Mile Stojic, pjesme i članci o pjesniku

Mile Stoji | Vjera

trai...

POETNA NOVOSTI OSVRTI DRUTVO I ZNANOST DILJEM BIH KULTURA POVIJEST INTERVJU PRIJEVODI COPY/PASTE

Mile Stoji | Vjerafede Bog nije stvorio svijet za sedam dana, objanjava uitelj znanstvenog ateizma momcima u plavim gimnazijskim kutama. Rue se strahovi kranstva u dijalektiki podrum svijesti. Pakla vie nema, ali ni raja. Ostaju samo crvi. Boga iz babljih pria mora zamijeniti Darwinova evolucionistika teorija.

Djeaci, koji pojam religije doivljavaju kroz slike, teko na mjesto boanskog oreola mogu uklopiti zamren splet teorijskih hipoteza. Jo tee, u ram Bogorodice sa zlatnim uvojcima i radosnom bebom to visi u djejoj sobi, mukobanjasto lice Rose Luxemburg. -

Bivi komunisti plau nad sruenim bogomoljama. Ne radi se tu o politikoj prevrtljivosti. Oni tako ale proputenu mogunost vjere, neostvarenih posjeta crkvi za vrijeme dugih partijskih sastanaka.

Rat je akceleracija smrti i bog se ne javlja u duhu boanske ljubavi, nego kroz dah sveopeg straha. Nevini se optereuju grijesima ubojica. Ali, najvie strahuju da e tu i tamo, iznenada i bez plana, biti okrutno zavrena povijest vlastitog tijela.

Iz pjesme Ploha Mile Stojia

Share

VIJESTI

file:///F|/mile stoji/397-mile-stojic-vjera.htm[21.4.2012 18:30:21]

Nezavisni magazin BH DANI - ONLINE

Sadraj Arhiva Pretplata Biblioteka Marketing Galerija Impresum Broj 387 12.11.2004 Korisnik: Novi korisnik Biblioteka Dani: Novo izdanje Biblioteke Dani - Prognane elegije Mile Stojia Pjesnik ala i nostalgije ifra: Zapamti:OK OK

Verzija za printanje Poalji prijatelju

Muharem Bazdulj

Patriotizam: Zajedno sa Ivanom Lovrenoviem, Rije elegija potie od starogrkog elegion to Ivom Komiem, znai distih. Elegija je, po Klaiu, kod starih Grka i Ivanom Kordiem Rimljana bila svaka pjesma napisana u distisima, te Miljenkom a danas se taj termin koristi za lirsku pjesmu Jergoviem i Stoji proetu tunim raspoloenjem. Aleksandar je potpisao uveno Sergejevi Pukin ima pjesmu pod nazivom otvoreno pismo Elegija, a njezini stihovi kao da saimaju sutinu Franji Tumanu u eleginog poetskog ozraja: Ludo veselje mojih kojem se ova mladih ljeta/kao mamurluk sad mi samo smeta/al skupina pisaca i kao vino tuga davnog plaa, u mojoj dui biva sve intelektualaca jo Mile Stoji to jaa uoi rata u Bosni i Hercegovini usprotivila idejama Kad je pak rije o progonstvu i poeziji, nemogue je ne sjetiti se Ovidija i njegovih Epistulae ex Ponto napisanih u izgnanstvu sa obala Crnog mora o podjeli nae (kako i sam naslov veli - Pont, naime, oznaava more u koje se uliva zemlje Dunav i zemlje oko tog mora).

Ocjenite tekst Poezija Mile Stojia zauzima istaknuto mjesto u suvremenoj bosanskohercegovakoj knjievnosti. Dominantna osjeanja u njegovoj -1 lirici su al i nostalgija, a naslov ovog reprezentativnog izbora iz Upii ocjenu njegove poezije ih efektno saima. U svojim najboljim pjesmama Stoji Prosjena ocjena: vjeto preplie poeziju i svojevrstan angaman 3.14 Broj glasova: 7

Dragaina-Sarajevo-Be Frazu Ex Ponto proslavio je u junoslavenskim jezicima Ivo Andri uzevi je za naslov svoje prve knjige. U naslovu izbora poezije Mile Stojia odjekuje, dakle, eho alosti i izgnanstva, makar je mjesto Stojievog egzila uzvodnije uz Dunav. Mile Stoji je roen dvadeset i etvrtog januara 1955. godine u mjestu Dragaina u zapadnoj Hercegovini. Od studentskih dana, meutim, njegov je ivot prvenstveno vezan za Sarajevo. Do rata su u Sarajevu po pravilu izlazila prva izdanja svih Stojievih knjiga, u Sarajevu se Stoji u mnogim redakcijama bavio novinarskim i urednikim radom.

file:///F|/mile stoji/default.asp.htm[21.4.2012 18:30:27]


Od dnevnika Osloboenje pa do razliitih kulturnih asopisa i izdavakih kua Stoji je bio iznimno aktivan u takozvanom knjievnom ivotu. Od samih njegovih knjievnih poetaka Stojiu je polazilo za rukom paralelno razvijati svoj poetski dar te stvarati novinarsku i uredniku karijeru. U petnaest prijeratnih godina Stoji je objavio sljedee pjesnike knjige: Lijer, jezik praine, Umjetnost tame, Zemna svjetlost, Olovni jastuk, Junost. Ne treba, meutim, zaboraviti ni Stojiev esejistiki i antologiarski rad. Zajedno sa Ivanom Lovrenoviem, Ivom Komiem, Ivanom Kordiem te Miljenkom Jergoviem i Stoji je potpisao uveno otvoreno pismo Franji Tumanu u kojem se ova skupina pisaca i intelektualaca jo uoi rata u Bosni i Hercegovini usprotivila idejama o podjeli nae zemlje. Poetkom rata Stoji odlazi u Be. Prisustvo rata vidljivo je ve i u naslovu njegove zbirke pjesama iz 1994. godine: Libreto za sviralu i strojnicu. Neposredno nakon rata izlazi i Stojieva ponajbolja prozna knjiga - Jutro u Pompejima, a u ovim godinama Stojieva poezija dosee neku dotad neznanu gorku zaokruenost. Iz naslova kakvi su Nakon sudnjeg dana, Maarsko more, Zaboravite nas, vidljiva je svojevrsna melanholina rezignacija. Sve ovo vrijeme Stoji je aktivan i u novinarstvu, a njegova kolumna o rijeima jedna je od najdugovjenijih na ovim prostorima. Ona je nadivjela novinu u kojoj je zaeta (zagrebaki Tjednik), upravo u Danima postoji neprekidno ve nekoliko godina, a osim to je na maternjem jeziku ukoriena dva puta doivjela je i neka inostrana i prevedena uknjiena izdanja. Stojievu autorsku plodnost potvruje ak nekoliko njegovih knjiga koje su se ove jeseni paralelno pojavile, a ljubitelje njegove poezije ponajvie e vjerovatno interesirati njegove najnovije pjesme. Nedavno je crnogorski asopis Ars objavio izbor pjesama iz budue zbirke Veera bez politike, a iz njih je jasno da je Stoji u dobroj pjesnikoj formi. "Takav poetak svi smo oekivali, ali nas je iznenadio/ Sa brda je prvo gaan teve odailja na humu" - tako poinje pjesma Put preko Kreeva ija je narativna struktura uz svojevrsnu dokumentarnost paradigmatina, reklo bi se, za "novog" Stojia. Memorija Usprkos naslovu koji je dao jednoj svojoj knjizi (Zaboravite nas), Mile Stoji je ipak pjesnik uspomena. ("Mile Stoji je pjesnik koji ne dozvoljava zaborav" - zapisao je nedavno Janusz Drzewucki.) U njegovim stihovima kombiniraju se povijesno pamenje i spomenar pojedinca, a sve zarad nepristajanja na nametnuti zaborav. Njegovo je djelo elegini podsjetnik na sveopu prolaznost kojoj se suprotstavlja jedino krhkost pamenja.



U svojim najboljim pjesmama poput one o Nikoli Tesli ili u ciklusu pjesama o sarajevskim grobljima Stoji se potvruje kao suptilan lirik koji je u stanju skovati snane simboline stihove spretno uklopljene u eleginu poetsku naraciju. Insistiranje na memoriji kod Stojia je neodvojivo od nostalgije. Stojieva nostalgija nije, meutim, jeftini vapaj za zlatnim dobom, ne, rije je o mnogo sloenijem osjeanju u kojem se stapaju bolne uspomene i zapameni uici, osjeanju to zdruuje snove i sudbine, snove to su iznevjerili sami sebi i nedoivljene sudbine. Ne sastoji se Stojieva nostalgija od trivijalija iz zajednike bolje prolosti niti ex-yu sentimentalnog vaspitanja, nije to jo jedna verzija historijske itanke odnosno Leksikona Yu mitologije. Naprotiv, u sri Stojieve nostalgije uvijek postoji svijest o kataklizmi, uvijek u pozadini jei upozorenje da je taj svijet kojega se autor melankolino i nostalgino prisjea skonao u apokalipsi. Pozicija groteskne djelatnosti Mile Stoji je svjestan injenice da je pjesma nemona i uzaludna kad je rije o poslovinom mijenjanju svijeta, a ipak u svojoj poeziji ne bjei ni od politikih valera i svojevrsnog angamana. Sanjin Sorel je u jednom eseju lijepo ukazao na ovo svojstvo Stojieve poezije: "Mile Stoji ukazuje na jednu nemogunost, na jednu, mislilo se prolu, Adornovu misao o nemogunosti pisanja poezije nakon Auschwitza, a koja se, naalost, u svoj svojoj strahoti ponovo obistinila. Pisanje poezije u vremenu kad se jedinim pragmatinim poslom inilo pisanje osmrtnica u poziciji je groteskne djelatnosti." Stoji je svjestan grotesknosti te poezije i zbog toga se njegove ratne pjesme - kako kae Sorel - ne odlikuju pretjeranom brigom za poetike okvire. Upravo je pojava ove programske "nebrige" najizrazitija razlika izmeu dvije poetske faze Stojieve, nazovimo ih provizorno "prijeratna" i "ratno-poratna": razumijevanje uzaludnosti pjesnike rabote vodi Stojia ka naglaenijem isticanju poruke, te ka manjoj brizi za nain na koji se poruka saopava. Stojiu, meutim, ipak polazi za rukom da i kad je angairan ostane na prepoznatljivom terenu poezije. Jednostavno reeno: iako transparentnije nego ranije, njegove pjesme nisu manje pjesme. Prognane elegije reprezentativan su izbor iz dosadanjeg Stojievog pjesnikog opusa, neka vrsta male antologije najistaknutijih Stojievih stihova. Rije je, dakle, o djelu to u malom predstavlja jednog od nezaobilaznih aktera suvremene bosanskohercegovake poezije, pjesnika za kojeg je Veselko Tenera jo prije etvrt stoljea kazao da treba upamtiti njegovo ime. Onima koji Stojia poznaju samo kao novinara ove su pjesme najbolji i najkrai put u njegov pjesniki svijet.


Mile Stoji, pjesnik i (novinski) pisac: Ja sam onaj odisejski Nitko

Forum Nogomet Chat Srednja Bosna Iseljenitvo EX YU Politika Povijest Oglaavajte se Kontakt Pajdai ABCportal Artinfo.ba Grude Online irokiBrig Livno Online IN - Imotske Novine HercegovinaLive Ljubuki portal Posavski Obzor Posuje Online JabukaTV Ljubuski Info BItno.ba Glas Jajca Vitez.info SredinjaBosna.com Trai IN ENGLISH

Mile Stoji, pjesnik i (novinski) pisac: Ja sam onaj odisejski Nitko Kultura etvrtak, 11 Prosinac 2008 05:56 Mile Stoji - po roenju Hercegovac, a Sarajlija po Sport Zanimljivosti izboru mjesta ivljenja - jedan je od najveih ivuih pjesnika koji piu na hrvatskome jeziku. Iza njega su iroki i Igokea i Terapija brojne objavljene pjesnike zbirke, knjige eseja, tisue dalje bez seksom i tisue novinskih tekstova i gotovo sve pjesnike poraza nagrade koje su se mogle dobiti na ovim prostorima. Messi dva puta Bit e to lo s bijele toke i film o Steve Pie Ivica IKI Iniesta odveli Jobs-u Kolumne Moj prijatelj Laszlo Vegel je u jednom davnom tekstu napisao da KUSTURICA: PISMO upueno je cijela naa mladost bila tek jedan neuspjeli eksperiment. Ali mi SARAJEVU smo svi proivjeli po tri ivota. I godine koje dolaze ne mogu mi, da citiram Borisa Marunu, donijeti nita to ve nisam ivio, nita OHR ili EU to ve nisam umro..., kae Stoji. O ratu kao paravanu: - ivio sam vie od desetljea svog ivota u egzilu, u jednoj ureenoj i nama bliskoj europskoj zemlji, pa su mi stvari moda malo bistrije nego onima koji su ostali. Domovinski rat je, kao to vidimo, bio jedan paravan za pohlepu, dimna zavjesa, jedni su davali sinove, a drugi dobivali tvornice i hotele. I o tome se nemafile:///F|/mile stoji/index.php.htm[21.4.2012 18:30:28]

