mikroekonomija-skripta.pdf

PRAKTIKUM IZ MIKROEKONOMIJE ZA

STUDENTE VPŠ MINERVA 2011 GODINA

Uredio: Prof.dr.sc. Zoran Grgić

Praktikum iz Mikroekonomije – za studente VPŠ Minerva Dugopolje

radna inačica - samo za internu uporabu 2

Kazalo

Mikroekonomija - mjesto i određenje u ekonomiji ...................................................................................5

Mikroekonomija i makroekonomija......................................................................................................5

Određenje mikroekonomije .................................................................................................................5

Povezanost mikroekonomije s makroekonomskim disciplinama.......................................................7

Mikroekonomija - znanstveni pristup, teorija i modeli..........................................................................8

Temeljna mikroekonomska pitanja ..........................................................................................................9

Trgovina ciljevima ili izbor između alternative ................................................................................10

Oportunitetni trošak ......................................................................................................................11

Odnos troškova i koristi..................................................................................................................13

Ponuda i potražnja.................................................................................................................................14

Ponuda ..................................................................................................................................................15

Funkcija ponude ................................................................................................................................16

Vremensko određenje ponude.......................................................................................................24

Teorijske osnove potražnje ....................................................................................................................25

Pojam potražnje................................................................................................................................26

Odrednice potražnje ..........................................................................................................................26

Funkcija potražnje..............................................................................................................................27

Potražnja ovisna o konkurenciji na tržištu.......................................................................................32

Elastičnost potražnje..........................................................................................................................33

Cjenovna elastičnost potražnje.......................................................................................................34

Dohodovna elastičnost potražnje ...................................................................................................40

Križna cjenovna elastičnost potražnje.............................................................................................42

Potražnja i ponašanje potrošača ............................................................................................................44

Teorija korisnosti i potrošačeva ravnoteža .........................................................................................45



Primjer utvrđivanja potrošačeve ravnoteže ....................................................................................47

Potrošačev i proizvođačev probitak u teoriji granične koristi ..............................................................48

Teorija indiferencije i geometrijska ravnoteža potrošača....................................................................49

Ograničenje potrošača: budžetska linija (pravac proračuna)...............................................................52

Ravnoteža potrošača..........................................................................................................................53

Granična stopa supstitucije i krivulja indiferencije ..........................................................................55

Ravnoteža ponude i potražnje ...............................................................................................................57

Trenutna, kratkoročna i dugoročna ravnoteža....................................................................................62

Tržišna ravnoteža u tržišnim situacijama ............................................................................................64

Savršena konkurencija....................................................................................................................65

Kratkoročna analiza poduzeća u savršenoj konkurenciji..................................................................66

Dugoročna analiza poduzeća u savršenoj konkurenciji....................................................................67

Monopolistička konkurencija .............................................................................................................68

Kratkoročno određivanje cijene i količine proizvodnje u monopolističkoj konkurenciji ...................68

Dugoročno određivanje cijene i količine proizvodnje u monopolističkoj konkurenciji .....................69

Oligopol .............................................................................................................................................71

Monopol ............................................................................................................................................71

Određivanje kratkoročne cijene i količine proizvodnje u uvjetima monopola..................................72

Usporedba monopola sa savršenom konkurencijom ..........................................................................75

Troškovi u mikroekonomiji.....................................................................................................................76

Fiksni troškovi (ft) ..............................................................................................................................78

Zakonitosti nepromjenjivih (fiksnih) troškova .................................................................................79

Proporcionalno-varijabilni troškovi (pt) ..............................................................................................81

Zakonitosti proporcionalno-varijabilnih troškova...........................................................................82

Degresivno - varijabilni troškovi (dt) ................................................................................................83

Progresivno varijabilni troškovi (pgt) .................................................................................................85



Ukupni varijabilni troškovi (vt)...........................................................................................................86

Ukupni troškovi..................................................................................................................................87

Granični troškovi (gt)........................................................................................................................90

Diferencijalni trošak ...........................................................................................................................92

Financijski rezultat (fr)......................................................................................................................92

Granični financijski rezultat (gfr)........................................................................................................94

Kritične točke u kretanju troškova......................................................................................................97

Donja i gornja točka pokrića ...........................................................................................................97

Točka optimuma troškova..............................................................................................................98

Točka poslovnog minimuma i maksimuma .....................................................................................99

Točka maksimum pozitivnog i maksimum negativnog financijskog rezultata...................................99

Prikaz kritičnih točaka kretanja troškova korištenjem Break Even analize (analiza točke pokrića) .....100

Literatura.............................................................................................................................................105



Mikroekonomija - mjesto i određenje u ekonomiji

Ekonomija u cjelini počiva na dvije teorije - mikroekonomiji i makroekonomiji. Mikroekonomija je dio gospodarske znanosti koji proučava ekonomsko područje djelovanja poduzetništva, poslovnosti, poduzeća i svih drugih subjekata koji se javljaju na tržištu ponude i potražnje, dok se makroekonomija bavi narodnim gospodarstvom kao dijelom društvenog sustava. Proučavanje djela i cjeline je osnovni kriterij po kojem se razdvaja mikroekonomija od makroekonomije. Mikroekonomija se koristi kod pozitivne analize prilikom objašnjavanja i predviđanja ekonomskih pojava sa stajališta gospodarskih subjekata koji su predmet njenog proučavanja. Mikroekonomija je važna i za normativnu analizu u kojoj se postavlja pitanje koji su izbori najbolji za tvrtku ili za društvo u cjelini. Mikroekonomija se definira kao studij ponašanja ekonomskih jedinica i donošenja njihovih odluka. Ekonomske jedinice su pojedinačni potrošač i pojedinačni proizvođač odnosno pojedinačno kućanstvo i pojedinačno poduzeće. Promatrano na razini ukupne potražnje i ukupne proizvodnje, kućanstva i poduzeća su dva relativno samostalna ekonomska subjekta čije se aktivnosti usklađuju posredovanjem tržišta. Kućanstvo se na tržištu pojavljuju kao nositelj potražnje za određenim skupom dobara i usluga, nastojeći raspoloživim dohotkom maksimizirati korisnost. S obzirom na to može se reći kako kućanstvo određuje što treba proizvoditi. Poduzeće se, s druge strane, pojavljuje kao nositelj proizvodnje određenih dobara i usluga, nastojeći proizvesti one skupine dobara i usluga za koje pretpostavlja da će maksimizirati korisnost izraženu veličinom profita ili nekom drugom mjerom korisnosti.

Mikroekonomija i makroekonomija

Makroekonomija je znanost o narodnom gospodarstvu, za razliku od studija poduzetništva

(mikroekonomija) ili studija pojedinih ekonomskih oblasti ili grana (mezzoekonomija). Znanost koja se

bavi makroekonomijom izučava globalne veličine (društveni bruto proizvod, njegovu strukturu i kretanje,

agregate ponude i potrošnje, cijene i njihovo kretanje, investicije, odnose i kretanja u međunarodnoj

razmjeni, društvene financije itd.), a pored objašnjavanja objektivnih zakonitosti u gospodarskim

pojavama primjenom metoda ekonomske analize (ekonometrija), traži odgovarajuća rješenja za

praktičnu ekonomiju (ekonomsku politiku).

Određenje mikroekonomije

Mikroekonomija (od grčkih rieči "micros" = mali, "oikonomia" = ekonomija) je grana ekonomije koja kao studij ili znanost poduzetništva i poduzeća proučava pojedinačne gospodarske subjekte kao što su domaćinstva, poduzeća i tržišta, kao i njihova ponašanja i odnose među njima. Mikroekonomija proučava ponašanje pojedinačnih gospodarskih subjekata u potrošnji, proizvodnji i na tržištu. U potrošnji proučava kako odabrati dobra i usluge na tržištu, u proizvodnji kako napraviti izbor što i kako



proizvoditi, dok na tržištu proučava međudjelovanje potrošača i proizvođača. Mikroekonomija proučava navedene subjekte sa stajališta troškova proizvodnje, formiranja i raspodjele profita, formiranja cijena, proizvodnje i distribucije roba i usluga, pojedinačna tržišta, individualnu štednju i akumulaciju, životni standard i osobnu potrošnju i drugo. Mikroekonomija se bavi proučavanjem individualnog izbora i istražuje koje ekonomske snage utječu na taj izbor. - Količina proizvodnje (proizvod i/ili usluga) jednog poduzeća - Cijena pojedinačnog proizvoda ili usluge - Dohodak pojedinca ili kućanstva - Zaposlenost pojedinca i sektora Mikroekonomija izučava i donošenje odluka o upotrebi određenih proizvodnih resursa. Proučava zašto potrošači daju prednost jednom tipu robe ili usluge u odnosu na drugi. Na primjer zašto pojedinci više vole automobile od motora, te kako na kraju proizvođači odlučuju da li će proizvoditi automobile ili motore. U tom slučaju se istražuju tržišta (automobila i motora ) i prilikom njihove usporedbe i usporedbe odnosa ulaganja i profita odlučuje o tome šta će se proizvoditi. Jedan od ciljeva mikroekonomije je analizirati mehanizme tržišta koji uspostavljaju relativne cijene između roba i usluga i raspodjelu ograničenih resursa. Mikroekonomija analizira i tržišni neuspjeh, kada tržišta ne uspijevaju dati učinkovite rezultate te opisuje teorijske uvjete potrebne za konkurentnost. Temelje mikroekonomije izložio je Adam Smith 1776. u svom djelu ''Istraživanja prirode i uzroka bogatstva naroda'' (An Inqury into the Natures and Causes of Welth of Nations). Smith je razmatrao kako se određuju pojedinačne cijene, cijene faktora proizvodnje (zemlje, rada i kapitala) te analizirao vrline i slabosti tržišnog mehanizma. Posebno važno je uočavanje takozvanog mehanizma ''nevidljive ruke'' koja dovodi do opće dobrobiti iz djelovanja pojedinca za vlastiti probitak. Temeljna mikroekonomska pitanja prema kojima se razumijeva cijela problemetika mikroekonomije proizilaze iz oskudice tržnog gospodarstva, te izbora i analize troškova i koristi. Oskudica je određena neograničenim željama s jedne strane i ograničenih kapaciteta s druge. Proizvođači i potrošači prisiljeni su svoje raspoložive resurse iskoristiti tako da što više smanje oskudicu, a prema odnosu troškova I koristi biraju onu varijantu koja će im osigurati najveću moguću korist u odnosu na raspoložive resurse. Ekonomski resursi pojedinca, poduzeća i društva kao cjeline su ograničeni, pa se vrijeme, dohodak, prirodni izvori i slično, koliko god izdašni ili siromašni bili moraju u svakom trenutku koristiti kako bi se najbolje zadovoljile njihove želje . Oskudica u najopćenitijem smislu podrazumijeva da je raspoloživa količina nekog dobra manja od količine koja je potrebna da bi se zadovoljilo svakog tko želi takvo dobro, tako da je pri nultoj cijeni raspoloživa količina promatranog dobra manja od željene količine. Svako dobro koje zadovoljava ovaj uvjet je ekonomsko dobro, dok se besplatnim dobrom naziva ono dobro kojeg ima dovoljno pri nultnoj cijeni da zadovolji sve želje za tim dobrom. Ekonomska (oskudna) dobra su fizički proizvodi, kao što su, stan, automobile, knjiga ili usluge, kao što su medicinske i automehaničarske usluge. Ekonomskih dobara ili dobara ograničene ponude je puno više nego besplatnih – neekonomskih dobara, za koje postoji neograničena ponuda. U besplatna dobra se



može ubrojiti zrak koji udišemo, te izvori pitke vode (zanemarimo pritom troškove pročišćavanja zraka ili vode). U svim definicijama postoje dva elementa bitna za sadržaj mikroekonomije. Prvi se odnosi na riječ, proučavanje i analizu, a drugi na mikroekonomske subjekte. Odgovor na prvo pitanje ekonomisti rješavaju primjenom znanstvenog pristupa.

Povezanost mikroekonomije s makroekonomskim disciplinama

Ekonomija se dijeli na mikroekonomiju i makroekonomiju, a ova podjela je ustanovljena sredinom 30-ih godina prošlog stoljeća. Mikroekonomija se kao što je navedeno definira kao studij ponašanja ekonomskih jedinica i donošenja njihovih odluka, dok je makroekonomija studij ponašanja gospodarstva kao cjeline, tako da su u središtu pozornosti makroekonomije varijable kao što su proizvodnja, zaposlenost, investicije, cijene, gospodarski rast i slično na državnoj razini. Makroekonomija proučava, dakle, ponašanje cjelokupne narodne privrede, pri čemu su osnova za njeno proučavanje agregatne veličine.

Makroekonomija je mlađa disciplina i bavi se ponašanjem cijele ekonomije. Umjesto da pokušava objasniti određivanje cijena pojedinih dobara i usluga, istražuje opću razinu cijena. Mikroekonomija se bavi proučavanjem organizacijskih jedinica koje funkcioniraju unutar velike ekonomije. U ekonomiji je međutim ne moguće razumjeti određene ekonomske fenomene bez poznavanja makro i mikroekonomske teorije.

Povezanost mikroekonomije s makroekonomskim disciplinama tj. prvenstveno s političkom ekonomijom ili ekonomikom, ekonomikom narodne privrede, ekonomikom regija, ekonomikom industrije i drugim sličnim ekonomikama, koje se procesom društvene reprodukcije bave u širim (svjetskim, nacionalnim, regionalnim, gradskim) okvirima, manifestira se u dva vida. S jedne strane, spoznaje i dostignuća makroekonomskih disciplina omogućuju mikroekonomici da sigurnije stupi na područje poslovanja poduzeća, da proučava i objašnjava gospodarske pojave u njihovu radu i da na toj osnovi uočava zakonitosti i oblikuje načela po kojima se mogu poboljšavati rezultati poslovanja. No isto su tako, s druge strane i spoznaje mikroekonomije koja se najneposrednije suočava s praksom procesa društvene reprodukcije u poduzeću, od značaja i koristi za sve spomenute makroekonomske discipline već i stoga što se i gospodarske pojave u poduzećima odražavaju na zbivanja u gospodarskim granama i regijama, u narodnoj i svjetskoj privredi. Od ostalih makroekonomskih disciplina za mikroekonomiju još su od značenja ekonomski sustavi i ekonomska politika, koji joj pomažu u sagledavanju utjecaja što ih na djelatnost i uspješnost poslovanja poduzeća imaju i vrše gospodarsko uređenje i ekonomski ciljevi i mjere određene zemlje. I, napokon, valja ukazati i na povezanost mikroekonomije s teorijom tržišta i cijena, koja analizira i objašnjava složene gospodarske pojava na domaćem i svjetskom tržištu, osobito u sferi odnosa ponude i potražnje, raznih vidova konkurencije, ekonomskih i neekonomskih odrednica formiranja cijena itd. Proučavanje veza između nadnica, nezaposlenosti i inflacije zahtijeva detaljno poznavanje i drugog segmenta ekonomske teorije, te je značajna komplementarnost i uzajamnost mikro i makroekonomije.



Mikroekonomija - znanstveni pristup, teorija i modeli

Mikroekonomija, kao i svaka druga znanost, nastoji objasniti mikroekonomske fenomene primjenom znanstvenog pristupa. Znanstveni pristup sastoji se iz dvije međusobno povezane faze istraživanja - opažanje i mjerenje, te razvijanje teorije. Ekonomske pojave mogu biti opažene i mjerene. Možemo pratiti i registrirati cijene proizvoda, plaće zaposlenih, zajmove i kamatne stope, potražnju za proizvodima i uslugama, potpisivati proizvede i ualuge koje država oporezuje i po kojoj poreznoj stopi. Ono nam daje poredak stvari koje ekonomisti mogu opisati pažljivim promatranjem i mjerenjem mikroekonomski aktivnosti. Opažanje i mjerenje nije dovoljno za objašnjenje zašto pojava nastaje, kako nastaje, i na kojim principima funkcionira. Odgovor na ta pitanja moguće je dobiti otkrivanjem zakonitosti koje upravljaju tim pojavama. To je zadatak mikroekonomske teorije. Promatranjem i mjerenjem možemo opisati pad cijena mobitela i njegovu vrlo raširenu uporabu, ali i objasniti navodi li pad cijena više ljudi da ih kupuje ili njihova funkcionalnost i popularnost uzrokuje sniženje troškova proizvodnje i omogućava pad prodajnih cijena. Na pitanja poput ovog odgovor se može dobiti samo razvijanjem teorije. Mikroekonomska teorija je pouzdano uopćavanje koje nam omogućava da razumijemo i predvidimo ekonomske izbore koje ljudi čine. Mikroekonomka teorija se stvara izgradnjom i testiranjem mikroekonomskih modela. Na osnovi opažanja i mjerenja ekonomske pojave i sistematskog i cjelovitog sređivanja podataka o njoj pristupa se analizi sastavnih elemenata te pojave, selekciji po značaju i izboru onih elemenata koji predstavljaju bitne strategijske varijable. Na taj način vrši se odredni stupanj apstrakcije i pojednostavljibanja ekonomske stvarnosti i stvara se odgovarajući mikroekonomski model. To je pojednostavljena slika nekog ekonomskog sistema koja služi za uspoređivanje sa stvarnošću.Ta slika može biti približna stvarnosti ili manje ili više od nje odstupati. Proces razvijanja mikroekomske teorije pomoću modela, počinje izgradnjom modela. Modelske implikacije se koriste za definiranje predviđanja o ponašanju subjektivne subjekata, ili ekonomske pojave u stvarnosti. Proces se završava testiranjem predviđanja. Predviđanja i testiranje čine osnovu teoriju. Mikroekonomski model, kao i makroekonomski model, sastoji se od dvije komponente: pretpostavki i implikacija. Pretpostavke čine osnovu kojoj se model izgrađuje. To su premise o tome što je značajno, a što može biti zanemareno, o tome što će biti tretirano kao bitna varijabla koja se može pouzdano koristi u predviđanju. Implikacije mikroekonomskog modela predstavljaju logičke zaključke koji proizilaze iz modela, a veza između pretpostavki modela i njegovih implikacija je proces logičkog zaključivanja (analiza). Implikacija je proizvod, odnosbno riješenje mikroekonomskog modela. Riješenje ekonomskog modela je ravnoteža između njegovih činitelja. Pojave ili elementi pojave koji se proučavaju modelom nazivaju se varijablama modela. Ekonomski model je skup jednadžbi kojima su izražene međuovisnosti između ekonomskih varijabli nekog ekonomskog sustava. Modeli se općenito dijele na matematičke (determinističke) i ekonometrijske. Kod matematičkog modela veza između varijabli je funkcionalna, a oni se mogu pretvoriti u ekonometrijske tako da se u jednadžbe koje predstavljaju funkcionalne odnose uključuju i tzv. članovi pogrešaka koji održavaju stohastička odstupanja i onda se varijable izračunavaju metodama matematičke statistike. Kod ekonometrijskih modelia su veze između varijabli stohastičke tj. vrijede samo približno i dopuštaju odstupanja. U ekonometrijskim modelima traže se metode određivanja najvjerojatnijih veličina što znači



eliminiranje odstupanja. Dijele se na mikromodele i makromodele. Mikromodeli (parcijalni modeli) obuhvaćaju relacije u manjim ekonomskim cjelinama (poduzeće, kućanstva i sl.). Oni obuhvaćaju samo dijelove jedne veće cjeline, dok makromodeli obuhvaćaju najvažnije međuovisnosti između ekonomskih pojava i procesa narodne privrede kao cjeline. Ekonomija odnosno mikroekonomija se koristi dvjema vrstama analize. Pozitivna ekonomija analizira stvari kakve jesu odnosno opisuje činjenice i ponašanja, a normativna ekonomija analizira kakve bi stvari trebale biti odnosno u razmatranje uključuje etičke propise i sudove vrijednosti. U ekonomskom razmišljanju i zaključivanju nerijetko se izvode pogrešni zaključci zbog pogrešnih polazišta. Ovo se događa u prvom redu zbog interpretacije povezanosti kao uzroka odnosno tzv. post hoc pogreške, nemogućnosti da se ostale utjecajne varijable održe jednakima odnosno tzv. ceteris paribus pogreške, pretpostavke da ono što vrijedi za pojedinca vrijedi i za cjelinu odnosno tzv. pogreške poopćavanja.

Temeljna mikroekonomska pitanja

Ekonomski gledano postoje tri temeljne makroekonomske zadaće koje se svode na biranje između inputa i outputa gospodarstva (privrede) nekog društva.

1. Što će se proizvoditi i u kojim količinama? Gospodarstvo neke zemlje ima mogućnost ograničene proizvodnje dobara i usluga. Pitanje je koliko od svakoga proizvesti? I kada proizvesti? Treba li proizvoditi puno potrošnih dobara kao poljoprivredni proizvodi ili reprodukcijski materijal? Ili je možda bolje proizvoditi malo potrošnih dobara, a puno investicijskih (proizvodne jedinice - farme, nasadi; reprodukcijski centri; tvornice opreme; prerađivački kapaciteti …), kako bi se u budućnosti moglo potrošiti više?

2. Kako će se proizvoditi potrošna dobra? Tko će proizvoditi, s kojim resursima i na koji tehnološki način? Tko će se baviti poljoprivredom, tko će upravljati životom društva- gospodarskim i kulturnim, a tko obučavati za buduću proizvodnju dobara i usluga? Kako će se raspodjeliti izvori energije, koja tehnička opremljenost i u čijem vlasništvu treba proizvesti zadane količine proizvoda i usluga?

3. Za koga će se potrošna dobra proizvoditi? Praktično to znači kako će se nacionalni proizvod raspodijeliti na različita kućanstva. Kakva će biti socijalna struktura pučanstva (koliko bogatih i koliko siromašnih)? Gdje se u stvari prelijeva nacionalni dohodak? Treba li dohodak raspodijeliti ravnomjerno? Tko treba dobiti više – menadžeri, zaposleni, vlasnici ili treba napore cjelokupnog gospodarstva usmjeriti na široki sloj pučanstva ravnomjerno? Hoće li lijeni dobiti koliko i marljivi?

Promatrajući problematiku tri ekonomska problema svakog društva na razini poduzeća može se reći kako pred svakim poslovnim subjektom po pitanju odnosa inputa i outputa stoje pitanja:

1. koje outpute će proizvoditi i u kojim količinama? 2. kako će ih proizvoditi? kombiniranjem kojih inputa i tehnika? 3. za koga treba proizvesti outpute i kome u poduzeću koliko raspodijeliti?

Inputi su robe i usluge koje koriste poduzeća u procesu proizvodnje. Gospodarstvo neke zemlje koristi postojeću tehnologiju i tehničku opremljenost svojih poslovnih subjekata kako bi kombinirajući različite razine inputa ostvarilo različite razine i strulturu outputa. Outputi su različite korisne robe i usluge koje se troše ili upotrebljavaju za daljnu proizvodnju. Tako se primjerice u govedarskoj proizvodnji koristi određeno osnovno stado (različiti broj, pasminski sastav…), za različite proizvodne sustave (obiteljska



mala stada ili specijalizirane farme, zatvoreno držanje ili pašni tov…). Koristeći kao inpute poljoprivredno zemljište, mehanizaciju i objekte, potrošni materijal (sjeme, zaštitna sredstva, gnojivo…), usluge obrade tla, njege kultura i primarne obrade dobiva se stočna hrana. Također se koriste različite usluge pri uzgoju životinja, te financijski servisi i na kraju ciklusa ostvaruju outputi - mlijeko i meso.

Inputi ili činitelji proizvodnje su podijeljeni u tri kategorije: zemlju, rad i kapital

Zemlja ili prirodni resursi predstavljaju prirodno bogatstvo ili dar prirode ekonomiji, odnosno proizvodnim procesima nekog društva. U ovu kategoriju se ubraja poljoprivredno zemljište, zemljište na kojem su izgrađena postrojenja, tvornice i ceste. Isto tako, ovdje se ubrajaju energetski izvori (nafta, voda, ugljen) koji se koriste u proizvodnim procesima (pogonska energija za strojeve, postrojenja i tvornice) i društvu (vožnja automobila, grijanje stambenih objekata) i neenergetski izvori, kao bakrena ili željezna ruda, pijesak, kamen i sl. U prirodne resurse se ubraja voda za piće, te zrak.

Rad se odnosi na ljudsko vrijeme provedeno u proizvodnji – obradi tla, njezi kultura i stoke, preradi poljoprivrednih proizvoda ili stručnoj obuci… Rad je najuobičajeniji i najvažniji input u poljoprivredi, posebice manje naprednog društva, no vrlo je važan i nezamjenjiv u naprednom industrijskom gospodarstvu.

