UVOD

Masti i masna ulja su organski spojevi s velikom ulogom u izgradnji živih bića. Masti su polučvrsti ljekoviti preparati za spoljašnju upotrebu, namjenjeni za liječenje kože, sluznice i rane. Sadrže lijekovite ili zaštitne supstancijee rastvorene, suspendovane ili emulgovane u prikladnoj podlozi. Prema kemijskom sastavu su esteri glicerola i viših masnih kiselina pa se svrstavaju u trigliceride, a također i u širu skupinu spojeva koji se zovu lipidi. Ne otapaju se u vodi, ali se otapaju u organskim otapalima. Masti su spojevi sa zasićenim masnim kiselinama (palmitinska, stearinska), te su zato pri sobnoj temperaturi u krutom ili polukrutom agregatnom stanju, a ulja spojevi sa nezasićenim masnim kiselinama (oleinska, linolna, linolenska) pa su zato pri sobnoj temperaturi u tekućem agregatnom stanju. Živim bićima masti služe kao gradivna tvar i za prehranu. Iz njih se dobiva dvostruko više energije po jedinici mase nego iz bjelančevina i ugljikohidrata. Također su važne kao otapalo za vitamine A, D, E i K koji se bez masti ne bi mogli iskoristiti. Masti su nužne u čovjekovoj prehrani i kao izvor nekih masnih kiselina koje se potrebne organizmu, a ne može ih sam proizvesti, pa ih zovemo esencijalne masne kiseline (kao što je arahidonska kiselina). U modernoj prehrani prednost imajubiljna ulja (kao što je maslinovo ulje) jer sadrže nezasićene masne kiseline, dok su neke vrste ulja dobar izvor omega-3masnih kiselina. Nekada su ljudi lovili životinje za prehranu pa su iz njih dobivali životinjske masti, koje se i danas koriste za prehranu, a koje se osobito nalazi u mesu, no većinu životinjskih masti koristi se u hladnijim krajevima (Island, Grenland iArktik, a koriste ih npr. Tibetanci i Eskimi). Previše masti uzrokuje debljinu (pretilost). Lijekovite masti na običnoj temperaturi imaju polučvrstu konzistenciju, koja mora biti takva da se mogu lako razmazati na oboljelo mjesto u tankom sloju koje se može dugo zadržati na mjestu aplikacije i omogućiti trajan kontakt lijeka s kožom. Naziv unguenta potiče od latinske reči ungere - što znači uribati. Da se formuliše dobra lijekovita mast potrebno je poznavati fizičko - hemijska svojstva i lijekovite supstancije i podloge koja se smatra pogodnom za dati lijek i temperatursku situaciju

1. IZRADA MASTI

Izrada masti-rastvora se vrši tako što se lijekovita supstancija ako je liposolubilna rastvori u podlozi uz blago zagrevanje. Lijekovitu supstanciju možemo da predhodno rastvorimo u nekom organskom rastvaraču u kome se rastvara, pa se mješanjem ili blagim zagrijevanjem rastvarač odstrani. Tako se mogu izrađivati lijekovite masti sa kortikosteroidima, a kao rastvarač može se uzeti i hloroform.

Masti tipa suspenzije susrećemo najčešće, sadrže lijekovitu supstanciju suspendovanu u obliku finih čestica. Ph. Jug.III normira veličinu čestica u mastima - suspenzijama do 60 mikrona. Ph.Jug.III u nekim slučajevima traži da se za ove masti talozi izrade "ex tempore" i da se ostave vlažni u cilju spriječavanja aglomeracije. Masti-suspenzije se izrađuju tako što se usitnjeni praškovi pomješaju sa podlogom, dodajući malo po malo podloge. Može da se otopi malo podloge ali to se izbjegava, jer otopljena podloga može bolje da rastvara praškaste supstancije koje onda mogu da iskristališu u podlozi.

