Socijalna filozofija – materijali za predavanja i seminare 1.

Uvod u socijalnu filozofiju

U ovom uvodu pokušavamo filozofski razgovarati o fenomenu čovjeka i društva.

Razgovor mora biti strogo vođen ali istovremeno i slobodan. Svi sudionici moraju

biti uključeni, nitko ne smije biti isključen. Polazimo od znanja i iskustva koja smo

stekli. Razgovor obogaćujemo uvođenjem onih filozofskih misli koje sa našim

znanjem i iskustvom mogu komunicirati. Zato je teško predvidjeti tok razgovora.

Natuknice koje slijede od nas traže da ih nadopunimo svojim mislima, pitanjima i

tako pokušamo složiti sustav.

1. Socijalna filozofija je jedna od filozofskih disciplina. Bavi se fenomenom

ljudskog društva u svoj njegovoj raznolikost. Tu su uključena pitanja politike,

prava, etike, gospodarstva, kulture, religije. Posebno se problematizira odnos

pojedinca prema društvu. Naime, filozofsko pitanje o društvu ne može isključiti pitanje

o čovjeku, o smislu i vrijednosti njegovog postojanja i njegovog djelovanja.

Fenomenom društva, čovjeka i njegovog svijeta bavi se i sociologija. To nije filozofska

već znanstvena disciplina. Zasniva se na empirijskom, egzaktnom i objektivnom

istraživanju. Ona isključuje sve teorije i hipoteze koje se ne mogu verificirati, odnosno u

iskustvu potvrditi, mjeriti, statistički obraditi.

Filozofija uvažava iskustvo, poštuje egzaktnost i objektivnost, ali njezin pogled na

svijet, čovjeka, društvo se zasniva i na umovanju. Ona polazi od pretpostavke da postoje

neka apriorna znanja, ona znanje koja su nezavisna o iskustvu. Zato ona ne govori samo

o onome što jest već i onome što bi trebalo biti. Ona ne utvrđuje samo činjenice već ih i

vrednuje.

2. Autor udžbenika Socijalna filozofija, Milan Galović smatra mnogi sociolozi

svoju djelatnost ne vide samo u opisivanju društvenih činjenica već i u njihovoj

promjeni. Nastoje otkriti disfunkcionalne društvene pojave, znanstveno na njih

djelovati i učiniti ih funkcionalnim. Filozofi to kritički zovu socijalnim inženjeringom,

1

nasilnim uplitanjem u društvene tokove jer sociologija koja nije filozofija već samo

empirijska znanost ne može imati ideju dobrog i pravednog socijalnog života. Ima

sociologa koji to uviđaju. Tako Gurwitch kaže:

„Sociologija dvadesetog stoljeća nema više zadatak da riješi: 1. ni problem sudbine

čovječanstva, 2. Ni problem poretka i napretka, 3. ni problem sukoba između

individuuma i društva, 4. ni problem suprotnosti između psihičkog i društvenog, 5. ni

problem odlučujućeg činitelja, ni naposljetku, problem socioloških zakona.“

Sociologija bi kao znanost htjela biti vrijednosno neutralna. No, to nije moguće ni

prirodnoj znanosti. One zastupaju vrijednost moći – znanje je moć. U sociologiji se ne

mogu izbjeći svjetonazorska i ideologijska uvjerenja. To se lako može utvrditi analizom

anketnih upitnika i intervjua.

Sociolozi mogu istraživati pojedine segmente društvene stvarnosti ali ne i društvo u

cjelini. Ona ne može dati teoriju društva u cijelosti, odgovoriti na pitanja: što je društvo,

koji je uzrok njegovog nastanka, odakle nužnost njegovog postojanja, koja mu je svrha,

što je uzrok povijesnim promjenama. Sociologija je znanost o društvu bez društva.

Slično bismo mogli reći da je prirodna znanost, znanost o prirodi bez prirode (nedostaje

joj pojam o biti prirode u cijelosti i posebnih prirodnih bića). Psihologija je pak, u tom

istom smislu, znanost o duši bez duše.

3. Moderni filozof Joseph Bochenski smatra da su društveni problemi često samo

puki praktički, politički, ekonomski strategijski, ali oni su i filozofski:

„Treba li imati demokraciju ili diktaturu, ovisi o tome – moglo bi se pomisliti – koji je

od tih ustavnih oblika svrsishodniji; je li bolje privatno vlasništvo ili državni monopol

nad sredstvima za proizvodnju, o tome, čini se, može odlučiti političar ili ekonom, dakle

neki praktičar a ne filozof. Čini se da se ovdje susrećemo s područjem koje se nalazi

potpuno izvan filozofije.

No to ipak nije tako. Dakako, ustavni se oblici i ekonomske strukture posve moraju

prosuđivati sa stajališta svrsishodnosti; također je istinito da filozof na konkretna pitanja

iz ovog područja – kao uostalom i iz drugih područja – može malo toga reći. Treba li na

primjer privatizirati neku državnu tvornicu ili ne, treba li neku određenu državu

2

centralizirati ili federalizirati – o tome treba u svakom slučaju prosuđivati sa stanovišta

okolnosti; to upravo čine praktičari a ne filozofi.

