Embed Size (px)
Citation preview
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
KOMUNIKOLOGIJA
MEDIJI U BOSNI I HERCEGOVINI,
SREDSTVO OBMANE ILI INFORMIRANJA
-magistarski rad-
Kandidat/kinja: Mentor:
Leonard Kvesić prof. dr. Lejla Turčilo
Broj indeksa: 836/II-k
Sarajevo, kolovoz 2019.
UNIVERZITET U SARAJEVU
FAKULTET POLITIČKIH NAUKA
KOMUNIKOLOGIJA
MEDIJI U BOSNI I HERCEGOVINI SREDSTVO OBMANE ILI
INFORMIRANJA
-magistarski rad-
Kandidat/kinja: Mentor:
Leonard Kvesić prof. dr. Lejla Turčilo
Broj indeksa: 836/II-k
Sarajevo, kolovoz 2019.
3
SADRŽAJ SAŽETAK .................................................................................................................................. 5
UVOD ........................................................................................................................................ 6
2. METODOLOŠKI OKVIR RADA ( I DIO) ........................................................................... 7
2.1 Problem i predmet istraživanja ......................................................................................... 7
2.1.1 Problem istraživanja .................................................................................................. 7
2.2 Znanstveni i društveni ciljevi istraživanja ....................................................................... 9
2.4 Pristup – paradigma i metode istraživanja ..................................................................... 10
2.4.1. Opće-znanstvene metode ........................................................................................ 10
2.4.2. Metode prikupljanja podataka ................................................................................ 11
2.6 Kategorijalno-pojmovni i terminološki sistem ............................................................... 13
3. Razumijevanje medija – temelj razumijevanja medijske manipulacije ............................... 15
3.1. Mediji i njihov utjecaj na društvo ................................................................................. 16
3.2. Odnos tržišta i medija .................................................................................................... 18
3.3.Obmana – sredstvo manipulacije javnosti ...................................................................... 21
3.4. Koliko su mediji u Bosni i Hercegovini slobodni? ....................................................... 30
3.4.1.Prtisci na rad novinara ............................................................................................. 32
3.5.Autocenzura i njezine posljedice po javnost .................................................................. 36
4. Politička komunikacija kao sredstvo obmane ...................................................................... 39
4.2. Medijska manipulacija = ideologija zavođenja ............................................................ 42
4.3. Načelo komuniciranja i medijsko zavođenje................................................................. 44
5. MEDIJSKO PRAĆENJE KRIZNIH SITUACIJA – SPEKTAKL? .................................... 47
5.1.Uloga medija u Novom dobu ......................................................................................... 50
5.3. Izvještavanje za vrijeme izborne kampanje................................................................... 52
6. METODOLOŠKI OKVIR RADA ................................................................................... 53
Posebne hipoteze .................................................................................................................. 53
Posebna hipoteza 1. .......................................................................................................... 53
Posebna hipoteza 2. .......................................................................................................... 53
Posebna hipoteza 3. .......................................................................................................... 53
Posebna hipoteza 4. .......................................................................................................... 53
Posebna hipoteza 5. .......................................................................................................... 53
Posebna hipoteza 6. .......................................................................................................... 53
Indikatori .......................................................................................................................... 53
7. ANALIZA SADRŽAJA .................................................................................................. 54
7.1. Analiza rezultata istražavanja BHT 1 ........................................................................ 54
7.1.2 Kvalitativna analiza................................................................................................ 56
7.2. Analiza Federalne televizije (FTV) ........................................................................... 59
7.2.1. Analiza rezultata istražavanja BHT 1 .................................................................... 59
7.3. Kvantitativna analiza ................................................................................................. 60
7.3.1 Analiza rezultata istražavanja N1 ................................................................................ 62
7.3.2. Kvantitativna analiza .............................................................................................. 63
7.4. Komparacija rezultata.................................................................................................... 66
ZAKLJUČAK .......................................................................................................................... 70
LITERATURA ......................................................................................................................... 72
5
SAŽETAK
Mediji u Bosni i Hercegovini su na svome vrhuncu. Pristup njima nikada nije bio lakši..
Velika dostupnost koja karakterizira prije svega TV je dovela do velikog broja manipulacija
javnosti, sve s ciljem ostvarivanja neke koristi. Danas je teško, pa skoro i nemoguće procjeniti
da li Vas je netko obmanu ili ne. Da li vas mediji informiraju točno ili ne. Sve to ovisi i o broju
medija koji se konzumiraju. Mnogo toga se svodi i na princip slobode govora. No gdje su te
granice? Teorijski to predstavlja idealistički produkt demokracije ali i prije svega Televizije,
gdje konačno građani mogu najjednostavnije doći do određenih informacija, ali i da se izlože
jednoj opasnosti, a to je da budu obmanjeni.
Ipak u praksi, situacija je u potpunosti drugačija. Naime, mediji su sjajne platforme koje
omogućuju prikupljanje novih znanja, spoznaja i informacija, koje mogu da dovedu do osobnog
razitka, ali isto tako mogu navesti i na govor mržnje, huškanje, i svu lošu retoriku sve s
određenim ciljem, Taj cilj može biti ekonomski, ali isto tako društveno – politički. Kada
govorimo o ekonomskom cilju, tu se, jasno je, radi o ostvarenju dobiti i ekonomskog
razvitka te je najčešće direktno povezan s vlasnikom medija ili kroz marketinšku
koristi. Nadalje, kada govorimo o političkom napretku, onda se to odnosi na
postizanje koristi u smislu ostvarivanja i zauzimanja političkih pozicija, bilo da se
radi o vlasti ili nekim drugim „nižim“ mjestima. Politička manipulacija u Bosni i
Hercegovini nije samo usmjerena na javne medije, njihovog utjecaja ima i na medije s
dominantnim prilivom privatnog kapitala.
Mnogi se medijski uposlenici pitaju danas, kako postupiti, da li izabrrati profesionalnu
stranu, pa moguće snositi posljedice ili pasti pod utjecaj, pa obmanuti gledatelje i time
novinarsku profesiju srozati.
UVOD Bosna i Hercegovina je država koja ima 43 televizije, od toga veliki broj čine
nekomercijalne televizije, kao što su općinske, kantonalne, javne televizije, drugi dio
medijskog neba zauzimaju i mediji koji se financiraju isključivo vlastitom zaradom
– komercijalni mediji. Njihov utjecaj na stavove javnosti možda je i veći, jer su im građani
skloniji zbog „lakšeg“ sadržaja. Utjecati na javnost nekada je bilo teže, jer se radilo o manjem
broju medija. Danas je moguće provjeriti da li se radi o komunikaciji koja ne ide u pravom toku
ili o komunikaciji koja je lažna uz pomoć velikog broja medija koji su danas dostupni. No, to
je u „idealnom društvu“ pravilo. Bosna i Hercegovina se prema svojoj medijskom pismenosti
ne svrstava u taj vid društva koji će adekvatno istražiti informaciju koja je sumnjivog sadržaja
nego će je prihvatiti, onakvu kakva jeste i bez sumnje njezin sadržaj interpretirati na način na
koji je prezentirana. Ovaj rad pokazat će koliko je medijska pismenost bitna u medijskom nebu,
koja je jedna od stavki koji može onemogućiti medijsku obmanu. Kako bi društvo što bolje
razumjelo medije, teoretičari imaju mogućnost utjecaja na mase kroz različite skupove. Brojne
su konferencije čiji je cilj potaknuti dijalog o pravilima komuniciranja i djelovanja medija.
„Mediji obmanjuju javnost“ je stav koji u eteru u anketama nije rijetkost čuti, kao i
informaciju, koliko građani (ne)vjeruju medijima. Upravo ovaj rad će pokušati utvrditi koliko
su mediji danas objektivni, koliko služe svrsi informiranja građana, a koliko širenju utjecaja u
koristi političko-ekonomskih moćnika. Jer upravo su ta dva činbenika (politika i ekonomija),
možda i najveći protagonisti i faktori koji utječu na slobodan rad medija. Medijska sloboda
godinama je ugrožena zbog pritisaka na rad medija i loš financijski status u državi. Novinari
rade racionalno, kako bi preživjeli, podliježu pritiscima, zbog toga upravo nastaje nagativna
slika o novinarskoj profesiji.
7
2. METODOLOŠKI OKVIR RADA ( I DIO)
2.1 Problem i predmet istraživanja
2.1.1 Problem istraživanja
Problem istraživanja odnosi se na rad medija i njihov pozadinski cilj. Da li je to osnovni
i etički novinarski cilj informirati ili je to ekonomski odnosno politički – manipulirati. Gledajući
prvi cilj, to bi značilo da u Bosni i Hercegovini medijska slika je prema normativnim
standardima, kakve nalažu svjetske organizacija, kao i državne koje se bave neovisnošću i
pluralizomom medija. Gledajući drugi cilj, dovodi se do ključnog problema u medijima, a to je
njihova financijska situacija, koja može biti ključna ka tome da mediji u Bosni i Hercegovini
nisu neovisni, odnosno da su skloni zarad vlastitih interesa manipulirati javnosti, što dovodi do
iskrivljenih stavova i lažnih informacija.
Danas u medijima je mnogo lakše razlikovati istinitu od lažne informacije, ali je znatno
teže identificirati informativnu od manipulativne funkcije medija. Informacija može biti istinita,
ali način na koji se objavi, može da bude manipulativno. Odnosno, polovična informacija je
najčešće sredstvo manipulacije. Također, kada se objavi informacija, pravo na demanti je jasni
definirano zakonom, ali u Bosni i Hercegovini se poštuje djelomično ili nikako, a Regulatorna
agencija za komunikacije naplaćuje izuzetno niske kazne za medije kojima se utvrdi
nepoštovanje propisa.
Informiranost građana ne možemo reći da je zanemariva funkcija u medijskom prostoru.
Osobito ako se uzme u obzir da su dvije medijske kuće postoje na teritoriji Bosne i Hercegovine
isključivo informativnog karaktera. Također, zastupljenost informativnih emisija u Javnim
servisima nije niska.
2.1.2 Predmet istraživanja
Osnovni predmet ovog istraživanja sam po sebi nameće se da li mediji jesu isključivo u
službi javnosti, informacije ili mediji podliježu utjecajima od ekonomskih ili političkih
moćnika. Mediji u svakom slučaju ne bi smjeli imati ni minimalnu dozu svjesne manipulacije.
Ali sama ekonomska nesigurnost, može da dovede da „prevagnu“ na stranu koja je suprotna
propisima.
Također, svaki medij ima zadatak da potpuno, pravovremeno, točno i objektivno iznese
informacije kojima raspolaže, no svjedoci smo da to nije praksa u Bosni i Hercegovini uvijek
bila. Sve to predstavlja predmet ovog istraživačkog rada.
Iz sveg a navedenog, može se reći da brojna pitanja ostaju neodgovorena:
-da li su mediji neovisni ili su pod utjecajem različitih elita?
-da li je informativna funkcija medija u potpunosti zadovoljena?
-kako se oduprijeti u lošoj ekonomskoj situaciji, u kakvoj su mediji, utjecaju oglašivača?
U definiranju prostornog određenje istraživanja neophodno je navesti da će
istraživanjem biti obuhvaćeni elektronski mediji komercijalnog karaktera i javnog servisa u
Bosni i Hercegovini, a vremenski okvir za obavljanje istraživanja je veljača 2019. godine.
Također, kada je riječ o disciplinarnom određenju predmeta istraživanja, ovo istraživanje je
intradisciplinarnog karaktera s obzirom na to da se obrađuje kroz komunikologiju kao nauku,
ali se oslanja i na psihologiju.
9
2.2 Znanstveni i društveni ciljevi istraživanja
Sama tema pažljivo je odabrana te već u samom naslovu rada nameće se cilj istraživanja
kao dio ideje koja zahtjeva odgovore zašto i/ili zbog čega se neka pojava istražuje Obrada teme
„Mediji u Bosni i Hercegovini, sredstvo informiranja ili manipulacije“ ima za cilj da pomoću
naučnih metoda prikaže koliko se stavovi prikazani u medijima istiniti, odnosno da li podilaze
nečijim interesima ili doprinose gradnji zdravije sredine.
Ovo istraživanje će dati određeni doprinos i upotpuniti fond naučnog saznanja o stanju
unutar bh medijske scene, da li je objektivna ili ne, te da li je moguće i kako boriti se protiv
mogula koji iskrivljavaju sliku medija i narušavaju medijsku vjerodostojnost. Shodno tome,
dovodi se i pitanja, tko preuzima odgovornost za narušenu sliku medija.
Naučni ciljevi su doprinos većem saznanju o izvještavanju medija te utvrđivanje mogućnsti
utjecaja na njihovu objektivnost. Cilj podrazumijeva istraživanje informativnih emisija u BiH
Također, ovim istraživanjem će se ukazati na važnost i potrebu objektivnog prenošenja
informacija.
Naučna deskripcija: Prema nekim shvaćanjima, naučna deskripcija je najniži naučni
cilj, jer se on ostvaruje opisom manifestnih formi Ona u ovom istraživanju obuhvaća određene
karakteristike medija tj. medijskog izvještavanja pod pritiskom kao i karakteristike medijskog
sadržaja koji nastaje pod utjecajem mogula iz dvije glavne oblasti.
Naučna eksplikacija Naučna eksplikacija kao naučni cilj podrazumijeva naučno
saznanje o uzročno-posljedičnim odnosima, društvenim zakonima i naučna objašnjenja. Ovaj
dio obuhvaća uzroke i posljedice medijskog djelovanja na recipijente. Medijsko izvještavanje
je bilo neprofesionalno, nedovoljno interpretirano (kao uzrok), što je za posljedicu imalo
nedovoljnu informiranost i osviještenost građana BiH o političkim i ekonomskim zbivanjima
Društveni cilj ovog istraživanja ogleda se u prikupljanju informacija koje bi mogle
dovesti do napretka bh. društva, prije svega s nivoa njegove medijske pismenosti. Društveni cilj
ogleda se i u tome da će javnost dobiti određena saznanja o tome koliko su informacije iznesene
u medijima izraz stava javnosti, koliko su prilozi podobni za razvijanje javne debate o ključnim
problemima društvene stvarnosti. Također, javnost će dobiti odgovore na pitanje tko je
odgovoran za manipulaciju ili objektivno informiranje i koliko su urednici spremni na
odgovornost i regulaciju te oblasti.
U tom kontekstu, rad će moći koristiti specijalisti iz oblasti komunikologije, psihologije,
sociologije, ekonomskih i političkih nauka
2.4 Pristup – paradigma i metode istraživanja
Odabrana tema podložna je teorijsko-empirijskom pristupu istraživanja. Za svako
istraživanje od iznimne važnosti je odabir metoda istraživanja. U ovom istraživanju će se
koristiti opće-znanstvene metode (hipotetičko – deduktivna metoda i statistička metoda), opće
metode društvenih nauka (komparativna metoda) i metode prikupljanja podataka (metoda
analize sadržaja i metoda ispitivanja, tehnika intervju).
2.4.1. Opće-znanstvene metode
a) Hipotetičko – deduktivna metoda je jedna od najsloženijih metoda jer neprekidno
ostvaruje cirkulaciju na relacijama konkretno-posebno-oće i empirijsko – teorijsko, kao i
opažanje – mišljenje – razumijevanje i shvaćanje. Ona se, također, najčešće koristi u
društvenim naukama, a njena procedura bi podrazumijevala evidentiranje raznovrsnih iskustava
članova društva (subjekata), kao i stručnjaka prema istim predmetima društvene stvarnosti
putem komunikacije. Ponovljena iskustva se uspoređuju i konstatuje se istovjetnost suštine
predmeta. Stečena saznanja se kompariraju s različitim paradigmama i saznanjima o tom
predmetu.
11
b) Komparativna metoda je zasnovana na analogiji, odnosno, prilikom istraživanja vršit
će se uspoređivanja kojima se konstatuju identičnosti, sličnosti i razlike (u formi, sadržaju,
suštini itd.). U istraživanju bismo mogli uspoređivati medije i medijske sadržaje različitih
vlasnika i različite utjecaje na medije. Nakon toga bismo utvrdili pokazatelje, odnosno
parametre sličnosti i razlika. Pribavljene podatke bismo iskoristili za dalja zaključivanja.
2.4.2. Metode prikupljanja podataka
a) Metoda ispitivanja bi podrazumijevala neutralno ispitivanje: korektan i poslovan
odnos s ispitanikom. Koristili bi usmeno ispitivanje, a od tehnika bi se koristio intervju.
Intervju je zapravo usmena anketa, socijalni oblik razgovora. On se formalno, sadržajno i
psihološki razlikuje od običnog razgovora. Za potrebe ovog istraživanja intervjui će se obaviti
sa stručnjacima iz oblasti komunikologije. Intervju će biti koncipiran na otvoren i usmjeren
način.
b) Metoda analize sadržaja je izvrsna metoda prikupljanja podataka, jer je teorijsko-
empirijskog karaktera. Ovdje će se koristiti primarno kvalitativna analiza. Uz pomoć ove
metode analizirat će se medijski materijal, odnosno medijski prilozi. Pomoću ovih sadržaja
utvrdili bismo postojanje indikatora koji ukazuju na to da su medijski sadržaji sredstvo za
ostvarivanje političkih i ekonomskih interesa korištenjem manipulativne funkcije. Nadalje,
kvalitativna analiza će biti korisna i u analizi postojeće literature o predmetu istraživanja.
2.5 Naučna i društvena opravdanost istraživanja
Cilj svakog istraživanja pa i ovoga je produbljivanje suštine predmeta istraživanja i
prema mogućnosti rješavanje tog problema. To znači da je cilj doći do novog saznanja o
pitanju koje je predmet istraživanja, tj. doći do saznanja pojava, svojstava, suštine problema i
prakse u cjelini. Ova tema istraživanja sama po sebi već implicira ciljeve istraživanja kao
sastavni dio naučne zamisli kojom se odgovara zašto i zbog čega se nešto ili neka pojava
istražuje.
Obrada teme „Mediji u Bosni i Hercegovini, sredstvo manipulacije ili informiranja“
ima za cilj da pomoću naučnih metoda prikaže koliko su mediji stvarno refleksija stava
javnosti i te koliko ti medijski sadržaji doprinose ili pak ugrožavaju javnu debatu
S obzirom na to da postojeća dostupna literatura ne daje dovoljno jasne i precizne
odgovore na temeljna pitanja u vezi s ovom temom, ovo istraživanje će dati određeni doprinos
i upotpuniti fond naučnog saznanja o tome šta je suština postojanja medija, postoji li
mogućnost manipulacije i da li je moguće ili kako boriti se sa ili protiv toga.
Osim toga ovo istraživanje ima i svoju društvenu opravdanost. On se ogleda u
prikupljanju, tumačenju i prezentaciji određenih činjenica koje imaju krajnji cilj da potiču
napredak društvene zajednice. Društveni cilj se ogleda u tome da će javnost dobiti određena
saznanja o tome kolika je važnost neovisnog novinarstva. U tom kontekstu, rad će moći
koristiti specijalisti iz oblasti komunikologije i psihologije
13
2.6 Kategorijalno-pojmovni i terminološki sistem
Osnovne kategorijalne odredbe, odnosno pojmovi koji se izvode iz ovog predmeta
istraživanja su: javnost, javno mnijenje, publika, mediji, televizija, medijska pismenost,
manipulacija, informiranje, kontrola, tržište, financijska moć, sloboda medija
Javnost- najkompliciranija kategorija političkog procesa. Javnosti pripadaju svi građani i
udruženja građana koji razmišljaju i razgovaraju o zajednici u kojoj žive te ta razmišljanja
formuliraju u kritiku i odbijanje, prijedloge i prihvaćanje, koje javno izražavaju i zastupaju, te
i na taj način pokušavaju utjecati na javno mnijenje.
Javno mnijenje- javno mnijenje kao socijalna koža tačnije prilagođavanje okolini u kojoj se
živi, kulturi, čitavom sistemu, nastojanje da se društvu u kojem se živi prilagodi. Javno mnijenje
je ono gdje se podudara subjektivni i objektivni duh.
Publika je manja ili veća skupina ljudi koja prati (gledatelji, slušatelji, posjetitelji ili sudionici)
predstavu, emisiju, koncert, umjetničko djelo, utakmicu, itd. Publika je „konzument“
određenog (ili određenih) događaja.
