Filozofski fakultet Sveučilišta u ZagrebuOdsjek za komparativnu književnostIvana Lučića 3, Zagreb

Seminar iz predmeta Status autora i razvoj autorskih prava

Status knjige u srednjem vijeku i promjene u tadašnjoj pismenoj kulturi

Student: Igor Loinjak Godina: 5. Studijske grupe: kmp/pum Mentor: dr. sc. David Šporer, doc.

Zagreb, 2012.

Sadržaj

Sadržaj.........................................................................................................................................2

Uvod............................................................................................................................................3

Položaj knjige u srednjem vijeku................................................................................................4

Srednjovjekovni rukopisi u prvom mileniju...........................................................................4

Status knjige u Karolinškom Carstvu.....................................................................................5

Razdioba samostanske rukopisne kulture...............................................................................6

Srednjovjekovni pisari............................................................................................................7

Shvaćanje autorstva u srednjem vijeku.................................................................................10

Rukopisi i srednjovjekovno društvo nakon 12. stoljeća...........................................................12

Dugotrajnost promjena u rukopisnoj kulturi.........................................................................12

Studenti i građani – novi kupci knjiga..................................................................................13

Rukopisi na pučkim jezicima................................................................................................15

Autori i patroni......................................................................................................................16

Zaključak...................................................................................................................................18

Literatura...................................................................................................................................19

2

Uvod

Sve do sredine 15. stoljeća područjem pismenosti i obrazovanja u čitavoj

zapadnoeuropskoj civilizaciji dominirali su rukopisi. Izrada rukopisa bila je skupa tako da je i

broj knjiga koje su bile dostupne bio prilično oskudan. Razdoblje srednjovjekovne pismene

kulture bijaše obilježeno crkvenom dominacijom te malim brojem onih koji su bili u stanju

čitati.

Desetostoljetno trajanje srednjega vijeka ne može se, međutim, promatrati kao

monolitno razdoblje budući da su već od 12. stoljeća nastupile velike promjene poznatije u

historiografiji pod nazivom renesansa 12. stoljeća. Tada je počelo osnivanje brojnih

svjetovnih sveučilišta, a sve je naglašenije bilo izdvajanje građanstva kao posebne društvene

kategorije. To je uzrokovalo povećanje čitalačke publike s novim potrebama. Naime, rukopisi

koji su nastajali u samostanskim skriptorijima, a koji su bili namijenjeni prvenstveno za

uporabu klericima, više nisu bili dovoljni. Došlo je stoga do otvaranja skriptorija koji su

djelovali u sklopu sveučilišta kako bi se studentima osigurala dostupnost potrebne literature.

Jačanjem književnosti na narodnim jezicima došlo je i do promjena u shvaćanju autora i

autorstva što će u narednim stoljećima kulminirati s donošenjem zakona o zaštiti autorstva.

U ovom se radu prvenstveno nastoji prikazati povijest knjige u srednjem vijeku, ali je

cilj i ukazati na kompleksnost odnosa koji su postojali u razdoblju kada je za stvaranje svakog

pojedinog primjerka neke knjige trebalo utrošiti ogroman broj radnih sati. S druge će pak

strane biti prezentiran određeni kontinuitet koji je postojao u izradi rukopisnih knjiga, a koji

nije nestao uvođenjem tiska, već se zadržao, u više ili manje identičnom obliku, sve do 18.

stoljeća.

3

Položaj knjige u srednjem vijeku

Srednjovjekovni rukopisi u prvom mileniju

U srednjem je vijeku propao antički školski sustav pa je mogućnost obrazovanja bila

dostupna samo malom sloju ljudi i to u pravilu vezanih uz crkvu, a negodovanje zbog takve

situacije Grgur iz Toursa izražava sljedećim riječima: „Nevolja je zadesila naše vrijeme jer je

u našoj sredini nestalo studija, učenosti.“1 U takvim je okolnostima broj knjiga koje su bile u

uporabi bio vrlo mali, a korpus je bio ograničen na liturgijske knjige te djela kršćanskih

teologa i filozofa. U početku se spašavanju antičkih autora pridavalo malo važnosti jer ih se

smatralo nedoličnima usprkos tomu što su ih neki crkveni oci poput sv. Augustina i sv.

Jeronima iznimno cijenili.2 Grčki i rimski pisci čuvali su se najčešće u privatnim zbirkama,

dok se dostojanstvenije ponašanje prema antičkim klasicima može naći kod nekih barbarskih

naroda. Tako se kod Ostrogota spominje praksa organiziranja odvojenih kršćanskih i

poganskih knjižnica po uzoru na grčke i rimske odjeljke u antičkom Rimu. O tome je

početkom 7. stoljeća pisao Vergilije Gramatičar, a takav je način organizacije primijenjen i u

velikoj kraljevskoj knjižnici u Toledu.3

Zbog gore navedenih razloga Josip Stipanov i dalje inzistira na uopćenom stavu da je

srednji vijek, barem što se tiče dostupnosti informacija, nesumnjivo mračno doba zapadne

civilizacije: „Knjižnice od holističkih na neki način postaju jednodimenzionalne agencije. Što

se sadržaja tiče, skupljaju i čuvaju zabilježeno znanje samo s jednog područja ljudskog

djelovanja i stvaralaštva – vjerskog, a funkcija je sukladna sadržaju knjige – uglavnom ili

nerijetko samo za potrebe određenog sloja korisnika. Tako knjižnica u takvom društvu

donekle gubi svoju (izvornu) ulogu, odnosno u najmanju je ruku umanjena i sužena. Jednako

kao što je i knjiga izgubila svoju zadaću da kao komunikacijsko sredstvo prenosi znanstvene

misli i književno stvaralaštvo. Zato je razdoblje srednjeg vijeka, točnije rani(ji) srednji vijek,

kao što ćemo kasnije vidjeti, poodavno nazvano 'mračno doba', što i nije samo metafora.“4

1 Stipanov, Josip, Knjižnice i društvo. Zagreb: Školska knjiga, 2010., 109.2 Stipanov, nav. dj., 2010. 111.3 Stipanov, nav. dj., 2010. 112.4 Stipanov, nav. dj., 2010., 108-109.