No nije dovoljno poznavati samo okolnosti da bi se odlučilo o takvim pitanjima. Oni

koji kažu da bi sve društvene prilike trebale biti vrednovane sa stajališta svrsishodnosti,

kažu time također da je jedna svrha, jedan cilj pretpostavljen. Koji cilj? Na to neki

odgovaraju da nije riječ ni o kakvom filozofskom pitanju: cilj bi jednostavno bio moć

države. Ali filozof ovdje pita: A zašto bi baš moć države bio naš cilj? Ako pak

zastupnik navedenog mišljenja svoje poglede na bilo koji način pokuša opravdati, tad se

on više ne bavi politikom ili teorijom o državi, nikakvom ekonomijom nego etikom,

dakle filozofijom. I stvarno je to tako da se bez filozofije – bilo ona dobra ili pogrešna,

znanstvena ili diletantska – ne mogu se zastupati nikakvi pogledi o društvu. Svi ti

pogledi ovise, kao što je rečeno, o cilju, a određenje toga cilja pripada filozofiji.

4. Joseph Bochenski, nadalje postavlja pitanje što je društvo, da li ono postoji, što

je to u društvu realno, stvarno, i u kojem stupnju:

„ pitanje o cilju društvenog djelovanja, iako središnje, ipak nije prvo pitanje koje filozof

postavlja. Veliki, temeljni problem socijalne filozofije jest, naime, pitanje o društvenoj

stvarnosti. Ono glasi: što je to u društvu realno, stvarno i u kojem stupnju? Ovdje ću se

pozabaviti samo tim pitanjem jer vjerujem da je rješenje svih drugih, kao naprimjer

pitanja o dostojanstvu i slobodi čovjeka, samo posljedica odgovora koji ćemo mi na

njega dati.

Stanje je slijedeće: svatko od nas osjeća da mu u društvu stoji nasuprot moć koju može

voljeti i ne voljeti, ali koja se sigurno ne može ukloniti tako lako kao što uklanjamo

svoje fantazijske slike. Nije nam na primjer dopušteno … da se ponašamo onako kako

mi želimo, pa niti u najslobodnijem društvu. Samo da spomenem jednu malenkost, svi

se mi moramo, željeli to ili ne, držati u određenim granicama vladajuće mode. Kad bih

pokušao jednoga vrućega dana svoja predavanja držati u kupaćim gaćicama – tu sam

napast često imao – tada bi se dogodile vrlo neugodne posljedice. Vjerojatno bih

izgubio katedru(…) ili bi me psihijatar pokušao svrsishodnim injekcijama prilagoditi

normama koje vrijede u švicarskom sveučilišnom svijetu.

3

O, kad bi me društvo vezalo samo na vanjski način! Ta ono poseže i u moje mišljenje, u

moje osjećaje, ono određuje, barem umnogome, čitav moj duhovni život. Tako je, na

primjer, ovaj život podosta određen jezikom. Jezik pak ovisi posve o društvu. Tako je

većina onoga što znam naučeno iz tradicije – ja sam je primio od društva. Također i ono

što ja osjećam i želim, ovisi u većini slučajeva uvelike o mom odgoju, o onome što

društvo kao cjelina sada osjeća i misli.

Nije stoga čudno da se društvo onome koji razmišlja, filozofu, uvijek čini kao vrlo

realna moć. Ono se čini da jest tu, da egzistira isto onako kako postoje druge realne

stvari ovoga svijeta – možda je ono spram mene još snažnije, još jače, još tako reći

realnije od bilo kojeg drugog predmeta ovoga svijeta.

Ovdje se odmah javljaju poteškoće. Ako se osvrnemo oko sebe, tada u društvu nalazimo

samo ljude, mislim na pojedince. Ako na primjer tražim smisao riječi „čovječanstvo“,

onda pronalazim samo individue – čini se da je čovječanstvo samo unutarnji pojav za

sve ljude. To isto vrijedi i za sva ostala društva. Obitelj na primjer, to su otac, majka

djeca … i ništa više. Njemački narod, to su svi Nijemci zajedno. Iako društvo nasuprot

meni stoji kao stvarna moć, ja ga ipak nigdje ne nalazim – čini se da u svijetu nema ni

jednoga.

Takva promišljanja potakla su mnoge filozofe – ja ih želim nazvati „individulistima“ –

da ustvrde da je društvo čista fikcija. U stvarnosti postoje samo pojedini ljudi. Njih sve

zajedno nazivamo „društvo“ – ali to je samo jedna riječ. Kad se govori o državi, tada se

u biti ne misli na državu – jer takvo nešto uopće ne postoji – nego se misli na građane,

ili točnije na one među njima koji izvršavaju vlast. Dužnosti prema državi jesu dakle

dužnosti prema predsjedniku, prema službenicima, itd.“

5. Prema tom tumačenju međusobno djelovanje među ljudima se promatra kao

nešto nerealno. No društvo se ne sastoji samo od individua već i od različitih

odnosa među njima. Ono je više od zbroja pojedinih ljudi, kao što je atom više od

zbroja pojedinih čestica. Individualisti misli da u svijetu postoje jedino realne

stvari, supstancije. Sve drugo bi trebalo biti nerealno, a posebno odnosi. Iz

ovakvog shvaćanja proizlazi krajnji socijalno-etički individualizam.

