Filip Kočiš

„Medijska doktrina Slobodana Miloševića“

Zagreb, svibanj 2011.

1

SADRŽAJ

1. Sažetak 3

2. Uvod 4

3. Slučaj „Politike“ 5

4. Elektronički mediji 6

5. Revijalni tisak 9

6. Informacijsko ratovanje, specijalne operacije i kontrola javnog znanja 11

7. Projekt „Yutel“ i operacija „Opera“ 14

8. Zaključak 18

9. Literatura 20

1. Sažetak

Propast komunističkog sustava u regiji rezultirao je i demokratskim promjenama

u Jugoslaviji. Nedemokratske snage na čelu sa Slobodanom Miloševićem

suprotstavile su se ideji mirnog razlaza postojeće federacije, služeći se

represivnim aparatom, koji se desetljećima kontinuirano služio specijalnim

operacijama u cilju plasiranja dezinformacija u medije ili redove

neistomišljenika, a u svrhu utjecanja na javno znanje. S obzirom na snažan

utjecaj režima koji je utjecao na slamanje uravnoteženih i legitimiranih

uređivačkih politika u svrhu redefiniranja novinarsko-etičkih standarda ka

propagandnom djelovanju, uz opise priloženih analiza sadržaja novinskih

članaka i televizijskih priloga, u radu se opisuje i kritična točka „sloma“

istinitosti informiranja i plasiranja neistinitih informacija kao instrumenta

medijske doktrine. Također, opisana je i uloga najeminentnijih medija i

represivnog aparata u oblikovanju i persuaziji javnosti za vrijeme vladavine

Slobodana Miloševića u Srbij.

3

2. Uvod

Memorandum SANU1 i 8. sjednica CK SK Srbije

2 kao prekretnice u

suvremenijoj političkoj povijesti na ovim prostorima, označeni su prelomnim

momentom zahuktavanja i ratnih previranja u Srbiji koji su rezultirali ratom i

agresijom na Kosovo, Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Uz pomoć marksističko-

lenjinističkog shvaćanja medija u cilju opravdavanja politike homogeniziranja

Srba na platformi nacionalnog jedinstva i velikosrpstva, Miloševiće je upoznat

sa snagom medija, stvorio medijsku doktrinu koja je zasnovana na propagandi,

pokretana uz pomoć novinarskh snaga srpskih masovnih medija koji su

proizvodili ideje prema kojima svi Srbi trebaju živjeti u jednoj zemlji, pritom

pazeći na oživljavanje mitova i lažiranju povijesti. Pitanje moći je središnje

pitanje marksisičke interpetacije masovnih medija. U svim varijacijama uvijek je

bilo isticano kako je ulitmativna činjenica da su mediji instument kontrole u

rukama vladajuće klase3.

U skladu s tim modelom, koji je s vremenom revidiran, osuvremenjen i

prilagođen potrebama moderne države, princip je ostao isti i nikada mediji nisu

prestali biti oruđe vladajuće elite.4 Uz pomoć nove medijske doktrine, Milošević

je redefinirao značenje slobodnog i uravnoteženog novinarstva, čime je

pokrenuta populistička medijska ofenziva.

1 Memorandum SANU je dokument kojeg je stvorila Srpska akademija znanosti i umjetnosti 1986. godine - SANU kao strateški program srpske inteligencije. Memorandum je odredio smjer rješenja srpskog pitanja unutar SFR Jugoslavije, imao je dalekosežan utjecaj na razvoj i obnovu nacionalističkog pokreta u Srbiji prvo pod okriljem Saveza komunista Srbije. Memorandum je imao i izravan utjecaj na Slobodana Miloševića koji je ideje izložene u memorandumu pokušao provesti u djelo: antibirokratska revolucija i ideja o velikoj Srbiji koja je kasnije bila uzrok rata u Sloveniji, Hrvatskoj, BiH i na Kosovu.

2 Na 8. sjednici CK SK Srbije koja se održala od 23-25. rujna 1987. godine, prevladala je velikosrpska i

agresivna struja Slobodana Miloševića, koji je izjavio da će brzo riješiti krizu na Kosovu.

3 McQuail, Dennis: Mass Communication Theory, Sage Publicitations, London 1994, str. 33.

4 Malović, S., Mediji u ratu ili rat medija?, Polit. Misao Vol XXXVI (1999.), br. 2, str. 103-113

4

Prema Orloviću, osim umješnosti u tehnologiji vladanja, Miloševiću je

pomogla i nespretnost opozicijskih stranaka – one su bile neuspješne, kako u

pokušajima ujedinjavanja i bojkotiranja izbora, tako i u nuđenju prave

alternative. Glavna institucija u državi bila je Služba državne bezbednosti, dok je

izrazita partijska propaganda naročito dolazila do izražaja u informativnim

programima državnih medija, prije svega državne televizije.

