SrednjOVjekOVnO doba povijesnog razvitka

MIROSLAV BRANDT

SREDNJOVJEKOVNO DOBA POVIJESNOG RAZVITKA

Urednik DR. FRANKO MIROEVI

Recenzenti DR. STJEPAN ANTOLJAK

DR. JOSIP ADAMEK I DR. JOSIP LUI I

Grafiki urednik ELJKO IVANI

Lektorica IUJANA MILENKOVI

Korektorica BOENA PAVII

Naslovnu stranicu izradila IRA PAYER

Izrada kazala JERKO PANDI

Slog i prijelom DENONA d.o.o., Zagreb

Ova knjiga napisana je u okviru znanstveno-istraivakog plana Centra za povijesne znanosti u Zagrebu. Rjeenjem Odbora Sveuiline skuptine za izdavaku djelatnost br. 02-742/4-1979, od 25. prosinca 1979, odobrena je kao

sveuilini ud/.benik.

cn' - Katalogizaci.ia u publikaci.ii Nacionalna i sveuilina biblioteka, Zagreb

UDK 940.1

BRANDT, Miroslav Srednjovjekovno doba povijesnog

razvitka / Miroslav Brandt. - 2. izd. - Zagreb: kolska knjiga, 1995. - 559 str. : ilustr. II bojama; 24 cm

Bihliografija: str. 488-520. - Kazala.

ISBN 953-..{)-30709-1l

95082500]

Tisak GRAFIKI ZAVOD HRVATSKE, Zagreb

MIROSLAV BRANDT

SREDNJOVJEKOVNO DOBA POVIJESNOG RAZVITKA

II. izdanje

KOLSKA KNJIGA, Zagreb, 1995.

SVOJOJ SUPRUZI VIKTORIJI

ZA POTICAJ I POMO, ZA CIO ZAJEDNIKI IVOT POSVEUJE PISAC

PREDGOVOR L IZDANJU

Interpretacija ope povijesti srednjega vijeka koja se na sljedeim stranicama trudi da pridobije panju itatelja rezultat je gotovo dvadesetogodinjeg studija medievalne povijesne problematike. Prvobitno, ta se tenja oblikovala kao veoma opseno djelo na oko 4 000 tipka-nih stranica, s referansama i diskusionim znanstvenim aparatom u biljekama "ispod crte". Praktina potreba da se takav iscrpan tekst same i dade u obliku knjige koja bi, prije svega, mogla sluiti kao prirunik za studij srednjovjekovne povijesti dovela je do prerade polaznoga teksta otprilike na treinu njegova opsega, pri emu je autorov stav prema srednjovjekovnoj znanstvenoj problematici, njezinu obliku iznoenja i opim teorijskim pitanjima ostao u biti jednak i dosljedan spoznajama koje su proizale iz temeljnih prouavanja izvora i obradbe medievalne problematike u djelima prvaka svjetske znanstvene misli.

U naoj zemlji predmet ope povijesti srednjega vijeka, kao cjelovita i sveobuhvatna tema, nije nalazio autora, osim rijetkih izuzetaka, koji su bili voljni ili su se nalazili u pogodnim okolnostima da poduzmu i okonaju prikaz svjetske povijesti u srednjem vijeku, na razini

sveuilinih nastavnih potreba ili u opsegu koji nadilazi elementarna i sumama izlaganja. Zbog toga je u nas bilo mogue ire upoznavanje srednjovjekovne povijesti svijeta samo pomou malobrojnih prijevoda sa svjetskih jezika ili pak itanjem na stranim originalima. Takve su okolnosti nau javnost neminovno dovodile do zavisnosti o izdavakim mogunostima nae sredine i o tekoama u nabavci i upoznavanju upravo neiscrpnog obilja svjetske literature, veoma nedovoljno i nereprezentativno zastupanog u naim velikim bibliotekama.

Pa ipak, toga se zadatka, prije ili poslije, trebalo prihvatiti zbog mnogih razloga. Ali ta potreba sama nije niukoliko smanjila zapreke i tekoe koje je trebalo svladati. Jedna od bitnih je totalna samoa i lienost pomoi institucija i kadrova koji bi se angairali na zajednikom poslu. Valjalo se, s minimalnim, gotovo iskljuivo osobnim ekonomskim sredstvima, suoiti s neizmjernim mnotvom publikacija, preteno dostupnima samo u inozemnim znanstvenim sreditima, u kojima nikakve subvencije ni financirani boravci nisu mogli osigurati nuni studijski rad.

Sve je to rad na tekstu koji se ovim predlae naoj javnosti pretvaralo u mukotrpnu, mnogogodinju borbu sa stvarnim okolnostima. Ali osim njih, na razini strune, naelne, teorijske i metodike problematike medieval ne povijesne znanosti, pisanje jedne ope povijesti srednjega vijeka u dananjem vremenu nametalo je mnotvo tekih dilema. Na koji nain izgraditi cjelinu zamiljenog prikaza? Da li se ograniiti na tumaenje pojava i dogaaja, koji

nee biti izriito navedeni, nego e njihovo poznavanje ostati preduvjetom, o kojem autor nee voditi rauna je li ispunjen ili nije? Ili je pak nuno iznijeti faktografske informacije i kompo-nirati ih tako da iz njihova redoslijeda proizlaze nuni zakljuci o smislu i znaenju povijesnih zbivanja?

Metodoloke dileme mogle su se postavljati i drukije. Da li, u opreci s vjernim iznoe-njem mnotva pouzdano utvrenih injenica, uoavati samo slijed izgraenih povijesnih situa-cija i u svakoj od njih definirati komponente to uzrono odreuju ostvarena stanja u raznim vremenima i relativno omeenim zonama zasebnih "civilizacija"?

5

Slijedei vlastiti doivljaj prolosti, autor se opredijelio za temu o kretanju ljudskih zajed-nica medijem vremena, u traenju rjeenja temeljnih egzistencijalnih pitanja. Povijesno posto-janje nije, naime, indiferentni opstanak pasivnih objekata, nego aktivna borba za izgradnju odnosa koji e osiguravati opstanak pojedinaca i zajednica. Ta se borba ostvaruje u rezultatu. mnogih konkretnih odrednica koje daju svoja zasebna obiljeja vremenu, sredini i rjeenjima. Ali sve odrednice, od geografsko-klimatskih, radnih, organizacijskih do voljnih i misaonih, postoje ne statiki, nego u neprekidnom procesu nastajanja, izgradnje, slabljenja i nestajanja, pri emu se i njihova isprepletenost i alikvotni udjel u strukturiranju povijesnih stanja nepre-kidno mijenja. Povijesno je kretanje Heraklitova rijeka, ali njegovo bitno obiljeje nije napro-sto vjeno protjecanje, nego rast, u kojem je rjeavanje problema opeg opstanka - usprkos remisijama - sve kompleksnije oblikovano na sve vioj razini sloenosti, na temelju sve savrenijih sredstava to osiguravaju materijalnu i kulturnu razinu ivota ostvarivanjem uni-verzalnijih i svrsishodnijih ustroj stava drutvenog opstanka u usporedbi s prolou.

Tema ovoga djela je stoga povijesni razvitak u jednom odreenom vremenskom odsjeku u kojem su za sveljudski egzistencijalni problem naene odreene, za to doba karakteristine solucije. No to vrijeme (konvencionalno nazvano srednjim vijekom) raa se izlaskom ljudstva iz starijih rjeenja i njihovim kretanjem kroz nove solucije prema razdobljima u kojima e i njih trebati napustiti kao preivjele i neadekvatne novonastalim stanjima.

Iz takva naelnog stava proiziao je i oblik eksplikacija. Bilo je nuno pratiti izlazak ovjekovih drutvenih organizama iz odnosa koji su prethodili, "srednjovjekovnom" razdoblju, razotkrivati neizbjeivost toga izlaenja i puteve kojima su traena i nalaena nova rjeenja i na toj osnovi oblikovani odnosi u procesu proizvodnog rada, drutvenog ustrojstva, politikog i intelektualnog djelovanja. Toj etapi razvitka posveen je prvi svezak ovoga djela. Drugi svezak obradit e puni razmah postignutih strukturalnih rjeenja, njihovo sve izrazitije zakazi-vanje pred silinom novih pojava i razmaha ljudske djelatnosti, najzad, najavu novih rjeenja kojima nastupa doba tzv. novovjekovne povijesti.

To kretanje vremenskom dimenzijom povezuje se sa sustavnim horizontalnim irenjem povijesne pozornice. Europsko-prednjoazijsko-sjevernoafriki krug povijesnih zbivanja pre-sudno sek:rajem tzv. srednjovjekovnog razdoblja povezuje i stapa s krugovima od Europe udaljenih civilizacija na Dalekom istoku, u subsaharskim zemljama i na amerikom kontinen-tu. Stoga je njihova cjelina, u svojstvu relativno zatvorenih geopolitikih zona, obraena u drugome svesku, da bi se ondje, na kraju izlaganja, organiki povezala u opesvjetsku cjelinu, svojstvenu novovjekovnoj povijesti, poevi od XVI. stoljea.

Koncepcija o traenju egzistencijalnih rjeenja za povijesni opstanak ljudskih zajednica pokazala se neodvojivom od kauzalno-genetikog praenja povijesnog procesa. Iako je stajali-te o apsolutnoj kauzalnoj odredivosti ivotnih, a jo u veoj mjeri drutvenih zbivanja, iluzija (koje se, u njezinom prvobitnom, simplicistikom obliku, ak i fizikalna znanost morala odrei ipak je, i u ivotu ljudi i njihovih kolektiva, mogue otkriti trend i rezultantu gibanja. Stoga je predloeni tekst ovoga djela nastojao podesiti raspored svoga izlaganja procesu traenja egzi-stencijalnih solucija. Uinjeno je to i zbog pedagokih razloga, da se istakne i odgoji induktiv-no miljenje u mladim naratajima povjesniara. Povijest mora, naime, polaziti od temeljnih podataka. Ona nije puko umovanje nad magmom kaosa. Uzimajui povijesnu injenicu kao neizostavnu realnost, ona prati konflagracije injenica, rast njihovih posljedica i strukturiranje odnosa. Uoavanjem nune utemeljenosti tih odnosa na specifinim determinantama, povije-sna spoznaja postaje zrela i racionalno prihvatljiva. Tim svojim svojstvom ona bez tekoa ulazi u ljudski sustav memoriranja, jer je obrazloiva i, koliko dani stupanj znanja doputa, genetiki jasna.

Budui da je u strukturalnom pogledu egzistencijalno rjeenje ovjekova opstanka u sred-njem vijeku bilo feudalno privredno i drutveno ureenje, ovo djelo u svojim prvim poglavlji-ma prati njegov postanak. No, da bi to praenje i uoavanje konkretne neizbjeivosti feudaliz-6

ma moglo biti autentino, a ne samo teorijska apstrakcija, tekst slijedi proces njegova nasta-janja od zemlje do zemlje, u njegovim neposrednim oblicima. Uinjeno je to i zbog toga to se proces feudalizacije vrio veoma raznoliko, dozrijevanjem u razliitim zemljama, diferencira-nim i specifinim putovima, ostvarujui nejednako dostignute stupnjeve razvitka. U cjelini, taj je jedinstveni opi proces stupnjevit i moe se sustavno pratiti nadovezivanjem etapa, postignutih u razliitim predjelima svijeta. Iz te konstatacije slijedi spoznaja da je raanje nove drutvene formacije, feudalizma, bilo neizbjeno za sve regije svijeta, no da su putovi njegova ostvarenja bili razliiti i zbivali se u kronolokom pomaku koji porie njegovo sinkronino vremensko odreenje. Ali ope, teorijsko znaenje toga procesa nastajanja mogue je uoiti tek s toke koja omoguuje sagledavanje sveukupne panorame pojedinanih povijesnih razvi-taka.

Jedan od veoma delikatnih "tehnikih" problema danoga izlaganja bio je odnos izmeu napisanog teksta s jedne strane i izvorne grae i upotrijebljene literature s druge strane.

Pri pisanju znanstvenih rasprava uobiajeno je pozivanje na literaturu i izvore ili kritiko razraunavanje s njima u tzv. biljekama "ispod crte". Tekst ope povijesti, kakav je ovaj predloeni, nije mogao usvojiti takvu, u znanstvenim, monografijskim raspravama usvojenu metodu. U izloenome tekstu nema moda nijednoga retka koji ne bi pruao mogunost da se izneseni podatak ili dano objanjenje ne suprotstavi nizu drugih ili drukijih stajalita. Svatko tko izblie pozna problematiku srednjovjekovnog povijesnog razdoblja, znade da gotovo i nema pitanja koje nije rjeavano kontroverzno. Iznoenje te grae utrostruilo bi opseg ovoga izdanJa, to nije moglo biti prihvaeno.

Da bi to odustajanje bilo bar djelomice nadoknaeno, autor je popratio svoj tekst relativno obilnom bibliografijom. Ona iz praktinih razloga obuhvaa gotovo iskljuivo (s veoma rijet-kim izuzecima) literaturu koja ne see u razdoblja prije petog ili estog desetljea ovoga

stoljea. Sva starija literatura navodi se veinom u ovdje citiranim djelima, objavljenima izmeu 1960. i poetka 1978, kada je pisanje I. sveska dovreno.