Manipulacija je postupak podčinjavanja pojedinca, društvenih skupina, javnosti,
komunikacijske procedure, komunikacijskih kanala, medija i subjekata određenoj vrsti interesa.
To je model ponašanja obilježen pokušajima da se iskoriste međuljudski kontakti radi
zaustavljanja ili skrivanja relevantnih informacija.
Mediji su kompleksni pojam koji označava sustave javnog informiranja, koji služe za
raspršivanje (diseminaciju) vijesti i audio-vizualnih sadržaja u svrhu informiranja, obrazovanja
i zabave najširih slojeva stanovništva.
Medijska pismenost je sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka
posredstvom medija,
Televizija je audiovizualni medij vrlo složene tehnologije i vrlo složene organizacije rada,
globalne prirode, kojemu je teško postaviti nacionalnu granicu, jer kao kôd ne koristi samo jezik
(govor) nego i sliku, a ona je univerzalna.
Informiranje je proces kojim se pojedinim skupinama korisnika pružaju informacije značajne
za donošenje odluka o odabiru zvanja, zanimanja i područja rada. Sprovodi se u vidu različitih
vrsta informativnih letaka, publikacija, tekstova na web stranicama, i direktnim kontaktom sa
korisnikom usluga
Kontrola- je izraz koji u najopštijem smislu može biti sinonim za provjeravanje ili za prevlast
nad nekim pojedincem, osobom, organizacijom, teritorijem i sl. To je pokušaj da se utječe na
nečije mišljenje, stav, ponašanje, emocije kroz posjedovanje moći nad tom osobom.
Tržište predstavlja ukupnost odnosa ponude i tražnje koje se na određenom prostoru i u
određeno vreme uspostavljaju povodom razmjena roba i usluga.
Sloboda je mogućnost slobodnog odlučivanja i djelovanja, tj. izbor između više odluka, kao i
mogućnost samoodređenja čovjeka, nasuprot ovisnosti o vanjskoj prisili.
15
3. Razumijevanje medija – temelj razumijevanja medijske
manipulacije
Medije uglavnom spominjemo kao društveno koristan element koji bi trebao da
objektivno i žurno prenosi informacije široj narodnoj masi. Također, uloga medija bi trebala
da bude adekvatno „usmjeravanje“ demokratskog društva. Mediji, bez obzira kojoj vrsti
pripadali, trebaju biti spona koja će povezivati državne i javne institucije sa stanovništvom.
Ovime se očituje koliko su oni dio života svakoga čovjeka i postali su svakodnevice njegove
svakodnevnice. Nezamislivo je pronaći čovjeka koji nije informiran, barem kroz jedan vid
medija. 1„Ključnu ulogu u tome odigralo je i razvoj tehnologije, od otkrića Gutenbergove prese,
preko radija i tv, sve do koca 20 stoljeća i otkrića interneta. Njihova rasprostranjenost i jak
doseg doveo je do toga da oglašavanje postane glavna djelatnost medija.
Masovne medije možemo razlikovati prema nekoliko parametara:
• vrsti (elektronski, tiskani),
• geografskom dosegu ( nacionalni, lokalni, globalni…),
• prema vlasničkoj strukturi (javni, privatni, državni),“
Svaki od medija imao je svoju fabulu, odnosno početak, vrhunac i blagi pad. 2„Knjiga je
prvi tiskani medij, koji je svoj vrhunac doživjela prije 1605. godine kada su tiskane prve novine.
Novine je zamijenilo otkriće radija 1920. godine. Svega 8 godina nakon, eksperimentalna
televizijska postaja u vlasništvu General Electrica emitira prvi TV program u trajanju od 40
minuta.“ Televizija i dalje je najutjecajniji mediji prema svim istraživanjima. No i utjecaj TV
se smanjuje, pojavom interneta, koji je omogućio brži protok informacija i veću raznovrsnost.
„Internet je izazvao ogromnu promjenu u načinu života, istraživanja pojedinih informacija i
trenutno najviše pridonosi općoj demokratizaciji. Naravno da svaki od navedenih medija ima i
svoje negativne strane poput otuđenja pojedinaca, individualnog zatvaranja u sebe, virtualnog
života koji se pokazao nezdravim za populaciju“( Medijsko zavođenje u suvremenom društvu spektakla
i manipulacije, N. Vertovšek i A. Tomović, In Medias Res 2015.)
1 http://www.efos.unios.hr/oglasavanje 25.04.2019 2 https://www.dw.com/hr/povijest-novina-duga-%C4%8Detiri-stolje%C4%87a/a-2282333 25.04.2019
3„Svaki od ovih medija ima svoju funkciju, ipak najpoznatije su:
• informativna
• obrazovna
• kulturna
• zabavna „
„Postoje i funkcije s društvenom gledišta poput funkcija informiranja, stvaranje javnosti,
artikulacije, posredovanja, kompenzacije, redukcije kompleksnosti, tematiziranja, selekcije i
strukturiranja, funkcija kritike i kontrole, socijalizacije. Funkcija obrazovanja i odgoja često je
nepravedno zanemarena ali smatramo kako predstavlja ključan dio pri podizanju razine svijesti
pojedinca o medijskoj manipulaciji, tu su i zatim funkcije društvene integracije, rekreacije i
zabave, te poticaji gospodarstvu i poslovnom svijetu putem oglašavanja i reklama“. “( Vertovšek
N, Tomović A, 2015;30.)
3.1. Mediji i njihov utjecaj na društvo
Pokazatelj otvorenosti društva jesu mediji. Izvori informacija su dostupni svima, što je
odraz otvorenosti odnosno zatvorenosti društva. Medijsko djelovanje danas je uglavnom
bazirano na profitu, a utjecaj etike, pravila i kodeksa je sužen. Princip „sloboda govora“ često
relativan, odnosno više se manipulira s tim da imamo određeno pravo na nešto. No, često su
sami izvori informacija relativno slobodni, ali i nametnuti kao jedini mogući izvor informacija.
Uzmimo za primjer nekontrolirane objave putem Interneta, netočne činjenice i konstatacije koji
preplavljuju medijske i internetske prostore i onemogućavaju provjeru, za čime se nažalost mnogi
povode, bez prethodnih istraživanja i provjere vjerodostojnosti. Tko nam zapravo i garantira ikakvu
vjerodostojnost, kada sami svjedočimo mnoštvu javnih manipulacija, obmana, zavođenja, kroz
afere, namještanje skandala, „navodne izvore iz visokopozicioniranih izvora bliskim vlasti“ i slično.
A što je s manipulacijama koje ni ne vidimo ili još gore – ignoriramo? “ ( Vertovšek N, Tomović A,
2015;954.).
3 https://bib.irb.hr/datoteka/599133.01_cerkez024_cerkez005_jankovicBook_SE_1_091.pdf 28.04.2019
17
Medijski teoretičari su svoja istraživanja upravo bazirali na rad i djelovanje medija.
Američki znanstvenici Siebert, Peterson i Schramm začetnici su teorije o medijima koja ističe
kako mediji mogu biti autoritarni ili slobodarski. Uloga autoritarnih medija je podupirati vlast,
a slobodarskih služiti pojedincu tako da ga brani od vlasti. Društvena odgovornost znači da
mediji trebaju služiti pojedincu i društvu, u protivnom ljudi imaju pravo poduzeti protiv njih
određene mjere. (Malović S. 2005.;54.).
Kako bi društvo što bolje razumjelo medije, teoretičari imaju mogućnost utjecaja na
mase kroz različite skupove. Brojne su konferencije čiji je cilj potaknuti dijalog o pravilima
komuniciranja i djelovanja medija.
Mnogi teoretičari se slažu a među njima i Tatjana Vulić, koja smatra da je funkcija/uloga
reklame da uveličava i prilagođava, dok bi mediji trebali imati izrazito objektivan pristup i
ukazivati na sve ono što reklama ne može pružiti kao informaciju (Vulić T, Semić M, 2009;59).
Ovime se ukazuje na odvojenost medijskog djelanja i njegove funkcije oglašavanja. Reklame
u osnovi nemaju dovoljnu moć, kao što im nije ni uloga, preispitivanje bilo koje politike, već
je njena moć skoncentrirana na konkretnu ponudu.
Medijski prostor je fokusiran na prezentiranje događaja o različitim pojavama, ali to
dovodi nekada i do zamagljivanja strateških problema. Ipak, mediji nisu samo pasivni
prenositelji događaja, već se s njima kreira i tržište. To nažalost često i čine, tako da prenose
nasilan i pornografski sadržaj i sve s ciljem privlačenjem pažnje. Zbog toga i postoje stavovi
da bi novinarstvo u svome radu trebalo ipak biti ograničeno profesionalnim kodeksom i
načelima, među kojim se ističe možda najviše onaj koji se odnosi na poštovanje dostojanstva
drugih. No, često smo svjedoci da se upravo čini suprotno, objavom imena ili fotografija
maloljetnih osoba, koje su često i žrtve nasilja i sl.
Koliki je samo utjecaj medija, govori i činjenica da pored izvršne, zakonodavne i
sudbene vlasti, mediji zauzimaju četvrti stupanj. Iz toga proizlazi da su upravo mediji jedno od
najsnažnijih oružja kojima raspolaže čovjek. Naravno, iz toga proizlazi i njegova odgovornost.
Kako navodi Danijel Labaš: „ Medijima se stvara javno mnijenje, utječe na odluku, usmjerava
gospodarski razvoj, potiče ekološka svijest, zbližavaju ili razdvajaju narod i države, potiču
ratove, štite i promiču različit privatni, državni internacionalni interes.“ (Labaš D. 2010;73)
3.2. Odnos tržišta i medija
Povezanost tržišta i medija je velika. Naime proizvodi privatnih medija su u prvom redu
roba koja svojom prodajom opravdava ulaganje prometa i profit. Karakteristika tržišta mass
medija jeste veliki stupanj oligopolizacije, što je rezultiralo na globalnom medijskom planu
vladavinu male grupe enormno velikih medijskih koncerna. Bosna i Hercegovina ima veliki
problem s transparentnosti u vlasništvu. S toga, u određenim medijima, osobito portalima, nije
moguće utvrditi vlasniku strukturu, pa kao takvi skloni su obmanama javnost, dok javnost nema
uvid tko stoji iza toga.
Medijsko tržište svodi se na gledanost, jer je upravo to što određuje profit komercijalnog
medija. S toga mediji što imaju veću gledanost, imaju i veći marketinški dohodak. Kod javnih
emitera, situacija je nešto drugačija Oni ne ovise 100% od marketinškog udjela, nego samo
manji dio. Naime, primarni izvor zarade javnih emitera jeste kroz RTV pristojbu. To se radi,
upravo da bi se izbjegla situacija koju imaju privatni mediji da pošto-poto dižu gledanost kako
bi opstali na tržištu.
„Politički sistem putem svojih institucija donosi relevantne odluke koje su obvezujuće
za društveni sustav, a mediji ih prate, prate događaje i posljedice, kritički preispituju, što
objektivnije primjerenije i bliže.“ (Nuhanović, 2005;182)
Kako bi mediji bili što objektivniji, smanjili stupanje dezorijentacije društva, postoje
regulatorna tijela. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, to je RAK (Regulatorna agencija za
komunikacije Bosne i Hercegovine)uglavnom zadužen za elektronske medije, dodjelu
frekvencija i kontrolu rada, te Vijeće za štampu, sa zadatkom kontrole tiskanih medija. Njihov
je cilj osigurati medijski pluralizam, ali i kontrola rada medija. RAK je zadužen za dodjelu
frekvencija RTV postajama, ali isto tako može da te iste frekvencije oduzme, ako mediji krše
novinarski kodeks. Također, ono što oni rade jeste i kažnjavanje ako se dogode propusti a medij
ih ne ispravi. Njihov je zadatak i regulacija medijske slike u Bosni i Hercegovini.
19
Privatno vlasništvo nad medijima je uglavnom prihvaćena činjenica u zemljama Europe,
ali i svijeta. Da bi informacije, odnosno vijesti koje „serviraju“ informativne redakcije donijele
profit, moraju se svidjeti publici. Političko značenje, obrazova razina ili široka društvena
važnost su postulati u teorijskom djelu koncipiranja medija, no, to i nije uvijek tako. Najčešće
se ne ocjenjuje prema tome hoće li neka informacija biti plasirana ili ne, Ono što se gleda u
komercijalnoj sferi jeste koliko je ta informacija atraktivna publici, odnosno hoće li se svidjeti
i ostvariti pozitivnu povratnu vezu ili ne.
Ovo otvara i dodatan pitanja, kakve posljedice na publiku to ostavlja. „ Kada su u pitanju
političke vijesti, skoro svi građani se uzdaju u masovne medije. Do početka 60-tih godina,
većina ljudi prema istraživanju najviše takvih vijesti dobivala je iz novina. Nakon toga, TV je
pritisnuo javnost i većina informacija je dolazila preko ovog medija.“ (Nuhanović, 2005;195).
Kada se uzme u obzir komercijalizacija medija i način njihove zarade, te rasprostranjenost
njihovog utjecaja, sasvim se jednostavno dolazi do zaključka lakoća obmane javnosti i
srozavanje medijske funkcije istinitog informiranja. Prema stavovima Zvonke Komšića, mediji
u Bosni i Hercegovini imaju značajan utjecaj na kreiranje stavova građana. Osobito kada su u
pitanju političke teme. Novinar i urednik Aleksandar Hršum dodaje, da građani iako nisu
svjesni, te često negiraju da mediji u Bosni i Hercegovini imaju utjecaj na njih, jasno se vidi
za vrijeme izbora, koliki je (ogroman) utjecaj medijska politika ostavila na odluku prilikom
glasanja na izborima. Za njih dodatni problem predstavlja i nedostatak medijske
transparentnosti u radu. BiH nema niti jedno pravilo, propis ili odluku medijskog regulatora ili
bilo kojeg drugog nadležnog tijela ili zakonodavnog organa vlasti, kojim bi se reguliralo ovo
pitanje u skladu s međunarodnim standardima medijske transparentnosti i pluralizma
informacija. S tim se slaže i generalni sekretar Udruženja BH novinari Borka Rudić, koja je
između ostalog za jedan portal izjavila:
4„Zakon o transparentnosti medija je potreban BiH iz više razloga. Prvi je što naša
država nema nijedan propis koji bi regulirao ovo pitanje. Transparentnost vlasništva je
neophodna kako bi građani mogli znati tko stoji iza određenog medija, kakve politike ili drugi
interesi, zašto se plasiraju određene informacije baš u tom obliku, i zašto, na primjer neke od
informacija o javnim događajima uopće ne možemo pronaći u nekim medijima. Građani trebaju
4 https://www.klix.ba/vijesti/bih/zakoni-u-pripremi-vlasnistvo-nad-medijima-u-bih-i-nacinima-oglasavanja-
mora-biti-transparentno/180724060 05.05.2019
informacije o vlasnicima medija i politikama koje stoje iza njih radi kritičkog pristupa u
konzumiranju sadržaja tog medija i boljeg razumijevanja vijesti i informacija koje mogu dobiti
putem tog medija. Drugi važan razlog za transparentnost medijskog vlasništva jeste javna
odgovornost i pošten odnos medija prema javnosti /publici.
To je jedan moralni princip koji zahtijeva od medija etičnost u pogledu vlastitog
ponašanja prema onima čiji rad medij propituje i kritizira, o kojima piše, od kojih traži
transparentnost u poslovanju, trošenju javnog novca i slično.“
Ogroman je problem nedostatka adekvatne zakonske regulative u Bosni i Hercegovini
u polju medija. Iako brojna istraživanja posljednjih godina o povjerenju u medije, govore da
građani BiH ne vjeruju u rad medija, te da politika i ekonomski interesi prevladavaju u kreiranju
medijske slike i informacija, s čime se slažu i Hršum te Komšić, ništa se ne radi o pitanju
usvajanja Zakona koji bi bar donekle vratio povjerenje javnosti u rad medija.
5„S obzirom na činjenicu da Zakon o transparentnosti medijskog vlasništva uključuje i
komponentu transparentnosti financiranja medija, samo usvajanje Zakona bi automatski
unaprijedilo i standardiziralo segment oglašavanja. Transparentniji tokovi novca bi u svakom
slučaju povećali oglašavačke budžete jer bi oglašivači dobili veću vrijednost, a mediji se bolje
pozicionirali jer bi se financijski pritisak donekle relaksirao. Povrh svega same procedure
oglašavanja bi se u većoj mjeri standardizirale što bi doprinijelo uređenju tržišta. Sve ovo
možda ne može i neće postati praksa odmah nakon usvajanja zakona ali bi se vremenom
situacija u oglašavanju stabilizirala i poboljšala Ono što je važno reći je da su mediji u BiH
zbog velikih pritisaka raznih vrsta koje su pretrpjeli, podcijenili svoju snagu. A snaga medija
leži u kredibilitetu, profesionalnosti, solidarnosti i međusobnom dogovoru koji će ih bolje
pozicionirati. Mediji su ti koji određuju pravila. To je ponekada teško povjerovati jer uvijek
neko iskoči iz matrice zbog čega je teško da se zauzme jedinstven stav. Ali mislim da to vrijeme
dolazi i da sve nekako vodi ka tome"
5 https://www.klix.ba/vijesti/bih/zakoni-u-pripremi-vlasnistvo-nad-medijima-u-bih-i-nacinima-oglasavanja-
mora-biti-transparentno/180724060 05.05.2019
21
3.3.Obmana – sredstvo manipulacije javnosti
Termin obmana opće prihvaćen je u javnosti, no konkretnu njegovu definiciju nisu
dali autori. No, kada se spominje manipulacija u brojnim tekstovima medijskih znalaca,
najsrodniji termin jeste upravo „obmana“. S toga se manipulacija i obmana smatraju srodnim
pojmovima. No obmanu možemo definirati kao čin u kojem se služimo riječima, slikama,
lažnim podacima..., kako bi uvjerili nekoga i nečije mišljenje iskrivili. Termin manipulacije,
definirao je Le Bon, koji navodi da je to: „Manipulacija je oblik utjecaja na mišljenje i
ponašanje ljudi, u formi u kojoj onaj koji je izmanipuliran vjeruje da je samostalno donio
određenu odluku ili da je potpuno slobodno formirao mišljenje o nekoj temi.“(Le Bon,
2005;32). Postoje različite definicije kako označiti manipulaciju, ali ovo je najbliža medijskoj.
Medije u ovom kontekstu možemo definirati kao sredstva ili tehničku opremu koja olakšava
ljudima komunikaciju ali ujedno da lakše prenesu misli, bez obzira da li su ispravne ili ne.
Masovni mediji su sredstvo koje je omogućilo nastanak masovne komunikacije. To je
prije svega krenulo u Rimu, na njihovim trgovima, a kasnije se to razvijalo, kako je i tehnologija
napredovala a s njima i mediji. Samim time, kako je tehnologija napredovala tako su s njima
napredovali i mediji. Mediji ovise od publike, i jedni bez drugih ne mogu ostvariti svoju ulogu,
te su povezani i ovise jedni od drugih. Javnost je sklona vjerovati svemu onome što mediji
pružaju i smatrati to istinitim, jer „običan“ čovjek nema vremena ni interesa kako bi se upustio
u dublje analize informacija koje mediji serviraju.. Gotovo svaki suvremeni čovjek postao je
ovisan o dejstvu medija i skoro da ne postoji osoba koja nije izložena njihovom utjecaju. To je
sve razlog zbog čega mediji mogu da obmanjuju publiku, a sve zarad interesa o kojima će
kasnije biti riječ.
Obmana je socijalni oblik komunikacije, koji je bio od svojih početaka neizostavan
pratitelj razvoja i napretka ljudskog društva, koje napreduje i u današnjem stadijumu. Brojni
autori medijske znanosti skreću pažnju kako mediji kroz obmanu stvaraju sliku stvarnosti „koja
samo izgleda kao da jeste stvarnost“ (Breton F, 2000;71). Dakle, ovo nam govori kako je
moguće publiku navesti da što lakše prihvati određena vjerovanja, mišljenja i sudove koje
mediji plasiraju. „Povjerenje između novinara i čitalaca jeste temelj dobrog novinarstva. Moraju
se uložiti svi napori da bi se osiguralo da sadržaj vesti bude točan, slobodan od predrasuda, i da
su sve strane pravično predstavljene” (Jacquette D, 2007:149)
Vjeruje se kako se moć medija ogleda upravo u količini uspješne manipulacije i obmane
javnosti. No, to nas dovodi do drugog pitanja. Da li medij pokazuje time slabost da se odupre
tuđem utjecaju? Koliko medij time daje do znanja kako nije slobodan? Dakle, radi se o
podčinjavanju i medija i njihove slobode. U slučaju medija, autoriteti su široko postavljeni i ne
mari se pretjerano za interes javnosti, ali ni za budućnost medija, koji se promatraju kao još
jedno sredstvo na putu do novca. “I najveći manipulatori uvijek ističu da sve što rade, rade za
slobodu i u ime slobode. Sloboda ne podrazumijeva razuzdanost, neodgovornost i kaos.