Što se tiče terminološkog diskursa, korišten je totalitarni obrazac prijatelj

– neprijatelj; Srbi – Hrvati, patriote – izdajnici, strani plaćenici i domaći

izdajnici, snage kaosa i bezumlja, suradnici NATO-a, janjičari itd. Također,

gotovo da je suzbijeno pravno na drugačije mišljenje, a zbog slobode javne riječi

riskirao se čak i život, kao u slučaju novinara Slavka Ćuruvije.5

3. Slučaj „Politike“

Uz ostala tiskana izdanja, u oblikovanju javnog mišljenja posebno se

istaknula Politika čije je ime u Srbiji sinonim za novine. Politika je u svojoj

stogodišnjoj tradiciji preživjela mnoge uspone i padove koji su rezultirali i

zaustavljanjem štamparije u tri navrata. Unatoč ideološko-birokratskim stegama

od raskida s Moskovom 1948. godine te izlaganju jednopartijskog samovlašća,

Politikini urednici i novinari uspijevali su parcijalno uspješno i objektivno

informirati javnost kroz skučen prostor profesonalne autonomije novinara.6

Rubrika Odjeci i reagovanja postala je središte obračuna režima Slobodana

Miloševića s neistomišljenicima. Politka uvodi navedenu populističku rubriku

kako bi se odaslao glas naroda. Redakcijskom opremom naslova i podnaslova,

uredništvo manipulira glasom naroda;

5 Orlović, Slaviša, Politički život Srbije, između partitokratije i demokratije , Službeni glasnik, 2008.

6 U mučnim konfrontacijama koje su trajale mjesecima, 1987. godine u centru pažnje je bila očigledna umješanost i pristranost glavnog i odgovornog urednika Politike.

5

Plenum CK SK skinuo je maske s lica rukovodilaca do kojih ne dopiru zahtevi

naroda i koji ne čuju vapaj majki dece silovane na Kosovu7

"Onaj ko se plaši svog naroda, nema prava da taj narod predstavlja

8

Srbija mora postati država sada, bez odlaganja i kompromisa9...

Vreme je da odu oni koji onemogućavaju rešavanje situacije na Kosovu,

ustavnu reformu, državnost Srbije10

Velika narodna opomena; Ne gubi se autonomija nego fotelje;

Ustav mora biti po želji naroda; Srbija je sa obe strane Dunava11

Zemlji više ne pomažu aspirini, potrebni su hirurški zahvat. Nepohodna

politička, moralna i etička revolucija12

Nema pogađanja sa ocenom o kontrarevolucij na Kosovu13

Narodi Jugoslavije, vaša deca vam poručuju: svako ko sprečava i

ne shvata veličinu ovog problema nije samo neprijatelj Jugoslavije

već direktno neprijatelj svoje dece i njene budućnosti14

Pod uređivačkim perom Živorada Minovića, Politika je vješto mijenjala

svoje usmjerenje. Prije 8. sjednice CK SK Srbije politički predvodnik nastupao

je kao neustrašivi branitelj socijalizma, bratstva i jednistva, samoupravljanja,

partije i Tita. Nakon etape bratstva jedinstva, usmjerenja kolebanja, Minović

izjavljuje da Politika koja je njemu povjerena nema pravo da misli drukčije od

naroda. Od tada nastupa etapa antibirokratske revolucije i populizma. Time se

napušta dotadašnja uređivačka koncepcija kojom je partija bila aksiom i jedina

istina. Zaključno, autokratski apsolutizam i novinarska neotpornost rezultirali su

slomom i profesionalnom kapitulacijom – najstarij politički dnevnik Srbije

7 15.08.1988

8 Iz pisma dr. Jovana Strikovića prelomljenog preko pet Politikinih stupaca

9 14.08.1988.

10 22.08.1988.

11 04.09.1988., povodom mitinga solidarnosti u Šumadiji i Vojvodini

12 dr. Radoš Smiljković, na zboru u Bačkom Ratkovcu

13 17.09.1988.

14 02.10.1988.