Bibliografija, u pravilu, ne sadri ni pojedinane rasprave po zbornicima i asopisima, zbog njihova golemog obilja i praktike neiscrpnosti. Glede rasporeda literature u njezinu popisu, ona je izvrena pratei slijed teksta, pa s njime ini nerazdvojnu cjelinu. U tome smislu ona nadomjeta biljeke "pod crtom", iako je irinom svojih tema nevezana za jedan odreeni redak ili pojedinu reehicu teksta, nego za tematiku odlomaka i cijelih poglavlja.

Problem odnosa osnovnog teksta prema izvornoj grai rijeen je iscrpnom medijevalnom historiograf~jom koja ima svoje mjesto u III. svesku "Srednjovjekovnog doba". Njezino izlaga-nje bit e rasporeeno tako da e i ono, kao i bibliografija, pratiti tekst izlaganja i omoguavati korespondentnost teksta s informacijama povijesnih izvora. Taj trei svezak sadrat e i drugu

pomonu i eksplikativnu grau: osim historiografije, pregled historiografskih koncepcija su-vremene medijevalne znanosti, genealogije, sinkronine kronoloke tablice i historijski atlas srednjega vijeka.

Najzad, dunost je autora da izrazi svoje zahvalnosti. Malo je velikih imena svjetske medievistike kojima autor ne duguje tu zahvalnost, od H. Pirenna i M. Blocha (kojima je bio i prevodiocem) do G. Dubyja, B. A. Rybakova i A. I. Neusyhina. Autor bi bio veoma sretan kad bi meu itaima ovoga djela mogao naii makar i na dio one pozornosti kojom je on sam pratio ostvarenja onih od kojih je uio. U Zagrebu, 15. kolovoza 1978. M.B.

7

I. UVOD

1. POJAM SREDNJEGA VIJEKA Pojam srednjeg vijeka u opoj je upotrebi tek od poetka XIX. st. ini se da ga je prvi,

kao doba, razliito od antike, obiljeio talijanski humanist i historik Flavio Biondo u svojem djelu Historiarum ah inclinatione Romanorum decades (1453). Otad ga pod razliitim imeni-ma, kao medium aevum, media aetas, media tempestas, sporadiki spominju razliiti pisci XV, XVI. i XVII. st. Predodba srednjega vijeka, kao vremena razliitog po svojim obiljejima i od prethodnih epoha i od stoljea to su slijedila poslije njegova kraja, odrala se sve do danas i afirmirala bez obzira na razliita, esto ak i suprotna shvaanja o karakteru tih njegovih obiljeja.

U opreci s takvim opim prihvaanjem termina, vremenske granice toga doba nisu nipoto bile ni uvijek ni kod svih pisaca iste. Postoje razliiti datumi koji bi trebali znaiti poetak srednjega vijeka, a isto tako brojni i razliiti datumi kao oznaka njegova kraja. Koliko se god u prvi mah to nesuglasje ini zaudno, ono je ipak posljedica normalnog razvitka povijesne znanosti. Periodizacija historije neosporno je jedan od najteih zadataka te znanosti, a mogue ga je izvriti tek nakon duboke i temeljite analize cjelokupnog razvoja ljudskog drutva. Potrebno je uoiti, ocijeniti i fiksirati bitna ohiUdja epoha to se smjenjuju u vremenu i tek tada odrediti njihovu pojavu i nestanak. Ali kako se ivot ljudskih zajednica neprekidno razvija, i jer sva obiljeja niu i rastu esto i nezamjetno, da bi u tijeku vremena gomilanjem sitnih promjena urodila i kvalitetno novim obiljejima, ocjene o tome, kada je ve prevladalo dovoljno novih stvojstava da bismo neko doba mogli oznaiti kao bitno razliito od prethod-noga, mogu ispasti prilino razliite.

Jedan od najeih datuma za poetak srednjega vijeka je pad Zapadnorimskog, Carstva god. 476. Ta veoma impresivna formulacija pridobila je mnoge pristae. Poblia ocjenjivanja toga vremena pokazala su meutim da se te godine ipak nije dogodilo nita zaista znaajno. Silazak mladoga Romula Augustula s carskog prijestolja na Zapadu nije bio nikakav prijelom. Stoga su razni uenjaci traili druge momente. Tako su neki smatrali doba Dioklecijanove vladavine (284-305) polaznom tokom za promjene koje e u svojem punom razvoju postati obiljeje srednjega vijeka. Osnutak Carigrada (Konstantinopola) god. 330. najavljivao je za mnoge naputanje Zapada i buduu definitivnu podjelu Carstva na dva dijela. S druge strane, pobjeda Vizigota nad Carstvom kod Hadrianopola god. 378. nesumnjivo je navijetala po-plavu Carstva tzv. barbarskim narodima; a uskoro poslije toga, nakon smrti Teodozijeve (395), Carstvo se zaista raspalo na dvije polovice.

Postojale su meutim i tendencije da se trajanje antikog doba produi i znatno preko vremena tzv. seobe naroda: do smrti Justinijana (565), koji je posljednji put ujedinio velike dijelove obiju polovica nekadanje rimske drave i bio posljednji carigradski vladar, nositelj latinske kulture; ili ak do smrti Karla Velikog (814), kako su to smatrali jo Bossuet, Voltai-re, Diderot i drugi.

Sline razlike postoje i u pogledu kraja srednjega vijeka. Svoje pristae imaju razni datu-mi: pad Carigrada pod vlast Osmanlija, god. 1453, Kolumbovo otkrie Amerike (1492),

poetak Lutherove reformacije (1517), svretak tridesetogodinjeg rata (1618-1648), engleska buroaska revolucija (1642-1649) ili ak poetak francuske buroaske revolucije (1789). 8

Sve te otro usjeene granice zapravo su umjetno zahvaanje u neprekinuti razvoj povije-snih zbivanja i vie slue praktinoj svrsi podjele u nastavi ili pri pisanju knjiga, nego to zaista precizno odreuju istinske mee.

Premda je tome tako, povijesne epohe nipoto nisu svuda istovjetne jedna s drugom niti su jednoobrazno trajane u vremenu. Socioloke ocjene pokazuju da se tijekom povijesti ostvaruju strukturalne promjene u ljudskom drutvu i da je njihova podloga mijenjanje privrednih teme-lja i preinaavanje odnosa meu ljudima u procesu proizvodnje materijalnih dobara, potrebitih za ivot. Na tome usponu ljudskoga roda iz davnina prema sadanjosti i budunosti, jednu od etapa ini takozvano feudalno drutveno ureenje. Kroz nju su razliiti dijelovi ljudskoga roda prolazili u razliito vrijeme i u razliito izraenom stupnju. Europski krug naroda proao je kroz tu fazu u razdoblju tzv. srednjega vijeka, tako da se moe rei da epoha feudalne drutve-ne strukture ini njegovu jezgru. No pri toj identifikaciji treba ipak uzeti u obzir neke okolno-sti. Izgradnja, a i razgradnja, neke privredne i drutvene strukture vie je ili manje dugotrajan proces, pa je i u pogledu feudalnog drutvenog poretka nuno pratiti nastajanje elemenata i faktora toga poretka u vremenu koje mu je prethodilo, jednako kao to njegova obiljeja jo dugo ostaju zamjetna, blijedei i nestajui, u epohama koje su nakon njegove nepobitne domi-nacije slijedile. S druge strane, krivulja koja obiljeava uspon, vrhunac i pad u razvitku feudalne strukture nema ni jednake strmine ni isti vremenski smjetaj kod svih naroda. Razlike u tempu uspona, zastojima, dosegu vrhunca te nainu opadanja velike su. Jednako su tako veli~i i pomaci u vremenu. Neki su narodi ili regije ve u cijelosti izali iz toga razdoblja, dok ga drugi jo uvijek proivljavaju u manje ili vie punom zamahu ili pak na njegovu zalasku. Te razlike izrazite su i u europskim razmjerima, a jo su vee pri usporedbi s kronolokim podacima kod izvaneuropskih naroda.

Sve to donosi jo izraenije tekoe pri odreenju univerzalnih mea srednjega vijeka. Slijed podjednakih strukturalnih odnosa i privredno-drutvenih poredaka oito nije u svem svijetu jednak. Stoga se tradicionalno odreenje srednjega vijeka, po kojem to doba zaprema raspon izmeu antike i novoga vijeka, a obiljeeno je dominacijom feudalizma (za razliku od antike, kada toga poretka jo nema, i novoga vijeka, kada toga poretka vie nema), ne moe s jednakom valjanou postaviti u okvirima itavoga svijeta. Ono je upotrebljivo u Europi, a za cijelo ovjeanstvo epoha feudalnoga drutvenog poretka ima svoje vlastite, druge meae. Europska priblina podudarnost srednjovjekovnog kronolokog raspona s postojanjem feudal-nog ureenja moe stoga posluiti samo kao tehniko pomagalo pri razvrstavanju sveope povijesne grae radi njezina izlaganja. Za Europu ostaje najprikladnije sustavno izlaganje ope povijesti srednjega vijeka zapoeti prikazom raanja privrednih, drutvenih i ideolokih predu-vjeta srednjovjekovne epohe i feudaliziranoga drutvenog stanja, jer se sintezom tih preduvjeta to stanje upravo i ostvaruje.

S druge strane, za Europu je kao zavrni termin najprikladniji svretak XV. i poetak XVI. stoljea. On donosi nestanak Bizantskoga Carstva i epohu osmanlijskog nadiranja u Europu, drugi veliki raskol kranstva pojavom reformacije te prodor europskih utjecaja u izvaneurop-ski svijet u vezi s nizom velikih geografskih otkria u Africi, Aziji i Americi. U taj okvir mogue je epohu feudalizma ak i kod niza europskih, a pogotovu kod izvaneuropskih naroda

ukljuiti samo s veim vremenskim pomacima glede njezina poetka ili njezina kraja.

9

2. PREDUVJETI SREDNJOVJEKOVNE EPOHE I PROCESA FEUDALIZACIJE

Na tlu Europe i afriko-azijskih perimediteranskih zemalja pojavljuju se jo u doba kasne antike tri bitne komponente u nastajanju srednjovjekovlja i buduega feudalnog poretka. Dvije od njih imaju svoje postanje na tlu kasnoantikoga Rimskoga Carstva, a jedna za granicama Imperija, u unutranjosti europskog kontinenta. U kasnoj antici, na tlu Carstva, niu novi proizvodno-drutveni odnosi koji znae postupno naputanje klasinoga robovlasnikog poret-ka; na tlu Imperija raa se i kranstvo, kao glavna ideologija cijeloga europskog srednjovje-kovlja. Izvan granica Carstva, iz dubina povijesne neprisutnosti zaredom istupaju otad malo ili nikako utjecajna plemena i narodi, koje e rimska samouvjerenost nazvati barbarskim narodima. To su, u prvoj etapi Velike seobe naroda, germanski narodi, a za njima, u razmaku jednog stoljea ili neto vie, i Slaveni, pri emu vanu ulogu u kretanju i jedne i druge skupine imaju i razni narodi turkmensko-mongolske skupine naroda iz sredinje ili daleke Azije. Sva ta tri genetiki presudno vana faktora: kasnoantiki razvitak, pojavu i ulogu

kranstva te etnika i privredno-drutvena svojstva germanskih i slavenskih naroda, nuno je objasniti iz njihove vlastite evolucije.

a) RAZVOJ RIMSKOGA ROBOVLASNIKOG DRUTVA U KASNOANTIKOM CARSTVU S propau dinastije Antonina (smru Komodovom, 1. I. 193) zavrava se doba principata

i zapoinje dugotrajna kriza Carstva, koja e, usprkos mnogim nastojanjima da se drava reorganizira i ouva, ipak u IV. stoljeu dovesti do njezina definitivnog rascjepa, a u V.

stoljeu i do pada njegove zapadne polovice u ruke osvajakih stranih naroda. Ta dugotrajna kriza nije bila samo prolazno doba nesreenosti ili akutan sukob interesa

pojedinih skupina unutar istih drutvenih klasa, nego duboka kriza sveUkupne organizacije i strukture tadanjega drutva.

Golema koncentracija velikih zemljoposjeda u rukama malog broja bogataa mogla se odrati kao efikasan sustav vlasnitva i eksploatacije rada samo dok je bilo dovoljno mnogo jeftine robovske radne snage. No s prestankom velikih osvajakih ratova, zarobljavanje' nepri-jatelja u izravnim bojnim sukobima postajalo je sve slabiji izvor robova. Njihovim uvozom i kupovinom na tritima cijena robova je porasla, pa se nametalo pitanje koliko pojedinani rob za svojega razmjerno kratkoga radnog vijeka namiruje kup ovnu cijenu i nadmauje je vikom vrijednosti sveukupne svoje proizvodnje.

