Mijenjanje pogleda na okoliš

Mentori: Studenti:Prof. dr. Besim Ćulahović Nejra Duraković 66703Ass. Mr. Eldin Mehić Anel Bublin 65823

Anida Bibić 66883 Ines Arapović 66823 Nihad Crnčalo 64274

Sarajevo, maj 2009

EKONOMSKI FAKULTET U SARAJEVU

Sadržaj

Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3Mjenjanje pogleda na okoliš ................... . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4

Tradicionalni ekonomski pristup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Ekološki ekonomski pristup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4 Pristup ekonomskog vrednovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Ekonomski vrijednosni princip . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 Ekološko – ekonomski pristup . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .. . . . . . . . . . . . 6

Mikroekonomija i makroekonomija okoliša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Mikroekonomija i tehnike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Makroekonomija okoliša . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 8

Implikacije ekološki orijentirane ekonomije ..................................................9Okolina kao javno dobro . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10Ekonomija očuvanja prašuma ......................................................................10Društvena tražnja za očuvanje prašuma .......................................................12Svjetska dobra ............................................................................................. 13Primjeri..........................................................................................................15Zaključak ................................................................................................... 16Literatura ..................................................................................................... 17

2


Uvod

U ovom seminarskom radu ćemo se upoznati sa različitim pristupima ekonomskoj analizi ekoloških problema, te sa javnim resursima, javnim dobrima i pravilnim upravljanjem tim resursima i dobrima.Postoje dva različita pristupa ekonomskoj analizi ekoloških problema. To su standarni pristup i pristup ekološke ekonomije.Standardni pristup primjenjuje ekonomske teorije na okoliš, koristeći koncepte novčane vrijednosti i ekonomske ravnoteže.Pristup ekološke ekonomije posmatra ekonomski sistem kao dio većeg ekosistema.

Javni resursi su oni resursi čiji je vlasnik zajednica, bez prava dodijeljivanja u privatno vlasništvo pojedincima ili kompanijama. Javna dobra uključuju dobra kao sto su: parkovi, autoputevi, javne zdravstvene ustanove i nacionalna odbrana. Također ćemo vidjeti da mnoga ekološka javna dobra, kao sto su šume i močvare, ne mogu adekvatno biti opskrbljena kroz tržište. Intervencije vlade i javna sredstva su potrebna da bi se postigla društvena korist za sve.

3


Mijenjanje pogleda na okoliš

Kroz zadnje tri decenije, postali smo suviše svjesni problema okoline sa kojim se susreću naše zajednice, nacije i svijet. Tokom ovog perioda, prirodni resursi i problemi okoline su brzo porasli. U 1970. g., osnovana je Agencija za okolišnu zaštitu je u SAD, da odgovori na ono što je u to vrijeme bio relativno nova javna briga tj. zagađenje zraka i vode. U 1972. g., u Štokholmu je održana prva internacionalna konferencija o okolini, Konferencija UN-a za Ljudsku okolinu. Od tada, širom svijeta je posvećena veća pažnja problemima okoline.

U 1992. g. UN Konferencija o okolini i razvoju (UNCD) se fokusirala na glavna globalna pitanja uključujući i ostećenja zemljinog zaštinog ozonskog omotača, uništavanje tropskih šuma, prašuma i močvara, izumiranje vrsta, i emisija CO2 i ostalih gasova ''staklenika'', koji uzrokuju globalno zatopljenje i klimatske promjene. U 2002. g. Global Enviromental Outlook 3 je izvjetio, u godinama poslije Stokholmske konferencije iz 1972. g., ''svijet je napravio veliki korak u stavljanju okoline na dnevni red u raznim nivoima od internacionalnog do lokalnog''.

Naučnici, stratezi i globalna javnost su počeli da postavljaju razna pitanja: Kako ce budućnost izgledati? Mozemo li na vrijeme adekvatno odgovoriti na mnoge prijetnje i spriječiti nepovratnu štetu zemaljskih sistema? Jedna od najvažnijih komponenti problema koja jedva dobija dosta pažnje je ekonomska analiza problema okoline.

Tradicionalni ekonomski pristup

Ekonomska analiza se tiče javnih resursa, kao sto su atmosfera i okean i javnih dobara kao što su nacionalni parkovi i rezervati divljih životinja. Ova analiza je bitna za shvatanje problema kao sto su iscrpljivanje ulja i mineralnih izvora i površina kao što su poljoprivredna tla. Drugi centralni koncept u neoklasičnoj analizi okoline su vanjski troškovi i povlastice, koji omogućavaju ekonomski okvir za analizu troškova okolinskog oštećenja koja su nastala ekonomskim aktivnostima.Moderna teorija okolinske ekonomije, zasnovana na ovim tvrdnjama, određuje mnoga pitanja rangirana od krivolova do iscrpljivanja fosilnih goriva.