6

posredstvom propandističkih izvještaja i komentara pružio je potporu

događanjima na Kosovu koji su nastavljeni nacionalističkim oružanim nasiljem

na teritoriju Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

4. Elektronički mediji

Djelovanje Radio Televizije Beograd, odnosno Radio Televizije Srbije

koja je nastala 1991. godine, može se podijeliti na tri osnovna razdoblja15

;

1. od početka osamedestih, pogotovo od događaja na Kosovu 1981.

do 1987., tj. do Osme sjednice CK SK Srbije,

2. počinje Osmom sjednicom i traje do sredine 1991. kada je 31.

srpnja usvojen novi Zakon o radiju i televiziji,

3. počinje donošenjem spomenutog zakona, kojim je od tri RTV

centra, Beograda, Novog Sada i Prištine, konstituiran RTS,

poslije čega se događaju krupne strukturne i programske

promjene.

Od samog početka sve redakcije, a ovisno o periodu, jednako se ne odnose

prema problemima podgrijavanja nacionalizma i mitomanije. U novinarskim

krugovima zamjetan je znatan otpor prema političkim pritiscima. Međutim,

nakon demonstracija na Kosovu i serija partijskih sastanaka utvrđuju se osnovni

pravci ideologizirane uređivačke politike. Razlozi zbog kojih su radio-

televizijski programi svih jugoslovenskih republičko-pokrajinskih centara bili

mnogo uzdržaniji u afirmaciji nacionalnih programa i davanju prostora

nacionalističkim krugovima koji su se sve više oglašavali u drugim medijima -

RTV centri imali su dugogodišnju suradnju u okviru Jugoslavenske radio-

15

Srpska strana rata: Trauma i katarza u istorijskom pamćenju,Veljanovski R., Zaokret elektronskih medija, str

. 611 7

televizije, kao asocijacije koja je, praktično, bila zamjena za postojanje

jugoslovenskog radijskog i televizijskog kanala.

U to vrijeme podrazumijevalo se da svi centri imaju jugoslovensku

uređivačku politiku pa tek onda republičko-nacionalnu. Dok su se republičko-

pokrajinska prepucavanja u dnevnom i tjednom tisku već uveliko trajala,

jugoslovenski RTV centri su i dalji realizirali zajedničke programe i projekte.

1987.16

godina postala je prekretnicom u djelovanju medija, naposve, televizije

– u programima se pojavljuje sindrom moje i tuđe koji se manifestirao dodatnom

nesnošljivošću. 1988. godina je upamćena po događanjima naroda i mitinzima

istine; parole Hoćemo oružje, Svi smo Srbi, Smrt Vlasiju, često se prenosilo u

eteru Radio Televizije Beograd. Obilježavanje Kosovske bitke, 1989. godine u

Srbiji je dodatno oslobodilo nacionalističke strasti, a u to vrijeme TV Beograd u

svojim programima forsira ćirilicu, bez obzira što su emisije namijenjene

jugoslavenskim gledateljima.

Tajno snimljen film o uvozu oružja u Hrvatsku i razgovor hrvatskog

ministra obrane Martin Špegelja sa suradnicima, cjelokupnoj priči dodaje novu

dimenziju koja bi se mogla okarakterizirati kao čisti primjer propagandnih

operacija koje su preuzete ili nastale u suradnji s KOS-om. 72,4 posto priloga u

TV Dnevniku pokriva se glasovima najavljivača i novinara, čime se otkriva

tehnologiju manipulativnog plasiranja informacija te arbitrarnog i tendencioznog

naglašavanja pojedinih pojava i prekomjerne upotrebe određenih pojmova. Žanrovska strukutra večernjih informativnih emisija pokazuje značajan

interpretativnih žanrova u poređenju s faktografskim u RTS Dnevnik...RTS

16

Posjeta Slobodana Miloševića Kosovu Polju, 24. travnja 1987. godine, Osma sjednica CK SK Srbije, mitinzi

istine i druga slična događanja bili su medijski vrlo praćeni. 8

govor se mnogo manje zasniva na saoopštavanju činjenica, a više na

predstavljanju interpretacije17

.