Aleja peksinluka Za njih su to sve vukojebine Sanjao sam


to vie rei. Socijalizam je per definitionem altruistian, dok je kapitalizam egoistian, ali egoizam je uvijek jai, pa prema tome i uspjeniji, tako je to u ljudskoj naravi. U nas je filozofija neoliberalizma uronjena u jednu tronu socijalistiku dravnu strukturu, koja curi po svim avovima. Ne moe se bogatstvo zaraditi na varanju drave, a onda najednom traiti da te drava zatiti. Pokojni Maruna mi je jednom u ali rekao da u Hrvatskoj drava titi samo gangstere i kurve. Ne moe se biti u dosluhu s mafijom, a uditi se kad joj postane rtva. O pustoj Bosni: - Vidite ovo kod vas s Pukaniem, ili ubojstvo ove nesretne Hodakove keri... Pa sjetimo se samo kad je ubijena obitelj Zec, ubio ju je istaknuti domoljub, tada hvaljen kao nekakav medijski Rambo, nije se politika ni javnost ba na to puno osvrtala, govorilo se rat je, Srbi su agresori itd. Ali kakve veze sa svim tim imaju nevino ubijena djeca, na pravdi boga pokoene obitelji? Sad kad je zapucalo po nacionalnoj eliti, zapomae se na sve talambase. U Bosni je situacija moda ak malo i bolja, unato divovskom kriminalu, jer ovdje stvar u rukama ipak dre stranci, protektori, europski policajci. Dodik u svakom svom intervjuu trai da ode visoki meunarodni predstavnik, a svakom svojim gestom dokazuje da on tu mora ostati vjeno. Bosna je ve sad pusta, gotovo sve lijepo i pametno i poteno iz nje bjei, ili je ve otilo. Ja sam se vratio. O povratku u svoj jezik: - Ja sam u Beu dvanaest godina radio na Univerzitetu i moda bih tamo i doivotno ostao, jer sam imao kakvu-takvu materijalnu sigurnost. Ali nervirala me pomalo ta pozicija polu-egzilanta, ovjeka ni tamo-ni ovamo. Granice moga jezika su granice moga svijeta, rekao je Wittgenstein, a ja nisam u etrdesetim imao snage toliko nauiti njemaki da bih na njemu mogao pisati. Uostalom, mislim da se nikad strani jezik ne moe nauiti bez odreene genetske mutacije, kako bi to rekao Ki. A s druge strane, moja supruga, koja je glumica, radila je u njemakogovornom teatru, i suoavala se s istim i jo veim problemima. Njena odluka da se vrati bila je za mene presudna. Svaki se dan bar po jednom zapitam jesam li uradio loe za sebe to sam se vratio, a onda ponosno zakljuim da nisam. Moda tu ima nekog mazohizma, ne znam. Mene u Sarajevu doivljavaju kao Hrvata, u Zagrebu kao Bosanca, a u Beu kao Jugoslavena, a ja sve to i jesam, ali niemu tome u potpunosti ne pripadam. Ja sam onaj odisejski Nitko. O nemjestu i nevremenu: - Sarajevo je grad u kome se meni dogodilo sve to se jednom ovjeku moe dogoditi - tu sam zavrio kolu, zaljubio se, zasnovao obitelj, zaposlio se. Tu sam objavio svoju prvu knjigu i mnoge nakon toga, tu sam upoznao mnoge sadanje i bive prijatelje, ljubio neke najljepe ene. Ja nisam vezan ni za jedan grad, meni je u Beu moda bilo ljepe, u Berlinu mi je najljepe, ali nisam najsigurniji da sam ja njima tamo ba i potreban. Ovakvih kao ja oni imaju da ih mogu lopatom zgrtati. Kao to nisam neophodan ni Zagrebu, imaju oni tamo dosta bosanskohercegovakih pisaca Hrvata i nemam dojam da su neto presretni zbog toga. Svaki ovjek ima tu nesreu da negdje mora biti roen, govorio je Andri,

file:///F|/mile stoji/index.php.htm[21.4.2012 18:30:28]


a ja sam roen u nemjestu i u nevrijeme, tako da se ponekad upitam kako je mogue da sam jo uope iv. Ja i u Sarajevu spadam u neku marginu, za hrvatske ljude na vlasti sam persona non grata, jer znaju da uglavnom ne odobravam njihovu politiku, za pojedine bonjake faktore ili sam prepredeni Latin, ili onaj koji se stalno neto buni i zakera, nezadovoljan je stalno Sarajevom, a dopustili smo mu da ivi u njemu... O Hercegovini, smrti i Sabaotovoj milosti: - Hercegovina je samo neko sjeanje, neki arhetip. To je moja literarna tema, neki Macondo, i tamo sam esto svraao dok su mi roditelji bili ivi. To je slika oca, gastarbajtera koji radi po njemakim gradilitima da bi fakultetski obrazovao troje svoje djece, slika majke koja nas je nauila da budemo blagi i ne osuujemo ni svoje dumane, a otila je kad nam je svima bila najpotrebnija. Kaem, otkad su oni umrli rijetko odem onamo. Hercegovci koje je Zagreb proglaavao herojima nikad nisu bili cijenjeni u mom zaviaju, ako je itko za njih i znao. Moji Hercegovci su Branko Mikuli, Matia Mlinarevi, Mak Dizdar, Ivan Krndelj, Zlatko Ugljen, anti, Gabrijel Jurki, Ilija Jakovljevi, A. B. imi... Ne mislim esto o smrti, pokuavam ivjeti kao slobodan ovjek. Iako praktino nisam religiozan, ponekad pomislim da sam uvrijedio brata, ovjeka, da sam bio strog prema neijoj vrlini, da sam bio ohol prema neijoj patnji. Ne zamiljam Boga kao strogoga suca, nego kao Bie koje prata. Rei u mu: Gospode, zna i sam kako je teko i zaguljeno bilo Mili ivjeti u ovom vremenu i prostoru koji si mu dodijelio, u ovom tvome krvavom bestijariju, i vjerujem da e mi se Sabaot smilovati. O hladnom svjetlu Bea: - U Beu sam proveo svoje najtee godine, ali je narav nostalgije takva da e one po svoj prilici biti najljepe u mom ivotu. Knjiga Via Vienna stoga mi je intimno jedna od najdraih mojih knjiga. Be me spasio od tadanjeg opeg sumraka i obasjao makar hladnim svjetlom, jer sam na miru mogao pisati, a da me nitko nee zbog tog ubiti. Poetkom rata bio sam nekoliko mjeseci u Zagrebu, gdje sam se osjeao kao stranac meu svojima, a to je najgori osjeaj. U Beu sam bio totalni stranac, predavao sam hrvatsku i srpsku knjievnost na Univerzi, a taj grad me fascinirao svojom oholom ljepotom, koju sam zavolio, tamo sam objavio i nekoliko knjiga. Prouavao sam staru knjievnost Monarhije, arhitekturu, stalno visio u kazalitu, otkrio mnoge tajne, ali i prozreo neke nae tradicionalne zablude, o emu piem u toj knjizi. O pisanju i nostalgiji, ili o pisanju o nostalgiji: - O meni su pisali ovo i ono, ali u vremenima pomuenim, knjievnost ima ipak neku zadau pamenja. Ja nemam iluziju da moje ili vae pisanje mogu to bitno promijeniti u svijetu, ali da bar ne dopustimo zlikovcima da nakon zlodjela na miru uivaju. Gottfried Benn je napisao da nakon rata nevini ljudi na svoja plea primaju grijehe zloinaca. A to se tie moje knjievnosti, od svih definicija najdraa mi je ona Charlesa Olsona da je moderna umjetnost samo borba za golo preivljenje... Iako uzaludno, nae pisanje ponekad ipak pomae ljudima da malo razbistre misli, jer puno se toga srui na lea tzv. malog ovjeka. A pisanje u novinama je za mene imperativ, jer novine su jedini medij koji dopire do ljudi u polupismenim dravama kakve su nae. Imao sam Pravila ponaanja na Poskok.info ilitiga po stranjski Disclaimer



povremeno nevolja kakve su anonimne telefonske prijetnje ili mejlovi, ali ni blizu toliko kao moji prijatelji Viktor Ivani ili Petar Lukovi, koje smatram idealnim novinarima i piscima. Jer ja nisam toliko talentiran ni hrabar kao oni. Ako me pitate o nostalgiji, ona je danas kao poast u svim postsocijalistikim zemljama, u Njemakoj to zovu ostalgija, enja za istonim socijalistikim drutvima. Cijela istona Njemaka ali za onim sustavom, za koga je jugoslavensko samoupravljanje bilo Amerika. Kod mene to i nije nekakav al za mladou, koliko potreba da kaem da mi ni u onoj mranoj zemlji ipak nismo bili kreteni, kako to neki danas ele rei.

blog comments powered by Disqus back to top


file:///F|/mile stoji/izdvojeno-kritike-opsirnije.php.htm[21.4.2012 18:30:29]

MEINUNGSMACHER MILE STOJI | Sarajevske Sveske

LanguagesB/H/S ENGSearch

Poetna Izdanja Izdvojeno Distribucija Aktuelnosti O Sveskama Kontakt Galerije U Pripremi Novi Broj Specijalna Izdanja Arhiva Sinan Gudevi

MEINUNGSMACHER MILE STOJISarajevske Sveske br. 03

Ne umijem kazati rata, no bilo mi je milo kad me je Marko Veovi, aprila 2002. zamolio da za Sarajevske sveske "vodim malo dnevnik". Eto, rekao sam sebi, sad malo ispii ova svoja putovanja po Italiji, ima zgodnih stvari u tim putovanjima, putopis kao dnevnik, to moe biti zanimljivo i drugima, pa i tebi samome. Na primjer, Napoli tavori ve treu godinu u drugoj ligi, a ima i po 60. 000 gledalaca na svojim utakmicama, opii kakve su te utakmice i ti gledaoci. Pa malo Salerna, malo Pistoje, malo Amalfija i eto ti etrdeset stranica. I taman krenem da zapisujem, kad se sve naopai. Ovo to dajem na objavljivanje posve je drugo od onoga to sam mislio da e taj dnevnik biti. 2. maj 2002. Drutvo se skupilo u Pistoji, na pjesniki susret, nazvan po stihu Marine Cvetajeve: Il cammino delle comete. Iz Ekvadora je stigao Jorge Enrique Adoum, iz Sjedinjenih Drava Lance Henson, iz Brazila Ldo Ivo, iz Portugala Ivo Machado, iz Britanije Vivienne Vermes, iz Francuske Chistiane Veschambre, iz panije ileanka Carmen Yaez, iz Rima panac Juan Vicente Piqueras, iz Ljubljane Toma alamun, iz Trevisa Paolo Ruffilli, iz same Pistoje je Giacomo Trinci. Nije doao Tadeusz Rewicz iz Krakowa, razbolio se, a Izet Sarajli nije mogao doi, jer je infarkt koji je imao prije tri sedmice uinio da mu ljekari zabrane svako putovanje. U deset uvee, usred veere, muziar Maurizio Carbone predlae e da popijemo jednu grappu za Izeta. Ispijamo je, poneko zatrai jo jednu, oponaajui Izetov nain naruivanja: "Per me una grappa, ma doppia"! U jedan po ponoi izlazimo iz restorana i na trgu ispred jedinstvene 'zebraste' crkve San Giovanni Fuoricivitas, te ulicom Panciatichi u kojoj je na hotel "Leon Bianco" skoro svako oponaa neku Izetovu vragoliju ili namorstvo. Razilazimo se po sobama. Mene je zapala petica na prvom spratu. U njoj je prolog novembra, na prvom susretu, sjeam se, bio Izet, ja sam bio u sedmici, a na drugom spratu je bio Josip Osti. 3. maj 2002. Sedam je ujutru, pada kia, ne trijezni se nebo. Moram vozom u Pizu. Od podne do pet je u Toscani trajk eljezniara, te sam uranio. Pisa, sa eljeznike stanice, pod irokim kiobranom, idem pjeice preko Arnafile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