4

Max Stirner je napisao djelo Pojedinac i njegovo vlasništvo u kojem niječe sve

socijalne dužnosti… Čini mi se da Stirner imao pravo: ako je netko jednom

individualist, ako smatra da je samo pojedini čovjek u društvu stvaran, onda mora biti i

socijalno-etički individualist. Ali socijalno etički individualizam je pogrešan. Ranjava

naše uvide u moralne vrijednosti.

6. Polazeći od činjenice da je društvo nešto realno nastale su individualizmu

suprotne teorije.

„Prva od njih drži, baš kao i individualizam, da su samo supstancije stvarne. No on vidi

– u suprotnosti prema individualizmu, supstanciju ne u pojedinim ljudima već u društvu.

U društvu prema tome postoji samo jedna stvar, jedno potpuno biće, jedna supstancija –

to jest cjelina. Individui, ljudi pojedinci samo su dijelovi te supstancije, ne dakle čitava

bića. Kao što čovjekova ruka nije potpuna stvar u sebi, nego samo upravo dio cijele

stvari, čovjeka, tako je i pojedinac samo dio društva.

Druga teorija pretpostavlja da postoji samo jedna jedina stvarnost, kategorija odnosa,

relacija. Supstancije, recimo ljudi, su konstituirani odnosima. Oni su ono što jesu

zahvaljujući samo tim odnosima. Ako je tome tako onda društvo mora biti promatrano

kao istinska cjelina. Pojedini čovjek koji se društvenim odnosom konstituira pojavljuje

se ovdje (još više nego u prvom rješenju) kao nešto podređeno (drugotno), kao nešto

manje realno nego što je to društvo. „Istina je cjelina“, kaže Hegel, začetnik ove teorije

– pri čemu „istinit“ znači ovdje nešto kao „stvaran“, „supstancijalan“, „u sebi

postojeći“. Čovjek je u Hegela i njegovih učenika dijalektički moment društva i ništa

više.

Obje te teorije vode kao i individualizam do dalekosežnih socijalno-etičkih posljedica.

Ako je društvo jedina istinski stvarna realnost, jedino potpuno postojeća, a čovjek samo

dio, moment u njoj – onda bi trebalo biti jasno da tu pojedinac ne može imati nikakkva

osobna prava. Ta on je u društvu, po društvu i za društvo. Ono što iz ovoga slijedi je

socijalno-etički kolektivizam, to jest totalitarizam po kojemu je čovjek u biti – premda

se to često niječe – uzet kao sredstvo, a društvo je jedini cilj.

Orwel, autor poznatog futurističkog romana „1984“, uvidio je to velikom oštrinom.

Njegov junak za vrijeme mučenja pita mučitelja postoji li „Veliki Brat“. Mučitelj na to

5

pita što bi to trebalo značiti. A žrtva kaže: „Pa jednostavno kao što ja postojim.“ Na to

dobiva odgovor koji proizlazi iz socijalnog kolektivizma: „Ti uopće ne postojiš.“

Pojedini čovjek uopće ne postoji, barem nema potpune egzistencije. Njega se

upotrebljava i treba ga se zauvijek upotrebljavati kao alat, kao sredstvo za cjelinu i za to

ga se bezobzirno iskorištava. Jedan takav „moment“, jedno takvo biće ne može imati

vlastita prava.

7. Što je realno? Čovjek ili društvo? Što je cilj a što sredstvo – cjelina ili

individuum? Zar društvo spram nas nema nikakvih prava. Zar su porez, vojna

obveza kao i policijska prometna pravila moralno neopravdana. Zar hoćemo reći da

prema jednoj fikciji, to jest prema državi ne možemo imati nikakvih dužnosti?

Zdrav razum protivi se prihvaćanju bilo koje od tih ekstremnih postavki. Čini se da je

predfilozofskom, jednostavnom čovjeku jasno da individuum, pojedini čovjek ima

osobna prava – ali da isto tako mora imati dužnosti prema društvu, da ni on ni društvo

nisu nikakve fikcije ili „momenti“. U to svi mi – barem se tako čini – vjerujemo. Ali

kako se ta vjera, ili bolje uvid – filozofski može objasniti i opravdati?

Takvo objašnjenje i opravdanje stvarno postoji već u Aristotela, i to ukoliko je riječ o

teoretskim temeljima. Takvo objašnjenje, kao i sve socijalne teorije, temelji se na

određenom nauku o kategorijama. S tog stanovišta nisu realne samo supstancije, i to u

punom smislu riječi kao primarni realiteti, nego i odnosi. Ti odnosi nisu doduše nikakve

stvari, nikakve supstancije. No oni su ipak tu. Oni se stvarno nalaze na supstancijama te

ih međusobno povezuju. Iz tog slijedi dvostrukost. Najprije da je jedna jedina potpuna

stvarnost u društvu pojedini čovjek. Drugo da je društvo više od zbroja pojedinih ljudi;

ono naime sadržava osim njih i realne odnose među ljudima kao i prema zajedničkom

cilju.