4

Oblik knjige kakav je danas posve uobičajen počeo se razvijati početkom 7. stoljeća u

Irskoj i to iz psaltira. U klasičnoj su se antici koristili papirusni svitci (rotulus ili volumen) za

književne tekstove, dok su se informacije i natpisi za praktičnu uporabu zapisivali na drvene

ili voštane ploče (tables ili codex).5 Ukrašavanje knjiga počelo je oko dva stoljeća ranije, a

često su se kao ukras koristile ilustracije. Najraniji je primjer srednjovjekovnih oslikanih

rukopisa bizantska Bečka geneza ili Rabulov Gospel iz Sirije. Nerijetko su se u ilustracije

umetali plemeniti metali poput zlata i srebra.

Prepisivačka je djelatnost u prvim stoljećima srednjega vijeka bila relativno jaka u

Engleskoj i Irskoj. U Irskoj je situacija postala jako povoljna otkako je onamo došao sv. Patrik

(431.) i donio kršćansku vjeru, rimsko pravo i alfabet. U toj je zemlji zabilježen i snažan

razvoj obrazovanja u brojnim samostanima koji su otvarani kroz čitavo 6. stoljeće, a uz

vjersku se literaturu obilno čitala i ona svjetovna.6 Zahvaljujući takvim okolnostima, staroirski

i staroengleski postali su jedni od najranijih zabilježenih pučkih jezika. Za razliku od situacije

na Otočju, Kontinentom je u ranim stoljećima srednjega vijeka dominirao latinski jezik, a

koristili su se još grčki i hebrejski (tzv. sveti jezici).7

Status knjige u Karolinškom Carstvu

Dolaskom Karla Velikog grčki i hebrejski sve više gube na važnosti, a latinski

preuzima potpunu prevlast. Druga važna novina koju je uveo Karlo Veliki bijaše

standardizacija rukopisa što je omogućeno zahvaljujući uvođenju karolinške minuskule,

odnosno specifičnog oblika slova. U tom je razdoblju najveće prepisivalačko središte bio

skriptorij u francuskom gradu Toursu što ga je utemeljio Alkuin iz Yorka, vjerojatno

najvažniji učenjak svoga doba. Skriptoriji Karolinškog Carstva bili su važni za naredno

razdoblje jer su imali ulogu prijenosnika dijela antičke tradicije sve do razdoblja humanizma.

Ondje se nisu prepisivali samo vjerski tekstovi potrebni Crkvi, nego i djela antičkih autora –

Cicerona, Vitruvija, Boecija, Prudencija, Pseudo-Apuleja, Juvenala, Salustija i dr.8 Dio je

tadašnjih rukopisa bio bogato ilustriran pa su to bila prava umjetnička djela o čemu najbolje

5 Brown, P. Michelle, The Triumph of the Codex: The Manuscript Book before 1100, u: (eds.) Eliot, Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom: Blackwell Publishing Ltd., 2009., 179.6 Stipanov, nav. dj., 2010., 112-113.7 Brown, nav. dj., 2009., 183.8 Brown, nav. dj., 2009., 185.

5

svjedoče Vivianova Biblija nastala u Toursu (oko 846.), Lotharov Gospel iz Toursa (oko

850.) te remski Psaltir iz Utrechta (oko 830.).9

U to je doba otvorena i velika knjižnica Karla Velikog koja je organizirana po uzoru

na nekadašnju aleksandrijsku knjižnicu. Ona nije poput drugih carskih knjižnica bila otvorena

samo za carsku obitelj, a uz kršćanske su se autore mogla naći djela grčke i rimske

književnosti. Ta djela antičke književnosti nisu bila brojna, ali su mnoga od njih do nas došla

upravo zahvaljujući Karlovim pisarima i samostanskim skriptorima.10 Stipčević navodi kako

su pritom veliku ulogu odigrali benediktinski samostan Monte Cassino te brojni drugi

samostani diljem Europe.11 Treba, ipak, navesti kako su veliku ulogu u prijenosu grčkih

antičkih pisaca odigrale velike prevodilačke škole, kakva bijaše i ona u Toledu, u kojima su se

oni prevodili s grčkih izvornika ili, puno češće, preko arapskih prijevoda.12

Karolinška tradicija nije nestala raspadom Karolinškog Carstva, nego je nastavila svoj

život u umjetničkim ilustracijama kod Otonovaca. Njezini se utjecaji osjećaju i u Engleskoj

kroz čitavo 11. stoljeće što je osobito vidljivo u vinčesterskom stilu iluminacija.13

Razdioba samostanske rukopisne kulture

Uobičajilo se rukopise srednjega vijeka dijeliti na one iz samostanskog (Monastic Age)

te sekularnog (Secular Age) doba. Pri tome prvi termin u sebe uključuje razdoblje od pada

Zapadnog Rimskog Carstva do tzv. renesanse 12. stoljeća. Tada su samostani i druge

ustanove koje su gotovo bez iznimke bile u vlasništvu Crkve imale monopol nad cjelokupnom

produkcijom knjiga, a shodno tome i nad kulturom čitanja.14

Samostani su bili najvažnija mjesta za knjige srednjovjekovnog doba jer su one ondje

nastajale, a isto se tako i čuvale. Bilo je posve normalno da svaki samostan ima svoju

knjižnicu u kojoj su bili pohranjeni i rukopisi poganske literature mada je uvelike dominirala