Kapitalni resursi su trajna dobra nekog gospodarstva koja su proizvedena s namjerom da proizvedu nova dobra. Kapitalna dobra su alati, strojevi i oprema, zgrade, ceste, prijevozna sredstva. Važnost skupljanja kapitalnih dobara se očituje u gospodarskom razvitku društva. Naime raspodjela inputa u kapitalna dobra pri sadašnjoj proizvodnji nekog društva, u pravilu omogućava veću proizvodnju dobara i usluga u budućnosti.

Kao središnji mikroekonomski problem također se ističu oskudica, a zatim slijede izbor između alternative ili trgovina ciljevima, oportunitetni trošak, te odnos troškova i koristi.

Trgovina ciljevima ili izbor između alternative

Potrošači moraju izabrati između dobara I usluga koja imaju neku uporabnu vrijednost, a poduzeća moraju birati kojom tehnikom I tehnologijom koristiti svoje resurse (inpute) za jednu od mogućih kombinacija proizvoda (outputa). Društvo, odnosno vlada države također stalno izabire različite načine trošenja državnog proračuna na različite oblike javne potrošnje. Tako svaka odluka podrazumijeva izbor jednog dobra ili aktivnosti umjesto nekog drugog dobra ili aktivnosti kojeg se odričemo u korist izabranog. Ova se odluka naziva izborom između alternativa ili trgovina ciljevima. Klasična trgovina ciljevima javlja se kod izbora studija. Student može izabrati studij u visokoškolskoj ustanovi koja organizira studij u malim skupinama, pri čemu se povećava kvaliteta studija s obzirom na rad predavača s manjim brojem studenata. Takav studij opravdava sa stajališta mogućnosti dobivanja većeg znanja i pretpostavljene veće troškove takve organizacije studija. Sveučilište ili škola koja organizira studij u većim skupinama radi to zbog smanjenja troškova rada profesora po jednom studentu, nastojeći pri tome da stečena diploma omogućuje studentima dovoljno znanja I vještina, iako objektivno ne na razini prvog, skupljeg studija. Na studentu je da odvaže odnos troškova I koristi jedne ili druge varijante (alternative).



Za njega je dobro pohađanje studija s manjom školarinom, ali će kvalitetu studija radi toga žrtvovati, što je loša strana njegova izbora. Na studiju s visokom školarinom imat će veće troškve studija što je loše za njega, ali je dobro što će mu taj trošak osigurati veću kvalitetu studija. Izbor između studija određen je oskudicom s kojom je suočen. Ukoliko se odluči na skuplji studij imat će manje novca za druga dobra. Slično je i s državom koja se mora odlučiti između koliko će raspoloživih obradivih površina koristiti za koji od strateških proizvoda, jer su površine za uzgoj ograničene. Izbor između različitih alternativa ili aktivnosti posljedica je oskudice s kojom se suočava donositelj odluke. Kad neka osoba odluči studirati na kvalitetnijem fakultetu platit će veću školarinu, ali će zato imati manje novca koji će moći potrošiti na druga dobra.

Oportunitetni trošak

Jednako tako u primjeru odluke nekog pojedinca ili neke države da, primjerice, proizvode više pšenice promatrani pojedinac ili odnosna država imat će manju obradivu površinu za proizvodnju neke druge poljoprivredne kulture. Drugim riječima, veća potrošnja raspoloživih resursa na jednu alternativu ili aktivnost automatski podrazumijeva manje resursa odnosno odustajanje od ostalih alternativa. Alternativa ili aktivnost koje se donositelj odluke odriče da bi imao neku drugu alternativu ili aktivnost naziva se oportunitetnim troškom njegova izbora. Oportunitetni trošak predstavlja vrijednost sljedeće najbolje alternative ili aktivnosti i jednak je trošku propuštene prilikezasijane pšenicom, ograničit će raspoloživi prostor za uzgoj kukuruza ili uljarica. Na način kako određenje za jednu poljoprivrednu kulturu istovremeno znači odustajanje od druge kulture, tako potrošnja raspoloživih resursa na jednu alternativu automatski znači izbacivanje druge alternative u svakoj grani gospodarstva. Koncept oportunitetnog troška primjenjiv je i kod izbora studija, tako što se izborom skupljeg studiranja odričemo nekog dobra (npr stana ili automobila) kojeg se moglo kupiti da se izabralo besplatno studiranje. Slično je kod svake pojedinačne odluke. Tako kod izbora boce vina ili piva. Odluka o izboru vino rezultira oportunitetnim troškom u visini cijene boce piva. U slučaju dvostruke cijene vina u odnosu na cijenu piva, oportunitetni trošak kupnje boce vina jednak je cijeni dvije boce piva. Budući da su resursi oskudni , mora se uvijek odlučivati kako uporabiti ograničeno vrijeme i dohodak. Svako poslovno odlučivanje u uvjetima oskudnosti košta nas, jer smo žrtvovali nešto drugo što se moglo postići drugom kombinacijom resursa. Izgubljena mogućnost se zove oportunitetni trošak.

Oportunitetni trošak se pojavljuje zbog toga što odabir jedne stvari u svijetu oskudnosti znači žrtvovanje nečeg drugog. Oportunitetni trošak je vrijednost dobara ili usluge koju nismo koristili, a mogli smo.

Primjer ovakvog ekonomskog promišljanja može se vidjeti u slučaju poljoprivrednog dobra s raspoloživih 100 ha obradivih površina, odgovarajućom poljoprivrednom mehanizacijom, poljoprivrednim objektima i radnom snagom. Odluči li se management na proizvodnju pšenice na 40 ha, kukuruza na 30 ha i ječma na preostalih 30 ha, ukupni troškovi proizvodnje su oko 230.000 kuna, a mogući prihod od ove strukture proizvodnje je 280.000 kuna. No, kalkulacije proizvodnji ukazuju da se na istoj površini s boljom organizacijom rada i strukturom proizvodnje (pšenica 45 ha, kukuruz 40 ha i ječam 15 ha) moglo ostvariti oko 320.000 kuna prihoda s troškovima od oko 245.000 kuna. U prvom slučaju dohodak je 50.000 kuna, a u drugom 75.000 kuna. Razlika dohodaka je 25.000 kuna, pa se može reći kako je zbrajanjem stvarnih troškova i izgubljenog dohotka oportunitetni trošak proizvodnje 40 ha pšenice, 30 ha kukuruza i 30 ha ječma 255.000, a ne 230.000 kuna.



Tako je načelo oportuniteta dobar pokazatelj kako novčani izdaci nisu stvarni, pravi troškovi.

Jedan od najpoznatijih ekonomskih odnosa u ekonomskoj analizi je zakon opadajućih prinosa. Ovaj zakon promatra odnose između inputa i outputa u proizvodnom procesu, te kaže da se nakon nekog vremena (određene točke u proizvodnji)dobiva sve manje i manje dodatnog outputa kada dodatne jedinice inputa držimo konstantnima, što je posljedica činjenica da granični proizvod varijabilnog inputa opada.

Zakon opadajućih prinosa prvi je definirao David Ricardo kroz primjer poljoprivredne proizvodnje u Engleskoj u XIX stoljeću - uz danu obradivu površinu zemlje (fiksni input) dodavani inputi rada i kapitala (varijabilni inputi) stvarali su sve manje i manje prinosa pšenice. Za tvornicu to bi bilo kada su kapaciteti (tehnički) tvornice preopterećeni, pa proizvodnja opada.

Tablica 1 Zakon opadajućih prinosa na primjeru odnosa prinosa i utrošenih dušičnih hranjiva

Prinosi Porast prinosa

Kilogrami N hranjiva pšenica kukuruz pšenica kukuruz

0 1.200 3.800 0 0

50 2.200 4.700 1.000 900

100 3.500 5.900 1.300 1.200

150 4.600 6.400 1.100 500

200 5.300 6.850 700 450

250 5.800 7.200 500 350

300 6.200 7.500 400 300

350 6.500 7.750 300 250

400 6.750 7.950 250 200

450 6.850 8.100 100 150

U poljoprivredi je najpoznatiji primjer zakona o opadajućim prinosima odnos između prinosa u bilinogojstvu i utrošenih hranjiva, odnosno mineralnih gnojiva.

Prema podacima u tablici 1 vidljiv je intenzivni porast prinosa s početnim dozama hranjiva, no nakon određene razine prinosa razlike dodatnog prinosa su s povećanjem istih količina hranjiva sve manje.

Zakon opadajućih prinosa kaže kako će povećanje nekog inputa, dok se ostali drže konstantnima povećati ukupni output. Nakon nekog vremena će dodatni output kao rezultat dodatnih jedinica inputa težiti sve većem smanjivanju.



Odnos troškova i koristi

Kupac usluga reklamiranja-donositelj odluke treba odlučiti koliko će dnevno naručiti reklamnih spotova. Veći broj spotova donijet će veće troškove reklame i poslovanja ukupno, ali će donjeti i više prihoda. U drugom slučaju, ako se donositelj odluke ne odluči trošiti na reklamu, smanjit će se izdaci reklamiranja, ali i prihodi. Pred donositeljem odluke je alternativa u izboru odluke koja bi za njega bila najbolja. U ekonomiji se ovaj problem riješava analizom troškova i koristi odluke, kako je prikazano u sljedećoj tablici i na slici.

U tablici je vidljivo kako s porastom broja reklamnih spotova raste ukupna korist, kao što rastu izdaci za reklamiranje. Prihod od prodaje raste degresivno (opadajuće), a trošak reklamiranja je proporcionalan, jednak po svakom objavljenom spotu. Za donošenje odluke o odnosu troškova i koristi potrebno je usporediti graničnu korist i granični trošak, odnosno utvrditi kakva je neto korist reklamiranja koja se računa kao razlika između ukupne koristi i ukupnog troška.

Granična korist prikazuje porast ukupne koristi kad se broj reklamnih spotova poveća za jedan. Tako

povećanje broja reklamnih spotova s jednog na dva spota povećava ukupnu korist s 15 na 105 jedinica,

što znači da na ovoj razini povećanja broja reklamnih spotova granična korist iznosi 90 jedinica. Neto

korist je 39 novčanih jedinica, a dobivena je iz razlike ukupne koristi i ukupnog troška (105-66)

Tablica 2 Korist i troškovi korištenja usluge reklamiranja

Broj spotova

Ukupna korist

Ukupni trošak

Granični trošak

Granična korist

Neto korist

I II III IV V VI

1 15 33 - - -18

2 105 66 33 90 39

3 165 99 33 60 66

4 207 132 33 42 75

5 240 165 33 33 75

6 265 198 33 25 67

7 283 231 33 18 52

8 300 264 33 17 36

Kad menadžer tvrtke odluči umjesto 5 naručiti 6 reklamnih spotova, ukupna korist će se povećati s 240 na 265 jedinica, a prema tome će na ovoj razini povećanja granična korist iznositi 25 jedinica (265-240).

Granični trošak pokazuje za koliki se iznos povećava ukupni trošak kad se broj spotova povećava za jedan. Kako objavljivanje svakog dodatnog spota dnevno stvara izdatak od 33 novčane jedinice, onda je to i granični trošak. Neto korist je razlika ukupne koristi i ukupnog troška svake razine broja reklamnih spotova dnevno. Prema podacima, najveća neto korist se objavljuje kod ugovaranja objave 5 reklamnih spotova dnevno, jer tada je granična korist jednaka graničnom trošku.

Krivulja granične koristi u ovom primjeru je opadajuća, što znači da se s povećanjem dnevnog broja reklamnih spotova korist povećava sporije od porasta broja spotova. Granični trošak mjeri za koliko će porasti ukupni trošak ako se također poveća dnevni broj reklamnih spotova za jedan. Granični trošak je u ovom primjeru konstantan, pa je krivulja graničnog troška paralelna s horizontalnom osi. Krivulje se



presijecaju u točki E odnosno pri pet reklamnih spotova dnevno, što odgovara maksimalnoj neto koristi utvrđenoj u tablici 3.

Slika 1 Krivulje graničnog troška i granične koristi reklamiranja

0

10

20

30

40

50

60

70

80

90

100

1 2 3 4 5 6 7 8

Broj spotova

Gra

nič

ni t

roša

k i k

ori

st

Granični trošak Granična korist

Ponuda i potražnja

I od papagaja možete napraviti učenog ekonomistu – sve što mora naučiti su

dvije riječi „ponuda“ i „potražnja".

(P. Samuelson)

Jedan od najboljih načina za shvaćanje ekonomije je razumijevanje osnova ponude i potražnje. Kroz ponudu i potražnju se najlakše može shvatiti što se događa kada se država upliće u tržište, te kako se i zašto mijenjaju cijene određenih proizvoda.



Ponuda

Ponuda se definira kao količina nekog dobra kojeg su proizvođači, odnosno prodavatelji spremni isporučiti po odgovarajućim cijenama nekog dobra na određenom tržištu i u određenom vremenskom razdoblju. To je spremnost prodavatelja da ponude odgovarajuće količine dotičnog dobra pri danoj cijeni, uz uvjet da su ostali elementi nepromijenjeni

Količina ponude izražava se u naturalnim jedinicama i to putem raznih mjernih jedinica (kilogram, metar, tona, barel…). Takvo izražavanje ponude je uobičajeno u mikroekonomiji, jer svaka država koja namjerava voditi uspješnu ekonomsku politiku vodi računa o bilancama proizvodnje, potrošnje, ponude i potražnje strateški važnih dobara koji su nužni za normalno odvijanje tokova u gospodarstvu i društvu. Vremenska dimenzija ponude obuhvaća mikroekonomsku analitiku na njenoj dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj i godišnjoj razini, odnosno na njima temeljenim vremenskim razdobljima.

Prema namjeni ponuda može biti ponuda proizvoda i usluga, te ponuda činitelja (faktora) proizvodnje. Ponuda je uvijek vezana za određeno tržište koje može biti lokalnog, regionalnog, nacionalnog, te međunarodnog karaktera. Ukupnu ponudu nekog proizvoda na domaćem tržištu čini domaća ponuda i inozemna ponuda ili uvoz. Ponuda može biti individualna i ukupna (agregatna) ili tržišna ponuda. Individualna ponuda je ponuda pojedinačnog proizvođača (poljoprivredno gospodarstvo, obrt, zadruga, poduzeće), odnosno prodavatelja. Ukupna tržišna ponuda je pojednostavljeno zbroj svih pojedinačnih ponuda na tržištu. Tržišna ili agregatna ponuda je po definiciji ukupna količina dobara i usluga,koje sva poduzeća neke države žele proizvesti (cjelokupan nacionalni proizvodni sektor) i ponuditi u danom razdoblju, odnosno to je ukupna količina dobara i usluga koja se nudi u jednoj nacionalnoj ekonomiji u jednoj godini. Tržišna ponuda ovisi o razini cijena, razini troškova i proizvodnom kapacitetu društva. Kod veće cijene ponuda je veća, veći troškovi proizvodnje određuju manju ponudu, a proizvodni kapacitet društva izravno određuje (limitira) visinu ponude. Zbog složenosti odnosa ova tri činitelja, ukupna ponuda nije jednostavni zbroj pojedinačnih, kako se to pojednostavljeno promatra za potrebe ekonomske analize u mikroekonomiji.



Tablica 3 Individualna i tržišna ponuda

Sa stajališta broja prodavatelja na tržištu, ponuda može biti konkurentska, monopolska, duopolska i oligopolska. U konkurentskom tržištu djeluje mnogo poduzeća koja ne mogu izravno djelovati na ponudu. Monopol, duopol i oligopol su oblici nesavršene konkurencije, gdje proizvođač u većoj ili manjoj mjeri djeluje na ponudu. Kod monopola cjelokupnu ponudu kontrolira samo jedno poduzeće, kod duopola dva, a kod oligopola nekoliko poduzeća.

Funkcija ponude

Između ponuđene količine (Qs) i tržišne cijene (P) postoji odnos koji se naziva funkcijom ponude. Funkcija ponude se može matematički izraziti kao Qs = f(P), gdje je Qs = ponuđena količina, a P = tržišna cijena. Ponuda nekog proizvoda najviše ovisi o cijeni tog proizvoda. Opći oblik funkcije ponude, s obzirom na cijenu, pod pretpostavkom da su ostali uvjeti nepromijenjeni, je Qsx= f ( Px ). (1) Ovaj odnos između tržišne cijene i količine ponude se može izraziti rasporedom ponude u tablici, krivuljom na koordinatnom sustavu i algebarskom funkcijom. Raspored ponude – prikazuje skupinu podataka koji govore o odnosu cijene i ponuđene količine koju su proizvođači voljni proizvesti i prodati, ako sve ostalo na tržištu ostane nepromijenjeno (ceteris paribus). Činitelji ponude su ovisne varijable. Naime, činitelji ponude ovise o: a) Vrsti proizvoda b) Namjeni proizvoda



c) Vremenu ponude d) Razini razvoja proizvodnih snaga e) Političkoj situaciji u zemlji f) Tipu tržišta Cjenovni činitelji koji utječu na ponudu su: • Cijena samog dobra • Cijene inputa • Cijene nadomjestaka (supstituta) i komplementarnih proizvoda • Ostali činitelji Necjenovni činitelji su sljedeći: • Troškovi proizvodnje koji se mijenjaju ovisno o tehnologiji proizvodnje i cijenama inputa • Tehnologija • Organizacija tržišta • Nenadani događaji (posebni utjecaji). Slika 2 Grafički prikaz krivulja individualne i tržišne ponude

Ukoliko na ponudu djeluje samo cijena govori se o promjeni ponuđene količine. Grafički se utjecaj cijene prikazuje pomakom uzduž jedne krivulje ponude. Odnos ponude i cijene je proporcionalan, odnosno rast cijena dovodi do povećanja ponude. Vrijedi i obratno. Ukoliko na ponudu djeluje neki od necjenovnih činitelja govori se o spremnosti ponuđača da pri istoj razini cijena ponude veće ili manje količine nekog proizvoda/usluge, odnosno o promjeni ponude.



Posljedice utjecaja činitelja: • Viša cijena dobra povećava ponuđenu količinu • Bolja tehnologija povećava ponudu • Smanjenje troškova inputa (nadnice radnika), kao i smanjenje troškova proizvodnje povećavaju ponudu • Niže carine povećavaju ponudu • Bolji prirodni uvjeti povećavaju ponudu Ponuda se na temelju definiranih činitelja utjecaja može izraziti kao funkcija niza nezavisnih varijabli, u obliku formule, na sljedeći način: Qsx = f (Px, Py, C, T) (1) gdje su: Qsx - količina ponude u jednom vremenskom razdoblju Px - cijena proizvoda X Py – cijene povezanih proizvoda (supstituta i komplemenata) C – troškovi proizvodnje T – vrijeme

Kod razmatranja utjecaja pojedine nezavisne varijable na ponudu uočavaju se sljedeći odnosi:

• Odnos između ponuđene količine proizvoda X i cijene proizvoda X: Ovaj odnos se može definirati kao izravno proporcionalan. Što znači da će povećanje cijene proizvoda X rezultirati povećanjem ponude proizvoda X u određenom razdoblju (vrijeme potrebno da poduzeće prilagodi svoje kapacitete povećanju proizvodnje)

• Odnos između ponuđene količine proizvoda X i cijena povezanih proizvoda: Ponuda određene količine proizvoda X ovisi o tome koliko taj proizvod ima supstituta, kao i o tome je li proizvod komplementaran u proizvodnom procesu. slučaju da proizvod X ima supstitute, tada će smanjenje cijene supstituta rezultirati smanjenjem potražnje za istim proizvodom, što ima za posljedicu smanjenje ponude proizvoda X. Vrijedi i obrnuto, ukoliko se poveća cijena supstituta, proizvod X će biti jeftiniji, rast će potražnja za njim, rasti će mu cijena, odnosno povećat će se ponuda proizvoda X. Međutim, u slučaju da proizvodnja rezultira proizvodima koji su povezani (iz prerade osnovne sirovine dobije se više proizvoda), povećanje cijene bilo kojeg povezanog proizvoda povećati ponudu i ostalih povezanih proizvoda.

• Odnos između ponude i troškova proizvodnje: Troškovi proizvodnje u ovisnosti su o tehnologiji kojom poduzeće raspolaže, te cijenama inputa. U slučaju stare i neefikasne tehnologije, troškovi proizvodnje biti će visoki, s tendencijom da brže rastu kada pokušavamo povećati proizvodnju. Tehnologija koja poduzeću omogućava smanjenje troškova proizvodnje osigurava i preduvjete za povećanje ponude. Sličan efekt imaju i cijene proizvodnih čimbenika ili inputa (rad, sirovine i slično). Tako će u slučaju povećanja cijena inputa doći do povećanja troškova proizvodnje što će utjecati na smanjenje ponude (pri danoj prodajnoj cijeni proizvod postaje skuplji, a ponuda se smanjuje).

• Odnos između ponuđene količine i vremena:



Ponuda određenog proizvoda može biti trenutna, kratkoročna i dugoročna, a vremensko određenje ponude dano je u posebnom dijelu teksta.

Tablica 4. Prikaz ponude nekog proizvoda

Pri prodajnoj cijeni od 1 kune ni jedno poduzeće nije spremno proizvoditi niti jedan proizvod, tako da je u tom slučaju ponuda jednaka nuli. Na razini cijene od 2 kune po komadu jedan dio proizvođača spreman je proizvoditi, pa je godišnja ponuda na tržištu 7 milijuna komada. Svako daljnje povećanje cijena povećava količinu ponude, budući da su sve većem broju proizvođača troškovi proizvodnje niži od prodajne cijene, odnosno ostvaruju profit. Pri cijeni od 3 kune, godišnja je ponuda 12 milijuna komada, a porast prodajne cijene na 4 i 5 kn povećava ponudu na na 16, odnosno 18 milijuna komada, jer takva cijena motivira nove proizvođače koji ulaze na tržište, ali i potiče postojeće proizvođače da proizvode više, ne bi li što bolje iskoristili raspoložive kapacitete i ostvarili veći profit.

Dakle, u slučaju kada su troškovi proizvodnje nekog proizvoda niski u odnosu na tržišnu cijenu, profitabilno je proizvođačima da nude veliku količinu tog proizvoda. U slučaju kad su troškovi proizvodnje visoki u odnosu na cijenu, poduzeća proizvode malo ili jednostavno mogu napustiti posao.

Podaci iz tablice mogu se prikazati na koordinatnom sustavu krivuljom ponude - slika 3.



Slika 3. Krivulja ponude

Slika 3. prikazuje parove cijena i količine iz tablice 2. Cijena je obilježena brojevima 0-5 na ordinati, a ponuđena količina na apcisi brojevima od 0-20. U točki E cijena je najniža (1 kuna), a ponuđena količina nula. U točki D cijena je 2 kune, a količina ponude 7 milijuna komada. U točki C cijena je 3 kune po komadu, a ponuda 12 milijuna komada. Točke B i A označavaju cijene od 4 i 5 kuna, te količine od 16 i 18 milijuna komada. Krivulja ponude pokazuje postupno povećanje ponude s porastom cijena, i obratno, postupno smanjivanje ponude snižavanjem cijene. Krivulja izražava zakonitost po kojoj veća cijena znači i veću ponudu, pod ostalim jednakim uvjetima, i obratno niža cijena u pravilu znači i nižu ponudu. Promjena cijene proizvoda utječe na promjenu ponuđene količine ( koja znači kretanje u drugu točku, na krivulji ponude, nakon što se promjeni cijena), a promjena ostalih činitelja utječe na pomak krivulje ponude. Tehnologija koja smanjuje troškove proizvodnje povećava ponudu i pomjera krivulju udesno. Tako smanjenje troškova nadnica uzrokuje smanjenje troškova proizvodnje, što ima za posljedicu povećanje ponude. U suprotnom slučaju, povećanje nadnica povećava troškove proizvodnje i smanjuje ponudu, a krivulja ponude se pomiče u lijevo. Isti rezultat se dobije kod smanjenja ili povećanja cijene drugih inputa. Smanjenje poreza i ukidanje uvoznih ograničenja ima za posljedicu povećanje ponude, dok se povećanjem istih ponuda smanjuje. Promjene na koordinatnom sustavu prikazane su na sljedećoj slici. Iz slike 4. je vidljivo kako smanjenje ponuđene količine, pod utjecajem drugih činitelja (osim cijene), pomiče krivulju ponude (Qso) ulijevo na mjesto (Qs2), odnosno da povećanje ponude, pod utjecajem drugih činitelja (osim cijene) krivulju pomiče na mjesto (Qs1). Ova promjena vrijedi pod pretpostavkom zadržavanja iste cijene proizvoda.