prema Campo dei Miracoli. Svraam u konzorcij ICoN, (Italian Cultur on the Net), jedan od najudnijih univerziteta u dananjem svijetu. Ima ve osam mjeseci kako sam 'u jarmu' toga sveuilita, u eksperimetalnom studiju talijanske kulture i jezika preko interneta. Tri velike prostorije ispunjene kompjuterima, tridesetak mlaih ljudi sjedi za njima, glave sa tastatura ne diu. Alo, jeste li ljudi ili tastature, pitam ih. Ja sam ekran, veli jedna gospoica, ja modulo, veli druga. Ulazi direktor, hajde, velim mu, da se i rukujemo ovim kaipstima kad njima svaki dan jedni na druge klikamo miem. Ne, nego emo cijelom akom, dok nam nisu zakrljale. Pola sata ale i evo me na Campo dei Miracoli. Grozdovi pokislih turista, desetine ih pozira ispred Kosoga tornja, mnogi ispruili svoju ruku koju e fotograf tako usnimiti da na slici ispadne kao da podupire slavni cilindar Bonanna i Giovannija di Simonea. Baptisterij, grupe studenata, jednoj profesor pria o novom jeziku romanike umjetnosti, druga studira etiri etvrtasta pilastra i osam oblih stupova, trea statiku ulogu tankih stupova to podupiru loe i vanost lunih galerija koje izgledaju kao da nemaju ni poetka ni kraja. Jedinstvena Cattedrale di Pisa, "hram od mramora sjajna" djelo Buschetovo, koja genijalna graevina, kakva je sila bila ta Pisa! Slavna Porta di San Ranieri Bonannova, pa Pergamo Giovannija Pisana, sve je to ovoga popodneva opet predamnom. Kroz glavu mi odzvanja Petrarkin 35. sonet Solo et pensoso, i pi deserti campi, ko zna otkuda mi je doao sada. etiri po podne, idem da, prije no krenem eljeznici, jo jednom pogledam crkvu s june strane, kad se nebo opet provali. Vjetar mi polomi ice na kiobranu, pred hosterijama svuda guve, pred vratima sila svijeta trai da ue, ako se zaustavim pokisoh kao mrav. Uspijevam stii do Piazza Cavalotti, noge su mi ve mokre kao u planinskog pastira, ulazim u internet bar "Pl@net" na broju 3-4, unutra nikoga sem gospoe za barom. Daje mi espresso i karticu za kompjuter. Kadli imam ta proitati! Dvije poruke, jedna od Alessandra Iovinellija iz Rima, druga od moje Sanje iz Zagreba: umro Kiko! Od srca. Jue oko sedam popodne. Gospoa za barom, vidjevi, valjda, da me je neto debelo iz ekrana pogodilo, odmah donosi au vode i pita moe li mi kako pomoi. Molim je da mi dopusti da telefoniram. Zovem Sergia Iagullija u Pistoju. Sergio, umro nam Izet. Gospoa se prekrsti, stavi mi ruku na rame i cijelo joj se lice nekako izbora. Noooooooo!, zajeca Sergio. S, caro Sergio. I nemojte po mene dolaziti, za sat prestaje trajk, dok vi doete ovamo, ja u biti na pola puta za tamo. Pljuti kia, i iz neba i iz zemlje. Pred onim kompjuterom ispijam jo koji espresso, drma mi se u glavi. Gospoa nee da naplati ni telefon ni kafe ni internet. Iz torbe vadim i poklanjam joj Qualcuno ha suonato. Ona mrda ustima ponad korica: Idzet Sarajlik. Je li on taj koji je umro? Jeste, dobra gospoo, on je taj. Uvee, u Sala Gramsci uz samostan Svetog Franje, pred pet stotina dua, izlazi Sergio i poinje: "Dragi Pistojezi, danas popodne stigla nam je vijest da nas je sino u Sarajevu napustio onaj koga ste jesenas sluali u svome gradu i koji je i veeras trebalo da bude ovdje s nama, no nije mogao doi: na dragi Izet Sarajli. Umjesto njega, evo, da ujemo, njegove stihove s jednog od naih video zapisa". Kad se na platnu, u dnu pozornice, pojavi Izetova sijeda glava, itava dvorana ustane i prolomi se straan pljesak. To je navada italijanska: aplauz za mrtvoga. Toma alamun koji sjedi do mene, nagne se i veli mi: "Nevjerovatni su." Svi smo potpuno izgubljeni. Juan Vicente Piqueras plae, pristiu iz Bologne Alberto Masala i Fabiola Ledda, uli vijest na radiju, javlja se Eloy Santos iz Rima, zove Luis Seplveda iz panije, nekadanji sekretar Che Guevarrin Jorge Adoum bjei u hotel i zatvara se u sobu, Carmen Yaez je van sebe. Sino, im smo se sreli, predao sam joj kuvertu koju mi je za nju Izet poslao iz Sarajeva: kad je otvori u njemu bjee plakat za sarajevsku predstavu komada njenoga mua Seplvede Kako je maak nauio galebicu da leti. Spoznajemo da je ve u to doba Izet bio izdahnuo i da je grappa koju smo u njegovo zdravlje ispili bila prva grappa bez njega. I da je ono sve imitarenje Kikovih tikova i namorija bilo posmrtno. I da je ona kuverta s plakatom bila posljednja njegova kuverta za nas. Niko ne kree na spavanje, ko da zaspi. U etiri ujutru, u nekom baru, Juan Vicente ili neko drugi, pone Izetovu najdrau pjesmu, napolitansku Luna rossa. Kad doe ono Mille tazze 'e caf me so' bevuto, svi briznemo u pla. To je mjesto bilo Kiku najdrae. O koliko smo puta samo u Sergiovu Volvu putali CD Caetana Velosa i pjevali tu dragu strofu! Jedne noi, prije dvije godine, putujui iz Parme za Salerno, pjevali smo od jedan po ponoi, kad smo krenuli, pa do u jutro, u osam, kad smo se zaustavili ispred dragog hotela "Plaza" u Salernu. Pa barem petnaest puta je Kiko, meraklijski i nezasit pjesme kakav je bio, doviknuo: "A sad hajmo ovo: E 'a luna rossa me parla 'e te/io le domando si aspiette a mme,/e me risponne: 'Si 'o vvu sap/Ca' nun ce sta nisciuna!'" Bio je bio udesno muzikalan: leale su mu talijanske, eke i ruske pjesme. Od bosanskih najradije je pjevao Kad ja pojdo' na Bentbau. 5. maj 2002. U jutro, u pola osam, ispred hotela sjedam u alamunov auto, pravac Ljubljana. Toma vozi nenametljivo i lako, razgovaramo o Bugarskoj, o Americi, o junoslavenskom kulturnom prostoru, ali se svaki as vraamofile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


na Izeta. Ve u jedan po podne smo u Ljubljani. Toma me prati do pred voz, u kupeu nikoga, ni u oba susjedna. Cijeli je vagon prazan. Do Zagreba niti ko sa mnom niti ja s kim ijedne progovorih. Kod kue me pita moja kerkica Alja: "A tata, a je li bar ona vrana o kojoj mi je Kiko priao u Starom Gradu jo iva?" Vrana je bila pripitomljena i ivjela je s Kikovom tetkom Zejnom u Mostaru. Tetka je u svojim udovikim danima pticu nauila da pije kafu, i ak da progovori nekoliko rijei. Tako bi ta vrana, kad bi, prihvativi kandama naslon stolice postavljene uz rub stola, posrkala kljunom kahvu iz fildana, uvijek rekla: "Dobra!". Alja se nije mogla nasluati te prie. A Kiko nikada nije odbio njen zahtjev da joj pria o vrani koja kahvenie s tetkom Zejnom i da joj, ("Ali, Kiko, ba kao vrana!"), izgovori ono "do-bra". 7. maj 2002. U sedam ujutru dolazi Zlatko Dizdarevi. Sjedamo u auto, uspomene na Kika, na Italiju, na septembarski susret u planinama iznad grada s gramatikim lanom u imenu, L'Aquila, na koji Kiko nije mogao doi. "I bolje to nije doao", kae Zlatko, "zamisli Kike u onom restoranu u mjestu Ocre, veera pod Mussolinijevom slikom, a Mussolini mu ubio Eu!" Jeste to bilo tako: poveli nas, bio je tu jo i Petar Lukovi, poslije razgovora i itanja, na veeru u restoran, u to mjesto Ocre: lijepo, planina, sve pristojno, ne zna je li vie "cortegiano" ili "galateo", svi pitaju pa kako da Sarajli nije doao, mi odgovaramo kako se ne osjea neto dobro, i stvarno se nije dobro osjeao Kiko, veeramo, naruimo kafe, kad iza naih lea, na zidu, gore pod stropom - uramljen Duce! Zgledamo se, Pero u mene, ja u Zlatka, prijatelji Italijani ogoreni, ko li nam izabra ovaj restoran, no nam ga je dockan, veerasmo mi i kafu pod slikom Mussolinijevom popismo. Emir, tihi i "neprimjetno munjeviti" voza bosanske ambasade u Zagrebu, za tri sata i trideset i pet minuta iz Zagreba dovodi nas pred Narodno pozorite u Sarajevu. Komemoracija, govore Juraj Martinovi, Zdenko Lei, Boo Mati, Gradimir Gojer, Vehid ehi i Marko Veovi. Dvorana puna, svi obueni sveano, na galerijama se stoji. Prilazi mi Slavko anti i veli da u na groblju govoriti poslije gradonaelnika, a prije Vlatka Doleeka. Ja, Slavko, ne mogu govoriti, mnogo sam ti alostan, nisam ni znao da ste me uvrstili u govornike, nisam ni pripremio nita. Mislio sam, veli, da su te ve obavijestili o tome. Niti me je ko obavijestio niti sam ikako spreman da na grobu Izetovu govorim. Prije pola godine ukopao sam majku, jedva sam preivio taj dan, a danas, kad mi Kika budu kraj Mikice poloili, trae da jo na grobu govorim. Drim se dobro dok govore gradonaelnik Hamamdi i Vlatko Doleek. Ali kad glumica Vesna Mai krene s Kikovim stihovima Kako e Sarajevo bez mene, posve potonem u pla. Nepoznat jedan ovjek, sav zarastao u bradu, prie mi, zagrli me lijevom rukom i apne: "Mi Vas mnogo volimo". Ta me rije toliko presjee, da mi odnese pla kao rukom. Poslije govori Josip Pejakovi, opet sam dobar. Na nebu ni Sunca ni Mjeseca, nekakva oblaina i sparina, odnekud mi prie Tamara, veli, idemo sad malo kui, do kue ne znam kako smo doli, u kuu ulazim zajedno s Nenadom Velikoviem, tamo ve puno ljudi, u sobi Izetovoj upoznajem ve legendarne suprunike Hrz, Dietera i Lotte, stigli iz Mnchena. "Evo", veli Dieter, "trebalo je da ga ukopamo, pa da se upoznamo". S Dieterom sam se nekoliko puta samo uo telefonom, za vrijeme rata. Kiko ga je bezmjerno volio i slavio njegovu vjernost i iskrenost. Tamara nam pokazuje kadu u kojoj je nala Kika, kad se vratila iz etnje. Ostavila ga je bila s troje Poljaka, jednom prevoditeljicom i dvojicom novinara, i izila s Vladimirom u etnju. Po svoj prilici se bio nagnuo da opere ruke nad kadom, te kad je poao da pusti vodu iz slavine, pogodilo ga je, i sruio se u suhu kadu. Uz njega nije bilo nikoga, jer su gosti iz Poljske ranije zavrili posjetu i otili. 12. maja 2002. Zove me nekoliko ljudi i svaki pita jesam li proitao ta o Izetovoj smrti pie, svaki opet veli, "u onim tvojim Danima". Svi su ogoreni na list koji su smatrali za pristojan, a oni stroiji za manje nepristojan meu drugim listovima u dananjoj Bosni i Hercegovini. Kako nisi, veli mi G., to ti je objavljeno jo u etvrtak, da ne zakasni na Dan pobjede nad faizmom. Odem na internet i vidim: Dani broj 256, s datumom 10. maj 2002, na naslovnici ama ni slova o Izetovoj smrti, trljam oi, ama nema nita, onda stignem do strane 13, do rubrike "Fokus", a u ovoj, u podrubrici "Linost u fokusu", naem ovo: IZET SARAJLI Iako se ova rubrika uglavnom bavi ivima, ovaj put namjerno inimo iznimku - posveujemo je ovjeku koji je umro. Djelo Izeta Sarajlia (1930-2002), naime, ivjet e dugo poslije njegove fizike smrti, njegov duh e se javljati kroz stihove koji su otisnuti ne samo u kolskim itankama ve i u pamenju generacija. "Sad bi bili oevi, sad ih vie nema", rijei su antologijske pjesme posveene Sarajlievoj generaciji, nastradaloj u Drugom svjetskom ratu, ali ti stihovi i danas zvone kao memento za drugu generaciju, generaciju sinova, iju je smrt autor takoer bolno doivljavao u svojim poznim godinama. Stihovi su vraija rabota - estofile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