Iz razmatranja o takvim problemima raaju se koncesije robovlasnika neslobodnoj ljud-skoj radnoj snazi. Robovima se doputa da se ene i raaju djecu, da se tako prirodnom reprodukcijom nadoknadi nedovoljan porast broja robova kupovinom.

S druge strane, ekonomska polarizacija meu slobodnim stanovnitvom Italije i provincija uvelike deposedira i pauperizira seosko stanovnitvo koje se pretvara u gradski i seoski prole-tarijat. Dravnu vlast i interese veleposjednika ugroavao je neprekidni pad poljoprivredne proizvodnje. Tijekom stoljea postajalo je sve oitijim da sam zemljoposjed bez dovoljnog broja radne snage nije kadar osigurati blagostanje vladalakih slojeva. Zbog toga rimski lati-fundisti poinju traiti izlaz iz svojih tekoa kompromisom s proizvoakom radnom snagom. Postupno se afirmira shvaanje da je korisnije odustati od totalnog pridravanja zemlje u neposrednom posjednikovu vlasnitvu, bez mogunosti njezine potpune i efikasne obradbe i da je svrsishodnije ustupiti dijelove zemlje neposrednim proizvoaima, koji e je obraivati u vlastitoj reiji, ali e biti obvezni da posjedniku daju ,dio uroda s preputenog zemljita i preuzmu odreene radne obveze. Radi toga vlasnici zemlje naseljavaju svoje robove na ze-10

mIju, daju im svakome po jednu esticu svojega imanja da na takvoj estici vode samostalno gospodarstvo, podignu svoj dom, stvore svoju obitelj i odgajaju potomstvo. Time su robovi umjesto ljudske stoke, koja radi u etama, pod nadzorom strae na vlasnikovim latifundijama, postali okueni rohovi (servi casati). Kao naplata za iskoritavanje dobivene estice servi casati duni su davati gospodaru dio plodina s primljene estice, a uz to jo i odreene dane u godini i tjednu raditi na zemlji koju je gospodar nepodijeljenu zadrao za sebe. Takvom izmjenom svoga poloaja oku eni rob pravno i dalje ostaje neslobodan ovjek, pa, izmeu ostaloga, ne smije samovoljno napustiti zemlju koja mu je dodijeljena, ali je stekao pravo da znatan dio plodova svojega rada zadri za sebe i svoju obitelj. Na obostranu korist, i svoju i gospodarevu, oI!. je sada zainteresiran da radi vie, bolje i plodonosnije nego to je radio kasernirani rob na latifundiji.

Dodjeljivanje zemlje zavisnim obraivaima proirilo se i na slobodne ljude koji su u procesu propadanja seljatva i stvaranja latifundija ostali bez svojih imanja. Ve u I. i, osobito, u II. st. n. e. veleposjednici izdvajaju dijelove svoje zemlje iz cjeline svojih imanja pa ih daju na obradbu slobodnim ljudima na temelju ugovora koji se naziva conductio-locatio, a takav slobodni obraiva nazivan je naseljenikom (colon us). U govor o kolonatu zakljuivao se isprva veinom na pet godina, a obvezivao je kolona da zemlju, zaista obrauje i da gospodaru

plaa zakupninu u novcu. Takav poetni odnos postupno se mijenjao. U Rimskome Carstvu je tijekom stoljea

slabio novani karakter privrede pa su koloni sve tee namirivali svoje novane dabine. Stoga se njihova obveza silom okolnosti od novane pretvarala u naturalnu. S daljnjim pogorava-njem ope privredne situacije koloni esto nisu bili kadri ni da u naravi ispunjaju svoje obveze; a s druge strane, zemljoposjednici su bili veoma zainteresirani da zadre radnu snagu na svojoj zemlji da im ne bi ostala neobraena. U takvim okolnostima ugovori okolonatu postaju sve dugotrajniji, doivotni, pa ak i nasljedni. Zbivalo se to potkraj III. i u IV. stoljeu, kad su sva zvanja postajal" obvezna, nepromjenljiva i nasljedna. Uz oku ene robove, koloni su otad dominantna kategorija obraivaa zemlje, no ona je sada vezana uz zemlju koju su oni ili njihovi prei dobili na obradbu. Kolon, prikovan takvim procesom za zemlju, i dalje je bio

naelno slobodan ovjek, premda je obveza da trajno ostane obraiva zemlje na uvijek istoj estici faktino degradirala njegov realni poloaj u drutvu.

Istodobno, dodjeljivanje estica zemlje servima i njihovo proizvodno osamostaljivanje uzdizalo je faktino tu kategoriju obraivaa na drutvenoj ljestvici, dajui mu vie slobode i samostalnosti. Po svojemu poloaju u privrednim odnosima, servi i koloni se meu sobom zbliavaju, premda ih dijeli pravni status neslobodna, odnosno slobodna ovjeka. Njihov eko-nomski poloaj razlikuje se u biti samo kvantitativno, time to kolon ima veu esticu zemlje i to su mu obrone, a naroito radne obveze prema gospodaru zemlje manje.

Organizacija imanja to su ih obraivali koloni i servi casati najbolje je, u ranoj svojoj fazi, poznata po dokumentima koji se odnose na II. i III. stoljee u Sjevernoj Africi. Oni u prvome redu govore o organizaciji carskih veleposjeda u Tunisu. Jedan veliki carski zemljopo-sjed zvao se saltus. Vrhovna uprava carskih imanja davala je saltuse u zakup poduzetnicima (procuratorima). Oni redovito dijele takav veleposjed na pojedina imanja,junduse, koje daju u podzakup conductorima. Takav conductor organizira ili sam ili posredovanjem svojega slu-benika (villicusa) obraivanje fundusa. Pri tome se jedan fundus sastoji od dva dijela zemlji-ta. Jedan ostaje rezerviran za neposredno gospodarstvo konduktora, a drugi, mnogo vei dio podijeljen je na estice koje obrauju koloni i servi casati. Na tlu konduktorove rezervatske zemlje bila je podignuta njegova rezidencija, villa, koja je esto okruena zidom i utvrdama, a oko cijelog zdanja je park; unutar utvrenog zida, oko konduktorove rezidencije poredane su gospodarske zgrade i nastambe robova koji rade iskljuivo u konduktorovu gospodarstvu. U

veoj ili manjoj udaljenosti od villae, na zavisnim esticama, okupljena su naselja kolona i serva.

II

Za svoje pravo da obrauju esticu gospodareve zemlje zavisni dratelji estica bili su duni davati dabine u naravi i u radu. Dabine u naravi nazivaju se partes ji'uctus ili partes agrariae. Koloni su najee davali 113 sveukupnog uroda ita, vina i ulja te 115 od uroda mahunarki i drugih plodina te obroke od priploda stoke. Radne obveze ili operae obuhvaale su obradbu tla (oranje, brananje, sjetvu, kosidbu, etvu ili berbu) na konduktorovu rezervatu, dunost davanja podvoza i moda jo druge sitnije poslove. Sve je to iznosilo est do dvanaest dana u godini, u tri termina, za vrijeme velikih poljoprivrednih poslova. U to vrijeme koloni su radili pod nadzorom villicusa, kao i robovi s rezervata. Za razliku od kolona, servi casati morali su sa svoje estice davati vee obroke, a i raditi na konduktorovu rezervatu vie, po svoj prilici onoliko koliko je gospodaru trebalo da dopuni radnu snagu onih robova koji su trajno ivjeli i radili u konduktorovu rezervatskom gospodarstvu.

Takva struktura velikih zemljoposjeda i takvi odnosi gospodara zemlje i neposrednih obraivaa tla proirili su se i u drugim zapadnim provincijama kasnoga Carstva, a i u njegovu sreditu, u Italiji, obuhvativi ne samo dravna i carska imanja, nego i imanja rimske

zemljoposjednike aristokracije senatorskog stalea ili gradskih magistrata. Preostaci ne-kadanjih malih i srednjih posjednika zemlje iezavali su gubei svoju ekonomsku nezavi-snost. Budui da su bili nemoni da se privredno i socijalno odre kao samostalan drutveni sioj, stupali su u titnitvo (patrocinium) velikih zemljoposjednika, pri emu su im ustupali svoju zemlju, ali su je zatim i opet dobivali od svoga patrona, no sada je vie nisu posjedovali kao svoje vlasnitvo, nego kao prekarU, za koji su morali plaati neveliku dabinu u naturi.

Takvim se preinakama u Rimskome Carstvu, jo prije njegove politike propasti na Zapa-du, izvrila dalekosena preobrazba u proizvodnim odnosima. Vlasnici zemlje odrekli su se izravnog posjedovanja i eksploatacije znatnog dijela svojih imanja, ustupivi ih na obradbu neposrednim proizvoaima, a zadravi za sebe samo manjinu obradiva zemljita. Zauzvrat, osigurali su podlonu radnu snagu koja im je s ustupljene zemlje davala dio uroda i morala svojim radom sudjelovati u oploivanju pridranog (rezervatskog) zemljita. Po svojoj biti, ta je preobrazba znaila naputanje klasinoga robovlasnikog sustava eksploatacije, pri emu su se vlasnici osnovnih sredstava za proizvodnju (zemlje) morali odrei totalne vlasti nad svojim zemljoposjedima i nad radnom snagom, ali su stekli osiguran prihod s estica i obveznu radnu snagu za svoja (skuena) neposredna imanja. Ostvarenim izmjenama okoristili su se i nepo-sredni proizvoai, jer su stekli zemlju koju nisu imali (ili nisu vie mogli posjedovati). Iako ta zemlja nije bila njihovo vlasnitvo, ipak su je mogli trajno drati u svojemu posjedu i svojim je radom oploivati. Kategorija prekarista nala se tom evolucijom u najpovoljnijem poloaju: posjedovala je ak i povee estice, a dabine su joj bile najmanje. Koloni su postali trajno vezani uza zemlju, ali ih gospodar nije s nje mogao samovoljno otjerati; njihove dabine bile su umjerene i tono utvrene ugovorom; njihova osobna sloboda nije bila ukinuta, premda im

CRTE I

Rezervat konduktora ili villicusa

12

FUNDUS r~----------------~--------------~'

/

i/

Organizacija kasnorimskog veleposjeda. Shem. prikaz.

Parcelirano zemljite na obradbi kolona i serva

Oranje i sjetva. Galorimski mozaik. Branje jabuka. Galorimski mozaik.

je vezanost za zemlju degradirala faktiki drutveni poloaj. Servi casati ostali su naelno neslobodni ljudi; ali su se znatno izdigli na drutvenoj ljestvici stekavi samostalna gospodar-stva na kojima su raspolagali ne samo znatnim dijelom plodova svojega rada, nego i veoma realnim komponentama faktine osobne slobode. Antikom ropstvu ostala je slina samo jedna kategorija neposrednih obraivaa. Bili su to robovi izravno uposleni na zemljoposjednikovu rezervatu. Ali njihov ukupni broj bio je razmjerno malen i vie nije davao bitno obiljeje drutvenoj organizaciji u procesu proizvodnje u agraru.

Izmjene u proizvodnim odnosima u zemljoradnji nisu bile jedini kompleks preobrazbi kojima se kasnoantiko doba kretalo u susret epohi srednjega vijeka.

Iz velike unutranje krize koja ispunja sredinu i drugu polovicu III . stoljea Carstvo je izalo reformama koje su uvelike preinaile strukturu vlasti. Dominantnom snagom postaju

inovniki aparat i vojska, a obje te snage vezane su uz carevu linost. Sveukupni vladavinski aparat je militariziran i svrstan u hijerarhijske slojeve, od podnice vladalake klase do carsko-ga vrha, suavajui se u obliku piramide. Sve su kategorije stanovnitva bile vezane uz svoje slube, a imuni zemljoposjednici i gradski prvaci materijalno su odgovorni za izvravanje dunosti svojih podanika prema dravi. Radi obrane svojih interesa, upokoravanja svojih podanika, a i radi zatite od presizanja viih organa vlasti na svojem teritoriju, veliki zemljoposjednici organiziraju vlastite vojne odrede koje sami uzdravaju i sami im zapovije-daju. Privreda je u velikoj mjeri izgubila robno-novani karakter i poprimila obiljeja nepo-sredne robne razmjene. Opi porezni sustav teretio je i zemlju i osobe, a porez se znatnim dijelom namirivao plodovima rada. Stanovnitvo je bilo obvezno da i neposrednim radom sudjeluje u pothvatima dravnoga i javnoga karaktera.

Sveukupnom evolucijom privrednih i drutvenih odnosa u kasnoj antici pripremala su se odreena rjeenja socijalno-ekonomskih dilema koje sama antika nije bila kadra nadvladati modelima odnosa koji su bili osnovom njezina razdoblja blagostanja i procvata. U traenju tih rjeenja kasna je antika sama rastoila robovlasnike temelje svojega poretka i vie nije bila kadra uspjeno se oduprijeti vanjskim opasnostima koje su na njezin teritorij sustavno nasrtale nekoliko stoljea.

13

b) GERMANSKI SVIJET DO SREDINE II. ST. N. E. Klasina rimska antika zaustavila je svoja osvajanja Europe, uz neka kolebanja, uglavnom

na toku dviju velikih europskih rijeka: na Dunavu i Rajni, te na rubnom gorju izmeu Engle-ske i kotske u Britaniji.