Savremeni princip izrade masti tipa suspenzije je težnja da se lijek što bolje distribuira u podlozi, ali se ne stvaraju zasićeni rastvori iz kojih bi lijekovita supstancija mogla da iskristališe. Masti tipa emulzije rade se topljenjem. Topljenje pri izradi masti tipa emulzije vrši se tako što se istope zajedno sve komponente koje se tope na višoj temperaturi. Međutim, ovaj način se izbijegava zbog stvaranja eutektičkih smiješa, pa se masti-emulzije rade tako što se pomješaju zajedno sve liposolubilne komponente, a posebno hidrosolubilne komponente, pa se i jedne i druge zagrijavaju na 70°C. Zatim se vodena faza dodaje masnoj fazi uz stalno mješanje do potpunog glađenja. Ovaj način izrade masti emulzija daje Ph.Jug.III kod Unguentum emolliens.

U apoteci masti se rade u porculanskom tarioniku pomoću pistila. Ako se masti rade u pateni ona mora biti izrađena od nerđajućeg čelika ili emajlirana. Osim primjene tarionika i pistila, masti se mogu raditi i na staklenoj ploči, gdje se pomoću špatule usitni prašak i pomješa podloga. Da bi jedna lijekovita mast bila dobro napravljena mora se dobro homogenizirati. Za homogeniziranje masti koristimo mješalice i mlinove sa valjcima. Za pakovanje i ekspediciju lijekovitih masti koriste se tegle od porcelana, stakla ili plastike i tube. Najbolji način pakovanja lijekovitih masti je pakovanje u tube, u kojima je mast zaštićena od svih spoljašnjih faktora kvarenja, a primjena masti iz tube je higijenska i pogodna za doziranje. Neke se lijekovite masti moraju raditi sterilno, to se izričito traži kod masti za rane i masti za oči. Masti sa kortikosteroidima takođe treba da se rade sterilno jer kortikosteroidi smanjuju imunobiološku sposobnost organizma pa se još i kombinuju sa antisepticima. Podloge za lijekovite masti se sterilišu metodom 1. po Ph.Jug.III.

2

2. ISPITIVANJE MASTI

Ispitivanje lijekovitih masti mogu biti raznovrsna, ali za procjenu njihovog kvaliteta i stepena čistoće veoma su važna ispitivanja procenta aktivnog principa, stepena sterilnosti, ispitivanje sposobnosti primanja vode, tipa emulzionih podloga, konzistencije, stabilnosti otpuštanja aktivnog principa kao i stepena disperziteta.

Sposobnost podloge i lijekovite masti da primi vodu izražavaju se vodenim brojem. Vodeni broj je broj koji pokazuje koliko grama vode može da primi 100g masti i da je trajno zadrži. Određivanje vodeng broja vrši se destilacijom pomoću vodene pare i to Ph.Jug.III Karl-Fisherovom metodom

3. DOBRE I LOŠE MASTI

Loše masti

Loše masti sadrže pretežno zasićene ili trans masne kiseline. One podižu razinu lošeg kolesterol, uzrokuju dijabetes i debljanje, bolesti srca i žila, mogu biti i kancerogene.

Zasićene masne kiseline

Zasićene masne kiseline nalaze se u proizvodima životinjskog podrijekla: mesu, jajima i mliječnim proizvodima. Zastupljene su i u nekim biljnim proizvodima kao što su kokos i kikiriki.

Trans masne kiseline

Ove masne kiseline nalaze se uglavnom u prženoj prerađenoj hrani, npr. u kokicama koje kupujemo u kinu te u čipsu. One su umjetno proizvedene i služe kako bi konzervirale hranu. Zato čips ili pommes frites iz McDonaldsa mogu stajati mjesecima bez da promjene boju, oblik ili okus.

Dobre masti

Nalaze se u biljnim proizvodima, orašastim plodovima te u ribi. Izvori nezasićenih masnih kiselina su:

Ulja: Maslinovo, laneno, soja, kanola Orašasti plodovi: brazilski orah, indijski orah, običan orah, pistacija, lješnjak Razne ribe: Tuna, losos, sardina, haringa..

3

Nezasićene masne kiseline dijele se na jednostruko (mono) i višestruko (poli) nezasićene. Obično se u ribi nalazi najveća koncentracija višestruko nezasićenih kiselina dok u orašastim plodovima i avokadu prevladava jednostruko nezasićena kiselina.

Ako ne volite jesti ribu ne brinite,i bez nje se možete zdravo hraniti. Naime jednostruko nezasićene u metabolizmu se pretvaraju u zasićene (Omega 3) kiseline.