nadmae i vrijeme i osobu samoga svoga tvorca. Izet Sarajli ponikao je u prvoj poslijeratnoj generaciji bosanskih literata, inspiriranoj idejama komunistikoga internacionalizma i socijalistike revolucije. Pjevalo se tad po ruskome obrascu - iroka slavenska dua opijala se, prema obrascima Makarenka i Todora Pavlova, vjenim ekstazama, slavei pobjedu Velike Ideje, u sjenci koje e sam Staljin pobiti preko deset milijuna nedunih ljudi. Meutim, mrana suma, nalije toga staljinskog zanosa, nije smetala mnogim znaajnim pjesnicima - Aragon i Neruda, primjerice, nastavili su pjevati ode staljinskome komunizmu i nakon otkria krvavih gulaga, kao da se nita nije dogodilo. Slino je bilo i sa Sarajliem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajli je nastavio marirati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva. Poetkom ezdesetih doivio je prve neprijatnosti s politikom. "Antistaljinistiki staljinizam" nije bio oduevljen njegovim stalnim isticanjem bezgranine ljubavi prema Sovjetima, niti njegovim jesenjinovskim nadahnuima, pa je pjesnik bio javno ukoren od svojih dojueranjih drugova - revolucionara. Voleti Rusiju pametno nije, to poznato je ak i cvrku. Ako elite stii do penzije, radije volite Staru Grku, bio je Sarajliev rezignirani odgovor generaciji, ali ekstaze su se nastavljale. Ostao je Jugoslaven - ekavac i u vremenima kad je bilo jasno da e tako zamiljeno jugoslavenstvo doi glave upravo njegovu narodu. Zbog ljubavi prema Rusiji bio je naroito omiljen meu srpskim nacionalistikim piscima, koji su ga slavili kao nestora. On je tu ljubav uzvraao netedimice, posveujui stihove Rajku Petrovu Nogi, Radovanu Karadiu, Nikoli Koljeviu, Slavku Leovcu, ni ne slutei da e mu ti oboavani subjekti pod kraj ivota tu ljubav uzvratiti granatama i kurumima. Jedan od tih "pjesnikih" hitaca ranit e ostarjelog i osamljenog pjesnika usred grada za koji je ponekad anegdotalno tvrdio da se zove po njemu. Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izraavale su duboko razoarenje religijom iji je cijelog ivota bio fanatini vjernik. U brojnim izjavama i intervjuima nakon rata bio je prilino dezorijentiran - ekstaze su prole, ostale su ruevine. Ljepota je ostala u pjesmama. Grmio je protiv nacionalista, alio za starim i prolim, ruio suvremene medije, podsjeajui na vremena u kojima su pjesnici izlazili na naslovnicama novina. Bio je najprevoeniji jugoslavenski pjesnik, slavljen manje od kritike nego od publike, pred kojom je satima recitirao, spominjui esto svoje milijunske tirae u bivim socijalistikim zemljama. Ostale su samo himere. Ostali su, zapravo, tek Bonjaci, kojima je pripadao i Sarajevo, koje mu je po drugi put nesebino dodijelilo svoju najveu nagradu. Vrijeme e izrei definitivni sud o njegovim stihovima, no ve je sad jasno da e oni ostati kao spomenik revoluciji i ljubavi, svjedoanstvo o vremenima kolektivnog zanosa kad je izgledalo da se ta dva pojma meusobno ne iskljuuju. Pitam, preko kompjutera, Vildanu Selimbegovi, glavnu urednicu, da mi, kao svome prijatelju, pa i kao autoru nekoliko priloga, pisanih na njen poziv za list, kae zato je dopustila da takav tekst izie u listu. I piem joj je da je onaj ko je ovo sastavio ovjek vrlo pokvaren. Odgovara mi Vildana, preko kompjutera, vrlo smueno, u dvije reenice i moli me da prijateljstvo drimo podalje od novinarskih poslova. Kako, bona Vildano, ja te nita ne razumijem, boli me trbuh!? U utorak, nakon to smo ukopali Izeta, vrativi se s groblja, sjeo sam, s Feridom Durakovi, Nenadom Velikoviem i Zlatkom Dizdareviem u Inat-kuu uz Miljacku, naprama Vijenice. S nama je bila i Vildana. Svi u onoj izgubljenosti, onoj svedenosti na ono neto najmanje, na ono to samo za sebe kao da ne moe postojati pa trai drutvo, da se razgovorom uspostavi veza s moranjem da se ivi bez nekoga za koga nam se inilo da ga ne moe nestati. ta je bilo s Vildanom s utorka na srijedu, pa da ovako sramotan prilog izie u listu kojemu je glavna urednica? Ogorenje koje me zbog takvog "nekrologa" dva dana nakon ukopa pjesnika spopalo, ne prolazi me nikako, no mi se ini da se pojaava. Dvojica prijatelja, jedan iz Zagreba, jedan iz Sarajeva, vrlo oprezni ljudi, nepoznati jedan drugome, vele mi kako je autor teksta Mile Stoji, lan urednitva lista! I jednome i drugome velim da to ne moe biti. A onome iz Sarajeva jo velim da bih se ja i na svoju djecu zakleo da Mile Stoji ne moe biti autor te sastavotine. Ja da sam na tvome mjestu, veli mi, ne bih se kleo. Ja mu velim da je Stojiev tekst onaj u podrubrici "Rije u fokusu" onaj o rijei duhan, to je odmah ispod podrubrike "Linost u fokusu", a on e mi evo ovo: "Taj o duhanu i jeste i nije Stojiev, a ovaj o Izetu ti je sigurno njegov!". Veli li, pitam, velim, odogovara. "E ja velim da nije!" - "E dobro, Sinane, vidjee da jeste, pa e me zovnuti da mi to jesne". "Ma Stojia znam dvadeset i pet godina, ma nema te sile koja bi me uvjerila da je on mogao sjesti za kompjuter, sjesti, razumije li ti mene, sjesti, pa onda sastaviti takav tekst, pa ga onda, jo uvijek sjedei, sastavljena proitati, pa mu zareze udarati, i onda ga jo poslati na objavljivanje!" - "Dobro, Sinane, da si ti meni iv i zdrav". A kako moe Stoji napisati biljeku koja je od prvoga do posljednjeg sloga pusta truarija i gola la? Ni jedna jedina reenica u toj sastavotini nije istinita. to je i stilski napisana nepodnoljivo loe dodatna jefile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


odvratnost. A na ovu dodatnu odvratnost dodatna je jo jedna: potuljena zluradost i sirovo zadovoljstvo autora to je pjesnik umro. I to sve dok sa sljemena grobnoga pjesnikova jo sipi onaj najgornji prah jer se jo za humku nije primio! Nikada od Izeta nisam uo runu rije o Stojiu. Sa Izetom sam posljednjih godina proveo dosta vremena, to na putovanjima po Italiji, to u Starom Gradu na Hvaru, to u Zagrebu, to u Sarajevu. Ne sjeam se da smo ikada Stojia u razgovor uzeli. 20. maja 2002. U broju Dana, od 17. maja, u rubrici "Reagiranja" nalazim ovo pismo itaoca Mahmuta Maia, naslovljeno "Prever sa Miljacke": Hvala vam to ste iznimno rubriku "Linost u fokusu" posvetili Izetu Kiki Sarajliu. Dva dana nakon Kikine sahrane objavili ste pomenutu rubriku. Reagovali ste vrlo blagovremeno. U rubrici-nekrologu (svjesno ili ne) zapostavljen je princip: "De mortuis nihil nisi bene" - o mrtvima samo dobro. Da bi se potovao taj princip, potrebno je preutjeti pogdjeta, da bi se jae istakla vrlina i lijepe osobine onog za koga se pie i da bi se jae naglasio nedostatak koji e se u naoj sredini pa i ire osjetiti njegovim odlaskom u nepovrat. Ja sam na komemoraciji u Narodnom pozoritu sasluao pet govornika (Zdenko Lei, Juraj Martiovi, Vehid ehi, Gradimir Gojer - oni su govorili ispred organizacija) a samo je Marko Veovi govorio u svoje ime. Na grobnom mjestu govorili su jo Muhidin Hamamdi i Vlatko Doleek. Svi su oni isticali privilegije Sarajeva da je u njemu ivio pjesnik koji je svojom poezijom obezbijedio mjesto meu velikanima i u nezaboravu. Stoga ne bih mogao prihvatiti da se spominju Noge, Koljevii, Karadii i Leovci u posmrtnoj besjedi Kiki. Jedan knjievnik ga je nazvao Prever sa Miljacke istiui da je "grad Sarajevo pjesnikov monument, dok kao lenta preko njegovih grudi ubori Miljacka kao to Sena umi u Preverovom stihu". Nikakva objanjenja vie od Vildane, nita. Dobro pamtim, a pamti i Vildana da me je uvijek, kad bi god ta vano imalo da se javi o Izetu, zvala iz Sarajeva i molila da zamolim Izeta e da pristane na razgovor za Dane ili da dade neku izjavu. I ja bih ga uvijek zovnuo i zamolio da to uini. I on bi uvijek uinio. Evo, razgovor koji je za broj 233, od 23. novembra 2001, s njime vodio Ahmed Buri (vidi na internetu: (http://www.bhdani.com/arhiva/233/intervju.shtml) tako je uprilien. Dva-tri put mi se Izet poalio kako Dani njega ne vole, kako ga povremeno znaju ucvijeliti bilo u zasebnoj biljeci, bilo da se o njega "ofrnjaju". Jedna od tih "frnjotina" je i ovaj komentar redakcijski na intervju koji je s pjesnikom vodio Zlatko Dizdarevi iz broja 159, od 16. juna 2000 (http://www.bhdani.com/arhiva/159/inter.htm) Izeta Sarajlia ili vole ili ne vole. Njegova poezija lijepi se za due konvencionalnih romantika, drugi je smatraju patetinom posvetom onim krajevima ljudskosti koji destilirani Sarajlievim rjenikom uope i ne postoje. No, nakon svih uspjeha i neuspjeha, zvjezdanih kritika i bacanja u prainu, Izet Sarajli u razgovoru sa naim suradnikom pravi hommage svome socijalistikom vremenu, i sa razoarenjem i dozom rezignacije saopava sud o nadolazeem vijeku lienom vrijednosti: to me ne zanima! Izet je ovu biljeku smatrao vrlo zlobnom: "Pogledaj samo ovaj kurziv svome: to kao da e ih neko razapeti to me objavljuju! to mi ne kau prije da e mi smjestiti, pa da ne priam udaba. Ja s njima iskreno, oni meni podmuklo" govorio bi. alio mi se i da je u jednom od brojeva Dana objavljena i biljeka o tome kako je vrhunac duha Izeta Sarajlia u tome to je prebrojio drvee na Vilsonovu etalitu u Sarajevu! Ja tu biljeku nisam nikada vidio, no sigurno je objavljena, Kiko nikada nije lagao! Tu zategnutost je znala i Vildana, stoga bi me i zovnula e da na njega utiem kako bi pristao na razgovor. 12.oktobra 2002. Dvoje ljudi iz redakcije Dana, u razna doba dana, u Sarajevu, jedno u restoranu hotela "Hondo" na Bjelavama, ujutro, a drugo u kafiu "Art", u kasno popodne, nezavisno jedno od drugoga, a bez moga pitanja o tome, vele mi da je onaj tekst u "Fokusu" e ba sastavio Mile Stoji! Nije mogue, zakocehnuo sam se oba puta. E jeste, bogami ga je on napisao, lan je redakcije, a mi, zna kako je u novinama, ne itamo ba svaki tekst kolega iz urednitva prije no to izie. Kad sam doao sebi, pitao sam i jedno i drugo: Pa dobro, a slaete li se vi s onim to tamo pie? Jutarnji mi je odgovor bio: "Ja ne. Ali Stoji ti je kod nas zaduen za knjievne stvari. Mi drimo da je on tu kompetentan, i kako da ti kaem, on tu ima blanco". Veernji pak odgovor, onoga urednika koga sretoh u kafiu "Art" bio je u rije ovakav: "Zna, malo se slaem, a malo i ne slaem". A ne valja ti posao ako se s onim tekstom slae imalo, rekoh mu. Kanite se vi onoga teksta, no napiite neto da se barem malo operete, ne valja vam to. A odgovor mi stie ovaj: "ta sad ima pisat? Sad je kasno. ivot ide dalje!". Dane od maja mjeseca vie nisam imao u rukama niti ih itao preko interneta. Nekoliko ljudi iz Sarajeva kojifile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