Ekološki ekonomski pristup

Ekološka ekonomija uzima širu perspektivu u okviru okolišnih pitanja, komponirajući zakone dobivene iz prirodnih nauka. Ona je podskup šireg ekosistema. U ovoj perspektivi, ekonomsko vrednovanje izraženo u cijenama može samo neperfektno oslikati kompleksnost ekološkog procesa i zaista će ponekad rezultirati ozbiljnim konfliktu sa zahtjevima ekosistema. Teoretičari ekološke ekonomije naglašavaju značaj

4


energetskih izvora pogotovo fosilnih goriva, u sadašnjem ekonomskom sistemu. Fundamentalni princip ekološke ekonomije je da ljuska ekonomska aktivnost mora biti ograničena kapacitetom okoline.

Pristup ekonomskog vrednovanja

Tradicionalni ekonomski pristup analize prirodnih resursa koristi istu vrstu ekonomskog vrednovanja primjenjenog na faktore proizvodnje, dobara i usluga. Stavljajući vrijednost novca na prirodne resurse i okolinske funkcije, možemo ih uključiti u ekonomski kružni tok. Ovo je cilj više standardnog izvora i analize okoline. Ako možemo biti zadovoljni da ovi mehanizmi tačno odražavaju ''pravu vrijednost'' resursa i štete nanesene okolini, mi možemo relativno lako uključiti ove faktore u tržišno – okrenutu ekonomsku analizu.

Ovi odnosi između ljudskih aktivnosti i okoliša definišu tačke dodira između unutrašnjeg kruga ekonomskih tokova i vanjski krug ekoloških tokova.

Ekonomski vrijednosni princip

Tradicionalni pristup ekonomskoj analizi prirodnih resursa i tokova otpada koristi istu vrstu ekonomskog vrednovanja primijenjenu na faktore proizvodnje, robe i usluge. Ova analiza nastoji staviti cijenu na svaki prirodni resurs i okolišni input, uključujući i procjenjene cijene za inpute koji nisu obično uključeni u transakcijama na tržištu, kao što je čisti zrak i voda. Ekonomske tehnike također se mogu koristiti kako bi se ocijenila i novčano izrazila šteta prouzrokovana zagađenjem vode i otpadom.

Stavljajući novčanu vrijednost na prirodne resurse i ekološke funkcije, možemo i njih uključiti u unutrašnje, ili ekonomske, kružne tokove. To je cilj mnogo standardnih resursa i ekoloških analiza. Kao što ćemo vidjeti, razne metode mogu poslužiti tom cilju, uključujući redefinisanje rastuće imovine ili prava, stvaranjem novih institucija kao što su tržišta za izdavanje dozvola, ili implicitno vrednovanje kroz ankete i druge tehnike. Ako možemo biti zadovoljni da ti cjenovni mehanizmi tačno odrazavaju "pravu vrijednost" resursa i ekološke štete, možemo relativno lako uključuiti ove faktore u tržišno orijentisanu ekonomsku analizu.

5


Ekolo š ko – ekonomski pristup

Pristup ekolške ekonomije posmatra ekonomski sistem kao podskup šireg ekosistema. U toj perspektivi, ekonomsko vrednovanje izraženo u cijenama može jedino nesavrseno skupiti složenost ekoloških procesa, a ponekad će rezultirati ozbiljnim sukobom sa zahtjevima eko sistema.

Ekološki ekonomisti često su tvrdili da je standardna cijena i ekonomske tehnike vrednovanja moraju biti izmijenjene kako bi odrazile realnosti ekosistema, ili mora biti nadopunjena s drugim oblicima energije s naglaskom na analizu tokova, knjigovodstveni kapacitet okoliša i zahtjevima ekološke ravnoteže. Kao što ćemo vidjeti u našoj raspravi analitičkih tehnika i specifičnih problema populacije, energije, resursa i zagađenja, perspektive standardne i ekološke ekonomije će ponekad da imaju slične implikacije, ali u drugim slučajevima, ova dva pristupa će dovoditi do bitno različitih zaključaka o odgovarajućim resursima i ekološkoj politici.

Npr., u bavljenju problemom globalne klimatske promjene, standardni ekonomski pristup podrazumijeva balansiranje troškova i koristi od izbjegavanja budućih klimatskih promjena. Štete uzrokovane dizanjem razina mora ili jači vrućinski valovi su procijenjeni u ekonomskim uvjetima, a zatim u odnosu na troškove koji su uključeni u smanjivanje promjenu klime kroz smanjenje upotrebe fosilnih goriva i drugih mjera. Politika zatim formulira preporuke kako bi se povećala neto ekonomska korist. Ekološko-ekonomski pristup, prvo gleda na fizičke zahtjeve za stabilnu klimu, posebice ograničavanje CO2 i drugi štetnih plinova u atmosferi. Nakon što su fizički zahtjevi za stabilne klime određeni, analiziraju se ekonomske mjere potrebne da se to postigne.

Primjena standardnog ekonomskog pristupa problemu globalnih klimatskih promjena često rezultira preporukom za politike većeg ograničenja, kako bi se izbjegle preveliki ekonomski troškovi . Ekološki pristup obično sugerira više drastične akcije za očuvanje atmosferskog balansa. Smanjenje troškova je i briga za ekološke ekonomiste, ali tek nakon što je osnovni biofizički zahtjevi za stabilnost ekosustava zadovoljeni.