Tome još pridolazi drugi temeljni nauk. Spomenuti odnosi koji nas u društvu

međusobno povezuju ne lebde u zraku. Oni su utemeljeni u nečemu, u samom

pojedinom čovjeku. To nešto što ih omogućuje jest zajedničko u ljudima – i dinamično,

dakle uzeto etički, to je zajedničko dobro, onaj vidik dobra pojedinca prema kojem ljudi

ne samo zajednički teže, nego ga također samo zajednički mogu postići.

6

Time su u ovoj teoriji obje strane antinomije uzete u obzir a da se nije otišlo u kakvu

jednostranost. Pojedini čovjek, i to samo on, ostaje posljednji zemaljski cilj svakog

društvenog djelovanja i svake politike. Taj pak cilj može biti postignut samo ako se

prizna stvarnost društva i njezinog vlastitog cilja. Ali taj je cilj utemeljen u dobru

pojedinca. Dužnosti koje mi prema društvu ispunjavamo jesu istinske dužnosti – one

nas obvezuju istom moralnom snagom kao i dužnosti prema pojedincima – jer društvo

nije nikakva fikcija. Ono je sredstvo ispunjenja pojedine čovjekove sudbine.

(…) Veliko sučeljavanje u pozadini partijskih snaga te, nažalost, u pozadini eksplozija

bombi, temeljno sučeljavanje o položaju čovjeka u društvu teče između teorija

Aristotela i Hegela. Rijetko je ikada u povijesti postalo tako jasno kao danas koju to

plodonosnu, životno-određujuću i životno-uništavajuću moć mogu imati velike

filozofije. Danas je možda važnije nego ikada u bilo kojem periodu da svaki čovjek koji

razmišlja o svom mjestu u ovom, naoko tako apstraktnom a ipak tako goruće važnom,

području dođe do jasnoće.

8. Moderni filozof Karl Popper također govori o odgovornosti budućnost

čovječanstva onih koji misle. On tvrdi da smo svi mi filozofi, pa čak i onda kada

nismo mudri. Za to je to opasno.

„Svi ljudi su filozofi. Ako i nisu svjesni da imaju filozofske probleme, oni u svakom

slučaju imaju filozofske predrasude. To su većinom teorije koje prihvaćaju kao

samorazumljive: preuzeli su ih iz svog duhovnog okoliša ili iz tradicije... Jedno od

opravdanja za postojanje profesionalne ili akademske filozofije jest nužnost da se te vrlo

rasprostranjene i utjecajne teorije kritičke istraže i provjere...

Nasuprot minucioznim filozofima s njihovim sitničavim problemima, glavnu zadaću

filozofije vidim u tome da kritički razmišlja o svemiru i našem mjestu u njemu te o

opasnoj moći našeg znanja i o našoj sposobnosti da činimo dobro i zlo...

Svi ljudi su filozofi jer zauzimaju ovaj ili onaj stav prema životu i smrti. Ima onih koji

život smatraju bezvrijednim zato što je konačan. Oni zaboravljaju da se isto tako može

braniti suprotna tvrdnja: da nije konačan, život ne bi imao nikakve vrijednosti.

Zaboravljaju da nam stalno prisutna opasnost od gubitka života djelomice pomaže da

shvatimo njegovu vrijednost.“

7

9. Simon Blackburn također govori o važnosti autentičnog filozofskog mišljenja

Jednako kao što inženjer proučava strukture materijalnih stvari tako filozof proučava

strukturu mišljenja. Razumjeti djelovanje strukture i međusobnu povezanost njezinih

dijelova: prepoznavati što bi se dogodilo dobro ili loše u slučaju promjena. Mi možemo

promatrati kostur našeg mišljenja – ostvariti konceptualni inženjering.

Pojmovi i ideje tvore naše mentalno prebivalište. Sa nekim strukturama možemo biti

zadovoljni a neke bi možda trebalo razoriti i početi iznova. No najprije moramo znati

što one jesu.

Filozofska pitanja nisu empirijska pitanja. Ona su potaknuta smorefleksijom. Mi smo

sposobni neprekidno promišljati sami sebe. Sposobni smo razmišljati o stvarima na

uobičajeni način, a zatim promišljati samo naše razmišljanje. Možemo se zapitati,

znamo li o čemu govorimo.

Dobro misliti znači izbjegavati zabune, otkrivati dvosmislenosti, razmišljati samo o

jednoj stvari, čvrsto argumentirati, biti svjestan različitih mogućnosti.

Naše ideje i pojmovi liče na leče kojima gledamo svijet – ta je leća za filozofiju sam

predmet proučavanja; uspjeh se ne mjeri s količinom znanja već sposobnošću nošenja s

morem argumenata i mogućim misaonim zbrkama.

10. Poticaj na misao je potreban jer postoji jedno bolesno uvjerenje da refleksija

nije korisna u praktičnom životu. Blackburn navodi tri razloga protiv.