list redovno itaju kau mi kako je pismo itaoca Maia, u reenome listu, posljednje pominjanje pjesnikova imena sve evo do danas. Onaj prijatelj sarajevski koji mi je u maju jo rekao kako je Stoji autor otunoga teksta, ve u pono, u restoranu "Pod lipom", bez ikakva osjeanja pobjednikoga zbog onoga to mi je prorokovao da u saznati, pita me a itam li ja, inae, Stojieve tekstove. Slabo, velim mu, skoro nikako. "E proitaj ih malo", veli mi, "pa e vidjeti da se u Stojiu krije napada na mejta Sarajlia". Stojieve novinske tekstove jedva da sam itao. Pokuao sam nekoliko puta, no ne znam da sam koji do kraja proitao. Naiao bih, u pravilu, vrlo brzo na kakav ili nedokaziv podatak ili na kakvu olaku tvrdnju, pa bih odustao. No, hajde, pusti ga, mislio sam, nije Stojiu ivot lak, rastrgan izmeu Bea i Sarajeva, izmeu Hercegovine, Hrvatske i Bosne, a za novine pisati tee je no da ti svaki dan posred hrbata izraste grba. Nema mi, dakle, druge do pogledati ta to Mile Stoji po novinama pie. Da vidim ta se to zbilo sa Stojiem, koji me je davno, u jesen 1977, isti dan kad smo se upoznali, za jedne zajednike beogradskosarajevske fakultetske ekskurzije, u manastiru Tronoa kraj Tria, odmah prozvao svojim "istonim bratom", i odmah mi rekao kako misli da su moji stihovi dobri, ali da su njegovi bolji. Meni se ta iskrenost mnogo svidjela. Imam i jednu sliku sa Stojiem, kraj esme u Tronoi. ta je to od njega postalo pa da uzmogne najprevoenijem bosanskom pjesniku svih vremena i jednom od najvoljenijih Bosanaca u dananjem butum dunjaluku tako oskvrnuti grob prije no to je i klica trave iz njega pojmila da nikne? A sve to jo znajui i za moju iskrenu vezanost za Izetovu sudbinu i potovanje prema njegovim stihovima. Ako je to Mile Stoji mogao napisati, e onda se ono to me je nekada nazvalo svojim "bratom istonim" vrgnulo u neto emu ime nije lako nadjenuti. Valja mi, dakle, po nevolji, pretraivati po internetskoj arhivi Dana, u rubrici "Rije u fokusu" (od sada skraujem u RF), i pratiti ta Stoji pie u redovnoj i izdanoj rubrici "Caf Nostalgija" u Feral Tribune, to u biljeiti CN . U ovim dvama listovima Stoji, koliko mi se ini, pie i redovno i na dosta. Raunam da e mi dvadesetak tekstova njegovih biti dovoljno da nainim corpus za istragu. Kad sam tako odredio, postavljam i i tri pitanja na koja mi njegovi tekstovi moraju dati odgovor: prvi, lae li Stoji u svojim tekstovima; drugi, pravi li se Stoji da neto zna, a da to za ta se pravi da zna, zapravo ne zna?; tree, je li Stoji sklon da o stvarima koje se dese danas, govori odozgo, to jest, kao da su se desile davno nekada, odnosno je li on taj lumen koji na ono to je bilo jue moe bacati pogled za onomlani? Ovo ovako postavljam, jer elementi za ove zahtjeve proizlaze iz onoga to stoji u alosnom tekstu u RF. 15. oktobar 2002. Sva bi se tri pitanja mogla smjestiti u jedno: Je li Stoji laov? No kako je pitanje lai krupno pitanje, bolje ga je ralaniti na sitnija. Ako se poe od definicije lai koju postavlja prvi teoretiar lai Aurelije Augustin, a koji veli da la jest iskaz kazan u namjeri da prevari (mendacium est enuntiatio cum voluntate falsum enuntiandi) i ako se prihvati lingvistika interpretacija ove definicije prema kojoj se lai izriu vie reenicama nego rijeima, onda lai u napisu povodom smrti Sarajlieve u Danima sadri svaka reenica. Ovo "svaka" ne velim stoga to je "lai prepun svijet" i to je, prema onome stihu iz psalma, svaki ovjek sklon lai (omnis homo mendax), ve zato to je struktura veine reenica iz teksta koji vrijea pjesnika Sarajlia takva da zahtijeva posebnu studiju, to za ove biljeke neu initi. Stoga izdvajam tri jednostavne lai: Prva: Sarajli nikada nije spominjao svoje "milijunske tirae u bivim socijalistikim zemljama". Sarajlieve knjige nigdje i nikada nisu imale "milijunski tira". Najvei tira imala je knjiica njegovih stihova na ruskom jeziku, oko 50 hiljada, to je bila uobiajena naklada za pjesnike knjige u Sovjetskom Savezu. U tekstu stoji da je "svoje milijunske tirae" pjesnik spominjao "esto". Sarajli nikada kod mene nije pomenuo nikakav svoj "milijunski tira". Raspitao sam se kod svakoga koga znam a ko je odavno bio blizak s Izetom, ili ko je s njime ee sjedio ili prisustvovao njegovim itanjima stihova. Niko nikada nije uo da je Izet pominjao ikakav svoj "milijunski tira". Prilog esto pojaava la. Druga: Sarajevo nije Sarajliu "po drugi put dodijelilo svoju najveu nagradu". Sarajli je samo jednom dobio estoaprilsku nagradu grada Sarajeva, i to 25 dana prije smrti. Za Jugoslavije je dobio republiku, bosanskohercegovaku Dvadesetsedmojulsku nagradu. Kako se u tekstu spominje najvea nagrada, da bi tvrdnja bila istinita, nagrada bi morala biti ista. Budui da meu nagradama pjesnikovim nema nijedne koju je dobio dvaput, iskaz je laan. Trea: iskaz sadran u prvoj reenici teksta je laan. Glasi: Iako se ova rubrika uglavnom bavi ivima, ovaj put namjerno inimo iznimku posveujemo je ovjeku koji je umro. Ako se rubrika uglavnom bavi ivima, onda je nastavak "ovaj put namjerno inimo iznimku..." apsurdan. Prilog uglavnom iskljuuje singularitet injenja iznimke. Iskaz je besmislen i u podsegmentu koji sugerira prilog namjerno: kako rubrika, koja je u pravilu posveena kakvom verceru, lopovu ili zloincu, a najednom biva posveena umrlom pjesniku, ovome potonjem moe biti posveena drukije ako ne namjerno? Besmislen iskaz kazan s namjerom dafile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


obavijesti jest la. Lano znanje i pravo neznanje sadre sve reenice. Najprije je lano umijee pisanja autorovo. Tekst in casu substrato pokazuje velik misaoni i izraajni nered, u kojemu se nita ne dokazuje a sve se tvrdi s namjerom da bude nametnuto kao nesporno. Jedan od primjera jeste "ruski obrazac za pjevanje" Makarenka i Todora Pavlova. Na kakav "ruski obrazac" autor misli posve je nedokuivo: ne sadri ga ni jedna od velikih enciklopedija ( ni Britannica, ni Italiana, ni Larousse, ni "Leksova"), ne pronalazi ga nijedan pretraivaki motor na internetu, a autor ga pominje kao da je neto to je svakom poznato. Anton Semjonovi Makarenko (1888 1939) bio je sovjetski pedagog, autor Pedagoke poeme, osniva kolonije za naputene maloljetnike. U prevaspitavanju ovih posljednjih primjenjivao je rad i uenje. A Todor Pavlov nije bio ni Rus, ve Bugarin, autor teorije odraza, filozof, koji se u naim krajevima dodue prouo i po tekstovima protiv Dijalektikog antibarbarusa Krleina, u kojima je drao stranu Zogoviu (vidi tri njegova lanka u zagrebakom asopisu Knjievne sveske, br. 1, 1940.) ali da je Izet Sarajli imao veze sa nekakvim "ruskim obrascem" Bugarina Pavlova, ili da je ovoga ikada itao, to je, ja mislim, ne samo nedokazivo, ve i ni od kojega uha na glavi pozemljarskoj uto i uveno. S Izetom sam probdio poprilian broj noi razgovarajui o knjigama: pa smio bih se zakleti da znam skoro svaku knjigu koju je proitao. Todora Pavlova nikada nije pomenuo, nikada. Dalje, reenica Pjesme koje je pisao tokom agresije na Bosnu izraavale su duboko razaarenje religijom iji je cijelog ivota bio fanatini vjernik, pokazuje da autor nije itao pjesme Sarajlieve pisane "tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu". No budui da je autor, kako se vidi, sklon laganju moda ih je i itao, pa lae. Trea je mogunost da autor i ne razumije ta te pjesme u sebi imaju. U svakoj od ovih mogunosti ispada laov. Ne samo to je rije religija uvodena u tekst bez razloga, jer Izet nije bio religiozan ovjek, ve je i rije razoarenje netana. Ako pod religijom autor, pretpostavimo, misli na komunizam ili neto to smatra bliskim tome, onda bi razoarenje trebalo biti, dakle, u tu "religiju". Izet je bio iskren antifaista i do svoje smrti iskren ljeviar. Njegovo uvjerenje je bilo dakako komunistiko, ali u njemu nije imalo niega religijskoga. Religioznost podrazumijeva transcendentost, obrednost. Izet je iz Partije iziao davno prije rata u Bosni, pa ako je kakvo razoarenje i imao, ono je, moda, moglo biti samo u Partiju, a nikako u ideju. Posebnu logiku nekorektnost proizvodi tvrdnja da je pjesnik bio "cijelog ivota fanatini vjernik" te "religije". Kako neko moe biti razoaran u svoju religiju, a biti joj cijeloga ivota fanatino odan? Izet je Sarajli bio radostan i njean ovjek, raspjevan, drueljubiv, ponekad namorast i nemogu kao kakvo dijete, ("kao mazgino dijete"), odan svojoj eni kao albatros, odan svojim prijateljima, iskren i neposredan. Fanatici ne pjevaju po cijelu no napolitanske i eke pjesme u autu, no su namrgoeni, opasni, nepovjerljivi, otimaju avione, gaze tenkovima djecu, bacaju bombe u dvorita ambasada. Kiko fanatik! Onaj to me je prvoga februara 1998. u pola etiri u noi zovnuo iz Sarajeva i jeknuo mi u uho: "Sinane moj, umrla mi je moja Miki. Evo mi je ovdje, jo je topla i lijepa mi je, jedina moja Miki!" Ma ne mogu vie, ono tree pitanje u ostaviti za posebnu priliku, dosta je za ovaj dnevnik i ovo, i predosta. 16. oktobar 2002. Po odgovor na prvo pitanje mi nije trebalo daleko ii. Nalazim ga u CN, od prije etiri dana, od 11. listopada 2002. Pie, dakle, Mile Stoji kako je dobio poziv od urednika nekakva lista za koji pie e da, o troku lista za koji, veli, godinama pie, ode u Frankfurt na Majni, na onamonji sajam knjiga. Pa veli Stoji da on na taj sajam nee ii, jer da je tamo, osim to je sve skupo, situacija alosna na junoslavenskim knjigoizlobenim tandovima; da ne moe ii na taj sajam, jer je u Bosni objavljena knjiga protiv Andria, jer se na tandovima pije pivo i naps, i jer niko od tih predstavnika junoslavenskih ne govori strane jezike. I tako to, nee on tamo ii, no se uredniku zahvaljuje za poziv, to jeste, kako veli "za prijedlog". Tako Stoji. A ja sam, dvije godine ranije, za jedinoga svoga boravka na reenome sajmu knjiga u gradu Frankfurtu na Majni, Stojia posred tih junoslavenskih tandova sreo i proveo skoro cijelo jedno popodne s njime. Zajedno smo sluali Tadeusza Revicza i Karla Dedeciusa u prepunoj sajamskoj hali broj 3, posveenoj Poljskoj. Pa me je Stoji odveo i na tand svoga austrijskoga izdavaa Drave iz Klagenfurta, meu knjigama je bila i jedna Stojieva, Fensterworte, dobio sam je i na poklon od izdavaa, ima i podnaslov "Ein bosnisches Alphabet". Na tome tandu smo popili i pokoji naps. Te je godine, i to ve ohoho, u Bosni bilo izilo mnotvo lanaka i ta i druge knjige protiv Andria, i ve se bilo punih naravnilo devet godina od kako je srueno u Bosni bilo poprsje Andria Iva, no se bogme po tandovima junoslavenskim pilo pivo i pio naps i milio je po tandova tih svakovrsni junoslavenski pisac i polupisac i podetnik i doustaa, doministar ovoga i onoga, svakojaki izdava knjiga blijeda sloga, knjiga vrlo slinih fotokopijama. Nisam neto zapazio da se Stoji u tom svijetu osjeao loe, niti mi se na ta poalio u Frankfurtu na sajmu Stoji. Nisam pametan koja bi to moralna greka bila otii na franfurtski sajam knjiga, a ispravno i moralno bilo ii u Bosnu, gdje je, jelde, sruena bista Andriu i objavljena protiv njega knjiga.file:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


Ili: ta ima moralnoga u tome htjeti doi na "Interliber" u Hrvatsku, u kojoj se rasprava o prevoenju Andrieve ekavice na isti horvacki jo nije zavrila, a ne htjeti poi na sajam knjiga u Njemaku? Za potrebe teksta Stojiu treba da stvarnost sloi tako e da bi mu se poklopila s tekstom. On se u tome slaganju slui i ovim i onim. Bez ovoga i onoga ovakvoga kakav je, njegova teksta ne bi bilo. Mene ne zanima lae li Stoji u svom svakodnevnom usmenom ivotu, zanima me lae li napismeno. Iz svoje odbijenice da na ponudu neimenovanoga urednika neimenovanoga lista bude gost na sajmu knjiga u Frankfurtu vidi se da su njegovi razlozi izmiljeni i neiskreni te su nuno lani. Onima koji bi mi ovdje prigovorili da je pitanje vee no to ga ovaj primjer moe osvijetliti, reu u da i najvei teoretiar lai Aurelije Augustin veli da je la krupno pitanje (magna quaestio est de mendacio), ali i veli da oni koji su dobri ne lau nikada, to jeste podnipoto. Numquam mentiantur boni! U svome ispovijedanju frankfurtskosajamskome Stoji jo veli da je za dvadesetak godina, koliko ide u Frankfurt, on tamo uvijek poluilegalno. ta pod time podrazumijeva, to sami vrag ne moe odgonetnuti. Ako pretpostavimo da nije krivotvorio paso za ulazak u Njemaku ili barem ulaznicu za sajamsku izlobu, onda ne znam ta bi moglo biti poluilegalno u njegovu boravku u Frankfurtu. Moda to to ne spava u hotelu u centru grada? Jer se u tekstu ali na visoke cijene hotela, pa mora ii u Hanau da prespava. Onda su skoro svi posjetioci Sajma poluilegalci, sva ona sila pustih njemakih i francuskih studenata to paze na svaki novi, samo to je toga, valjda, jedini Stoji svjestan. A to bi Stoji pa morao ii na tandove junoslavenske? Pa neka ide na njemake i engleske i francuske i talijanske, tamo se ne pije naps, tamo se govore svjetski jezici. Pa odatle bi mogao napisati neto za taj list koji ga tako tedro asti putovanjem u Frankfurt. To bi ba bilo zanimljivo za napaeno itateljstvo toga lista. italac ima utisak da je neimenovani urednik astio Stojia putovanjem na sajam knjiga u Beograd, pa da on tamo ne bi putovao, jer jo jelde "nije vrijeme za Beograd". Iz samo jednoga teksta Stojieva vidi se da je Stoji sklon takvom pisanju koje se u junim dinarskim krajevima zove splainarenje, a ovo se sastoji u lakoj upotrebi tekih rijei. Ovaj je tekst primjer za pusto kolumnistiko truanje, te se ve u njemu nalazi dosta elemenata koji se nalaze i u alosnom tekstu povodom Izetove smrti. Ve se iz njega moe dokuiti da Stoji nije dalek ve blizak pisanju onakvih sastava. 6. decembra 2002 Meu leksikim karakteristikama koje me zanimaju vana mi je rije himera. Ona ovdje uvodi Bonjake u govor, jer je "ljepota ostala u pjesmama", a pjesniku su preostale samo "himere", a onda su mu preostali jo "samo Bonjaci kojima je pripadao". A gdje su ti Bonjaci onda kad treba pjesnika ukopati? A koliko je Bonjaka govorilo o Izetu na komemoraciji, to se autor ne pita. Njemu je kanda milo da turi rije himera. Evo je nalazimo kod Stojia u RF, na malom prostoru, na dosta mjesta (http://www.bhdani.com/arhiva/121/fokus21.htm#rijec) : Ljudi koji su desetljea proveli kao politiki emigranti, u glavi imaju himere, kaze poljski pisac Slawomir Mroek. Jedna od najveih himera je himera domovine. U ime te himere oni bacaju bombe po aerodromima, robnim kucama, ambasadama njima mrskih drzava. Ali, te eksplozije uglavnom su manifestacije njihova osobnog oaja i nemoi zbog injenice da su stranci, i da ce umrijeti kao obino emigrantsko smee. Himere ima Stoji na mnogo mjesta, izbrojao sam ih, samo u ovome to sam prelistavao, dvanaest. Dva primjera navodim, oba iz CN: prvi, 18. listopada 2002: "himera vremena", drugi, 7. oujka 2003: "ta himera koju je Tito gradio". U ovom posljednjem tekstu ima potvrda i za sintagmu "antistaljinistiki staljinizam" upotrebljenu u tekstu povodom "ovjeka koji je umro". 20. decembra 2002. Vidim da mi nee trebati dvadeset tekstova e da potvrdim je li Stoji. I pet e ih biti dovoljno. Ali vidim da dobar majdan ima u Stojia. U svojoj kolumni CF Stoji danas opet trua i opet pegla stvarnost za potrebe svoje kolumne. Pa veli da je postao lan hrvatskoga PEN kluba zato to je poetkom osamdesetih u Bosnu nadirao mrak i on se u toj Bosni bojao. A nema ko u Sarajevu ne zna da e posljedica te strave iz mraka to se na nejaka Stojia sputao biti namjetenje njegovo u urednika nekoliko listova u Sarajevu: u Licima, u Osloboenju, ovdje urednik kulture, pa u Odjeku, glavni! Uplaio se ova mranih obaveza! Pa veli Stoji: Danas razmiljam o tome koji su nas motivi tad vodili u Zagreb, te zakljuujem kako je to jedino mogao biti strah. Neposredno uoi rata, mi bosanski PEN-ovci pisali smo otvoreno pismo tadanjem predsjedniku Gyrgyu Konrdu, slali mu jednu promemoriju za spas Bosne, vapili da neto uini, da se barem alarmira svjetska javnost o zloinu koji se sprema, ali on na to pismo nije se udostojao ni odgovoriti. Konrd se tadfile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