6


Mikroekonomija i makroekonomija okoliša

Drugi način gledanja razlika između standardnih i ekoloških pristupa je, u smislu neke napetosti među mikroekonomskih i makroekonomskih pogleda na okoliš. Standardne okolišne ekonomske analize u velikoj mjeri se oslanjaju na mikroekonomske teorije. Makroekonomija okoliša, međutim, razmatra ekonomski sistem u širem ekološkom kontekstu. Mikroekonomske perspektiva se fokusira na individualne resurse i ekološka pitanja, dok se makroekonomski pogled bavi međuodnosom ekonomskog rasta i ekosistema.

Mikroekonomija i tehnike

Na račun toga da možemo uspjeti u postavljanju cijene na prirodne resurse i okoliš, produženje standardne mikroekonomske teorije može pomoći da se objasni proces postizanja ravnoteže na tržištu za prirodnim resursima i zaštite okoliša. Analitičke tehnike koje igraju važnu ulogu u zaštiti okoliša uključuju:

1.Mjerenje vanjskih troškova i koristi. To znači, npr., procjenu novcane vrijednosti za stetu prouzrokovanu zagadjivanjem od kisele kise. Ta vrijednost može biti u odnosu na troškove ispravljanje problema kroz tehnologije kontrole zagađenja ili smanjene proizvodnje zagađunja aktivnosti.

7


2.Vrednovanje resursa i okoliša kao i imovine, bilo privatno ili javno. To uključuje alokaciju resursa u međuvremenu, izbor između korištenja resursa sada ili očuvati resurse za buduće korištenje. Standardne ekonomske tehnike bilansiranja sadašnjih i budućih koristi i troškova je korištenje diskontnih stopa. U ovoj tehnici, sadašnju korist ili trošak dobiva nešto veću vrijednost od budućih koristi ili cijenom koliko veći popust ovisi o rijetkim zaposlenih i na koliko daleko u budućnost usporedba proteže.

3.Osmišljavanje odgovarajućih zakona o vlasništvu ekoloških resursa i uspostavljanje pravila za korištenje zajedničke imovine i resursa za pružanje javnih dobara. " Npr., ribarstvo može biti u privatnom vlasništvu, ili može biti javni pristup ograničen od vlade, prodaje ribolovnih dozvola. Slično tome, očuvanje divljači može biti u privatnom vlasništvu i upravljanju ili može da se održava kao javni park.

4.Balansiranje ekonomskih troškova i koristi kroz neki oblik analize troškova i koristi. Ovo često uključuje kombinaciju vrijednosti primjetne na tržištu, kao što su vrijednosti zemljišta ili robe, te procjene netržišne vrijednosti, kao što su prirodne ljepote Npr., odluka da li ili ne dozvoliti izgradnju skijališta na prethodno nerazvijenoj padini, zahtijevalo bi neku procjenu rekreativne vrijednosti skijanja, vrijednost alternativne koristi zemljišta, kao i manje lakše mjerljive brige, kao što su utjecaj na zalihe vode , divljinu, a na ruralni karakter područja.

U kontekstu dvostrukog kružnog toka, ianalitičke tehnike su izvedene iz manjih "ekonomskih" krugova: u suštini, oni primjenjuju koncept cijena iz privrednog sistema u srednji tok prirodnih resursa i otpada koji povezuju dva prstena. Ovi pristupi se čine najprikladnijim kad se fokusiramo na određene, mjerljive probleme, kao što su odredjivanje odgovarajuće naknade za naplatu dozvole sječe drva na državnoj zemlji ili odgovarajuća ograničenja za fabrike koje zagađuju zrak.

Makroekonomija okoliša

Vrednovane makroekonomske tehnike su manje učinkovite u rukovanju važnim nemjerljivim vrijednostima kao što su estetika, etička pitanja, i biološke raznolikosti (održavanje više različitih međusobnih vrsta u ekološkim zajednicama). Oni mogu isto tako da ne uhvate globalne ekološke probleme koji su postali sve važniji u posljednjih nekoliko godina. Pitanjima kao što su globalne klimatske promjene, uništenje ozonskog omotača, istrebljenje vrsta, dalekosezna degradacija poljoprivrednog zemljišta, regionalni manjak vode, uništenje ekosistema šuma i oceana i drugih velikih ekoloških pitanja zahtijevaju širu perspektivu. Iz tog razloga, ekološki ekonomist Herman Daly je pozvao na razvoj ekološke makroekonomije", što zahtijeva drugačiji pristup od standardne ekonomske tehnike objašnjene ranije. Razvijanje takve makroekonomske perspektive o pitanjima okoliša zahtijeva stavljanje ekonomskog sistema u širem ekološkom kontekstu. Ekonomski kružni tok je zaista dio većeg ekološkog kružnog toka. Ovaj ekološki protok je zapravo sastavljen od mnogih ciklusa. Ekološki ciklusi uključuju:

8


Ciklus ugljika, u kojima zelene biljke pretvaraju ugljik dioksid (CO2) u ugljik i kisik. Ugljik je pohranjen u biljakama, od kojih su neke biljke koje zivotinje jedu.