Bilo ih je deset na jednog i to, nažalost, nije epska metafora. Ustaše su palile i

"u prva dva dana poharale Ravne Kotare. Ono što sam sama videla i od izbegle

nejači čula, proganjaće me kao zvuk granata, kao miris izgorelih srpski sela ili

plač dece i kuknjava žena. Pričala mi je Milja iz Islama Grčkog da joj je žalije

zapaljene kule Janković Stojana i porušene crkve Svetog Đurđa, nego sopstvene

kuće. A njen trogodišnji Rade jeca, ne daj me ćaća ustašama. U Smokoviću su

ustaše srpsku decu o masline vešali, ej o

masline...18

11. siječnja 1993. godine 1100 zaposlenika u RTS-u dobiva otkaze;

najkreativniji i najugledniji programski djelatnici udaljavaju se iz medija, a na

njihov mjesto dolazi novi kadar koji nastavlja uređivačku politiku koja je

prilagođena nacionalnom interesu. Zasigurno, iako se u samom rasplamsavanju

nacionalizma i netrpeljivosti nije od samog početka uključio punim kapacitetom,

RTS je s vremenom nadmašio tiskane medije. S druge strane, uz sugestivnu

uporabu audiovizualnih metoda, subjektivnog izvještavanja potpomognutog

širenjem eklatantnih dezinformacija, RTS je podlegao pod silom političke

represije - kao izvršitelj volje prouzrokovao je mnoge traume na ovim

prostorima.

5. Revijalni tisak

Duga, Ilustrovana politika i TV novosti prednjačili su u kreiranju javnog

mnijenja u Srbiji. Žanrovski predstavljaju različite novinarske stilove te se

17 S. Miliojević-J. Matić, 1993:29

18 Spomenka Deretić, dugogodišnji novinar kulturne rubrike

9

obraćaju različitim javnostima (klasi). Revijalni tisak ili revijalna štampa, kako

se izvorno navodi u literaturi, u samim je počecima pisala o Srbima kao žrtvama

na vrlo sramežljiv i poluotvoreni način. Sredinom 1988. godine, u jeku borbe

političkog rukovodstva za ustavne promjene u Srbiji i njenu ravnopravnost u

federeciji, koja se većim dijelom odvijala posredstvom mitinga istine, dolazi do

politizacije i počinje beskomopromisan medijski rat.

U redakcijama se zadužuju posebni novinari koji prate položaj Srba van

Srbije te počinje organizirana kampanja koja govori o općoj ugroženosti Srba.19

Kasnije se uočavaju sadržaji tzv. ekonomske eksploatacije Srbije i šovinizma,

čija krivnja se prebacuje na ostale republike u Jugoslaviji, a neizostavna je i

pojava isticanja genocida iz razdoblja drugog svjetskog rata. Od 1990. – 1991.

godine javnost se prilagođava na poluratni život i ulogu žrtve, a kao razrješenje

srpskoj ugroženosti nudi se oružana sila. Nakon Kosova na red dolazi Hrvatska i

počinje psihoza tuđmanovštine – Pretnje i zastrašivanja koje od dolaska

Tuđmanove stranke na vlast neprekidno doživljava srpski narod u Hrvatskoj

pretvorile su se sada u otvorenu primenu sile. Sve je nedoljivo podsećalo na

1941. Ali srpski narod u Hrvatskoj dobro je naučio ovu užasnu lekciju iz istorije.

Više nikada neće čekati u redovima smrti, u Jasenovcu, Jadovnu, Gradiški... Na

silu će, ako treba, odgovoriti silom.20

Revijalni tisak u žanrovskom smislu i po uvriježenom shvaćanju

novinarske forme, čitateljima nudi senzaciju u komercijalnom smislu. Isti je

tisak u Srbiji iskoristio senzaciju, spektakl i žanrovsku slobodu u političku

funkciju i time u javnosti stvorio percepciju Srba kao žrtava. Autorica teksta

Nacionalizacija svakidašnjice Snježana Milojević, definirala je tri etape

nacionalizacije govora; od obrane prošlosti, preispitivanja prošlosti, postepenoj

19 Srpska strana rata: Trauma i katarza u istorijskom pamćenju, Marković. M. Zoran, Nacija – žrtva i osveta, str.

644 20 D, br. 434,12-26.10.1990.

10

rekuperaciji nacionalističkih projekcija, debrozovizacije, stvaranje vatikansko-

kominternovske zavjere, mobilizacije podrške za projekt promjene Ustava u

Srbiji, inzistiranju na nacionalnom jedinstvu kao brani pluralizma do

redifiniranja nacionalne povijesti, zahtijeva za rješavanje srpskog nacionalnog

pitanja u Jugoslaviji, reafirmaciji strategije iznijete u Memorandumu SANU do

populisitčkih dometa događanja naroda.

Također, Milojević navodi: U svakoj od navedenih faza postupkom

naturalizacije novih i često kontradikktornih priča vršeno je uterivanje događaja

u postojeći ovir. Ova naturalizacija objašanjava kako je javnost pomirila

uglavnom napomirljiva stanovišta u smislenu celinu i istovremeno prihvatila

odbranu Jugoslavije kao cilj i uverenje da je za Srbiju zajednička država

najgore rešenje, da je u Srbiji izvršena promena vlasti i očuvan kontiuitet...