Kako prepoznati dobre masti?

Masti koje su na sobnoj temperaturi u krutom stanju su zasićene, npr. maslac, svinjska mast… Masti koje su na sobnoj temperaturi u tekućem stanju su nezasićene. To su maslinovo ulje, laneno ulje…

Ovo pravilo vrijedi samo za čiste masti, ne i za namirnice. Orah je u krutom stanju, ali sadrži uglavnom nezasićene (zdrave) masti.

4. PASTAE – PASTE

Paste su lijekoviti preprati namjenjeni za spoljašnju upotrebu koji sadrže znatnu količinu praškastih supstancija te zbog toga imaju žilavu konzistenciju, po čemu se razlikuju od masti. Nanesene na oboljele dijelove kože djeluju površinski pa se u vidu pasta aplikuju lijekovi koji treba da djeluju alkalno: antiseptici, lokalni anestetici, keratoplastici itd. Čvrsta suspendovana faza u masnoj podlozi nalazi se u različitim količinama u pastama, najčešće 30 % do 70 %, dok u pastama koje propisuje naša farmakopeja sadržaj čvrste faze je 50 %. Kao čvrste komponente u sastav pasta ulaze supstracije koje posjeduju moć apsorpcije: talk, bolus alba, cink-oksid, kalcijum-karbonat, skrobovi itd. Masna spoljašnja faza sastoji se iz: ugljovodonika, vazelina, vegetabilnih ulja, glicerola, lanolina. Da bi dobio dobar preparat osnovno je pri izradi pasta da se postigne dobar homogenitet i zadovoljavajući stepen disperziteta čvrstih faza. Praškaste supstance se moraju prosijavati kroz sita 0,15 mm, da bi se razbile grudvice praška, a pri izradi pasta, uvijek treba masnu fazu dodavati rastopljenu, da se razbiju nastali agregati praškastih komponenti, koji su nastali pri kontaktu masne i čvrste faze uz stalno mješanje. Da bi se postigali što bolji disperzitet čvrste faze.Paste se po konzistenciji mogu podjeliti na:

- pastaemollae - paste koje imaju mekšu konzistenciju,- pastaedurae - paste sa čvrstom konzistencijom.

Konzistencija pasta zavisi od sadržaja praškastih komponenti, ukolikosadrže veću količinu praškastih komponenti imaju čvršću konzistenciju.Paste popropisima PhJug.II i Ph.Jug.III spadaju u pastae durae, jer sadrže 50% praškastih supstanci.

4

5. IZBOR PODLOGA

Pošto ne postoji univerzalna podloga to se izbor podloge za pojedine slučajeve mora individualno rješavati. Pri tome se mora voditi računa o konzistenciji i stabilnosti gotovog proizvoda, o kompatibilnosti podloge sa aktivnim principima, o tehnološkim problemima pri izradi preparata, kao i o oboljenju i stanju kože. Podloge ne smiju da draže kožu i sluzokožu, pogotovu za primjenu na ozlijeđenu kožu, na oči, sluzokožu i rane. Podloge sa polietilenglikolima i silikonima ne smiju se primenjivati na oči.Na izbor podloge utiču i fizičko-hemijska svojstva aktivnih principa iz kojih se izrađuju masti.

Način primjene i odstranjivanje ljekovite masti sa mjesta primjene takođe se moraju uzimati u obzir. Kod izbora podloga mora se voditi računa i o dozama eksterno aplokovanih ljekovitih supstancija, pošto doze znatno variraju naročito u odnosu na jedinicu površine, stanje kože i način primjene. S biofarmaceutskog aspekta podloge za ljekovite masti moraju lako i brzo da otpuštaju supstanciju. Podloge koje se upotrebljavaju za izradu masti mogu se svrstati u tri grupe i to:

1. Bezvodne podloge2. Podloge sa vodom3. Podloge rastvorljive u vodi.

Bezvodne podloge:

a) ugljovodonicib) gliceridic) apsorpcione bazed) silikoni

Podloge sa vodom:

e) podloge emulzije voda/ulje

f) podloge emulzije ulje/voda

5

Podloge rastvorljive u vodi:

g) polietilen glikolih) organski hidrogelii) neorganski hidrogeli.