Slika 4. Pomicanje krivulje ponude

Kod uzdužnog kretanja krivulje ponude, kao u primjeru krivulje ponude (Qso), prati se kretanje ponude ovisno o tome rastu li (kretanje prema vrhu krivulje od A prema B) ili padaju cijene promatranog proizvoda (kretanje prema dnu krivulje od B prema A). Kod promatranja rasta cijena inputa , tehnologije koja povećava troškove poslovanja, smanjenja cijena povezanih proizvoda, krivulja ponude (Qso) će se pomaknuti udesno (Qs1) odnosno, što znači da će se ponuda smanjiti. U suprotnim slučajevima, ponuda će se povećati, odnosno krivulja ponude pomaknut će se u lijevo (Qs2).

Elastičnosti ponude

Ponuda različitih roba različito reagira na promjenu cijene. Koeficijent elastičnosti ponude označava postotnu promjenu obujma ponuđene robe u odnosu na postotnu promjenu cijene te robe Elastičnost je grčka riječ, što znači rastezljiv, gibak. Taj je pojam u ekonomske znanosti prenesen iz fizike. A. Courlton je formulirao pojam elastičnosti, dok je A. Marshall pokazao način mjerenja elastičnosti. U teoriji elastičnost ima veliko značenje.

Elastičnost se izražava omjerom promjene jedne varijable u odnosu na promjene druge varijable:

Relativna promjena jedne varijable

E = ----------------------------------------------

Relativna promjena druge varijable

Kao varijable najčešće se uzimaju ponuda, potražnja, cijena i dohodak. Elastičnost se može mjeriti u jednoj točki na krivulji potražnje(point elasticity) i na luku krivulje potražnje (arc elasticity).



Elastičnost (cjenovna) ponude je intenzitet reakcije ponuđene količine nekog proizvoda na promjenu

njegove cijene.

Elastičnost ponude mjeri postotnu promjenu ponuđene količine nekog proizvoda s obzirom na postotnu

promjenu cijene tog proizvoda za 1%. Elastičnost ponude mjeri se koeficijentom elastičnosti (Es)

Es = dQs/Qs x Ps/dPs (2)

što se može prikazati i sljedećom jednadžbom:

(3)

gdje je:

Ep = koeficijent elastičnosti ponude

P = postojeća ponuda

∆P = promjena ponude

C = postojeća cijena

∆C = promjena cijene

Koeficijent elastičnosti ponude u pravilu je pozitivan, jer su odnosi promjena u količini ponude i cijeni proizvoda istosmjerni. S obzirom na vrijednosti koeficijenta elastičnosti ponude mogu se razlikovati tri slučaja:

1. Es > 1

2. Es = 1

3. Es < 1



Slika 5. Elastičnost ponude

Kada je koeficijent elastičnosti veći je od jedan, ponuda je elastična, što znači da porastom cijene određenog proizvoda od 1% ponuda tog proizvoda raste za više od 1%. U slučaju kad je koeficijent elastičnosti jednak jedan, promjene cijene proizvoda i njegove količine su razmjerne, dakle obje rastu za isti %. Na primjer, ako cijena proizvoda poraste za 1%, ponuda istog proizvoda porast će također za 1%. Tada je ponuda jedinično elastična. Kada je koeficijent elastičnosti manji od jedan, što znači da pri porastu cijene određenog proizvoda od 1% ponuda istog proizvoda raste za manje od 1% radi se o neelastičnoj ponudi.

Kod reakcije ponuđene količine nekog proizvoda na promjenu cijene razlikuju se dva posebna slučaja. U prvom slučaju povećanje cijena ne izaziva nikakve promjene u količini ponude, koeficijent elastičnosti je tada jednak nuli (Es=0), a takvu reakcija se naziva potpuno ili savršeno neelastična ponuda. Drugi slučaj je savršena ili potpuno elastična ponuda. Javlja se u situaciji kada i najmanja promjena cijena uzrokuje beskonačno veliki porast ponude. Grafički se prikazuje pravcem paralelnim s apscisom, dok je Es plus beskonačno(Es=∞).

Slika 6 Prikaz elastičnosti ponude od potpuno elastične do potpuno neelastične

Važno je znati da što je krivulja ponude položenija tim je veća i njena elastičnost, a što je krivulja ponude strmija tim je njena elastičnost manja, a neelastičnost veća. Ponuda će biti elastična ako su mogućnosti povećanja proizvodnje veće te ako je mobilnost proizvodnih činitelja visoka. Ponuda će također biti elastična ako su zalihe proizvodnih činitelja i gotovih proizvoda velike, ako je vrijeme prilagodbe proizvođača promjenama duže te ako je dužina proizvodnog procesa kraća.



Ponuda će biti neelastična ako su mogućnosti povećanja proizvodnje manje, te ako je mobilnost proizvodnih činitelja ograničena. Ponuda će također biti neelastična ako su zalihe proizvodnih inputa i gotovih proizvoda male, ako je vrijeme prilagodbe proizvođača promjenama kraće te ako je trajanje proizvodnog procesa dulje.

Važno je znati da će ponuda biti elastična ako su mogućnosti povećanja proizvodnje veće, te ako je mobilnost proizvodnih činitelja visoka. Ponuda će također biti elastična ako su zalihe proizvodnih činitelja i gotovih proizvoda velike, te ako je vrijeme prilagodbe proizvođača promjenama duže, kao i ako je dužina proizvodnog procesa kraća. Suprotno tome, ponuda će biti neelastična ako su mogućnosti povećanja proizvodnje manje, te ako je mobilnost proizvodnih činitelja ograničena. Ponuda će također biti neelastična ako su zalihe proizvodnih inputa i gotovih proizvoda male, ako je vrijeme prilagodbe proizvođača promjenama kraće, te ako je trajanje proizvodnog procesa dulje.

Vremensko odreñenje ponude

Vremensko određenje ponude temelji se na mogućnostima poduzeća ili ponuditelja da se prilagode promjeni cijena. Poduzeća koja nude proizvode na tržištu se u duljem vremenskom razdoblju mogu svojom proizvodnjom bolje prilagoditi promjeni cijena na tržištu, dok je u kratkom roku prilagodba teža. Paul A. Samuelson razlikuje tri vremenska razdoblja u kojima je moguće uspostavljanje ravnoteže na tržištu: trenutni, kratki i dugi rok. Trenutni rok je tako kratko vremensko razdoblje u kojem uopće ne može doći do promjene u proizvodnji. Trenutna ponuda je rezultat dane ponuđene količine postojećih proizvođača ili ponuditelja. U ovom slučaju ponuda je upravo tolika i ne može se mijenjati ni povećanjem niti smanjenjem cijene proizvoda. Kratki rok se definira kao vremensko razdoblje u kojemu promjenjivi (varijabilni) inputi, kao što su to materijali i rad mogu biti prilagođeni, ali je prekratak da bi se svi inputi promijenili (ne mogu promijeniti stalni činitelji kao što je kapital). Kratkoročna ponuda rezultat je promjena cijena u nekom razdoblju unutar kojeg proizvođači mogu, u okviru raspoloživih kapaciteta, povećati ili smanjiti proizvodnju dotičnog proizvoda s obzirom na povećanje ili smanjenje cijene tog proizvoda. Dugi rok predstavlja razdoblje u kojemu se mogu mijenjati svi stalni (fiksni) i promjenjivi činitelji koje poduzeće koristi, uključujući rad, materijale i kapital. Kad se cijene u duljem vremenskom razdoblju zadržavaju na višoj (ili nižoj) razini, proizvođači imaju vremena povećati (ili smanjiti) svoje kapacitete i na taj način uspostaviti ponudu u dugom roku.



Slika 6 Vremenska dimenzija elastičnosti ponude

Teorijske osnove potražnje

Potražnja se definira kao količina dobara i usluga koju su kupci spremni kupiti po određenoj cijeni. Potražnja ovisi o veličini tržišta ili industrijskoj potražnji za dobrom, koja se pak iskazuje kao zbroj potražnje za dobrom individualnih potrošače na tržištu. Tako je potražnja jednog kupca pojedinačna ili individualna potražnja. Individualna potražnja je dakle, potraživana količina pojedinca, domaćinstva, poduzeća ili nekog drugog tržišnog subjekta na određenom tržištu. Potražnja svih kupaca (pojedinci, domaćinstva, poduzeća i drugi subjekti na tržištu) čini ukupnu (agregatnu) potražnju. Količina potražnje za nekim proizvodom izražava se u naturalnim jedinicama, kao što su kilogrami, komadi i slično, te se obično odnosi na određeno vremensko razdoblje, kao što je dan, mjesec, godina. Potražnja za dobrom proizilazi iz volje i sposobnosti potrošača (iz želje ili potrebe za dobrom uz odgovarajuću kupovnu moć) da dobro i kupi. Prema teoriji potražnje potrošača, količina dobra koja se potražuje funkcija je cijene dobra, dohotka potrošača, cijene povezanih (komplementarnih i/ili supstituta) dobara i ukusa potrošača. Prema zakonu potražnje kod niže cijene nekog dobra biti će, uz ostale neizmijenjene uvjete (ceteris paribus), veća njegova potraživana količina i obrnuto. Zakon potražnje vrijedi za individualnu i tržišnu potražnju. Neke ekonomske sile su u stanju povećati ili smanjiti potražnju, odnosno pomaknuti udesno ili ulijevo krivulju potražnje i poznate su kao necjenovne odrednice ili "demand shifters". Promjena



dohotka potrošača može povećati ili smanjiti potražnju i zbog toga treba razlikovati normalna i inferiorna dobra. Također važan činitelj potražnje su ukus ili preferencije potrošača, te njihova očekivanja.

Pojam potražnje

Pod pojmom potražnja podrazumijevaju se količine nekog dobra koje su potrošači spremni kupiti pri određenim cijenama istog dobra. Potražnja je jedan od najvažnijih činitelja mikroekonomije. Nemogućnost izazivanja ili pak nepostojanje dovoljne potražnje za nekim proizvodom, dovodi u pitanje poslovanje postojećih i osnivanje novih poduzeća. Čak i uz uporabu najefikasnijih proizvodnih metoda i najefikasniji menadžment poduzeća, izostankom potražnje, dostatne barem za pokrivanje svih troškova proizvodnje i prodaje, poduzeće ne može osigurati svoju egzistenciju. Mnoga su poduzeća zatvorena nedugo nakon osnivanja, jer nije postojala odgovarajuća potražnja za njihovim proizvodima. Povećano zanimanje potrošača za druga poduzeća i druge proizvode rezultira zatvaranjem mnogih, prethodno profitabilnih i uspješnih poduzeća, pa je potražnja ključna za osnivanje, opstanak i profitabilnost poduzeća.

Odrednice potražnje

Na promjene u potražnji mogu utjecati različite okolnosti odnosno odrednice ili determinante. Determinante potražnje su u prvom redu dohodak potrošača, zatim, cijene povezanih dobara, stanovništvo, ukusi i preferencije potrošača, očekivanja potrošača, te mnoge druge utjecajne veličine.

Dohodak kao odrednica potražnje povezan je s činjenicom da će kupci veliki broj dobara kupovati u količinama koje će zavisiti o visini njihova dohotka. Za većinu dobara količina potražnje će rasti s porastom dohotka. Ovakva dobra nazivaju se normalna dobra. Za manji broj dobara karakteristično je da potražnja za njima opada s porastom dohotka. To su tzv. inferiorna dobra. Normalna dobra su naprimjer cipele, meso, putovanja, automobili, stanovanje i drugo. Inferiorna dobra su primjerice krumpir, hot-dog, hamburger i slična jeftina dobra.

Cijene povezanih dobara kao odrednica potražnje mogu se promatrati u zavisnosti od toga u kakvom su odnosu povezana dobra i promatrano dobro. S obzirom na ovaj odnos razlikuju se supstituti, tj. koja mogu u potrošnji zamijeniti promatrano dobro, odnosno komplementi koja promatrano dobro nadopunjuju u njegovoj potrošnji.

Supstitucijska dobra se mogu zamijeniti nekim drugim dobrima (primjerice maslac i margarin). Ova vrsta dobara se prepoznaje po tome što povećana potrošnja jednog dobra smanjuje potrošnju drugog.Osim maslaca i margarina, tako je na primjer u slučaju porasta cijena govedine, zamjena za nju svinjetina. Na sličan način će potrošači zamijeniti “Jamnicu” drugom mineralnom vodom, kao što je “ Lipički studenac” ili Coca colu Pepsi colom. Od komplementarnih dobara, najčešći je primjer šećer koji nadopunjuje u potrošnji čaj ili kavu. Drugi primjer je odnos broja automobile i ppotrošnje goriva. Ova vrsta dobara se prepoznaje po tome što povećana potrošnja jednog dobra istovremeno povećava potrošnju drugog.



U slučaju supstituta, porastom cijene jednog supstituta dolazi do porasta potražnje za drugim supstitutom. U slučaju komplementarnih dobara, porast cijene jednog dobra ne rezultira samo padom potražnje za tim dobrom već i drugim dobrom s kojim je ovo dobro u komplementarnom odnosu.

Ukusi i preferencije potrošača oduvijek su povećavali ili smanjivali potražnju za određenim dobrima, a to su danas globalizacijski procesi učinili još naglašenijim. Mnoga dobra određenog zaštitnog znaka posebice ona modernoga karaktera, kao što su odjeća i obuća, ali i mnogi drugi, poput primjerice automobila ili kozmetike, izazivaju povećano zanimanje potrošača na bilo kojem mjestu na svijetu. Naravno, za dobrima koja su u skladu s prevladavajućim ukusom potrošača vlada povećani interes odnosno potražnja i obrnuto.

Stanovništvo može, također, biti značajna determinanta potražnje iz jednostavna razloga što porastom stanovništva u slučaju većine dobara dolazi do porasta potražnje, jednako kao što će se potražnja za mnogim dobrima smanjivati ako se smanjuje broj stanovnika.

Sve veći broj individualnih krivulja potražnje tržišnu krivulju pomiče u desno (rast potražnje), dok se smanjenjem broja individualnih krivulja tržišna krivulja potražnje pomiče u lijevu (pad potražnje).

Očekivanja potrošača kao determinanta potražnje povezana su prije svega, s očekivanjima u pogledu razine dohotka i cijena u budućnosti. Neka će osoba, ako očekuje veći dohodak u budućnosti, biti sklonija potrošiti više danas nego u slučaju očekivanja manjeg dohotka u budućnosti. Dakle, u potonjem primjeru u pitanju je sklonost štednji kojom se osigurava budućnost. Slično se može reći i za cijenu tj. potrošači će kupovati veću količinu nekog dobra, ako se očekuje da će njegova cijena rasti u sljedećem vremenskom razdoblju.

Funkcija potražnje

Funkcija potražnje (engl. demand function, njem. Funktion der Nachfrage), je ekonometrijski izraz međuzavisnosti potražnje i cijena. Opći oblik funkcije potražnje glasi Q2 = F (p, p1, p2, ..., pk; q, q1, q2, .., qk) (4) gdje je Q2 oznaka za funkciju potražnje, p označava cijenu proizvoda X, p1, p2, ..., pk cijene ostalih proizvoda od kojih zavisi potražnja, q1, q2, ..., qk ostale faktore od kojih zavisi potražnja. Funkcija potražnje se u mikroekonomskoj analizi najčešće određuje regresijskim modelom. Opća funkcija potražnje može se prikazati i kao: Qdx= f ( Px, I , Py ,T ) (5) gdje je: Qdx - količina dobra X koju pojedinac potražuje u određenom vremenskom razdoblju (godina, mjesec, tjedan, dan ili druga vremenska jedinica) Px - jedinična cijena dobra X I - cijena povezanog (komplementa ili supstituta) dobra T - ukusi potrošača



Veza između potraživane količine i neovisnih varijabli može se prikazati pomoću sljedećih odnosa:

• Odnos između potraživane količine proizvoda X i cijene proizvoda X : Ovaj odnos je inverzan, jer povećanje cijene vlastitog proizvoda uzrokuje pad prodaje. Isto tako, smanjenjem cijene proizvoda povećava se njegova prodaja.

• Odnos između potraživane količine proizvoda X i dohotka potrošača : Dohodak se kreće u istom smjeru u kojem se kreće potražnja. Kod porasta dohotka potrošača raste potražnja za većinom proizvoda, a kad dohodak potrošača pada potražnja za većinom proizvoda će se također smanjiti - padati. Proizvođači kod kojih potražnja raste ( pada ) kako raste ( pada ) dohodak nazivaju se normalnim dobrima. Roba i usluge za kojim potražnja, usprkos rastu dohotka pada su inferiorna dobra. To je slučaj kada se, uslijed rasta dohotka, odnosno veće kupovne moći potrošača, manje kvalitetne namirnice ( riža, popularno nazvana «fast-food» hrana, krumpir i slično ) zamjenjuje kvalitetnijima ( visoko kvalitetno meso, organski uzgojena hrana ).

• Odnos između potraživane količine proizvoda X i cijene povezanih proizvoda: Potražnja za proizvodom X ovisit će o cijenama proizvoda s kojima je proizvod X povezan – supstitutima i komplementima. Supstitut je dobro kojim će potrošač rado zamijeniti proizvod koji inače koristi, dok je komplement proizvod koji se troši istodobno, odnosno zajedno s proizvodom kojeg inače potrošač koristi. Potražnja za čajem će porasti, ako cijena kave - njegovog supstituta, poraste (rastom cijene čaja raste potražnja za kavom, jer čaj postaje skuplji u odnosu na kavu). U slučaju porasta cijene kave i čaja, padat će potražnja njihovog komplementa – šećera, ali i limuna (koji se pije sa čajem), te vrhnja za kavu.

• Odnos između potraživane količine proizvoda X i ukusa potrošača : Ukusi potrošača se mijenjaju tijekom vremena, što značajno utječe na potražnju za određenim proizvodom. Promjene mogu biti posljedica promjena navika, educiranosti, odnosno novih spoznaja o proizvodu, brige o zdravlju i slično. Ukus potrošača je činitelj koji utječe na rast potražnje (ako rastu preferencije potrošača, ako postoje pozitivna saznanja o koristi proizvoda i slično), ili na pad potražnje (ako se potrošaču proizvod više ne sviđa, ako ima spoznaje o negativnim učincima proizvoda na zdravlje i slično).

U teoriji potražnje, količina dobra koje se potražuje u nekom vremenskom razdoblju povećava se smanjenjem cijene tog dobra, povećanjem dohotka potrošača, povećanjem cijene supstituta, smanjenjem cijene komplementa i povećanih sklonostima ( ukusima ) potrošača za to dobro. Suprotne promjene činitelja uzrokovat će pad količine dobra koja se potražuje. Najčešći oblik analize individualne potražnje za dobrom je veza između količine dobra koja se potražuje i jedinične cijene tog dobra (neovisno o drugim činiteljimaa koji utječu na potražnju). Pritom je potrebno pretpostaviti da se dohodak, cijene povezanih dobara i ukusi ne mijenjaju. Odnos između cijene i



količine dobra koja se potražuje u jedinici vremena tada predstavlja raspored individualne potražnje (tablica 4.) za tim dobrom, a grafički prikaz podataka (s cijenom na ordinati i količinom na apcisi ) pripadajuću krivulju individualne potražnje (slika 7.).

Tablica 4. Raspored individualne i tržišne potražnje za dobrom

X

Slika 7. Individualna i tržne krivulje potražnje za dobrom X



U tablici 5. je prikazan primjer jednostavnog rasporeda individualne potražnje. Prema podacima u tablici 5. vidljivo je da kod jedinične cijene od 2 HRK pojedinac u danom vremenskom razdoblju kupuje jednu jedinicu dobra. U slučaju kada je Px=1 HRK, pojedinac kupuje tri jedinice dobra X, a pri Px=0,5 HRK, Qdx=4,5 jedinica.

Tablica 5. Raspored individualne potražnje za proizvodom X

Opis Vrijednost

Jedinična cijena dobra X (Px), HRK 2 1 0,5

Količina dobra X koja se potražuje u danom vremenskom razdoblju (Qdx),

komada

1 3 4,5

Slika 8. prikazuje pripadajuću individualnu krivulju potražnje (dx). Na slici je vidljivo da je individualna krivulja potražnje dx negativno nagnuta, što upućuje na to da pojedinac kupuje veću količinu dobra u istom vremenskom razdoblju, što je cijena manja (dohodak, cijene povezanih dobara i ukusi ostaju pri tom konstantni).

Slika 8. Individualna krivulja potražnje za dobrom X

Inverzni odnos cijene dobra i količine koja se potražuje u nekom razdoblju, naziva se zakonom potražnje. Uzrok negativnog nagiba krivulje dx tj. inverznog odnos Px i Qdx je ponašanje potrošača. Smanjenjem Px, količina dobra koju pojedinac potražuje (Qdx) raste radi toga što dobrom X supstituira druga dobra u potrošnji (koja su relativno skuplja). To se naziva učinkom supstitucije. Također, padom



cijene nekog dobra ili usluge potrošač može s danim dohotkom kupiti njihovu veću količinu (jer realni dohodak potrošača raste). Ovo se naziva učinkom dohotka. Djelovanjem navedenih učinaka smanjenje

Px, dovodi do povećanja Qdx (dx negativno nagnuta).

Kod promjene vrijednosti neke od varijabli u grafičkom prikazu na slici 8, pomaknut će se cijela krivulja potražnje. U slučaju povećanja dohotka potrošača ili porasta cijena supstituta, krivulja potražnje se pomiče udesno ili prema gore (pri svakoj cijeni dobra pojedinac potražuje veću količinu), kako pokazuje krivulja d'x . Isto tako, krivulja će se pomaknuti u istom smjeru ako se smanji cijena komplementarnog dobra ili poveća preferencija potrošača za tim dobrom. U slučaju suprotnih promjena , dx se pomiče ulijevo- u d''x. Pritom je vrlo važno razlikovati kretanja po krivulji potražnje (rezultat promjene cijene dobra) i pomicanja cijele krivulje potražnje (rezultat promjene dohotka, cijena povezanih dobara i ukusa). U prvom slučaju se radi o promjeni potraživane količine, a u drugom o promjeni potražnje.

Tržišna krivulja potražnje zbroj je individualnih krivulja potražnje svih kupaca dotičnog proizvoda na tržištu. Tržišna krivulja potražnje daje različite kombinacije količine dobra potraživane u nekom vremenskom razdoblju (QDx) i jedinične cijene tog dobra, pod pretpostavkom da se svi ostali čimbenici ne mijenjaju. Tržišna krivulja potražnje ima negativan nagib, što implicira inverzni odnos između potraživane količine i jedinične cijene dobra. Potraživana količina dobra povećava se ako se cijena smanjuje, a smanjuje ako se cijena povećava.

Činitelji čija se vrijednost uzima konstantom kod grafičkog prikaza krivulje potražnje su broj potrošača na tržištu, dohoci potrošača, cijene povezanih (supstituta i komplemenata) proizvoda Py i ukusi (T). Promjena svakog od navedenih činitelja uzrokuje pomak tržišne krivulje potražnje u istom smjeru kao i kod individualne krivulje potražnje.

Opći oblik tržišne funkcije potražnje se može izraziti kao: QDx= F ( Px, N, I, Py, T ) (6)

pri čemu su: Px - cijena dobra (proizvoda ili usluge) N – broj potrošača I - dohodak potrošača Py – cijene povezanih proizvoda ili usluga T- ukusi potrošača Tržišna krivulja potražnje dobiva kao vodoravni zbroj individualnih krivulja potražnje samo u slučaju kada individualni potrošači donose neovisne odluke o potrošnji. To nije uvijek slučaj. Na primjer, potrošači mogu htjeti neki proizvod zato što je on «moderan» ili što ga drugi ljudi kupuju. Potrošnja je u ovom slučaju određena činjenicom da se ne želi biti lošiji od drugih. Ovakvo kretanje potrošnje (kad je trend odrednica tog kretanja) rezultat je tzv. učinka skupine (Bandwagon efect), kako «ne bismo bili lošiji od susjeda». Pojava učinka ili efekta skupine smanjit će nagib tržišne krivulje potražnje u odnosu na nagib tržišne krivulje potražnje dobivene vodoravnim zbrajanjem individualne krivulje potražnje. S druge strane, efekt



snoba javlja se kod potrošača koji žele biti posebni i različiti od drugih, smanjujući potrošnju dobra koje drugi potrošači sve više kupuju. Pojava ovog učinka povećat će nagib tržišne krivulje potražnje u odnosu na nagib krivulje dobivene vodoravnim zbrajanjem individualnih krivulja potražnje.