1. Korisno je filozofski misliti i onda kad se čini da to nema veze sa praktičkim

životom, kad želimo nešto razumjeti zbog samog razumijevanja. To je vrijeme

koje posvećujemo svojem mentalnom zdravlju; kao i naše fizičko zdravlje ono je

samo sebi blagodat. Ono pruža užitak. «Kad smo dobrog fizičkog zdravlja,

tjelovježba nam pričinja ugodu, a kada smo dobrog mentalnog zdravlja,

mentalne vježbe nam pričinjavaju ugodu.»

2. Korisno je filozofski misliti i onda kada je naše mišljenje povezano s praksom.

Kako promatramo ono što činimo određuje način na koji ćemo to nešto učiniti i

hoćemo li to uopće učiniti. Vjerovanje da je budućnost unaprijed određena je

8

filozofsko određenje, ali takvo da paralizira svaki čin. To možemo reći i za

razmišljanje kojim se mirimo s niskim socijalnim položajem ili kojim dolazimo

do zaključka kako smo u biti potpuno sebični, da imamo u vidu isključivo

vlastite interese. Bolesno je naše uvjerenje da je naša ili nečija briga za nekoga

uvijek samo privid ili krinka koja skriva nadu u moguću korist. Oni koji tako

misle imaju manje povjerenja u ljude, manje su susretljivi – teško se upuštaju u

zajedničke pothvate, stalno očekujući prijevaru plaćat će velike troškove

transakcija. Potrebno je promijeniti sliku o ljudskoj prirodi; krivo poimanje

odnosa duha i tijela onemogućuje nam uvid u činjenicu da duh djeluje na tijelo.

Sustav mišljenja je nešto u čemu živimo, kao što živimo u kući. Ako je naša

intelektualna kuća tijesna i natrpana moramo znati koje su bolje strukture

moguće.

3. Treba filozofski misliti i u svakidašnjoj neposrednoj praksi. U protivnom

padamo u neuljuđenu svakidašnjicu. «Usnulost uma rađa čudovišta» (Goya). Pri

tom je bolesno naše uvjerenje da su naši običaji, naša vjera, naša politika bolji

od svih drugih. Rješenje je kritičko buđenje. Ljudi se vole povući u prisan,

ugodan, tradicionalni način života i mišljenja, ne brinuti se mnogo o njegovoj

strukturi i podrijetlu i ne podvrgavati ga kritici. Ipak nije vrijedno živjeti

neispitanim životom.

Što je to filozofija?

1. Filozofija je sustavna misaona aktivnost koja teži objašnjenju temeljnih

principa postojanja svijeta, smisla čovjeka i njegovog djelovanja. Prvo njeno

pitanje je što znači misliti. Jedan od začetnika novovjekovne filozofije Rene

Descartes veže ga uz pitanje o postojanju.

Filozofija, prije svega, traži ono izvjesno, traga za nedvojbenim, za prvim

temeljem. To znači da ona ne smije pretpostaviti prirodu kao postojeću, kao

samorazumljivu cjelinu neživoga i živoga. U traganju za temeljem, mišljenje dovodi u

pitanje i samo sebe. Je li mišljenje onoga koji misli posljednji nužni temelj sve

spoznaje? Ako jest, koje mišljenje? Francuski filozof Rene Descartes kaže da je moguće

9

dvojiti u istinitost svega u meni i oko mene, osim toga da mislim. Njegov je stav:

Mislim dakle jesam. Mišljenje shvaća samo sebe – misliti da mislim, pitati se o svojem

mišljenju, jedan je od načina da se postigne ono nedvojbeno, u što nije moguće

sumnjati.

Ono što spoznajemo su stvari i činjenice. Ukupnost stvari i činjenica nazivamo

stvarnost. Upitno je da li naša spoznaja može „pokriti“ stvarnost, odnosno

možemo li spoznati istinu, imati znanje o nečemu. Zato moramo razlikovati stvari i

činjenice od naših misli o stvarima i činjenicama. Misli o stvarima i činjenicama

nazivamo propozicijama ili sudovima. Oni mogu biti istiniti ili lažni.

Da bismo mogli reći da znamo neki predmet P moramo zadovoljiti tri uvjeta:

Prvi je uvjet, naravno, taj da imam neki odnos prema P: moram smatrati da P ili

misliti ili držati ili pretpostavljati ili vjerovati itd. da P. Ako je P recimo to da 2 + 2 = 4,

onda ja moram smatrati itd. da 2 + 2 jest 4, odnosno da tvrdnja 2 + 2 = 4 vrijedi. Sve te

odnose što ih mogu imati prema P što sam ih spomenuo (smatrati, misliti, držati,

pretpostavljati, vjerovati itd.) možemo podvesti pod zajednički naziv “vjerovanje”. Prvi

je uvjet, dakle, taj da moram vjerovati da P.