Oficinalni primjeri podloga:

a) Excipiens ad unguenta antibiotica (Ph.Jug.III) Excipiensadoculenta(Ph.Jug.III) ExcipienssimpIex(FMII) Unguentumparaffini(FMIn) Excipiensadunguenta(Ph.Jug.II)

b) Unguentum simplex (Ph.Jug.II)c) Excipiens ad unguenta (Ph.Jug.III)

Excipiensadoculenta(Ph.Jug.III) Excipienslanacoli(Ph.Jug.III)Excipiensemulsificans(PhJug.nI)Ceraelanaeunguentum(FMUI)Parafiniunguentum(FMIn)- e) Excipiens lanacoli aquesum (Ph.Jug.III) Ceraelanaeunguentum(FMIII)Unguentumemolliens(Ph.Jug.nI)

f) Excipiens emulsificans aquosum (Ph.Jug.III)Excipiensemulsificansanionicum (FMIII)Excipiensstearicum (FMIII)Excipiensglyceroli (FM)

g) Excipiens macrogoli (Ph.Jug.IlI)h) Glyceroli unguentum (Ph.Jug.III)

MethyIcellulosigelum (FMIII)

Bezvodne podloge

a) Podloge s ugljovodonicima: Kao sirovine za izradu podloga s ugljovodonicima koriste se - Vaselinum album et flavum, Paraffinum liquidum Paraffinum solidum i Plasti - baze. Ove sirovine su visoko molekularna jedinjenja ugljovodonika čija se konzistencija kreće od tečne do čvrste. To omogućuje da se kombinacijom u raznim odnosima dobiju podloge željene konzistencije. Kad su dobro prečišćeni veoma su stabilni, što je odlika ugljovodonika.

6

Paraffinum liquidum (tečni - parafin) - to je prečišćena smjesa viših tečnih ugljovodonika od C18 - C24, koji se dobijaju pri destilaciji nafte. Ph.Jug.III traži da se specifična gustina kreće od 0,865 - 0,890.

Pored Paraffinum liguidum, koji se još naziva i teško parafinsko ulje, koristi se i Paraffmum subliquidum, tzv. lako ulje, koje sadrži ugljovodonike od C15 do C20.

Tečni parafin se upotrebljava u podlogama sa vazelinom, kome se dodaje da mu smanji viskozitet i poboljša otpuštanje aktivnih principa, zatim za izradu vještačkog vazelina i kao masna faza u mnogim podlogama. Zbog velike stabilnosti dosta se koristi i za izradu raznih kozmetičkih kremova.

Pri izradi ljekovitih masti tipa suspenzije, tečni parafin se koristi i za razgibavanje i usitnjavanje čvrstih supstancija pri čemu spriječava aglomeraciju usitnjenih čestica.

Paraffinum solidum (čvrsti parafin) je prečišćena čvrsta smjesa, pretežno zasićenih viših ugljovodonika koji se dobijaju iz ozokerita ili pri destilaciji nafte. Čvrste je strukture, treba da ima tačku topljenja po Ph.Jug.III od 50-57°C. Upotrebljava se za očvršćavanje konzistencije mekih podloga, za izradu veštačkog vazelina i kao zamjena za vosku u kozmetičkim preparatima.

Vaselinum (vazelin) je prečišćena i izbjeljena polučvrsta smjesa ugljovodonika, koja se dobija iz ostatka nakon destilacije nafte. Vazelin je koloidina disperzija alifatičnih, tečnih ugljovodonika (od C18-C24) u čvrstim ugljovodonicima (od C25-C30). Sastav vazelina varira prema porijeklu PhJug.II je pored bijelog vazelina propisivala i žuti neizbjeljeni vazelin (Vaselinum flavum).

Konzistencija vazelina zavisi od mikroskopskih vlakana koji izgrađuju strukturu u koju je utopljen tečni dio. Dobar vazelin ima meku konzistenciju, izvlači se končasto i na koži ostavlja tanak homogen film.