Potražnja ovisna o konkurenciji na tržištu

Potražnja za dobrom s kojom se neko poduzeće suočava, ovisi o veličini tržišta, odnosno o granskoj potražnji, organizacijskom obliku grane i broju poduzeća u toj grani. U slučaju da je poduzeće jedini proizvođač dobra za koje ne postoje odgovarajući supstituti (poduzeće je monopolist), poduzeće predstavlja granu i suočava se s cijelom granskom ili tržišnom potražnjom za svojim dobrom. Premda je monopol danas rijedak, kada postoji obično je rezultat državnih privilegija vezanih uz državnu regulativu. Nacionalna telefonska kompanija, elektrodistribucija, javni prijevoz, te druga javna komunalna poduzeća primjeri su monopola. Savršena konkurencija znači takvo stanje na tržištu u kojem postoji velik broj poduzeća koja proizvode homogen (identičan) proizvod od kojih niti jedan nema značajni udio u prodanim količinama. Svako od poduzeće je nedovoljno veliko da bi svojim svjesnim djelovanjem moglo utjecati cijenu proizvoda. U tom slučaju svako od poduzeća prihvaća cijenu i suočava se s vodoravnom krivuljom potražnje za dobrom što znači da poduzeće može prodati bilo koju količinu proizvoda bez narušavanja prodajne cijene proizvoda na tržištu. Za poduzeća koja posluju u uvjetima savršene konkurencije važno je da cijena koštanja (proizvodna cijena) njihovog proizvoda bude niža ili barem jednaka prodajnoj cijeni kako bi poslovali s određenim profitom i opstali na tržištu. Ovakav način organizacije tržišta vrlo je rijedak u stvarnom životu, a može ga se pronaći u nekim granama poljoprivrede, manje razvijenih zemalja, gdje se proizvodnja ne potiče od države, nego prepušta slobodnom tržištu. Najveći dio poduzeća koja posluju u suvremenoj tržišnoj ekonomiji industrijski razvijenih država, mogu se svrstati u oblike organizacije tržišta poznate kao «oligopol» i «monopolska konkurencija», koji spadaju u organizacijske oblike između monopola i savršene konkurencije.

Oligopol je nekonkuretni oblik tržišta u kojem na tržištu posluje nekoliko poduzeća u jednoj grani. Poduzeća proizvode homogen ili standardiziran proizvod (na primjer cement, čelik, aluminij i kemikalije) ili pak heterogeni ili diferenciran proizvod (automobili, cigarete i bezalkoholna pića). Najizražajnije obilježje oligopola je međuovisnost poduzeća unutar takve grane. S obzirom da postoji svega nekoliko poduzeća, određivanje cijene, reklamiranje, oglašavanje i druga promotivna djelatnost jednog poduzeća, izazivaju brzi odgovor drugih poduzeća u obliku oponašanja reklamne kampanje i osvetničkog određivanja cijena. Oligopol je vrlo čest oblik tržišne organizacije u proizvodnom sektoru gospodarstva, gdje se efikasnost postiže serijskom proizvodnjom dobara.

Monopolistička konkurencija karakteristična je za takav oblik organizacije tržišta na kojem postoji velik broj poduzeća koja prodaju heterogene ili diferencirane proizvode. Monopolistička konkurencija sadrži elemente monopola i savršene konkurencije. Obilježje savršene konkurencije proizlazi iz činjenice da u grani postoji veliki broj poduzeća, a obilježje monopola je rezultat velike razlike uzmeđu dobara koje proizvode ova poduzeća na tržištu. Svako poduzeće stoga ima određeni stupanj kontrole nad cijenom koju za svoj proizvod naplaćuje, odnosno svako se poduzeće pojedinačno suočava s padajućom krivuljom potražnje.



Međutim, s obzirom da su proizvodi drugih poduzeća u grani vrlo slični, stupanj kontrole poduzeća nad određivanjem cijene svog proizvoda je vrlo ograničen. Za svako poduzeće je krivulja potražnje opadajuća,ali blago nakošena, tako da svako i malo povećanje cijene uzrokuje veliko smanjenje potražnje, odnosno prodaje, što ne dopušta poduzeću da se „uljuljka“ . Monopolistička konkurencija česta je u uslužnom sektoru gospodarstva, kao što su to trgovina na malo, frizerski i kozmetički saloni i slične, ali ne i potpuno identične usluge ili proizvodi.

Tablica 6. Tipovi tržišnih struktura

Struktura

Broj proizvođača i

stupanj

diferencijacije

Dio gospodarstva

u kojem

prevladava

Stupanj u kojem

poduzeće

kontrolira cijenu

Način prodaje

proizvoda

Savršena konkurencija

Mnogi proizvođači; istovjetni proizvodi

Strateški poljoprivredni proizvodi (žitarice, uljarice, mlijeko, meso)

Nikakav Tržišna razmjena ili aukcija

Monopolistička konkurencija

Mnogi proizvođači; mnoge stvarne ili prividne razlike u proizvodu

Maloprodaja (hrana, benzin…)

Izvjesni Reklamiranje i suparništvo u kvaliteti; izvantržišno utvrđivanje cijene

Oligopol

Nekoliko proizvođača; izvjesna diferencijacija proizvoda

Automobili, računala, cigarete

Izvjesni Reklamiranje i suparništvo u kvaliteti; izvantržišno utvrđivanje cijene

Monopol

Jedan jedini proizvođač; proizvod bez dobrih supstituta

Mjesna telefonska mreža, vodovodna mreža, električna energija i plin

Znatan, ali obično reguliran («prirodni monopol»)

Reklamiranje i poboljšanje usluga

Elastičnost potražnje

Potraživana količina nekog proizvoda ovisi o njegovoj cijeni, cijeni povezanih proizvoda, dohotku potrošača, ukusima i drugim varijablama. Mjerenjem reakcija jedne na promjenu druge varijable utvrđuje se ovisnost, odnosno stupanj i smjer kretanja potraživane količine i promjene neke od navedenih nezavisnih varijabli. Reakcija potražnje na postotnu promjenu nekog od njenih činitelja naziva se elastičnost potražnje(engl. demand elasticity, njem. Bedarfselastizität).



Pomoću elastičnosti potražnje moguće je odrediti kako i koliko količina potražnje nekog dobra reagira na promjenu cijene tog dobra, ili cijene povezanih proizvoda ili dohotka. Prema veličini koeficijent elastičnosti potražnje može iskazivati: elastičnost potražnje (koeficijent veći od 1), jediničnu elastičnost (koeficijent jednak 1) i neelastičnost (koeficijent manji od 1). Osnovni činitelji elastičnosti potražnje su:

- nužnost dobra, - dostupnost supstituta, - vrijeme potrebno za reakciju na tržištu, te - udio dobra u potrošačevom budžetu.

Dobra poput hrane i ogrjeva moraju se kupovati neovisno o njihovoj cijeni i kupovnoj moći, što znači da su po svojoj prirodi neelastična. U slučaju da se dobra čija je cijena porasla mogu zamijeniti nekim drugim dobrom (teletina – svinjetinom ili piletinom) tada je njihova elastičnost veća. Što je potrebno vrijeme reakcije potrošača na promjenu cijene dulje, veća je elastičnost. Dobra koja imaju velik udio u potrošačevom dohotku su elastična. Tablica 7. Osnovne vrijednosti i definicija elastičnosti potražnje s utjecajem na prihode poduzeća

Koeficijent

elastičnosti

Opis Definicija Utjecaj na prihode

Veća od 1 (Ep>1)

Elastična potražnja

Postotna promjena tražene količine je veća od postotne promjene cijene

Prihodi rastu kada cijena opada

Jednaka 1 (Ep=1)

Jedinično elastična potražnja

Postotna promjena tražene količine je jednaka postotnoj promjeni cijene

Prihodi se ne mijenjaju kada cijena opada

Manja od 1 (Ep<1)

Neelastična potražnja

Postotna promjena tražene količine je manja od postotne promjene cijene

Prihodi opadaju kada cijena opada

U analizi potražnje, cijene (cijena promatranog proizvoda i cijene povezanih proizvoda) i dohodak, definirani su kao neovisne varijable koje mogu utjecati na promjenu potražnje. S tog se aspekta govori o cjenovnoj, dohodovnoj i unakrsnoj elastičnosti potražnje.

Cjenovna elastičnost potražnje

Cjenovna elastičnost potražnje (Ep) je mjera osjetljivosti potraživane količine nekog proizvoda u odnosu na promjenu njegove cijene. Cjenovna elastičnost potražnje može se ispitivati u jednoj točki za određenu razinu cijene i u nekom intervalu, odnosno između dvije razine cijena, te povezano s ukupnim i graničnim prihodom poduzeća.



Cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki (Ep) iskazuje se kao kvocijent postotne promjene potraživane količine dobara i postotne promjene njegove cijene, uz pretpostavku da su sve ostale varijable u funkciji potražnje konstantne:

Ep= dQ/dP x P/Q (7) Jednadžba 7. određuje cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki. Q i P definiraju točku za koju se promatra elastičnost potražnje. dQ i dP označavaju apsolutne promjene količine i cijene, dok izraz dQ/dP ima u pravilu negativan predznak. Time i cijeli izraz tj. Ep ima negativan predznak. Tablica 8. Proračun cjenovne elastičnosti – primjer 3 mogućnosti veličine koeficijenta

napomena: K=Q, C=P, Ec=Ep

To znači da s porastom cijene pada količina potraživanog proizvoda i obrnuto. Primjerice, ukoliko je Ep = 4 to znači da potražnja za proizvodom pada za 4% kada se njegova cijena poveća za 1%, uz pretpostavku da su ostale varijable, koje utječu na potražnju za promatranim dobrom, ostale nepromjenjive. Ali to



znači i to da potražnja za dobrom raste 4% kada se njegova cijena smanji za 1%, uz pretpostavku nepromjenjivosti ostalih varijabli. Cjenovna elastičnost potražnje mjeri se koeficijentom elastičnosti. Svaka točka na krivulji potražnje ima različitu elastičnost (koja se mjeri koeficijentom elastičnosti). S obzirom na vrijednosti koje može imati cjenovna elastičnost potražnje na različitim točkama krivulje potražnje, koeficijent elastičnosti može biti veći, jednak ili manji od jedan, odnosno potražnja može biti elastična /Ep/ > 1, jedinično elastična /Ep/ = 1 i neelastična /Ep/ < 1. Cjenovna elastičnost potražnje u jednoj točki može se izraziti i pomoću sljedećeg izraza: Ep = a1 x P/Q (8) Gdje je a1 ocijenjeni koeficijent uz cijenu promatranog dobra iz ocijenjene funkcije potražnje. Osim tri navedene vrijednosti koeficijenta elastičnosti potražnje koji određuju elastičnu, jedinično elastičnu i neelastičnu potražnju, kod cjenovne elastičnosti potražnje govori se još i o potpuno (savršeno) elastičnoj i neelastičnoj potražnji. Slika 10 Granične vrijednosti koeficijenta cjenovne elastičnosti potražnje

Izrazito neosjetljiva potražnja, kada potraživana količina nekog dobra uopće ne reagira na promjene cijene, pri kojoj Ep=0 naziva se savršeno neelastičnom potražnjom. Primjer za ovakvu ekstremnu cjenovnu elastičnost proizvoda imamo kod proizvoda kao što su primjerice lijekovi.



Slika 11 Prikaz savršeno neelastične i elastična cjenovne potražnje

U drugom ekstremnom slučaju potraživana količina nekog dobra može biti izrazito osjetljiva na promjene cijene. Vrlo mala postotna promjena cijene izaziva burne, snažne reakcije potraživane količine (Ep=∞). Riječ je o savršeno elasticnoj potražnji koja je moguća samo u ekonomskoj teoriji. Elastičnost potražnje određena je promjenom cijena, a politika cijena je jedan od najvažnijih dijelova poslovne politike u poduzećima. Osim upravljanjem troškovima, poduzeće profit temelji na prilagođavanju proizvodnje prodajnim cijenama, odnosno planiranju profita prema razlici ovih cijena. Spoznaja o mogućoj reakciji potražnje na promjene cijena proizvoda koje neko poduzeće proizvodi je tako ključ uspješne poslovne politike. Kakav je odnos između elastičnosti potražnje i prihoda? Ako je potražnja neelastična, tada poduzeće koje snižava cijenu svojih proizvoda gubi dio svojih prihoda budući da potražnja na manje cijene neće reagirati povećanjem tražene količine. Elastična potražnja povećava ukupne prihode poduzeća zbog toga što će eventualni pad cijena proizvoda poduzeća na tržištu biti praćen povećanjem obujma prodaje toga proizvoda na tržištu zbog porast potražnje. Utjecaj jedinično elastične potražnje na prihode poduzeća je neutralan, smanjenje cijena proizvoda biti će praćeno istim povećanjem obima prodaje što će prihode ostaviti nepromijenjenima. Lučna cjenovna elastičnost potražnje (Epl) je elastičnost potražnje između dviju točaka, odnosno dvije cijene na krivulji potražnje. Lučna cjenovna elastičnost potražnje može se izračunati prema sljedećem, najčešće korištenom, izrazu:

Epl = (Q2 – Q1)/(P2 – P1) x (P2 + P1)/(Q2 + Q1) (9) Oznake 1 i 2 uz količinu i cijenu označavaju početne i nove vrijednosti količina i cijena. Lučna cjenovna elastičnost potražnje objašnjava se drukčije nego elastičnost potražnje u jednoj točki. Primjerice, ukoliko je Ep = -2, znači da promjena cijene u određenom intervalu cijena za 1% ima za posljedicu obrnutu promjenu potraživane količine u prosjeku za 2%.



Koncept cjenovne elastičnosti potražnje za dobrom na isti se način primjenjuje kako na individualnu tako i na potražnju poduzeća za dobrom. Elastičnost potražnje s kojom se suočava poduzeće uglavnom je veća (prema apsolutnoj vrijednosti) od elastičnosti tržišne potražnje zbog djelovanja konkurencije unutar grane dok postoji broj supstitutnih proizvoda iz drugih grana (ili uopće ne postoje).

Cjenovna elastičnost, ukupni prihodi i granični prihod nalaze se u određenoj međusobnoj vezi. Ukupni prihod (TR) umnožak je cijene (P) i količina (Q), a granični prihod (MR) mjeri promjenu ukupnog prihoda na jedinicu promjene proizvodnje ili prodaje (potraživane količine): TR = P x Q (10) MR = dTR/dQ (10) Veza između cijene, ukupnog prihoda i graničnog prihoda može se prikazati kao na sljedećoj slici (slika 12). Slika 12. Potražnja, ukupni prihod, granični prihod i cjenovna elastičnost

Ukoliko je potražnja elastična (/Ep/>1), pad prodajne cijene uzrokuje povećanje ukupnog prihoda; u slučaju kada je potražnja jedinično elastična, TR ostaje nepromijenjen, a pada ukoliko je potražnja neelastična. U slučaju elastične potražnje, smanjenje cijena imat će za posljedicu iznad razmjerno povećanje potraživane količine, pa tako i ukupnog prihoda. Ako je potražnja jedinično elastična,



smanjenje cijene uzrokuje razmjerno povećanje potraživane količine, pa ukupni prihod ostaje nepromijenjen. U slučaju neelastične potražnje, smanjenje cijene rezultirat će u ispod razmjernom povećanju potraživane količine, što će za posljedicu imati pad ukupnog prihoda poduzeća. Budući je potražnja elastična iznad središnje točke krivulje, jedino elastična u središnjoj točki, a neelastična ispod nje, smanjenje cijene ima za posljedicu povećanje ukupnog prihoda do središnje točke (gdje postiže maksimum), a smanjenje TR na dijelu ispod središnje točke. Kad TR raste, MR je pozitivan; MR je nula u točki maksimuma TR, a negativan kad se TR smanjuje.

Tablica 9. Povezanosti cjenovne elastičnosti i ukupnog prihoda

Cjenovna elastičnost

potražnje

Promjena cijena Promjena ukupnog

Prihoda

Porast Brže smanjenje Elastična

Smanjenje Brži porast

Porast Sporiji porast Neelastična

Smanjenje Sporije smanjenje

Porast Bez promjena Jedinično elastična

Smanjenje Bez promjena

Veza koja postoji između graničnog prihoda, cijene i cjenovne elastičnosti potražnje može se izraziti pomoću jednadžbe:

MR = P ( 1 + 1/Ep ). (12)

Veza koja postoji između cjenovne elastičnosti potražnje, ukupnog i graničnog prihoda te cijene vrijedi kako za poduzeće, tako i za granu s bilo kojim oblikom tržišne organizacije. Cjenovna elastičnost potražnje ovisi o broju supstituta koje ima određeni proizvod, te o vremenskom razdoblju u kojem cijena počinje utjecati na potraživanu količinu. Općenito, što je proizvod preciznije definiran, odnosno što ima veći broj supstituta to je veća cjenovna elastičnost potražnje za njim. Cjenovna elastičnost potražnje bit će veća što je duže vremensko razdoblje unutar kojeg potrošač može reagirati na promjenu cijene. Prema tome, može se zaključiti da je cjenovna elastičnost potražnje veća što je veći broj raspoloživih supstituta i što je duže vrijeme u kojem će potrošači količinski reagirati na promjenu cijene.



Dohodovna elastičnost potražnje

Potražnja za određenim dobrom ovisi i o dohotku potrošača. Osjetljivost potraživane količine dobra na promjenu dohotka potrošača može se mjeriti pomoću dohodovne elastičnosti potražnje (ET). Dohodovna elastičnost potražnje je u stvari osjetljivost potraživane količine dobra na promjenu dohotka potrošača, a izražava se kao omjer postotne promjene potraživane količine dobra i postotne promjene dohotka, uz uvjet da su sve ostale varijable u funkciji potražnje, uključujući i cijenu, konstantne. U analizi dohodovne elastičnosti potražnje, dohodak potrošača promatra se najčešće kao «dohodak per capita» (dohodak po «glavi stanovnika»). Kod većine dobara povećanje dohotka imat će za posljedicu povećanje potražnje za tim dobrom i time će dohodovna elastičnost biti pozitivna ali malena između 0 i 1. To su potrepštine kao hrana, odjeća, obuća i sl. Za luksuzna dobra (npr. ljetovanje na Karibima) dohodovna elastičnost je znatno veća od 1.

Dohodovnu elastičnost potražnje u jednoj točki (EI) prikazuje se jednadžbom: EI = dQ/dI x I/Q (13)

gdje su: dQ – promjena potraživane količine dI – promjena dohotka na drugi način ova se jednadžba prikazuje kao: Može se uočiti kako dohodovna elastičnost potražnje mjeri promjenu potražnje (grafički prezentiran kao pomak krivulje potražnje) u odnosu na promjenu razine dohotka za danu razinu cijene proizvoda. Dakle, EI mjeri pomak krivulje potražnje za danu razinu cijene proizvoda. Kako izraz dQ/dI daje ocijenjeni koeficijent uz dohodak (I), koji se označava sa a3, tako se jednadžba za dohodovnu elastičnost potražnje može pisati kao:

EI = a3 x I/Q (14) gdje a3 označava ocijenjeni koeficijent uz I u linearnoj funkciji potražnje uz varijablu dohodak. Kao i kod cjenovne elastičnosti potražnje u jednoj točki, dohodovna elastičnost potražnje u jednoj točki daje različite rezultate na početku i na kraju zadanog intervala. U svrhu izbjegavanja takvih rezultata, obično se izračunava lučna dohodovna elastičnost potražnje.

Lučna dohodovna elastičnost potražnje uzima u obzir srednje vrijednosti originalnih i izmijenjenih razina dohotka i potraživanih količina. Na ovaj način dobivamo istu vrijednost bilo da dohodak pada ili raste. Formulu za lučnu dohodovnu elastičnost potražnje možemo izraziti kao:

EI = (Q2

– Q1)/(I2 – I1) x (I2 + I1)/(Q2 + Q1) (15)

pregledniji prikaz jednadžbe:



Indeksi 1 i 2 označavaju originalnu i izmijenjenu razinu dohotka i potražnje. Lučna dohodovna elastičnost potražnje mjeri prosječnu promjenu potražnje za nekim proizvodom između dvije razine dohotka ( u rasponu od I1 do I2 ). Ona uzima u obzir originalne, odnosno početne i izmijenjene razine dohotka i potraživane količine kako je prikazano u prethodnoj jednadžbi. Za većinu proizvoda vrijedi da će rastom dohotka rasti i potražnja za dobrom (dQ/dI pozitivan je), a time će i dohodovna elastičnost potražnje (bez obzira radi li se o dohodovnoj elastičnosti potražnje u jednoj točki ili lučnoj elastičnosti) biti u pravilu uvijek poznata. Dobra koja imaju pozitivnu dohodovnu elastičnost potražnje nazivaju se normalnim dobrima. U ovisnosti o vrijednostima koje može imati dohodovna elastičnost potražnje, dobra (proizvode i usluge) se može klasificirati na neophodne (ili nužne), te luksuzna dobra. Neophodnima se nazivaju ona dobra kod kojih se dohodovna elastičnost potražnje kreće u rasponu od nula do jedan, kao primjerice hrana i odjeća, dok su luksuzna ona kod kojih je dohodovna elastičnost potražnje veća od jedan. Za razliku od njih, postoje dobra koja potrošači nabavljaju u manjim količinama što im je dohodak veći. Kod takvih proizvoda dQ/dI i ET poprimaju negativne vrijednosti, a takve proizvode nazivamo inferiornima. Tu, primjerice, svrstavamo brašno, grah, svinjetina i slične proizvode koji se porastom dohotka zamjenjuju kvalitetnijim proizvodima. Njemački ekonomist – statističar Ernest Engel na osnovi istraživanja utjecaja visine obiteljskih budžeta na potrošnju pojedinih dobara, utvrdio je postojanje izvjesne zakonitosti u odnosima ove dvije kategorije. Ove zakonitosti formulirao u obliku četiri zakona, kasnije nazvana Engelovim zakonima. Prvi zakon glasi: postotno učešće izdataka za ishranu u ukupnom dohotku to je manje što je dohodak veći, i obrnuto; drugi zakon glasi: udjel izdataka za odjeću u ukupnom dohotku ostaje isti bez obzira na visinu dohotka; treći zakon glasi: udjel izdataka za stanovanje, ogrjev i osvjetljenje u ukupnom dohotku ostaje aproksimativno isto bez obzira na visinu dohotka i četvrti zakon glasi: povećanjem dohotka, povećava se učešće izdataka u dohotku za higijenu, kulturu, razonodu, putovanje, sport i slično.

Veza između vrste proizvoda i dohodovne elastičnosti potražnje pojednostavljeno je prikazana u sljedećoj tablici. Tablica 10. Vrste proizvoda i dohodovna elastičnost potražnje

Vrsta proizvoda Dohodovna elastičnost potražnje (EI)

NORMALNI PROIZVODI EI > 0

neophodni 1 > EI > 0

luksuzni EI > 1

INFERIORNI PROIZVODI EI < 0



Dohodovna elastičnost potražnje nije tako jasna i precizna mjera poput cjenovne elastičnosti potražnje. Razlozi za takvu ocjenu su u tome što se za mjerenje dohotka mogu poslužiti različiti pojmovi (nacionalni bruto-proizvod, nacionalni dohodak, osobni dohodak, osobni raspoloživi dohodak i slično), a neko dobro može biti normalno za jedan krug potrošača i pri određenoj razini dohotka, dok je inferiorno za drugi krug potrošača i drugu razinu dohotka. Bez obzira na nedostatke, dohodovna elastičnost potražnje vrlo je značajna mjera za ocjenu i prognozu buduće potražnje za proizvodima nekog poduzeća na određenom tržištu i za pojedine razine dohotka potrošača. U situacijama kada se mijenjaju gospodarski uvjeti poslovanja, kao u slučaju krize ili recesije, kao i u slučaju velikog gospodarskog rasta, proizvodi koji su dohodovno neelastični neće imati promjene potražnje. Za razliku od njih, u navedenim uvjetima će potražnja za luksuznim proizvodima rasti po stopi rasta gospodarske aktivnosti, a padati kako ona slabi. Iako manje osjetljiva na promjene gospodarskih aktivnosti, poduzeća koja prodaju životne potrepštine unapređuju svoje proizvode kako bi imala što je moguće veći udjel u budućem rastu dohotka. Poznavanje dohodovne elastičnosti potražnje u poduzećima od osobite je važnosti kad se želi dobiti kompletna slika tržišta proizvoda (koje kategorije potrošača najčešće kupuju proizvod) i odrediti najpogodniji medij za upućivanje reklamnih poruka određenoj skupini potrošača. Preferencije potrošača tijekom vremena, uz pretpostavku da dohodak raste, mogu povećati potražnju za određenim proizvodom, ali potražnja za tim proizvodom može i padati. Ovako kretanje potražnje veže se za vrstu proizvoda kojeg potrošač upotrebljava. U pravilu potražnja za kvalitetnijim proizvodima će se povećati, a za manje kvalitetnim padati s rastom dohotka. Razina dohotka također može utjecati na dohodovnu elastičnost potražnje. Nemaju svi potrošači jednaku razinu dohotka i s obzirom na to razlikuju se prilikom odabira vrste proizvoda u uporabi. Potrošači s nižom razinom dohotka imat će nižu dohodovnu elastičnost potražnje (niska razina dohotka ne dozvoljava povećanje potražnje za upotrebljavanim proizvodom/proizvodima) nego potrošači s većom razinom dohotka.