U ciklusu dušika u tlu bakterija "popravlja", ili kemijski kombinirati dušika iz atmosfere s kisikom i čine ovu bitnu kombinaciju potrebnu biljkama za rast.

Vodeni ciklus, uključujući oborine, otjecanje i isparavanje, koje neprestano upućuju svježe vode na raspolaganju za biljni i životinjski svijet.

Drugi ciklusi rasta, smrti, truleži, i novog rasta, gdje se bitni hranjivi sastojci recikliraju preko tla i nastavljaju pružati osnovu za biljni i životinjski svijet.

Svi ti ciklusi oslonjeni na solarnu energiju i djelovanju u složenoj ravnoteži na način da je evoluirala kroz tisućljeća. Promatrana u tom kontekstu, ekonomska aktivnost je proces koji ubrzava protok materijala iz ekoloških ciklusa. Izraz "propusnost" označava ukupnu upotrebu energije i materijala kao inputa i outputa nekog procesa.

Moderna poljoprivreda, primjerice, odnosi ogromne količine dušika na umjetno gnojivo da bi se dobili već prinosi. Otjecanje viška dušika stvara ekološke probleme i zagađenje vode. Zajedno s upotrebom domaćinstava, ovaj zahtjev može premašiti kapacitea prirodnog ciklusa vode, te podzemne rezervoare.

Najvažniji način ubrzavanja protoka resursa jeste korištenje više energije za pogon ekonomskom sistemu. Više od 80 posto energije koje koristi globalni ekonomski sistem jeste iz fosilnih goriva. Emisija ugljika iz izgaranja tih goriva dovodi do poremećaja ugljikovog ciklusa. Prekomjerna količina C02 akumulirana u atmosferi, dovodi do promjene klime zemlje, a time utječe i na mnoge globalne ekosisteme. Kako se ekonomski rast nastavlja, zahtjevi ekonomskog sistema o ekološkim ciklusima rastu. Ekološki makroekonomski problem je kako uravnotežiti veličinu ekonomskog sistema, ili makroekonomske razmjeru, s pratećim ekosistemom. Pregledavanje problema na taj način predstavlja značajan pomak paradigme za ekonomske analize, koja se do nedavno nije smatrala ukupnim ograničenjima ekosistema.

Implikacije ekološki orijentirane ekonomije

Ekološki orijentirana makroekonomija uključuje nove koncepte mjerenja nacionalnoga dohotka koji eksplicitno računa onečišćenje okoliša i trošenje prirodnih resursa u izračunavanju nacionalnog dohotka. Osim toga, ekološki ekonomisti su uveli nove oblike analiza i na mikroekonomskim i na makroekonomskim razinama. Ove nove analitičke metode se temelje na fizičkim zakonima koji reguliraju energetske tokove i tokove materijala u ekosistemu. Primjena ovih zakona na ekonomski proces nudi uporednu perspektivu za standardne mikroekonomske analize ekoloških pitanja. Tražeći ravnotežu između ekonomskog rasta i zdravlja ekosistema dovelo nas je do novog koncepta održivog razvoja.

9


Oblici ekonomskog razvoja koji više čuvaju nego nego štete okolinu uključuju korištenje obnovljivih izvora energije, i tehnologije za očuvanje resursa. Na globalnom planu, promocija održivog razvoja odgovara na mnoge resursne i ekološke probleme .

Okolina kao javno dobro

Ekonomisti su davno prepoznali koncept javnih dobara. Uobičajena dobra, kao što su automobili, su općenito kupljena od strane jednog domaćinstva, i samo taj kupac uživa u njegovim koristima. Od javnih dobara korist ima mnogo ljudi, najčešće cjelokupno društvo. Javna dobra su neisključiva-to jeste, dostupna su svima za korištenje, i nekonkurentna-zato što njihovo korištenje od strane jedne osobe ne umanjuje njihovu dostupnost za druge. Jedan primjer je sistem nacionalnog parka u SAD-u.

Nacionalni parkovi su otvoreni za sve, i (osim tamo gdje njihova prenatrpanost predstavlja značajan problem) njihovo korištenje od strane nekih ljudi ne umanjuje drugima mogućnost da uživaju u njima. Javna dobra nisu nužno ekološkog karaktera: sistem autoputeva i nacionalna odbrana se često navode kao primjeri javnih dobara. Mnogi aspekti očuvanja okoliša se, međutim, lako uklapaju u kategoriju javnih dobara, zato što gotovo svi imaju interes u zdravoj okolini.

Kako možemo najbolje razumjeti logiku ponude i tražnje javnih dobara?