Vazelin se dosta upotrebljava kao podloga za ljekovite masti, kako sam tako i u kombinaciji sa drugim podlogama. Nedostatak mu je što ne prima vodu ali se to može korigovati dodatkom Cerae lanae ili odgovarajućim emulgatorima.

Dugom upotrebom vazelin može da izazove nadražaj kože poznat u dermatologiji kao akantoza.

Veštački vazelin se dobija topljenjem smeše tečnog i čvrstog parafina 3 u odnosu 4:1.

Plasti - baze - su vještački proizvodi dobijeni miješanjem 95% mineralnog ulja sa 5% čvrstih polietilenglikola (Mr oko 1300).

Plasti baze su meke konzistencije slične vazelinu, homogene su, neutralne i ne draže kožu.

7

Osobine podloga sa ugljovodonicima. Podloge ovog tipa su stabilne, ne užegnu sa stajanjem, kompatibilne su sa skoro svim lekovitim supstancijama, pogodne su za izradu masti sa ljekovitim supstancijama kojima se dovoljno ne poznaju osobine i stabilnost. Ove podloge imaju pogodnu konzistenciju, dobro prijanjaju za kožu, jeftine su itd.

Nedostatak ovih podloga je da ne prodiru u kožu. Zapušavaju pore na koži, prljaju i maste, teško se spiraju.

Podloge tipa ugljovodonika su za primjenu ljekovitih supstancija koje draže kožu (ditranol). kao i za one koje treba da djeluju površinski (na pr.salicilna kiselina, sumpor). Zbog svoje stabilnosti veoma su pogodne za izradu masti sa antibioticima.

b) Podloge sa pravim mastima (gliceridima): Ova grupa obuhvata čitav niz prirodnih i sintetskih proizvoda koji se danas rijetko sami koriste kao podloge. Više se koriste kao dodaci drugim podlogama kao zamašćujuća sredstva.

Biljne i životinjske masti i ulja su uglavnom smjese estera glicerola s višim masnim kiselinama - palmitinskom, stearinskom, oleinskom, linolnom i linoleinskom. Njihova konzistencija zavisi od odnosa zasićenih i nezasićenih masnih kiselina.

Adeps suillus (Axungia porci, svinjska mast) je tokom prošlog stoljeća bila najvažnija podloga. Danas se veoma malo koristi, međutim u vanrednim prilikama predstavlja lako dostupnu i pogodnu podlogu.

Koža veoma dobro podnosi svinjsku mast. Međutim njena konzistencija znatno varira sa temperaturom i lako se oksidiše.

Olea pinguia (Olea vegetabila, biijna ulja) koriste se u kombinaciji sa drugim podlogama da im omekšaju konzistenciju i poprave emulijentna svojstva, smanjuje isušujuće i odmašujuće dejstvo. Biljna ulja imaju veliku primjenu za izradu kozmetičkih kremova.

Ulja su podložna oksidaciji i ne primaju vodu. Procesom hidriranja dvostrukih veza povećava im se stabilnost i dobijaju konzistenciju masti (na pr. Oleum Arachidis hydrogenatum)

Voskovi (Cera alba i Cera flava, Cetaceum) su estri viših masnih monohidroksilnih alkohola sa masnim kiselinama. Voskovi su dosta stabilni i oksidišu se tek dužim stajanjem. Pošto imaju čvrstu konzistenciju primjenjuju se za oćvršćivanje podloga do željene konzistencije.

Cera lanae (Lanolinum anhydricum, lanolin) sastoji se iz mješavine raznih estera viših alkohola sa višim masnim kiselinama. Od alkohola koji ulaze u sastav estera u lanolinu najpoznatiji su holesterol i izoholesterol koji daju lanolinu veliku sposobnost emulgovanja vode gradeći emulziju voda/ulje.

Lanolin ima žiroku primjenu u farmaciji i kozmetici. Lako se oksidiše pa je zbog toga inkompatibilan s ljekovitim supstancijama osetljivim na oksidaciju (na pr. antibiotici). Lanolin ima neprijatan miris stajanjem mijenja boju, ima žilavu konzistenciju, podlogama daje ljepljiva svojstva. Kod nekih osoba izaziva alergiju.