Križna cjenovna elastičnost potražnje

Potražnja za nekim proizvodom ovisi, osim o cijeni tog proizvoda i dohotku potrošača, o cijenama proizvoda koji su u potrošnji povezani s promatranim proizvodom. Povezani proizvodi nazivaju se supstitutima i komplementima. Supstitut se definira kao proizvod koji može zamijeniti proizvod koji se inače upotrebljava, primjerice, mlijeko-čaj, negazirana bezalkoholna pića-gazirana alkoholna pića, itd., dok se komplement definira kao proizvod koji nadopunjuje postojeći proizvod u potrošnji, odnosno koji se troše zajedno, primjerice, kava i šećer, kukuruzne pahuljice i mlijeko, i slično. Reakcija na povećanje cijene supstituta, povećana je potražnja ta promatranim proizvodom (zbog manje cijene u odnosu na supstitut), odnosno ukoliko dođe do povećanja cijene komplementa dolazi do smanjenja potražnje za promatranim proizvodom (zbog više cijene u odnosu na stanje prije poskupljenja komplementa). Osjetljivost potražnje za dobrom X na promjenu cijene dobra Y mjerimo križnom (unakrsnom) cjenovnom elastičnošću potražnje (Exy). Križna cjenovna elastičnost potražnje određena je omjerom postotne promjene potražnje za dobrom X i postotne promjene cijene dobra Y, pod pretpostavkom da



se ostale varijable u funkciji potražnje (uključujući i cijenu dobra X) ne mijenjaju. Kao i kod cjenovne i dohodovne, razlikujemo unakrsnu cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki ili na zadanom luku.

Matematički izraz za križnu cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki je:

Exy =dQx/dPy x Py/Qx (16)

gdje dQx i dPy označavaju promjenu količine dobra X i cijene dobra Y. Jednadžba za križnu cjenovnu elastičnost potražnje u jednoj točki je : Exy = a4 x Py / Qx (17) gdje a4 označava ocijenjeni koeficijent uz Py u linearnoj regresiji potražnje (Qx) na cijenu proizvoda (Py) i ostale neovisne varijable. Križna cjenovna elastičnost poprima različite vrijednosti, ovisno o tome da li cijena dobra Y (Py) pada ili raste. Da bi se izbjeglo te probleme, koristi se lučnom križnom cjenovnom elastičnošću potražnje: Exy = (Qx2-Qx1)/(Py2-Py1) x (Py2+Py1)/( Qx2+Qx1) (18) gdje se indeks 1 i 2 odnose na početne i konačne razine količine i cijene.

U slučaju da je Exy pozitivna, dobra X i Y su supstituti, jer će povećanje Py imati za posljedicu porast Qx (dobro Y se u potrošnji supstituira dobrom X). U situaciji kad je Exy negativna, dobra X i Y su komplementi; povećanje Py imat će za posljedicu smanjenje Qx i Qy. Stupanj supstitabilnosti ili komplementarnosti dobara X i Y se mjeri apsolutnom vrijednošću Exy. U slučaju daje vrijednost Exy oko nule, X i Y su neovisna dobra.

Križna cjenovna elastičnost potražnje izuzetno je važan pojam u postupku poslovnog odlučivanja, a u poduzećima se često koristi za utvrđivanje posljedica promjene cijene jednog proizvoda na potražnju za ostalim povezanim proizvodima iz vlastitog asortimana. Velika pozitivna križna cjenovna elastičnost potražnje koja ukazuje na sličnost proizvoda, često se koristi pri određivanju gospodarske grane u koju se svrstavaju pojedini proizvodi. Na križnu cjenovnu elastičnost potražnje mogu utjecati sljedeći činitelji: preferencije (sklonosti) potrošača, bliskost proizvoda u uporabi i jačina povezanosti proizvoda u uporabi. Preferencije potrošača i u ovom slučaju imaju značajnu ulogu. Ako potrošač može zamijeniti proizvod koji inače upotrebljava većim brojem sličnih proizvoda, izbor novog proizvoda ovisit će o njegovoj preferenciji. Za razliku od toga, ponekad je izbor novog proizvoda ograničen bliskošću proizvoda u uporabi. Potrošač može supstituirati postojeći proizvod samo onim koji je upotrebno zamjenjiv. U suprotnom, kada se proizvodi međusobno nadopunjavaju, jačina povezanosti takvih proizvoda u uporabi, odnosno potrošnji se javlja kao činitelj koji utječe na križnu cjenovnu elastičnost potražnje. Što su proizvodi jače povezani to je manja mogućnost smanjenja njihove potrošnje. Primjerice, kavu većina potrošača pije sa šećerom. Povećanje cijene šećera neće bitnije smanjiti potrošnju kave, iako se može smanjiti upotrebljavana



količina šećera. Vrijedi i obrnuto. Što su proizvodi slabije povezani to se može više smanjivati potrošnja (ili barem povezanog proizvoda). Analiza varijabli koje utječu na potražnju iz pouzdane kvantitativne ocjene njihovog učinka na prodaju, ključni su elementi za donošenje najboljih poslovnih odluka i planiranje budućeg razvoja poduzeća. Poduzeće ima sposobnost kontrole unutarnjih činitelja potražnje, ali s druge strane, vanjski činitelji su potpuno izvan kontrole poduzeća. U večini slučaja poduzeće samo određuje cijenu dobra koje prodaje, te o iznosu izdataka za oglašavanje, kvaliteti proizvoda i organiziranju servisne mreže za potrošače, ali nema nikakvu kontrolu nad dohocima potrošača, cjenovnim očekivanjima potrošača, određivanjem cijena konkurentskih proizvoda, izdacima za oglašavanje, kvalitetom proizvoda i organiziranjem servisne mreže konkurenata. Preduvjet za vođenje optimalne poslovne politike i iznalaženje najučinkovitijih odgovora na poslovne poteze konkurencije je poznavanje ocijenjenih elastičnosti (ocjena elastičnosti potražnje u odnosu na sve ili varijable koje utječu na potražnju za prodavanim proizvodom), kako u kratkoročnom tako i u dugoročnom razdoblju. Primjerice, ako je potražnja za proizvodom neelastična, poduzeće neće smanjiti cijenu proizvoda, jer bi to rezultiralo padom ukupnog prihoda, povećanjem ukupnih troškova (veća količina dobra prodavala bi se po nižoj cijeni), a srazmjerno tome i padom profita. Za razliku od toga, ako je elastičnost prodaje na oglašavanje pozitivna i veća od elastičnosti na izdatke za povećanje kvalitete i poboljšanje servisne mreže, poduzeće može donijeti odluku da naglasak kod prodaje treba staviti na oglašavanje umjesto na povećanje kvalitete i poboljšanje servisne mreže. Elastičnost prodaje u odnosu na varijable izvan kontrole je od vrlo velike važnosti za efikasno reagiranje poduzeća na politiku konkurenta i planiranje najbolje razvojne strategije. Tako u situaciji kada poduzeće procjeni da je unakrsna cjenovna elastičnost potražnje u odnosu na cijenu konkurentnog dobra velika mora odmah reagirati na smanjenje cijene konkurentnog dobra. U suprotnom slučaju dolazi do velikog pada prodaje proizvoda i usluga poduzeća. Prije ove odluke o smanjenju cijena poduzeće treba dobro analizirati poslovanje, kako se ne bi pokrenuo daljnji rat cijenama. Isto tako, u slučaju vrlo niske dohodovne elastičnosti potražnje, menadžer poduzeća ocijenit će da bi korist od eventualnog rasta dohotka potrošača bila vrlo mala, pa se može odlučiti na poboljšanje kvalitete proizvoda ili proširenje asortimana s dobrima za kojima je potražnja dohodovno elastičnija.

Potražnja i ponašanje potrošača

Analizom teorije potražnje izložena je ovisnost potraživane količine o cijeni proizvoda i dohotku potrošača. Sljedeća odrednica potražnje, odnosno kupnje određenog dobra od strane potrošača je njegova potreba. Potrošač donosi odluku o kupnji određenog proizvoda na temelju stupnja zadovoljenja potreba koje mu dobro pruža. Nastojanje potrošača je da pri cijeni koju je platio za proizvod maksimalno zadovolji svoje potrebe. Potrošač polazi od korisnosti koju dobiva kupnjom tj. potrošnjom određenog dobra. Ponašanje potrošača se u tom slučaju može objasniti pomoću teorija korisnosti i ravnodušnosti (indiferencije). Tri važna koraka u analizi teorije potrošača: 1) Proučavaju se potrošačke preferencije -zašto i kako potrošač preferira jedno dobra nad drugim



2) Potrošač ima ograničena novčana sredstva 3) Određuje se kombinacija proizvoda kojom potrošač maksimizira zadovoljstvo u danim uvjetima

Teorija korisnosti i potrošačeva ravnoteža

Ekonomska teorija objašnjava ponašanje potrošača korisnošću što ga on pripisuje određenom dobru ili usluzi. Korisnost (Util) je mjera zadovoljstva i definira se kao subjektivni užitak odnosno zadovoljstvo što ga potrošač ima posjedujući, odnosno trošeći neko dobro ili uslugu. Ukupna korisnost (TU) -Total utility predstavlja cjelokupno zadovoljstvo koje potrošač ostvari konzumiranjem određene količine nekog proizvoda ili usluge. Svaka jedinica korištenog proizvoda ne daje istu korisnost. Svaka dodatna jedinica daje sve manju dodatnu korisnost nekom potrošaču. Korisnost dodatne jedinice naziva se graničnom korisnošću i podložna je zakonu opadajuće korisnosti (Prvi Gossenov zakon - korisnost se povećava po opadajućoj stopi rasta), koji kaže da svako povećanje konzumirane količine nekog proizvoda smanjuje njegovu graničnu korisnost i obrnuto.

Granična (dodatna, marginalna) korisnost (MU) - Marginal utility je korisnost izvedena iz potrošnje dodatne jedinice nekog dobra. Granična je korisnost promjena odnosno povećanje ukupne korisnosti kao posljedica jediničnog povećanja potrošene količine nekog dobra. Dodatnom potrošnjom jedinice nekog proizvoda granična korisnost opada, a ukupna korisnost raste po opadajućoj stopi. To je objašnjeno djelovanjem zakona opadajuće korisnosti, koji kaže da svako povećanje konzumirane količine nekog proizvoda smanjuje njegovu graničnu korisnost i obrnuto krivulja granične korisnosti ima negativan nagib. Zbrajanjem graničnih korisnosti dobije se ukupnu korisnost, koja pokazuje korisnost cjelokupne količine uporabljenih proizvoda. Krivulja ukupne korisnosti pozitivnog je nagiba i pokazuje nam kako se povećanjem potrošnje ukupna korisnost povećava, ali po sve nižoj stopi. Kad je ukupna korisnost dostigla svoj maksimum, granična korisnost je jednaka nuli Iza te točke, ukupna korisnost se smanjuje, a granična korisnost postaje negativna. Svaki potrošač želi postići svoj cilj tako da svoj ograničeni dohodak rasporedi na način kojim postiže najbolje zadovoljenje svojih potreba. Najveće zadovoljstvo potrošač će postići u točki u kojoj je granična korisnost posljednje utrošene novčane jedinice za jedan proizvod jednaka graničnoj korisnosti posljednje utrošene novčane jedinice za bilo koji drugi proizvod. Ova situacija se prikazuje jednadžbom:

MUx/Px = MUy/Py = MUn/Pn (19)

gdje su:

MU – granične korisnosti proizvoda x, y i n P – cijene proizvoda x, y i n



Tablica 11. Količina potrošenih dobara, ukupna i granična korisnost

Slika 13. Ukupna i granična korisnost

Početna potrošačeva ravnoteža označena je točkom A. Kad se cijena dobra B smanji potrošač povećava svoju kupovinu i nova ravnoteža je u točki B. Razlika u promjeni potraživane količine proizvoda B naziva se efekt promjene cijene. Kako se na potrošačevu ravnotežu odražava promjena dohotka? U slučaju da dohodak raste, uz ostale činitelje nepromijenjene, budžetski pravac se pomiče udesno i ravnoteža je pri višoj razini potrošnje, tangiramo višu krivulju indiferencije. Ukoliko se dohodak smanjuje situacije je obrnuta.



Slika 14 Promjena potrošačeve ravnoteže zbog promjene cijene i promjene dohotka

Promjena cijena dobara, kao i promjena dohotka potrošača znači i promjenu potrošačeve ravnoteže. Ova promjena potrošačeve ravnoteže pokazuje i kakva su kupljena dobra. Primjerice, ako pad cijene robe A, uz ostale neizmijenjene uvjete, poveća potrošnju te robe i smanji potrošnju robe B, nova će ravnoteža uputiti na činjenicu da su robe A i B supstituti, tj. da je koeficijent križne elastičnosti (Ek) >0. Isto tako, rast dohotka ukoliko se cijene roba ne mijenjaju, može značiti povećanje potrošnje obaju roba. Tada će viša razina potrošnje, odnosno uspostavljena ravnoteža značiti da su oba dobra tzv. normalna, te da je koeficijent dohodne elastičnosti potrošnje (Ed) >0.

Primjer utvrñivanja potrošačeve ravnoteže

Ptrošači u stvarnom životu ne izračunavaju granične korisnosti po novčanoj jedinici. Teorija granične korisnosti pokušava objasniti potrošačev izbor temeljen na činjenici da je većina potrošača konzistentna u svom ponašanju, odnosno nastoji ostvariti maksimalnu korisnost iz svojih dohodaka. Potrebno je pronaći potrošačevu ravnotežu, odnosno onu kombinaciju potrošnje dobara A i B koja mu pruža maksimalnu ukupnu korisnost. Iz tablice je vidljivo da se maksimalna ukupna korisnost ostvaruje u kombinaciji 2 jedinice dobra A i 6 jedinica dobra B. To je potrošačev optimalni izbor ili njegova ravnoteža.



Tablica 12. Utvrđivanje ukupne korisnosti dobara A i B

Teorija granične korisnosti omogućava izračun potrošačeve ravnoteže korištenjem granične korisnosti po jednoj novčanoj jedinici. Granična korisnosti po novčanoj jedinici jednaka je kvocijentu granične korisnosti nekog proizvoda ili usluge i njegove cijene. Teorija granične korisnosti tvrdi da maksimiziranje ukupne korisnosti (potrošačeva ravnoteža) znači izjednačavanje graničnih korisnosti po novčanoj jedinici različitih dobara�iz ovoga se izvodi II Gossenov zakon - koji kaže da posljednja novčana jedinica utrošena za kupovinu nekog dobra mora donijeti istu graničnu korisnost kao i posljednja novčana jedinica utrošena za kupovinu bilo kojeg drugog dobra ili usluge, odnosno:

Potrošačev i proizvoñačev probitak u teoriji granične koristi

Potrošačev probitak predstavlja razliku između veće vrijednosti nekog dobra i njegove manje cijene. Pri definiranju vrijednosti nekog dobra, može se reći da je to maksimalni novčani iznos (cijena) kojeg je kupac spreman platiti za izvjesno dobro. U praksi se događa da je vrijednost (novčani iznos koji smo spremni platiti za nabavku dobra) veća od cijene (novčani iznos koji doista plaćamo). Potrošačev probitak je razlika između ukupne korisnosti nekog dobra i njegove ukupne tržišne vrijednosti. Područje na slici ispod krivulje potražnje, a iznad linije cijene je područje potrošačevog probitka. Proizvođačev probitak je vrijednost koju ostvaruje proizvođač prodajom proizvoda iznad njihove cijene koštanja. To je područje iznad krivulje ponude, ali ispod linije cijene koju proizvođač ostvaruje za svoje dobro ili uslugu.



Višak od razmjene ili tržišni probitak predstavlja sumu potrošačeva i proizvođačeva probitka. Kad je tržište u ravnoteži ostvaruje se maksimalno mogući tržišni probitak i proizvođača i potrošača (probitak od razmjene). Ukoliko se uspostavi cijena ispod ili iznad ravnotežne stvaraju se neefikasnosti. Kad tržište nije u ravnoteži, odnosno kad je tržišna cijena iznad ravnotežne, tada se smanjuje i potrošačev i proizvođačev, a time i ukupni tržišni probitak. Javlja se gubitak blagostanja (mrtvi gubitak). Slika 15 Potrošačev i proizvođačev probitak, te gubitak blagostanja

Teorija indiferencije i geometrijska ravnoteža potrošača

Osnovni ekonomski pojmovi kod razumijevanja geometrijske analize ravnoteže potrošača su zakon supstitucije, te budžetski pravac. Zakon supstitucije - oskudnija dobra imaju veću graničnu korisnost i njihova je supstitucijska vrijednost veća, omjer supstitucije (ili granična stopa supstitucije) toga dobra je veća jer smo spremni žrtvovati tek manju količinu oskudnog dobra za dodatnu jedinicu nekog drugog dobra. Budžetski pravac - pokazuje moguće i poželjne kombinacije košara dobara koje potrošač može kupiti uz raspoloživi dohodak (budžet). Nagib budžetskog pravca pokazuje odnos između cijena dvaju dobara, točnije, koliko moramo žrtvovati dobra y da bi kupili dodatne jedinice dobra x uz raspoloživi dohodak. Geometrijska ravnoteža potrošača - javlja se u točki u kojoj je budžetska krivulja (pravac) tangenta na krivulju indiferencije. To znači da uz raspoloživi dohodak koji imamo (određen budžetskim pravcem) kupujemo najpoželjniju košaru dobara (bilo koja točka na krivulji indiferencije). Tada je omjer supstitucije (nagib krivulje indiferencije) jednak omjeru cijena dobara x i y (nagib budžetskog pravca) što znači da je granična korisnost po novčanoj jedinici za svako dobro jednaka - korisnost/zadovoljstvo je maksimizirano. Krivulja indiferencije, koju je u ekonomsku teoriju uveo V. Pareto, pokazuje različite košare dobara (potražnje) dostupne potrošaču. Sve točke na krivulji su za potrošača jednako poželjne tako da je on indiferentan koju će od košara odabrati (bilo koja točka na krivulji). Nagib krivulje indiferencije pokazuje koliko smo spremni žrtvovati jednog dobra (y) za dodatnu jedinicu nekog drugog dobra (x).



Prema teoriji ravnodušnosti ili indiferencije, individualna korisnost se ne može mjeriti, jer je potrošač ravnodušan u izboru kombinacija proizvoda, ako mu svaka od tih kombinacija pruža isti stupanj zadovoljstva. Krivulja indiferencije povezuje različite kombinacije dobara X i Y koje potrošaču pružaju jednaku korist ili zadovoljstvo. Tako krivulja indiferencije prikazuje set kombinacija dvaju proizvoda na koju je potrošača indiferentan. Svejedno mu je koju kombinaciju dva proizvoda izabrati.

Slika 16. Krivulja indiferencije

Iz slike 16. vidljivo je da potrošaču pružaju jednako zadovoljstvo potrošnja jedne jedinice proizvoda X i četiri jedinice proizvoda Y (točka A), kao i dvije jedinice proizvoda X i dvije i po jedinice proizvoda Y (točka B), ali i svaka druga kombinacija proizvoda X i Y na prikazanoj krivulji indiferencije. Krivulja indiferencije ima tri osnovna obilježja:

• Opadajuća je prema dolje udesno, što znači da potrošač mora smanjiti potrošnju proizvoda Y kada povećava potrošnju proizvoda X da bi se zadržao na istoj krivulji indiferencije. Količina proizvoda Y kojeg se spreman potrošač odreći za dodatnu jedinicu proizvoda X da bi zadržao istu razinu korisnosti naziva se graničnom stopom supstitucije (MRS);

• Konveksna je u odnosu na ishodište, što znači da se granična stopa supstitucije sve više smanjuje kako se pomičemo udesno. To znači da se potrošač odriče sve manje količine proizvoda Y kako se povećava potrošnja proizvoda X za jedinicu.

• Nagib krivulje indiferencije jednak je odnosu graničnih korisnosti dvaju proizvoda

Krivulje indiferencije se ne mogu presijecati. U slučaju kada bi se krivulje indiferencije mogle presijecati, to bi značilo da jedna od njih označava višu razinu korisnosti za točke lijevo, a druga za točke desno od sjecišta. To je nemoguće, jer se sve točke na jednoj krivulji indiferencije odnose na istu razinu korisnosti. Što je košarica dobara iznad krivulje indiferencije i desno? To je ona košarica dobara koja je za potrošača poželjnija od košarice na krivulji indiferencije.Zašto? Razlog je nagib krivulje.



Slika 17 Krivulja indiferencije potrošača

Kada se u koordinatnom sustavu prikazuje puno krivulja indiferencije dobiva se mapa indiferencije. Mapa indiferencije predstavlja više krivulja indiferencije zajedno. Zadovoljstvo raste kako se kreće prema višoj krivulji indiferencije, udaljenijoj od ishodišta. Zadovoljstvo pada kako se kreće prema krivuljama indiferencije koje su bliže ishodištu. Slika 18 Mapa indiferencije



Ograničenje potrošača: budžetska linija (pravac proračuna)

Svaki potrošač nastoji ostvariti što je moguće veću razinu zadovoljstva, dakle on nastoji između različitih krivulja indiferencije izabrati onu koja je najudaljenija od ishodišta. Međutim, izbor potrošača ograničen je veličinom dohotka kojim raspolaže, kao i cijene proizvoda koje kupuje. U slučaju kad je dohodak potrošača fiksan, uz dane cijene dvaju proizvoda, potrošač ga može koristiti tako da kupi samo jedan ili samo drugi proizvod ili neku kombinaciju obaju proizvoda. Budžetska linija ili krivulja povezuje različite kombinacije proizvoda X i Y koje potrošač može kupiti uz poznati dohodak i cijene dobara. Ograničenje s kojim se suočava potrošač možemo grafički prikazati budžetskom linijom. Slika 19. prikazuje moguće kombinacije koje potrošaču stoje na raspolaganju prilikom odlučivanja na koji će način potrošiti svoj dohodak. Dakle, potrošač može svoj dohodak potrošiti na način da kupi šest jedinica proizvoda X i niti jednu jedinicu proizvoda Y ili da kupi šest jedinica proizvoda Y i niti jednu jedinicu proizvoda X ili da kupi neku kombinaciju proizvoda X i Y prikazanu budžetskim pravcem GF.

Slika 19. Budžetska linija potrošača

Navedene kombinacije mogu se izračunati iz opće jednadžbe budžetske krivulje:

I = Px x Qx + Py x Qy (20) gdje su: Px – cijena proizvoda X Py – cijena proizvoda Y Qx, Qy – količine proizvoda I – dohodak Pomoću jednadžbe (20) je moguće izračunati koeficijent smjera budžetskog pravca, koji određuje nagib budžetske linije (nagib budžetske linije određen je odnosom relativnih cijena proizvoda X i Y).



Ravnoteža potrošača

Potrošač je u ravnoteži kada, uz dani dohodak i cijene dobara, postiže maksimalnu korist ili zadovoljstvo od učinjenih izdataka. Grafički prikazano, potrošač je u ravnoteži kada uz budžetsko ograničenje (datu budžetsku krivulju) dosegne najvišu krivulju indiferencije. Budžetska krivulja može sjeći krivulje indiferencije, može biti ispod ili iznad krivulje indiferencije, ali samo jednu od njih može tangirati. U točki u kojoj budžetska krivulja tangira krivulju indiferencije ostvaruje se ravnoteža potrošača, jer u njoj potrošač maksimizira svoje zadovoljstvo. Upravo u toj točki potrošač ostvaruje optimalnu kombinaciju dobara za danu razinu dohotka. Krivulje indiferencije koje su dalje od točke tangencije pokazuju one kombinacije dobara koje potrošač svojim dohotkom ne može kupiti. Krivulje indiferencije ispod točke tangencije pružaju nižu razinu zadovoljstva od one koje potrošač može postići svojim dohotkom (raspoloživim dohotkom može kupiti veću količinu proizvoda). Ako budžetska linija siječe krivulju indiferencije, to znači da potrošač može ostvariti veću razinu zadovoljstva od postojeće.