Kao drugo, sámo P mora biti istinito. Taj je uvjet prilično jasan. Nemoguće je

naime da predmet znanja bude lažan. Pretpostavimo da taj predmet znanja jest tvrdnja

da 2 + 2 = 5. Ja, naravno, mogu vjerovati da 2 + 2 = 5 i time ispunjavati prvi uvjet što

smo ga spomenuli. No ja nikada ne mogu znati da 2 + 2 = 5 i kad bi me netko pitao “Pa

zašto ne bi mogao znati da 2 + 2 = 5?”, odgovor bi bio prilično jednostavan: “Pa zato

što 2 i 2 nisu 5!”.

Ta dva uvjeta za znanje nisu dovoljna, iako bismo brzopleto mogli pomisliti da

jesu. No malo razmišljanja pokazuje nam zašto nisu. Ja mogu čvrsto vjerovati da je

Saturn veći od Urana i ta je činjenica istinita; no ako u mojem vjerovanju da je Saturn

veći od Urana nema ničega drugog, onda se za mene sigurno ne može kazati kako znam

da je Saturn veći od Urana. Potrebno je, dakle, još nešto, još jedan uvjet.

Potrebno je, naime, da imam nekog razloga da smatram kako je ono u što

vjerujem istinito, odnosno potrebno je da moje vjerovanje bude opravdano. Ja znam da

je sada 12 sati (pretpostavimo da jest) jer vjerujem da je sada 12 sati (prvi uvjet), jer

10

sada uistinu jest 12 sati (drugi uvjet) i jer postoji opravdanje za moje vjerovanje da je

sada 12 sati – pogledao sam na sat, nazvao službu za telefonske informacije o točnom

vremenu itd. (treći uvjet). Za mnoge stvari mogu kazati kako ih znam u tom smislu jer

su razlozi što ih imam za vjerovanje u njih poduprti veoma čvrsto.

Proizlazi, dakle, da je znanje opravdano istinito vjerovanje.

4. „Toma Aquinski u svom djelu Summa Theologiae govori o dvije vrste znanja.

Postoji znanje koje proizlazi iz proučavanja i dobrog korištenja razuma. I postoji

drugačija vrst znanja: ona koja dolazi po ''konaturalnosti''. Ovdje čovjek, sudjelujući na

neki način u naravi kakvog objekta, ko-naturira s njime koji je, da tako kažemo,

utjelovljen u njemu samom. Toma koristi riječ inklinacija (nagnuće, naklonost,

sklonost) – čovjek prosuđuje per inclinationem. To je znanje koje proizlazi iz ljubavi i

sjedinjenosti. (...)

Govoreći o dvije vrste znanja Toma ilustrira što želi reći na primjeru čednosti:

''Do ispravnog suda može se doći na dva načina: jednim načinom po dobrom korištenju

razuma, i drugim, uslijed određene konaturalnosti s onim o čemu se rasuđuje. Tako,

kada se radi o čednosti, ispitujući stvar razumom se dolazi do ispravnog suda ako se

poznaje znanost o moralu; dok onaj tko ima u sebi vrlinu čednosti može doći do

ispravnog suda na osnovu neke vrste konaturalnosti.''

Ovdje je napravljena razlika između onoga tko poznaje znanost o moralu (a tko bi

teoretski mogao biti i sasvim nemoralan) i onoga tko u sebi ima određenu krepost. Ovaj

posljednji vrlinu čednosti posjeduje, sjedinjen je s njom, draga mu je, živi je, i kao

rezultat toga, intuitivno je poznaje. Takva osoba možda nije kadra napisati kakvu učenu

knjigu o njoj, ali njegovo ili njeno ''konaturirano'' (dosl. su-naravljeno) znanje je solidno

i pouzdano.“ (William Johnston, Mistična teologija: znanost ljubavi)

5. Filozofija nas upozorava da propitujemo razloge svojih uvjerenja, bitne razloge

svojega postojanja, da prosuđujemo između različitih uvjerenja i mišljenja.

Filozofija je stoga kritička, ne zadovoljava se danim odgovorima kao jedino

mogućim, vjerojatnim ili istinitim, ona prosuđuje. Kritički razmatrati znači

poljuljati samorazumljivost svakodnevnoga iskustva u kojemu nam se sve čini

poznato.

11

Prosuđivanje može biti činjenično i vrijednosno. Ne prosuđujemo samo o činjenicama,

o njihovoj istinitosti ili lažnosti, već i o ispravnosti ili neispravnosti nekoga stava ili

nečijeg postupka, o dobru i zlu, o moralnom i nemoralnom. Filozofija koja promišlja

pitanja o moralu zove se ETIKA.

Ne vrednujemo samo na području morala. Postoje i druge vrste vrijednosti: istaknimo

ovdje samo dvije: estetske i religiozne. Prvima se bavi ESTETIKA. a drugima

6. Filozofija je dijalog

„U grčkoj riječi dialogos, logos znači ''riječ'', ili radije ''smisao riječi'', a dia-

znači ''kroz'' (a ne znači ''dva''). Dijalog može biti između bilo koliko ljudi, čak i jedna

osoba može ući u dijalog sama sa sobom ako je prisutan dijaloški duh. Predodžba koja

nam se nameće je strujanje smisla koji protječe među nama i kroz nas. A taj zajednički

smisao jest ''ljepilo'' ili ''cement'' što drži ljude i zajednice na okupu.