9 Brown, nav. dj., 2009., 185. Za iluminirane rukopise kasnijeg otonskog razdoblja vidi: Meyr-Harting, Henry, Ottonian Book Illumination. London: Harvey Miller Publishers, 1999.10 Stipanov, nav. dj., 2010., 119. To se osobito odnosi na antičke autore koji su pisali na latinskom jeziku budući da je veliki broj grčkih autora na Zapad došao u razdoblju humanizma. Marko Špikić navodi razne rukopise koji su otkriveni u početkom 15. stoljeća. Međutim, oni su često bili u jako lošem stanju i sačuvani samo u fragmentima. Špikić, Marko, Humanisti i starine. Od Petrarke do Bionda. Zagreb: FF Press, 2006., 127. O kasnijim putovanjima pojedinih humanista, poput Giovannija Aurispe, u Bizant, kako bi donio brojne grčke rukopise vidi: Špikić, nav. dj., 2006., 148.11 usp. Stipanov, nav. dj., 2010., 117.12 Ćubelić, Alojz, Herman Dalmatin i intelektualni preporod Zapada u 12. stoljeću, Croatica christiana periodica 30 (2006) 57, 8-9.13 Brown, nav. dj., 2009., 189-191.14 Thomas, Marcel, Manuscripts, u: (eds.) Finkelstein, David; McCleery, Alistair, The Book History Reader. London – New York: Routledge, 2006., 147.

6

kršćanska literatura. O važnosti samostanskih knjižnica piše i Fred Lerner koji ih naziva

„svjetiljkama mračnog doba“.15 O tome svjedoče i neke izreke iz toga doba kao što je

primjerice: Monasterium sine libris est sicunt civitas sine opibus [...] mensa sine cibis

[Samostan bez knjige je kao grad bez zidina (...) stol bez hrane].16

Samostanski su skriptoriji (prije svega benediktinski) glavne institucije koje su dale

zamah prepisivanju knjiga, osobito nakon 9. stoljeća. No, oni su najvećim djelom proizvodili

knjige za vlastite potrebe što je ostalo uobičajena praksa skoro sve do kraja 16. stoljeća.

Najčešće su se izrađivali misali, zbirke crkvenih pjesama (antiphonaries), brevijari i dr.17

Kasnije se situacija promijenila pa je krajem 14. stoljeća proizvodnja rukopisa postala

primarno komercijalna djelatnost, a potrošači su bili kraljevi, vojvode i vitezovi.18

Srednjovjekovni pisari

Za razliku od ranijih razdoblja o srednjovjekovnim se samostanskim pisarima zna

relativno mnogo. To se može zahvaliti brojnim osobnim svjedočanstvima i bilješkama što su

ih ostavljali u knjigama koje su prepisivali. Zanimljivo je da nisu bili baš osobito cijenjeni

tako da za vlastiti rad gotovo nikada nisu očekivali materijalnu dobit ili određenu slavu.

Rijetki su bili oni koji su se proslavili svojom zanatskom vještinom, a ukoliko ih je i bilo,

često su na rukopise koje su prepisivali bilježili svoja imena i podatke da bi potencijalni

naručitelji lakše došli do njih. Tako u jednom rukopisu stoji: „Prepisano od mene Viviana

Nikole, sina Vivijana Vivijanija, firentinskih građana sa stanom u ulici koja se zove Terma

(...) dovršeno mojom rukom današnjim danom 23. ožujka 1486.“19

U početku su pisari bili redovito redovnici budući da je gotovo cjelokupna produkcija

samostanskog doba nastajala za potrebe crkve pa je ona i organizirala tadašnje pisarske

radionice. Srednjovjekovni se pisari nisu libili zapisati svoje ime na rukopisima koje su

prepisivali što u prijašnjim razdobljima nije bio običaj, a uz ime su često bilježili i vlastita

15 Stipanov, nav. dj., 2010., 114.16 O važnosti samostana i samostanskih skriptorija za srednjovjekovno društvo vidi: Stipanov, nav. dj., 2010., 112-118. 17 Thomas, nav. dj., 2006., 149.18 M. T., Parchement and Paper: Manuscript Culture 1100-1500, u: (eds.) Eliot, Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom: Blackwell Publishing Ltd., 2009., 204. O tome vidi i u: Saenger, Paul, Reading in the Later Middle Ages, u: (eds.) Cavallo, Guglielmo; Chartier, Roger, A History of Reading in the West. Amherst – Boston: University of Massachusetts Press, 2003., 138-148.19 Stipčević, Aleksandar, Sudbina knjige. Lokve: Naklada Benja, 2000., 75.

7

razmišljanja.20 Štoviše, pisali su gotovo o svemu – povijesnim događajima, okolnostima koje

ih okružuju i u kojima žive, o bolestima koje vladaju, zapisivali su i poruke budućim

čitateljima, stihove koje su skladali u glavi (koji su najčešće bili jako loše kvalitete), podatke

o sebi, svom društvenom položaju i podrijetlu, radnim uvjetima, mecenama, naručiteljima i

sl.21

Posao pisara bijaše prilično mukotrpan. Jedan je redovnik iz St. Gallena o svom poslu

zapisao: „Oni koji ne znaju pisati ne znaju što je težak posao; istina je da samo tri prsta pišu,

ali cijelo tijelo pati.“22 Tome su doprinosili i loši radni uvjeti. Skriptoriji često nisu bili grijani,

a mnogi su pisari živjeli u uvjetima krajnjeg siromaštva pa ne čude svakojaki natpisi u

rukopisima koji se dotiču i te teme.23 Neki su tražili poštenu isplatu: „Neka Krist bude

hvaljen, ali pisar traži da bude plaćen“ ili „Završio sam rukopis, daj mi ono što sam zaslužio“.