zalagao za spaavanje Jugoslavije, to je praktino znailo da je podravao Miloevia. Evo da uzmemo da pola italaca novina ne zna ega je predsjednik bio spomenuti Gyrgy Konrd, te da to hoe od Stojia saznati. Iz ovoga pasusa punog svakovrsne boranije znatieljni bi italac najprije pomislio da je Gyrgy Konrd predsjednik Bosne! Ili predsjednik Amerike. Dobro, neka je ta je Konrd, no zato nije odgovorio na tu promemoriju za spas Bosne? Jer je Konrd bio za spaavanje Jugoslavije! A ko je za spas Jugoslavije taj ne odgovara na pisma. A ko se zalagao za spas Jugoslavije taj je praktiki bio za Miloevia. A krasne li rijei praktiki! Evo kako mene spoznajno uzdie raspaoj kolumniste Stojia: da ne doe tree ljeto treega milenija ne bih znao da sam praktiki i sam bio za Slobu, i svi moji prijatelji, i da je i Izet bio za Slobu! Samo to je Stoji nakon potpisivanja promemorije, morao izvui svoje sidro iz blatne i divlje Miljacke pa ga bunuti u plavo beko Dunavo, te nije stigao da Izeta u Sarajevu prosvijetli pod milionima Konrdovih granata. Luminozni se Stoji ne zamara sad tu nekim sitnicama poput one da, recimo, objasni kako to u svojim dosadanjim pisanijama Miloeviu spoitava Veliku Srbiju, kad je Sloba, meutim, jugoslavenina. To: svaka je Jugoslavija nuno samo Srboslavija! To mi koji smo, eto nekako, bili, da prostite, malko izvan partijskih i dravnih struktura titovine ne moemo lahko utabiriti, tu je Stoji, bezbeli, doma, on je bio onaj uti liberalni crv u crvenoj komunistikoj jabuci. Majka maksime Svaka je Jugoslavija srboslavija udovica je, ime joj je seora Emigracion, mu joj je umro ali joj pozdrave alje. (Lii, jata, na Frau Martu Schwerdtlein iako joj mu nije Herr Schwerdtlein: A Stojiu bi pristalo da bude malo Mephisto). No to je malo dua pria, to ga ekamo drugi put i na drugom mjestu: kad budemo branili Tita od podrepnih muha Titovih dorata. Ima jo. Veli Stoji, ne izlazei iz svoga buncanja: Mi suvremeni Uliksi tuno hrlimo svojim lukama. A kad se vratimo, nigdje Atene da nam skine maglu s oiju, niti Penelope da nas radosno prigrli, i mi se ulicama svojih gradova danas unjamo kao lopovi. Ovdje se vidi da je Stojiu magla na oima prije od toga to se najeo lotosa negoli stoga to bi rad bio glumiti Odiseja. Mora se Stojia podsjetiti da je Odisej sa Itake otiao, sad mu meem u kurziv, u rat, a da se deset godina vraao u mir! A Stoji je iz rata pobjegao (ja mu za to ne velim nita, no ga samo podsjeam e da me svojom sihir-splainom ne kropi), pa se njegov povratak iz bekoga mira u sarajevski ne moe zvati odisejom bez sumnje na lotofagiju, stanje demencije nakon deranja one trave zaborava iz devetoga pjevanja Odiseje. Kad smo kod klasike literature, ne budi nam biti teko prei malo i na latinsku. Na to nas nuka ovo mjesto kod Stojia: http://www.bhdani.com/arhiva/127/fokus27.htm, u Danima broj 127, od 5. novembra 1999, u jo jednoj od njegovih truseansi, rubrici nainjenoj samo za njega, RF. Trabunjajui neta o nostalgiji, da sad ne vadimo sve, jer je sve nadrinadmipazadni, veli i ovo: U Aziju otjerani pjesnik Ovidije svojim lom za Rimom i udnjom za povratkom anticipirat ce cijelu poetiku moderne knjizevnosti i utemeljiti njeno glavno psiholoko odredjenje: egzil, progonstvo. ta e ko Stojiu kad on ima blanco, pa moe lupetati ta ga volja? I kad mu niko nee odgovoriti, jer je Bosna puna preih briga od pitanja gdje je rimski Ovidije ostavio svoje kosti. Ako Stoji veli u Aziji, ima da je u Aziji! ta meni vrijedi to sam onove cipelama izlizao hodei po Tomima dva puna dana, kad nisam znao da je to Azija. On moe objaviti isti truariju u etvrtak u Danima, a u petak u Feralu, i za to stoposto (provjereno!) dobiti dva honorara, a onda e baciti anatemu na svakoga ko se ratom ovim okoristio. A on se ba truajui o ratu ratom okoristio. Ako nekome od njegovih blancodavatelja rekne, kako, bolan, moe napisati da je Ovidije otjeran u Aziju, zna li, bolan, gdje su Tomi, on e rei, de, bolan, pusti sad Tomi, nemoj sitniariti, ima, bolan, u Bosni preih stvari. Pada mi na um onaj hrvatski politiar koji je rekao kako "jedna mala la, manje ili vie u Hrvatskoj, zapravo ne znai nita". Ima i u Bosni takvih dosta. Ljudima poput Stojia socijalizam je davao mogunost dostojanstva: imali su svoju redakciju, svoju kafu u devet ujutru, svoju sekretaricu, svoju lozovau u birtiji preko puta u petnaest do dvanaest, svoje besplatne telefone u tuzemstvo i u inozemstvo, svoju utnju u tri i petnaest za rukom, svoje sastanke, i tiinu, bogme, oko svega toga. I inilo se da u takvim satvorima neto ima: znali su se ak i zapiti i zapjevati. Slobodan ovjek za takvim dostojanstvom ne moe uditi. Ali oni mogu: maksima njihove volje jeste da u svakoj vlasti budu vlast. No ne lezi ejtane, oni ne umiju umuknuti kad se promijene baterije koje ih napajaju. Te Stoji moe bosanskoj siroadi rasutoj po novim zelandima i po kanadama soliti pamet preko interneta, no ne moe nama koji jo tuvimo iz koje je niknuo balege.

file:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


9. marta 2003. Liljana Dirjan, koju nisam vidio petnaest godina, evo je napokon u mojoj kui. Stotinu stvari za priati, rije preko rijei leti. Prije no ita popijemo, pitam je je li jo iv Aleksandar Sarievski. Nije, kae, umro je nedavno. Je li, jest, Sarievski. Eto ti, Ljilja mi prvi put dola u Zagreb a ja se rasplako. Bolest ga, veli, smanjila, doao ovolini. Pokopan je na groblju Butel. Dragi Sarievski! Cijelo sam ga djetinjstvo sluao na nezaboravnom tranzistoru marke "Iskra" iz Kranja i sve sam njegove pjesme znao. Moj je brat Hazbo vie volio Badeva i Ninu Spirovu, a ja sam bio za Sarievskog i za Vasku Ilievu. Rahmetli Behdida, moja hala i dojilja, Sarievskog je toliko voljela da je govorila kako ne moe biti da je on Sarievski, ve je on Sarajevski! Svira Hazbo iz Devrea bio je na posebnoj cijeni u upljanskim i peterskim selima, jer je na svadbama najbolje umio ("ka Sarajevski") zapjevati Zajko Kukurajko. Pria mi Ljilja da je umrla i Vaska, da Nina Spirova ivi na Bainbridge street u Philadelphia PA USA. Mila moja Makedonijo, pa nije ga tebi lako: ivjeti bez Vaske i Badeva, bez Sarievskog i bez Nine Spirove! Ali oni su svi kod mene, u mom srcu. Preko puta moga stana ivi makedonski rukometa Markovski, igra za Zagreb. Na prozoru je namjestio satelitsku antenu, i kad ponekad otvori vrata stana ujem makedonske spikere. Kod mene pak esto leti makedonska narodna pjesma. Ima dana kad ima vie Makedonije samo u naem prizemlju no u velikom dijelu samoga Skoplja. I Izet je mnogo ljubio Makedoniju. Jednom prilikom, bilo je negdje 1999. godine, u Rimu, neko za veerom ree da e Izeta neka slavistika katedra kandidovati za Nobelovu nagradu. Dok se to pria, on se nagne k meni i rekne: "Ma pusti talaiku, dao bih ja ovakvih kafanskih Nobela stotinu za jedan pravi vijenac Strukih veeri!" Na aerodromu mi Ljilja pjeva: : , , , , ... 10. marta 2003. Na ovoj adresi (http://www.bhdani.com/default.asp?kat=fok&broj_id=299&tekst_rb=4) nalazim evo ovo: Rimski naziv mart potjee od imena latinskoga boanstva rata, jer se polovica toga mjeseca u Rimu obiljeavala kao spomen na dan Careve smrti. Martovske ide bile su dan sjeanja na muko Cezarovo ubojstvo, reirano od zavjerenika predvoenih sinovcem mu Brutom, na dan petnaesti marta eterdeset etvrte godine prije Krista. Cezar je ubijen na stepenicama Pompejeve kurije, iji ostaci su do danas sauvani i nalaze se ispred rimskoga teatra Aregentina. I to je sve to je ostalo od najmonijeg vladara svih vremena, ako zanemarimo poslovine rijei razoarenja i kletve, izreene u samrtnome hropcu - zar i ti, sine Brute? Prva reenica, tipina Stojieva, mogla bi, rahatlokumice, biti stavljena u onaj blancoidni "nekrolog" Izetu, a bez uticaja na stil i sintaksu. S nekim blagim izmjenama. Na primjer: Lino ime Izet davalo se u Turskoj djeci, jer se polovica Turske radovala kad bi se vezir vraao iz rata. Tipina, da sad generaliziramo, Stojieva reenica ovoga je tipa: Maral je Tito roen 25. maja, jer se toga dana na stadionu JNA predavala tafeta. Ovakvih sam reenica kod njega izdvojio za etiri mjeseca, 147! Reenica Slino je bilo i sa Sarajliem - i nakon Titova raskola sa Staljinom Sarajli je nastavio marirati u ritmu Majakovskoga: lijeva, lijeva lijeva, iz teksta koji me tjera na sve ovo oretanje po tmui Stojievoj, mora nai svoje mjesto meu ovima. Neka bude broj 148. Osim to je krvna svojta sa njima, i glupa je na nain njihov: pa kakve veze ima Majakovski sa "raskolom Tita sa Staljinom"? A je li Tito raskrstivi sa Staljinom ba bio raskrstio i sa Majakovskim? A zna li garib misaoni Stoji kad je Majakovski skonao? I zna li zato? Stojievo je pisanje tetno. Najvei dio onoga to on tvrdi nije tano. Naziv mart nije rimski, ve je latinski, a boanstvo rata nije latinsko, ve je rimsko ili italsko. Rije mart, u obliku za koji Stoji tvrdi da je rimski, ne postoji u cjelokupnom corpusu latinske knjievnosti. Postoje oblici Mars i Mavors, koji pak, ne potiu od imena boanstva, ve od grkog glagola (mrnamai), "biti se, boriti se", a korijen mu ide u staroindijski. U Rimu su se Martovske Ide obiljeavale ne zato to je toga kalendarskog dana ubijen imperator Cezar, ve zato to se na taj dan u Rimu slavio praznik boanstva po imenu Anna Perenna. Povijesna zgoda s Brutom posve je epizodna u statusu dana 15. marta. Mart je najprije bio prvi mjesec rimskoga kalendara: ime Martius dao mu je sam Romul, po svome ocu koji se na latinskom pie Mars. Na lik mart izveden je iz genitivne osnove rijei mars: mart-is. Rimsku e godinu, dodavanjem januara i februara ispred marta,file:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