6. Informacijsko ratovanje, specijalne operacije i kontrola javnog znanja

JNA u nastojanju da sačuva cjelovitost zemlje, nije mogla primijeniti tada

još službenu defenzivnu strategiju – koncepciju općenarodne obrane,

neprimjerenu za unutrašnje sukobe, već se priklonila Srbiji, Crnoj Gori i

pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Defenzivna strategija zamijenjena je

ofenzivnom, uz primjenu suvremene vojne strategije – sukoba niskog (manje

srednjeg i visokog) intenziteta. Pod sukobom niskog intenziteta, najčešće se

upotrebljava političko-vojna borba ograničenih razmjera za postizanje političkih,

gospodarskih, socijalnih i psiholoških ciljeva. On je često dugotrajan i ima

različite oblike – manifestira se kroz diplomatske, gospodarske i psihosocijalne

pritiske, ali i u terorizmu i pobuni. Sukob je ograničen na jedno geografsko

11

područje i za njega su često karakteristična ograničenja u pogledu naoružanja,

taktike i stupnja nasilja.21

Vezano uz postizanje psiholoških ciljeva, u kontekstu predmeta

proučavanja, potrebno je naglasiti naum djelovanja u smjeru osiguravanja

informacijske superiornosti kako bi se promijenila stajališta strane na koju se

vrši pritisak, a sve u cilju promijene organizacije javnog znanja. Kako navodi

Tuđman u svom djelu Informacijsko ratište i informacijska znanost, nema bitne

razlike između specijalnih operacija i informacijskog ratovanja u pogledu

metoda i tehnika djelovanja. Razlike su u strategijama i ciljevima. Cilj je

informacijskog ratovanja globalni: utjecati na promjenu sadržaja i organizacije

korpusa javnog znanja protivnika, dok je cilj specijalnih operacija – partikularni:

plasirati dezinformaciju da bi se trenutačno zavarao protivnik.

Javno znanje22

treba biti objektivno i istinito znanje, a temeljni postulat

novinarske djelatnosti govori o tome da informacije moraju biti istinite23

,

objektivne i pravovremene. S druge strane, postoji spoznaja da je javno znanje

izloženo dezinformacijama i pogrešnim informacijama uz pomoć crne

propagande, psihološkog rata, političkog rata, ideološkog ratovanja i specijalnih

operacija.24

Tradicionalne prikrivene operacije dezinformiranja najčešće su u

funkciji postizanja vojnih ciljeva (prikrivanje vlastitih snaga, obmana

21 Tatalović, Siniša, Strategija obrane i rat u Hrvatskoj/ Bont, Peter A., In search of LIC, Military Review, 8, 1986.

22 Osnovna obilježja dvije grupe znanja – Prvu grupu čine otvorena znanja, znanja s otvorenim pristupom ili načelno bez restrikcije pristupu: javno znanje i društveno znanje. Javno znanje, uvelike barem po svojem opsegu i načinu distribucije, određuje dominirajuće znanje u javnom informacijskom prostoru. U suvremenim društvima javnim informacijskim prostorom gospodare javni i masovni mediji. Primarna je funkcija medija prezentacija, kontrola i nadzor javnog znanja, tj. vrijednosti, ideja interesa što ih društvu nameće domaće (a često i strane) vladajuće strukture. Društveno znanje obuhvaća tradiciju, povijesnu i kulturnu baštinu nekog naroda, ali i civilizacijske tekovine koje društvo skuplja, čuva i razmjenjuje s drugim kulturama i društvima. Drugu grupu znanja čine dvije vrste kontroliranog znanja. Prvi tip kontroliranog znanja čine štićena znanja: privatna znanja (koja nastaju zaštitom privatnosti), klasificirana znanja (razne vrste tajni), službena znanja, prikrivena znanja itd. Drugi tip kontroliranog znanja čine cenzurirana znanja, odnosno druga zabranjena znanja (zabrana istraživanja, zabranjeni autori, zabranjene organizacije itd.)

23 op.a., u suvremenom smislu, primjetna je i uporaba pojma „uravnoteženih“ informacija

24 Tuđman, Miroslav, Informacijsko ratište i informacijska znanost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008.