Nerijetko su kao naknadu za posao molili vino ili djevojku: „Najbolje vino treba pisaru“,

„Tko prepisuje knjige, dobro vino pije“ ili „Neka se pisaru za njegov trud da krupna

prostitutka.“ Bilo je i onih redovnika koji su više težili za nebeskom slavom i odlaskom u raj:

„Dajte pisaru za njegov posao nebesku slavu“ ili „Onoga koji je ovu knjigu prepisao, neka

anđeli nose u raj.“24 Iz navedenih se citata može vidjeti kako su želje pisara bile raznolike što

svjedoči o njihovu privatnu životu, ali i o uvjetima te načinu na koji su živjeli. Prepisivači

rukopisa bili su ponekad nestručni u poslu koji su obavljali, a moglo se naći i onih koji uopće

nisu znali pisati, već su slova jednostavno preslikavali. Paul Saenger donosi kako je sve do

12. stoljeća prepisivanje bilo organizirano tako da više pisara zapisuje ono što se diktira na

glas. Kasnije sve raširenije postaje vizualno kopiranje rukopisa (visual copying) što je

omogućavalo da posao pisara dobiju i oni koji nisu bili osobito izučeni u pisanju. Već na

početku 12. stoljeća srednjovjekovni autor Hermanus u Liber de restauratione sancti Martini

Tornacensis piše o tišini koja je vladala u skriptorijima što se ima zahvaliti Odonu od

Orléansa.25

Mnogi su među pisarima bili svjesni vlastite nestručnosti pa nisu ni odavali svoje ime

ili su, pak, čitatelju objasnili da im ne zamjera eventualne greške nastale prilikom

prepisivanja: „Pisar koji je ovo napisao nije mnogo znao o pisanju“.26 Prepisivanje je inače

bilo pogodno tlo za pogreške pa se može naći veliki broj onih koji su kudili loše i nekvalitetne

20 Stipčević, nav. dj., 2000., 70.21 Stipčević, nav. dj., 2000., 70-71.22 Stipanov, nav. dj., 2010., 130.23 Benediktinci iz opatije Bouveret sakupili su brojne takve bilješke prepisivača zapadnoeuropskih rukopisa, a našlo ih se, što potpisanih, što anonimnih, blizu 24 000. Usp. Stipčević, nav. dj., 2000., 71.24 Svi su ovi navodi preuzeti iz: Stipčević, nav. dj., 2000., 72-74.25 Saenger, nav. dj., 2003., 129.26 Preuzeto iz: Stipčević, nav. dj., 2000., 75.

8

prijepise. Engleski biskup Richard de Burry u djelu Philobiblon zapisao je: „Ispijanju pehara,

a ne ispravljanju knjiga posvećuju pozornost naši današnji redovnici (...) Pehari i

pijančevanje, to je danas čitanje i učenje redovnika, uz iznimku ono malo izabranih duša u

kojima je ostao slabašni trag redovnika koji su im prethodili.“27 Puno lijepih riječi za pisare

nije imao ni Petrarka koji se bunio zbog mnoštva grešaka, ružnog rukopisa i brojnih drugih

stvari. Loši su prijepisi često nastajali u laičkim skriptorijima koji su bili otvarani od 12.

stoljeća. Problem s pogreškama preselio se i na područje tiskane knjige. Još u početcima

širenja tiskanih rukopisa, venecijanski je dominikanac Filippo di Strate sasuo oštre kritike na

račun tiskara zamjerivši im između ostalog mnoštvo grešaka na koje je nailazio u tiskanim

knjigama: „Tekstovi su bili beznadno netočni – a kako i ne bi bili kad su ih pripremali neuki

glupani, te kad nikad nisu vidjeli ispravke? No unatoč tome, oni su i dalje tržište lišavali

vrijednih rukopisa, a neobrazovanim budalama pružali su mogućnost da se grade učenim

doktorima.“28 Tisak je u početku povećao broj pogrešaka koje su nastajale uslijed nesavjesne

pripreme izdanja i narednim pretipkavanjem istih.29 No, postojali su i pojedinci koji su pisare

iznimno cijenili zbog njihova doprinosa širenju učenosti, a Jean Gerson njima je u čast

napisao 1429. godine i hvalospjev U pohvalu pisarima.30

Uz to što je posao pisara bio mukotrpan, dosta je dugo i trajao. Elizabeth Eisenstein u

From Scriptoria to Printing Shop donosi jedan sporan primjer o brzini prepisivanja rukopisa.

Eisenstein piše kako postoji jedan stari podatak o tome da je 45 pisara za dvije godine

proizvelo 200 knjiga Cosimu de Mediciju. Novija istraživanja, međutim, to osporavaju te se

smatra kako je prepisivanje trajalo šest godina, a da je izdavač zadužen za taj posao,

Vespasiano da Bisticci, isporučio samo 111 knjiga.31 Koji god podatak uzeli kao relevantan,

očevidno je da je prepisivanje bilo dugotrajno pa i ne čudi slaba raširenost knjiga prije pojave

tiska koji je to višestruko ubrzao.

Shvaćanje autorstva u srednjem vijeku

Kada se god piše o problemu autorstva u razdoblju srednjega vijeka, najčešće se za

polazište uzima sv. Bonaventura i definicija autora koju je on ponudio. Sv. Bonaventura

27 Preuzeto iz: Stipčević, nav. dj., 2000., 77.28 Lowry, Martin, Svijet Aldusa Manutiusa. Poduzetništvo i učenjaštvo u renesansnoj Veneciji. Zagreb: Antibarabus, 2004., 24.29 Šporer, David, Status autora. Od pojave tiska do nastanka autorskih prava. Zagreb: AGM, 2010., 91.30 Stipčević, nav. dj., 2000., 77.31 Eisenstein, Elisabeth, From Scriptoria to Printing Shop, u: (ed.) Carpenter, E. Kenneth, Books and Society in History. New York – London: R. R. Bowker, 1983., 35. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 79.