Tim vojnikim uspjesima Rima u Zapadnoj je Europi bilo preplavljeno podruje naseljeno Ibercima i Keltima i podvrgnuto viestoljetnom procesu romanizacije. Naprotiv, podruje naseljeno Germanima u Srednjoj i Sjevernoj Europi ostalo je nepodjarmljeno. S vremenom, germanski dio Europe postao je ishoditem brojnih ratnih pohoda na granice Carstva i u njegovu unutranjost. Bujajui neprekidno, sve do epohe Velike seobe naroda, kad su teritorij Carstva preplavile vojske germanskih osvajaa, germanstvo je svojom etnikom komponen-tom i svojim privredno-drutvenim procesom naputanja rodovskog poretka postalo drugom vanom komponentom ranosrednjovjekovnog razvitka Europe.

Problem etnogeneze, pradomovine i genetikih veza Germana s drugim tzv. indoeurop-skim narodima vremenski pripada razdoblju koje je mnogo starije od epohe srednjega vijeka. U vrijeme kad se na tlu Italije i na podruju ranoga Rimskog Carstva izgrauje i razvija

robovlasniko drutvo, Germani ive u razdoblju formiranja prvotnih plemena i plemenskih skupina te njihova teritorijalnog pregrupiranja i razmjetanja. Zemljopisna baza s koje je to razmjetanje polo bila je juna Skandinavija s Danskom i sjevernom Njemakom, izmeu Wesere i Odre, pri emu su istono od Odre boravili Slaveni i Balti, a na sjevernom dijelu Skandinavskog poluotoka finsko-laponska plemena.

Do poetka II. st. n. e. iskristalizirala su su se tri skupna plemenska imena za Germane na europskom kontinentu: Ingveoni, Istveoni i Hermioni. Meu skandinavskim Germanima ini se da su najistaknutiji bili Svioni, oko jezera MiHar. Njihovi juni susjedi bili su Gauti, u Gotalandu, na koje se nadovezuju Heruli, u pokrajinama Smaland, Halland i Blekinge. U Norvekoj su ivjeli Rugijci i Harudi, a na otocima u Baltikom moru preci Burgunda, Vanda-la-Silinga i Langobarda. ini se da su i Danci na poluotok Ilitland doli iz vedske.

Skandinavski Germani ve su veoma rano oitovali svoju sklonost da naputaju svoje sjevernjako ishodite. Tako su tijekom III. st. pr. n. e. na ue Visle dole razliite skupine skandinavskih Germana koje su se ondje, na prijelazu II. u I. st., afirmirale pod imenom Vandala. U II. st. pr. n. e. dolaze u susjedna zapadnija podruja (u Pomorju) BU/-gundi, s otoka Bornholma, te Rug!jci i Vami, iz Norveke. Oko god. 100. pr. n. e. pojavljuju se Vanciali-Si-linzi, iz Seelanda, oko polovice I. st. pr. n. e. Goti iz Gotalanda, u 1. poL II. st. n. e. Gepidi i, najzad, u III. st. n. e. Heruli, iz june vedske.

Ti skandinavski doseljenici ine jezgru istonih Germana. Skupinu zapadnih Germana ine, naprotiv, starosjedioci europskog kontinenta, Ingveoni, Istveoni i Hermioni. Svaka od tih triju skupina izdiferencirala se na vei broj pojedinanih plemena, koja se redaju od Danske i sjeverne Nizozemske prostorom izmeu Rajne i Odre sve do ekih rubnih planina i korita rijeke Majne, ostavljajui jug Srednje Europe Keltima.

Poslije prve etape svojega razmjetanja i pregrupiranja, Germani se, poevi od 2. polovi-ce I. st. pr. n. e., smiruju i ive u relativno ustaljenim boravitima sve do sredine II. st. n. e. A tada je s preseljenjem Gota s donje Visle na sjeverne obale Crnoga mora poelo novo ope kretanje koje se najzad pretvorilo u dogaaje poznate pod nazivom Velike seobe naroda.

c) STRUKTURA GERMANSKOG DRUTVA DO SEOBE NARODA O Germanima su antiki pisci biljeili pojedinane ili iscrpnije podatke, preteno u vezi s

trgovinskim ili vojnim dogaajima koji su Rimljane dovodili u vezu s "barbarima". Za pri-vredne i drutvene odnose kod Germana posebnu vanost imaju podaci to ih navode G(~i 14

JulUe Caesar u svojem djelu De bello gallico, objavljenome 51. god. pr. n. e. i PuhlUe KomelUe Tacit, u djelu Germania, napisanome 98. god. u n. e.

U vrijeme na koje se odnose Cezarovi podaci Germani su se bavili stoarstvom, lovom i zemljoradnjom. Njihovo iskoritavanje tla nije bilo intenzivno. Zaoravali su zemlju drvenim ralom, tlo nisu gnojili i ono se u nekoliko sezona bioloki iscrpljivalo. Zbog toga su se Germani u Cezarovo doba periodiki selili unutar sveukupnoga plemenskog teritorija da pod obradbu uzmu nove oranice kada bi se stare iscrple. Poslije niza premjetanja vraali su se i opet na poetno obraivana polja koja su se u meuvremenu oporavila.

Zemlja u to vrijeme nije bila privatno vlasnitvo pojedinaca nego posjed rodovske zajed-nice. Plemenski su starjeine svake godine dodjeljivali rodovima i rodbinskim skupinama onoliko zemlje koliko im treba, ali uz obvezu da idue godine, prilikom nove periodike diobe, prijeu na drugo mjesto. Na taj nain zemljom opskrbljeni rodovi obraivali su je kolektivno, a plodove zajednikog rada dijelili su meu svoje pripadnike podjednako. Cezar posebice istie da upravo zbog toga kod Germana nema sebine gramzljivosti za zemljom ili novcem, nego vlada sloga i jednakost.

Periodike seobe na nova zemljita, velika uloga stoarstva i lova u privredi Germana u I. st. pr. n. e., potrebe samoobrane, a i znatne koristi od eventualnih pljakakih pothvata uzro-kom su to su Germani bili ne samo zemljoradnici, lovci i stoari, nego i ratnici koji se brane od tuih napada i oruanom silom zauzimaju nove terene ili preotimaj u stada svojih susjeda. To je nametalo i naroitu vojnu organizaciju. Svaki je German, sposoban za oruje, bio i vojnik. Ali osim toga, najuglednije su linosti u plemenu mogle za pojedine ratnike pothvate oko sebe okupljati bojne druine, u koje je na opoj narodnoj skuptini mogao pristupiti svatko tko je elio. Isprva su takve druine imale privremeni karakter, pa su se po zavretku pothvata raspadale.

Budui da je takvo germansko drutvo bilo rodovsko, nije imalo razloga da stvara dravne institucije. Odluke su donosile cijele rodovske i plemenske zajednice na narodnim skuptina-ma, a rodovski su starjeine vrili sudsku vlast po obiajnom pravu. Ratni voa birao se samo za vrijeme vojnih pohoda i seoba. Temeljna etnika jedinica bio je rod, nastanjen u selu koje je u cjelinu povezivala krvno-rodbinska veza.

Tacitovi podaci o Germanima noviji su za stotinu i pedeset godina od Cezarovih, pa svjedoe o razvitku privrede i drutvene organizacije to su ih Germani u tome vremenskom rasponu ostvarili. Sada oni ve ive u trajnim naseljima, rodovskim selima koja posjeduju svoj prostrani seoski kompleks obradive i neobradive zemlje, sa umama i panjacima. Stanovnici jednoga sela lanovi su istoga roda, ali taj rod vie nije cjelovita gospodarska zajednica.

CRTE 2.

NASELJE

L-----J-l...---I _1-'----1 -----II-~ Parcc1irana zemlja pod obradolll, dodijeljena na godinu dana "velikim porodicama"

Sustav obradbe seoskih ora-nica u l. st. Doba periodinih seoba. Shem. prikaz.

15

Vlasnik sveukupnoga seoskog podruja i dalje je seoski rodovski kolektiv, ali se obradivo tlo periodikim diobama dodjeljuje pojedinim velikim porodicama iz sastava seoske zajednice na viegodinju obradbu. Osnovnom proizvodnom jedinicom postala je, dakle, ua rodbinska cjelina, tzv. velika porodica ili kuna zajednica koja je obuhvaala i do tri pokoljenja s vie desetina lanova. Ona ima zajedniki dom i okunicu, a oranice joj svakih nekoliko godina drijebom dodjeljuje seoska skuptina na obradbu. Kad se zemlja iscrpe, sveUkupna obraena seoska zemlja preputa se travi, a pod obradbu sc uzima novi kompleks zemlje, u kojem svaka velika porodica i opet dobiva jednu parcelu oranica. Poslije niza takvih periodikih seoba sa svaki put novom dodjelom zemlje porodicama obraena je povrina zaredom obila cijeli obradivi teritorij koji pripada selu i vratila se na prvobitna, odmorena zemljita. Za sve to vrijeme ume i panjaci ostaju u kolektivnoj uporabi cijeloga sela.

U neko neodreeno vrijeme koje je slijedilo nakon Tacitovih opisa a prije germanskih osvojenja na tlu Rimskoga Carstva ostvarila se daljnja faza u razvitku seoske zajednice. Ona

poinje zavrnom ili tzv. prvom matinom diobom zemlje. Njome seoski rodovski kolektiv konano podjeljuje seosko obradivo zemljite pa otad svaka velika porodica ili kuna zadruga zadrava dodijeljeni zemljini udjel kao trajni posjed koji se predaje u nasljedstvo po direktnoj mukoj silaznoj lozi. Kod toga seoska zajednica ostaje i dalje u naelu vlasnik sveUkupne zemlje, pa dakle i raspodijeljenih oranica, danih u trajni posjed i na obradbu pojedinim poro-dicama. ume, panjaci i vodene povrine ostaju nepodijeljene i pristupane svim stanovnici-ma sela za slobodno i neogranieno iskoritavanje prema njihovim potrebama.

CRTE 3. I I

Neobraeno E zemljite u kolektivnom l_ posjedu II I Raspored seoskog /emljita poslije I. matine diobe. Shem. prikaz.

Parcelirano obradivo tlo u trajnom posjedu "velikih porodica"

U pogledu naina ili sustava kojim se obrauje tlo, u toj drugoj fazi postojanja seoske zajednice. prevladava - umjesto starijih sustava zemljoradnje - tzv. dvopoljni sustav. Pri tome i sam taj dvopoljni sustav prolazi dvije etape. U prvoj etapi svaka se oranica dijeli na dva polja, pa se jedno od njih zasijava usjevima, a drugo ostaje godinu dana na ugaru. U drugoj godini prvo se polje ostavlja na ugaru, a obrauje drugo.

CRTE: 4.

[ __ u_ga_r __ I_'~I_~_'_uS_je_v_~ ,--_U_SJ_.e_V_2_. --l.r__u_g_arJ Oradive parcele jedne velike poro-dice" u dvopoljnom sustavu. l. etapa. Shem. prikaz. U drugoj etapi, umjesto proste svakogodinje smjene usjev-ugar i ugar-usjev, smjena se

komplicira i pretvara u etverogodinji ciklus: na jednom se polju prve godine zasijavaj u ozimi usjevi, a drugo ostaje na ugaru; druge godine se drugo polje sije jarim usjevima, a prvo ostaje na ugaru; tree godine se prvo polje sije jarim usjevima, a drugo ostaje na ugaru; i, najzad, etvrte godine prvo polje ostaje na ugaru, a drugo polje dobiva ozime usjeve. Taj redoslijed moe se prikazati ovom shemom: 16

CRTE 5. l. god. 2. god. 3. god. 4. god.

[o. I u. u. j. j. u. u. o. Obradive parcele jedne "velike porodice" u dvopoljnom sustavu. Il. etapa. Shem. prikaz.

U drugoj etapi dvopoljnog sustava seoska zajednica vri jo jednu preinaku raspodjele oranica meu pojedinim velikim porodicama. Njome se uvodi reim isprepletenih estica i obveznog plodoreda. Iz tenje da svi lanovi seoske zajednice ive i rade pod jednakim imovinskim uvjetima, sveUkupna se seoska obradiva zemlja seoske zajednice iznova dijeli (tzv. druga matina dioba) na onoliko velikih kompleksa (Gewanne) koliko ima razliitih kvaliteta zemlje. Svaka velika porodica dobiva zatim u svakom kompleksu po jednu esticu. Time polja seoskih porodica dobivaju isprepleteni karakter nalik mozaiku estica. Jedinstveni redoslijed obrade obvezuje sve porodice da jedne od kompleksa obradive zemlje jedne godine

obrauju, dok drugi ostaju na ugaru, po ope usvojenom etverogodinjem redoslijedu ozimih, jarih usjeva i ugara.

I

CRTE 6. l. god.

OZIMO UGAR , ,

Porodica A I I

, ,

, ,

, ,

Porodica B I ,

"GEWANN" odli. kval.

2. god.