Usporedimo ovo s riječju rasprava (discussion) koja u engleskom jeziku ima isti korijen

kao udaraljke (percussion) i udarac, potres (concussion). Rasprava je poput neke igre

stolnog tenisa gdje ljudi međusobno napucavaju zamisli, i cilj igre je pobijediti ili

zaraditi bodove za sebe.

No u dijalogu nitko ne pokušava pobijediti. U dijalogu se ne pokušava zaraditi bodove –

ako se razotkrije bilo koja pogreška s bilo čije strane, svi su na dobitku. Ako bilo tko

pobijedi, svi pobjeđuju. Tu ne igramo jedan protiv drugoga nego jedan s drugim.

(David Bohm, O dijalogu)

„Da smo dakle i ja i ti vješti i mudri prepirači, i da smo ispitali sva područja

mišljenja, mogli bismo već od sada nadalje od šale iskušavati naše međusobne snage i -

zametnuvši kao sofisti takav boj - jedan drugome govorom pobijati govor. Ali ovako,

jer smo neznalice, htjet ćemo ponajprije ogledati naša mišljenja u njihovu međusobnu

odnosu: što su zapravo i da li nam se međusobno slažu ili se nikako ne slažu... Kad je to

tako, što ćemo drugo negoli mirno, kao ljudi koji imaju mnogo vremena, opet razmotriti

- ne ljuteći se nego uistinu nas same istražujući - kakve su te pojave u nama?

(Platon, Teetet)

„Temeljni model sveg sporazumijevanja jest dijalog, razgovor. Kako je poznato,

razgovor nije moguć ako jedan od partnera vjeruje da je u bezuvjetno nadmoćnoj

12

poziciji nad drugim, recimo na taj način da tvrdi da posjeduje prethodno znanje o

predrasudama u koje je drugi zapleten. On se time zatvara u vlastite predrasude.

Dijaloško sporazumijevanje u načelu je nemoguće ako se bilo koji od partnera u

dijalogu zbilja ne oslobađa za razgovor. Tako primjerice postoji slučaj kad netko u

društvenom ophođenju igra ulogu psihologa ili psihoanalitičara i iskaze drugoga ne

uzima ozbiljno u njegovu smislu, nego zahtijeva da ih prozre na psihoanalitički način.

Partnerstvo na kojem počiva društveni život u takvu je slučaju razoreno.“

(Hans-Georg Gadamer, Čitanka)

Naravno, neizbježno je da vjerujem da sam ja u pravu a sugovornik koji se sa

mnom ne slaže u krivu. To jednostavno slijedi iz toga da govorim ono što vjerujem da je

istina - da vjerujem da je istina to što kaže moj sugovornik koji se sa mnom ne slaže, tad

bih govorio isto što i on, i opet bih vjerovao da sam u pravu. To se ne da izbjeći. Ipak,

ključno je da to svoje uvjerenje da sam u pravu otvorim za mogućnost da i nije tako. Da

to uvjerenje ne držim kao fiksirano i nepobitno nego kao jedno privremeno stajalište

koje sam voljan napustiti ukoliko mi sugovornik ukaže na neko bolje. Tek to iskreno

dopuštanje mogućnosti da sam ja u krivu a sugovornik u pravu (koliko god nam se

takav ishod najčešće ne sviđao) omogućuje raz-govor. (davor, Uvod u filosofiju)

7. Filozofija je ljubav prema mudrosti. Nema mudrosti bez ljubavi. Ona ju pokreće

i čini mogućom.

„Riječ filosofos stvorio je po svoj prilici Heraklit. (…) Aner filosofos je onaj hos filei to

sofon, koji voli sofon: filein, voljeti, znači ovdje što i u Heraklita: homologein, govoriti

kao što govori Logos, tj. odgovarati Logos-u. To odgovaranje u skladu je sa sofon.

Sklad je harmonia. To da se dva bića uzajamno prilagođavaju, da se oba izvorno

prilagođuju jedno drugome, budući da su upućena jedno na drugo, ta je harmonia ono

čime se odlikuje filein, voljenje, mišljeno heraklitovski. Aner filosofos voli sofon.“

(Martin Heidegger, Što je to filozofija)

No, ljubav prema mudrosti ima još jedno značenje:

„Grčka riječ filosofos nastala je kao suprotnost riječi sofos. Ona označava čovjeka koji

voli spoznaju za razliku od čovjeka koji je sebe nazvao znalcem jer posjeduje znanje.

Taj smisao riječi očuvao se do danas: bit filosofije je traženje istine, a ne posjedovanje

istine… Filosofija znači: biti na putu.“

13

(Karl Jaspers, Uvod u filosofiju)

14

DODACI

1. Joseph Bochenski (1902-1995.) poljski filozof

Veći dio svoga radnog vijeka predavao filozofiju na sveučilištu u Fribourgu u Švicarskoj. Najviše se bavio logikom i suvremenom filozofijom. Pisao je knjige na čak šest jezika, a sve su one imale brojna izdanja i prijevode na mnoge jezike.