9

određuje autorstvo putem četiriju modela stvaranja knjiga, a njihovi se stvaraoci redom

nazivaju: skriptor, kompilator, komentator i autor (auctor). Skriptor je osoba koja zapisuje

tuđe, ništa ne mijenja i ne dodaje ništa svoje. Kompilator također samo prepisuje tuđi tekst, ali

pri tome u njega ubacuje dijelove iz drugih tekstova. Za razliku od prva dva modela,

komentator i autor uz prepisani tekst bilježe i vlastita promišljanja. Razlika je tek u tome što

kod komentatora ona bivaju od sekundarne važnosti, dok kod autora izbijaju u prvi plan.32 A.

J. Minnis u Medieval Theory of Authorship piše kako se naziv autor (auctor) odnosi na „one

koji su u isti mah bili pisci i autoriteti, ne samo netko koga se čita nego i netko koga se

poštuje i komu se vjeruje.“33 Ponekad je ta vjera bila nekritična pa Curtius bilježi:

„Strahopoštovanje prema autorima (auctores) u srednjovjekovlju je bilo toliko da se svaki

izvor smatraše dobrim. Nedostajaše povijesnog i kritičkog smisla. Tako su se stvarale legende

o antičkim autorima, od kojih je najpoznatija srednjovjekovna legenda o Vergiliju.“34

Nisu svi autori imali isti autoritet. Velika je razlika postojala između kršćanskih i

poganskih autora: „Biti star znači biti dobar; najbolji pisci su najstariji. I obratno se, kako se

čini, često doimalo istinitim: ako se djelo ocjenjuje dobrim, njegovi su srednjovjekovni

čitatelji bili skloni smatrati ga starim.“35 Uz starost, važan je bio i kanon što su ga redom

činili: evanđelisti, apostoli pa crkveni oci. Njihov je status bio veći od statusa antičkih pisaca,

dok se moderne autore, koji su stvarali na narodnim jezicima, nije moglo smatrati autorima.

Autori su ujedno bili i autoriteti, a „osim autoriteta u općenitom smislu koji je

podrazumijevao moć znanja i povjerenja u mudrost i autentičnost, termin auctoritas je imao i

specifično značenje citata ili izvatka iz teksta nekog auctora.“36 Vicent de Beauvais je

upotrebljavao i riječ actor, koja označavaše moderne autore, kako bi ih razlikovao od onih

starih (auctor) premda se ta razlika od 14. stoljeća sve više zatirala što je bilo osobito izraženo

u narodnim jezicima.37

U razdoblju antike i srednjega vijeka bilo je teško kontrolirati uporabu i raširenost

tekstova. Kada se jednom napravila kopija, mogućnost nadzora nad tekstom bila je

onemogućena i samom autoru tako da se često govori o tome kako su se autorska prava javila

32 Šporer, nav. dj., 2010., 97. Detaljnije o tome: usp. Minnis A. J., Medieval Theory of Autorship. London: Scholar Press, 1984., 94.33 Minnis, nav. dj., 1984., 10. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 97.34 Curtius, R. Ernst, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb: Naprijed, 1998., 61.35 Minnis, nav. dj., 1984., 9. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 98. 36 Minnis, nav. dj., 1984., 10. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 98. Curtius je o važnosti autoriteta zapisao: „Ali auctores nisu samo vrelo znanja, oni su i riznica životne i svjetske mudrosti. U djelima antičkih pjesnik nalazile su se stotine i tisuće stihova koji su na najsažetiji oblik svodili neko psihičko iskustvo, ili neko životno pravilo.“ Curtius, nav. dj., 1998., 67.37 Šporer., nav. dj., 2010., 99.

10

tek s uređenim zakonskim aktima.38 Međutim, već je u tim razdobljima bilo osuđeno

plagiranje39, a brojni su rukopisi posjedovali imena autora, prepisivača i brojne druge

podatke.40 Autori su se ponekad služili i nekim drugim načinima kako bi naznačili da tekst

pripada njima. Na to upućuju brojni šifrirani potpisi u obliku anagrama, autorski znakovi ili

ilustracije, a nisu bile rijetke ni različite igre riječi. Kao još jedan način isticanja vlastitog

autorstva nad tekstom piscima je poslužila mogućnost da glavnog pripovjedača nazovu

svojima imenom: „Ne samo da Commedià ima Dantea kao junaka, nego on numeriranjem

redaka spjeva i aluzijama na numeriranje unutar teksta nastoji spriječiti revizije i interpolacije.

Chaucer nije tek sastavio svoje priče, on sebe predstavlja kao njihova pripovjedača.“41 No,

brojni načini zaštite svejedno nisu mogli spriječiti neovlašteno kopiranje tako da autori nisu

imali gotovo nikakve mogućnosti da zaštite svoje djelo, no to u tom razdoblju i nije bilo od

velike važnosti.

38 Usp. Šporer, nav. dj., 2010., 13-29.39 Zanimljivo je kako cistercitski statuti iz 1144. godine spominju da organizaciju teksta (composition) treba gledati kao osobni čin podložan pravnoj kontroli. Saenger, nav. dj., 2003., 127. [The Cistercian statutes of 1144 implicitly looked upon composition as a private written act subject to juristic control.] 40 O tome je bilo detaljnije rečeno u prethodnom ranijem poglavlju Srednjovjekovni pisari.41 Orgel, Stephen, Plagiarism and Original Sin, u: (ed.) Kewes, Pauline, Plagiarism in Early Modern England. New York: Palgrave Macmillan, 2003., 62. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 103.