UGAR JARO , ,

, ,

, ,

Porodica A , ,

Porodica B , ,

, ,

"G. dobre kvaJ.

3. god.

JARO UGAR , ,

, ,

Porodica A , ,

Porodica B , ,

, ,

, ,

"G. slabije kval.

Isprepleteni raspored polja s obveznim plodoredom u dvopoljnom sustavu. Shem. prikaz.

4. god.

UGAR OZIMO

Porodica B , ,

, ,

, ,

, ,

, ,

, ,

Porodica A

"G. loe kval.

Uvoenje stroge reglementacije poljoprivrednih radova znailo je dalju afirmaciju seoske zajednice kao vlasnika sveukupne obradive i neobradive zemlje u selu i ak njezino uvrenje. No gospodarsko znaenje uvedenih mjera bilo je veliko. Smjene u tehnici zamljoradnje znaile su usavravanje u proizvodnji i vodile poveanju uroda, a s njime i porastu blagostanja seoskih porodica kao osnovnih gospodarskih jedinica u privredi gemlanskih rodovskih sela. S tim porastom proizvodnosti rada raali su se preduvjeti za postupno naputanje kolektivnog vlasnitva nad osnovnim sredstvima za proizvodnju, a time i za naputanje rodovskog drutve-nog ureenja kao povijesne epohe u razvitku ljudskoga drutva. Tu granicu germanski narodi nisu jo preli u vremenu koje je prethodilo Velikoj seobi naroda.

Striktna kolektivna organizacija germanskih sela nije, meutim, znaila da u njihovu drutvu nije bilo nikakvih zametaka imovinske i drutvene diferencijacije. Jo za Tacitova vremena spominje se da su odlinici mogli dobivati i vee i bolje zemljoposjede i druga dobra. Premda kod Germana jo nije bilo privatnog vlasnitva ni klasa, ipak su postojale istaknute

17

linosti, rodovski prvaci i vojni voe koje je njihova uloga u svakodnevnom ivotu plemen-skih zajednica izdizala iznad razine prosjeka. Svojim uspjesima u ratu, svojom mudrou kojom su predlagali za pleme i rodove vane odluke neizbjeivo su stjecali i neke prednosti. Pri podjeli ratnog plijena i zarobljenika dobivali su skupocjenije predmete i vie robova koje su mogli prodati ili zadrati u svojoj slubi. Na veim i boljim zemljinim esticama koje su im davane zbog poasti takvi su odlinici imali mogunosti da se koriste radom neslobodnih ljudi. Ali robova je u cjelini kod Germana bilo malo, a njihov je poloaj bio uvelike razliit od poloaja rimskih robova klasine epohe. Svaki je rob imao svoju kuu, obitelj i gospodarstvo, od kojega je svome gospodaru morao davati odreenu koliinu ita, stoke i tkanina. Jo je Tacit istaknuo da je poloaj germanskog roba bio vie nalik na poloaj rimskoga kolona.

Mogunost iskoritavanja robov skog rada (iako u veoma maloj mjeri) i stjecanje vee koliine pokretnih dobara pretvaralo je odlinike germanskoga rodovskoga drutva u rodovsku aristo-kraciju. Njezino znaenje naroito je izdizala mogunost stvaranja ratnih druina. Pojedini pripadnici rodovske aristokracije okupljaju oko sebe svoju ratnu druinu i pretvaraju je u neku vrstu profesionalnih boraca za interese rodovske zajednice, koji vei dio godine ratuju i otuuju se procesu neposredne proizvodnje. lanovi ratne druine ive u domu svojega voe, on ih vikom svojih potronih dobara hrani, odijeva i naoruava. Voa i lanovi njegove druine vezuju se meu sobom zakletvom vjernosti. Voa se s njima dogovara o vojnim pothvatima i

, s nji"ma dijeli ratni plijen. to je neki voa uspjeniji u ratnim podvizima, njegova je slava vea, a priljev mladih ljudi, eljnih ratnih uspjeha i dobiti, sve je jai. Ugled najuspjenjih ratnih voa prelazi granice jednoga roda, pa ak i granice itavih plemena. Oni se u kriznim situacijama, u velikim ratovima ili selidbenim pothvatima samim svojim ugledom nameu cijelome plemenu ili ak privremenim savezima nekoliko plemena.

Usporedo sa sve izrazitijim isticanjem prednosti rodovske aristokracije i sloja profesional-nih ratnika s vojnim voama na elu postupno se mijenja i funkcija demokratskih organa rodovske drutvene organizacije. ini se da je rodovsko selo bilo osnovna teritorijalna jedini-ca, a upa (pagus ili Gau) iri teritorij koji je obuhvaao vie sela, meu kojima je rodovska povezartost vjerojatno bila dalja. Vie upa bilo je udrueno u pleme, koje je imalo svoj plemenski teritorij. Kod svih plemena jo su i u ovoj fazi razvitka postojale openarodne skuptine. One vre sudaku dunost, biraju starjeine i ratne voe. Na njima sudjeluju svi odrasli mukarci. Ali, s vremenom, to se ope sudjelovanje pretvara samo u pravo na odobra-vanje ili neodobravanje prijedloga to su ih pred skuptine iznosili lanovi aristokracije. po-negdje se formiraju ve i posebna vijea najuglednijih ljudi koja o svemu raspravljaju unapri-jed, prije skuptine, a o manje vanim pitanjima donose ak i samostalne odluke.

Ratni i selidbeni pothvati germanskih plemena i plemenskih skupina veoma su pomagali izdizanju ugleda plemenskih prvaka i afirmiranih vojnih voa. Njih latinski izvori ve nazivaju reges, kraljevi, premda oni nisu bili nikakvi nositelji monarhijske vlasti nego tek prvaci rodov-skog drutva. Njih i dalje bira plemenska narodna skuptina, ali ih pri tome redovito uzima iz najuglednijih porodica rodovske aristokracije. U nekim plemenima najuglednije su obitelji ve stekle obiajno pravo da iskljuivo iz svoje sredine daju plemenu njegove reges ili kuninge. Takav kralj je i dalje obvezan savjetovati se s narodnom skuptinom i vijeem rodovski h prvaka. lanovi plemena nisu prema kralju imali nikakvih posebnih dunosti. Postojao je, dodue, obiaj da mu se donose poasni darovi, ali on nije imao nikakvo pravo da ih zahtijeva. Njegov se poloaj nije zasnivao na odnosu najmonijeg eksploatatora podjarmljenih ljudi prema ostalome drutvu. On je bio samo najvii i najugledniji starjeina rodovskoga drutva koje je u svom razvitku doprlo u svoj zavrni i najrazvijeniji stadij "vojne demokracije".

Takvo drutveno ureenje nije se kod svih germanskih plemena razvijalo jednakom brzi-nom ni u isto vrijeme. Plemena koja su ivjela blie granicama Rimskoga Carstva, s njime se sukobljavala i borila, diferencirala su se, osobito u pogledu vojne i kraljevske funkcije, dublje i razvijala naglije. To u najveoj mjeri vrijedi za ona plemena ili ulomke plemena koja su rano 18

prodrla na tlo Carstva i ondje se intenzivno prilagoavala drutvenim odnosima razvijen~jeg tipa. Istodobno, mnoga su germanska plemena, poglavito ona u unutranjosti kontinenta i koja su tek kasno ula u velika selidbena kretanja, ivjela u mnogo zaostalijim oblicima drutvenog ivota i znatnoj povijesnoj retardaciji.

d) ODNOSI RIMA S GERMANIMA Prvo neposredno poznanstvo Rima s Germanima donijela je u posljednjim desetljeima II.

st. pr. n. e. iznenadna provala velike skupine germanskih plemena na rimsko podruje. ini se da je neka velika elementarna nepogoda (katastrofalna poplava mora) odagnala plemena Cim-bra, Teutona i Ambrona s podruja Danske, s obala sjeverozapadne Njemake i Frigije, pa su oni nadrli prema jugu, desetak godina ratovali u srednjoj Europi, Galiji i Hispaniji, da bi se potkraj stoljea, preko alpskog bedema, obruili na sjevernu Italiju. Tu im se rimska vojska skrajnjim naporima uspjela oduprijeti i unititi ih.

Drugi, mnogo manji prodor Germana (Sveva) u Galiju postao je u Cezarovo vrijeme povodom za rimsko osvojenje te keltske zemlje i, zatim, za Cezarove pokuaje da preko Rajne prodre u Germaniju. Otada gotovo stotinu godina Rimljani tite svoje posjede od germanske opasnosti nizom ofenzivnih pothvata koji su kulminirali pokuajima da se rimska granica pomakne s Rajne na Labu, to bi praktiki znailo podvrgavanje svih kontinentalnih Germana pod rimsku vlast. No rimske legije nisu uspjele taj zadatak ostvariti, pa je od kraja I. st. u n. e. poeltt epoha defenzive Rima prema germanskome svijetu. Sustavom utvrda uvruje se obrambeni poloaj Rimljana na Rajni, a od gornjeg toka te rijeke do gornjeg toka Dunava formira se suhozemna utvrena granica, tzv. limes germanicus (dovren za vrijeme Antonina Pija. u prvoj pol. II. st. n. e.). Do toga vremena, u mnogobrojnim sukobima, Rimljani su dijelovima poraenih ili prijateljski raspoloenih germanskih plemena dopustili da se trajno nasele uzdu lijeve obale Rajne i formirali ondje dvije germanske provincije: Germania supe-rior i Germania inferior, a obrambeno podruje izmeu gornje Rajne, gornjeg Dunava i limesa, organizirali su kao naseobeno podruje pokoreni h domaih plemena i preseljenika koji su se ondje smatrali zakupcima carske domene i plaali dravi desetinu od svega svoga uroda (zbog toga: agri decumantes).

Razmjerno uravnoteeno stanje poremetila je katastrofalna provala Markomana i Kv ada, zajedno s fragmentima drugih germanskih plemena i sa sarmatskim Jazigima, preko srednjeg Dunava u alpske provincije, Panoniju, Meziju i sjevernu Italiju (poevi od 166). ini se da je tome prelijevanju preko rimskih granica uzrokom bilo novo razdoblje teritorijalnog prerazmje-tanja u unutranjosti Germanije, izazvano preselenjem Gota s junih obala Baltika na sjeverne obale Crnoga mora.

Mir je bio uspostavljen tek dugotrajnim i skrajnje dramatinim vojnim naporima Rima, a granica je utvrena na Dunavu.

Nove nasrtaje Germana u prvoj polovici III. stoljea rimski su carevi samo djelomice uspijevali suzbijati oruanom silom. Zapoelo je razdoblje otkupljivanja mira bogatim darovi-ma germanskim voama i davanjem redovitih godinjih "supsidija" (pomoi). Za svoju obranu uzdu granica rimska je vlast u pograninim oblastima davala estice zemlje svojim isluenim vojnicima na obradbu, uz uvjet da i njihovi sinovi slue u pograninim odredima u kojima su se borili njihovi oevi. Tako je stvoren nasljedni sloj vojnika-graniara (limitanei) koji su bili istodobno i zemljoradnici, a ne vie samo profesionalni vojnici, kasernirani u vojnim logorima i utvrdama. Velik dio tih vojnika bio je germanskog podrijetla.

Nova etapa u odnosima Germana s Rimskim Carstvom zapoela je s izbijanjem dugotrajne krize i graanskih ratova u Carstvu koja ispunja cijelu drugu polovicu III. st. Kad je god. 253. car V aler~jan poveo vojsku s rajnskih granica u Italiju, protiv svojega suparnika Emilijana,

zapoele su masovne provale Franaka, Alarnana i drugih zapadnogermanskih plemena preko

19

Rajne i limesa, a Gota u Dakiju i duboko u unutranjost Balkanskog poluotoka, te zajedno s Vandalima u Panoniju. Pred tim pritiskom Rim je 271. povukao svoju vojsku iz Dakije i

istone Panonije, a 275, su evakuirani agri decumantes. No ipak Carstvo je uspjelo s usposta-vom unutranjeg mira pod Dioklecijanom obraniti svoje granice na Rajni i Dunavu.

Sljedei val germanske ofenzive pokrenuo se nakon smrti cara Konstantina (337). U nezaustavljivom nadiranju Franci, Alamani i Sasi pustoili su i osvajali podruja na zapadu od Rajne, a sredinom IV. st. Franci su zauvijek zauzeli pokrajinu Toksandriju, juno od donjeg toka Meuse, pa su ak za to osvojenje naknadno dobili pristanak cara Julijana (Apostate), prihvativi status federata Carstva, dok su Alamani zauzeli cijeli Alzas. Istodobno Goti u savezu s drugim plemenima vre snaan pritisak na dunavsku granicu. Potreba za efikasnijom obranom Carstva jedan je od glavnih uzroka za konanu diobu Carstva poslije Teodozijeve smrti (395) na dvije polovice: istonu, kojom je vladao stariji od dvojice Teodozijevih sinova, Arkadije, i zapadnu, koja je pripala mlaem sinu, Honoriju.