Sloboda koja dovodi u pitanje i razara univerzalne vrijednosti (istina, pravda, dobro, ljubav, ,
solidarnost i ljudsko dostojanstvo), kojima i ona pripada, nije sloboda, već verbalna ili pisana
tortura i duhovno nasilje. Mediji u službi bilo koje moći iznevjerenu svoju misiju ulogu u
društvu i državi. Služiti moći znači izgubiti slobodu ili zloupotrebljavati slobodu” (Čupić,
2010:217). Dakle, ovo odgovara na pitanje koliko mediji su slobodni kada su skloni
manipulaciji u svrhu interesa i koliko padaju pod utjecaj moći.
Ako se pripadnici javnosti pozabave analizom svog ponašanja, koja su usmjerena na
opstanak u grupi, vrlo rijetko shvate da su mediji značajno doprinijeli baš takvom njihovom
ponašanju. Oni su odavno nadgradili svoju osnovnu informativnu ulogu. To je jasno uočljivo u
činjenici da su se mediji upustili u kreiranje stvarnosti i usmjeravanje mase da bi prihvatili onu
stvarnost koju im je delegirao vlasnik informacije. Ovakvo djelovanje medija, ne samo da nas
upućuje kako je opsežna psihološka obmana i manipulacije kojoj smo izloženi, nego nas
uvjerava na ostvarivanje svjesnog i nesvjesnog medijskog utjecaja na čovjekovu osobnost
6“Djelovanje na medijsku publiku postaje privilegija elite koja kontrolom medija plasira
vlastite ideje, mišljenja i stavove, čemu ovome pogoduje otežano snalaženje i neiskustvo
običnog čovjeka u komunikološkim procesima. Tako elita utječe na javnost koju vodi u pravcu
željenih i planiranih reakcija
6 Online verzija “Medijska manipulacija kao obmana slobode” - https://www.researchgate.net) 11.5.2019
23
Plasiranjem informacija o različitim sferama društvenog života, političkim
događajima...,formira se i upravlja javnim mnijenjem. Kako se pokazuje da upravo medij to
radi, dovodimo se do zaključka da “netko povlači konce” i bez našeg znanja, kroz moć
informacija, kreira stavove na osnovu za nas jedine “stvarnosti”. Čovjek se na ovaj način
pokazuje kao marioneta gdje netko povlači konce, i upravlja stavovima pojedinca.
Ilustracija br. 1: Obmane javnosti kroz medije
Prema mišljenju medijskih profesionalaca, Aleksandra Hršuma i Zvonka
Komšića, javnost najviše kroz medije obmanjuje vlast, a nakon njih smatraju da to rade:
• Ostali politički subjekti,
• vlasnici kapitala,
• vlasnici medija,
• oglašivači.
Kolaps informacija, od kojih je jedan dio nerelevantan i nepotreban prosječnom čovjeku, a
drugi dio lažan, nameće obavezu običnom građaninu da njegov pristup medijima mora biti
potpuno oprezan. Mediji koji “hrane” publiku obmanom i manipulacijom ugrožavaju pravo
publike na istinitu informaciju. Mediji su suočeni s velikom dilemom: ostati profesionalan,
suprotstaviti se i možda nestati s jedne strane, a s druge strane prihvatiti pritisak, ostati, i izgubiti
profesionalni dignitet.
7 “Vlasnici medija, kao i zastupnici financijskih i političkih grupa vrlo često koriste svoju moć
’uvjeravanja’ s namjerom da medije prinude da rade u njihovom interesu i da informacije
doziraju tako da služe njihovim interesu a ne potrebama i interesima publike. Mediji se tako
nalaze između dvije strane: jedna strana je javnost, druga su financijeri.“
Slobodnog medija nema bez njegove odgovornost. Mediji koji prihvaćaju pritisak ,
odriču se svoje slobode, jer zbog toga ulaze u začaran krug i krug obmane javnosti, “onaj tko
posjeduje moć. može uvjeriti bilo koga da misli i uradi bilo što“ (Jevtović, 2003:137). Poseban
metod manipulacije i obmane je kognitivna metoda. Naime, ovaj metod se pojavljuje u svim
novinarskim žanrovima i formama. 8„Kognitivna manipulacija iskorištava urođene i stečene
mane racionalnog dijela ličnosti, tako što koristi argumente koji samo na prvu izgledaju
uvjerljivo i neoborivo.“ Kadriranje je jedna od metoda koja se razvijala 70-tih godina prošloga
stoljeća i omogućila je utjecaj i obmanu javnosti. Ovo je dovelo do toga da mediji mogu
„upakirati“ određene teme, tako što bi koristili poseban kut gledanja na događaj.
Fotografija br.1 Obmana javnosti kadriranjem na protestima u Parizu.
Ovakvih primjera obmane javnosti nije malo. Nažalost, ovo je posljedica trke
medija za što većim posjetama, boljom čitanošću i stvaranju slike u javnosti kako je „baš taj
medij“ uvijek na mjestu događaja i kako upravo oni daju prvi prikaz. Obmanuti javnost moguće
je i demagogijom.
7 https://www.researchgate.net 1.7.2019 8 “ (http://www.novipolis.rs/sr/dosije/27755/razotkrivanje-manipulacije-u-medijima.html 2.7.2019
25
Ona predstavlja oblik govora u kojem bez adekvatne argumentacija iznosi se tvrdnja
kako bi se laskalo tuđem mišljenju. Mnogi će reći da je ovo najčešće zastupljeno upravo u
medijima i političkim emisijama. Pored toga, neodređenost se ogleda u zamagljivanju smisla
poruke, tako što se onemogućava što se sa sigurnošću želi reći. Primjer toga, može biti odgovor
na pitanje, kome je u BiH teško: „Ja volim sve naše građane i oni to znanju.“
Neodređenost se ogleda u zamagljivanju smisla poruke, tako što publika ne može znati
sa sigurnošću o čemu izvor govori. Na primjer, na pitanje o načinima rješavanja siromaštva u
Republici Srpskoj, političar odgovara sa „Ja volim sve naše građane, a oni to znaju".
Nedostatak argumentacije najčešće prati samu neodređenost, jer se rijetko kada
dokazuju tvrdnje u izjavi. Odgovoran novinar će izvoru postaviti dodatno pitanje, a ako ne
dobije zadovoljavajući odgovor, publici će skrenuti pažnju o manjkavostima navodnih tvrdnji.
To se u medijima u Bosni i Hercegovini rijetko događa, što će biti vidljivo i u samoj analizi
sadržaja. Ono čime su se bavili medijski znalci prilikom analize obmane i manipulacije, naveli
su nekoliko metoda, pored navedenih, objasnili su da postoje:
9„Kadriranje dovođenjem u zabludu - je tehnika slična dezinformiranju, ali s mnogo
suptilnijim nijansiranjem poruke
Misaoni kolosijeci - su tehnika manipulacije koju najčešće koriste zvanični
predstavnici vlasti, pogotovo u slučajevima kada moraju opravdati potez koji nije najbolje
prihvaćen u javnosti.
Iskrivljena slika - se zasniva na lažnim logičkim vezama, odnosno, dešava se onda
kada dvije stvari nisu uvjetovane jedna drugom, ali se predstavlja da jesu. Najčešće se
upotrebljava u pretjeranim uništavanjima, tako da se stvori lažna uvjetovanost između etničkog
porijekla i počinjenog djela.
Kognitivni amalgami - se zasnivaju na određenim „polugama" koje kod publike
stvaraju određene pozitivne ili negativne asocijacije. Političari su najčešće svjesni ovih procesa,
pa svoje govore ili priopćenje upotpune takvim terminima.“
Da bi novinarstvo bilo odgovorno, ono zahtjeva postojanje prije svega te profesije, a nje
nema bez odgovornih novinara i odgovorne publike. Ne treba biti previše negativno nastrojen
prema medijima. Dobar dio obmane javnosti se dogodi zbog neznanja. Ali to ne smije biti
9 Medijskaslika.org 1.7.2019
izgovor. Upravo je zadatak novinara da otkriju obmanu i aktivno radi u društvenom interesu.
No, dio toga snosi i sama javnost, kroz svoju medijsku (ne)pismenost. Korištenje medijske
(ne)pismenosti u svrhu obmane
Termin medijske pismenosti nastajao je i razvijao se u konsolidaciji s prijenosnicima
informacija. Posljednjih godina posebna pozornost dana je upravo ovom segmentu pismenosti.
Jedna od definicija medijske pismenosti je: “nadgradnja opće pismenosti“ (Turčilo, 2017;51).
Ona se dakle najviše odnosi na razumijevanje informacija objavljenih u medijima i razvijanje
kritike i razlučivanja istinitog od lažnoga te korištenje medija i medijskih platformi na pravi
način. Ovim pitanjima bavio se i UN. Naime Konvencija UN-a o pravima djeteta iz 1989.
godine zahtijeva, pak, kako bi se u medijskim politikama trebala posvetiti posebna pozornost
ka komunikacijskim i medijskim pravima djece. Pa tako u članu 13, ove konvencije između
ostalog navodi se da se prava djece u medijima osiguraju, odnosno da budu zastupljena ali i
zaštićena.
Medijska pismenost je termin koji se u Bosni i Hercegovini najčešće koristi u
negativnom kontekstu. Pa takav primjer imamo i među medijskim profesionalcima, kao što je
Zvonko Komšić, koji kaže da: „stanovništvo u BiH nije korektiv i prihvaća sve što mu se
servira. Bojim se da nisu medijski pismeni te da ih sve više zanimaju "trash" sadržaji poput
sapunica i Realityja, koji im se serviraju, te tako pokušavaju pobjeći od tmurne svakodnevice.“,
„Mi nismo medijski pismeni, ljudi nemaju kritičku misao i nemamo niti jednu kritičara koji bi
utjecao na razvijanje kritičke svijesti.“, dodaje Hršum. Kao glavnog krivca Hršum vidi medije.
Razvijene zemlje zapada, odavno su uvele medijsku pismenost u svoje strategije i obrazovne
politike, dok NVO aktivno radi kako bi skrenuo pažnju na ovo pitanje i pri tome medijski
opismenio društvene grube. Sve to rade s ciljem da kritički koriste prezentirane informacije i
medijske sadržaje kao i nove tehnologije i zaštitu privatnosti. Naša država koja ima veliki
problem s medijskom nepismenošću pored izuzetno loših ili nikakvih odluka, još nije
prepoznala opismenjavanje kao važan instrument koji može dovesti do bolje demokratizacije
društva. Čak je i Ministarstvo civilnih poslova Bosne i Hercegovine u godini koja je iza nas,
donijelo odluku kako će doći do pomaka u ovom sektoru i da će se izraditi Strategija za
medijsku pismenost BiH, ali do danas još nije urađen niti jedan korak. U borbi protiv ovog
problema, jedini s entuzijazmom bore se pojedinci i nevladin sektor koji kroz radionice skreće
pozornost i opismenjava polaznike. Iako je ovo samo „igla u plastu sijena“.
27
Bez sumnje ovaj problem treba zauzeti svoje mjesto u osnovnom i srednjem
obrazovanju. Pri tome navedena studija (EAVI, 2010:7) identificira sljedećih pet osnovnih
faktora okruženja koji imaju utjecaj na medijsku pismenost: • medijski odgoj, • medijska
politika, • medijska industrija, • civilno društvo, • dostupnost medija i informacija.
Kako bi medijska pismenost u Bosni i Hercegovini bila veća i kako bi javnost bila što
„sposobnija“ koristiti medijske alate, potrebna je i suradnja s Regulatornom agencijom za
komunikacije (RAK). Posljednjih godina i oni ulažu dodatni napor: „Aktivnosti Regulatorne
agencije za komunikacije BiH u oblasti medijske pismenosti su kontinuirane, te je primjetna i
odgovarajuća suradnja regulatora s drugim akterima aktivnim u ovoj oblasti. Također,
postojanje i aktivnosti samoregulatornog tijela za štampane i online medije Vijeća za štampu u
Bosni i Hercegovini u oblasti medijske pismenosti doprinose stvaranju povoljnog ambijenta za
razvoj medijske pismenosti građana.“(mediaresearch.org 20.4.2019)
Ogromne su posljedice zbog medijske nepismenosti kako po pojedinca, tako i po društvo
u cjelini. Nepismena javnost ne zna kako mediji funkcioniraju, pa zbog toga čine loše odabire,
umjesto kvalitete biraju lošu kratku zabavu – smeće. Možda najgora posljedica kada je javnost
nepismena je ta što ne može da koristi svoju građansku moć ujedno i pravo zagarantirano u
demokratskom svijetu a to je pravedno i pravično demokratsko društvo i njegovo razvijanje. To
nam govori, kako je ciljana skupina za obmanu upravo ova – medijski nepismena. Upravo oni,
bez razvijene kritičke svijesti, tretiraju medije kao izvor istine: 10„Ipak, BiH je i dalje nisko
pozicionira na indeksu medijske pismenosti među zemljama Balkana. Kada razgovarate sa
studentima i mladima u BiH, uviđate da oni ne mogu raspoznati osnovne novinarske forme, da
ne vide razliku između YouTube sadržaja i vijesti na news portalima, da ne shvaćaju
propagandu i vlastitu odgovornost i utjecaj kada komentari sadržaj na društvenim mrežama i
forumima i da ih apsolutno ne zanima digitalna sigurnost i kakve podatke ostavljaju u internet
10https://analiziraj.ba/2019/01/25/medijska-pismenost-u-bih-u-iscekivanju-strateskog-
pristupa/ 11.5.2019
Gledano iz bosanskohercegovačke perspektive, poseban značaj ima europski pristup
medijskoj pismenosti, pri čemu se posebno izdvajaju dvije važne stvari. Mi se nalazimo prije
svega u Europi, te naš obrazovni ali isto tako i medijski sistem čini komadić europskog
obrazovnog s jedne strane a s druge strane i medijskog prostora. Pored toga BiH u političkom
smislu pripada Europi. Dio smo Vijeća Europe, ali i UNESCO-a, s toga je naša obveza poštovati
te štiti utvrđene standarde a potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju na svom putu
ka punopravnom članstvu u Europskoj uniji preuzela je i određene obveze. Dio tih obveza
odnosi se na izvještavanje o stanju medijske pismenosti.
Bilo kako bilo, ona spada u dio obveza koje su u Nacrtu zakona o principima
obrazovanja odraslih. Istraživanja o medijskoj pismenosti u Bosni i Hercegovini pokazali su da
je ovo zemlja gdje postoji nekoliko NVO organizacija koje su u manjoj mjeri uključene u aspekt
medijskog opismenjavanja u barem jednog dijela, Organizacija koja se bavi samo medijskim
opismenjavanjem ne postoji, a i pojam se koristi samo u stručnim konferencijama.
Kako se tehnologija razvija, tako dostižu i nove mogućnosti na medijskoj platformi.
Sve to zahtjeva i stalnu izobrazbu medijskih korisnika. Ovo se ne odnosi samo na računala nego
i na svu prateću TV tehnologiju – pametni TV uređaji. Pored tog tehnološkog opismenjavanja,
„suvremeni koncepti medijske pismenosti sadržava i sljedeća načela:
Nije dovoljno u procese uključiti samo najnovije medije. Nova tehnologija je samo dio
medijske pismenosti. Ona znači učiti o svim medijima, pa čak i onima o kojim mislimo da sve
znamo“ (Zgrabljić Rotar, 2005;13). Ovdje se prije svega misli i na radio, tisak i TV. Njihovu
povijest, produkcijska i ekonomska načeka te funkcioniranje, tko posjeduje i kontrolira medije,
ali i odnošenje na činjenicu kakva je koncentracija medijskog vlasništva i kakve su posljedice
na profesionalni odnos. Funkcija je medija društvena odgovornost, djelovanje u interesu
javnosti i potreba pojedinaca, društva u cjelini i posebice manjih i slabijih skupina, kao što su
to djeca, pa u tom smislu moraju promovirati raznolikost i kvalitetu programa (Potter, 2001:
187).
Medijska pismenost uči razumijevanju specifičnih simboličkih jezika pojedinih medija.
Misli se na „nove jezike“, koji jesu dio nacionalnih jezika ali i klasični dio medija. Misli se na
jezik filma, radija, televizije, tiska. Ali i dalje ostaje nepoznata „gramatika“ ovih jezika.
29
O njima se često govori kao „multimedijalnim jezicima“, odnosno kombinacija su jezika
i njegovog standarda, glazbe, vizualnih i auditivnih slika. Zbog ovog miksa, ovaj segment
medijske pismenosti mora uključiti i estetsku dimenziju učenja o „umjetnosti medija“
„Mediji nisu ni štetni ni korisni“(Zgrabljić Rotar, 2005;13). ono što je specifično u
ovome je da mogu biti i jedno i drugo, stvar je percepcije javnosti. Najčešće čime se javnost
bavi jeste opasna i štetna strana medija, ali ona može biti i koristan izvor zabave informacija..
Oba načina utječu na društvenu socijalizaciju i oblikovanje identiteta djece i odraslih osoba, pa
i nacionalnih identiteta.
„Roditeljima i nastavnicima treba medijska pismenost kako bi razumjeli djecu i
pravilno ih odgojili“ “ (Zgrabljić Rotar, 2005;13). Ovo načelo govori o tome kao kako bi
roditelji trebali osvijestiti djecu o navikama u medijima ali i utjecaju medija na njih i njihova
razmišljanja, ideje, pa na koncu i heroje i idole. Roditelji bi trebali znati kojim medijima se
djeca služe i utjecati na kvalitetan njihov odabir Djeca su ispred ekrana između 3 i
maksimalno 4 sata dnevno. Ovo jeste i najveći dio njihovog slobodnog vremena. Upravo oni
imaju najslabiju kritičku svijest, te nemaju kritički sadržaj. Upravo djeca ako bi odrastala u
takvom okruženju i bez toga, mogu naštetiti sebi i cjelokupnom društvu. Jer kroz nekoliko
godina, oni postaju temelj demokracije i demokratskog društva.
Bez obzira na spol, dob, svi smo danas izloženi ogromnoj količini informacija iz
različitih oblati, i to na dnevnoj bazi, Zbog toga je važno da budemo medijski pismeni kako
bismo znali kritički promatrati kompletan medijski aspekt i svaku dostupnu informaciju.
Jedino kroz opismenjavanje u ovom polju možemo se lakše snaći u sve složenijem medijskom
okruženju. Samo pismeni možemo pronaći i uočiti što je istina, što laž a što obmana. Ovaj vid
opismenjavanja može na različite načine ući u školske knjige i tako ispraviti stavove koji su
rečeni u uvodnom dijelu ovog poglavlja a to je da smo medijski nepismeno društvo. Prema
svemu dosad rečenom i svim prikupljenim saznanjima o ulozi medija u kreiranju stavova
društva, samo medijski pismene osobe mogu imati pozitivne posljedice. Mediji sami po sebi
mogu ostaviti i neke negativne, ali mediji nisu sami po sebi prirodno dobri ili loši: radi se o
tehnologiji koju se može koristiti na različite načine i ona kao takva može da ostavi različite
posljedice na osobu. Dakle, mediji ne snose cijeli teret krivice zbog nepismenosti i obmane,
dio spada na obrazovni sustav, a jedan dio i na roditelje.
3.4. Koliko su mediji u Bosni i Hercegovini slobodni?
Javno mnijenje u Bosni i Hercegovini kada je u pitanju sloboda, svodi se na to da Bosna
i Hercegovina nije slobodna. To se slažu i intervjuirani urednici Hršum i Komšić. Kako navode
u BIH mediji nisu slobodni i zapravo su oni najbolji odraz stanja u državi. Većina ih radi pod
političkim utjecajem ili kontrolom, u ovisnosti koja je stranaka na vlasti. To je osobito primjetno
u radu Javnih servisa u BIH, čiji se program kreira iz političkih centara moći.