11

Rukopisi i srednjovjekovno društvo nakon 12. stoljeća

Dugotrajnost promjena u rukopisnoj kulturi

Pojava tiska napravila je velike promjene u odnosu prema knjizi, dostupnosti

informacija i obrazovanju. Novo razdoblje nije međutim nastupilo iznenada, nego je

pripremano kroz čitav kasni srednji vijek. Dapače, oblikovanjem novog staleža, građanstva,

već u 12. stoljeću i otvaranjem svjetovnih sveučilišta polagano dolazi do napuštanja starih

srednjovjekovnih obrazaca i oblikovanja nove, profanije kulture.

Oblikovanjem građanske klase i novim načinom obrazovanja u obliku sveučilišta

došlo je do potrebe za drugačijom organizacijom pisarskih radionica i distribucije djela što

svoj vrhunac doživljava pokretanjem tiskarskog stroja sredinom 15. stoljeća. Marcel Thomas

najvećim se dijelom zadržava na sekularnom rukopisnom razdoblju te prati razvoj

proizvodnje knjiga od 13. do 15. stoljeća. Kako su se javile nove potrebe za knjigama,

razvijaju se i nove tehnike vezane za manufakturni dio proizvodnje kao i za oblikovanje novih

odnosa između proizvođača knjiga.

Papir zamjenjuje pergament

Knjige se na novi način oblikuju i dekoriraju, a sve učestalijom uporabom papira

njihova cijena postaje nešto povoljnija.42 U srednjem je vijeku pergament bio najčešći i u

pravilu jedini materijal na koji su se zapisivali rukopisi. Pergament je naime imao visoku

cijenu. Kada je na prijelazu antike u srednji vijek životinjska koža zamijenila papirus, cijena

tekstova značajno je porasla pa je proizvodnja srednjovjekovnih rukopisa bila skupa. Iz tog su

se razloga nastavili prepisivati ponajviše važni crkveni tekstovi.43 Do određenoga pomaka

prema pojeftinjenju rukopisa došlo je već početkom 12. stoljeća jer je otada sve više u uporabi

tanji pergament – vellum – koji se izrađivao od tanje teleće kože.44

42 Thomas, nav. dj., 2006., 147.43 Stipanov, nav. dj., 2010., 109.44 Clanchy, nav. dj., 2009. 194.

12

Uporabom papira cijena rukopisa pada, no postojali su mnogi nezadovoljnici budući

da je papir bio mnogo nestalniji materijal od pergamenta tako da nije imalo puno smisla na

njega zapisivati tekst koji se trebao čuvati kroz dugo vremensko razdoblje.45 Johannes

Trithemius, opat Sponheima, objavio je 1492. godine polemički spis In Praise of Scribes u

kojem iznosi svoje negodovanje prema tisku, ali se dotiče i problema koji su nastupili sve

masovnijom uporabom papira. On sa žaljenjem govori o nekadašnjim skriptorima te piše kako

knjige tiskane na papiru traju svega 200 godina, dok one pisane na pergamentu mogu

preživjeti i čitavo tisućljeće.46 Kritika Johannesa Trithemiusa može se opravdati ukoliko se

vratimo na razdoblje prije otkrića tiska kada je svaki rukopis bio od velike važnosti jer je

dostupnost knjiga bila jako ograničena, a posao prepisivanja mukotrpan i dug. Novim

načinom proizvodnje knjiga trajnost postaje gotovo nebitna stvar budući da je proizvodnja

masovna, a naklade je moguće ponavljati koliko je to potrebno.

Papir ima pomalo hrapavu površinu i dosta je nepropustan za tintu, ali je zato jako

pogodan za pigmente koje su koristili iluminatori. Nadalje, zbog svoje manje težine,

omogućio je da knjige budu lakše i ne više onako glomazne kao kada su izrađene od

pergamenta.47

Studenti i građani – novi kupci knjiga

Već je spomenuto kako je osnivanjem svjetovnih sveučilišta i oblikovanjem nove

društvene klase, građanstva, došlo do povećane potražnje za knjigama što je rezultiralo

povećanjem njihove proizvodnje. Pri tome je crkva i dalje ostala posjednik gotovo

cjelokupnoga tadašnjeg znanja kontrolirajući rukopise i obrazovne ustanove koje su se njima

koristile.

Problem je bio taj što su samostani do 13. stoljeća proizvodili knjige samo za vlastite

potrebe. Kada se otvaranjem novih obrazovnih ustanova48 – sveučilišta – studentima

omogućilo da studiraju, ne više samo teologiju i filozofiju, nego i medicinu i pravo,

profesorima su bile potrebne knjige iz kojih bi studenti mogli učiti. Kako ih crkveni skriptoriji

nisu proizvodili, nužno je bilo otvaranje sveučilišnih tiskara. Ne treba, ipak, pomišljati kako je

45 Šporer, nav. dj., 2010., 79-80. O temi papira usp. Febvre, Lucien; Martin, Henri-Jean, The Coming of the Book. The impact of Printing 1450-1800. London – New York: Verso, 1997., 29-44.46 Clanchy, nav. dj., 2009., 195.47 Thomas, nav. dj., 2006., 148.48 O stanju obrazovanja u 12. stoljeću na području Zapadne Europe iscrpno piše Alojz Čubelić. Usp. Ćubelić, nav. dj., 2006., 1-30.