No ti su dogaaji ve suvremeni, s konanom etapom germanskih napada na podruje Carstva kojima je poetni udarac donio nasrtaj Huna na dravu Istonih Gota (Ostrogota) u sjevernom Pricrnomorju (oko god. 370).

'e) POSTANAK KRANSTVA I RANA ORGANIZACIJA CRKVE U skladu s kranskom dogmatikom koja Isusa iz Nazareta u Galileji smatra osnivaem

svoje vjere, povijesna su istraivanja o postanku kranstva i njegovu vjerskom uenju, pa i o organizaciji i ulozi Crkve u ljudskome drutvu, dugo vremena posveivala prvenstvenu pozor-nost problemu o historinosti Isusa i autentinosti njegova nauka.

Ve od kraja XVIII. st. pa sve do danas mnogi su znanstvenici dolazili do uvjerenja da Isus nije nikada realno postojao nego da je lik naknadne mitske tvorbe.

Takva shvaanja temelje se na pomnoj analizi originalnih tekstova koji govore (ili ute) o Isusu. Pokazalo se da su najstariji sauvani dokumenti o ranom kranstvu stariji od Evanelja. Tako su poslanice Sv. Pavla Rimljanima, Korinanima, Galaanima i neke druge nastale

ve od 50. do 60. god. n. e., a ipak u njima nema nikakvih podataka o historijskom Isusovu ivotu. Slino je i sa suvremenim piscima. Tako Filon Aleksandrijski (34. pr. n. e.-54. n. e.) u svojim prikazima o prilikama kod idova u Pilatovo doba nigdje ne spominje dqgaaje o Isusu, poznate iz Evanelja. Isto vrijedi za idovskog suvremenog historiara Justusa iz Tibe-rijade koji u svojoj Kronici o idovskim kraljevima (sve do Agripe II, 28-93. u n. e.) ne navodi nikakva podataka o Isusu, kako je to poznato po navodima patrijarha Focija (IX. st.) koji je

proitao Justusovu kroniku prije nego to se izgubila. Uskoro poslije Isusove smrti, idovski historiar Josip Flavije (37-iza 100), koji u svojem djelu idovske starine potanko opisuje vrijeme u kojem je Isus navodno ivio, o svemu dogaanju iz Evanelja nema ni spomena. U XVIII. poglavlju toga djela postoji dodue kratak tekst o Isusu, ali su analize dokazale daje on kasniji umetak nekoga kranskog redaktora koji je bio zaprepaten Flavijevom utnjom o presudnim dogaajima kranstva.

Povjesniari koji usvajaju mitsku tezu o Isusu smatraju i oskudne napomene kod Tacita (Annales, XV, 44, napisano 115-117) informacijom dobivenom iz kranskih vrela u vremenu kad su ve postojala najmanje tri Evanelja (Matejevo, Markovo i Lukino), pa je kranska legenda o Isusovu raspeu ve bila dovoljno proirena. Potpuno su nedovoljni ili nepouzdani i podaci kod Plinija Mlaeg (oko 113) i Svetonija (oko 121). Drugi klasini pisci iz I. ili

poetka II. st., kao Seneka, Marcijal, Plutarh i Juvenal, nemaju ni najmanje vijesti o Isusovu postojanju. Tako bi, kao povijesni izvori za Isusovu egzistenciju, ostali samo vjerski kanonski tekstovi: Djela apostolska, Poslanice, Evanelja i Apokalipsa. Njih, meutim, radikalna kritika ne smatra vjerodostojnim povijesnim dokumentima.

No ve je Fr. Engels krajnju skepsu prema podacima o historinosti Isusa smatrao pret je-20

rivanjem (Prilog historiji ranog kranstva, prijev. u izd. "Kultura", Zagreb, 1951, str. 14): Isto miljenje izraava i Fr. Mehring (Historija Njemake, prijev. u izd. "Kulture", Zagreb, 1951, str. 143).

Preostaje, dakle, da se utvrdi to se o Isusovoj linosti i uenju moe na temelju novoza-vjetnih kranskih tekstova prihvatiti kao povijesna istina.

Tome nastojanju povijesna je znanost posvetila izvanredno mnogo analitikih radova. Njihov bitni rezultat bio bi taj da se danas moe smatrati neospornim da je Isus zaista ivio i djelovao kao prorok jedne male idovske mesijanistike sekte. Njegovu egzistenciju, osim

kranskih kanonskih knjiga, potvruju i najstariji dijelovi Talmuda. U njima su se sauvali, ini se, veoma stari zapisi koji pod imenom Jeua ili Jeu govore o Isusu, potvrujui da su ga vlasti u petak, uoi, Pashe, osudile na smrt i smaknule jer je zavodio narod i unosio razdor

meu Izraelce. Neizravnu potvrdu o postojanju slinih sekti jo i prije Isusova vremena donose i tzv.

Kumranski tekstovi, pronaeni u etrdesetim godinama XX. stoljea i nakon toga u Judejskoj pustinji, koji svjedoe o esenskoj zajednici uenika Uitelja pravednosti, koja je svoja uenja temeljila na eshatoloko-apokaliptikim naziranjima.

Za povijesni problem o obiljejima i znaenju kranstva kao temelja sveUkupnoga duhov-nog ivota u srednjemu vijeku a i kao veoma utjecajne drutveno-ekonomske i politike snage u cijelome tome razdoblju, od osnovne je vanosti utvrditi kako je nastala vjerska koncepcija kranstva, kako se organizirala njezina ustanova Crkva, i kakve je ona probleme svojom ideologijom, svojim tenjama i svojom javnom djelatnou unijela u povijest srednjega vijeka.

Isus je bio pristaa i uenik pustinjaka Ivana Krstitelja koji je propovijedao skori dolazak Mesije i traio od ljudi da se u oekivanju toga dana moralno oiste i preobraze. Poslije Ivanova uhienja i njegova smaknua u zatvoru, Isus je preuzeo njegovu propovjedniku misiju. Ali postizavao je malo uspjeha jer nije navijetao ono to se u idovskoj sredini

oekivalo od mesijanistikog proroka. Nije pozivao na oruje ni objavljivao buduu pobjedu Izraela nad njegovim neprijateljima, kako su to obeavali starozavjetni tekstovi. Umjesto toga,

preporuao je rezignaciju nad svjetovnim dobrima. Sve je teite polagao na moralni preporod ljudi kako bi mogli postati dostojni ulaska u Kraljevstvo Boje. Hrabrio je nesretne, poniene i obespravljene i preporuao nesebinost, pomaganje bijednicima, nevino potenje, bratstvo

meu ljudima, pa ak i ljubav prema svojim neprijateljima, smatrajui bespredmetnom svaku jagmu za koriu i zabrinutost glede blagostanja, moi, vlasti i sile. Svojim propovijedima koje su ispunjale razmjerno kratko vrijeme, tj. samo nekoliko mjeseci, privukao je panju i pobudio strahovanje vlasti koje su uoavale privlanost njegovih rijei za najobespravljenije slojeve u drutvu, i kad je donio odluku da iom svoje djelatnosti uini upravo Jeruzalem, bio je uhien, osuen na smrt i smaknut.

Neveliki broj njegovih uenika i sljedbenika razbjeao se od straha pred progonima. Premda sam Isus nije niim nagovijetao da mu je namjera osnovati novu vjeru niti je

svojoj osobi pripisivao nadnaravno podrijetlo, njegova je tragina biografija uskoro postala ishoditem za izgradnju grandioznoga teolokog zdanja koja izgradnja ispunja niz stoljea i prolazi kroz brojne peripetije i kataklizme.

Uiteljeva pogibija izazvala je kod njegovih uenika i pristaa teku potitenost. Iz njihove privrenosti i ljubavi prema Uitelju, koji je "proao svijetom inei dobro" (Aa, 10, 38), a moda i iz osjeaja krivice to su ga u presudnom trenutku patnji ostavili, rodilo se u njih vjerovanje da njegov uzvieni i blagi lik nije mogao zauvijek nestati iz njihove sredine. Poeo se pronositi glas da nije umro za vazda, nego da je uskrsnuo i da su ga vidjeli na raznim mjestima. To je Isusove uenike ohrabrilo; oni se okupljaju, oporavljaju od poraza i poinju propovijedati vjeru u Isusovo uskrsnue.

Time se iz temelja izmijenila perspektiva njihova djelovanja. Za svojega ivota Isus je propovijedao skori dolazak Kraljevstva Bojeg i potrebu pokajanja, a ne sama sebe kao Mesiju

21

i Spasitelja. Ali u predodbama njegovih uenika, nakon njegove smrti, njegova linost i djelatnost dobivaju posve nove dimenzije. Ta okolnost bila je bitno nov moment kojim se

kranstvo faktino raa kao nova vjera. Postupnim misaonim radom, simbolizacijom i otkri-vanjem novih, dubljih smislova u onome to je Isus govorio, sustavnim ugraivanjem novih, filozofskih i teolokih koncepcija i tumaenja u temeljne zamisli o Isusovu ivotu, smrti i

uskrsnuu, odvijao se sustavni proces izdizanja Isusove linosti od realne i tragine egzisten-cije jednoga od skromnih idovskih propovjednika i proroka do zamisli o Sinu Bojem i ravnopravnoj linosti u nedjeljivome trojstvu vjenoga i svemonog Boga, stvoritelja i gospo-dara neba i zemlje.

To ljudsko djelo stvaranja kranske religije moe se saeti u niz etapa. Da bi svoju vjeru u Isusovo uskrsnue dokazali kao pouzdanu istinu s dalekosenim

teolokim znaenjem, Isusovi su uenici svijetu oko sebe poeli objanjavati razloge i smisao toga neobinog dogaaja. Polemike i otpori njihovim uvjeravanjima zahtijevali su nove napo-re. Evanelja i drugi pisani tekstovi ve su veoma uznapredovala faza te apologetike djelat-nosti. Ona se nije zadrala samo u granicama palestinske sredine, nego se razvijala i izvan njezinih granica, u sreditima idovske dijaspore, gdje ju nije koila disciplina strogo idov-skih naziranja. Na tlu ire, helenistike kulture prvobitno propovijedanje vjere u Isusovo 'uskrsnue, zdrueno sa idovskim mesijanizmom, susree se s raznim helenistikim i drugim misterijama o besmrtnosti, o drugome ivotu, sa soteriolokim religijama spasa u kojima spasitelji ovjeanstva umiru i uskrsavaju da bi svojom smru svojim vjernicima donijeli spasenje i vjeni ivot.

Iz svih tih komponenata poela se stvarati kristoloka legenda. Isusova smrt tumaena je kao dogaaj unaprijed odreen Bojom voljom i predvien jo u navjetaj ima starozavjetnih proroka. On nije bio samo "uitelj" kako su ga njegovi uenici za ivota zvali, nego Boji pomazanik (grki: Christos), od davnina Jahveovim obeanjima najavljivani Mesija. Samim time Isusova je povijesna linost sjedinjena sa svim onim to su starozavjetni tekstovi kazivali o Mesiji. Stalo se smatrati da e se Isus uskoro vratiti, a tada e zapoeti doba Kraljevstva Bojeg.

Vjera u Isusovo uskrsnue, mesijanstvo i ponovni dolazak meu ljude odjeknula je meu helenistikim idovima iz dijaspore, koji su svake godine dolazili u Jeruzalem da svetkuju Pashu, svojim mogunostima da je stope s helenistikom naukom o spasitelju koji pogiba za spasenje ljudi. Tim elementom vjera u Isusa kao idovskoga Mesiju odvojila se od judaike religije. Pristae proirenih zamisli o Isusu kao soteru (spasitelju) uskoro su se izdvojili iz prvobitnog skupa Isusovih uenika u Jeruzalemu. Formira se zasebna zajednica "helenista" pod vodstvom sedmorice prvaka, dok hebrejski orijentirani Isusovi uenici ostaju kao temeljna organizacija pod vodstvom "dvanaestorice". Otad heleni s tiki odvojak razvija veoma snano djelovanje istiui svoju opoziciju Mojsijevu zakonu. No to je dovelo do osude i smaknua njihova najistaknutijeg propovjednika, Stjepana, i do izgona helenista iz Jeruzalema. Njihov odlazak u velika sredita heleniziranoga Istoka, u Aleksandriju, Damask, Antiohiju, Smirnu, Efez, Korint, Solun i drugamo unio je njihova shvaanja u tamonje idovske opine i meu Neidove koji su se osjeali privueni idovskim monoteizmom i moralnim nazorima Staroga zavjeta (tj. meu tzv. prozelite i poluprozelite). Osobito je bio vaan razvitak antiohijske skupine "helenista" u kojoj su bivi pogani uskoro postali veinom u zajednici Isusovih vjer-nika.

