gostionice zatvorene, a tednjaci hladni.

- Ali ja moram imati taj gula s mnogo umaka. Valjda ima znanca gostioniara?

- Moja kuma ima gostionicu "K rui", a kad ona kuha gula, mirii po cijeloj Vlakoj ulici.

- Tako, tako, to ja trebam, bit e ti dobro plaeno. Tu ima itavu jednu forintu za gula, ta to je carska naplata, ali neka je fino, mirisavo.

- Taj e gula mirisati od Vlake ulice do Ksavera.

- Dakle, jami da e uhienik pojesti sve?

- I polizati zdjelu. Garantiram!

Jarec pogleda Merlia pa e mu njemaki:

- Ovog ovjeka elim ouvati za nau slubu. Zato ga moram uputiti u itavu stvar, da ne bi on pomogao uzniku jesti.

Jarec izvadi iz depa papirnatu vreicu i tumai Fabijaniu:

- Razumije li ti, taj gula ne smije ni okusiti, ni liznuti zdjelu. U gula se mora usuti ovaj praak iz vreice. Neemo mladia otrovati, samo uspavati da ga moemo odvesti iz Zagreba. Taj se praak mora umijeati u jelo prije nego to ga ti odnese u eliju. U drugom jelu i piu mogao bi praak osjetiti, ali u gulau ne moe ni naslutiti. Trkni i smjesta se vrati s gulaom, ekam ovdje.

- Vae blagoroe, dok se tednjak naloi i gula pripremi, treba barem sat i pol vremena.

- Gle, na to nisam mislio, mora se, dakle, ekati. Uostalom, vozit emo uhienika nou, to je jo i bolje, barem nee biti na ulici ljudi. A sada, evo, ovdje, u ovu ladicu, stavljam vreicu. Kad donese, pazi, treba dobro umijeati. Zna li, Andrau, da e izgubiti glavu ako u neem promai ili ivom stvoru o tome kae samo rije!

- Vae blagoroe, uvam glavu za svoje sedmoro djece.

- Oni su mi najbolja garancija! Ti e svakako nastojati da uhienik bude prema tebi povjerljiv i da jede.

- Vae blagoroe, sad sam se sjetio - moram ga samo hraniti jer ruke ima svezane unatrag.

- Naravno, moe mu odvezati ruke i kazati da mu skida lance, jer si na njegovoj strani.

- Ali andar koji straari na hodniku sprijeit e me da izvrim vau

zapovijed.

- Vrlo dobra primjedba! Uredit u da bude u eliji sam s uhienikom. Pouri po gula!

Andra salutira, okrene se po vojniki, pa tri niza stube. Za njim silazi Jarec s fenjerom i odmah odreuje andarima da kljuara imaju pustiti k uhieniku u eliju i ostaviti ga s njime nasamu. Straari ne smiju pustiti u kuu nikoga, osim kljuara s jelom.

- Gospodine Merli - zovne Jarec andarskog efa sada moram ekati sat i pol. Doite samnom u hotel "K caru austrijanskome". Tamo sam uzeo sobe za njegovo visokoroe baruna Larsena. Oekujem ga tamo, pratite me, trebam vae svjedoanstvo.

Kad su krenuli niz ulicu, Jarec opomene:

- Naroito mi je drago to sam otkrio da nae redarstvo ima tako sjajnog kljuara kao to je taj Andra Fabijani. Moj me policijski nos nije nikada prevario! Znam nanjuiti ljude koji e sluiti njegovoj ekselenciji na ivot i smrt.

Izili su iz Duge ulice u Ilicu. Tu se Jarec trgne:

- Ah, vidim pred hotelom lakaja baruna Larsena. Dakle, stigao je!

HOTEL "K CARU AUSTRIJANSKOME"

Otmjenim sobama raskonog hotela "K caru austrijanskome" prolazi barun Larsen. Nervozno cupka tamnu bradu koja prikriva prvaka carske tajne policije. Tek to je putno odijelo zamijenio sveanim poslijepodnevnim, otro pozvoni tajniku Heinrichu. Smjesta ulazi u salon pristali mukarac od trideset godina, glatko oeljane tamnoplave kose, obrijana lica. Odabrano odijelo pokazuje beskompromisnog poklonika iste beke bahovske mode. Poklonio se i eka zapovijed. Barun ee dalje i govori:

- Budite to krai, moji su ivci nakon ove strahote odvie izdrali - referirajte o poti koja me je doekala.

- Vae visokoroe, itav snop saopenja naih zagrebakih pijuna. Najopseniji je onaj direktora gimnazije Premrua.

- Ne mogu sluati o tom dok ef policije ne uhiti Eduarda Jareca. Njegova je izdaja nepodnosiva.