12

neprijatelja, zastrašivanje, dezorijentacija itd.); odnosno postizanje političkih

ciljeva: Planirana uporaba propagande i drugih psiholoških akcija ima primarnu

svrhu utjecati na mišljenje, emocije, stavove i ponašanje stranih neprijateljskih

grupa na način da budu od koristi postizanju /naši/ nacionalnih ciljeva.25

Represivni aparat – SDS, KOS i JNA, svoje djelovanje nije izučio za

vrijeme vladavine Slobodana Miloševića. Korijeni ovog perfidnog

instrumentarija, gledajući iz prizme suvremene političke povijesti, sežu do 1943.

godine, kad su odlukom maršala Tita, formirane divizije za vođenje specijalnog

rata protiv unutarnjeg neprijatelja. Zamjetan je kontinuitet represivnog aparata,

koji je ovisno o razvoju međunarodnih odnosa i unutarnjih prilika mijenjao

svoje metode i tehnike, no kako ćemo kasnije prikazati, djelovanje komunističke

partije i jugoslavenskih tajnih službi, preslikano je i na proces „balvan

revolucije“, oružane pobune i formiranja tzv. SAO Krajine, orkestrirane od

strane Slobodana Miloševića. Propagande akcije popraćene su i

konvencionalnim ratnim djelovanjem, jer uspješnost provođenja takovih akcija,

ovisi o svim varijablama kojima se pokušava sprovesti određeni naum.

1597. godine Francis Bacon ustvrdio je: „Znanje je moć“. Drugim

riječima, onaj tko kontrolira javni prostor, kontrolira protok ukupnog znanja te

može osigurati dominaciju svojih poruka kojima i tumači i ostvaruje vlastite

ciljeve, a upravo je prema tom obrascu funkcionirala Miloševićeva medijska

doktrina.

7. Psihološki rat prema Republici Hrvatskoj

Medijska doktrina Slobodana Miloševića započela je na Kosovom Polju,

kad je Milošević izrekao čuvenu rečenicu okupljenim Srbima: „Nitko ne sme

25

Definicija psihološkog rata (PSYWAR)

13

više da vas bije!“, a promijenjenim intenzitetom, sličan je sadržaj prelazio

granice teritorija bivše Jugoslavije, odašiljući poruku o ugroženim Srbima

posredstvom domaćih i stranih medija. Formulu uspjeha Miloševićeve doktrine,

potrebno je razmotriti i kroz dvije varijable prenosioca poruke – povijesno

izgrađenoj diplomatskoj mreži i snazi lobiranja u međunarodnoj javnosti te

vojnicima JNA koji su bili izloženi propagandi i ispiranju mozgova, pritom ne

shvaćajući zašto je svijet protiv Srbije.

Udruženo djelovanje pojedinih srpskih medija i represivnog aparat bilo je

usmjereno u oblikovanju javnog znanja srpske, međunarodne ali i hrvatske

javnosti za vrijeme Domovinskog obrambenog rata. Stvaranje fobije od ideje

uspostavljanja Hrvatske samostalne države, inicirana je kod srpskog naroda u

Hrvatskoj te je servirana propaganda o nasljeđu i fašističkoj prošlosti iz

razdoblja drugog svjetskog rata. Stare rane iz neslavnog četverogodišnje

razdoblja vladavine NDH, ponovno su stavljene u prvi plan, čime se agitiralo na

srpski narod i stvorila potpora za političko i ratno djelovanje koje je disperzirano

na „lokalni“ nivo uz pomoć nositelja procesa „balvan revolucije“. Time se

pokušavalo destabilizirati Hrvatsku na političkom, društvenom i ekonomskom

planu, a istodobno se pripremala sljedeća faza djelovanja u smislu ratovanja

niskog intenziteta. Ciljevi borbenog djelovanja, istodobno, bili su vrtići, škole,

bolnice, crkve te ostali civilni ciljevi u Hrvatskoj.

Psihološkim djelovanjima kroz pojedine operacije koje ćemo kasnije

detaljnije opisati pokušalo se, s jedne strane, slomiti moral i otpor hrvatskog

stanovništava i s druge strane, mobilizirati dio srpskog naroda, istodobno

odašiljući iskrivljenu sliku međunarodnoj javnosti o humanoj ulozi JNA.