13

odmah došlo do velikih promjena i rapidne sekularizacije obrazovanja. Na tek otvorenim

sveučilištima dominirali su profesori iz crkvenih redova koji su zadržali veliku moć. Zato su

tadašnji sveučilišni knjižari, prepisivači i izdavači morali prihvaćati restrikcije koje su bile

nametnute od strane sveučilišta.49

U tom se razdoblju razvio i model nazvan pecia. Koristio se sveščić kao dio knjige što

je ubrzavalo prepisivanje iste knjige budući da je veći broj pisara mogao istodobno raditi na

toj jednoj knjizi.50 Isti je model omogućio i bolje uređivanje odnosa među tiskarima i

smanjivanje pogrešaka. Naime, bilo je moguće iznajmiti dio originalnog rukopisa prema

prethodno utvrđenim troškovima (taxation) kopije. Prepisivačima je tako bio dostupan

original za prepisivanje (exemplaria) čime se nastojala smanjiti zlouporaba rukopisa, ali i

neprestano ponavljanje pogrešaka koje su nastajale uslijed svakog daljnjeg prepisivanja loše

kopije.51 Sveučilišta su pak bila ta koja su osiguravala ispravnost rukopisa (exemplaria) koju

je određivalo posebno povjerenstvo.52

Sve poslove oko izdavanja radili su knjižari (stationarii) koji su imali povlašten

položaj u izdavanju knjiga, kako za potrebe sveučilišta, tako i za naručitelje iz redova

građanstva. Kako su potrebe za knjigama neprestano rasle, osnivali su se brojni laički

skriptoriji. Jedan je bio u vlasništvu vojvode od Berrija, a u njemu su se izrađivali brojni

rukopisi za potrebe knjižara. Godine 1403. napravljen je rukopis koji je sadržavao priče o

kralju Arturu, a bio je namijenjen knjižaru Raoulu od Monteta.53 Kako je i usprkos tome

potražnja nadmašivala ponudu, nerijetko je dolazilo i do udruživanja različitih obrtnika koji su

radili na pripremi knjiga, a sve s ciljem povećanja proizvodnje.

Ako se usporede katalozi knjiga na početku i kraju 12. stoljeća, uočljive su velike

promjene i to ne samo u raznovrsnosti, nego i u brojnosti knjiga. S te je strane opravdano

govoriti o renesansi 12. stoljeća. Vlastite su knjige prije izuma tiska posjedovali samo bogatiji

studenti i studenti prosjačkih redova budući da im je red bio obavezan osigurati neke od

potrebnih knjiga. U jednom dominikanskom kapitularu iz 1288. određeno je „da svaka

provincija mora osigurati za svoju braću na sveučilištima barem tri teološke knjige.“54

U srednjem su vijeku studentske ili trgovačke kolekcije knjiga prosječno brojile

desetak primjeraka. One pak privatne biblioteke koje su imale 200 do 300 knjiga bile su za

tadašnje standarde prilično dobro opremljene. Ni sveučilišne knjižnice nisu brojile mnogo

49 Thomas, nav. dj., 2006., 150.50 Stipanov, nav. dj., 2010., 128.51 Thomas, nav. dj., 2006., 150-151.52 Stipanov, nav. dj., 2010., 129.53 Thomas, nav. dj., 2006., 153.54 Preuzeto iz: Stipanov, nav. dj., 2010., 128.

14

naslova – sve do kraja 15. stoljeća često ne mnogo više od 1000 primjeraka. Knjižnica na

pariškoj Sorbonni krajem 14. stoljeća imala je 1722 sveska, samostanska knjižnica Saint-

Denis 1600, a samostan Monte Cassino sredinom 15. stoljeća oko 1100 primjeraka.55

Rukopisi na pučkim jezicima

Latinski je jezik u srednjovjekovlju imao primarnu ulogu mada su vrlo rano iz njega

počeli nastajati romanski jezici kojima se služio puk. Isto je tako u Engleskoj i Irskoj, kako je

ranije rečeno, kultura pučkih jezika bila iznimno razvijena u svakodnevnoj komunikaciji i u

književnosti. Sve do kraja 8. stoljeća, latinski je jezik bio jezik svakodnevnoga govora ma

koliko bio iskvaren. No, već u idućem stoljeću postaje mrtav i potisnut od strane narodnih

jezika: „Nijedan izvor ne pokazuje nam, kao što je to slučaj u 9. stoljeću, da narod u Crkvi ne

razumije više svećenika. Jezik, očito, živi dalje: njime je sve do 8. stoljeća zajamčeno

jedinstvo Romanije.“56

Čitav je srednji vijek živio kroz latinski jezik, poznavao latinske klasike poput

Cicerona, Vergilija ili Ovidija, a koristili su se i latinski školski udžbenici. Od 13. stoljeća sve

popularnija postaju književna djela pisana na pučkim jezicima, osobito nakon Dantea i

Boccaccia. Još je u prethodnom stoljeću jačala pučka kultura, zapisivali su se tekstovi

trubadura, a u tom su se korpusu nalazile i Pjesan o Rolandu, Cid, romani Chrétiena de

Troyesa i slično. Ti su rukopisni zapisi bili prilično skromni tako da je prvi poznati zapis

Pjesni o Rolandu, koji je nastao nešto prije 1150. godine, bila mala knjiga pisana na

neizbjeljenom pergamentu, bez dekoracije i s neujednačenim proredima.57 Popularizaciji

rukopisa na narodnim jezicima doprinio je Dante. On je držao da i ti rukopisi trebaju biti

ilustrirani pa od njegova vremena to postaje sve učestalija praksa.