Danas se proizvodi čitav niz derivata lanolina koji se koriste kao njegova zamjena. To su acetilirani, hidrirani, etoksilirani i ekstrahovani produkti lanolina.

8

Lanacoli (Alcoholia lanae, lanolinski alkoholi) su mješavina sterola i alifatičnih alkohola ekstrahovanih iz lanolina kao neosapunjivi dio. Imaju čvrstu konzistenciju sličnu vosku, bez mirisa su, blijedo žute boje. Sadrže oko 30% holesterola.

Lanolinski alkoholi se koriste za izradu podloga za ljekovite masti, naročito podloga tipa apsorpcionih baza i emulzionih podloga tipa voda-ulje.

Osobine podloga tipa glicerida. Podloge ovog tipa koža dobro podnosi, dobro otpuštaju aktivne principe ali im je konzistencija meka naročito na višim temperaturama. To se otklanja dodatkom voskova. Slabo primaju vodu (sem lanolina), lako se kvare i užegnu.

c) Podloge tipa apsorpcionih baza - su podloge koje mogu da prime vodu (emulguju) i tako nagade emulziju. Ime apsorpcione baze ili podloge dobile su baš zbog ove sposobnosti da vežu (emulguju) vodu.

Apsorpcione podloge služe za izradu ljekovitih masti sa i bez dodatka vode. Podloge ovog tipa najvećim dijelom se sastoje od mješavine vazelina i lanolina, lanolinskih alkohola ili holesterola, kao i drugih emulgatora.

d) Podloge sa silikonima: Silikoni su organska jedinienia silicijuma u kojima su atomi silicijuma vezani preko kiseonika. Po fizičkim i hemijskim osobinama slični su parafinima.

Kao emulgatori u oficinalnim podlogama ovog tipa koriste se samoemulgirajućivoskovi polietilenglikol esteri masnih kiselina (Poly-sorbati), sapuni alkalnih metala.

Emulzije ulje-voda su stabilnije kada se za njihovu izradu upotrebe kombinovani hidrosolubilni i liposolubilni emulgatori. Takva mješavina predstavlja kompleksni emulgator i Ph. Jug.III vodi ga kao oficinalnu Ceru emulsificans.

Kao masna faza ovih kremova upotrebljava se tečni i čvrsti parafin, vazelin, biljna ulja, hidrirana ulja, cestil stearil alkohol.

Vodena faza sadrži često pored emulgatora sredstva koja se dodaju da spriječe ili uspore gubitak vode. U te svrhe najčešće se koriste propilen-glikol, glicerol, sorbitol i dr.

Podloga ovog tipa sadrže znatnu količinu vode i do 80%, što ih čini vrlo ekonomičnim podlogama. Zbog prisutne vode napadaju ih mrkroorganizrni pa se moraju konzervirati. Za to se koristi Pulvis conservans 0,10% i kalcijeva so sorbinske kiseline 0,27%.

Emulzione podloge ulje-voda imaju lijep izgled, lako se nanose na kožu i sluzo- kožu, vlažne ekceme i rane, pošto je voda spoljašnja faza. Prisustvo velike količine vode omogućuje da se primjene i na velike površine tijela i na kosmate dijelove. Ne zapušavaju pore kože, ne izazivaju neprijatan osećaj masnoće, zbog isparavanja vode hlade.

Vodeni kremovi su pogodni za izradu masti s velikim brojem ljekovitih supstancija, npr. sa lokalnim anesteticima, nekim antihistaminicima, sumporom, peru balzamom, katranom, solima tečnih metala, ditranolom, jodom, taninom i dr.

Stearinski kremovi - Ovi kremovi takođe su emulzije ulje/voda u kojima kao emulgator služi sapun stearinske kiseline i sadrži 15-30% masne faze. Najveći dio masne faze sastoji se iz stearinske kiseline od koje je saponifikovano samo 10-20% a ostatak se nalazi kao slobodna kiselina.

9

Za saponifikaciju stearinske kiseline koriste se karbonati ili hidroksidi kalijuma i natrijuma, zatim boraks, a u novije vreme razni amini, najviše trietanolamin.