Ova dobra se ne mogu prodati i kupiti na isti način kao uobičajena dobra, ali njihovo adekvatno snabdjevanje je od krucijalnog značaja za cjelokupno društvo. Počinjemo pretpostavkom da bi nabavka takvih dobara trebala biti odlučena u političkom okruženju. To je generalno tačno za npr., nacionalnu odbranu. Ne možemo riješiti problem nacionalne odbrane tako što svi kupe svoj vlastiti tenk. Rezolucija zahtjeva političku odluku koja uzima u obzir želje nekih građana za veću potrošnju odbrane, drugih za manju. Nakon što je odluka donešena, svi plaćamo dio troškova kroz takse. Slično tome, odluke koje se odnose na javna dobra okoliša se moraju donijeti u okviru političkog sistema. Zakonodavna tijela, na primjer, moraju donijeti odluke o financiranju nacionalnih parkova. Da li će se dobiti više zemlje za parkove? Da li bi se mogla neka postojeća područja parka prodati ili iznajmiti za razvoj? Takve odluke zahtjevaju razumijevanje javne potražnje za ekološkim sadržajima.

Problem se, međutim, ne može riješiti putem uobičajenih tržišnih procesa ponude i tražnje. U primjeru ribolova koji je objašnjen, problem je ležao na strani proizvodnje-uobičajena tržišna logika je dovela do prekomjerne ekspanzije proizvodnje i pretjeranog pritiska na resurse. Sa javnim dobrima, problem je na strani tražnje. Uobičajeni tržišni procesi će dovesti do niske efektivne tražnje javnih dobara (eventualno nulta tražnja), unatoč činjenici da su javnosti potrebna ova dobra. Ovako bez posebne vladine politike u ovoj oblasti, pojaviće se smanjeno snabdjevanje javnih dobara.

Ekonomija očuvanja prašuma

10


Primjer bi mogao pomoći da se to objasni. Očuvanje prašume u Srednjoj i Južnoj Americi se može smatrati javnim dobrom. Ovakvo očuvanje svakako koristi ljudima koji putuju tim područjem i koji posmatraju nenarušenu prašumu, bilo da su lokalni stanovnici ili strani turisti. Mnogo više ljudi također dobijaju na prednostima kao što su očuvanje različitosti vrsta i farmaceutskih proizvoda dobijenih od prašumskih vrsta. Posmatrači ptica mogu vidjeti različite vrste koje zavise od zimskih staništa u prašumama. Sječa i spaljivanje prašuma dodaje se atmosferskom karbon dioksidu, koji pridonosi problemu globalnih klimatskih promjena.

Mnogo ljudi izvlači ono što ekonomisti nazivaju psihološku korist jednostavno znajući da su šume i vrste očuvane, iako nikada sami ne vide šume. Zbog svih ovih razloga, s uvjerenjem možemo reći da prašume donose značajnu korist. Ali kako možemo odražavati ovu korist u stvarnoj tražnji za očuvanim hektarima prašume? Pitanje je kritično; zahtjevi tržišta za drvo, minerale i poljoprivredno zemljište stvaraju pritisak da se prašume sijeku radi razvoja. Može li interes očuvanja prašuma konkurirati ovom zahtjevu tržišta? Ispitaćemo da li možemo predstavljati koristi očuvanja u tržišnoj tražnji.

Neke privatne grupe za očuvanje imaju upravo taj cilj-da stvore tražnju za očuvanjem prašuma. Jedna posebno efektivna kampanja započeta od strane ovih grupa nudi ljudima mogućnost da 'kupe' jedan hektar prašume za $50.

Ako neki građanin koji je okrenut očuvanju izabere da odgovori na taj apel, organizacija obećava da će koristiti tih $50 da kupi jedan hektar prašume za očuvanje. Takav jedan apel je popularan jer daje izravne rezultate. Kao efekat postavlja neku novu vrstu tržišta za neko javno dobro; kao što možemo kupiti frižider, tako možemo 'kupiti' i očuvanje prašuma. Nažalost, to ne uspijeva riješiti problem niskog snabdijevanja javnih dobara.

Da bismo vidjeli zašto je to tako, možemo nacrtati grafikon ponude i tražnje za očuvanje prašuma u standardnim ekonomskim uslovima. Funkcija ponude za očuvane hektare prašume je jednostavna. Predpostavljamo da je cijena po jednom hektaru $50, dajući nam horizontalnu ili savršenu elastičnost ponude. Na strani tražnje, pogledajmo prvo na individualni raspored tražnje Gospođe Mary Ecosmith, koja pridonosi apelu za $50.

Ne znamo tačan oblik njene individualne krive tražnje, ali znamo da je po cijeni od $50 zahtjevala upravo jedan hektar, i približna kriva tražnje to predstavlja u Figuri 4-3. Razmotrimo sada raspored tržišne tražnje za očuvanje prašume, kao što se individualni zahtjevi za automobile ili frižidere mogu horizontalno dodati kako bi se zadržali tržišni zahtjevi, mogu se dodati i količine očuvanja prašuma koje zahtjevaju različite individue kako bi se zadržali tržišni zahtjevi. Predpostavimo da ovaj apel uživa veliki uspjeh, na koji odgovori 1 milion ljudi, pri čemu svaki kupi jedan hektar. Tržišna tražnja je zatim prikazana krivom ID, predstavljajući horizontalno dodavanje 1 miliona krivih tražnje kao što je od Gospođe Ecosmith.