Slika 20. Ravnoteža potrošača

Slika 20. prikazuje da je, uz I = 6, te Px = Py =1 (budžetska linija GF), potrošač u ravnoteži kada troši 3X i 3Y (točka E), tj. u točki u kojoj je budžetska linija GF tangenta krivulje indiferencije U2 (najviše krivulje indiferencije koju se uz dano budžetsko ograničenje može doseći). Uvjet je potrošačke ravnoteže da se odnos graničnih koristi izjednači s relativnim odnosom cijena dvaju proizvoda, odnosno

MUx / MUy = Px / Py (21) gdje je:

MUx – granična korisnost od potrošnje zadnje jedinice dobra X



MUy – granična korisnost dobra Y

Krivulja potražnje ta dobrom X izvodi se iz točaka potrošačke ravnoteže koje nastaju promjenom cijene tog dobra, dok su dohodak potrošača i cijena dobra Y konstantni. Ovu situaciju prikazuje slika 17.

Slika 21. Izvođenje krivulje potražnje potrošača

Slika 21. prikazuje da je za I = 6, Py = 1 i Px = 2 (budžetska linija GF') potrošač u ravnoteži u točki A (troši se 1X i 4Y), točnije u točki u kojoj se GF' i krivulja indiferencije U1 dodiruju. To daje točku A' na donjem crtežu. Za I = 6, Py = 1 i Px = 1, potrošač je u ravnoteži u točki E (3X i 3Y), gdje je budžetska linija tangenta krivulje indiferencije U2. To daje točku E' na donjem crtežu. Za vrijednosti I = 6, Py = 1 i Px = 0.67, potrošač je u ravnoteži u točki H, gdje je budžetska linija GF'' tangenta krivulje indiferencije U3. To daje točku H' na donjem crtežu. Spajanjem točaka A', E' i H' na donjem crtežu dobije se dx, individualna krivulja potražnje za dobrom X. Razmatranje ukupnog učinka (efekta) promjene cijene na učinak supstitucije i dohotka može se obaviti analizom krivulje indiferencije na slici 22.



Slika 22. Izvođenje ukupnog učinka promjene cijene na učinak dohotka i učinak supstitucije

Za Px = 2, potrošač je u ravnoteži u točki A, a za Px = 1, u točki E. Efekt supstitucije utvrđujemo ucrtavanjem hipotetičke budžetske linije G*F* koja je paralelna s GF i u točki J tangenta U1. Razlika između točke A i točke J predstavlja učinak ili efekt supstitucije pod kojim se podrazumijeva da smanjenje cijene dobra X ima za posljedicu supstituciju dobra Y dobrom X u potrošnji, a rezultat je smanjenja Px (ne i dohotka I i Py). Upravo tako se povećava realni dohodak kojim potrošač može kupiti više dobra X. Pomak od točke J na U1 do E na U2 predstavlja učinak ili efekt dohotka. Uz hipotetičku budžetsku liniju G*F* vezano je smanjenje dohotka za 1.50 = GG* = FF* kako bi potrošač održao istu razinu kao i prije promjene cijene (tj. kako bi se održao na istoj krivulji indiferencije U1). Razlika između točke J na U1 i E na U2 predstavlja učinak dohotka. Ukupni učinak promjene cijene (2X) jednak je zbroju učinaka supstitucije i dohotka.

Granična stopa supstitucije i krivulja indiferencije

Granična je stopa supstitucije uvijek pozitivan broj

ΔKb i ΔKa, budući daj riječo geomatrijskom prikazu potrošačeva ponašanja, određuju se tako da se kroz točku krivulje indiferencije (za koju se želi odrediti graničnu stopu supstitucije) povuče tangenta.



Slika 23 Izračun granične stope supstitucije

U točki a krivulje indiferencije granična stopa supstitucije je 2, odnosno potrošačje spreman odustati od dviju jedinica dobra B kako bi za jedinicu povećao potrošnju dobra A i pri tome ostao ravnodušan. Dakle, granična stopa supstitucije određuje kut indiferencije, tako da većoj graničnoj stopi odgovara veći kut indiferencije i obrnuto. Potrošačeva ravnoteža (optimalni izbor potrošača) se određuje pomoću crte proračuna i krivulje indiferencije. Cijena dobra A i B iznosi 6 novčanih jedinica, a dohodak 60 novčanih jedinica. Granica potrošačeva izbora je crta proračune koja tangira krivulju indiferencije u točki b, a "dobitna kombinacija" za potrošača je 5 jedinica dobra B i 5 jedinica dobra A.

U točki tangiranja izjednačeni su kutovi crte proračuna i krivulje indiferencije budući da kut krivulje indiferencije određuje granična stopa supstitucije, a kut crte proračuna relativna cijena dobra (oportunitetni trošak) –u točki tangiranja izjednačene su granična stopa supstitucije i relativna cijena dobara.



Prema tome, pravilo koje određuje potrošačevu ravnotežu je: Granična stopa supstitucije dvaju dobara Gss= Rc , odnosno 10/10 = 6/6

Ravnoteža ponude i potražnje

U prethodnim razmatranjima prikazano je potražnja potrošača za različitim količinama dobara kao funkcija cijena tih dobara. S druge strane, proizvođači nude različite količine dobara ovisno o njihovim cijenama. Sila ponude i potražnje djeluje na tržištu da bi postigle ravnotežu cijene i količine, odnosno ravnotežu na tržištu.

Tržišna ravnoteža uspostavlja se po onoj cijeni i količini kod kojih su sile ponude i potražnje u ravnoteži. U toj točki, količina koju kupci žele kupiti jednaka je količini koju prodavači žele prodati. U situaciji ravnoteže, cijena i količina teže ostati iste, sve dok su ostale stvari jednake.

Tablica 13. Kombiniranje ponude i potražnje

Kad se želi odrediti tržišna cijenu i količina, mora se najprije utvrditi cijenu po kojoj upravo odgovaraju količine koje potrošači žele kupiti i količine koje proizvođači mogu ili žele prodati. Ako se pokuša s cijenom od 5 novčanih jedinica, redak A u tablici 13. pokazuje da se ona neće dugo zadržati. Vidljivo je da po cijeni od 5 novčanih jedinica po jedinici dobra proizvođači iskazuju namjeru prodaje 18 jedinica dobra, dok bi potražioci htjeli kupiti samo 9 jedinica. Ponuđena količina premašuje traženu količinu po cijeni od 5 novčanih jedinica, pa se skupljaju zalihe dobra. Zbog prevelike ponude

Moguće cijene (po

jedinici dobra)

Tražena

količina

Ponuđena

količina

Stanje na tržištu Pritisak na

cijenu

A 5 9 18 Suvišak Prema dolje

B 4 10 16 Suvišak Prema dolje

C 3 12 12 Ravnoteža Neutralan

D 2 15 7 Nestašica Prema gore

E 1 20 0 Nestašica Prema gore



cijena dobra će pasti. Pokušaj s cijenom od 2 novčane jedinice ukazuje na potrošnju veću od proizvodnje. Tek na razini cijena od 3 novčane jedinice odluke koje donose potrošači i oni koji nude se podudaraju. Može se zaključiti kako pri cijeni od 3 novčane jedinice, cijena ne teži niti rastu niti padanju, a zalihe dotičnog dobra se ne gomilaju niti prazne. Cijena od 3 novčane jedinice je cijena koja čisti tržište. Drugim riječima, sve narudžbe ponude i potražnje su ispunjene, knjige su očišćene od narudžbi, a ponuđači i potražioci zadovoljeni.

Na slici 24. se može vidjeti tržišna ravnoteža na razini cijena po kojoj se tražena količina izjednačava s ponuđenom. Ravnotežna cijena nalazi se na sjecištu krivulja ponude i potražnje, u točki C. Ukoliko je početna cijena 5 novčanih jedinica po jedinici dobra, ponuđači žele prodati više no što potražioci žele kupiti. Posljedica je suvišak ponuđene količine nad traženom količinom, što je na slici 23. prikazano dužinom označenom sa «suvišak». Po niskoj cijeni od 2 novčane jedinice, tržište osjeća nestašicu, točnije premašaj tražene količine nad ponuđenom, što je prikazano dužinom označenom kao «nestašica».

Slika 24. Ravnoteža na tržištu

Pod ovakvim okolnostima, konkurencija među kupcima za ograničenu količinu dobara uzrokuje povećanje cijene (prikazano strelicama koje pokazuju prema gore). Sada se ravnoteža ili ekvilibrij ponude i potražnje nalazi u točki C, gdje je cijena 3 novčane jedinice i količina od 12 jedinica, tražena i ponuđena količina su jednake; nema nestašica ili suviškova; cijena ne teži niti rastu niti padanju. U točki C i samo u točki C, sile ponude i potražnje su u ravnoteži i cijena se smiruje na određenoj razini.



Ravnotežna cijena i količina se uspostavljaju na onoj razini gdje je dobrovoljno ponuđena količina jednaka dobrovoljno traženoj količini. Na tržištu potpune konkurencije, ta ravnoteža se nalazi na presjecištu krivulja ponude i potražnje. Po ravnotežnoj cijeni nema niti suviškova niti manjkova.

Pomoću ponude i potražnje može se predvidjeti utjecaj promjena ekonomskih uvijeta na cijene i

količine. Kada se promjene elementi na kojima se temelji ponuda i potražnja to pomiče krivulju ponude i

potražnje i mijenja ravnotežne cijene i količine.

U slučaju da porastu troškovi proizvodnje određenog proizvoda proizvođači će nuditi manje proizvoda

što dovodi do pomicanja krivulje ponude ulijevo. Ako krivulja potražnje ostane nepromijenjena, jer ljudi

imaju iste potrebe za tim proizvodom dolazi se do nove ravnoteže na presjecištu nove krivulje ponude

S'S' i stare krivulje potražnje D.D. Takav pomak krivulje ponude prema lijevo povećava cijenu i prema

zakonu prema dolje nagnute potražnje smanjuje traženu količinu. To se grafički može vidjeti na sljedećoj

slici.

Slika 25 Pomak ponude mijenja ravnotežnu cijenu i količinu

količina

cije

na



Pomak krivulje potražnje također utječe na promjenu ravnotežne cijene i količine. Ako se povećaju

dohoci obitelji (potrošača), to znači da su po svakoj cijeni potrošači spremni kupiti veću količinu

proizvoda. To uvjetuje pomicanje krivulje potražnje udesno što dovodi do oskudice proizvoda po staroj

cijeni. Iz toga proizlazi povećana potražnja za proizvodom i cijena se povećava sve dok se ponuda i

potražnja ne vrate u ravnotežu po višoj cijeni.

Grafički prikaz uspostavljanja nove ravnoteže se može vidjeti na slici.

Slika 26. Pomak krivulje potražnje mijenja ravnotežnu cijenu i količinu

količina

Da bi se analiza ponude i potražnje mogla primjenjivati u utvrđivanju tržišnih kretanja potrebno je držati

se određenih pravila.

1. Kada se analizira ponuda i potražnja mora se paziti da se pri određivanju što će se dogoditi drže ostale varijable nepromijenjenima tj. ako se analizira utjecaj promjena cijena proizvoda na traženu količinu niti jedan drugi element se ne smije promijeniti (dohodak potrošača, broj stanovnika, cijena ostalih dobara itd.)

2. Posebno pozorno treba ne zamijeniti promjenu potražnje i promjenu potraživane količine. Promjena potražnje znači pomak krivulje potražnje, dok promjena potraživane količine znači

cije

na



pomak po krivulji potražnje iz jedne u drugu točku nakon promjene cijene. Na to se mora voditi računa i kod ponude.

Promjena potražnje se događa uslijed promjena varijabli (elemenata) koji određuju potražnju (dohodak,

broj stanovnika, cijena supstituta i sl.) i to dovodi do pomaka krivulje potražnje lijevo ili desno. Slika 27

Slika 27. Pomak krivulje potražnje

Slika 28. Kretanje po krivulji potražnje



Smanjenjem cijena određenog proizvoda potrošači će moći kupovati više proizvoda ako ostale varijable

ostanu nepromijenjene, ali povećanje kupljene količine nije rezultat povećanja potražnje nego

smanjenja cijene što dovodi do kretanja uzduž po krivulji potražnje, a ne promjena krivulje potražnje.

Slika 28.

Povećanje potražnje tj. pomak krivulje potražnje uzrokuje novu ravnotežu od početne ravnoteže od 10

jedinica u točki E na novu ravnotežu u točki E' od 15 jedinica proizvoda. Pomak krivulje ponude mijenja

tržišnu ravnotežu od točke E u točku E' tj. sa 10 na 15 jedinica proizvoda. Tražena količina se mijenja sa

10 na 15 jedinica što je rezultat kretanja uzduž krivulje potražnje zbog smanjenja cijene proizvoda.

Samo značenje tržišne ravnoteže je u tome da ona predstavlja onu ravnotežu u kojoj su ponuda i

potražnja jednake. Po takvoj cijeni količina koju su potrošači voljni kupiti odgovara količina koju su

proizvođači voljni prodati i cijene neće težiti niti rastu niti opadanju, a neće se pojaviti viškovi ni

manjkovi proizvoda. Samo u ravnotežnom presjecištu krivulje ponude i potražnje svi će biti zadovoljni.

Trenutna, kratkoročna i dugoročna ravnoteža

U uspostavljanju tržišne ravnoteže razlikuju se tri razdoblja koja su povezana s različitim kategorijama

troškova:

1. trenutna ravnoteža kada je ponuda nepromjenjiva 2. kratkoročna ravnoteža do koje poduzeća mogu povećati količinu proizvodnje iako su pogoni i

oprema još nepromjenjivi.



3. dugoročna ravnoteža kod koje su svi faktori varijabilni tako da poduzeća mogu napustiti stare pogone ili izgraditi nove.

Slika 29. prikazuje tržišnu ravnotežu koja se uspostavlja za ova tri razdoblja.

Slika 29. Trenutna Kratkoročna Dugoročna

ravnoteža ravnoteža ravnoteža

Trenutna ravnoteža se uspostavlja kada je količina robe koja se nudi nepromijenjiva tako da viša potražnja uzrokuje znatan porast cijene robe. To se događa kod lakopokvarljive robe (npr. cvijeće, jaja, riba). Povećana potražnja se uspinje duž okomite trenutačne krivulje ponude Sm Sm i uspostavlja znatno višu cijenu u točki E'. U kratkom roku povećani inputi varijabilnih faktora omogućavaju veću proizvodnju određenog proizvoda što je prikazano krivuljama SsSs. Kratkoročna krivulja ponude SsSs siječe novu krivulju potražnje kod E'' točke kratkoročne ravnoteže. Kratkoročna ravnotežna cijena je niža nego trenutačna cijena zbog intezivnije upotrebe varijabilnih faktora. U dugom roku svi se faktori proizvodnje mogu prilagoditi novoj proizvodnji što daje dugoročnu krivulju ponude SlSl. Sjecište dugoročne krivulje ponude s novom krivuljom potražnje daje dugoročnu ravnotežu koja se postiže kada se svi ekonomski uvijeti prilagode novoj razini potražnje.



Tržišna ravnoteža u tržišnim situacijama

Tržište se sastoji od svih stvarnih i potencijalnih kupaca i prodavatelja određenog proizvoda. To je dodirna točka prodavača (ponudioca) i kupca (potražitelja) gdje se odlučuje o prodajnoj količini neke robe i njenoj cijeni te kao takav mehanizam ima funkciju jamčenja slobodnog toka procesa reprodukcije. Struktura tržišta je konkurentno okruženje u kojem djeluju kupci i prodavatelji.

Tržišne strukture se međusobno razlikuju po:

- broju i veličini kupaca i prodavatelja - vrsti proizvoda koji se kupuju ili prodaju (homogenost ili diferenciranost) - stupanj pokretljivosti sredstava (lakoća ulaska na tržište i izlazak s njega) - stupanj obavještenosti privrednih djelatnika - cijenama i troškovima - uvijetima ponude i potražnje

S obzirom na ove razlike razlikuju se četri osnovne strukture (organizacije) tržišta:

1. Savršena konkurencija 2. Monopolistička konkurencija 3. Oligopol 4. Monopol

Monopolistička konkurencija, oligopol i monopol predstavljaju oblike nesavršene konkurencije.

H. Stockelberg je 1934. godine dao klasifikaciju tržišnih struktura na način da je sudionike na tržištu svrstao u kategorije – mnogo ih je, malo ih je ili je jedan. Tako je dobivena shema koja sadrži devet tržišnih stanja, odnosno situacija.

Tablica 14. Stockelbergova klasifikacija tržišnih struktura

BROJ

KUPACA BROJ

PRODAVAČA MNOGO MALO JEDAN

MNOGO Potpuna konkurencija Oligopsan Monopsan

MALO Oligopol Bilateralni

oligopol

Ograničeni

monopsan

JEDAN Monopol Ograničeni

monopol

Bilateralni

monopol



Najčešći razlozi pojavljivanja nasavršene konkurencije su ekonomija razmjera i opadajući prosječni troškovi. Kad poduzeća mogu sniziti troškove povećanjem proizvodnje to vodi uništenju savršene konkurencije jer se proizvodnja određenog sektora može ostvariti putem malog broja poduzeća. Prepreke u konkurenciji u obliku pravnih ograničenja kao što su patenti, carine i kvote također mogu utjecati na pojavu nesavršene konkurencije. Nesavršena konkurencija prevladava u nekom sektoru kada pojedini prodavaoci mogu utjecati na cijenu proizvoda u tom sektoru.

Savršena konkurencija

Savršena konkurencija je oblik organizacije tržišta u kojem postoji mnogo kupaca i prodavatelja proizvoda koji su pojedinačno premali da bi mogli utjecati na cijenu proizvoda. Karakteristike savršene konkurencije su:

- promjena količine proizvodnje u samo jednom poduzeću neće zamjetno utjecati na tržišnu cijenu proizvoda

- proizvodi konkurentnih poduzeća su istovjetni ili homogeni - proizvodni čimbenici su savršeno pokretljivi, odnosno radnici i ostali inputi zemljopisno lako idu

s jednog posla na drugi i poduzeća mogu lako ući i napustiti industriju - potrošači, vlasnici sredstava i poduzeća na tržištu su savršeno obaviješteni o sadašnjim i

budućim cijenama, troškovima i privrednim mogućnostima općenito. Pod takvim uvijetima svaki je proizvođač suočen s potpuno vodoravnom krivuljom potražnje. U savršenoj konkurenciji cijena proizvoda se određuje sijecištem tržišne krivulje ponude i potražnje proizvoda. Poduzeće je u savršenoj konkurenciji prihvatitelj cijene. Kako su proizvodi svih poduzeća homogeni pojedino poduzeće ne može prodavati po cijeni koja je viša od tržišne jer bi izgubilo svoje kupce, a nema interesa da prodaje ispod tržišne cijene jer po tržišnoj cijeni može prodati bilo koju količinu proizvoda.

Slika 30. Ravnotežna cijena i razina potražnje poduzeća u savršenoj konkurenciji



Slika 30. prikazuje kako je poduzeće u savršenoj konkurenciji prihvatitelj cijene ima beskonačnu krivulju

potražnje u određenoj cijeni. Npr. pri cijeni od 45 jedinica poduzeće može prodati bilo koju količinu

proizvoda. Promjena ukupnog prihoda po jedinici promjene proizvodnje tj. granični prihod (MR) je

jednak cijeni MR=P=45$.

Kratkoročna analiza poduzeća u savršenoj konkurenciji

Cilj svakog poduzeća je maksimizirati profit. U kratkom roku neki su faktori fiksni i oni uzrokuj fiksne

troškove bez obzira da li poduzeće proizvodi ili ne oni postoje. Stoga poduzeće u kratkom roku nastaje

poslovanjem i kad trpi gubitke dok su ti gubici manji od fiksnih troškova. Za poduzeće u savršenoj

konkurenciji najprikladnija razina proizvodnje u kratkom roku je ona pri kojoj je granični trošak (MC)

poduzeća jednak graničnom prihodu (MR) tj. razini proizvodnje pri kojoj je MR=MC. Budući da je u

savršenoj konkurenciji cijena uvijek jednaka graničnom prihodu P=MR najprikladnija kratkoročna razina

proizvodnje je ona pri kojoj je P=MR=MC. Količina proizvodnje koja maksimizira profit bit će gdje cijena

siječe krivulju graničnih troškova. Slika 31.

Slika 31. Cijena pokrivanja troškova i cijena zatvaranja poduzeća

Točka pokrivanja troškova (M) – je točka u kojoj je cijena koju poduzeće ostvaruje jednaka troškovima

P=AC tj. prihodi upravo pokrivaju troškove.

Točka zatvaranja poduzeća (M'') – je točka u kojoj je P=AVC=MC tj. kada su prihodi jednaki prosječnim

varijabilnim troškovima.



Ako je cijena na tržištu takva da ne pokriva prosječne ukupne troškove poduzeće ima gubitak, ali ono nastavlja proizvodnju ako je cijena na tržištu veća od njegovih prosječnih varijabilnih troškova (AVC) tj. poduzeće nastavlja proizvoditi sve dok je P>AVC jer iako trpi gubitke ona razlikom između P i AVC pokriva dio svojih fiksnih troškova. Time poduzeće minimizira svoje gubitke. Kad bi tržišna cijena pala ispod AVC tj. ispod točke u kojoj je MC=AVC tada bi poduzeće prestalo s proizvodnjom.

Krivulja kratkoročne ponude poduzeća predstavlja rastući dio krivulje graničnih troškova (MC) iznad točke zatvaranja poduzeća. Razlog tome je da poduzeće u savršenoj konkurenciji uvijek proizvodi u točki u kojoj je P=MC dok je god P>AVC.

Dugoročna analiza poduzeća u savršenoj konkurenciji

U dugom roku svi su činitelji i troškovi proizvodnje promijenjivi i može se izgraditi najprikladnija veličina postrojenja da bi se proizvela optimalna razina proizvodnje. Najbolja razina proizvodnje je ona u kojoj je cijena jednaka dugoročnom graničnom trošku P=LMC. Optimalna veličina postrojenja je ona pri kojoj kratkoročna krivulja prosječnih ukupnih troškova (SATC) dodiruje krivulju dugoročnih prosječnih troškova poduzeća(LAC).

Kada je konkurencijsko tržište u dugoročnoj ravnoteži poduzeća proizvede na najnižoj točki njihove krivulje dugoročnih prosječnih troškova (LAC) i pokrivaju troškove. To se grafički može vidjeti na slici 32.u točki E*. Ulazak i izlazak iz industrije je prilično lagan.

Slika 32. Dugoročna ravnoteža poduzeća u savršenoj konkurenciji

količina

Najprikladnija razina proizvodnje poduzeća u savršenoj konkurenciji je pri cijeni od 25 $, a iznosi 4 jedinice i prikazana je točkom E* u kojoj je P=MR=LMC=najniži LAC. Zbog slobodnog ulaska na tržište svi su profiti i gubici otklonjeni i poduzeće proizvodi na najnižoj točki svoje krivulje LAC.

cije

na



Ovakav oblik čiste savršene konkurencije gotovo da i ne postoji. Tržište dionicama je najbliže uvjetima

savršene konkurencije, a blizu uvjetima savršene konkurencije su proizvodnja poljoprivrednih proizvoda

(pšenice i kukuruza) industrija prirodnog plina i prometna industrija.

Monopolistička konkurencija

Monopolistička konkurencija je oblik organizacije tržišta u kojem ima mnogo prodavatelja nekog heterogenog ili diferenciranog proizvoda, a ulazak i izlazak na tržište u dugom roku je lagan.

Diferencirani ili heterogeni proizvodi svi oni proizvodi koji su slični ali ne i identični, a zadovoljavaju istu osnovnu potrebu kao npr. prašci za pranje, pasta za zube, cigarete i sl.

Monopolistička konkurencija ima obilježja savršene konkurencije i monopola. Obilježje savršene konkurencije proizlazi iz toga da se na tržištu monopolističke konkurencije javlja mnogo prodavatelja diferenciranog proizvoda od kojih je svaki od njih premalen da utječe na ostale. Element monopola proizlazi iz razlikovanja proizvoda tj. proizvod koji svaki prodavatelj prodaje donekle je različit, a monopolska moć proizlazi iz ograničene raspoloživosti mnogih bliskih supstituta. Primjeri monopolističke konkurencije su trgovine na malo, prodavaonice cipela, zalogajnice, benziske crpke i sl. smještena jedna blizu druge. Svako poduzeće u području svog djelovanja ima neku monopolsku moć nad svojim konkurentima koja se može temeljiti na nižoj cijeni, boljoj usluzi, jedinstvenosti proizvoda, boljoj lokaciji i sl. ali je tržišna moć ograničena raspoloživošću mnogih bliskih supstituta.