14

7. Projekt „Yutel“ i operacija „OPERA“

Yutel je televizijski dnevnik pokrenut s ciljem transformacije načina prijenosa

vijesti i ostalih događanja u Jugoslaviji te očuvanja jedinstva države, s obzirom

na realno stanje. S druge strane, svjedočenja Mustafe Čandića26

govore da je

Yutel napravljen za potreba KOS-a te da se koristio njegovom opremom i

emitirao KOS-ove priloge. Nadalje, Yutelov zadatak bi je da psihološko-

propagandnim djelovanjem, a zatim blitzkriegom dovede BiH u sastav krnje

Jugoslavije. Prema sadržaju u knjizi Informacijska znanost i informacijsko

ratište, smatra se da je KOS bio pod kontrolom i funkciji stranke SKJ – pokreta

za Jugoslaviju, a Yutel – njezin projekt. Urednici dnevnika bili su Goran Milić i

Gordana Suša, a program je bio emitiran u razdoblju od 1990. – 1992. godine iz

sjedišta u Beogradi i kasnije iz Sarajeva.

U proizvodnji informacija, veliku prednost predstavlja poznavanje rada

novinske kuće, televizijske redakcije i ostalih medija koji u svrhu proizvodnje

vijesti ili nekog drugo oblika novinarskog uratka koriste specifična znanja i

vještine - od pisanja televizijskog teksta, snimanja, montiranja ili pisanja nekog

drugog sadržaja novinarskih vrsta. Proces proizvodnje informacija, odnosno

vijesti, podrazumijeva poslovni proces koji uključuje dobro isplaniran koncept i

uhodano ljudstvo koje je zaduženo za sadržaj i tehniku, bez koje je nemoguće

odaslati informaciju u zadanom formatu prema ciljanoj javnosti. U skladu s

navedenim znanjima i vještinama, djelovala je i operativna grupa pod kodnim

nazivom „OPERA“.

Prema naredbi SSNO-a da komandanti armija i rodova mogu formirati

„informativna-politička“ tijela za sistematsko prikupljanje, selekciju, doradu i

plasman informacija, a za potrebe svojih jedinica, general Zdravko Jurjević,

26

Major JNA

15

oformio je Savjet za informativno-propagandnu djelatnost pri Komandi RV i

PVO. Savjet koji je oformljen sredinom listopada 1991. godine, na

konstituirajućoj sjednici zaključio je da će oformiti operativnu grupu, koja će

djelovati kao nezavisna novinska agencija u plasiranju informacija i

dezinformacija prema domaćim i stranim medijima. Radenko Radojčić koji je

dobio zadatak da oformi takvu operativnu grupu, do kraja listopada kompletirao

je OPERU, a za njihove potrebe osigurane su prostorije u Domu armije u

Zemunu i potrebna tehnika. Djelokrug poslova OPERE bio je praćenje svih

novina s medijskog prostora bivše Jugoslavije, radio i TV programa, a, a

uspostavljena je suradnja s novinarima-suradnicima.

Također, snimljeni materijali odašiljani su međunarodnim televizijskim

postajama poput BBC-a, SKY NEWSA, ARD-a, TV 5, dok su pripremljene

informacije i snimljeni video materijali u Operi, posredstvom TV Beograda

ulazili u međunarodnu razmjenu, gdje su ključnu ulogu imali urednici

informativno-političkog programa TV Beograda, koji su bili suradnici vojne

službe sigurnosti.

Tabela 1 – Metode operativne grupe „OPERA“

• Pisanje priopćenja javnosti • Proizvodnja video materijala

27

• Falsificiranje i umnažanje članskih iskaznica i zahvalnica HDZ-a • Priprema i proizvodnja pisma i različitih sadržaja u ime organizacija

ili pojedinaca • Slanje faxova na lažno pripremljenim memorandumima i sl.

27

Snimatelji „Opere“, prvi su snimili iz zraka Vukovar, nakon pada Vukovara. Ta snima dana je u

međunarodnu razmjenu kao prva. Također, pripremljena je reportaža iz Konavala, nakon što je JNA osvojila

Dubrovačko primorje. 16

Uz poslove falsificiranja i proizvodnje materijala s lažnim sadržajem,

treba izdvojiti svjedočenje Mustafe Čandića na Haškome sudu prema kojem su

snimke, u sklopu protuhrvatske propagande, snimke stradalih Hrvata s područja

Slavonije plasirale kao srpske žrtve hrvatskih zločina te da se manipuliralo

snimanim razgovorima, tako da je montažom razgovora generala Antuna Tusa i

Mile Dedakovića Jastreba stvoren dojam da je zapovjednik obrane Vukovara

Mile Dedaković tražio od načelnika Glavnog stožera Hrvatske vojske generala

Tusa pomoć u naoružanju, a da mu je Tus odgovori da se snađe kako zna i da ne

računa na pomoć.28

28

Tuđman, Miroslav, Informacijsko ratište i informacijska znanost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008

17

9. Zaključak

Masovni mediji u Srbiji u razdoblju vladavine Slobodana Miloševića

vješto su manipulirali javnim mnijenjem. Propagandističkim metodama koje

karakteriziraju totalitarne sisteme, oblikovali su svijest javnosti u Srbiji i postigli

konsenzus koji je rezultirao ratom i stradanjima na području bivše Jugoslavije.