dopuniti Numa Pompilije, drugi po redu kralj Rima. U svakoj pristojnoj knjizi o rimskim starinama ovo se moe proitati. Ko eli vie, neka uzme Ovidija, i to njegovu dugaku pjesmu u est pjevanja o praznicima rimskim Fasti, pa neka otvori pjevanje tree i neka ita od prvoga do 166. stiha. A u stihovima 523-542 e nai u elegijskom metru opis silnoga rimskog puka koji hrli Tibru na obalu, pa se ondje, u kolibama pokrivenim granjem ili leei na tratini, naliva vina, te se svakojaka vrsta usta ondje mogu uti, i takva da glume Nestora i ona to zbore kao Sibilina. Pijani starac pijanu voda babu, to je slika Idibus Martiis, veseloga praznika posveenog staroj rimskoj boici (Idibus est Annae festum geniale Perennae, 523). Cezarovu ubistvu Ovidije posveuje ukupno 14 stihova (697-710) i to uzgred (praeteritus eram gladios in principe fixos), jer ga na to obavezuje boginja Vesta iji je sveenik imperator bio. Stoji se u svojim hvastanjima esto spomene Ovidija, ali se ne moe vidjeti da je ita njegovo itao. A kako nije tetno putati Stojia u novine? Novine u kojima pie ita dosta mladoga svijeta, eljnoga da neto naui. A kako e nauiti kad Stoji tome svijetu pria kako je sve to je od Cezara ostalo, "ako zanemarimo poslovine rijei razoarenja i kletve, izreene u samrtnome hropcu - zar i ti, sine Brute" - ono kamenje kraj Teatro Argentina? Jasno, za Stojia je ostalo samo to, jer on nikada nije atio, a lako je mogue da nije ni uo za Komentare o Graanskom ratu, ili za Komentare o Galskom ratu! Autor ovih vanih knjiga je, dakako, Gaius Iulius Caesar. I briga Stojia to sav kulturni svijet smatra da su te dvije knjige najvanije to je ostalo od Cezara, kad Stoji veli da je ono kamenje. 28. mart 2003. Ovo jutros donosi CN: Od beke prijateljice, koja me posljednjih mjeseci esto znala prekorijevati da suvie piem o crnim temama ("rat ve jednom mora stati u tvojoj glavi i tvojoj prozi; sam sa sobom mora sklopiti primirje!"), u etvrtak 20. oujka dobio sam sljedeu elektronsku poruku: "Zemlja se zatresla i jedino to mi u ovom trenutku pada na pamet jeste nerealistini slogan moje generacije: Rat je i nitko tamo ne ide! (Es ist Krieg und keiner geht hin!). Na narataj govorio je kako ne eli raati djecu zbog vladavine zloe i mrnje u svijetu. Koje naivnosti i romantiarstva, moda i stanovite vrste slinavosti, samoljublja i nekakve samostilizacije u tome." Dola maca na vratanca, mislim, kakav sad jebeni rat! Gdje su Ujedinjeni narodi, mislim dalje ne bez ironije, jer moja prijateljica ivi u najsigurnijem i najsretnijem gradu, u arobnom zamku gdje sve funkcionira i koji je stvoren za radost i uivanje, za uitak i orgazam. Pakao je namijenjen drugima. Nemojte nam samo vie tu priu o ratu, mi rat ne elimo i neemo, za razliku od nekih, ali evo ga najednom u nau kuu... Es ist Krieg und keiner geht hin? To je poetni pasus, cio. E ovdje, kod ovoga upitnika nakon njemakoga predloga hin, sve mi je postalo jasno. A neobjanjivo mi je bilo, za vrijeme tumaranja po Stojievim tekstovima, njegovo stalno umetanje njemakih rijei u tekst, te sad u kurziv, te u zagradu, onako iz ista mira, bez ikakva razloga, sretne te Aussenminister, pa natrnta na Weihnachtsmanna ili ti se isprijei iznebuha kaiserlich! Ljudi moji, koja je to opsjednutost! Pa ti jadni itaoci mora da misle kako je taj Mile vrlo der deutschen Sprache mchtig. To jest neka mimikrija, neto mislim, no uvaj se krupne rijei prije no vidi koja je. E jutros mi se zabistrilo: Stojievo znanje njemakoga je, da mu reknem po njegovu, miserabel i da mu prevedem: kukavno. Ovaj gore pasus je ein gutes Beispiel dafr: Stoji, naime, ne razumije "slogan" neznanoga autora iz sedamdesetih godina. Ali Stoji voli da o njemu pie. Voli on to, jer je reeni grafit slavan, mnogo puta citiran, antinomian, jednom rijeju dinamian. Pa bi i Stoji da se na njemu jedan krug provoza. Elem, Stoji slavni "Spontispruch": Stell dir vor, es ist Krieg und keiner geht hin razumije evo ovako: "zamisli: rat je (tamo negdje) i niko tamo (razumski tamo negdje gdje je rat) ne ide". Da mu ja ovaj prijevod ne podmeem vidi se i iz njegova prijevoda gore: Rat je i nitko tamo ne ide! I usklinik je njegov. Dakle, imamo subjekt koji nam veli da je negdje rat i da tamo niko nee. Jer je tamo rat, naravski, zato niko tamo nee. A znaenje "nerealistinoga slogana moje generacije" je, jasno, posve drukije: Zamisli, rat je a u njega ne ide niko! Nije, dakle, rat tamo nego je rat ovdje i svuda. Stoji ima problem poznat pedagozima njemakoga jezika kao L2: razumijevanje njemakih glagola. U Stojievoj citatnoj raspojasanosti ima sila greaka koje jasno pokazuju stupanj njegove njemake gramotnosti: u svome kafiu CN od 28. listopada 2002 "Kafu mi, Kafka, ispeci" naslov igrokaza Hermana Bahra napisao je Die Wienerinen, umjesto Die Wienerinnen. ak koji enske imenice na in u mnoini ne pie innen, ne moe dobiti prelaznu ocjenu. U Danima e tako, dva puta, za Ivicu Osima napisati da je ovaj u Grazu Fussbalgott, umjesto Fussballgott. Njemaki fuzbal ima dva l na kraju. Pa mi se prosvijetlilo i zato Stoji onomlani, na sajmu knjiga u Frankfurtu, stalno izbjegavae da progovori njemaki u drutvu Austrijanaca i Nijemaca. Ama nije vie od trideset rijei prozubio za popodne. A sve oko nas germanofona usta. No se sve meni obraae na hrvatskoj mi srptini. Od jutros znam: Stoji je vladar izfile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


Zapadne Libije! Da ne objanjavam dalje, prepisujem pjesmu Kavafisovu, u odlinom prevodu sarajevskoga pjesnika iz Amsterdama Slobodana Blagojevia (Konstantin Kavafi, Sabrane pjesme, izd. Svjetlost, Sarajevo 1988, str.188): VLADAR IZ ZAPADNE LIBIJE Dopao im se, uglavnom, u Aleksandriji, za deset dana svog boravka, Aristomenes, Menelajev sin, vladar iz Zapadne Libije. U skladu s imenom njegova odora bje dolino grka. Prihvatio rado i sve je poasti, mada ih traio nije; bio je skroman. Kupovao helenske je knjigemahom istorijske ili filosofske. Iznad svega, bio je krte rijei. Mora da dubok je mislilac - govorahu, A takvi, prirodno, ne priaju mnogo. Dubok mislilac ne bje, niti ita drugo. Sasvim smijean, beznaajan ovjek. Uzeo je grko ime i grku odjeu, kao Grk se, manje-vie, nauio ponaati. I sve vrijeme plaio se da povoljan utisak ne pokvari govorei grki s varvarskim grekama; a Aleksandrijci, ve kakvi su, brzo bi ga, zlokobnici, razotkrili. Ograniio se stoga na malo rijei, sa strahom pazei na izgovor i sintaksu; i ne malo patio je tolike govore gomilaju u sebi. Kazalo mi se i zato Stoji malo-malo pa pie kako boravi u tuini. Kako moe, pitao sam se, ovjek zvati tuinom zemlju u kojoj ivi deset godina, u kojoj radi, i on i ena njegova, u kojoj mu se djeca koluju. U kojoj mu se i knjige tampaju. Kakva je to tuina? Valjda takva da e je precizni Stoji prestati tuinom zvati isti as kad butum Austrija progovori lijepim njegovim jezikom. tetnost objavljivanja citata Stojievih ima i talijansku inaicu: evo RF nam donosi originalan nain pisanja italijanske rijei cappuccino. On je, naime, pie capuccino! (http://www.bhdani.com/arhiva/125/fokus25.htm.) I to nije tamparska greka, jer je pie dvaput i oba put ovako: capuccino. A nju je izabrao i turio jo i u naslov e da svoje itateljstvo prosvijetli! Izabrao da o rijei pie, a ne zna kako se rije pie! Ili u Danima broj 284, od 22. novembra 2002 (http://www.bhdani.com/default.asp?kat=fok&broj_id=284&tekst_rb=4) ovako pie ime Gospe od mlijeka: Madona dell latte! Madona mora u talijanskom imati dva n u pisanju, a u izgovoru se n ojaava: Madonna. A genitiv imenice latte u italijanskom je del latte! Tamo gdje moraju bit dva n Stoji pie jedno, a gdje mora stajati jedno l on tura dvoje. Ali on zna da je talijanski pun tih "udvojenih el-ova", pa hoe da bosansku siroad koja ga po svijetu ita na svojim ekranima impresionira i svojim talijanskim. Eto koji hermeneutiki lumen moga Kika optuuje za staljinizam! A taj munafikluk moebiti i etvrt Sarajeva smatra za nasihat. Doprlo mi je do uiju da se pokoji urednik u listu Dani ne moe uda nauditi e kako sam ja pa toliko slijep i zaveden pa ne vidim da sam u raljama staljinistikim Izeta Sarajlia. Evo, odgovaram napismeno na tu dobronamjernu usmenost njihovu: doite, oslobodite me! Objavite vie taj specijalni broj s katalogom gulaga u koje je sablast po imenu Izet Sarajli slala svoje neistomiljenike. I onaj nacrt prostorija u kojima je Sarajlieva tajna policija sasluavala nedune liberalne mislioce. I spisak birova Sarajlievih. I uinite da napokon iziu iz fioka ti romani: dosta nam je Solenjicina i alamova, dajte nam nae. Nisu imali pojma ni stranci s kim su posla imali, samo zato to nisu itali Dane! Jadni i zavedeni Josiffile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