Kratkoročno odreñivanje cijene i količine proizvodnje u monopolističkoj konkurenciji

Poduzeće u monopolističkoj konkurenciji proizvodi diferencirani proizvod pa je njegova krivulja potražnje negativno nagnuta. Budući da ima mnogo bliskih supstituta ta je krivulja vrlo elastična na cijenu. Krivulja graničnog prihoda (MR) je ispod nje, ima isti cjenovni odsječak i dva puta veći apsolutni nagib.

Najprikladnija razina proizvodnje poduzeća u monopolističkoj konkurenciji u kratkom roku se određuje razinom u kojoj je granični prihod jednak graničnom trošku (MC) =>MR=MC pod uvjetom ako je cijena veća od prosječnih varijabilnih troškova AVC (p>AVC).



Slika 33. Određivanje kratkoročne cijene i količine proizvoda u monopolističkoj konkurenciji

Poduzeće u monopolističkoj konkurenciji može ostvariti profit, pokrivati troškove ili imati gubitke. Poduzeće ostvaruje profit ako je na najprikladnijoj razini proizvodnje P>ATC, pokriva troškove ako je P=ATC, a ako je P<ATC poduzeće trpi gubitke ali ih minimizira sve dok je P>AVC.

Na slici 33. je vidljivo kako je najprikladnija kratkoročna razina proizvodnje poduzeća u monopolističkoj konkurenciji 6 jedinica, točka E u kojoj je MR=MC. Pri toj razini proizvodnje ostvaruje se cijena od 9$, ATC iznose 7$ što znači da poduzeće ostvaruje profit od 2$ po jedinici ili 12$ ukupno (osjenčena površina).

Dugoročno određivanje cijene i količine proizvodnje u monopolističkoj konkurenciji

Ako u kratkom roku poduzeća u monopolističkoj konkurenciji ostvaruju profite dugoročno će nova poduzeća ući na tržište privučena profitima koje bi mogla ostvariti. To pomiče krivulju potražnje ulijevo svakog poduzeća dok njegov tržišni udio otpada. Krivulja potražnje smještena je niže i cijenovno elastičnija od kratkoročne krivulje potražnje sve dok ne postane tangentna na krivulju LAC-a. Dugoročno poduzeća monopolističke konkurencije pokrivaju troškove i proizvode na negativno nagnutom dijelu njegove krivulje LAC. Slika 34.



Slika 34. Određivanje dugoročne cijene i količine proizvodnje u monopolističkoj konkurenciji

Krivulja potražnje D' dodiruje krivulju LAC i SATC' u točki A' pri količini proizvodnje pri kojoj je MR'=LMC=SMC' (točka E) na slici 34. Po cijeni 7$ po jedinici poduzeće u monopolističkoj konkurenciji pokriva dugoročne troškove. Po bilo kojoj drugoj cijeni poduzeće bi dugoročno u monopolističkoj konkurenciji trpjelo gubitke. Prosječni troškovi proizvodnje i cijena proizvoda u monopolističkoj konkurenciji su viši nego u savršenoj konkurenciji zbog toga što poduzeće u monopolističkoj konkurenciji u dugom roku proizvodi lijevo od najniže točke svoje krivulje LAC. Neznatno veći LAC i cijena u monopolističkoj nego u savršenoj konkurenciji rezultat su troškova raznolikosti diferenciranih proizvoda koji odgovaraju različitim ukusima potrošača. Budući da svako poduzeće u monopolističkoj konkurenciji proizvodi lijevo od najniže točke njegove krivulje LAC znači da svako poduzeće posluje s viškom kapaciteta i da postoji mnogo više poduzeća tj. javlja se gomilanje poduzeća kad se tržište organizira na načelima monopolističke konkurencije, nego kad se organizira na načelima savršene konkurencije. U monopolističkoj konkurenciji poduzeće može povećati svoje izdatke na različitost proizvoda i prodajni napor da poveća potražnju za svojim proizvodom. Različitost proizvoda odnosi se na promjene nekih obilježja proizvoda koje monopolistički konkurent poduzima da bi svoj proizvod učinio privlačnijim. Troškovi prodaje su oni izdaci koje poduzeće ima za reklamu proizvoda, povećanje svoje prodajne snage itd. Kritike na monopolističku konkurenciju su:

1. Teško je definirati tržište i odrediti koja poduzeća i proizvode u njega uključiti. 2. Utvrđeno je da je različitost proizvoda na tržištima na kojima djeluje mnogo malih prodavatelja

vrlo mala. 3. Tržište je više oligopolističko nego monopolističko konkurentno, jer na tržištima na kojima su

izražene preferencije za pojedine vrste proizvoda djeluje samo mali broj proizvođača. 4. Na tržištu na kojem djeluje mnogo malih prodavatelja nekog proizvoda promjena cijena jednog

prodavatelja može imati mali učinak ili se ne odraziti na većinu drugih prodavatelja.



Oligopol

Oligopol je oblik organizacije tržišta u kojem djeluje mali broj prodavatelja nekog homogenog ili diferenciranog proizvoda. Kada djeluju samo dva prodavatelja takav je oblik poznat pod nazivom duopol. Ako je proizvod homogen tad postoji čisti oligopol, a ako je proizvod diferenciran javlja se diferencirani oligopol. Budući da u industriji djeluje mali broj poduzeća ulazak u oligopolističku industriju nije lagan.

Oligopol je najrasprostranjeniji oblik organizacije tržišta u sektoru prerađivačke industrije. Kako samo mali broj poduzeća na oligopolističkim tržištima prodaje homogene ili diferencirane proizvode, djelovanje svakog od njih utječe na ostala poduzeća u industriji. Cjenovna konkurencija može da dovede do veliki ratova cijena pa oligopolisti radije konkuriraju na temelju različitih proizvoda, reklame i kvalitete usluga tj necjenovnom konkurencijom. Izrazita karakteristika oligopola jest da postoji međuovisnost među poduzećima. Izvori oligopola su slični kao i za monopol:

1. ekonomija opsega može djelovati da veliki broj proizvoda proizvodi mali broj proizvođača 2. nekoliko poduzeća može posjedovati patent za ekskluzivnu proizvodnju nekog dobra 3. uhodana poduzeća mogu imati vjerne potrošače na temelju kvalitete proizvoda i usluga pa je

ulazak novim poduzećima težak 4. država može dati povlastice samo nekolicini poduzeća da djeluju na tržištu 5. nekoliko poduzeća može nadzirati ukupnu ponudu sirovina potrebnu za proizvodnju određenog

proizvoda i sl. Budući da su moguće različite reakcije konkurenata kada se odlučuje o cijeni proizvoda, reklami i sl. postoje različiti modeli oligopola:

- model izlomljene krivulje potražnje - model necjenovne konkurencije i teorije igara - model kartela - modeli cjenovnog predvođenja

Monopol

Monopol je oblik tržišne organizacije u kojoj se samo jedno poduzeće javlja kao prodavatelj proizvoda za koje nema bliske supstitute. Monopolist predstavlja ukupno tržište i za svoj proizvod ima negativno nagnutu krivulju potražnje. Monopol je suprotan stanju koje se javlja u savršenoj konkurenciji. onopolist za razliku od poduzeća u savršenoj konkurenciji može dugoročno ostvariti profit jer je ulazak u industriju gotovo zatvoren.

Četiri temeljna razloga zbog kojih nastaje monopol su:

1. Poduzeće može nadzirati cjelokupnu ponudu sirovina potrebnih za proizvodnju nekog proizvoda i stoga može imati monopol u proizvodnji tog proizvoda

2. Poduzeće može posjedovati patent ili autorsko pravo za proizvodnju određenog proizvoda na određeno vrijeme (obično 17 godina). Imalac patenta može sam upotrebljavait patent ili dati dozvolu za uporabu drugima u zamjenu za honorar na ime autorskog prava



3. Pojava prirodnih monopolista rezultat je djelovanja opsega tj. krivulja dugoročnih prosječnih troškova može opadati dok ne ostane samo jedno poduzeće koje opskrbljuje cijelo tržište. Monopol je u ovom slučaju prirodna posljedica činjenice da veće poduzeće ima manje troškove po jedinici proizvodnje nego manja poduzeća te je sposobno izbaciti ih iz posla. Takva poduzeća su poduzeća za opskrbu elektroenergijom, plinom, vodom i sl. Vlast obično dozvalja samo jednom poduzeću da djeluje na tržištu regulirajući cijenu usluga koje pruža tako da ostvaruje samo normalni profit od kapitala.

4. Monopol se može temeljiti na državnim povlasticama. Poduzeće se osniva kao jedini proizvođač ili distributer nekog proizvoda ili usluge ili podliježe državnoj kontroli. Povlastice se daju da bi se osigurali minimalni standardi u djelokrugu ovakvih poduzeća npr. pošta.

Odreñivanje kratkoročne cijene i količine proizvodnje u uvjetima monopola

Budući da za proizvode koje proizvodi monopolist nema bliskih supstituta monopolist za svoj proizvoda susreće negativno nagnutu tržišnu krivulju potražnje. Ako bi želio prodati više jedinica proizvoda on to može postići jedino sniženjem cijene. Stoga je granični prihod (MR) manji od cjene proizvoda i krivulja graničnog prihoda je ispod krivulje potražnje.

Granični prihod (MR) – je prirast ukupnog prihoda po jedinici promjene proizvodnje, a može biti pozitivan, negativan ili nula.

MR je pozitivan kada je potražnja elastična.

MR je nula kada je potražnja jedinično elastična.

MR je negativan kada je potražnja neelastična.

Da bi monopolist oderdio razinu proizvodnje i cijenu potrebno je naći onu ravnotežu koj donosi maksimalni profit.

Profit je jednak razlici ukupnih prihoda i ukupnih troškova.

TR=TR-TC TP-ukupni profit

TP=(P*Q)-TC TC-ukupni troškovi

TR-ukupni prihodi

Granični trošak(MC) – je dodatni trošak proizvodnje jedne dodatne jedinice proizvoda

Maksimalni profit – monopolist će ostvariti kada su cijena i količina proizvodnje na onoj razini gdje je njegov granični prihod jednak graničnim troškovima MR=MC. Utvrđivanje maksimalnog profita monopolista može se odrediti pomoću križaljke troškova i prihoda ili pak usporedbom graničnog prihoda i graničnog troška kao što je prikazano u tablici 15.



Tablica 15. Izjednačavanje graničnih troškova i graničnog prihoda daje P i Q kod kojih poduzeće ostvaruje maksimalni profit

Količina

Q

Cijena

P($)

Ukupni

prihod

TR ($)

Ukupni

troškovi

TC ($)

Ukupni

profit

TP ($)

Granični

prihod

MR ($)

Granični

trošak

MC $

0 200 0 145 -145 +200

+180

34

30

1 180 180 175 +5 +160

+140

27

25

2 160 320 200 +200 +120

+100

22

20

3 140 420 220 +200 +80

+60

21

30

4 120 480 250 +230 +40 40

5

100

500

300

+200

+20

0

50

60

6

80

480

370

+110

-20

-40

70

80

7

60

420

460

-40

-60

-80

90

100

8

40

320

570

-250

-100 110

U tablici 15. je vidljivo kako se maksimalni profit ostvaruje pri razini proizvodnje od 4 jedinice i cijeni od 120 $. Tj. u točki u kojoj je MR=MC ili u točki u kojoj je maksimalni profit 230 $ (TP=TR-TC=>480-250).

Kada je MR>MC dodatni profit može biti ostvaren povećanjem proizvodnje a kada su MC>MR dodatni profit može biti ostvaren smanjivanjem proizvodnje.

MR=MC

MR<MC

MR>MC



Monopolska ravnoteža se može prikazati grafički pomoću krivulje graničnih ili krivulja ukupnih veličina,

kao što je prikazano na slici 35.

Slika 35. Monopolska ravnoteža u kratkom roku

a) U točki E gdje krivulja MC siječe krivulju MR nalazi se ravnoteža u kojoj je profit maksimalan, a svako udaljavanje od točke E dovodi do gubitka nešto profita. Budući da je cijena iznad prosječnih troškova profit je pozitivan

b) Ukupni profit TP je prikazan okomitom udaljenošću od TC prema gore do TR. Ukupni profit je maksimalan tamo gdje je nagib krivulje TP nula. Krivulja ukupnog prihoda i ukupnih troškova imaju kod te točke jednake nagibe i paralelne tangente MR=MC



Usporedba monopola sa savršenom konkurencijom

Kada se poduzeće nalazi u savršenoj konkurenciji u dugom roku svako poduzeće proizvodi na najnižoj točki svoje krivulje LAC i određuje cijenu jednakim najnižim LAC tako da svako poduzeće ostvaruje ekonomski profit jednak nuli. U uvjetima monopola monopolist neće proizvoditi na najnižoj točki krivulje LAC te zbog spriječenog ulaska on će najverojatnije dugoročno ostvarivati profit.

Je li savršena konkurencija efikasnija ili bolja od monopola ne može se zaključiti samo na osnovi toga proizvodi li se na najnižoj točki krivulje LAC ili ne. Savršena konkurencija je efikasnija od monopola samo ako se najniža točka na krivulji LAC ostvaruje na razini proizvodnje koja je vrlo mala u odnosu na tržišnu potražnju. Tako se omogućuje djelovanje mnogim malim poduzećima što omogućava savršenu konkurenciju ako je proizvod homogen. Ponekad se za efikasnu proizvodnju većine proizvoda traži vrlo velik kapacitet proizvodnje što omogućava djelovanje samo nekoliko poduzeća. Takva poduzeća mogu zadovoljiti ukupnu tržišnu potražnju za proizvodom ili uslugom a savršena konkurencija bi bila nemoguća u takvim uvjetima jer bi dovela do vrlo visokih troškova proizvodnje.

Ako se zanemari tehnološki napredak i predstavi da se za proizvodnju upotrebljava tehnologija koja omogućava poduzećima da rade efikasno sa stajališta društva kao cjeline može se dokazati da je savršena konkurencija bolja od monopola. To se može prikazati pomoću slike 36. preko koje se utvrđuje društveni trošak monopola. Slika 36. Društveni trošak monopola

U savršenoj konkurenciju krivulja LMC=LAC predstavlja krivulju tržišne ponude,. Poduzeće je u ravnoteži pri količini proizvodnje od 1000 jedinica i cijeni 6 $, (točka E na krivulji D). Potrošačev probitak iznosi 5000 $ (ENG) tj. razliku između onoga što su potrošači spremni platiti (11000 $) i iznosa što zaista plaćaju (6000 $).



Ako se tržište monopolizira najprikladnija razina proizvodnje je 500 što je prikazano točkom E' u kojoj je MR=LMC pri cjeni od 11 $. Kada je cijena 11 $ profiti monopolista iznose 2500 $ od početnog probitka potošača (HTG), a iznos od 1250 $ (EE'H) predstavlja stvarni gubitak ili mrtvi teret monopola.

Stvarni gubitak monopola predstavlja gubitak za društvo jer su potrošači u uvjetima monopola spremni platiti čak 11 $ za posljednju proizvedenu jedinicu ali je trošak proizvodnje te jedinice samo 6 $. Na taj način monopolist ograničava proizvodnju i naplaćuje previsoku cijenu. Neka sredstva mogu biti uložena u proizvodnju drugih proizvoda koja su manje važna za društvo što predstavlja gubitak efikasnosti u upotrebi društvenih sredstava zbom monopolizacije tržišta.

Troškovi u mikroekonomiji

Troškove je moguće definirati kao novčanu vrijednost inputa korištenih u proizvodnom procesu tijekom vremena. Visina troškova ovisi o količini korištenih inputa i njihovoj cijeni.

Postoje tri temeljne vrste troškova, a to su:

1. Ukupni troškovi

2. Granični troškovi

3. Prosječni troškovi

Ukupni troškovi su zbroj svih troškova koji nastaju u jednom obračunskom razdoblju jedne tvrtke. Ukupni troškovi su ukupni novčani izdaci potrebni da se proizvede određena količina proizvoda.

Granični troškovi su prosječni varijabilni troškovi izazvani u posljednjem sloju ili zoni. Oni pokazuju porast ukupnih troškova nastalih proizvodnjom dodatne jedinice proizvoda. Ovise samo o varijabilnim troškovima, dok fiksni na njih ne djeluju. Njihov porast je posljedica djelovanja Zakona opadajućih prinosa.

Prosječni trošak je trošak proizvodnje jedne jedinice učinka, a dobiva se dijeljenjem ukupnih troškova s količinom učinaka.

Prema stupnju iskorištenja kapaciteta troškovi se dijele na:

1. Promjenjive (varijabilne) troškove

2. Nepromjenjive (fiksne) troškove



Promjenjivi su oni troškovi koji nastaju ovisno o proizvodnji učinaka. Nema ih ako nema proizvodnje i mijenjaju se s promjenama opsega proizvodnje. U njih ubrajamo troškove radne snage, sirovina i energije. Troškovi koji imaju osobine promjenjivih ne mijenjaju se sukladno obujmu proizvodnje, pa su podijeljeni na skupine:

a) smanjujuće promjenjivi troškovi (degresivno-varijabilni) su troškovi koji u masi rastu sporije od opsega proizvodnje.

b) razmjerno promjenjivi troškovi (proporcionalno-varijabilni) se uvijek mijenjaju proporcionalno s porastom ili smanjenjem opsega proizvodnje.

c) rastuće promjenjivi troškovi. (progresivno-varijabilni) su troškovi koji rastu brže od rasta opsega proizvodnje i odraz su nenormalnih stanja u proizvodnji (nešto se forsira preko mogućnosti). Uvijek ih uvjetuju “uska grla” u proizvodnom procesu.

Nepromjenjivi troškovi su oni troškovi koji se ne mijenjaju s promjenama opsega proizvodnje. Tu ubrajamo troškove trajne imovine (amortizaciju), kamate na kredite, zakupnine na dugi rok, zajamčene plaće radnika, itd. Ovi troškovi postoje i kada poduzeće iz nekog razloga ne posluje. Nazivaju se još i troškovi kapaciteta. Oni ne nastaju ovisno o količini proizvoda koja je u nekom razdoblju proizvedena, nego ovisno o vremenu trajanja proizvodnje.

Diferencijalni trošak je prosječan trošak koji se javlja između postojeće i uvećane odnosno smanjene proizvodnje ili koji se javlja u bilo kojem sloju ili zoni. Dobije se stavljanjem u odnos promjene ukupnih troškova i promjene proizvedene količine (ΔT = ΔUT / ΔQ).

Oportunitetni trošak se može definirati kao vrijednost žrtvovanoga dobra ili usluge. Poslovne odluke imaju oportunitetne troškove jer izbor jedne stvari u uvjetima oskudnosti znači žrtvovanje neke druge stvari.

Reagibilnost troškova je osjetljivost, prilagodljivost ili elastičnost troškova s obzirom na promjenu obujma proizvodnje. Određuje se prema vrijednosti koeficijenta reagibilnosti (Kr) koji se dobije stavljanjem u odnos postotne promjene ukupnog troška i postotne promjene ukupne količine (Kr = %ΔUT / %ΔQ). Tumačenje koeficijenta varijabilnosti:

Kr = 0, fiksni troškovi

Kr = 1, proporcionalno varijabilni troškovi

Kr > 1, progresivno varijabilni troškovi

Kr < 1, degresivno varijabilni troškovi

Kalkulacija troškova podrazumijeva računski postupak pomoću kojega se po određenim metodama obračunavaju troškovi koji čine cijenu koštanja određenog učinka. Osnovni cilj ovakovog obračuna je u tome da se proizvedeni učinci opterete onim troškovima koje su i izazvali, kako bi se utvrdila cijena koštanja, a uz prodajnu cijenu i ukupni prihod odnosno financijski rezultat. Temeljna načela kalkulacija su slijedeća:

1. Načelo vremenskog razgraničenja - obuhvaćaju se svi troškovi koji su izazvani u određenom vremenskom razdoblju za određenu proizvedenu količinu učinaka;



2. Načelo diferenciranja - svi troškovi moraju se analizirati po mjestima nastanka i nositeljima, radi praćenja rasta ili pada ekonomičnosti;

3. Načelo prilagodljivosti - svaka kalkulacija ili izračun mora biti podudaran (kompatibilan) s tehnološkom razinom i raznim poslovnim događajima u proizvodnji;

4. Načelo dokumentiranosti - svi troškovi koji se prikazuju u kalkulaciji moraju biti dokumentirani; 5. Načelo preglednosti, točnosti, ekonomičnosti i usporedivosti kalkulacija - izračun mora biti

pregledan i davati rezultate na vrijeme, odnosno analizirati i dovesti do ekonomske granice točnosti. Iznosi iskazani u njoj moraju biti točni i usporedivi s prijašnjim izračunima iz prethodnog razdoblja.

Poslovni rezultat je razlika ukupnih prihoda i ukupnih rashoda poduzeća za određeno obračunsko razdoblje. Obvezno izvješće u kojem se iskazuje poslovni rezultat naziva se račun dobiti ili gubitka (ili bilanca uspjeha).

Financijski rezultat predstavlja razliku između prihoda i troškova pri određenom volumenu proizvodnje.

Fiksni troškovi (ft)

Osnovna osobitost nepromjenjivih (fiksnih) troškova je da nastaju neovisno o stupnju iskorištenja

kapaciteta, a isto tako ne mijenjaju se promjenom volumena proizvodnje.

Neki od nepromjenjivih troškova su:

1. amortizacija

2. kamate na kredit za osnovna sredstva

3. troškovi investicijskog održavanja

4. osiguranje osnovnih sredstava

5. stalni doprinosi i članarine

6. plaće izravne izrade učinaka

7. zakupi, koncesija

Nepromjenjive (fiksne) troškove uvjetuje

1. predviđeni volumen proizvodnje

2. odabir tehničko-tehnoloških metoda



Zakonitosti nepromjenjivih (fiksnih) troškova

1) FT u masi su stalni (njihov pravac je paralelan s osi X)

2) prosječni fiksni troškovi (ft) imaju degresivnu osobinu (hiperbola) s povećanjem volumena

proizvodnje

3) diferencijalni trošak FT = 0

4) koeficijent osjetljivosti FT = 0

1. Zakonitosti

FT - constantni

Zakonitost

ft - prosječni trošak ima osobine degresivnosti

f tF T

X=

� prosječni fiksni troškovi imaju veliko značenje u poslovanju tvrtke zbog silaznog trenda (s

povećanjem % IK sve su manji po učinku).

0

10.000

20.000

30.000

40.000

0 20 40 60 80 100x

y

FT



Slika br. 1: Ukupan fiksni trošak

0

250

500

750

1.000

1.250

1.500

0 20 40 60 80 100

x

y/x

ft

Slika br. 2 Prosječan fiksni trošak

60.000

120.000

180.000

0 1 2 3 4 5

x

y

FT

(u ooo)

Slika br 3: Ukupni relativno fiksni troškovi



0

10

20

30

40

0 1 2 3 4 5 6x

y/x

ft

Slika br. 4: Prosječni relativno fiksni troškovi

PODVRSTE FIKSNIH TROŠKOVA

1. apsolutni FT (željezni troškovi)

2. relativni FT (zonalni)

Zakonitosti Ft su isti u jednoj zoni, ali se zbog povećanja količine proizvodnje mijenjaju jer su i kapaciteti

veći zbog poslovne odluke.

NEISKORIŠTENI ILI JALOVI NEPROMJENJIVI FIKSNI TROŠKOVI

Prosječni fiksni troškovi uvijek manji pri većem iskorištenju kapaciteta. Kad se kapacitet koristi manje od

maksimuma, svaka jedinica učinka biti će opterećena s većim iznosom FT.

Proporcionalno-varijabilni troškovi (pt)

Proporcionalno-varijabilni troškovi se uvijek mijenjaju proporcionalno s porastom ili smanjenjem stupnja

iskorištenja kapaciteta. Proporcionalno-varijabilni troškovi se dijele na:

1. ukupne PT

2. prosječne pt



Zakonitosti proporcionalno-varijabilnih troškova

1. ZAKONITOST PT

Ukupni PT - rastu u istoj proporciji, kao i % IK, pa se u grafikonu prikazuju pravcem koji polazi od ishodišta (bez obzira na kut zatvaranja s osi X), prikazuje se linearnom funkcijom.

Yc = Y

Druga zakonitost glasi da su prosječni proporcionalno-varijabilni troškovi po jedinici proizvoda stalni, pravac im je paralelan s osi X.

Treća zakonitost vezana je u zone ili slojeve troškova ili diferencijalni trošak. Treća zakonitost određena je pojavom da je diferencijalni trošak (T) PT uvijek jednak prosječnom proporcionalnom trošku. Ovu zakonitost potvrđuje koeficijent osjetljivosti. Koeficijent osjetljivosti proporcionalnih troškova uvijek je “1”.