1 milion hektara prašume je uspješno očuvano, pri ukupnoj cijeni od $50 miliona. (U stvarnom životu, ovo bi bio jedan izuzetan uspjeh, te je manje vjerovatno da bi

11


organizacije za očuvanje ovo postigle). Takav rezultat bi sigurno predstavljao neki napredak u promovisanju nabavke nekog javnog dobra, ali da li predstavlja adekvatno snabdijevanje? Ne. Procjene globalne stope tropskih šuma ukazuju na 30 miliona uništenih hektara godišnje. Čak i takav izuzetno uspješan napor očuvanja nije dovoljan za onoliko koliko je potrebno. Unatoč kreativnosti grupa za očuvanje u stvaranju novih tržišta za ovo javno dobro, i dalje ostaje nisko u snabdjevanju. U međuvremenu, zahtjevi tržišta za drvo, minerale i poljoprivredno zemljište i dalje povećavaju pritisak na preostale šume.

Društvena tražnja za očuvanje prašuma

Problem je što odgovor na apel grupa za očuvanje ne uspijeva adekvatno da odražava stvarnu tražnju javnosti za očuvanjem prašuma. Zabrinutost zbog očuvanja prašuma je široka; većina ljudi vjerovatno želi da se to zaustavi. Ali samo određen broj ljudi će stvarno platiti $50. Mnogi ljudi će čekati na druge ljude da daju neki doprinos za ovu svrhu, iako će i oni sami imati koristi. Oni su sretni da vide neko očuvanje prašuma; oni ili zanemaruju napisati ček ili to sebi ne mogu priuštiti. Čak i ako se ponudi mogućnost da se plati manjim iznosom, oni bi mogli strahovati da taj apel neće uspjeti i da su novac dali nizašta. Neke ljude, naravno, ne brine ovaj problem-njihova spremnost da doprinose tome je jednaka nuli. Najvjerovatnije, međutim, mnogo više ljudi brine makar malo i mogli bi doprinijeti malo, ali propuste apel ili zbog bilo kojeg od navedenih razloga ne odgovore na njega.

U smislu ekonomske teorije, ono što nam treba nije horizontalno dodavanje, nego vertikalno dodavanje krivih tražnje. Moramo dodati stvarnu korist svakoj individui od očuvanja prašuma kako bi dobili društvenu korist. Korist za svakog pojedinca je mala-sitni udio jednog centa po hektaru. Ali ako smatramo da praktično svako ima neku korist, to značajno doprinosi društvenoj koristi. Za $1.5 milijardi, mogli bismo kupiti cijelih 30 miliona hektara uz rizik. Ako bi vladina politika zastupala takvu kupovinu, koliko će to koštati poreske obveznike? Ako razmatramo samo poreske obveznike SAD-a, ona bi se popela na oko $15 po porodici. To je, za usporedbu, manje od jednog procenta odbranbenog budžeta SAD-a, kojem svaka porodica doprinosi oko $4000 u taksama. Da li bi provizija ovog javnog dobra bila vrijedna ovog troška?

Mišljenja se mogu razlikovati u određenoj mjeri, posebno po pitanju budžetskih smanjenja. Poenta je sljedećem: efikasna opskrba javnim dobrima zahtjeva javnu odluku. Napori privatnih grupa za zaštitu, iako bili za pohvalu, ne mogu puno pomoći.

Naravno, ovaj naš primjer je prepojednostavljen. Troškovi nabavke zemljišta kišnih šuma su bez sumnje nesavršeno elastični i tako veliki da ne bi mogli biti kupljeni. Ali 1,5 milijardi $ je daleko više od 50 miliona $. Ponuđen kao olakšica duga, mogao bi biti veliki motiv za vlade kao sto je vlada Brazila da uspostavi efektivne planove za zaštitu kišnih šuma. Ako bi se Evropa i Japan pridružili SAD-u u svjetskom programu zaštite kišnih šuma, mogli bi napraviti veći rast, nudeći zamljama u razvoju značajan motiv za očuvanje kišnih šuma po relativno niskim cijenama. Nedostatak takvog javnog

12


napora ostavlja manje napore grupa za zaštitu nasuprot rasprostranjenim tržišnim snagama za preobrazbu kišnih šuma. Jasno je, rezultat će biti brzo nestajanje šuma.

Mnogi okolišni problemi, kao sto su čist zrak, čista voda imaju sličnu prirodu javnog dobra. Sve politike za zaštitu uključujući zaštitu močvara, šuma, divljine i seoskih područja zahtjevaju akcije vlade da budu uspješne. Kao što smo vidjeli, tržišta nam mogu pomoći da osiguramo neka od tih javnih dobara, ali njihova ključna karakteristika javnog dobra stavlja granice na našu sposobnost da “trgujemo” njima. Kao što nas primjer kišnih šuma pokazuje, pokušaji privatne nabavke javnih dobara ne uspjevaju pokazati mnoge od stvarnih javnih dobrobit od zaštite okoline. Jedino društvena odluka da reagujemo zajedno i da platimo koliko je potrebno će donijeti te dobrobiti za sve.