U antiohijskoj sredini vjerojatno vie nijedan vjernik nije osobno vidio Isusa, iako su svi podjednako vezivali svoje nade uz njega. No u njihovim predodbama elementi idovskog mesijanizma sve su se vie gubili, ustupaj ui mjesto irem, opeovjeanskom shvaanju. Prvobitna vjera u njegov ponovni dolazak kojim e zapoeti postojanje Kraljevstva Bojeg na zemlji prerasta u vjeru u Kristovu smrt radi omoguavanja ovjeanstvu da i ono, kao i sam Krist, uskrsne za ivot na drugome svijetu. Antiohijski krani nazivali su Isusa Kyrios Chri-22

stos - Krist i Gospodin - a takav naziv, Gospodin, pridavao se meu idovima i Bogu, Jahveu. Stoga je upotreba toga termina svjedoanstvo da su antiohijski krani Isusa ne samo

shvaali kao Spasitelja ili Sotera, nego su ga ve izdizali na boansku razinu, pribliavajui ga potovanju koje se iskazivalo samome idovskome Bogu Jahvi. Time je Isus, nekadanji navjeta skoroga dolaska Kraljevstva Bojeg, koji sama sebe nije nazivao ni Mesijom, ni boanstvom, nego je samo pozivao ljude da se za taj dolazak pripreme moralnim preporodom kako bi mogli biti dostojni da uu u Kraljevstvo Boje, naknadno, radom ljudskog umovanja, izdignut na putu divinizacije sve do njegove slinosti s Bogom.

Veoma je vjerojatno da su antiohijski krani poeli nasluivati i daljnju, treu fazu u izgradnji kranske kristologije; da su, naime, Isusovu smrt tumaili kao smrt boanskog bia koje po unaprijed utvrenom boanskom planu podnosi muku i smrt a zatim uskrsava, da bi tom smru i tim uskrsnuem pruilo primjer i pokazalo put spasenja od ovoga svijeta zla u

vjenome blaenstvu zagrobnog ivota. Takvim tumaenjima oni su izlazili u susret sredini u kojoj su propovijedali i omoguavali Grcima da shvate i usvoje idovskog Mesiju, povezujui ga sa svojim zamislima o Soteru ili spasitelju. U isti mah, slom Isusove djelatnosti i njegova smrt na kriu mogla se sada tumaiti kudikamo dublje, kao ostvarenje Boje namisli radi spasenja ljudi.

U toj etapi razvitka kristologije u antiohijskoj se kranskoj opini kao pomaga njezina prvaka Barnabe pojavio Pavao iz Tarza kao linost prvobitno strana jeruzalemskoj opini i poto~ak romanizirane idovske obitelji. U njegovu rodnom gradu, na granici prema maloazij-skom 'svijetu, ivjelo je mijeano grko i rimsko stanovnitvo, a bio je rairen kult lokalnoga boga Sandama koji je umirao spaljen, zatim uskrsavao i u obliku dima uzlazio na nebesa. Identifikacija s njegovom sudbinom inila je i vjernike sudionicima njegova uzaaa. Sinkre-tizam (stapanje) helenistikih i orijentalnih soteriolokih shvaanja s elementima judaizma i poetnim oblicima ranoga kranstva Isusovih neposrednih i daljih uenika bio je temelj Pavlovih nazora i njegove djelatnosti.

Pavao je isprva bio estok neprijatelj Isusovih sljedbenika, ali je teko podnosio terete i ogranienja Mojsijeva zakona. Upoznavajui kranstvo kao njegov gonitelj, on je iznenada shvatio da je uenje helenista mogue prihvatiti kao izlaz iz podjarmljenosti Mojsijevu zako-nu. Svojom smrti i uskrsnuem taj je kranski Kyrios Christos, zapravo Soter i Spasitelj koji nije navijetao neki nedefinirani dolazak Bojega kraljevstva, nego svoju muku i smrt kojom je ve faktino izvreno spasenje ljudi i time ostvareno Kraljevstvo Boje, no ne na zemlji, kako su to oekivali idovi, nego u izvansvjetovnom boanskom kraljevstvu pravde i vjenoga blaenstva.

Pavlovo propovijedanje izazvalo je negodovanje u jeruzalemskoj opini kojoj su na elu stajali Isusov uenik Petar i Isusov brat Jakov, pa se poslije tri godine Pavlove djelatnosti pokazalo potrebnim da Pavao ode u Jeruzalem i ondje opravda svoj nauk. No ondje je naiao na nerazumijevanje jer su tamonji Isusovi sljedbenici sebe i dalje smatrali pripadnicima idovske vjere i nisu prihvaali razvitak kristologije, postignut izvan Palestine. Sve do kraja Pavlova ivota jeruzalemska je opina gledala na Pavla kao na zastranjivaa koji izopauje

autentinu vjeru u Isusa i porie Mojsijev zakon. Nakon prvoga dolaska u Jeruzalem, Pavao je onamo odlazio jo dva puta u razmaku od dvadesetak godina (oko 49. i 59-60). Prvi put je radikalno raskrstio s Petrovom i Jakovljevom opinom i uporno ostao pri propovijedanju svojega shvaanja o kranstvu. Nailazei na svojim misionarskim putovanjima na ogoreno neprijateljstvo idova i krana koji nisu raskinuli vezu s judizrnom, Pavao je stao propovije-dati samo poganima, pri emu je glavne pristae stjecao iz redova sirotinje, pa ak i meu robovima.

No prilikom svojega treeg dolaska u Jeruzalem, Pavao je doivio slom. Na zahtjev jeruzalemske opine, kojoj je sada na elu stajao Isusov brat Jakov, Pavao je izvrio javni obred pokajanja kojim je objavio svoje ponovno podvrgavanje Mojsijevu zakonu. No pravo-

23

vjerni su idovi ipak ishodili njegovo hapenje, pa je nakon procesa koji je nad njim izvren u Rimu, bio osuen na smrt i smaknut (62. god.).

Pavlovo uenje, izraeno u njegovim Poslanicama, iako inzistira na Isusovoj soteriolokoj ulozi, samoga Isusa jo smatra ovjekom, a ne boanstvom ili Bogom. No kako je njegova uloga spasitelja bila predodreena od iskona, on je u Bojem duhu postojao odvazda. U tome smislu on je sin Boji. Njemu je kao Spasitelju povjerena sudbina ovjeanstva, pa je on i zagovornik ljudski kod Boga. Svoju vlast nad opstankom ljudskog roda i nad njegovom sudbinom Krist e, kada doe kraj svijeta i preostane samo Kraljevstvo Boje, vratiti u Boje ruke, pa e Bog i opet izravno vladati nad preporoenim i produhovljenim ovjeanstvom, spasenim od svojih grijeha i konano izmirenim s boanstvom.

Time je konstantni proces Isusova izdizanja s razine njegova historijskog ivota u svojstvu proroka jedne m~le idovske eshatoloke sekte prema boanskoj razini u Pavlovoj interpreta-ciji uznapredovao jo dalje. Kranstvo se u svojoj povijesti za neto vie od tri desetljea, od Isusove smrti (oko 30. u n. e.) do Pavlove smrti (62), izgradilo kao zasebna gnostiko-soterioloka religija spasa, u kojoj je mentalno identificiranje vjernika s Kristovom iskupiteljskom smrti na kriu (pomou nepokolebljive vjere u tu spasonosnu smrt) donosilo spasenje.

Da bi to mentalno, duhovno poistovjeenje s Kristovom spasonosnom smrti uinio vidlji-, vim Pavao je usvojio dva obreda: krst i "lomljenje kruha". Prvi od tih obreda obiljeavao je

stupanje u krug korisnika Kristove spasilake smrti, a drugi je simbolikim primanjem Kristo-va tijela i njegove krvi u sebe ostvarivao fiziko sjedinjenje s Kristom i time jamio udio niku u tome inu istu sudbinu koju je imao Isus: tjelesnu smrt, ali i duhovno uskrsnue u vjeni ivot.

Rezultati Pavlove djelatnosti znae, dakle, znatan daljnji razvitak kristologije, zapoet u svijesti Isusovih uenika nakon njegove smrti. Polazei od temelja helenistikog smjera u ranom kranstvu, Pavao je izgradio njegovu soteriologiju i eshatologiju sintetiziravi brojne elemente judaizma s gnostikim i mistikim predodbama helenistikog istoka. Pritom se izriito odvojio od propisa i prevlasti Mojsijeva zakona i formirao kranstvo kao zasebnu i samostalnu religiju spasa.

Nastanak kranstva ne iscrpljuje se samo Pavlovim udjelom u stvaranju njegovih obilje-ja i sastojaka. Uz paulinizam i njegove izravne nastavljae (autore tzv. pseudopaUlinistikih Poslanica) postojali su i drugi, istodobni smjerovi u oblikovanju kranskih vjerovanja, koji su suparnici paulinizma i ponekad se razvijaju u otroj borbi s njime. Iz svih tih komponenata kranstvo e se kao izgraeno vjersko uenje formirati osebujnom sintezom tek na pragu srednjega vijeka, pri emu e ono usvojiti ne samo paulinistike elemente, nego i brojne druge koji su u Pavlovo vrijeme bili takmaci, pa i protivnici paulinizma.

O postojanju nekoga drugoga i drukijeg navijetanja evanelja, s drukijim Isusom nego to je bio njegov, izvjeuje ve i sam Pavao u svojim poslanicama Galaanima i Korinanima. Meu njima, isprva veoma utjecajni smjer jeruzalemske opine, koji je djelovao najprije pod vodstvom Petra, jednoga od "dvanaestorice", a zatim pod vodstvom Isusova brata Jakova i, kasnije, drugih Isusovih roaka, a koji u povijesti religija nosi naziv "judeokranstvo" , bio je razbit Titovim osvojenjem Jeruzalema (70). Teite razvitka kranstva otad u cijelosti prelazi na podruja izvan Palestine.

Od osnovnih kranskih tekstova koje Crkva priznaje kao autentine najstarije su Pavlove poslanice. One su nastale od 50. do 60. god. u n. e. Evanelja, Apokalipsa i Djela apostolska niu se otprilike od 75. do priblino 150. u n. e., pri emu njihovi tekstovi daju mogunost da se prati raanje kranske dogme nakon epohe Pavlovih poslanica.

Tako je u vremenu izmeu postanka Evanelja po Marku (oko 75) i ostalih evanelja zamisao o Bojem posinjenju Isusa postala za kranske stvaratelje vjerskog uenja nedovolj-na. Proces izdizanja Isusa k prijestolju Bojem napredovao je dalje, pa je stvorena zamisao da je on pravi sin Boji; ali se pritom inilo nedostojnim da mu se pripie prirodno roenje. Stoga 24

je zamiljeno da ga je po Duhu Svetome udesno zaela Djevica Marija. U to se vrijeme povezuje i posljednja Isusova veera s uenicima prije njegova uhienja i smaknua sa simbo-likim smislo~ idovske svetkovine Pashe, koja je bila spomen-dan na izlazak idova iz Egipta i rtvu janjeta ijom su krvlju bila obiljeena vrata idovskih kua, da ih Jahve u svom gnjevu prema Egipanima ne bi zatro. Kod Luke, kao najmlaega od sastavljaa tzv. sinoptikih evanelja (oko 100-110), ta se oprotajna veera s lomljenjem kruha i blagoslovom vina najzad ve ustanovljuje kao sakramentaini obredni in, koji ljudima pribavlja oprotenje grije-ha. Zamisao o potrebi opratanja ljudskih grijeha obiljeava svu golemu uznapredovalost kranske teoloke misli u usporedbi s Pavlovim vremenom. Za Pavla je za spasenje jo bila dovoljna duhovna identifikacija svakog vjernika s Kristovom spasitelj skom smru na kriu. Na pragu II. st. n. e. pokazalo se ve da se obeanje o skorom dolasku Kraljevstva Bojeg nije obistinilo. Valjalo je dalje ivjeti, i pokoljenja su se zaista smjenjivala jedno za drugim, sa svim obiljejima realnoga ljudskog ivota. Isusovoj spasiteljskoj smrti stala se pripisivati mo ne samo da poslije smrti osigurava vjeni ivot, nego da euharistijom, prieu, ve i u ovome ivotu moe s grenika istrti krivice zbog nevaljala ivota. Krepostan i moralan ivot ostaje

naelnim zahtjevom, ali i "grenici" mogu svoja djela ispraviti pokajanjem i sakramentainim uzimanjem Kristova tijela i krvi.

Sve te temeljne dogme: o boanstvenosti Isusovoj, o njegovu odnosu prema Bogu-ocu, o njegovu odnosu prema treoj boanskoj osobi, o samome pojmu trojstva, o Isusovu bezgre-nom ~aeu, uenje o grijehu i opratanju grijeha, o pretvorbi blagoslovljenog kruha i vina u pravo tijelo i pravu krv Kristovu, o pokori i pokajanju za grijehe, o nainu i podjeliteljima oprotenja koje se ljudima daje, kao i mnogi drugi elementi kranske religije u raanju namrli su sljedeim stoljeima dileme, oko kojih su se sporile goleme snage tijekom posljednjih

stoljea antike i za trajanja cijeloga srednjega vijeka, a neke su vjerske dileme ostale utjecajne na svijest ljudi i politike snage njihova drutva sve do XIX. i XX. stoljea.

Kranstvo nije, poevi od svojih religijskih i dogmatskih zametaka, dalje ostalo samo slobodno idejno i vjersko uvjerenje, nego se ono veoma brzo poelo organizirati kao instituci-ja.