0

40.000

80.000

120.000

160.000

200.000

0 20 40 60 80 100

x

y

PT

Slika br. 5: Ukupni proporcionalno-varijabilni troškovi



0

500

1.000

1.500

2.000

2.500

0 20 40 60 80 100

X

Y/X

pt

Slika br. 6: Prosječni proporcionalno-varijabilni troškovi

Degresivno - varijabilni troškovi (dt)

DT su troškovi koji u masi rastu sporije od stupnja iskorištenja kapaciteta.

Dijele se na:

- ukupne degresivne (DT)

- prosječno degresivne

1) ZAKONITOST DT

Prva zakonitost kazuje da ukupni (masi) degresivni troškovi uvijek imaju oblik krivulje, koja je naklonjena prema osi X (apscisi)

2) ZAKONITOST dt

Druga zakonitost određena je pojavom da su prosječni degresivni troškovi (dt) uvijek usmjereni prema osi X, i prikazuju se pravcem ili krivuljom.

3) ZAKONITOST - Diferencijalni trošak zone ili sloja

Treća zakonitost određena je pojavom da je diferencijalni trošak degresivnosti troška uvijek manji od prosječnog degresivnog troška.



4) ZAKONITOST - koeficijent osjetljivosti degresivnog troška

Četvrta zakonitost potvrđuje treću zakonitost, odnosno da je koeficijent osjetljivosti degresivnog troška uvjek manji od “1”, a veći od “0”.

0

40.000

80.000

120.000

160.000

200.000

0 20 40 60 80 100

x

y

DT

Slika br. 7: Ukupni degresivno-varijabilni trošak

0

500

1.000

1.500

2.000

2.500

0 20 40 60 80 100

x

y/x

dt

Slika br. 8: Prosječni degresivno-varijabilni trošak



Progresivno varijabilni troškovi (pgt)

PGT su troškovi koji rastu brže od rasta količine učinaka (%IK) i odraz su nenormalnih stanja u proizvodnji (nešto se forsira preko mogućnosti). Uvijek ih uvjetuju “uska grla” u proizvodnom procesu.

1) ZAKONITOST PGT govori da:

Ukupni progresivni troškovi (PGT) rastu brže od rasta volumena proizvodnje, a krivulja im polazi od ishodišta i uvijek je naklonjena prema osi Y.

2) ZAKONITOST pgt

- prosječni progresivni troškovi rastom %IK također su u stalnom porastu i obrnuto, a prikazujemo ih pravcem ili krivuljom.

3) ZAKONITOST - diferencijalni trošak progresivnog troška u zoni ili sloju.

Diferencijalni trošak progresivnog troška uvijek je veći od prosječnog progresivnog troška ili

4) ZAKONITOST ili koeficijent osjetljivosti progresivnog troška.

Četvrta zakonitost potvrđuje treću zakonitost, odnosno koeficijent osjetljivosti PGT uvijek je veći od “1”.

0

100.000

200.000

300.000

0 20 40 60 80 100

x

y

PGT

Slika br. 9: Ukupni progresivno-varijabilni trošak



0

100.000

200.000

300.000

0 20 40 60 80 100

x

y

PGT

Slika br. 10: Prosječni progresivno-varijabilni troškovi

Ukupni varijabilni troškovi (vt)

Ukupni varijabilni troškovi su zbroj svih pojedinačnih varijabilnih troškova nastalih u određenom vremenskom razdoblju:

VT = PT + DT + PGT

vt = pt + dt + pgt

1) ZAKONITOST VT utvrđuje se pomoću “TANGENTALNOG FENOMENA” 1. A to je pravac povučen iz ishodišta na krivulju ukupnih VT.

2) ZAKONITOST pgt

Kod prosječnih varijabilnih troškova tangentalni fenomen 1. poprima oblik pravca koji je paralelan s osi X ili potpuno je identičan s proporcionalnim troškovima.

U dinamici varijabilnih troškova jako je interval u kojemu su varijabilni troškovi proporcionalni, jer u toj točki prosječni varijabilni troškovi postižu svoju najnižu razinu, te se ta točka naziva optimum ukupnog varijabilnog troška.

3 i 4) ZAKONITOST VT po zonama:

U pojedinim zonama varijabilni trošak poprima osobine proporcionalnog, degresivnog i progresivnog troška što potvrđujemo analizom diferencijalnog troška i koeficijenta osjetljivosti.



0

50.000

100.000

150.000

200.000

250.000

300.000

0 10 20 30 40 50 60 70 80

x

yVT

tang 1

0

500

1.000

1.500

2.000

2.500

3.000

3.500

4.000

4.500

0 10 20 30 40 50 60 70 80x

y/x

vt

tang 1

Slika br. 11: Ukupni i prosječni varijabilni troškovi

Ukupni troškovi

Ukupni su troškovi zbroj svih troškova nastalih u jednom obračunskom razdoblju. Sastav ukupnih troškova se prikazuje na sljedeći način:



UT=FT+ΣPT+ ΣDT+ ΣGT ili UT=FT+VT

ut=ft+Σpt+ Σdt+ Σgt ili ut=ft+vt

S obzirom na iskorištenje kapaciteta UT mogu poprimiti obilježja degresivnih, proporcionalnih i progresivnih troškova.

Proporcionalnost UT dolazi jednu zonu kasnije nego li proporcionalnost troškova VT, jer u UT djeluje fiksna komponenta troškova koji su s povećanjem %IK sve manji.

1. ZAKONITOST UT

- isto je kao i kod tangentalnog fenomena 1.

2. ZAKONITOST ut

Druga zakonitost je određena pojmom optimuma ukupnih troškova. Optimum je takvo tehničko rješenje koje će izazvati najniže prosječne ukupne troškove jer je tangentalni fenomen 2. pravac paralelan s osi X.

3. i 4. ZAKONITOST

U određenoj zoni diferencijalni trošak VT je proporcionalan i ima Ko = 1, međutim diferencijalni trošak UT ima osobinu degresivnosti, jer je Ko manji od 1.

U zoni ili sloju VT poprimaju progresivnu osobinu, pa je Ko > 1 , dok UT u ovoj zoni poprima osobinu proporcionalnosti i diferencijalni trošak ima Ko = 1.

U nekoj zoni VT i UT imaju osobine progresivnih troškova s diferencijalnim troškom Ko > 1.



0

40.000

80.000

120.000

160.000

200.000

240.000

280.000

320.000

0 10 20 30 40 50 60 70 80

x

yUT

FT

tang 2

0

1.000

2.000

3.000

4.000

5.000

6.000

0 10 20 30 40 50 60 70 80

x

y/x

ut

tang 2

Slika 18: Ukupni i prosječni ukupni troškovi



Granični troškovi (gt)

Praćenjem troškova po zonama ili slojevima uočavaju se njihove promjene. Analiza troškova u posljednjem ili zadnjem sloju (kojega mi izaberemo) odnosno u graničnom sloju bavi se graničnim

troškovima. Vrlo je važno uočiti kako su granični troškovi najosjetljiviji, jer registriraju samo novonastale troškove.

Definicija: Granični troškovi su prosječni varijabilni troškovi izazvani u posljednjem sloju ili zoni.

Osnovna razlika između graničnog troška i prosječnog varijabilnog troška je da gt uzima u obzir samo prirast varijabilnog troška, a prosječni varijabilni trošak je kvocjent ukupnog varijabilnog troška i ukupne količine učinaka.

Zakonitosti

1) granični trošak FT = 0 ili

2) granični trošak ( DT < dt ) degresivnog troška je manji od prosječnog degresivnog troška

3) granični trošak proporcionalnog troška jednak je prosječnom proporcionalnom trošku ili gt PT = pt

4) granični trošak progresivnog troška je veći od prosječnog progresivnog troška ili

gt PGT > pgt



Slika 19: Ponašanje i matematičko objašnjenje graničnih troškova

Slika 20: Granični troškovi kao troškovi posljednje jedinice



Diferencijalni trošak

Pri praćenju troškova kod različitog stupnja iskorištenja kapaciteta iskazuju se i različiti ukupni troškovi. Kod većeg stupnja iskorištenja kapaciteta su veći i ukupni troškovi, pa je važno da analitičari prate % IK i troškove, koje uvjetuje određeni kapacitet. U analitici se posebno prate troškovi i razlike troškova između postojeće i uvećane proizvodnje. U teoriji i praksi razlika između postojećeg i uvećanog ili smanjenog % IK naziva se sloj ili zona.

Definicija: Diferencijalni trošak je prosječan trošak koji se javlja između postojeće i uvećane odnosno

smanjene proizvodnje (%IK) ili koji se javlja u bilo kojem sloju ili zoni.

∆∆

∆T

T

IK=

%

∆ T - diferencijalni trošak

∆ UT - trošak diferencije - prirast ili pad ukupnog troška

% IK - stupanj iskorištenja kapaciteta

Financijski rezultat (fr)

Temeljeni cilj praćenja i poznavanja zakonitosti troškova je da se uz određenu proizvodnju ostvari i najbolji mogući financijski rezultat.

Definicija: Financijski rezultat je razlika između prihoda i troškova pri određenom volumenu proizvodnje (%IK).

FR = UP - UT

fr = pc - ut



Ukupni prihod (UP) se ostvaruje da se određena količina učinaka proda po određenoj prodajnoj cijeni

(PC)

UP = pc x X

Pretpostavljeno je da je prodajna cijena konstantna. Osnovno obilježje je da FR u masi u odnosu na %IK nije identičan s dinamikom prosječnog fr i to osobito pri postizanju maksimuma.

1. Prosječni fr postiže svoj maksimum u optimumu prosječnih ukupnih troškova (ut su najniži), dok FR ili ukupni financijski rezultat postiže svoj maksimum pri većem %IK u pozitivnom intervalu.

2. Pri niskom i visokom stupnju iskorištenja FR i fr su negativni, jer je ukupni trošak veći od ukupnog prihoda, odnosno prosječni ukupni trošak je veći od prodajne cijene ili

FR = negativan jer

UT > UP

fr = negativan jer

ut > pc



Slika 21: Funkcija financijskog rezultata

Granični financijski rezultat (gfr)

Definicija: Granični financijski rezultat je prosječan financijski rezultat u posljednjem ili graničnom sloju .

Ukupan granični rezultat se izračunava iz odnosa:

GFR = gfr x X



Graničan financijski rezultat je bitan jer dok je pozitivan može se povećavati proizvodnju u okvirima postojećeg kapaciteta, odnosno ne mjenjajući ukupne fiksne troškove.

Kada je granični financijski rezultat nula (gfr=0), u tom trenutku ukupan financijski rezultat postiže svoj maksimum. U trenutku kada je granični financijski rezultat negativan, ukupni financijski rezultat počinje opadati.

Ove su postavke određene slijedećim zakonitostima:

gfr = gp - gt ili gp (granični prihod) veći, jednak ili manji od gt (graničnog troška).

- uz pretpostavku da je prodajna cijena (pc) konstantna.

Praktično to znači da proizvodnju treba povećavati do onog trenutka dok se granični prihod ne izjednači s prodajnom cijenom.

gp = pc ili

gfr = pc - gt

- znači da možemo povećati proizvodnju dok je:

gt < pc

Maksimum ukupnog financijskog rezultata (FR) postiže se u trenutku kada je:

gfr = 0 ili

gt = pc

Metoda izračunavanja:

1. ukupni prihod UP = pc x X 2. ukupni troškovi UT = UP - FR 3. FT ili fiksni trošak vidljiv je iz X = 0 FR = -200 4. varijabilni trošak VT = UT - FT 5. granični trošak

∆

∆

∆

∆

UT

Xili

VT

XxX



6. granični financijski rezultat

gfrFR

X=∆

∆

7. ukupni granični financijski rezultat

GFR = UP - GT ili

GFR = gfr x X

1. ukupni prihod UP = pc x X

2. ukupni financijski rezultat

FR = UP - UT

3. granični financijski rezultat

gfrFR

X=∆

∆

4. ukupni granični financijski rezultat



GFR = gfr x X

5. granični trošak

gtUT

X=∆

∆

Kritične točke u kretanju troškova

Kritične točke su određene ponašanjem krivulje financijskog rezultata, a sjecišta su pojedinih krivulja:

1. ukupnog prihoda

2. ukupnih troškova

3. varijabilnih troškova

Donja i gornja točka pokrića

Krivulja ukupnog troška (UT) polazi od iznosa fiksnog troška (FT) i kreće se iznad ukupnog prihoda (UP). Pri određenom stupnju iskorištenja kapaciteta (%IK) krivulja ukupnog troška siječe pravac ukupnog prihoda, što znači da je u tom sjecištu UT = UP. Spuštajući okomicu na os X iz točke 1, dobije se točka X1 iz koje je vidljivo da je u točki X1 financijski rezultat jednak nuli. Isto se događa i kod prosječnih troškova (ut) i prosječnog financijskog rezultata. Odnosno u sjecištu krivulje ut s pravcem prodajne cijene (pc), fr = 0 jer je ut = pc.

Ova prva kritična točka u kretanju troškova zove se prag rentabilnosti (ekonomičnosti) ili donja točka pokrića. Do ove točke tvrtka posluje s gubitkom jer je UT = UP, poslije točke 1 tvrtka posluje s pozitivnim financijskim rezultatom.

Druga kritična točka u kojoj krivulja ukupnog troška (UT) siječe pravac ukupnog prihoda (UP) naziva se granica rentabilnosti ili gornja točka pokrića - to je točka 2.

Do nje tvrtka posluje s dobitkom, a u njoj se potvrđuje zakonitost kao i kod praga rentabilnosti odnosno:

ZAKONITOST PRAGA RENTABILNOSTI



UP = UT

ut = pc

FR = 0

fr = 0

Točka optimuma troškova

Točka optimuma troškova nalazi se u intervalu između praga i granice rentabilnosti troškova. Nalazi se na mjestu na kojem je postotak iskorištenja kapaciteta najveći, ali uz uvjet da su prosječni ukupni troškovi najmanji.

Slika 22: Područje optimalnog iskorištenja kapaciteta



Točka poslovnog minimuma i maksimuma

Ove dvije točke vezane su uz krivulju ukupnog varijabilnog troška i pravac ukupnog prihoda, odnosno uz prosječni varijabilni trošak i prodajnu cijenu.

ZAKONITOSTI MINIMUMA I MAKSIMUMA:

ukupni varijabilni trošak = ukupni prihod

VT = UP

vt = pc

Prvo sjecište krivulje Vt i UP naziva se točka poslovnog minimuma. Do ove točke tvrtka gubi varijabilne i fiksne troškove. U točki minimuma tvrtka pokriva varijabilni trošak jer je VT = UP, ali i dalje ostvaruje gubitak fiksnog troška. U drugoj točki ili sjecištu VT s UP ponavlja se ista pojava i točku se naziva poslovni

maksimum.

ZAKONITOST TOČKE OPTIMUMA:

ut - minimum

UT i ut - proporcionalni

fr = max.

gt = ut

GT = UT

fr = gfr

FR = GFR

Točka maksimum pozitivnog i maksimum negativnog financijskog rezultata

Maksimum pozitivan ukupan financijski rezultat utvrđuje se pomoću tangentalnog fenomena 3. Na krivulji ukupnih troškova i pravcu ukupnog prihoda. U dodirnoj točki gdje tangenta dira krivulju ukupnih troškova, te spuštajući okomicu na krivulju FR, dobiva se točka max FR. Slijedi iz zakonitosti da je otklon između krivulje UT i pravca FR najveći tj.



max. FR = UP - UT (max.)

Slika 23: Mellerozowiczev model ''šest kritičnih točaka troškova''

Prikaz kritičnih točaka kretanja troškova korištenjem Break Even

analize (analiza točke pokrića)

Model točke pokrića (engl. break-even model, njem. Break-even-Analyse) je analitički model pronalaženja one točke izražene količinom učinka, tj. veličinom prodaje učinaka, kod koje poslovni subjekt ostvaruje upravo toliko prihoda koliko je potrebno da bi se pokrili fiksni i varijabilni troškovi, bez ostvarivanja ni profita ni gubitka. Analizom točke pokrića sagledavaju se troškovi i prihodi koji su u izravnoj vezi s ostvarenim volumenom prodaje.

Koristi se u procesu kratkoročnog i dugoročnog poslovnog odlučivanja, te u procesu planiranja, budući da se na temelju analize točke pokrića uspostavlja odnos između troškova, prihoda i volumena prodaje pri čemu se utvrđuje kako troškovi i prihodi reagiraju na promjenu poslovne aktivnosti.



Točka pokrića pokazuje razinu prodaje kod koje subjekt pokriva ukupne troškove uz određenu prodajnu cijenu. S pretpostavkom nepromijenjene cijene pomoću modela točke pokrića može se planirati određena dobit - određujući razinu prodaje koja je potrebna da bi se takva dobit postigla.

Uz točku pokrića veže se pojam - doprinos pokrića koji predstavlja razliku između ukupnih prihoda i ukupnih varijabilnih troškova na određenoj razini aktivnosti. Doprinos pokrića ili marža kontribucije pokazuje koliki je dio prihoda ostao za pokriće fiksnih troškova te za ostvarivanje željenog poslovnog rezultata. Točka pokrića i doprinos pokrića se utvrđuju količinski, vrijednosno i grafički.

Najvažnije pretpostavke na kojima se bazira model točke pokrića:

1. svi troškovi se dijele na fiksne i varijabilne. 2. fiksni troškovi su konstantni, varijabilni se mijenjaju proporcionalno promjeni aktivnosti. 3. unutar raspona aktivnosti promjena troškova i prihoda je u linearnom obliku. 4. faktor koji utječe na troškove i prihode je volumen. 5. tehnologija, metode proizvodnje i efikasnost ostaju nepromjenjive. 6. analiza se odnosi na jedan proizvod ili na konstantni proizvodni mix. 7. nema promjena u razini zalihe ili se zalihe vrednuju po metodi varijabilnih troškova.

Potrebno je definirati aktivnost na temelju koje će se promatrati ponašanje pojedinih troškova. Aktivnost je mjerljiva veličina koja ima jak utjecaj na nastanak troškova, npr. količina proizvodnje, količina prodaje, ukupni prihod od prodaje, tj. veličina na temelju koje se utvrđuje ponašanje pojedinih troškova. Jedinica mjere je baza aktivnosti (jedinica proizvodnje, sat direktnog rada, sat strojnog rada).

Moguće su tri metode utvrđivanja točke pokrića:

1. metoda jednadžbe (engl. equation method)

2. metoda marže kontribucije (engl. contribution margin method)

3. grafička metoda (graph method)

Može se prezentirati putem matematičkih modela i grafički. Prve dvije metode su matematički modeli i

međusobno su povezane, a treća se prikazuje putem grafikona.

1. metoda jednadžbe:

pc x q – vt x q – FT = D, D = 0 pa se utvrđuje

pc x q – vt x q – FT = 0

q = FT / (pc - vt) utvrđuje se količina outputa kod koje se ostvaruje pokriće troškova

pc – prodajna cijena



q – količina

vt – varijabilni troškovi

FT – fiksni troškovi

D – dobit

razina outputa kod koje se ostvaruje željena dobit: q = (FT + D) / (pc – vt)

Količina outputa pomnožena sa prosječnom prodajnom cijenom daje vrijednost potrebne razine outputa za pokriće troškova odnosno ostvarivanje željene dobiti.

2. metoda marže kontribucije (doprinosa pokrića)

Metoda marže (doprinosa pokrića) oslanja se na prethodnu jednadžbu. Ovdje se definira marža kontribucije, tj. doprinos pokrića koji se uključuje u prethodno prikazani matematički model. Marža kontribucije (doprinos pokrića) je ostatak prihoda nakon odbitka ukupnih varijabilnih troškova. Ukazuje na dio prihoda koji je ostao na raspolaganju za pokriće fiksnih troškova te za ostvarenje dobiti. Iz doprinosa pokrića se pokrivaju fiksni troškovi i ostvaruje dobit.

M.K. = UKUPNI PRIHOD – UKUPNI V.T.

m.k. / jed = pc / jed – vt / jed.;

uključena u matematički model:

MK – FT = D

mk x q – FT = D

q = FT / mk točka pokrića izražena količinski

Prihod od prodaje kod kojeg se ostvaruje pokriće troškova odnosno željena dobit dobije se tako da se razina outputa pomnoži sa jediničnom prodajnom cijenom.

Stopa marže kontribucije (smk) je veličina kod daljnje analize međusobnih odnosa troškova – profita – volumena. Utvrđuje se kao postotak od prihoda.

smk (% m.k.) = m.k. / uk.prihod ili

smk = jedinična marža kontribucije / (pc /jed.)



% m.k. = ( pc – vt ) / pc - pokazuje koliki se % prihoda od prodaje koristi za pokriće fiksnih troškova i za ostvarivanje željene dobiti

Za brzo utvrđivanje prihoda od prodaje koji je potreban za pokriće troškova i ostvarivanje ciljane dobiti

koristi se formula:

Prihod od prodaje = (FT + D) / % m.k.

Stopa marže kontribucije može se koristiti i kod utvrđivanja promjene dobiti koja je uzrokovana promjenom razine outputa.

Promjena dobiti = promjena razine outputa x smk.

Kod metode marže kontribucije iznos za koji je ostvarena količina prodaje veća od količine kod točke pokrića naziva se marža sigurnosti. To je višak prihoda od prodaje iznad točke pokrića i služi za ostvarivanje dobiti, budući da su kod ove veličine iz ukupnih prihoda već pokriveni ukupni varijabilni i ukupni fiksni troškovi. Iznos marže sigurnosti može se izračunati putem stope marže kontribucije na način:

M.S. = DOBIT / S.M.K.

M.S. = D / (pc – vt) x pc

Marža sigurnosti je korisna kod brze procjene dobiti na bilo kojoj razini outputa (količini prodaje) iznad točke pokrića.

3. grafička metoda

Na grafikonu se utvrđuje točka pokrića kao sjecište krivulje ukupnih prihoda i krivulje ukupnih troškova. Polazi se od pretpostavke da su krivulje linearne. Primjenjuje se kada je:

- dovoljan jednostavan globalni pregled

- potrebno izbjeći detaljan numerički pristup

Može se prikazati:

1) tradicionalnim pristupom kod kojeg se uz krivulje prihoda i troškova prikazuje i krivulja fiksnih troškova. Može se utvrditi razina aktivnosti kod koje se ostvaruje pokriće troškova te dobit odnosno gubitak koji se ostvaruje kod svake razine aktivnosti.

Slika 24: Tradicionalna grafička metoda



2) Kontribucijskim pristupom uz krivulje ukupnih troškova i prihoda prikazuje se i krivulja varijabilnih troškova. Koriste se iste veličine i podaci kao i kod tradicionalnog pristupa, a razlika je u pravcu varijabilnih troškova (umjesto pravca fiksnih troškova), pa se može uočiti marža kontribucije. Pravac vt je uzlazni – počinje iz ishodišta jer kod nulte razine ne postoje varijabilni troškovi.

Slika 25: Kontribucijska metoda



Literatura

1. Babić, Mate: Mikroekonomska analiza, MATE, Zagreb, 1997.

2. Benić, Đ.: Osnove ekonomije, Školska knjiga, Zagreb, 1993. i 1996.

3. Grgić Z.:Troškovi i kalkulacije, interna skripta za modul "Mikroekonomija u agrobiznisu",

Agronomski fakultet, Zagreb 2004,

(http://www.agr.hr/cro/nastava/bs/moduli/doc/ag1179_troskovi.pdf)

4. Grgić, Z., Par, V., Juračak, J., Njavro, M., Šakić, Branka: Management u poljoprivredi , Interna

skripta za studente stručnog studija POLJOPRIVREDA KRŠA - STOČARSTVO KRŠA, Veleučilišta u Kninu,

2005 ( www.veleknin.hr/data/file/.../management_u_poljoprivredi.pdf

5. Grubišić, D. : «Osnove mikroekonomije», Veleučilište, Split, 2000.

6. Karić, M.: Mikroekonomika 1. izdanje, Sveučilište J.J. Strossmayer u Osijeku,2006.

7. Koutsoyiannis, A. : «Moderna mikroekonomika», Mate, Zagreb, 1996.

8. Pavić, I., Benić Đ., Hashi, I., Mikroekonomija, Ekonomski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split 2006.

9. Samuelson, P., A., Nordhaus, W., D. : «Ekonomija», Mate, Zagreb, 1992.

10. Salvatore, D. : «Ekonomija za menadžere u svjetskoj privredi», Mate, Zagreb, 1994.

Documents

mikroekonomija-skripta.pdf