Svjetska dobra

Proučavajući ove primjere javnih resursa i javnih dobara proširujemo obim naših resursa i ekoloških analiza. Ovi slučajevi su blisko povezani sa teorijom eksternalija. Ovdje se susrećemo sa posebnim oblikom eksternalija. Ribar koji doda jos jedan brod u ribarska podrucja nameće trošak ostalim ribarima smanjujući njihov prosječni ulov. Grupa za zaštitu koja štiti kišne šume dijeli vanjske koritsi sa svima nama ostalima, bez obzira da li mi doprinosili ili ne naporima.

Proširujući analize ovih primjera postavlja se još jedno pitanje. Da li možemo i dalje da definišemo sve te okolišne probleme kao “eksternalije”. Upotreba ovog termina ima sekundarnu ulogu u ekonomskoj teoriji, ekološki troškovi se u ekonomskim analizama dodaju nakon što je ključni dio teorije kompletiran. Ali, da li su ove tako nazvane eksternalije ustvari simptomi nečeg jos važnijeg?

Kako smo razmotrili veliki broj ekoloških problema kojima smo pridonijeli pažnju zadnjih godina, vidimo porast značaja slučajeva koji uključuju javne resurse i javna dobra.

Globalno zagrijavanje, uništenje ozonskog omotača, zagađenje okeana i slatke vode, izumiranje vrsta, svi ovi problemi imaju sličnosti sa slučajevima koje smo već pomenuli. Povećanje učestalosti ovakvih slučajeva dovelo nas je do novog fokusa na koncept svjetskog javnog dobra.

Ako toliko zemljinih resursa i ekoloških sistema pokazuju karakteristike javnih resursa i javnih dobara, onda bi možda trebali preispitati naše mišljenje o svjetskoj ekonomiji. Prije fokusiranja na ciljeve ekonomskog rasta i bavljena “eksternalijama” kao manje bitnim stvarima, trebamo da prepoznamo da svjetski ekonomski sistem jako zavisi od zdravlja svjetskog ekosistema. Procjena stanja ovih sistema i ocjena kako ekonomski razvoj može biti najbolje prilagođen planetarnim granicama je ključno. Ovo se odnosi na potrebu novih pristupa ekonomskoj politici, i novim ili poboljšanim institucijama na nacionalnom i internacionalnom nivou. Ovo povećava probleme koji idu iznad upravljanja individualnog ribarstva ili nacionalnih parkova. Pravilno upravljanje

13


svjetskim dobrima predstavlja specijalne izazove u osiguranju sporazuma između mnogih različitih nacija.

Uprkos mnogim mogućnostima za oprečna mišljenja i iskušenja “slobodnih jahača”, važni internacionalni sporazumi kao sto je Protokol iz Montreala o uništenju ozonskog omotača su usmjereni ka borbi sa prijetnjama globalnoj atmosferi, okeanima i ekosistemima. Efikasno izvršenje sporazuma je teže postići u drugim slučajevima kao sto je Protokol iz Kyoto-a o globalnim klimatskim promjenama.

14


Primjeri:

1. Farmeri u regiji Meksika crpe vodu iz podzemnog izvora (bunara). Dnevno se može iscrpiti 340 000 galona. Ovako izgleda tabela crpljenja vode iz bunara:

Broj bunara 10 20 30 40 50 60 70 80 90Kolicna vode (u .000 galona) 100 200 280 340 380 400 400 3800 340

a.) Trošak korištenja bunara dnevno je 600 pesosa, vrijednost vode farmeru je 0,1 pesos po galonu, izračunati ukupni prihod za svaki nivo outputa?

b.) Ako je svaki bunar privatno vlasništvo drugog farmera, koliko bunara ce raditi?(Da bi se ovo izračunalo, prvo treba izračunati prosječan prihod.). Analizirati rezultat u uslovima eknomske efikasnosti i dugoročne odrzivosti.

c.) Koliki je broj bunara ekonomski efikasan? (da bi ovo izračunali potreban nam je granični prihod koji je jednak prosječnom prihodu kroz prosječnu količinu). Pokazati da je neto drustvena dobit maximalna na ovom nivou outputa.

d.) Kako će društvena efikasna ravnoteža biti postignuta? U ovom slučaju da li je efikasna ravnoteža i ekoločki održiva?

e.) Kako bi se odgovori promijenili, ako bi dnevni troškovi korištenja bunara pali na 400 pesosa?