Tekstovi koje izvađeni su iz knjige "Uvod u filozofsko mišljenje" poglavlje Društvo . Knjiga je nastala iz niza predavanja koja je autor držao na njemačkom radiju, dakle za široku publiku, a ne za stručnjake ili studente. Postigla je izvanredno veliku nakladu i prevedena na mnoge druge jezike.

2. Aristotelovo učenje o kategorijama

Izraz ousia iz Aristotelova spisa Kategorije latinski su prevoditelji preveli substantia, odakle dolazi naša riječ “supstancija”. Supstancije su osnovna vrsta stvari. Riječ substantia dolazi od riječi sub, “ispod” i stare, “stajati”. Kada malo bolje pogledamo gornju klasifikaciju, jasno nam je zašto je upravo riječ substantia izabrana kao prijevod Aristotelova izraza ousia. Aristotel je, kao što smo kazali, svoje predmete (opće i pojedinačne) nazvao ousiai zato što su oni primarna vrsta stvari, ono što zapravo postoji (a to znači grčka riječ ousia). Prijevod pak substantia naznačuje zašto su predmeti primarni: oni “stoje ispod”, oni leže u osnovi svojih svojstava. Pojedinačni predmet Sokrat leži u osnovi svih svojstava što ih ima; kad ne bi bilo pojedinačnog predmeta Sokrata, ne bi bilo ni njegove pameti, boje njegove kose, njegove visine itd. – ne bi bilo nijednog njegova svojstva. Isto vrijedi i za opći predmet – kad ne bi bilo njega, ne bi bilo ni općih svojstava. Zato su predmeti primarni u odnosu na svojstva: oni leže u osnovi svojstava, “stoje ispod” njih.

Aristotel uočava razliku među vrstama svojstava. Svojstva nisu različita samo po tome što su neka pojedinačna, a neka opća. Razlika ide i dalje: svojstva možemo nekako klasificirati. Ivana je pametna, list je žut, Marko je hrabar – svojstva što smo ih naveli odgovaraju na pitanje kakav je subjekt koji ih posjeduje. Stoga ta svojstva označavaju kvalitete (kakvoće) subjekta. No Ivana je i visoka 1,70 cm – to svojstvo odgovara na pitanje kolika je ona pa stoga ono označava njezinu kvantitetu (kolikoću); ona je sada u Zagrebu – to svojstvo odgovara na pitanje gdje je Ivana pa stoga označava mjesto na kojem se nalazi; ona je Markova sestra – to svojstvo odgovara na pitanje što je ona u odnosu na Marka pa stoga označava relaciju (odnos) u kojem se nalazi. Različite vrste svojstava, dakle, možemo klasificirati kao kvalitete, kvantitete, oznake mjesta, oznake relacije itd. Aristotel to formulira tako što kaže da se svojstva klasificiraju u kategorije: svako svojstvo jest neka kategorija subjekta (predmeta). Na neki su način i supstancije kategorije: ovaj ovdje predmet koji stoji ispred nas jest Ivana i čovjek – time odgovaramo na pitanje što je ovo ispred nas pa stoga označavamo supstanciju. Supstancija, tako, odgovara na pitanje “Što?” postavljeno o nekoj stvari.

3. Karl Raimund Popper (1902 – 1994) austrijski filozof

Filozof Karl Raimund Popper, jedan od najvećih filozofa 20. st. O njegovu golemom utjecaju na znanost i politiku našega doba svjedoče izjave mnogih Nobelovaca i glasovitih političara. Sir Peter Medevar, dobitnik Nobelove nagrade za medicinu, izjavio je da je Popper najveći teoretičar znanosti koji je ikada živio. Slično su se o njegovoj filozofiji izrazili i drugi Nobelovci, njegovi bliski suradnici, koautori i učenici. O političkoj filozofiji Karla Poppera, za koju je odlikovan plemićkom titulom Ujedinjenog kraljevstva, najpovoljnijim su se riječima izražavali mnogi ugledni politolozi. Njemački kancelari Schnmidt (socijaldemokrat) i Kohl (konzervativac) napisali su predgovore za knjige o njegovoj filozofiji.

15

Jasnoća njegove misli i jednostavnost njegova stila karakteristike su kojima plijeni pažnju široj čitalačkoj publici. On je kritičar pozitivističke i “retoričke” filozofije, a među političarima i politolozima kao veliki liberal i kritičar filozofskih korijena totalitarizma. Zbog toga njegova filozofija u zemljama koje su se oslobodile komunističkih režima, s velikim zakašnjenjem upravo danas doživljava veliko uskrsnuće.

Na stranici Socijalne filozofije dostupne su Popperove knjige: Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji i U potrazi za boljim svijetom.

4. Simon Blackburn, profesor filozofije na Sveučilištu u Cambridgeu,

Njegova knjiga Poziv na misao, poticajni uvod u filozofiju, iz koje smo naveli izvadke u natuknicama 9 i 10, prevedena je i na hrvatski jezik (AGM Zagreb,2002). Opširniji prikaz te knjige nalazi se u filozofskom časopisu Prolegomena i dostupan je u PDF- formatu

16