Američka asocijacija za istraživanje ljudskih sloboda "Freedom House" je u svom
izvještaju za medije 2000. godine Bosnu i Hercegovinu svrstala u zemlje koje su 1999. godine
imale tek djelomično slobodne medije. BiH ima 56 bodova, što je zapravo veoma blizu
kategoriji u kojoj mediji nisu slobodni (61 – 100 bodova). Osim još uvijek prisutne konfuzije u
oblasti medijskih zakona, značajni su politički pritisci, zatim dodatni pritisci koji pristižu iz
teškog materijalnog položaja medija i nedostatka medijskog tržišta. „Napadi na slobodu medija
u BiH mogu se svrstati u više kategorija: napadi na fizički integritet novinara, redakcija i
produktivno-emisionih objekata; zastrašivanja novinara; pritisci na urednike i autore tekstova.
Novinarskim neslobodama pogoduje zatvorenost izvora informacija, teška ekonomska situacija
medija i manjak novinarske solidarnosti“ (Halilović Z, Jusić M 2001;30)
Stavove javnosti potkrepljuju i istraživanja. Naime prema izvještaju Reportera bez
granica za 2019. godinu, a koji secira medijske slobode širom svijeta, Bosna i Hercegovina
zauzima 63. mjesto od ukupno 180 država. Ističe se da je Bosna i Hercegovina obavijena
polariziranom političkom klimom koja je označena konstantnim verbalnim napadima i
nacionalističkom retorikom. Navedene činjenice loše utječu na slobodu medija jer je za
novinare time stvoreno neprijateljsko okruženje.
31
11„Sloboda medija je limitirana profesionalnim standardima novinarstva, od provjere
svake činjenice do obaveznog učešća svih aktera jedne suprotstavljene priče. No, mi danas
živimo u novoj, digitalnoj eri, i usprkos velikom oduševljenju zbog novih mogućnosti, postoje
skeptici koji smatraju da nismo načinili korak unaprijed. Zapravo smo se vratiti u pred-
Gutenbergovo vrijeme, na srednjovjekovnu pijacu, na kojoj i glasina i povici, tračevi ili
komentari, imaju isti značaj kao i informacije, odnosno, činjenice.“
Predstavnici medija se često plaše za svoje poslove i često prave kompromise na račun
profesionalnog novinarstva. Da bi ostvarili zaradu, mediji se sve češće okreću senzacionalizmu.
Utrka za prihod od reklama izgleda da postaju pokretačka snaga današnjeg novinarstva.
12“Kada je riječ o slobodi medija u BiH, a prema anketama koje smo dobili više od 60
% građana smatra da mediji u BiH nisu slobodni. Na pitanje: tko najviše vrši pritisak na medije
tu smo imali najviše odgovora da to čine političari, oglašivači i da je veliki problem
autocenzura. Mediji u BiH generalno nisu slobodni, a problem je što u demokratskom društvu
kojem mi naginjemo mediji trebaju biti slobodni, što kod nas nije slučaj, jer cenzura i
autocenzura to ne dozvoljavaju” Sve ovo navodi na činjenicu da Bosna i Hercegovina i dalje
mora da radi na širenju slobode medija.
13„Danas je većina medija, nažalost, neslobodna i nemoćna u suštinskom smislu jer u
eri besplatnih medija (interneta, televizije i radija) oni nisu materijalno ovisni o svojim
čitaocima, gledaocima i slušaocima, nego o broju 'klikova' na portalima ili broju
depersonaliziranih očiju pred ekranima. Zbog toga uvjete za kvalitetan rad ima manji dio
medija, oni koji su zanimljivi oglašivačima i koji od reklame mogu da namaknu iole solidan
budžet za vlastiti rad. Ta industrija oglašavanja u BiH je danas, u stvari, glavni i moćan cenzor
medija i novinara“.
11 https://www.osce.org/bs/bih/238056 2.7.2019. 12 https://www.6yka.com/novosti/mediji-u-bih-nisu-slobodni 5.7.2019 13 https://www.dw.com/bs/mediji-u-bih-vi%C5%A1e-za-zaglupljivanje-nego-za-prosvje%C4%87ivanje/a-
38671889 20.6.2019.
Nije bitno, da li su to javni ili privatni mediji. Prema stavovima Zvonke Komšića, ni u
javnom servisu pojam slobode ne vrijedi ni 100%. Naime, on smatra kako su politika i javni
emiteri usko povezani: “Upravne odbore JS imenuju i predlaže određena politička stranka. Isti
za urednike imenuju politički podobne, pa imamo situaciju da su sva tri JS u BiH politički
obojena.“
3.4.1.Prtisci na rad novinara
Novinari kroz svoj rad vrše ravnotežu između različitih segmenata društva, između
politike, ekonomije, društvene odgovornosti itd. Novinari i njihov rad postoji kako bi vratili
smisao, tamo gdje su recimo, politički, ekonomski ili neki drugi ratovi obesmislili život
čovjeka. Oni ukazuju objašnjavaju da takve stvari se događaju, te donose objašnjenja.
Novinarstvo utječe na donositelje odluka kako stanje u društvu treba promijeniti i to na bolje.
14„Ključna uloga medija u društvu ipak ostaje njihova uloga nadzora nad postupcima političkih
aktera, odnosno watchdog ili uloga psa čuvara. Smisao ove funkcije jeste u očuvanju javnog
interesa. Jer, mediji ne samo da se smatraju „četvrtim staležom“, nego se također smatraju i
produženom rukom javnosti, odnosno zagovornikom javnosti kod njenih političkih
predstavnika. Mediji, kako im i samo ime kaže, povezuju političare sa „pulsom“, interesima i
potrebama građana kojima treba da služe. Od njih se očekuje da rade u interesu javnosti koji
prema Novinskoj žalbenoj komisiji koja regulira britanske štampane medije podrazumijeva: (I)
otkrivanje kriminala ili prekršaja; (II) zaštitu javnog zdravlja i sigurnosti i (III) sprečavanje
zavođenja javnosti nekom izjavom ili postupkom pojedinca ili organizacije“
U samom Daytonskom sporazumu, u njegovom aneksu IV navodi se kako se jamči da
će stan ovništvo ove države imati pravo na slobodu izražavanja i slobodu medija. Pa je tim
povodom i Visoki predstavnik za BiH, u zadnjoj godini 20. stoljeća nametnuo „Odluku o
slobodi informiranja i ukidanja krivične kazne za klevetu i uvredu.“ Ovo nije jedina zakonska
regulativa o ovom pitanju, tu je i Zakon o komunikacijama Bosne i Hercegovine, kojoj sektor
emitiranja i telekomunikacija definira kao „Sektor koji garantira zaštitu i slobodu izražavanja
te slobodu mšljenja poštujući prihvaćene standarde ponašanja i nediskriminacije, pravičnost,
točnost i nepristranost.“ (Turčilo 2017;30).
14 http://safejournalists.net 2.7.2019.
33
Ako pitate osobe iz sektora prava i pravnih znanosti, većina će se složiti, u Bosni i
Hercegovini postoji dobra regulativa. Složit će se i Aleksandar Hršum s ovim, koji navodi da
je nužna i korekcija s napretkom tehnologije, ali novih vidova pritisaka i ugrožavanja slobode
medija. Prema njegovim riječima, Zakon se provodi, malo i nimalo, tako isto smatraju i
poznavatelji ove struke. Pa s toga imamo stavove da su zakoni „mrtvo slovo na papiru“,
„Zakon o javnom RTV sustavu BiH, koji je još 2005. godine predvidio uspostavu
Korporacije javnih emitera, a koja ni do danas nije zaživjela, uslijed nedostatka, prije svega
političke volje.“ (Turčilo, 2017;31)
Rad medija je od početka pod monitoringom različitih moćnika i zbog takve situacije,
izloženi su različitim vrstama pritisaka. Od početka se vjerovali kako su politički pritisci najgori
mogući pritisci na njihov rad i da gore od toga ne može biti. No, s vremenom se pokazalo kako
je kohezija između ekonomije i politike ipak najgora opcija za rad ove grupacije. Osim cenzure
kojoj su izloženi kroz svoj rad, novinari i sami pristaju na još gori vid ukidanja slobode i to kroz
autocenzuru, odnosno navijajuće izvještavanje kako bi ostvarili vlastiti interes Ti interesi se
kreću od životno važnih, zadržavanja posla i izvora prihoda za svoj i život svoje porodice, do
sitnih financijskih i stranačkih.
Financijski problemi i strah od gubitka posla, mogu se svrstati u najveće razloge zbog
čega novinari pristaju na autocenzuru. „Osim što su često (ne)objektivno primorani biti glasilo
ekonomskih moćnika, privatni mediji nisu slobodni ni od političkih pritisaka. Iako su
optimistični očekivali da će kapitalizam i tržište sami od sebe urediti odnose u medijima, tako
što će najbolji opstati, desilo se nešto sasvim drugo. Kapitalistički darvinizam učinio je da
opstaju samo najjači, ali ne i najkvalitetniji. Oni koji su spremni žrtvovati slobodu medija i
profesionalne standarde za interese oglašivača i političara (nerijetko inkarniranih u istom
centru) i opstaju, ostali se guše u dugovima i nestaju“ (http://safejournalists.net)
Jedan od razloga zbog kojeg se novinari odlučuju izvršiti autocenzuru u Bosni i
Hercegovini jeste strah. Novinari u našoj državi nisu zaštićeni, smatraju Hršum i Komšić koji
navode da je situacija u regionu o ovom pitanju je katastrofalna i da je nužan napredak. Često
sami novinari budu vijest, jer su napadnuti, pretučeni ili su dobivali prijetnje. 15Prema
podatcima Linije za napad na novinare u posljednjih 11 godina, dogodio se 91 napad na njihov
15 Podatci preuzeti s https://bhnovinari.ba/bs/dogadaji/ 6.8.2019
rad. U 37 slučajeva nadležne policijske institucije nisu poduzele ništa. Čak 19 presuda
donesenih, bilo je na štetu novinara.
Istrage koje traju protiv novinara traju od 2 do 4 mjeseca. A sudski procesi i do 3 godine.
To predstavlja dio razloga zbog kojih se novinari odlučuju na autocenzuru, smatra urednički
dvojac. Koliko su česti napadati i pritisci na rad novinara govore i tekstovi koje je moguće
pronaći na stranici udruženja BH Novinari:16
„Sarajevo, 25.7.2019. – Upravni odbor Udruženja/ udruge BH novinari (UO BH
novinari) najoštrije osuđuje političke pritiske na JP Televizija Sarajevo ( TVSA), kao i zahtjeve
za smjenom v.d. direktorice Kristine Ljevak, koji su praćeni prijetnjama i nacionalističkom
hajkom na njen lični i profesionalni integritet.
Sarajevo, 23.7.2019. – Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari najoštrije osuđuje
kršenja prava novinara i drugih medijskih uposlenika u RTV Zenica, koji se sustavno ponavljaju
mjesecima, poprimajući oblike stalnog mobinga i nedozvoljenog ograničavanja prva na slobodu
izražavanja i slobodu medija.
Tipski primjer političkih pritisaka na medije je novina Dnevni avaz koja je u potpunosti
postala politički bilten vlasnika Fahrudina Radončića i prostor za obračun s političkim
neistomišljenicima, što je i laiku jasno vidljivo na osnovu naslova koji se plasiraju. Ako je
stranka vlasnika ovog medija u koaliciji, protiv koalicijskih partnera neće biti tekstova. Sve do
pred izbore. Osim toga, svjedoci smo pritisaka kojima je bio izložen portal Klix.ba kada su u
redakciju ovog medija upali pripadnici MUP-a Republike Srpske
Sarajevo, 02.07.2019.- Upravni odbor Udruženja/udruge BH novinari javno osuđuje
direktna uplitanja političkih stranaka u rad JP Televizija Sarajevo (TVSA) kroz proces
imenovanja menadžmenta ovog medija i kreiranje medijskih sadržaja, te zahtijeva od Skupštine
i Vlade Kantona Sarajevo vođenje ovog procesa u skladu sa europskim standardima slobode
medija“. Dakle prema ovim primjerima, vidljivo je kako ovo udruženje reagira tri puta u nešto
više od 20 dana zbog pritiska na rad. Hršum i Komšić i sami su se susreli s pritiscima, no kako
kažu, njima nisu podlijegali. Kako rade dijaloške emisije, događalo im se da unaprijed gosti
traže pitanja, te žele neka promijeniti ili potpuno izbaciti, na što oni nisu pristali.
16 https://bhnovinari.ba/bs/saopcenja-za-javnost 1.8.2019.
35
Navode da pitanja im lagodno daju, ali ono što gosti ne znaju jeste potpitanja koja će im
biti postavljena. Te na takav način izbjegavaju dodatne pritiske na svoj rad. Dakle, autocenzura
ipak je najteža okolnost ka objektivnom novinarstvu koja dovodi do obmane javnosti. Iako je
nužna posljedica, ona kao takva nije potrebna, budući da su mediji toliko ucijenjeni i rade u
lošim uvjetima, gdje se autocenzura javlja kao dio novinarske profesije, Dovodimo se do
zaključka da se autocenzurira svaka osoba koja pokušava ostati na svome radnom mjestu i pri
tome raditi u koliko – toliko normalnim uvjetima.
Pod krinkom slobode izražavanja, moguće su i „nus posljedice“, a to je najčešće
neprofesionalno izvještavanje, koje s godinama postaje praksa u bh medijima.
Prema riječima profesorice Turčilo, ono što je posljednjih godina vidljivo je: „iznošenje
osobnih podataka, ugrožavanje privatnosti, medijski linč i medijski rad, postale su metode
rada.“ Ona dodaje da je govor mržnje možda manje prisutan u općem i javnom diskursu, u
odnosu na godine neposredno nakon rata.
Sloboda izražavanja je temeljno građansko pravo, ali ono kao takvo postaje i političko
pravo i omogućuje ostvarivanje parole koja je godinama zastupljena u javnom diskursu „pravo
javnosti da zna“.
„Sloboda izražavanja zasnovana je na tri premise javni interes + argumenti+
udovoljavanje publici da sama presuđuje.“ (Turčilo, 2017;32) Ono što predstavlja problem u
Bosni i Hercegovini je to što se javni interes proklemava pod ekonomski ili politički interes
vlasnika ili njima povezanih pojedinaca, a u rjeđim slučajevima informacijama koje su točne i
provjerene.. Dodatni problem predstavlja i što se stavovi autora ne odvajaju od činjenica pa
zbog toga javnost donosi teže zaključke o društvu i njegovoj okolini.
Mnogi medijski znalci će reći da je medijski prostor i stanje u medijima samo odraz u
ogledalu kompletnog društva. I ono kao takvo je opterećeno brojnim spregama i kada je u
pitanju sloboda izražavanja. Da bi se izbjeglo ovo, Hršum smatra da bi najprije trebalo utjecati
na stavove pojedinaca, ali i društva u cjelini, kako bi se razvila kritička svijest i podigla
svjesnost o važnosti kritičkog razmišljanja prezentiranog. Ovo bi kao posljedicu moglo imati i
bolji i profesionalniji rad medija i njihov odnos prema publici, gdje ne bi gledali više na
gledatelje kao konzumente i osobe na osnovu kojih ono zarađuju, nego na javnost koja želi da
čuje točne i provjerene informacije.
I sami novinari moraju da rade na jačanju stupnja slobode izražavanja i podići ga na viši
nivo. Povezivanje javnosti s jedne strane, medija s druge strane i civilnog odnosno nevladinog
sektora s treće strane moglo bi rezultirati jačanjem slobode izražavanja kao temeljnog ljudskog
prava, koje je istaknuto u svim važnijim konvencijama koje se tiču čovjeka i njegovih prava.
Sloboda izražavanja svakako predstavlja jedno od prava za koji se vrijedi boriti.
3.5.Autocenzura i njezine posljedice po javnost
Posljedica koje proizlaze od pritiska na rad medija nastaju mnoštvo nedostataka koji se
odnose prije svega na medijski sadržaj. Prvi nedostatak je. Denis McQuail govori o četiri tipa
pristranosti: „stranačkoj, propagandnoj, nenamjernoj i ideološkoj“. (Street, 2003:20) U Bosni
i Hercegovini, problem predstavlja i izvještavanje u medijima koji produbljuju nacionalne
tenzije, isto tako netrpeljivost među narodima, te na takav način dodatno ugrožavaju procese
pomirenja između tri nacionalne strukture u Bosni i Hercegovini. Neki mediji ni ne kriju da se
obraćaju samo jednom konstitutivnom narodu ove države. Medijski radnici se sve više bave
„mekšim“ temama a sve manje ozbiljnim pričama. Takav problem nije samo u Bosni i
Hercegovini, nego i u ostatku svijeta. Naime, Petterson je došao do rezultata koji pokazuju da
se broj mekih na uštrb 17„tvrdih vijesti u Americi povećao u svim medijima koje je istraživao
(nacionalna i lokalna televizija, vodeće novine, dnevnici, sedmični magazini). 1980-ih 25%
analiziranih vijesti bile su meke, dok ih je njihov broj 2000. porastao na 40%. Do sličnih
rezultata je u Velikoj Britaniji došao James Curran. Tako „britanska štampa posvećuje 54%
tekstova temama kao što su kriminal, sport, zabava, životni stil“
Takvo je stanje i u našoj državi. Infotainment, „žutilo medija“, fokusiranost na „soft
news“, lažne i senzacionalističke vijesti, predstavlja posljedicu gašenja medijske slobode i
„srozavanje“ njihove financijske slobode. Posljedica toga je stvaranje ovisnosti od političara i
oglašivača. U medijima je mnogo prezentiranih podataka, bez pretjerane kontekstualizacije,
jer se toga novinari plaše. Plaše se kako će interpretacijom uvrijediti svoje zakupce
marketinškog prostora, ili nekog političkog moćnika. Jedan od postulata novinarstva jeste da
je suština reporterskog izvještavanja –analiza.
17 safejournalists.net 1.8.2019
37
Financijska ovisnost, različiti pritisci i nelojalna konkurencija, srozali su profesionalne
standarde u radu medija. Mediji danas „mame“ pričama koje ne potkrjepljuju tekstovima.
Nastaju i nove moralne te etičke dileme. 18„Još ne znamo kako se odnositi prema sadržajima
koje plasiraju građani-novinari, građani ili novinari na društvenim mrežama. Kako se odnositi
prema tekstovima u kojima se kao izvori informacija navode twitter profili terorističkih
organizacija? Često se kao izvor informacija koriste i profili osoba koje više nisu žive.
Očigledno je da nam treba redefiniranje medijske etike i kreiranje novih kodeksa i zakona koji
će spriječiti zloupotrebe“
Ovo nam govori kako je profit stavljen svi ostalih normi sve s ciljem da se ostvari veći
utjecaj ali bolja gledanost. U toj utrci, prvo nestaju svi profesionalni standardi. Ako ne
nestanu u potpunosti, onda se srozaju na najniže granice. Profesorica Fahira Fejzić Čengić
govori o tome kako živimo u društvu spektakla te kako se sve oko nas postaje kultura
celebritija. Također Fejzić-Čengić, Fahira u knjizi Nelagode s medijima iz 2016. godine
navodi kako je su nastali novi podžanrovi:
1. Infotainment,
2. Infomercial,
3. arguteinment,
4. komunikacijski stampedo i spin,
5. medijski spektakl.
Pažnja usmjerena na estradu, estradizacija politike kako bi se učinila zanimljivom,
reklame koje dominiraju nad sadržajem medija, pretjerivanje u izvještavanju o situacijama koje
plaše publiku (npr. teroristički napadi), hiper senzacionalizam, dio su fenomena koje mnogi
autori nazivaju spektakularizacijom i tabloidizacijom društva i medija. Na koncu, sve je više
zastupljeno novinarstvo bez intervencije. Odnosno, novinari preuzimaju sadržaj prema principu
kopiraj – zalijepi. To dovodi do plagijata novinarstva, gdje novinari u potpunosti gube svoju
kreativnost ali i funkciju, jer on više nije tu kako bi prikupio nove činjenice, te iste da objasni,
nego je više tu da prezentira ono što je već rečeno. Kopiraj – zalijepi princip može biti metoda
obmane. Bez intervencije, prenijeti podatke koji mogu biti ili naručeni ili zatraženi da se objavi.