Brodski, otuni Roberto Fernndez Retamar, pa tuni Hans Magnus Enzensberger, pa Marina Achenbach, pa kilavi Jochen Kelter, jadni Silvio Ferrari, bijedni Nikolaj Godina, siroti Juan Octavio Prenz, zabludjeli Juan Vicete Piqueras, neznavalac Giacomo Scotti, Alessandro Iovinelli jo gori, bluna Mirelle Robin, prebrzi Josip Osti: svi su prevodili hrnjage stihove Izeta Sarajlia ne znajui kakvu adahu u druge jezike prenose. Pa est stotina onih izmanipuliranih Rimljana i Rimljanki to je najljepa svoja odijela i haljine obuklo pa se namirisalo i najljepi svoj nakit oko ruku i oko vrata stavilo, i 3. decembra 2001. dolo u rimski Teatro Valle da vidi kako potuljeni staljinista Bosanac Izet prima nagradu antistaljiniste Alberta Moravije u svoje ruke po odluci blentave rimske kulturne elite. Hajde to je kotaa historije nesvjesni Il manifesto posvetio cijelu stranu smrti Sarajlievoj, nego je i dnevni list Repubblica poludio: turio je vijest na naslovnu stranicu i to ovakvu: "Umro pjesnik Sarajli, simbol opsjednutoga Sarajeva". A uvijek mudri Dani ne daju se zavesti: na naslovnoj stranici broja u kojem su ukopali ovjeka kome su za ivota davali po dvije i po tri svoje stranice kad im je valjao, a o njega se eali kad bi im se samo eifnulo, naravski na naslovnici svojoj imaju Silajdia i Lagumdiju, pa posred sredine imaju pet zelenih dolarskih novanica od po jedan dolar, a u dnu imaju Zekerijaha Smajia i imaju Emmanuelle Bart: ispod slike ove potonje pie: "Sarajevo je mitski grad". Moda i jeste, ali ne bi mu falilo jo malo mitske nadogradnje: valjalo bi u njemu prikazati Antigonu Sofoklovu, a lanove redakcije Dana nekako namamiti da je vide. Moda bi se neko i dosjetio u koju ih je samorod Stoji iglu utnuo. 20. maj 2003. Da Stoji nije autor posmrtne biljeke o pjesniku Izetu Sarajliu iz kojeg je tek izila dua, pa da je Stoji zehru obraza imao, on bi, najprije kao pjesnik, bio odmah, ako ne istupio iz urednitva Dana, a ono, barem, u slijedeem broju, napisao svoj tekst u odgovor na onaj tekst. Toga teksta nema, niti e ga kada biti. Ne samo to, ve od 17. maja 2002. do danas nema ni pomena Sarajlieva imena u Danima. A nije da nije bivalo povoda: izile su, na drugim jezicima, dvije Izetove knjige nakon smrti, jedna u Poljskoj, drugo izdanje knjige uspomena na Mikicu, V. P., a druga u paniji, u gradu Cordoba, za koju je Lorca rekao da je lejana y sola, knjiga stihova Una calle para mio nombre (Ulicu za moje ime). Pa su dvadeset i etiri pjesnika, od toga etrnaest vanbosanskih, i to nijedan iz "bivih socijalistikih zemalja", ve svi "zapadnjaci", doli u Sarajevo i ondje, 11, 12, i 13. oktobra u veernjim satima u Kamernom teatru priredili svaki dan po jedno dvosatno knjievno vee, sve u spomen Izetu Sarajliu. Sve je to imalo i svoj naziv, po Izetovu stihu: I stihovi se raduju kad se sastaju ljudi. Radi tih susreta je u Sarajevo doputovalo i pedesetak Izetovih italaca iz Italije, zakupivi autobus i plativi sebi smjetaj. Pa je doao i predstavnik grada Salerna za kulturu, te na pozornici Kamernoga Izetovoj kerki Tamari uruio povelju poasnoga graanina grada Salerna, koju otac nije stigao da lino primi. Dolo je i osam novinara iz Italije i jedan iz Engleske. Pa je u poljskom gradu Sejny, 6. aprila 2003. u Bijeloj sinagogi odrano nezaboravno "In memoriam Izetu Sarajliu". Ali iz Dana se nije udostojio niko ni da dva sloga o tome javne. A na tri veeri u Kamernom teatru niko iz toga urednitva nije ni provirio. A nije da urednitvo nije znalo. Ono dvoje urednika to su mi prokazala Stojia sreo sam ba nakon prve od tih veeri i rekao im ta se u Kamernome zbiva. Ja imena to dvoje urednika evo zato ne navodim u ovim biljekama: krajem oktobra sam bio u Sarajevu i sreo jedno od to dvoje urednika i odmah sam rekao da istraujem je li Stoji taj tekst napisao, i da u svakako onda napisati neto. Odmah sam zamoljen od tih usta urednikih da njih ne spominjem. Iz usta mi je izletjelo prehitro "neu". Ne stoga to bih neto bio rad zatajiti njihova imena, ne, ve ih ne spominjem samo stoga to sam dao rije da ih neu spomenuti. Ali u Sarajevu ionako svi znaju da je Stoji napisao svoju, kako mnogi rekoe, kutoriju. Meni je, poslije onoga kako su Dani ispratili Kika i poslije redakcijske sablasne jednogodinje tvrdoglavosti, sve svejedno ta e sada napisati, no neka mi se vie ne javi ko iz te srme od druine da mi rekne kako ih zanima kulturni ivot u Sarajevu. Zanima ih onaj koji im propisuje njihov Meinungsmacher Mile Stoji. Neka ih tamo kamo ih Stoji vodi! Onaj to je prvi i najprvi oskvrnuo Izetov grob. I to je slasno uinio, uzdajui se u nepotpisivanje. Ali ga je odao stil, onaj splainavi, neredni i neureeni, kojim priprema onaj napitak sastavljen od limunade usute u surutku, pa dodane u kvasinu i slui ga onda u svom lancu kafia lano nostalginoga imena. Toga se pia napojivi pojahao je Stoji svoga vranca pa ujahao u Sarajevo e da objasni Sarajevu sve to Sarajevu nije jasno. I telalski, prije no to kaplja kina pokropi grob Sarajliev da objavi Saraj-Bosni da je Sarajli himera kojoj su, umjesto stihova, ostali eto samo Bonjaci, "kojima je pripadao" a oni su, jelde, konstantna zamjena za stihove koji su, pak, himere, jer su Izetovi, i veliajno zakljui da e o stihovima Sarajlievim sud definitivan izrei vrijeme. Ma je li mogue da e se to zbiti!? O kako smo duboko impresionirani ovim mudrim rijeima! A munjevitost kojom je Stoji svoj kritiki jedvaek objavio u svome listu pokazuje da on zna kako bi to trebalo raditi. Nauio se kao kadrovik partijski u listu lijepa imena Osloboenje. U kojemu je sistematizacijafile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


radnih mjesta morala biti promijenjena e da bi se lumen Stoji ustoliio na mjesto urednika kulture. (Sad otvorimo zagradu: podrobnije o ovome vidjeti u knjizi Marka Veovia Smrt je majstor iz Srbije, izd. Bosanska knjiga, Sarajevo 1994, str. 123-127; zatvorimo zagradu). Evo desetak godina kako nam muenik socijalistike strave Stoji poruuje da je taj list zapravo bio njegova robija. Ta mu je robija pod pseudonimom Partija dala u Sarajevu stan u koji se iz Bea moe vratiti e da Bosnu malo uljudi Stoji. No bi sada, kad mu vie nema Partije, Stoji htio da bude arija. Napori koje u to htijenje ulae mogli bi se oznaiti nadljudskima. Jedino ne zna jo da arija, per definitionem, nije ba neko jatak-mjesto, kao to je bila Partija. Odali su ga i oni koje je potpisao umjesto sebe. To nita njih ne pere, ali njega jo malko vie prlja. On je kao kvasna krpa za sue: oisti prljav sud, uprlja koji je ist. ekao sam godinu dana i nadao se da e se Dani malo oprati od uvrede koju su nainili tek umrlom pjesniku simbolu grada Sarajeva i nainili njegovim prijateljima i kerki i unuku njegovu objavivi onu pokvarenost od slova. Govorio sam sebi: "De jo malo otrpi. Ionako e sve dogodine biti lani. Za 2. maj 2003, na godinjicu smrti Kikove neko e neto lijepo naarati o njemu u Danima". Kad ono nita! Kapak na lonac! A list je to bio duan svome liku Izetu Sarajliu, kojega je vrijeao kad bi se listu efnulo. A mene zloupotrebljavao da ga dobavljam za uvrede. Naao sam se u Sarajevu 7. maja 2003, i prelistao, po prvi put za godinu dana, list Dane. Pa da ne bi ostalo onako kako je Stoji smislio, a dansko mu urednitvo prihvatilo, evo se javljam da ovo reknem. Ne da bih neto glumio ulogu uvara lika i djela Izeta Sarajlia, ve da reknem da pristojne i iskrene Bosne sa Stojiem kao misliocem i sa ovako umiljenim listom kakav su Dani niti ima niti je moe biti. A ako se Bosna ba opredijeli za takve kakav je Stoji i za ovakve kakvi su sada Dani, eto je tamo. Stoji nije nikakva iznimna pojava, on je predstavnik vrste. Takvi sada najbolje kotiraju: bio rat, stiglo porae, a oni pljuni u ake i kreni da sluenim narodima i narodnostima objanjavaju ta ih je to snalo. I da je to to ih je snalo bogme dobro. Nije da nije bilo mogue bolje, no je i ovo dobro, jer je prirodno, jer su im dosadanje domovine bile neprirodne i fiktivne. Pa je bilo krajnje vrijeme da se stvari postave svaka na svoje mjesto. A postavljanje stvari na mjesto bez poderane guzice ne ide. Oni su oni Bourdieuovi ovlateni subjekti: svakoj oni svinjariji imaju jednoznano objanjenje. Oni ne mogu promaiti. Oni e ti objasniti da e tvome narodu doi glave ako samo bude pisao ekavicom. Ti mislio da tvome narodu najvei dumani jesu likovi etnik i ustaa, kad ono jok, nego su to likovi staroslavenskoga jata. Rogato e! A ko pie ekavicom taj je Jugoslaven. Moe ti pisati ijekavice na kubike, ako si samo u ekavicu provirio, gotovo je, ti si ekavac. I eto kakav si: dovede svoj narod na rub istrebljenja. Oni znaju da je bolje objaviti knjigu u Toulouseu u pet stotina primjeraka negoli u Moskvi u pedeset hiljada primjeraka. Takv su pobjednici bosanskoga rata. 24. maj 2003. U vezi sa sveanosti koja se sprema u Salernu, 3. juna, stie mi, preko Sergia Iagullija, ova poruka s Kube: Caros amigos: Aunque no podr estar personalmente en el homenaje que el prximo da 3 se rendir a Izet, quien fuera mi querido amigo y sigue siendo mi admirado poeta, les ruego que cuenten con mi adhesin de siempre a su persona y a su obra. Saludos muy cordiales, Roberto Fernndez Retamar Prevodim i uvrujem: Dragi prijatelji: Budui da lino ne mogu prisustvovati sveanosti koja e se 3. juna biti prireena u poast Izetu, koji je bio moj drag prijatelj i koji ostaje pjesnik kome se divim, molim vas da uvijek raunate na moju bliskost njemu kao ovjeku i njegovu djelu. Najsrdanije Roberto Fernndez Retamar 25. maj 2003. Evo, Stojiu, gledam, zapalo me pa moram, tvoj intervju ovdje: http://www.omnibus.ba/omnibook/interviews/stojic.htm. Trea reenica otpozadi, reena iz ograde ti zubnefile:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]


evo je ova: "Novine te uvijek tjeraju da bude precizan i konkretan, ne daju ti lagati". Jes vala, Stojiu. Pa me evo, po nevolji, i u tvojoj CN, Feral, broj 923, od 24. svibnja, strane 66 i 67. Veli ovako, pritisnut morom da "bude precizan i konkretan": Odustajanje Stonesa, danas mi ne prihvaamo samo kao stvar kapitalistike komocije nego i kao peat vlastite ostavljenosti za nas bi njihov posjet i svirka, naime, bili prepoznati, da smo u krugu. Ali nismo. Kad se godine 1988. Mick na prepunom zagrebakom Hipodromu prisutnima ponovno obratio pozdravom na hrvatskom "Dobra veer, Zagrebe, jeste li dobro", meu publikom je bilo mnogo onih koji su se sjeali prve rockerske inicijacije u Domu sportova. Pa ipak, taj drugi koncert doivljavali smo tad i kao podrku naoj novoj realnosti, jer smo vjerovali da se zauvijek oslobaamo socijalizma, kao mre. A munjevito smo srljali u mrnju i rat i sad se udimo kako su Stonesi pristali svirati u Titovoj tamnici kad god bi ih se pozvalo, a danas s indignacijom odbijaju nau demokraciju i europejstvo. To to su Stonesi svirali deset godina poslije, i ne pod Titom ve pod Tumanom, i ne prije rata no poslije rata, to vie, Stojiu, ne smijemo zvati tvojim laganjem. Za to treba vremena e da mu se nae ime. Ali smo ve ustvrdili kako je tebi sve doputeno, jer ti ima blanco, da prireuje povijest za potrebe svojih trabunjanja. A ovo da ti je socijalizam bio mora, pa to nismo znali. A tako si tu moriju dostojanstveno nosio! A sve prisiljen da taj socijalizam uva. A bio si tako pogodan, tako dobre udi, niko od tebe nije umio bolje kimati glavom dolje-gore, niko, drugi su svoju znali i lijevo-desno pokatkad u kretnju pustiti, ali ti nikad. I niko drugi u cijeloj tvojoj treoj ligi grupa be, nije umio potapati po ramenu nikoga kao to si ti vlastitom desnicom umio potapati vlastito rame. A stan koji ti je socijalistika morija nametnula e da bi u njemu mogao spavati a budan uvati socijalizam, naknadna je tvoja muka. A tako si se s njom otmjeno nosio! Pa to, barem jedanput, barem nekome, ne ree da ti je toliko breme preteko, pa da te neko odmijeni? A tako si otmjeno uvao taj socijalizam. I bogme ga sauvao da na tvoje uvanje socijalizma nikada praka praha pasti nee. I neka si onome nemoguem Sarajliu zveknuo i onu biljeku u onome intervjuu to ga je s njim Zlatko nainio Dizdarevi. I neka si mu napisao ono da on "pravi hommage svome socijalistikom vremenu, i sa razoarenjem i dozom rezignacije saopava sud o nadolazeem vijeku lienom vrijednosti". I neka si mu ono "svome" metnuo u kurziv. I da ti jo jednu reknem: nemoj vie svoje tekstove potpisivati, nema potrebe! Ko ti ih god ita, zna da su tvoji. Evo se i ja polako specijalizirah. Pun mi te je hard disk. Ako mi se javi, moda u i knjigu o tebi naarati. Nemoj se potpisivati, bolji si nepotpisan: nekako si oputeniji, i onaj si koji jesi. A potpisan sve se nekako trsi biti drugi no koji si. PRINT MAIL All rights reserved. Sarajevske sveske 2010 - 2012.

file:///F|/mile stoji/meinungsmacher-mile-stojic.htm[21.4.2012 18:30:30]

Mile Stoji | Ivan Lovrenovi

Ivan Lovrenovi

Pretrai

Pretrai

Main menuSkip to primary content Skip to secondary content Poetna Prolog O stranici Biografija Kontakt

Post navigation Prethodna Sljedea

Mile StojiObjavljeno 10/03/2012 - ivanlovr Dokle god oi svijetle (2005) Ivan Lovrenovi,

Documents

Mile Stojic, pjesme i članci o pjesniku