Izbor saponifikujućih sredstava je važan jer od toga zavise i osobine dobijenog krema. Karbonati nisu pogodni, jer CO2 koji se razvija pri izradi ostaje u kremu, pa docnije polako iščezava i ostavlja u kremu šupljine. Kalijum hidroksid daje mekše, a natrijum hidroksid čvršće stearate. Boraks daje kremove lijepe bijele boje, ali vremenom postaju zrnasti. Trietanolamin daje dobre kremove, pogodne konzistencije i male alkalnosti, pa se zato najviše i preporučuju.

Stearinski kremovi sadrže obavezno i neko higroskopno sredstvo da se spriječi gubitak vode iz krema. Najčešće se koriste glicerol, sorbitol, propilenglikol i drugi.

Prednost stearinskih kremova je što primjenom na koži ne ostavljaju vidljivu prevlaku, pa se mogu primjenjivati i danju. Pogodne su za hidro i liposolubilne ljekovite supstancije. Nedostatak ovih kremova kao podloga je to da su sapuni i zbog toga su inkompatibilni sa kiselinama i kiselo reagujućim supstancijama. To ograničava njihovu primjenu.

Stearinski kremovi se mogu raditi na više načina. Najviše primjenjivan postupak je da se stearinska kiselina zagrije na 85°C, rastopi, a u posebnom sudu se zagrije glicerol, voda i sredstvo za saponifikaciju, pa se istopljena stearinska kiselina dodaje malo po malo u vodenu fazu uz miješanje, miješa se i grije još oko 10 minuta i zatim ohladi uz stalno miješanje. Kada se saponifikacija izvodi sa aminima treba voditi računa da se oni ne smiju dugo zagrijavati, te se dodaju vodenoj fazi tek kada je ona postigla potrebnu temperaturu.

10

ZAKLJUČAK

Masti su smjese organskih spojeva koji su po kemijskoj strukturi trigliceridi, odnosno esteri dugolančanihmasnih kiselina i alkohola,glicerola, a pripadaju velikoj skupini lipida. Masti predstavljaju, nakon ugljikohidrata, glavni i rezervni izvor energije za naš organizam, a osim toga, omogućuju apsorpciju tvari topljivih u mastima, posebno vitamina A, D, E i K. Također, sudjeluju u izgradnji stanica, štite naše organe i organizam od ekstremnih temperatura i bitan su izvor masnih kiselina. Masne kiseline se dijele na zasićene inezasićene, dok se nezasićene dijele na mononezasićene i polinezasićene. Razlikuju se po vrsti kemijskih veza unutar molekule, pa tako kod nezasićenih masnih kiselina postoji jedna (mono-) ili više dvostrukih veza (poli-) između ugljikovih atoma. Najpoznatije polinezasićene masne kiseline su omega masne kiseline koje su važne za kardiovaskularno zdravlje, dok su trans masne kiseline, koje nastaju proizvodnjom čvrste masti iz tekućih biljnih ulja, izrazito štetne za naše zdravlje. Primjeri nezasićenih masnih kiselina uključuju palmitoleinsku, oleinsku, linolnu, linolensku i arahidonsku kiselinu, dok zasićene masne kiseline su npr. laurinska, miristinska, palmitinska i stearinska. U prirodi se masti javljaju u dva agregatna stanja, pa su tako esteri nezasićenih masnih kiselina glavni sastojci ulja, a esteri zasićenih masnih kiselina glavni su sastojci krute masti. Izvor zasićenih masnih kiselina je uglavnom hrana životinjskog porijekla, dok izvor nezasićenih masnih kiselina predstavljaju ulja biljnog porijekla, orašasti plodovi i riba. Naš organizam može sintetizirati sve masne kiseline koje su mu potrebne, osim linolenske i linolne kiseline, te se one nazivaju esencijalnim masnim kiselinama i moraju se unositi hranom.

LITERATURA

1. Dr Mirjana Strupar, Praktikum iz Farmaceutske tehnologije II dio2. Asmir Alidžić,Praktikum iz mikrobiologije sa parazitologijom,2015

Internet

1. http://definicijahrane.hr/definicija/hranjive-tvari/masti/2. http://www.krenizdravo.rtl.hr/prehrana/dobre-i-lose-masti-naucite-ih-raspoznavati3. http://www.mastiatlanta.com/

12