Samim tim i prenositelj, odnosno drugi medij u lancu također postaje nesvjesno dio obmane
18 safejournalists.net 1.8.2019.
javnosti. Mediji se ponašaju nekonfliktno kako bi zadržali svoj položaj, ali tako zadržavaju i
status quo koji itekako odgovara vlasti. „Poligonizacija je prisutna u svim oblicima nekreativnih
realizacija neslobodnog čovjeka.“ (Božović, 2015:121) Dakle, neslobodan čovjek, odnosno
neslobodan novinar, ne može proizvoditi autentičan, ni kvalitetan medijski sadržaj. On može
govoriti, a ništa ne kazati. Tako Božović uočava nedostatak dijaloga u našim medijima. A
dijaloga nema jer je za dijalog potrebna sloboda To je razlog, zbog čega naši mediji nisu vični
analiziranju, bez interpretacije i produbljivanja, nego sama prezentacija sadržaja, koji ne mora
biti istinit. . Iz tog razloga naši mediji (tj. većina njih) ne analiziraju, ne interpretiraju, nego
samo prenose puke faktografske sadržaje. Robert McChesney daje kriterije za provjeru ali i
kriterije zdravog novinarstva.
Prvi kriterij za zdravo novinarstvo jeste taj da novinarstvo „mora osigurati rigorozno
preispitivanje ljudi koji su na vlasti i onih koji žele doći na vlast u državnoj upravi,
korporativnom i neprofitnom sektoru“. (McChesney, 2013:113) Novinarstvo u Bosni i
Hercegovini, zbog straha od političke odmazde ali i političara kao pojedinaca, ne može ispuniti
ovaj kriterij. Ujedno, ovo nam daje zaključak, koji je donekle paradoksalan, ali nacionalno
podijeljeni mediji nam omogućuju da ipak imamo uvid u priču koja nije potpuno „orkestrirana.“
Kriterij broj dva za zdravo novinarstvo, koje se također ne ispunjava i koji kao da je napisan
kako bi ukazao na medijsku sliku Bosne i Hercegovine jeste: „mora imati uvjerljivu metodu
razdvajanja istine od laži ili barem sprečavanja lažljivaca u tome da budu neodgovorni i odvedu
narode u katastrofe.“ Kriter broj tri koji se prema Hršumu i Komšiću također ne ispunjava
potpuno, nego samo u nekom njegovom dijelu je: „potrebe svih ljudi za informiranjem, moraju
smatrati legitimnim“. Dakle, mediji u Bosni i Hercegovini prema ovome bi trebali biti
naklonjeni onima koji nemaju nikakvu ni političku ni ekonomsku moć. Dakle, radi se o običnim
građanima. Ako pitate Zvonku Komšića, on navodi da je kod nas stanje ne takvo, nego sasvim
suprotno od ovog postulata. Posljednji kriterij zdravog novinarstva jeste: „mora ponuditi širok
raspon informativnih sadržaja o najvažnijim pitanjima našeg vremena. Istraživanja pokazuju da
je to ključni faktor za poticanje informiranog građanstva da se uključi u politiku.“ (McChesney,
2013;113)
Sve ovo navodi da se mediji posljednjih godina ne obraćaju građanima, javnosti, nego
isključivo konzumentima, odnosno potrošačima. Medijski teoretičari smatraju da se na ovakav
način građani pretvaraju nemisleća bića, koja puko shvaćaju interpretaciju, bez da se i oni pitaju
što se nalazi u pozadini rečenog.
39
Takvo stanje dovodi do mišljenja da građani traže promjene, ali ne u društvenom smislu,
neko u smislu promjena „news feeda“. Mediji su stvorili takvu javnost, koja je željna novih
informacija i danas mediji teško da mogu pod punim normama održavati taj interes. S toga se
vrši objavljivanje bez provjere informacija. Novinarstvo zbog ovoga mijenja svoja pravila te
ono kao takvo ne teži ka održavanju pravila niti stvarnom prikazu sadržaja. Nego se pružaju
informacije koje predstavljaju veću dozu optimizma nego što je ono trenutno i nego što je
realan. „Sam čin informiranja predstavlja svakodnevno izlaganje čitatelja baražnoj vatri
senzacija, od kojih niti jedna nema prioritet. Magovi medijskih korporacija pripovijedaju
proizvodnju sadržaja u čemu najprije treba prepozanti negiranje autorstva, a „sadržaj“ je nešto
poput kokice ili čokolade sasvim probavljivo i neobvezno“ (Turčilo, 2017;28).
Priče koje su donosili novinari prije nekoliko godina iza koje je bio potreban ogroman
trud i predstavljalo je poželjan medijski sadržaj, danas predstavlja sasvim suprotno od toga. S
toga mediji bježe od tog sadržaja i zauzima pod medijskim nebom samo djelić prostora. Sve
navedeno čini to da se građani (javnost) udalji od prostora gdje se donose političke odluke i da
oni tako postanu nijemi promatrači koji prihvaćaju donesene odluke – pasivnost građanske
mase.
4. Politička komunikacija kao sredstvo obmane
Političko komuniciranje svodi se na komunikacijski proces koji se nalazi u sferi politike i
samog političkog komuniciranja kao dio tog procesa. „Politika se temelji na ideji stalnog
pokušaja, utjecaja ili nadzora. Zasniva se na procesima odlučivanja, a lideri politike i vladajuće
stranke su sve više „primorani“ da traže konsenzus Javnosti (Turčilo, 2006a:41). Ovo nas
navodi na zaključak kako politika uvijek ima iza sebe proces komuniciranja, a sudionici ovog
komunikacijskog procesa u ovoj razini su različiti „kreću se od nivoa supranacionalnih preko
nacionalnih institucija i organizacija, do razine političkih stranki i kandidata s jedne i javnosti
s druge strane“ (Turčilo, 2006:41)
Sada dolazimo do ključnog termina koji je potrebno definirati. Naime, prema Vregu:
„Komuniciranje je općenje, promet i priopćavanje ivanje u vezi suodnosa – dinamičan je i
neprestano izmjenjiv. To je temeljni socijalni proces, koji omogućava nastanak i funkcioniranje
ljudskih zajednica.“ (Vreg F, 1991:21) Postoje autori koji navode različite odlike ljudske
komunikacije. Među njima je i Kathleen K. Reardon, koja u svojoj knjizi Interpersonalne
komunikacije (1998; 13) navodi šest takvih odlika:
1. Ljudi komuniciranju iz mnogih razloga;
2. Komuniciranje rezultira namjeravanim, ali i nenamjeravanim učincima;
3. Komunikacija je obično obostrana;
4. Komuniciranje uključuje najmanje dvije osobe, koje jedna na drugu utječe u nejednakoj
mjeri;
5. Komunikacija se dogodila i onda kada nije bila uspješna;
6. Komuniciranje uključuje uporabu simbola.
Prema tim parametrima, profesorica Turčilo je definirala „komuniciranje kao proces
prijenosa mišljenja, uspostave želja, ideja osjećanja od jednog subjekta ka drugome.
Postoje i različiti vidovi obima komunikacijskog procesa. S toga komuniciranje dijelimo
na:
• Interpersonalno komuniciranje
• Intrapersonalno komuniciranje
• Masovno komuniciranje
• Organizacijsko komuniciranje
Interpersonalno komuniciranje podrazumijeva komuniciranje najmanje dvije osobe
Intrapersonalno komuniciranje mnogi ne shvaćaju kao komuniciranje jer je to
komuniciranje – „sa samim sobom“.
Masovno komuniciranje nastalo kao posljedica razvoja tehničko-tehnološkog razvoja i
sve je češće i veće.
Organizacijsko komuniciranje podrazumijeva komuniciranje od organa koji je za to
zadužen (npr. Odjel za odnose s javnostima).
41
Da političko komuniciranje ima utjecaja, osobito organizacijsko, na medije i medijsku
politiku smatraju i Zvonko Komšić i Aleksandar Hršum, koji navode ovaj vid komunikacije
kao jedan od najrasprostranjenijih sredstava političke obmane javnosti. Kako političko
komuniciranje utječe, najbolje je objasnio Mararekov koncept odnosa političkog
komuniciranja i dva važna segmenta ove komunikacije
(Izvor: Turčilo; 2006:47)
Besim Spahić u knjizi Izazovi političkog marketinga (2000;65) objašnjava na
povezanost ovih segmenata. Naime, on je politički marketing definirao kao: „skup planskih
akcija kojima politički subjekt pokušava osigurati što veću podršku“
Prema autoru knjige Propagandno komuniciranje, Šemsi Tucakoviću, propaganda je
svjesna komunikacijska aktivnost usmjerena ka mijenjanjima mišljenja, stavova, i ponašanja
ljudi ili društvenih grupa, prema interisima onoga tko tu propagandu organizira prema
postavljenom cilju.
Ovo nam sve daje uvid koliko je sam pojam političko komuniciranje apstraktniji i širi
pojam i podrazumijeva prožimanje i marketinga i propagande ali svaku na svoj način. Političko
komuniciranje ima i svoje subjekte a to su prema knjizi Lejle Turčilo On line komunikacija i
off line politika u Bosni i Hercegovini, su:“
POLITIČKO
KOMUNICIRANJE
POLITIČKI
MARKETING
Politička propaganda Istraživanje javnog mnijenja
• Država (e) – podrazumijeva komunikaciju na međunarodnoj razini
• Međunarodne organizacije – političko komuniciranje u ovom kontekstu implicira
koordiniranje aktivnosti na međunarodnom i nacionalnom planu
• Političke stranke – uglavnom se zasniva na izbornom marketingu
• Javnost ( nužno politička) – to je subjekt političke komunikacije čija je povratna veza
važna koliko i sama poruka.“
Utjecaj je još jači kad su oba roditelja snažno identificiraju s istom strankom. Što dobijemo,
dakle, ako su oba roditelja opredjeljena za istu stranku, velika vjerojatnoća je da će i mlađi član
obitelji biti „inficiran“ istom strankom. U našoj državi je slična situacija. „Nažalost većiina
djece iz Osnovne škole izađe s osjećajem nacionalizma. Ulaskom u srednje obrazovanje djeca
počinju razlikovati funkcionere i institucije i stječu spoznanje o kolektivnim institucijama“
(Nuhanovič, 2005;292). Danas se u Bosni i Hercegovini o političkom komuniciranju poseže i
za kritičkim stavovima. Na to utječe i akademsko osoblje, bilo u srednjim ili visokim/višim
obrazovim ustanovama.
4.2. Medijska manipulacija = ideologija zavođenja
Ideologija se na različite načine pokušava definirati. U kontekstu medijske manipulacije
i medijskih stavova, najbliža je definicija: „ideologija (francuski idéologie, od ideo- + -logija),
izvorno, nauk o idejama; u marksizmu, iskrivljena i lažna svijest koja izražava interes vladajuće
klase ili političke skupine; u suvremenom funkcionalizmu, sustav ideja i vjerovanja koje
pružaju orjentaciju za razumijevanje stvarnosti i društveno djelovanje. Ideologija ima više
funkcija: pridonosi razvijanju osobnog osjećaja identiteta, osigurava perspektivu i orijentaciju,
motivira na djelovanje, olakšava odvijanje procesa odlučivanja te omogućuje jedinstvo neke
skupine ili cijele zajednice“ (/http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26914)
Ovo dovodi do zaključka da ideologija donekle podrazumijeva objektivni pogled sa
stajališta kako znanosti tako i potrebna određenja razine samopropitivanja i uključivanja
znanstveno neprimjerenih segmenata poput osjećanja tehnologije, savjesti. „Uzmemo li za
primjer ideologije poznatu zabavnu (i filmsku) industriju Disney, pojam postaje jasniji. Naime,
nisu li pomalo ironične ideologijske reklame Disneya koje bi navodno trebale promicati
pozitivne ljudske karakteristike poput istine, ljubavi, suosjećanja i sreće?!
43
S obzirom na razliku plaća između korporacijskog direktora te industrije opće zabave, i
između radnika u trećem svijetu koji radi majice upravo za tog istog direktora, ironija je na
„vrhuncu ideologije“. Medijski je zadatak tog direktora da, sa svojom cjelokupnom
korporacijom, pokušava širiti pozitivnu sliku javnosti o tome kako bi društveni odnosi trebali
biti empatični, puni suosjećanja, ljubavi i poštenja ili se ustvari povodi nužnim profitom i time
ustvari pokazuje upravo negativnu stranu „ideologije zabave“.
Iskorištavanja medija u te svrhe, te medijskog iskorištavanja javnosti upravo putem
takvih odnosa.“ (Vertošek N, Tomović A, 2015;957). U modernom dobu, moral, politika pa
tako i kultura odnosno umjetnost, u ovisnoj su vezi sa ekonomskim aspektima života, što
dovodi do postignuća pojedinaca potpuno samostalnog i novisnog o javnostima. To znači
svatko živi sam za sebe.
Sead Alić, navodi kako su na mjestu obje nekada bile pod vlašću totalitarne ideologije,
a danas možemo pronaći „totalitarni diskurs filozofije propagiranja“. Hitler, nekadašnji
nacistički vođa predvodio je vlasitu ideologiju jedinstvene Njemačke svojim obećanjima, a
danas slične poruke rade i pisci reklmanih poruka, pa imamo tezu „nema toga što vam neće
biti obećano. Lažna se svijest proizvodila oduvijek, samo su bili rijetki koji su imali volje i želje
promisliti o tome i potencijalno se suprotstaviti barem jednim dijelom svoga postojanja, ostatak
‘ekipe’ se povodio poput stada ne zamarajući se previše relativno ‘nebitnim’ preokupacijama
poput toga jesmo li doista manipulirani ili nismo, odnosno u kojoj mjeri. Sve nas to dovodi do
zaključka, da ideologija zavođenja je proizvođenje lažne svijesti kod gledatelja bilo od strane
politike ili korporacija, kao što je Hollywood, televizijske kuće, sami novinari… To postaje i
problem upravo zbog činjenica koliko je bitno da se javnost obrazuje od svojih početaka o
medijsko-ideološkoj manipulaciji. Lažna se svijest proizvodila oduvijek, samo su bili rijetki
koji su imali volje i želje promisliti o tome i potencijalno se suprotstaviti barem jednim dijelom
svoga postojanja, ostatak ‘ekipe’ se povodio poput stada ne zamarajući se previše relativno
‘nebitnim’ preokupacijama poput toga jesmo li doista manipulirani ili nismo, odnosno u kojoj
mjeri.
4.3. Načelo komuniciranja i medijsko zavođenje
Kada je riječ o medijskom zavođenju, nemoguće je ne vratiti se razmišljanjima Marshala
McLuhana. Prema njegovim riječima, društvo je uvijek bilo više oblikovano prirodom medija
komuniciranja, nego doista bitnim sadržajima komunikacija, nego doista bitnim kontekstom
informiranja i komuniciranja. I to je dio procesa zavođenja korisnika, koje se prije svega
zasniva na starosnoj dobi gledatelja ili konzumenata. Osobe koje pripadaju starijoj životnoj
dobi u jednom aspektu svog života su se našle na prijelazima velikih tehnoloških, ali i kulturnih
cjelina upravo zbog toga jer su bili dio premosnice između kulturnog i tehnološkog napretka,
te zbog toga ne mogu razumjeti određene medijske poduhvate, što ih dovodi do „izgubljenosti
u medijskom prostoru“. McLuhan smatra da bi to moglo biti i rezultat, odnosno posljedica, što
se novi zahtjevi pokušavaju riješiti zastarijelim metodama. To je prednost mladih nad starima
jer su neopterećeni utjecajima „starih“ okruženja i jer su od svojih početaka okruženi
određenim medijskim utjecajima, što za njih predstavlja normalnu – standardnu okolnost.
Ovo također predstavlja i određenu „opasnost“, te treba biti oprezan, jer nova
tehnologija ruši kategorije prostora i vremena i to jako uspješno, ali samim time stvara neke
nove principe kao i percepcije u javnostima. „Nekada se vjerovalo onome što se čulo i vidjelo,
dok danas živimo u digitalnom dobu kada je sve moguće iscenirati i odglumiti, sve može biti
virtualno, a djelovati stvarno. To u sebi sadrži i zanimljivu dozu „psihologije medija“ kada mediji
konstantno i namjerno bude određeno zanimanje i interes javnosti za „novo i buduće““. Ipak, ne bi
smjeli dopustiti da taj strah doprinese potiskanju i natjera da šutimo i ignoriramo manipulaciju u
medijima.
Zanimljiv je i primjer ovisnosti o nikotinu, cigaretama. Televizijske reklame upozoravaju
pušače na moguće štetne posljedice pušenja, naravno s ‘jasnom’ porukom: „prestanite pušiti-
ugrožavate sebe i sve oko sebe!“. U tom trenutku često se pušačima, prestravljenim mogućom
45
opasnosti od raka pluća i drugih zdravstvenih problema koje cigarete uzrokuju, od silne nervoze i
brige, javljaju potrebe za tom istom cigaretom?! Samo su ih podsjetili da nisu dugo zapalili
umirujuću cigaretu, da bi te iste štetne cigarete okupirale misli i stvarale ponovnu potrebu.
Sead Alić je primjetio „konstantno smo izloženi i općim elektromagnetskom bombardiranju.
Život je sam po sebi elektromagnetsko iskustvo, a mi smo biološka račnala, zato smatram da je
sasvim realna tehnološka elektromagnetska manipulacija ili ometanje životnih funkcija raznim
signalima.
Suludo je vjerovati kako more elektromagnetskih signala ne utječe na ljude, a vjerujem i kako
je sve namjerno smišljeno radi kontrole i omogućeno putem nanotehnologije i bežičnih
signala“. (Alić S. 2009;116)
Mnogi autori su se bavili ovom problematikom. Pitanje medijske manipulacije jedna je
od glavnih komunikoloških tema, europskih, ali i svjetskih komunikologa. „…nikada se ne
reklamiraju stvari nego obična ljudska sreća i uvijek se prikazuju jednako sretni ljudi čija je
sreća ustvari izazvana različitim kupovinama. Čovjek ne ide u trgovinu po stvari nego po sreću,
ali zamislite; ona se tamo ne prodaje.“ (Alić S,2009;200) Prema teoretičarima, nadmetanje za
što bolji prostor u medijima počelo je znatno prije televizije. Primjer toga su i novčanice kada
je svaki vladar htio svoj pečat na njima imati, ali i povijesno poznate Agore su utjecale na
propagiranja. Svi su bili željni pažnje i isticanja u javnosti, pa su koristili svaki moment za
propagiranje. „Biblija je možda „najosjetljiviji“ primjer medijske propagande, ali je u isto
vrijeme i znakovit jer koliko je samo vjernika diljem svijeta svoj način života i vjere podredilo
citatima i uputama iz ove svete knjige. Također je, krajem trinaestog stoljeća, u Bavarskoj
nastala Biblija za siromašne koje je bilo snažno propagandno sredstvo širenja kršćanstva među
siromašnim slojevima, u ustvari neupućenih u neke tajne pisane riječi, a ta ista metoda se
nadograđuje u osamnaestom stoljeću kada se u to isto pisano štivo uvrštavaju i umjetnička
djela“ (Alić S,2009;201).
Postoji jedan propagandni čimbenik koji predstavlja motivaciju u ovom svemu, a to je
novac. Iako je to platežno sredstvo to je i medij za veličanje određenih osoba, odnosno osoba
čiji se lik nalazi na novčanicama.
Sama načela percepcije primatelja poruke govore kako je dostupnost poruke čini bitnu
ulogu u „zavođenju“- A kroz načela potreba recipijenta, uvjeravamo ga da nešto treba da učini.
Najbolji primjer toga su svakako političke propagandne poruke – povećanje mirovina, bolji
uvjeti za mlade, manji porezi i slično, ali isto tako lažna obećanja u kojima se stječe potreba za
nečim, treći kanal, entitet, odcjepljenje itd.
Za ovo sve postoje i brojne propagandne tehnike, odnosno vještine koje omogućuju
ostvarivanje ciljeva i oblikovanja poruka, kako bi se što efektnije djelovalo na recipijenta i
ostavio cilj.