- Ne mogu vjerovati da bi svjesno poinio izdaju.

- Umjesto bjegunca Keglevia, uhitio je andarskog kurira, a umjesto Keglevievih pergamenata - naredbe njegove ekselencije.

- Vae visokoroe, sasvim tono - ali zamislite sliku: Jarec eka u mraku na zavoju ceste Keglevia na konju, dolazi jaha i hoe da mu pobjegne, to je vie uvjeren da je to Keglevi - uhvati ga, baci s konja, zapui mu usta da ne moe ni dahnuti. Napipa u mraku plemiko odijelo, a pod prslukom tijelo obloeno pergamentima i papirima. To su iva svjedoanstva da mu je u rukama Keglevi.

- A pitam vas zato mu ipak nije osvijetlio lice da se uvjeri?

- Zato to se sve to zbivalo ispred krme pred kojom su bile dvije koije zagorskih aristokratkinja, a njihovi lakaji su poeli vikati: "Razbojnici su nekog orobili, uhvatimo ih". To su iskazali svi posluni andari koji su Jareca pratili pri hvatanju Keglevia. U potpunom uvjerenju da je to Keglevi, nije mu se mogla ni nesvjesno nametnuti sumnjiava ideja da pali svjetlo i ogleda lice uhienika. Da je to i uinio, danas bismo i opet imali u ruci samo kurira, ali bi o tome saznali

zagorski aristokrati, putnici. Govorio bi o tome cijeli Zagreb, kao to graani i aristokracija priaju da je Keglevia maral Grune preporuio grofici Joici Ottenfels.

- Tko vam to veli?

- Ovih dana, to sam vae visokoroe ekao u Zagrebu, uo sam to nekoliko puta. Meutim, one je noi Jarec jurio k pelinjaku gdje ste ga ekali, a andari brzali s uhienikom preko austrijske granice. Tek drugi dan, kad ih je dostigao Jarec, otkrilo se da je uhienik tajni kurir njegove ekselencije s njegovim naredbama, a ekselencija ga uvijek alje odjevena u plemiko odijelo da osigura svoje naredbe od napadaja hrvatsko- ilirskih buntovnika.

- Jezovit doivljaj, Heinrich!

- Vae visokoroe bi moglo malim prstom dobiti u ruke i Keglevia i njegove pergamente da ga uhite kao svakog drugog podanika, ali vae je obzire zarobio maral Grune.

- Prokleti Grune. Nisu to moji obziri prema njemu nego carski, dvorski. Vi znate to bi njezina carska visost uradila s nama kad bi se potuio na postupak sa svojim tienikom.

- Vae visokoroe, jednostavno obavijestite marala da se tu radi o blagu carske dinastije - maral e odmah napustiti tienitvo nad Kegleviem.

- A onda se pohvaliti njezinoj visosti da je on pribavio carskoj dinastiji neiscrpno blago - i pobrati titule, odlikovanja i debelu nagradu. A ekselencija i ja smo bili samo andari! Onda u se radije malo natezati s Kegleviem i hvatati ga tajno, da o tome maral Grune ne sazna ni rijei. Sad vam je jasno da ste dionik goleme, smrtonosne tajne.

- Ponosno dajem glavu za sretno otkrie tajne ba zato to bi Grune uistinu, sve pripisao sebi u zaslugu. Dopustite mi spomenuti da bi se za ovaj dobitak moralo Kegleviu iskopati vie dobrih vujih jama. Bit e s njim okraja!

- Da, pravo velite. Samo jedno me zanima: kako je Keglevi dospio do Zagreba kad je pouzdano ustanovljeno da ni jedan jaha - itav dan nije projahao glavnom cestom, a niti andarskom?

- To nije nikome jasno, ali smatram nemoguim da bi se Jarec dao podmititi od njega! Uostalom, on se nalazi u Zagrebu, a meni je apnuo da sprema Kegleviu miolovku.

Barunov lakaj, u srebrom opivenoj livreji, ulazi i preda barunu kartu.

- Vae visokoroe, ovaj gospodin moli da ga primite.

- Neka doe! - A zatim e tiho Heinrichu: - Neka tajna policija bude spremna da ga uhiti.

Jarec ulazi i duboko se klanja. Barun Larsen otro pogleda tajnog

agenta i odredi tajniku: - Neka ovoga andari smjesta uhite!

Mirno stoji Jarec, pogleda tajnika i ree mu:

- Vae blagoroe, molim da izvijestite njegovo visokoroe neka izvoli odrediti komu bih mogao predati Vjerana Keglevia koji sjedi svezan u andarskoj tamnici Kamenite ulice.

Nastala je tiina. Larsen se ne mi