2. Četiri grada koriste zajednički izvor vode. Kupujući zemljište uzduž toka rijeke gradovi mogu zaštiti vodu od raznih fekalija. Potrašnja zemljišta za svaki grad bazirana na troškovim ocuvanje vode moze biti izražena kao

P = $34,000 - 10Qd

gdje Qd predstavlja jutra zemljišta a P predstavlja cijenu koju su gradovi spremni platiti.

a.) Ako su troškovi zemljišta 30.000 $ po jutru, koliko zemljišts bi bilo kupljeno ako svaki grad djeluje individualno? Koliko bi bilo kad bi formirali zajedničku komisiju za kupovinu zemlje? Prikazati grafički razlicite situacije.

b.) Koje je društveno efikasno rješenje i zašto? Kako bi se odgovori promijenili ako bi cijena jednog jutra iznosila 36.000 $?

c.) Raspravite ovo u uslovima potražnje za čistom vodom? Da li je čista voda u ovom slučaju javno dobro? Da li se voda općenito može smatrati javnim dobrom?

15


Zaključak

Nacionalna i globalna ekološka pitanja su glavni izazov u 21. stoljeću. Odgovor na ove izazove zahtjeva razumijevanje ekonomije okoliša. Politike u cilju zaštite okoliša imaju ekonomske troškove i koristi, a ta ekonomska dimenzija je često presudna u određivanju politike koju treba usvojiti.

Neki slučajevi zahtijevaju tradeoffs između gospodarskih i ekoloških ciljeva; u drugim slučajevima ti ciljevi mogu dokazati da su kompatibilni. Dva su različita pristupa ekonomskoj analizi ekoloških pitanja. Standardni pristup primjenjuje ekonomske teorije na okoliš koristeći koncepte novačane vrijednosti i ekonomske ravnoteže.

Ovaj pristup ima za cilj efikasno upravljanje prirodnim resursima i pravilno vrednovanje otpada i utjecaj onečišćenja na okoliš. Pristup ekološke ekonomije posmatra ekonomski sistem kao dio većeg biofizičkog sistema. Varijacije standardnih tržišnih analiza se mogu primijeniti na slučajeve gdje ekonomska aktivnost oštećuej ekološke efekte. Ostale ekonomske analize daju uvid u korištenje zajedničkih resursa i imovine javnih dobara. U mnogim slučajevima, značajani sukobi nastaju između poslovanja privrednog sistema i prirodnih sustava, kreirajući regionalne i globalne probleme kao što su globalne klimatske promjene zbog viška ugljičnog dioksida.

Javni resursi su oni resursi čiji je vlasnik zajednica, bez prava dodijeljivanja u privatno vlasništvo pojedincima ili kompanijama. Neograničena upotreba otvorenih(pristupačnih) resursa dovest će do prekomjerne upotrebe i kolapsa ekoloških funcija resursa. Uobičajen slučaj prekomjerne upotrebe je prekomjeran ulov ribe u okeanima. To sto nema ograničenja u ribarstvu na otvorenom okeanu ekonomski motivira, rezultirajući velikim brojem brodova koji se bave ribarstvom. Mogući odgovori politika na prekomjernu upotrebu pristupačnih resursa uključuje uvođenje licenci i kvota.

Slična potreba za aktivnu politiku vlade javlja se i u nabavci javnih dobara. Javna dobra jednom nabavljena koriste više siroj javnosti nego određenim pojedincima. Javna dobra uključuju dobra kao sto su: parkovi, autoputevi, javne zdravstvene ustanove i nacionalna odbrana. Mnoga ekološka javna dobra, kao sto su šume i močvare, ne mogu adekvatno biti opskrbljena kroz tržište. Intervencije vlade i javna sredstva su potrebna za postizanje društvene dobrobiti.

16


Literatura

1. Clark, Colin W. Mathematical Bioeconomics: The Optimal Management of Renewable Resources. New York: Wiley, 1990.

2. Feeny, David, Fikret Berkes, Bonnie J. McCay, and James M. Acheson. "The Tragedy of the Commons: Twenty-Two Years Later." Chapter 8 in Environmental Economics and Development, edited by J. B. (Hans) Opschoor, Kenneth Button, and Peter Nijkamp. Cheltenham, U.K.: Edgar, 1999.

3. Hardin, Garrett. "The Tragedy of the Commons." Science 162 (1968). Heal, Geoffrey. "New Strategies for the Provision of Public Goods: Learning for International Environmental Challenges." In Global Public Goods: International Cooperation in the 2 1st Century, edited by Inge Kaul et al. New York: Oxford University Press, 1999.

4. Johnson, Baylor, and Faye 1)uchin. "The Case for the Global Commons," in Rethinking Sustainability, edited by Jonathan M. Harris. Ann Arbor, Mich.: University of Michigan Press, 2000.

5. Millennium Ecosystem Assessment. Ecosystems and Human Well-Being: Synthesis. Washington, D.C.: Island Press, 2005.

6. Pearce, David W., ed. The M1-T Dictionary of Modern Economics, 4th ed. Cambridge, Mass.: MIT Press, 1992

7. World Resources Institute, United Nations Development Programme, United Nations Environment Programme, and World Bank. World Resources 2000-2001: People and Ecosystems: The Fraying Web of Life. Washington, I).C.: World Resources Institute, 2000.

8. http:l/www.indiana.cdul-iascplarticles.html

9. http:llwww.gci.org.ukl

17

Documents

Mijenjanje pogleda na okoliš