Različite su tehnike kojima možemo utjecati na emocije, od stvaranja osjećaja
ugroženosti pa do nesigurnosti. Primjer rata za to je najbolji, jer se u ratu možemo predstaviti
kao spasitelj – „mi ćemo biti oni koji će Vas zaštiti“. Ovo je jedna od najpoznatijih tehnika.
Noam Chomski u knjizi „Mediji, propaganda i sistem“ – 2003g., spominje tzv. povijesno
upravljanje u kojim se dizajnira povijesna činjenica da se pomoću nje upravlja u politici.
Primjer toga u Bosni i Hercegovini jeste Stranka demokratske akcije, koja je vjerovala da će
vječno ostati na vlasi, samo zato što je Alija Izetbegović osnivač i prvi predsjednik BiH.
Spominje Chomsky i „kontrolu mišljenja“, čija je ideja bila usmjerena da država koja ne može
kontrolirati ljude, nastoji na silu kontrolirati njihove misli, odnosno način razmišljanja. Primjer
toga možemo pronaći u SAD-u, gdje se u povijesnim knjigama malo ili ni malo spominje napad
na Južni Vijetnam, pa jedan dio obrazovanih i ne zna da se taj napad dogodio, jer nisu imali
pristup tim činjenicama –„izgubile se.“
19„Inače, Chomsky je veliki kritičar Amerike koji zaista otvoreno iznosi saznanja o
manipulacijama SAD-a nad svojim građanima, ali i nad cijelim svijetom. Svjestan je kako smo
svi izmanipulirani informacijama koji nam mediji putem slika prezentiraju. Smatra da mediji
danas imaju funkciju zataškavanja bitnoga. Kritizira škole i njihov odgoj, te ih proziva jer su,
osim što su institucije za poučavanje mladih, i institucije za nametanje poslušnosti, sprečavanje
svake mogućnosti samostalnog ili kritičkog razmišljanja.“
19 https://www.academia.edu/38929514/Noam_Chomsky 5.8.2019
47
5. MEDIJSKO PRAĆENJE KRIZNIH SITUACIJA –
SPEKTAKL?
Iako mediji obavljaju bitnu funkciju – informiranje javnosti o bitnim događajima iz
okoline ali i cijelog svijeta, također, oni te događaje, osobito ako imaju do sad neviđena
svojstva, intrigu ili predstavljaju određenu političku ili drugu krizu, koriste za popunjavanje
svog sadržaja, ali na način da to čine drugačije nego što bi tretirali svaki drugi sadržaj iz svoga
okruženja. Oni, kao takvi događaji, predstavljaju početak spektakla ili njegova „vrata“. Postoje
mediji koji jedva čekaju nastanak i eskalaciju takvih događaja. No to dovodi do sumnje u
njihovu društvenu odgovornost. A ono što nas svakako zanima jeste kako tretirati odgovornost
medija za objavljivanja sadržaja s pogrešnim informacijama, kao i objavljivanje fotografija koje
ulaze u privatnost, osobito kada je riječ o stradanju ili kad je pojedinac potencijalna žrtva.
Svakako da svaki događaj, osobito kada se radi o kriznim situacijama, pobuđuje interes
javnosti. Mnogima je svakodnevnica „dosadna“, stoga mediji odluče da „pređu etičku granicu“
ne bi li zainteresirali publiku. U Njemačkoj gdje su u jednoj pljački banke stradale smrtno tri
osobe, postala je iznimna priča i prvorazredni medijski događaj. Tom prilikom su novinari
omogućili svojim gledateljima da preko svojih ekrana iz udobnosti svoga doma uživo prate
dramu koja se za gledatelje događala tko zna gdje. Novinari su također snimali i intervjuirali
pljačkaše i otmičare iz neposredne blizine, što inače nije bio običaj, pružajući tako i
kriminalcima priliku za javno obraćanje i time ometajući rad policije Ovaj događaj predstavlja
novo razdoblje u ponašanju novinara u kriznim situacijama, što je navelo Medijsko vijeće
Zapadne Njemačke da donese novi Kodeks.
Primjer još jedan toga imamo u Hrvatskoj Primjerice, Jutarnji list 3. rujna 2007. godine
objavljuje: „...Činjenica da su obitelji o smrti doznale iz medija pripisuje se šoku i posljedicama
tragedije. Neki su se našli i na popisu smrtno stradalih i preživjelih, a vatrogasci tvrde da su
neki mediji objavili imena prije službene potvrde o smrti.“ (arhiva Jutarnji list)
Prema ovome, slobodno možemo zaključiti da službeni kanali informiranja skoro pa i
nisu postojali. Prema ponašanju medija u toj kriznoj situaciji, slobodno bi se moglo zaključiti
kako je njihova želja bila nabaviti ‘informaciju’ što prije i pod svaku cijenu, ekskluzivno i
senzacionalistički i na taj se način nametnuti kao lider na što je više moguće konkurentnijoj
poziciji globalnog medijskog tržišta.
Primjera o lažnom izvještavanju je mnogo, poput onog o novinaru koji je za vrijeme
trajanja invazije na Irak izvještavao iz podruma u Bagdadu dok su američke rakete padale po
gradu. Novinar je izvještavao o stradanjima u gradu dok se nije otkrilo da se taj podrum nalazi;
u Južnoafričkoj Republici. Sramnu ulogu „izvještavanja s lica mjesta“ odigrali su i engleski
novinari koji su jurišali na tenkovima i uživo javljali o napredovanjima i pobjedama, dok su
ispred njih ogromni bageri zatrpavali iračke vojnike u rovovima.
Jedan dio obmane koristi se i kroz spektakl i plasiranje informacije kroz „wow efekt“.
Kao primjer plasiranja takve informacije u knjizi Politika, društvo spektakla i medijska
konstrukcija realnosti Hromadžić H. navodi primjer nekadašnjeg francuskog predsjednika
Nicolasa Sarkozya i pjevačice Carle Bruni, koji detaljima iz života redovno popunjavali
medijske stupce. Tako su njihove posjete i drugim državama uglavnom završavali i u tisku koji
se bavi isključivo načinom života. U Bosni i Hercegovini nemamo takav primjer, iako se mediji
nerijetko interesiraju za privatni život obitelji Izetbegović (op.a. obitelj bivšeg člana
Predsjedništva BiH). Mediji su nerijetko prenosili fotografije bračnog para, ali detalje iz
privatnog života nisu iznosili. No činjenica da se novinari postavljali pitanja za vrijeme
kampanje upravo o privatnom životu ove obitelji, ukazuje da u javnosti vlada interes za ovu
temu.
Uvodna kontekstualizacija problema medijskog spektakla traži barem kratko ukazivanje
na očigledan trend sve veće zastupljenosti primarno komercijalnih oblika spektakla u
medijskim sadržajima javnih servisa. Time se u nizu primjera aktualnih medijskih tekstova
optočenih aurom spektakularnosti, glamura i “selebrizma” miješaju javno-društvene i
komercijalno-profitne vrijednosne varijable, teme i sadržaji, narušava se dugo vremena trajuća
binarna matrica: javni medijski servisi vs. komercijalno-tržišni mediji. Ukratko, svjedočimo
nastanku svojevrsnih hibridnih medijskih uradaka. Iz medijskih studija već godinama znamo
da mediji nisu nikako samo sredstvo za prijenos informacija, nego su ozbiljan faktor u kreiranju
svakog vida društvene slike.
„Radi se o starom pitanju-dilemi koja implicira postojanje jasne linije podjele između
zamišljene “objektivne” realnosti na jednoj te oblika njezinih reprezentacija, uključujući i
medijske, na drugoj strani. Na taj je problem upozorio i Tony Bennett ustvrdivši da mediji
nisu derivati od sekundarne važnosti koji samo pasivno zrcale ono što im je servirano od
strane puke zbilje, ne da bi pritom bili aktivan i integralan dio te iste
realnosti.“(Hromadžić;2012;63)
49
Sve prethodno rečeno navodi nas na tvrdnju da fraza o “medijima kao ogledalu društva”
može biti opravdana, ali samo u djelomično i to ne u u smislu njezina doslovnog značenja –
medija koji prenose nekakvu objektivnu, zrcalnu sliku društva – već se koristi kao sintagma
kao putokaz ka interpretaciji medijskih formi, te organizacijskih i uređivačkih politika
medijskih institucija i programskih sadržaja, kao i produkcijsko-potrošačkih matrica putem
njih proizvedenih, koje neposredno svjedoče o duhu vremena, slici i prilici aktualnog društva
kojeg su mediji nezamjenjiv i aktivan dio.
Ako gledamo iz perspektive 21. stoljeća, možemo tvrditi kako današnji mediji pridonose
općoj spektakularizaciji i prividnom vidu depolitizacije društva. Mediji, barem oni komercijalni
opipavaju trendove i kreću se ka tabloidizaciji. Iako je tisak već ozbiljno ušao u te pore
novinarskog žarna, televizija barem u jednom javnom sektoru odupire se tome. Komercijalni
mediji također lagano zalaze u tabloidni sektor, jer pronalaze u tome komercijalni interes. Zbog
toga, danas imamo u medijima „kulturni slavnih“, odnosno estradizaciju, tablodizaciju u sve
većoj mjeri i predstavlja tek puki okvir za reklamu i oglašavanje.
Spektakl je dio spina koji također s vremena na vrijeme skreće pažnju s gorućih tema u
državi, osobito ako su političke i idu na štetu vlasnika medija.
Kako navodi Hromadžić u svojoj knjizi, spektakl u medijima nije nov pojam. On traje
dosta dugo, iako je u Bosni i Hercegovini tek s miješanjem vlasničke strukture u medijima i
politike došao do izražaja. „Američka multinacionalna kompanija Procter & Gamble,
tradicionalno usmjerena na proizvodnju i distribuciju deterdženata, sapuna, šampona i srodnih
proizvoda. Procter & Gamble sponzorirali su i producirali prve radijske soap opera serijale
(po čemu je žanr i dobio ime) u 30.-im godinama 20. stoljeća (Procter & Gamble već su 1939.
sponzorirali 22 radijska soapa u Americi). S istom poslovnom politikom nastavili su i nakon
što je taj žanr prešao na televiziju u 50.-im i 60.-im godinama 20. stoljeća, pridodavši tomu i
sponzoriranje produkcije jednog od prvih televizijskih prime time serijala (Our Private World,
1965) te kasnije i niza televizijskih novela na španjolskom jeziku od 1980.-ih do danas.
Interes te i njoj srodnih korporacija za sponzoriranje i produciranje takvih medijskih
sadržaja treba tražiti upravo u činjenici da je na taj način formatiran medijski krajolik, itekako
prijemčiva podloga za komercijalno-marketinške politike, za razliku od medijskih programa
koji spadaju u sferu informativno-političkog ili edukativnog, koji, iz poslovne perspektive
ostvarivanja profita, nisu tako idealna kombinacija s oglašivačkim strategijama“
(Hromadžić;2012;65)
5.1.Uloga medija u Novom dobu
Danas, u 21. stoljeću u kojem mediji doživljavaju svoj vrhunac i gdje je uloga građana
sve veća, postavlja se pitanje o tome, kolika je uloga medija i koji su zadaci koji se postavljaju
pred medije u suvremenom vremenu. „Doprinos tome su svakako vidljive sprege politike,
medija i krupnog kapitala, odnosno biznisa koji ide nauštrb prava građana na fer, objektivne
nepristrane i uravnotežene informacije iz različitih kutova“.(Turčilo L, 2017;37 Već se duži
period medije ne promatra kao neutralnim sredstvom za prijenos informacija i ideja, već kao
suvremenom društvenim institucijama koji imaju svoj način rada, odnosno agendu.
Mediji (ne)mogu biti poluga demokracije na način da osiguraju dovoljno realistične
informacije koje će uvjeriti javnost u opravdanost postupka elite odnosno politike. Uzrok u
tome možemo vidjeti povezanost medijskih vlasnika sa političkim i ekonomskim moćnicima.
Dobar primjer toga u Bosni i Hercegovini jeste tisak, točnije Dnevni avaz koji je u vlasništvu
bivše supruge lidera Saveza za bolju budućnost – Fahrudina Radončića. To je jedan od glavnih
razloga zašto se upravo u medijskoj sferi razmatra politički klijentelama, te njegov odnos sa
medijskim vlasništvom
Medijski stručnjaci ukazuju na to da su mediji sve češće potpora vlasti na način da
promoviraju njihove interese, te na taj način maskiraju svoje odluke i kroje sudbinu građana.
Ovo nije model koji se nastavio u ovom stoljeću „veze društvene i političke moći sa kontrolom
medija bila je poznata od početka izdavaštva; u svim društvenim pitanjima tko je vlasnik,
tko kontrolira medije i s kojom svrhom. To je oduvijek političko pitanje“ (Herman McChesney,
2004.).
51
Postavlja se i pitanje, kako okarakterizirati politički klijentelizam „ Politički
klijentelizam, odnosi se na takav oblik društvene organizacije u kojoj je pristup društvenim
resursima uvjetovan određenom pozicijom i daje se različitim klijentima u zamjenu za različite
vrste podrške“. (Turčilo L, 2017;59) Građansko društvo je suprotna pojava političkom
klijentelizmu. U ovom fenomenu pristup resursima, zasniva se iključivo na univerzalističkom
kriteriju i formalnoj jednakosti pred sudbenom vlasti.
20„Ono što čini medije u klijentističkom društvu je:
• Ograničen razvoj i cirkulacija štampe
• Tradicija zagovaračkog izvještavanja
• Instrumentalizacija privatnih medija (vlasnici koriste medije kao sredstvo utjecaja i
pregovaranja sa elitama i za intervenciju u političkoj sferi , što je u mnogim slučajevima
i glavni cilj medijskog vlasništva);
• Ispolitiziranost javnih servisa (imenovanje na osnovu političke lojalnosti, a ne
profesionalnih kriterija)
• Nerazvijenost novinarstva kao autonomne profesije„
Ovo je ogledalo koliko prema kojem se može procijeniti stanje medijske scene u nekoj
državi i kolika je zastupljenost političkog klijentizma u društvu i u medijima. 21„U ovom
kontekstu, kada govorimo o novinarstvu kao profesiji i društvenoj ulozi novinara, pominju se
dva suprotna fenomena: instrumentalizacija i profesionalizam u medijima“
U ovom smislu instumentalizacija bi bila djelovanje medija odnosno novinara u interesu
pojedinca, a profesionalizam je kada se njihov rad ogleda u javnom interesu. Također, termin
koji se nameće u ovoj temi je politički paralelizam. On se prepoznaje prema vezi između medija
i stranke, odnosno da mediji prikazuju političke podjele u društvu kroz onako kako to zamišlja
određeni politički vođa.
Paralelizam je jak tamo gdje je prisutan i politički klijentelizam. To su društva kojima
demokracija nije blizak oblik vlasti. U takvim društvima javnost ne dobiva kvalitetne
informacije niti ima priliku da sudjeluje u medijskom javnom prostru-diskursu. Taj prostor
20 http://www.magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/10/medijsko-vlasnistvo-i-politicki-klijentelizam-lejla-
turcilo.pdf 10.08.2019 21 http://www.magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/10/medijsko-vlasnistvo-i-politicki-klijentelizam-lejla-
turcilo.pdf 10.08.2019
rezerviran je za pojedince – elitu, a građanima se prezentiraju tek informacije pro forme radi.
Tu su kreirane i ankete, kojima se koriste radi davanja privida i stvaranja lažne demokracije.
Politički paralelizam u medijima ogleda se u:
• Medijskom sadržaju
• Organizacijskim vezama između medija i politike
• Tendenciji vlasnika medija da se tijekom medijske karijere aktivira u političkim životu
• Da se medijska karijera zasniva na političkoj afilijaciji
• Podijeljenost medijske publike
• Zagovaračkoj ulozi novinara
5.3. Izvještavanje za vrijeme izborne kampanje
Izborno izvještavanje je najpreciznije regulirano područje novinarstva i ima jasno
razrađene preporuke i pravila. (Malović, 2003a:43) Iako se svi novinari trebaju pridržavati
pravila struke, ovo područje iziskuje pozornost, jer su manipulacije medijima u vrijeme izbora
vrlo česte. Političke stranke žele utjecati na birače, u čemu često pretjeraju i posežu za
nedopuštenim aktivnostima i ugrožavaju demokratski izborni proces. Mediji su izloženi
pritiscima, jer je njihova uloga značajna. Oni su posrednici između političkog sustava i građana,
utječu na mišljenje birača i stvaraju sliku o pojedinim političarima i političkim strankama.
Političke kampanje koje služe za predstavljanje političkih programa i rješenja problema u
državi, pretvaraju se u međusobno prepucavanje političkih suparnika. Street tvrdi kako je
„suvremena politička komunikacija spala na kupljenje političkih poena na osnovu skandala iz
privatnog života političkih protivnika...“ Medijima odgovara takav način prezentiranja
političkih subjekata, jer su zainteresirani upravo za senzacionalističke i kompromitirajuće
vijesti. Ovi trendovi su objašnjeni u teoriji. Tehnike manipulacije se dijele na izravne i
neizravne. U izravne ubrajamo: 1) agenda setting: skretanje pozornosti na naše teme, 2) pseudo-
događaj, 3) korištenje funkcija kao elementa vrijednosti vijesti, 4) prikriveno oglašavanje, a u
neizravne: 1) sprega s vlasnicima, 2) utjecaj na urednike, 3) novinari članovi užeg vodstva
stranke, 4) novinari simpatizeri stranke. (Malović, 2003:48) Važno je istaknuti da se ovakve
manipulacije obično nalaze u tzv. zabavnim novinama i rubrikama
53
6. METODOLOŠKI OKVIR RADA
Na osnovu predmeta i ciljeva istraživanja postavljena je opća hipoteza koja glasi:
Masovni mediji manipuliraju stavovima javnosti i to koristeći svoju informativnu funkciju,
što ukazuje isprepletenu vezu između manipulacije i informiranja.
Posebne hipoteze
Posebna hipoteza 1.
Javnost više vjeruje informacijama na javnom nego na privatnom mediju
Posebna hipoteza 2.
Informativne emisije sadrže u sebi manipulativne poruke
Posebna hipoteza 3.
Publika je najčešće nesvjesna medijske manipulacije
Posebna hipoteza 4.
Nivo obrazovanosti utječe na nivo manipulacije građana/javnosti
Posebna hipoteza 5.
Političke elite vrše veći pritisak na medije od ekonomskih moćnika
Posebna hipoteza 6.
Medijski pismenija publika lakše razaznaje objektivne informacije od manipulacije
Indikatori: Analize i stavovi stručnjaka iz medijske oblasti.
7. ANALIZA SADRŽAJA
Predmet analize istraživanja ovog rada su sadržaji informativnih emisija Javnih servisa
u Bosni i Hercegovini (BHT 1, FTV) te info news kanala N1 BiH. Vrijeme analiziranja sadržaja
je 10 dana u trajanju od 1. 2. do 10. 2. 2019. godine. Izvršena je kvantitativna i kvalitativna
analiza i one će biti prikazane u radu. Na samom početku prikazana će biti kvantitativna i
kvalitativna analiza Javnih servisa BiH, gdje će se pokušati utvrditi da li je ili nije bilo obmane
u izvještavanju.
7.1. Analiza rezultata istražavanja BHT 1
Prije svega, treba istaći da su analizirani prilozi u središnjoj informativnoj emisiji
Dnevniku u 19 sati. Razlog tome je što važnije vijesti se objavlju u toj emisiji. Sve druge
emisije, reemitiraju što je objavljeno u ovom Dnevniku. Od perioda 1. veljače 2019. godine pa
do 10. veljače objavljeno je ukupno 91 prilog, ukupne minutaže od 288 minuta.
Neke od tema koje su bile prikazane u ovoj informativnoj emisiji:
- Financijska blokada FBiH (1.2.) – 12 minuta Dnevnika posvećeno ovoj temi
- Financijska blokada FBiH (2.2.)
- Formiranje koalicije u RS (2.2) – javljanje uživo reportera Vladimira Šuška
- Dnevnik 3.2. posvećen poplavama u trajanju od 45 minuta.
- HDZ o radu Federalnog parlamenta (4.2.)
- „BH BLOK“- o koaliciji s strankama desnice (4.2.)
- Prvi put o Edinu Gačiću (5.2.)
- O formiranju „BH BLOKA“ (5.2.)