Prvobitna jeruzalemska opina ivjela je u neprekidnom oekivanju ponovnog dolaska Isusova i poetka Kraljevstva Bojega. U tome oekivanju ivjeli su iz dana u dan, bez ikakva rada. Sve su svoje imanje zdruili i ivjeli u zajednici imutka. U vezi s potrebom da se tim dobrima upravlja, pojavila se ustanova "dvanaestorice". Ali kroz peripetije eliminiranja "hele-nista" i slamanje Pavlova "zastranjivanja" formirao se u jeruzalemskoj opini dinastiki, mo-narhijski tip organizacije pod vodstvom Isusovih roaka. No taj razvitak prekinut je padom Jeruzalema i, najzad, potpunim pokorenjem Palestine poslije sloma posljednjega idovskog ustanka protiv Rimljana u tridesetim godinama II. stoljea.

Paulinistika zamisao o organizaciji vjernika temeljila se na zamisli da su svi vjernici zdrueni vjerom u Krista u jedno mistiko tijelo kojem je glava sam Krist. Zbog toga nije moglo biti meu vjernicima nikakve naelne razlike. Pa ipak, meu njima su istaknutu ulogu imali pojedinci koje je obasjala milost Boja (karizma) pa su stoga mogli djelovati kao propo-vjednici, uitelji i proroci. No oni nisu imali nikakve vlasti ni prava osim svoje propovjednike djelatnosti.

Takva prvobitna, karizmatska organizacija crkvenih opina nije mogla ostati trajan oblik. Vjerovanje se ustaljivalo, a produbljivanje dogmi zahtijevalo je sustavan studij teolokih i filozofskih problema. Krani su sve vie poeli strahovati od karizmata koji su iznosili nove dileme i ugroavali ve usvojena uvjerenja. A kako je vrijeme prolazilo, a svretak svijeta nikako nije dolazio, pokazalo se nunim da se sazda vrsta organizacija opina, pouzdano utvrdi vjerski nauk i odrede njegovi autoritativni tumai i uvari.

U takvim okolnostima karizmatsko vodstvo kranskih opina iezava, a umjesto njega opine postavljaju izabrano vodstvo iz redova najuglednijih lanova opine koje tekstovi

25

nazivaju prezhiterima. Meu njima sve istaknutiju ulogu dobivaju episkopi, upravnici imovi-nom opine, i clakoni, voditelji i sluitelji pri vjerskim obredima. Daljnji razvoj sve odlunije rezervira prezbiterima, biskupima i akonima pravo na vrenje obreda (krtenje, blagoslivlja-nje kruha i vina, itanje molitvi, tumaenje vjerskih tajni). Time se sveenstvo odvaja kao zaseban sloj uvara i tumaa dogmi. Sveenici postaju duhovnim i administrativnim vodstvom

opina i bore se protiv karizmata, osobito putujuih uitelja i proroka koji nisu bili vezani ni uz koju crkvenu organizaciju, nego su bili odgovorni samo svojem osobnom "otkrivenju" i "poslanju". Ve krajem I. st. pojavljuje se zamisao o nepovredivosti biskupa i akona, a njihov se autoritet brani tezom da su oni nasljednici apostola koji svoj autoritet izvode od Krista. Institucija sveenstva ima boansko podrijetlo i stoga njezin autoritet mora biti neosporan. Poloaj biskupa unutar opine poprima obiljeja poglavara kojega treba sluati "kao to je Isus sluao Boga-oca". Oni postaju jedini tumai prave vjere, njezini branii od krivovjerja i disciplinski odgovorni za djelovanje sveenstva i ivot lanova svoje opine.

Usporedo s jaanjem sveenstva i biskupova autoriteta pojavljuje se uvjerenje da se spase-nje postie ve i samim pripadanjem Crkvi i potpunim uklapanjem u nju. Postupno blijedi

shvaanje o nekoj individualnoj vjeri i neposrednom kontaktu svakoga vjernika sa Spasite-ljem. Nuna je samo disciplina i pripadnost Crkvi koja pojedinca uklapa u kolektivnu vjeru i

, ini ga dijelom mistinoga tijela Kristova. Osnovni uvjet spasenja nije vie samo vjera u Krista (kao kod Pavla) i identifikacija sa spasitelj skom tajnom Kristove smrti i uskrsnua, nego je bitna pripadnost Crkvi, koja je jamstvo i uvjet spasenja, u smislu formule "izvan Crkve nema spasa".

Takva shvaanja bila su rezultat vanih promjena u klasnom sastavu kranskih opina i u opem stavu kranstva prema stvarnosti ovoga svijeta.

Kranske se opine na prijelazu u II. st. vie nisu sastojale samo od robova i siromaha; u njima raste broj imunih ljudi, pa i robovlasnika, koji su imali i krane meu svojim robovi-ma. Iako je ideal skromnosti i siromatva i dalje ostao slubenim programom opina, ipak su i one same, kao zajednica krana, prikupljale znatnu imovinu. Umjesto suprotstavljanja i otpo-ra svijetu nepravde, stvara se kult poniznosti i izmirenja sa stradanjima to ih donosi ivot

potlaenih u klasnome drutvu. Kako su sve nova i nova desetljea dokazivala da dolaska Kraljevstva Bojega nema, da je ono samo "u srcima ljudi" ili u Bojem obitavalitu na nebesima, crkva se pretvarala u organizaciju kojoj je dosueno da ivi i djeluje u stvarnosti

postojeega drutva. Ona je za sebe odabrala ulogu da se bori protiv opaina i ljudskih poroka, ali je i sama za tu borbu trebala sigurnost, oslonac i priznanje. Nije mogla ostvariti neki drukiji svijet od onoga koji je postojao, ali se mogla truditi da ljude preodgaja za plemenitije

meusobne odnose, za ivot bez grijeha, radi ulaska u Kraljevstvo Boje nakon smrti. inilo se da je za tu borbu korisno pridobiti javne vlasti i njihovu pomo, utoliko vie to je neprija-teljstvo tih vlasti moglo unititi zaetke Crkve, pa ak je takvim unitenjem ne samo prijetilo, nego ga je vie puta nastojalo i ostvariti.

Tako se kranstvo nalo u ambivalentnom poloaju. Svojom biti i svojim programom ostalo je na strani obespravljenih i upornim zagovornikom dobrote i pravde. No u stvarnosti opstanka, ono se prilagoavalo poretku svojega vremena i vie voljelo optirati za mo ovosvje-tovne vlasti nego da se pretvori u nositelja revolucionarnih tenji protiv drutvenog stanja i poretka i time izloi unitenju.

U toj dvostrukosti krile su se opasnosti i prednosti. Svojim etikim intonacijama ono je ostalo privlano za potlaene, kao i u vrijeme Isusovih propovjedi na Gori. No svojim nagova-ranjem vjernika da se strpe i ne opiru zlu, ekajui nagradu za svoju bogobojaznost, patnje i odricanja u Bojem Carstvu na nebesima, ono je prualo ansu vlastodrcima da se njime poslue za pojaanje ugnjetavanja i ovjekovjeivanje nepravednog a poretka na svijetu.

Crkva je, ini se, dala prednost perspektivi pridobivanja dravnih vlasti u nadi da e pomou njih kransku vjeru uiniti opom duhovnom svojinom i zatim dovesti do pobjede i 26

svoja etika naela u praktinom ivotu. Mnoga stoljea koja su slijedila pokazala su da je dugotrajna borba za pridobivanje svjetovnih vlasti i za njihovo podvrgavanje crkvenim zami-slima u razliitim razdobljima povijesti zasjenila prvenstvenu vanost borbe za prvobitni mo-del kranskih moralnih odnosa meu ljudima.

Na putu prilagoavanja Crkve ustrojstvu drutva u kojem je postojala, vanu ulogu ima razvoj od biskupskog monarhizma u opinama k stvaranju univerzalne crkve s jednim jedinim poglavarom na elu.

Sustav monarhijske vlasti biskupa u pojedinim opinama potpunije se i snanije razvio na istoku u borbi s karizmatima, judaizmom i poganstvom. Ali on se uskoro prenio i na Zapad, a posebnu je ulogu stekao u glavnome gradu Carstva, u Rimu, gdje su tradicije jedinstvene i vrhovne vlasti careva djelovale kao model. Kasniji crkveni pisci i redaktori tek su naknadno u osnovne kranske knjige unijeli tezu da je prvim rimskim biskupom bio Petar i da je sam Isus

vrhovniku vlast nad kranstvom predao upravo njemu kao svojemu namjesniku na Zemlji. Ni historiografskih ni arheolokih nepobitnih potvrda za tu tezu do danas nema, pa se ini da treba smatrati da i sam njezin nastanak pripada nastojanjima da se stvori sveopa crkvena zajednica s jednim jedinim vrhovnim poglavarom na elu, koji e, kao i car, stolovati u

politikom dravnom sreditu. Organiziranje Crkve ve je od prvih poetaka monarhijskog episkopata pokazivalo tenju

da se prilagodi strukturi politike vlasti, pa se teritorij jedne biskupije redovno poklapao s podrujem jedne provincije. U daljnjem razvitku jaa regionalna povezanost pojedinih bisku-pija, koja dolazi do izraaja naroito u odravanju regionalnih savjetovanja biskupa o zajed-

nikim problemima (sinodi). Tako se u azijskim provincijama od 160. do 170. odrava neko-liko sinoda u vezi s opasnim irenjem montanizma, frigijske karizmatike i asketske sekte koja je izbila kao protest protiv posvjetovljavanja Crkve i prevlasti sveenstva nad vjernicima. Ali uskoro se pokazala potreba da se iznad razine provincijalnih i regionalnih sinoda organiziraju skuptine visokog sveenstva od opega znaenja za cijelo kranstvo i da se vjerski autoritet centralizira. Kranstvo je u to vrijeme vodilo upornu borbu protiv kritika koje su mu upuivali poganski filozofi protiv suparnikih teoloko-kozmolokih zamisli gnosticizma, a istodob-no i borbu za pridobivanje naklonosti dravnih vlasti. Tako ve od prve polovice II. st.

kranski apologeti upuuju svoje obrambene spise carevima s ciljem da opovrgnu optube kojima je kranstvo bilo obasipano i da ishode zakonsko odobrenje kranstvu da postoji i javno djeluje. Ta se dvostruka borba mogla voditi samo disciplinirano, s usmjeravanjem iz jednoga centra. Stoga je druga polovica II. st. ujedno i doba afirmacije prioriteta rimskoga biskupa nad ostalim biskupima u Carstvu. To se prvenstvo poglavito oitovalo kao ostvarena povijesna injenica kad je u posljednjem desetljeu toga stoljea rimski biskup Viktor cijelo-me sveenstvu pod prijetnjom kazni i izopenja nametnuo nain slavljenja svakogodinjega spomen-dana na Isusovo uskrsnue kako je to, kao jedino ispravno, zamiljala rimska Crkva. Tako je Viktor krajem II. st. ve istupao kao poglavar kranstva i prvi faktini papa. Tijekom III. st. papinski je primat ve bio uvrena dogma.

Jedinstvu kranstva i jaanju njegova poloaja u javnosti trebalo je posluiti i utvrivanje tekstova koje e od mnogih to su kolali po kranskim opinama i pretendirali na jednaku vjerodostojnost cijela crkva obvezno priznavati kao autentine i kao pouzdan prikaz prave vjere. To eliminiranje neprihvatljivih spisa i utvrivanje priznatih dovreno je takoer krajem II. st. usvajanjem etiriju evanelja, jedne Apokalipse, jednoga povijesnog djela (Djela apo-stolska) i 21 poslanice Pavla iz Tarza i drugih autora, u svojstvu temeljnih vjerskih knjiga (Sveto pismo Novoga zavjeta). Velik broj drugih evanelja, otkrivenja i slinih spisa odbaen je kao laan i nevjerodostojan (apokrifan). No istodobno je cio niz kranskih teoloko-filozof-skih pisaca ("Crkveni oci") izgraivao i tumaio dogme i crkvena shvaanja, pobijajui nazi-ranja poganskih filozofa i uenja koja su ocjenjivana kao krivovjerje, ali i prihvaajui one teze koje su se mogle uklopiti ili ak koje su mogle ojaati sklop kranskog tumaenja svijeta i ovjeka.

27

Meu suvremenim uenjima koja su se, u sklopu kranstva ili na njegovim rubnim podrujima, protivila dogmama u epohi njihova uvrivanja, najizrazitija su bila ona koja nisu mogla prihvatiti Isusovu jednakost s Bogom-Ocem. Takva su se uenja u biti protivila zavrnoj fazi procesa kojim je Isusova linost s razine povijesno realnoga osnivaa jedne idovske eshatoloke sekte bila uzdignuta na razinu boanstva. Tako su pristae monarhijanske ili ebionitske hereze s kraja II. st. tvrdili da su i Sin i Duh podreeni Ocu, koji jedini postoji oduvijek i vjeno traje, dok su Sin i Duh samo oblici u kojima se Otac manifestira. Slina

shvaanja nauavao je poetkom III. st. u Rimu Sabellius, tvrdei da kod Isusa treba razliko-vati dvije, otro odv