Ekstremnim prakticiranjem patriotskog novinarstva, novinarsko su poslanje

iskoristili u svrhu širenja dezinformacija, koje se po stupnjevima iznesenih laži u

javnosti mogu smjestiti u samu kategoriju crne propagande Josepha Goebbelsa.

Kao dobar poznavatelj medija i moći koja proizlazi iz napisane riječi i prenesene

misli posredstvom elektroničkih medija, Milošević je svoju autoritarnu vlast

održavao posredstvom nove medijske doktrine kojom je ostvarivao potpunu

kontrolu nad narodom.

Uspješan diktat medijskom scenom, Miloševiću je omogućilo

nepostojanje medijske autonomije i neizgrađenost novinarske profesije čiji se

razlog može naći u političkoj realnosti komunističkog jednoumlja. Autokratski

apsolutizam i novinarska neotpornost simbiotički su vladali Srbijom. Izvori

istine kao aksioma iz sfere partije promijenjeni su u narod, no instrumentarij je

ostao nepromijenjen. Dok u razvijenim demokracijama novinarstvo, uz trodiobu

vlasti čini četvrti element i predstavlja svojevrsni korektiv i čijim se stupnjem

slobode mjeri sloboda društva, Miloševićeva medijska doktrina i prilagođeno

novinarstvo, svoje su poslanje pronašli u propagandnoj i subverzivnoj djelatnosti

specijalnog i psihološkog rata kojeg karakterizira planska uporaba propagande i

drugih psiholoških akcija s primarnom svrhom da se utječe na mišljenje,

emocije, stavove i ponašanje stranih protivničkih grupa na način da bude

potpora nacionalnim ciljevima.29

29

U.S. Department of Defense

18

S druge strane, prilagođeno novinarstvo koje je orkestrirano od strane

Slobodana Miloševića, kombinirano je djelovalo s represivnim aparatom, a kao

eklatantan primjer može se navesti OPERA, svojevrsno odjeljenje za

propagandni rat, koje je imalo izgrađenu široku mrežu novinara-suradnika,

vlastitu televizijsku produkciju, čiji je materijal, između ostalog, posredstvom

TV Beograda ulazio u međunarodnu razmjenu.

Lik i djelo Slobodana Miloševića možemo povezati s nazivom manus

pulare, koji označuje vješto upravljanje stvarima i ljudima. U našem slučaju,

Milošević kao manipulator, djelovao je svjesno i podsvjesno na primatelja

poruke te je uspješno prikazivao poluistinu kao istinu, a kao čovjek moći i

autoriteta napisanom i izgovorenom riječju vršio je silan utjecaj na oblikovanje

istine. Ako uzmemo u obzir kvalifikaciju Miloševićevog režima devedesetih

godina dvadesetog stoljeća kao „autoritarnog režima s demokratskom

odorom“30

, Miloševićeve manipulacije su nadilazile sve moralne norme

prezentirajući jednu istinu, suzbijajući pravo na drugačije mišljenje.

U skladu s navedenim, možemo zaključiti da je medijska doktrina

Slobodana Miloševića - uistinu postojala, stoga nije riječ o slobodnoj

interpretaciji odaslanog medijskog sadržaja u vrijeme krvavih sukoba, nego je

riječ o činjenicama koje zorno prikazuju cjelovit sustav i aktivnosti koje su

smišljene u cilju ovladavanja nad sviješću domaće i međunarodne javnosti.

30

Orlović, Slaviša, Politički život Srbije, između partitokratije i demokratije/Dušan Pavlović i

Slobodan Antonić, Konsolidacija demokratskih ustanova u Srbiji posle 2000. godine 19

10. Literatura

• McQuail, Dennis, Mass Communication Theory, Sage

Publicitations, London 1994.

• Malović, Stjepan, Mediji u ratu ili rat medija?, Polit. Misao

Vol XXXVI, 1999.

• Orlović, Slaviša, Politički život Srbije, između partitokratije

i demokratije , Službeni glasnik, 2008

• Srpska strana rata: Trauma i katarza u istorijskom pamćenju

• Tatalović, Siniša, Strategija obrane i rat u Hrvatskoj

• Tuđman, Miroslav, Informacijsko ratište i informacijska

znanost, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2008.

20