- Stranke iz RS-a o velikoj koalciji (5.2.)
- Zakon o radu RS-a (6.2.)
- Otvaranje državnog zatvora (7.2)
- SDA o BH Bloku (7.2.)
- Vlada RS o Komisiji za istraživanje zločina (8.2.)
- SDP o smjenama u stranci i koaliciji s SDA (9.2)
- Formiranje vlasti na državnoj i entiteskoj razini (10.2.)
55
Od ukupne brojke priloga 42 su direktna politička priloga (prilog u koje su direktno
uključeni politički akteri) s ukupnom minutažom od 142 minute, dok je 7 minuta duže trajali
prilozi koji nisu imali direktni politički angažman. U trajanju od prosječno 28 minuta, 48%
dnevnika činile su teme koje su direktno političkog karaktera. Navedeni politički prilozi se
isključivo odnose da bosanskohercegovačka pitanja. Četvrtog dana u drugom mjesecu nije bilo
direktnih političkih priloga. Taj dan ovaj medij izvještavao je u dužem svom izdanju isključivo
o poplavama koje su se dogodile u Bosni i Hercegovini.
Grafika br. 1. Broj objavljenih priloga u periodu od 1.2. do 10.2. 2019.
142149149
176
DIREKTNO POLITIČKI PRILOZI
PRILOZI BEZ DIREKTNOG UPLITANJA POLITIKE
PRILOZI OBJAVLJENI OD 1.2.2019. DO 10.2.2019
Broj priloga Minutaža
7.1.2 Kvalitativna analiza
Kvalitet priloga na BHT1 prikazat ćemo na osnovu izdvojenih priloga. Dakle, u
nastavku ćemo analizirati način na koji su reporteri i urednici prezentirali politička, ali i
društvena zbivanja u državi.
Početak mjeseca započet je „pozitivnim“ vijestima iz Bruxellesa, gdje su članovi Predsjedništva
poručili da je Bosna i Hercegovina svakim danom sve bliža Europskoj Uniji. Ključne fraze
ovog priloga bile su „dobra atmosfera“, „pozitivne ocjene“, izuzetno optimistične izjave bh.
predsjedništva. Prilog o ovoj temi uradio je Aleksandar Brezar, koji je ipak ostavio dozu skepse,
naglasivši na kraju priloga kako „ 11. mjesec nije mjesec kada ćemo dobiti kandidatski status“.
Reporter Brezar dao je svoj osvrt u ovom prilogu, što je rijetkost na ovom javnom emiteru.
Tema koja je ostala nedorečena u na samom početku ovog mjeseca jeste i prvostupanjska
presuda Esada Radeljaša u kojoj je oslobođen optužbi. Dok je hapšenje Esada Radeljaša prije
izvjesnog vremena bilo daleko više ispraćeno, presuda i ne toliko. Također, bez značajnijeg
osvrta na presudu neovisnih i stručnih sugovornika.
Iako je ovo prvostupanjska presuda, javni emiter trebao je dati veću pažnju ovom slučaju,
osobito jer je riječ o simbolu „političke korupcije“. Prilog je urađen bez osvrta tužiteljstva i sa
kraćim komentarom advokata obrane. Početak mjeseca obilježila je i financijska blokada FBiH.
Ova televizija je kroz javljanje reportera Anela Nurkovića (1.2.2019.) temeljito objasnila šta to
konkretno znači i tko će posljedice najviše osjetiti. Također puštene su izjave političkih
subjekata koji su naveli razloge zbog čega se to dogodilo. Pored reportera Anela Nurkovića,
izvještaj je urađen i iz Mostara gdje je objektivno prenijela informacije i prenijela izjave Monika
Ćubela. Prvi ponedjeljak u 2. mjesecu (4.2.2019.) obilježile su poplave gdje su reporteri iz
različitih dijelova Bosne i Hercegovine donijeli informacije o stanju unutar države. Ovaj medij
je svoju središnju informativnu emisiju produžio za 15 minuta, od stanardnih 28 – 30 minuta,
trajali su 45 minuta. Posebnu pozornost medija u Bosni i Hercegovini ali ne i BHT1 obilježila
je vijest kako je Vlada RS-a formirala komisiju koja bi trebala utvrditi istinu o događanjima u
Srebrenici i Sarajevu. Ovaj medij je kroz dvominutni prilog dao na značaju tome. Ono što može
utjecati na potvrdu hipoteze kako su mediji sredstvo obmane, najbolje se vidi u ovom primjeru.
Ova televizija prenijela je informaciju samo kroz izjave vladinih funkcionera koji su između
ostalog naveli kako će komisija biti „neovisna i stručna i da će utvrditi istinu koju će morati svi
poštovati.“ Nije bilo mjesta za detaljnu analizu koja bi objasnila tko će činiti komisiju i koji su
57
razlozi formiranja ovdje komisije na entitetskom nivou, ali ne i na državnom. Ovo je osobito
osjetljiva tema za bosanskohercegovačku javnost, što je zahtijevalo dužu i dublju obradu
informacije. Dan nakon tek tada ovaj medij prenosi reakcije, i to uz napomenu da su one brojne.
Vijest koja zvuči bizarno čak i u našoj zemlji, normalizovana je na državnom javnom servisu.
Čime? Pa time što niti jednom nije spomenuto da Vlada „istražuje“ stvar koja je presuđena u
više sudskih presuda. Urednici se nisu trebali spuštati na teren komentiranja. Bilo je dovoljno
samo da se prikažu utvrđene činjenice koje su nedvosmislene i o kojima se u pristojnom svijetu
ne raspravlja. Zločin u Srebrenici se u istoj onoj Rezoluciji Europskog parlamenta, imenuje kao
genocid. TV publici se to sklonilo sa radara, a to se ne čini od jučer. Sve sa porukom da svi
moramo prihvatiti istinu. Jer zašto bismo prihvatili sudske presude pored komisija u nastajanju.
Također, ono što je u mnogim medijima senzacionalistički odjeknulo jeste i informacija
da je IDDEEA (Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka Bosne
i Hercegovine) zabranila provjeravanje diploma u državnim institucijama Bosne i Hercegovine.
Vijest se proširila velikom brzinom, osobito nakon afere koja je otkrivena o lažnim diplomama
u našoj državi. No, ispostavilo se da su mediji pogriješili agenciju, umjesto IDDEEA riječ je
bilo o Agenciji o zaštiti osobnih podataka i ne o zabrani nego o mišljenju. BHT nije ovaj put
podlegao spinu, nego je objektivno prenio kako stvari stoje i to jedan od rijetkih medija.
Također u sklopu informativne emisije pozvan je bio i novinar koji je otkrio aferu o kupovini
lažnih diploma, što je dodatno ostavilo utisak na profesionalnu obradu teme.
Vedran Prodić, reporter ove medijske kuće direktno i konkretno obradio temu o
otvaranju državnog zatvora. Konkretno ovaj je reporter naveo informacije koje BHT rijetko ili
skoro nikako ne plasira, a to su navodi iz drugih medija. Ovo je reporter uradio uz opasku da se
radi o neslužbenim podacima.
Cijeli tjedan goruća tema u središnjoj informativnoj emisiji ove televizije bilo je borba oko
formiranja vlasti. U glavno središte pozornosti stavljeno je događanje u tzv. BH. bloku i njihov
odnos sa strankom koja je na izborima 2018. prikupila najveći broj glasova – SDA. BHT je
koristio izjave analitičara koji su direktno „navijali“ za lijevu opciju u Bosni i Hercegovini.
Iako su stranke desnice demokratski osvojile izbore i prikupili najveći broj glasova, u ovom
mediju mogli su se vidjeti stavovi „analitičara“ koji govore o tome da će: „stranke ljevice uspjeti
osigurati dovoljan broj ruku“, i slične tvrdnje koje se do sada nisu pokazale točne.
Ono na što se obratila posebna pozornost prilokom analiziranja ovog medija, jeste
način na koji su raspoređene priče prema „košuljici“. Dnevnik se najčešće otvarao s temama s
državnog političkog nivoa i političke priče su se smjenjivale ka nižim nivoima vlasti. Nakon
polovine Dnevnika, prestaju direktno političke priče i prelazi se na teme običnog čovjeka.
Ovaj javni emiter koristi novu tehnologiju, te u Dnevniku bude nekoliko uključenja
uživo te nekoliko unaprijed snimljenih „lažiranih“ živih uključenja. Neke teme koje ova
televizija tretira ovom metodom, vjerojatno zaslužuju drugi vid emitiranja, prilog. Naime
uključenja o sjednici Narodne Skupštine Republike Srpske relizira se tako što reporter na
mjestu događaja prepričava odvijanje same sjednice, bez izjava, bez sugovornika, strogo
prezenterski. Tako gledatelji budu uskraćeni za možda neke važne informacije ili podatke
koje reporter ne kaže ili ne naglasi dovoljno važnim. 3 minute živog uključenja nemoguće je
pratiti s jednakom dozom koncentracije kao prilog, gdje ima i dinamike. S toga, ovaj vid
ostavlja i prostor za manipulaciju informacijama, a kroz ovaj vid, nemontažni moguće da se
pokrade i neka greška pa javnost ostane uskraćena za neke važne informacije ali mogućnost
lakše manipulacije javnosti u moru informacija, teže je uočiti što je bitno, a što ne.
59
7.2. Analiza Federalne televizije (FTV)
Prije svega, treba istaći da su analizirani prilozi u središnjoj informativnoj emisiji
Dnevniku u 19 sati i 30 minuta. Radi se o informativnoj emisiji koja se na stranicama teleteksta
ove medijske kuće navodi kao najgledaniji informativnih 30 minuta, koliko traje prezentacija
vijesti i priloga.
7.2.1. Analiza rezultata istražavanja BHT 1
Druge informativne emisije ove medijske kuće najčešće reemitiraju prikazano u ovoj središnjoj
informativnoj emisiji. Od perioda 1. veljače 2019. godine pa do 10. veljače objavljeno je
ukupno 91 prilog, ukupne minutaže od 288 minuta.
- Financijska kriza FBiH 01.02
- Formirnje Doma naroda FBiH 01.02.
- -Tuča migranata u Bihaću 02.02.
- Protesti Pravda za Davida 02.02
- Oborine u FBih 03.02.
- Financijska blokada u FBiH 03.02.
- Sjednica DF o formiranju vlasti 04.02
- Sjednica Skupštine SBK 05.02.
- BH Blok o formiranju vlasti 05.02.
- Formiranje vlasti na državnom nivou 06.02.
- Unutarnji problemi SDP-a 06.02
- Formiranje Komisije u RS-u 07.02.
- Godišnjica „bunta“ u Bosni i Hercegovini 07.02.
- Provjera diploma u Bosni i Hercegovini 08.02
- CIK potvrdio mandate za Dom naroda 08.02
- Sjednica SDP-a 09.02
- SDA-a o formiranju vlasti 09.02.
- SDA i HDZ formiranje vlasti 10.02
7.3. Kvantitativna analiza
Od ukupne brojke priloga 42 su direktna politička priloga (prilog u koje su direktno
uključeni politički akteri) s ukupnom minutažom od 142 minute, dok je 7 minuta duže trajali
prilozi koji nisu imali direktni politički angažman. U trajanju od prosječno 28 minuta, 48%
dnevnika činile su teme koje su direktno političkog karaktera. Navedeni politički prilozi se
isključivo odnose da bosanskohercegovačka pitanja. Četvrtog dana u drugom mjesecu nije bilo
direktnih političkih priloga.
Taj dan ovaj medij izvještavao je u dužem svom izdanju isključivo o poplavama koje su se
dogodile u Bosni i Hercegovini. Političkog upliva na samu temu bilo je indirektno, odnosno,
reporteri s terena su bez konkretnih imena navodili termine „nadležni, političari, vlast,
odgovorni“. Ovi termini su se na federalnoj televiziji upotrebljavali čak 13 puta u ovoj
središnjoj emisiji.
Grafika br. 2 Broj objavljenih priloga u periodu od 1.2. do 10.2. 2019.
71
56
171
121
DIREKTO POLITIČKI PRILOG OSTALI PRILOZI BEZ DIREKTNOG UPLIVA
POLITIKE
PRILOZI OBJAVLJENI OD 1.2.2019. DO 10.2.2019
Axis Title
BROJ PRILOGA MINUTAŽA
61
Urednica ove informativne emisije, dosta je smjelije i adekvatnije objasnila kako su i na
koji način odvijala presuda u slučaju Radeljaš. Naime, skoro duplo veća minutaža je posvećena
ovoj aferi od one koju je imao javni servis državne frekvencije. Dosta duže izjave su bile, gdje
je omogućeno i da neupućeni u cijeli proces shvate što je se događalo. Ovaj slučaj izazivao je i
ranije medijske natpise, te se dugo smatra očitim primjerom političke korupcije. Portali su to
popratili kroz različite komentare stučnjaka i analitičara, no i ovaj medij nije iskoristio i treću
neutralnu stranu. Ovaj slučaj se tretirao u drugim medijima kao klasični prikaz političke
situacije u Bosni i Hercegovini, no ne i na ovoj televiziji.
Postavlja se pitanje zašto?! Dovoljno je pogledati kako mediji iz susjednih zemalja, osobito iz
RH (slulačaj Sanader), izvještavaju o samom procesu, te ga predstave javnosti izuzetno
zanimljivim. Nerijetko uspiju probiti se kroz zavjesu pravnih termina, koji nerijetko sadrže i
(pre)dugačka objašnjenja odluka. Iz njih se ne da raščlaniti što je tužiteljstvo uspjelo da uradi,
ali i gdje su propust načinili. Nažalost, to ovaj mediji nije uspio. Sve su to pitanja koja su u
interesu javnosti, te ovaj medij nije trebao na ovako perfidan način da obmanjuje i umanjuje
značaj presude. Pored slučaja Esada Radeljaša, javnost je od BHT-a bila obmanuta i o
postupcima iz Narodne Skupštine Republike Srpske. Naime, urednica ove emisije, je za razliku
od kolega s BHT-a bila direktnija i jasnija, makar u samom naslovu „Vlast RS-A odbija priznati
genocid.” Pored izjava dužnosnika iz ovog tijela RS-a, omogućili su gledateljima da saznaju i
stavove iz udruženja s područja nad kojim bi trebala vijećati komisija. U nastavku smo mogli
saznati reakcije iz udruženja žrtava s područja nad kojima bi trebale vijećati komisije. Izjave
zastupnika dobile su svoj kontekst pošto su spomenute sudske presude u kojima su utvrđene
činjenice koje se sada žele relativizovati. U nedjelju je napravljen pregled svih dostupnih
informacija o odbjeglom ubici koji već danima plaši cijelu zemlju. Federalna televizija je
uspjela postići isti efekt, pokriti sve okolnosti vijesti. Radi se o informacijama o odbjeglom
ubojici iz Konjica, koji je usmrtio više osoba. Potragu za opasnim ubojicom pratile su izjave
stručnjaka iz domena sigurnosti, ali i grane medicine, koji su upozorili da se radi o mentalno
bolesnoj osobi. Ono što se izdvaja jeste to da Federalna uspijeva postići isti efekat (pokriti sve
okolnosti vijesti), kao npr. BHT1, u duplo manje vremena. Potragu za opasnim ubicom pratila
je i ocjena stručnjaka koji je upozorio da, iako se radi o duševno bolesnom, no ovi mediji su
izvještavali izuzetno oprezno bez dizanja panike u javnosti, što je pohvalno. Ovdje su postojale
mogućnosti obmane, ali i jedan i drugi mediji nisu pokleknuli, te su obje televizije pokazale i
manjkavosti zakonodavstva.
6.3.Analiza televizije N1
Treći medij koji je analiziran jeste najmlađi news kanal N1. Radi se o televiziji informativnog
karaktera. Dakle, već prema tome se može zaključiti da je u domenu ove televizije informiranje,
vijesti, ali i politika u središtu zbivanja. Središnja emisija ove televizije je Dnevnik koji se
emitira u 19 sati, kada i na BHT-u. Ono što razlikuje od prethodne dvije televizije jeste trajanje,
koje je 15 minuta duže od javnih televizija i traje 45 minuta. Pokrivaju događaje iz Bosne i
Hercegovine, ali iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Kosova, ali i ostatka svijeta, jer
surađuju s CNN-om.
7.3.1 Analiza rezultata istražavanja N1
Analiza ovog medija trajala je 10 dana i obuhvatila je period od 1.2.2019. do 10.2.2019. Ukupno
je analizirano 419 min programa, odnosno 114 priloga. Prilozi na ovoj televiziji traju nešto duže
nego na prethodne dvije. Pa je prosječno trajanje priloga skoro 3 minute.
Teme i prilozi koje je ova televizija između ostalog obrađivala su:
• Financijska blokada FBiH
• Reis Kazazović pisao Miloradu Dodiku 1.2.
• „BH BLOK“ koalicija s SDA 1.2.
• Formiranje vlasti na oba nivoa
• SNSD o stanju unutar BiH 2.2
• Gdje se troši novac od trošarina
• Odnosi između vodećih političkih stranaka u državi 3.2.
• Broj umrlih od gripe 4.2.
• Predmetu „Atif Dudaković i drugi 4.2.
• BH Blok o koaliciji s strankama desnice 5.2.
• Financijska blokada FBiH 5.2.
• Analiza o BH BLOKU 6.2.
• Prvi put o ubojstvu u Konjicu 6.2.
• Prebukirani migratski centri u Bihaću 7.2.
63
• Ubici Edinu Gačiću 7.2.
• Akcija „Pečat“ 7.2.
• Provjeravanje diploma u državnim institucijama 8.2.
• Formiranju komisije o Srebrenici 8.2.
• SDP o formiranju vlasti 9.2.
• Sigurnosna situacija u Bihću 9.2.
• Sigurnosna situacija u Bosni i Hercegovini nakon ubojstva u Konjicu 10.2.
• Formiranje vlasti na državnom nivou 10.2.
7.3.2. Kvantitativna analiza
63 priloga prikazana u ovom mediji bili su direktno politički i odnosila su se na unutarnja
pitanja Bosne i Hercegovine, što je činilo 220 minuta programa. Ostali programski sadržaj koji
nije sadržavao direktnu političku konotaciju činila su 53 priloga, odnosno 199 minuta programa.
Ova televizija, dva puta obrađuje jednu temu. Najprije, na samom početku nakon pozdrava
voditelja u rubrici „Događaj dana“ u manje od minuta objasne što se dogodilo taj dan kao
najvažnija stvar, a nakon toga kroz prilog ili javljanje reportera o tom događaju objašnjavaju se
razlozi, posljedice i uvjeti.
Grafika br. 3 Broj objavljenih priloga u periodu od 1.2. do 10.2. 2019.
6351
220199
DIREKTNO POLITIČKI PRILOZI
OSTALI PRILOZI BEZ DIREKTNOG POLITIČKOG
UPLIVA
ANALIZA DNEVNIKA N1 TELEVIZIJE OD 1.2. DO 10.2. 2019.
BROJ PRILOGA MINUTAŽA
Prilozi na ovoj televiziji su prema dinamici dosta atraktivniji, sadrže više sugovornika i
više aktera. Zastupljene su u 85% analiziranih priloga obje strane. U 15 % priloga u kojima nije
bilo druge strane, novinari su naveli da su tražili odgovor, ali do njega nisu došli. Prilozi
nerijetko su potkrijepljeni i sa trećom stranom, gdje su stručnjaci navodili razloge, posljedice i
eventualne mogućnosti.
Ova televizija svojim kapitalom, nije uvjetovana domaćim tržištem, kao ni vlasničkom
strukturom. Također, samo funkcioniranje ove televizije, kao news kanala, nije uvjetovano
marketinškim minutama.
Analiza ovog medija, kroz sve rečeno ne ostavlja tragove obmane. Koristili su u većini
slučajeva dvije strane, plus treća neutralna, koja je objašnjavala uzrok i posljedicu događaja.
Televizija N1 je detaljno izvještavala o prirodnim nepogodama, ali i aktualnoj političkoj
situaciji u Bosni i Hercegovini, kao i problem s ilegalnim useljenicima u državu. Osim
problemom migranata, televizija N1 se bavila i drugim problemima u BiH. Pored svega ističu
se i postizborne kombinacije na državnom i entiteskoj razini, kao i stanje u tadašnjem
mostarskom gigantu – ''Aluminiju''. Nije bilo političkih sumnjivih priloga, koji bi navodili na
obmanu javnosti, ali što je ostalo nedorečeno jeste istraživanje Sarajevskog otvorenog centra,
prema kojem se navodi da bi 80% istospolnih parova stupilo u bračnu zajednicu, a drugi dan je
navedeno da prema tom istraživanju 80 parova bi stupilo u takav vid zajednice. Osamdeset
parova i osamdeset posto parova je bitna razlika. Prilozi koji tretiraju postizbornu
kombinatoriku nisu otkrili ništa novo.
Kvalitetom se izdvaja studijska prezentacija jednog od novinara prema kojem se
govorilo o strukturi mandata, jer je prilično složene rezultate izbora u BiH prezentirao
gledateljima na jednostavan način, uz grafike. Jedan prilog je posebno se istakao, gdje je
reporterka u prilogu prenijela samo stav jedne političke grupacije, bez kritičkog pristupa i
analiziranja rečenog. Radi se o priopćenju Hrvatskog narodnog sabora, gdje je novinarka
prenijela da „formiranje vlasti neće biti moguće bez izmjene Izbornog zakona.“
65
Analitički prilog N1 je pružila o temi koja se tiče priupljenih financijskih sredstava od
trošarina. Dali su podatak da je 620 miliona KM prikupljenih sredstava. Novinarka se potrudila
da prikaže gdje i kako se troši novac, odnosno na čijem se računu taj novac nalazi. Također,
uvjeravanja političkih moćnika, kako će se prikupljeni novac trošiti na izgradnju (auto)puteva,
u ovom prilogu dobio je drugu konotaciju. Naime, u jednoj od izjava rečeno je: „akcizama ne
možemo graditi puteve, oni su imali samo jednu svrhu kako bi se deblokirala sredstva vanjskih
kreditnih sredstava.“
Ovo je nakon usvajanja trošarina, ovo je prvi put predočen takav stav, suprotan od onoga
što su uvjeravali vladajući. Također, novinarka je dala poredbu kako se u FBiH ne grade ceste,
dok vlast u RS-u je otvorila jednu dionicu puta. Urednica ovog dnevnika, emitovanog 3.2.2019.
povezala je poskupljenje goriva s ostalim proizvodima te su dali poredbu potrošačke korpe od
1900 KM i prosječnih primanja. U ovom prilogu je analizirano da l' će doći do povećanja
prosječne plaće do 1000 KM. Afirmativan prilog s obrazloženjem zašto, zbog čega i kako bi
moglo doći do toga.
N1 televizija temeljito se bavila pitanjem formiranja vlasti u Bosni i Hercegovini, nakon
što je lijeva politička zajednica pod nazivom „BH BLOK“ odlučila da neće ići u koaliciju sa
strankama desnice. Naime, ova televizija je prikupila izjave od tri vodeća čelnika iz stranka
koje čine lijevu koaliciju i pritom su objavili priopćenje u kojem se navodi reakcija Stranke
demokratske akcije na njihovu odluku. Također, uključena su mišljenja i trećih strana, koja su
predvidjela da bi se mogao desiti raspad ove lijeve zajednice, koja na privid daje samo složnost
i harmoniju.
7.4. Komparacija rezultata
Federalna televizija i BHT od svojih početaka surađuju. Pored toga što dijele isti krov,
oni razmijenjuju i materijal koji koriste u prilozima. To je jasno vidljivo u kadrovima koji se
koriste prilikom montiranja priloga. Također, ono što je zanimljivo istaći jesu izjave koje
novinari koriste. Naime, većina priloga koji se prikazuju na jednoj, prikazuju se i na drugoj
televiziji. Tako da jedan Dnevnik, predstavlja nepotpunu reprizu drugog. Ono što se razlikuje
jesu prezenteri, novinari koji čitaju tekst. Čak u 4 priloga ove dvije televizije korišteni su slični
zaključci, a izjave su se malo ili ni malo razlikovale. Također, karakteristično za ove dvije
televizije jeste i raspored priloga. Naime, dnevni događaji u ovim emisijama imaju identičan
raspored prema emitiranju. Obje televizije počinju s istim događajem Dnevnik. Informacije se
prenose klasično, jednostavnim odgovorima na 5w (tko, sto, gdje, kada, zašto + kako), bez
dodatnih obrazloženja, što ne ostavlja pretjeranog prostora obmanu u smislu prenošenja laži.
Ali, također ono što je moguće ne ulazeći dublje u slučaj, odnosno autocenzurom, moguće je
obmanuti javnost koja osim površnih informacija ne može ništa više saznati.
Ove dvije televizije često su na udaru javnosti, s toga se i intervjuirani urednici slažu da
ovi mediji su pod utjecajem politike koja bira Upravni odbor ove dvije televizije, ali i određuje
način naplate RTV pristojbe, od koje javni emiteri posluju. Također, Komšić i Hršum se slažu
da je to direktan udar na sam izbor ova dva javna emitera da li će informirati ili obmanjivati
javnost, te na taj način gubiti funkciju javnog servisa, koja se odnosi na objektivno i nepristano
izvještavanje.
Kroz analizu ovih medija, nije se mogla utvrditi direktna obmana javnosti. Izvještavali
su bez dodatnog istraživanja što ostavlja prostor za sumnju. Kada je u pitanju televizija N1 u
poređenju s ova dva javna servisa, ostavljala je manji prostor za obmanu i uskraćivanje
informacija. Naime, ova televizija je imala veći stupanj prisutnosti druge strane. Čak u 85%
zastupnjena je druga strana, a u više od 75% zastupljena je i treća strana.
Naime, samo kad se poredi zastupljenost druge strane, N1 je u većoj prednosti na spram
ove dvije televizije, što se vidi i na grafičkom prikazu.
67
Da bi se javnosti objasnila pozadina određenog slučaja, bio on politički ili neki drugi, mediji
posežu za trećim neutralnim mišljenjem. To su radile i ove televizije. Ponovno tu prednjači N1
televizija, koja je najčešće koristila mišljenja analitičara, zatim akademskog osoblja. Koristile
su tu mogućnost i ova dva javna emitera. Najmanje je to radila federalna televizija, koja je u
malo više od pola analiziranih priloga koristila i treću stranu. No, kada se uzme u obzir
korištenje druge strane, na ovoj televiziji, dovodi nas do zaključka, kada su korstili drugu u
većini slučajeva su koristili i treću stranu.
0
10
20
30
40
50
60
70
80
90
BHT FTV N1
ZASTUPLJENOST DRUGE STRANE U PRILOZIMA (%)
BHT je koristio često miljenja „analitičara“ i to u 60% analiziranih priloga. FTV je
koristila sugovornike, koji su se u većini slučajeva podudarale sa sugovornicima na drugom
javnom servisu. N1 je u 2% više priloga od BHT-a zatražila i dobila 3 mišljenje. Naime, 62%
analiziranih priloga, N1 je imala zastupljeno treće mišljenje. Također se radilo o analitičarima
i akademskom osoblju.
Dok je N1 2. dan nakon ubojesta izvršenog u Konjicu posvetio pažnju ovoj problematici
i pokazao osobu kao psihički nestabilnu i pri tome ponudili medicinski izvještaj, javni servisi
su šalantno prikazali ovaj problem i kroz priopćenje od MUP-a KS smirivali situaciju i
uvjeravali kako je stanje pod kontrolom i da je pitanje trenutka kada će osoba biti uhvaćena.
Tek 6 dan, javni servisi ispravljaju greške koje su radile i dodatnu pozornost posvećuju ovom
pitanju. Tek tada se javlja reporterka uživo za BHT, a FTV donosi priču o sigurnosti policajaca,
nakon dva ubojstva u Sarajevu i jednog u Konjicu.
Ovdje je N1 pokazao dominaciju na sprem javnih emitera te na takav način pokazao da
možda javni emiteri ne rade u interesu javnosti koja ih financira. Odnosno da urednici i novinari
ne daju dovoljno truda kako bi analizirali određene teme.
48
50
52
54
56
58
60
62
64
BHT FTV N1
Zastupljenost treće neutralne strane u prilozima (%)
69
Pozornost koja je posvećena financijskoj blokadi FBiH donekle ispravlja tu sliku.
Naime, BHT je uradio intervju sa predsjedateljicom Doma naroda Lidijom Bradarom, gdje je
ona uvjeravala da će problem biti riješen. Naime, zbog neusvajanja proračuna Federacija BiH
bila je u financijskoj blokadi još od prvi veljače, a taj problem je riješen tek u posljednjem danu
tog mjeseca. Intervju koji je uradila novinarka, bio je vođen sa 6 pitanja bez potpitanja, gdje bi
se propitivala pozadina krize. Ali BHT je koristio i analitičare i stranke opozicije, koji su
objašnjavali zbog čega je trenutna situacija takva u FBiH. Ovaj intervju, koristila je i FTV
televizija, koja je upravo postavila pitanje, šta je pozadina ove krize. N1 televizija je koristila
transkript ovog razgovora dan nakon kako bi objasnili gledateljima pozadinu i posljedice do
kojih bi moglo doći zbog blokade u ovom entitetu. Zbog nedovoljnog propitivanja pozadine
same krize, BHT se ne može optužiti za obmanu, jer korištene su i suprotne starane, ali i treća
neutralna kako bi pokazali razloga obmane.
Ove televizije, iako su prema vlasničkoj strukturi različite, dakle radi se o dva javna i
jednom privatnom news kanalu, i njihov pristup obradi informacija je različit. Nerijetko prilozi
koji su obrađeni u javnim servisima, izgledali su kao priopćenja političkih stranaka, bez dodatne
analize. Najbolje se tu očituje slučaj s formiranjem Komisije za ratne zločine. Dakle, BHT je
„pao na testu“ i pokušao obmanuti javnost. Zahvaljujući Federalnoj televiziji i televizji N1
javnost je mogla uočiti o čemu se točno radi. Ova urednička odluka, ispravljena je s nekoliko
dana zakašnjenja, ali nasprem ostalih medija, suviše kasno. Slučaj Radeljaš, također je ostavio
negativan dojam. Pored toga svega, BHT je medij koji je objektivno prednosio informacije, ali
bez dublje analize, kako su to radila ostala dva medija. Nažalost, jedan od razloga može biti i
višegodišnja financijska loša situacija ove medijske institucije, koja godinama ovisi upravo od
elita, najviše političkih.
ZAKLJUČAK
Na kraju ovog istraživačkog rada neophodno je iznijeti zaključak, odnosno konačna
razmatranja o temi koja se odnosi na medije i njihov rad. Prije svega potrebno je reći da
generalna hipoteza koja glasi „Masovni mediji manipuliraju stavovima javnosti i to koristeći
svoju informativnu funkciju što pokazuje isprepletena veza između manipulacije i
informiranja“ djelomično je potvrđena. Medijski profesionalci koji su sudjelovali u ovom
istraživanju potvrdili su da je ova hipoteza točna. Osobito se to ističe na javnim televizijama,
koja bi trebala da budu oličenje pluralizma i slobodne cirkulacije u medijima. Oni to
potkrepljuju faktom da se Upravni odbori imenuju od strane političkih opcija, a upravo ovaj
organ utječe na formiranje programske politike. Pored toga, financijska ovisnost medija od
vlastodržaca utječe da ova hipoteza bude potvrđena. S druge strane, u istraživanju provedenom
od 1.2 do 10.02. 2019. može se vidjeli također djelomično potvrđivanje te činjenice. Osobito
ako se uzme BHT u obzir, koji je u nekoliko navrata potvrdio ovu hipotezu. Za ova dva druga
medija nad kojima se vršila analiza nisu pronađeni direktni politički utjecaji, odnosno nije
obmana utvrđena. Što bi moglo donekle vratiti vjeru u medije Bosne i Hercegovine. Posebna
hipoteza 1. da javnost više vjeruje javnim nego privatnim nije potvrđena ni prema medijskim
stručnjacima kao ni prema analizi ovoga rada. Naime, dva medija su javna od toga je na jednom
utvrđen da vrši obmanu. Dok na drugom javnom i privatnom news kanalu nije utvrđena
obmana. Sva daljnja razmatranja hipoteza navode na ideju kako bi se spriječilo uplitanje
politike u rad medija i kreiranje medijske slike, potrebno je dići nivo medijske pismenosti koja
u Bosni i Hercegovini nije na zavidnom nivou. Samim time, i generalna hipoteza ne bi bila
djelomično potvrđena nego bi bila eliminirana. Dakle i u 21. stoljeću naša država ne može se
pohvaliti medijskom pismenošću kao ni 100% objektivnim i nepolitičnim medijima.
Važno je istaknuti kako je ovo istraživanje obuhvatilo 3 medija, dva javna i jedan news
kanal, obrađeno je više od 100 TV priloga, pregledano je više od 20 sati materijala. Pored toga,
u istraživanje su uključeni medijski stručnjaci, ali korišteni su izvori od „zaštitnika“ medijskog
pluralizma. Na osnovu svega dobivenog, moguće je zaključiti da TV postaje u Bosni i
Hercegovini ne obmanjuju javnost, bar ne u mjeri u kojoj se može 100% garantirati. Naime,
samo BHT je imao je dva veća propusta kada je je u pitanju obmana javnosti. N1 je imao manju
grešku, koja ne može direktno da se odnosi na obmanu, dok FTV nije imala propusta, barem
kada je u pitanju obmana javnosti i prikaz TV priloga u njihovim informativnim emisijama,
odnosno u središnjoj emisiji.
71
Može se steći utisak, kada su u pitanju ovi mediji, da bosanskohercegovačka slika o
medijima je pogrešna, te da mediji se doista trude da objektivno isprate sva političko-
ekonomska zbivanja. U ovom zaključnom razmatranju, može se istaknuti da je FTV televizija
iskazala kako ispunjava standarde koji se postavljaju pred javne emitere, dok BHT ima svoje
propuste, koji su svjesni ili nesvjesni s toga BHT djelomično ne ispunjava svoju zadaću o
objektivnom izvještavanju. Sve to može biti posljedica političkih struktura koji su posljednjih
godina počele da utječu na rad ovog javnog emitera, pa sve više gubi status JAVNOG a sve
više dobija epitet POLITIČKOG glasila. Zbog toga i velik broj građana ne želi plaćati RTV
pristojbu, a političari ne žele da riješe njihov status, jer očigledno im ide to u koristi, pa BHT je
sklon da obmani javnost. Na osnovu analize i iznesenih stavova, to je bilo i za očekivati…pa se
i krivac u ovom problemu automatski pronalazi, a to je svakako politika. Sva tri medija su
pokušali da balansiraju između dvije strane, tako što pored glavnih aktera bi naveli i treću
stranu, koji bi najčešće bio određeni analitičar i na taj način građanima uklonili sumnje u
određene informacije. Ovo je polje, na kojem je FTV izgubila dominaciju koju je imala nad
BHT, jer je BHT koristio u velikom broju slučajeva i treće lice, a glavne protagoniste priče su
imali u svakom prilogu, kada to nije bilo moguće, novinar je naveo iz kojeg razloga druge strane
nema. Ni treća analizirana televizija nije imala problema s drugom i trećom stranom, s toga je
i tu uklonjena sjenka sumnje s ove televizije. Također u ovom istraživačkom radu mogli smo
vidjeti koliko je nedostatak zakonske legislative veliki nedostatak kako bi se upravo neovisno
„informiranje“ moglo da ispuni.
Agencije koje se bave upravo slobodom medija, navode Bosnu i Hercegovinu na ne baš
sjajnim pozicijama u pogledu objektivnosti i slobode informiranja, Upravo zbog toga potrebno
je raditi ovaj vid istraživanja kako bi se utvrdili razlozi ali i metode kako poboljšati status Bosne
i Hercegovine na mapi slobode medije. Naredne godine su ključne kako bi se pokazalo da ovi
mediji mogu opstati i održati. Zbog toga, kako je analiza pokazala, neophodna će biti donošenje
zakonskih rješenja kako bi se pitanje medija u Bosni i Hercegovini napokon riješilo u korist
prije svega javnosti koja financira javne medije, ali isto tako komercijalnih medija kako bi
zaštitili javnost od plasiranja informacija koje služe za obmanu te iste javnosti. Krajnje
neophodno je zaključiti kako su mediji u Bosni i Hercegovini u velikoj mjeri objektivni, barem
kada su u pitanju analizirani, ali kako se teško bore s pritiscima koje donosi 21. stoljeće i
ekonomski moćnici, kao politički to sve više koriste.
LITERATURA
1. Alić S. (2009.), „Mediji - od zavođenja do manipuliranja“ –Agom
2. Chomski N (2003.) „Mediji, propaganda i sistem“ -Čvorak
3. Fejzić-Čengić F (2016.) „Nelagode s medijima“-Dobra knjiga
4. Malović S (2005.), „Osnove novinarstva“-Golden marketing,
5. Labaš D, (2010.) „Mediji i društvena odgovornost“- Hrvatski studiji Sveučilišta u
Zagrebu
6. Turčilo L. (2017.), „(P)ogledi o medijima i društvu: članci, eseji, istraživanja“-Vlastita
naklada Sarajevo,
7. Turčilo L. (2011.), „Zaradi pa vladaj: politika-mediji-biznis u globalnom društvu i u
BiH“-Vlastita naklada
8. Tomović A, Nenad V (2015), „Medijsko zavođenje u suvremenom društvu spektakla i
manipulacije“- In Medias Res 2015
9. Vulić T, M. Semić (2009.),“ Mediji i turizam“-Odjel za informatologiju i
komunikologiju, Sveučilište u Zadru,
10. Spahić B. (2000.) „Izazovi političkog marketinga“-Compact
11. Udovčić Z, Halilović M, Jusić T (2001.) „Mediji na prekretnici“-Media plan Institut
ONLINE IZVORI
25.04. http://www.efos.unios.hr/oglasavanje
25.04 https://www.dw.com/hr/povijest-novina-duga-%C4%8Detiri-stolje%C4%87a/a-
2282333
28.04.https://bib.irb.hr/datoteka/599133.01_cerkez024_cerkez005_jankovicBook_SE_1_091.
05.05.https://www.klix.ba/vijesti/bih/zakoni-u-pripremi-vlasnistvo-nad-medijima-u-bih-i-
nacinima-oglasavanja-mora-biti-transparentno/180724060
05.05. https://www.klix.ba/vijesti/bih/zakoni-u-pripremi-vlasnistvo-nad-medijima-u-bih-i-
nacinima-oglasavanja-mora-biti-transparentno/180724060
11.05..https://www.researchgate.net)
11.05.. http://www.novipolis.rs/sr/dosije/27755/razotkrivanje-manipulacije-u-medijima.html
11.05.. https://analiziraj.ba/2019/01/25/medijska-pismenost-u-bih-u-iscekivanju-strateskog-
pristupa/)
73
1.07.https://www.researchgate.net
20.06.. https://www.dw.com/bs/mediji-u-bih-vi%C5%A1e-za-zaglupljivanje-nego-za-
prosvje%C4%87ivanje/a-38671889
22.06.. http://safejournalists.net
01.07. Medijskaslika.org 1.7.2019
02.07.http://www.novipolis.rs/sr/dosije/27755/razotkrivanje-manipulacije-u-medijima.html
01.07.. https://www.klix.ba/vijesti/bih/brutalni-napadi-na-slobodu-medija-moraju-prestati-
novinarstvo-nije-zlocin/190508043
02.07.https://www.osce.org/bs/bih/238056
02.07.https://www.osce.org/bs/bih/238056
05.07. https://www.6yka.com/novosti/mediji-u-bih-nisu-slobodni
01.08. https://bhnovinari.ba/bs/saopcenja-za-javnost .
01.08.. https://bhnovinari.ba/bs/saopcenja-za-javnost
02.08.. http://enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=26914
05.08.. https://www.academia.edu/38929514/Noam_Chomsky_-_seminar
05.08.. https://www.klix.ba/vijesti/bih/bih-zauzela-63-mjesto-po-slobodi-medija-bolji-sod-
hr.vatske-i-srbije/190418002
06.08.2019.https://bhnovinari.ba/bs/
10.08. http://www.magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/10/medijsko-vlasnistvo-i-
politicki-klijentelizam-lejla-turcilo.pdf
10.08 http://www.magazinplus.eu/wp-content/uploads/2015/10/medijsko-vlasnistvo-i-
politicki-klijentelizam-lejla-turcilo.pdf