Književnost na narodnim jezicima dobivala je poticaje i od mnogih uglednika. Tako je

trubadurska lirika bila osobito omiljena u očima akvitanskog vojvode Williama IX. (1071.-

1126.) koji je i sam ostavio mnoga umjetnička ostvarenja na tom području. Snažne je poticaje

piscima na pučkim jezicima davao i Alfonso X. od Kastilje (1221.-1284.) za kojega je napisan

Cantigas. Kada se govorio o narodnoj književnosti na njemačkim područjima, kao

nezaobilazno se djelo nameče Codex Manesse iz Heidelberga. Zapisao ga je oko 1300. godine

55 Ove podatke donosi: Verger, Jacques, Les gens de savoir dans l'Europe de la fin du Moyen Age. Paris: PUF, 1998., 89-92. Preuzeto iz: Šporer, nav. dj., 2010., 83.56 Curtius, nav. dj., 1998., 34.57 Clanchy, nav. dj., 2009., 198.

15

Rüdiger Manesse u Zürichu, a sadrži 137 autora i oko 500 poema i pjesama na narodnim

jeziku.58

Curtius piše kako jačanje književne produkcije na pučkim jezicima u 12. i 13. stoljeću

nije oslabilo važnost latinskog: „Procvat književnosti na pučkim jezicima, od 12. i 13. stoljeća

nadalje, nikako ne znači propadanje ili odstupanje latinske literature. Dvanaesto i trinaesto

stoljeće, štoviše, kulminacija su latinske poezije i znanosti. Latinski jezik i književnost seže u

to doba 'od srednje i južne Europe i Sjevera sve gore do Islanda, Skandinavije, Finske, a na

jugoistoku sve do Palestine.' Jednostavan čovjek, kao i obrazovan čovjek, zna da postoje dva

jezika [...] Čak se pjesme napisane pučkim jezicima prevode na latinski jezik.“59

Manji broj rukopisnih djela pučke književnosti proizlazio je također i iz tadašnjeg

načina širenja informacija. Budući da je postojao mali sloj pismenih ljudi, postojala je praksa

čitanja na glas kako bi ono pročitano dospjelo do velikog broja slušača. I trubadurski su

stihovi tako živjeli najvećim dijelom putem usmenog prenošenja i pamćenja. U takvim je

okolnostima autoru bilo nemoguće ostvariti bilo kakvo pravo na vlastito djelo. Međutim,

paralelno s jačanjem pučke književnosti dolazi i do spomenutog širenja čitalačke publike tako

da autori vlastitu egzistenciju pokušavaju osigurati na različite načine, a jedan od njih je

traženje patrona.

Autori i patroni

U razdoblju kada je dominirala usmena književnost, a zapisivala su se najčešće samo

djela iz ranijih razdoblja, autorima se bilo prilično teško izboriti za neotuđivo pravo na svoj

vlastiti tekst. Jedno od boljih rješenja za njihove probleme bijaše pronalaženje zaštitnika,

odnosno patrona. Sustav patronaštva osobito je bio raširen u 14. i 15. stoljeću kada se

nametnuo kao jedan od najboljih načina za prezentaciju novih djela. Model autorskih

izdavanja knjiga bio je poznat u Italiji još u rukopisno doba. Takav oblik izdavanja knjiga nije

bio jeftin te su patroni bili oni koji su piscima osiguravali financijsku pomoć pri izdavanju.

Zauzvrat su im pisci posvećivali svoja djela.60 Ponekad su pisci unaprijed posvećivali djela

određenom patronu, a u zamjenu za darovani tekst očekivali su određeni oblik materijalne

pomoći u obliku darova, novca, dobro plaćene službe ili stipendije. Autori su se patronovoj

58 Clanchy, nav. dj., 2009., 199.59 Curtius, nav. dj., 1998., 35.60 Richardson, Brian, Printing, Writers and Readers in Renaissance Italy. Cambridge – New York: Cambridge University Press, 1999., 50.

16

blagonaklonosti mogli odužiti i tako što su slavili njegovo ime ili čitavu njegovu porodicu

pišući njihove obiteljske historiografije ili epove u njihovu čast.61

Uz patrone često su od velike pomoći bili i brojni posrednici (agenti ili knjižari) jer su

zahvaljujući njima autori mnogo jednostavnije nalazili kupca za djelo. U takvim su

okolnostima autori prodavali svoj tekst i time gubili bilo kakvo daljnje pravo na njega jer je

sve pripadalo kupcu. Thomas donosi jedan slučaj kada je Jean Golein putem knjižara Henrija

de Trévona poslao svoj prijevod djela Rational Guillaumea Duranda vojvodi od Orléansa.

Vojvoda ga je kupio 1395. godine iako je prijevod nastao dvadeset godina ranije za Charlesa

V.62 Martin Lowry donosi slučaj koji također zorno ilustrira ulogu agenata u prodaji rukopisa,

ali i nepostojanje granice između onih koji su se bavili rukopisnim ili tiskanim knjigama. Od

Gerolama Strozzija iz Firence 1474. godine naručen je iz Londona prijevod Brunijeva i

Poggijeva djela Firentinske povjesnice na narodni jezik. Domogavši se rukopisa, Strozzi je u

međuvremenu odlučio rukopis dati tiskaru Jacques le Rougeu iz Venecije. Prvotna je

narudžba u ljeto 1476. narasla na 1500 primjeraka koje su Strozzijevi agenti distribuirali u

Rim, Sienu, Pisu, Napulj te brodovima prebacili u Brugges i London.63

Posrednici ili agenti važnu su ulogu imali i u razdoblju nakon otkrića tiskarskog stroja.

Tiskarima je brzina distribucije igrala vrlo važnu ulogu jer su se jedino tako mogli podmiriti

nagomilani troškovi. Može se tako naići na podatke o brojnim plaćenim agentima koji su

prodavali knjige po sveučilišnim gradovima. Sličnim su se poslom nerijetko bavili i profesori

na sveučilištima tako što su studentima preporučivali knjige koje su tek trebale izaći.64 Takav

je oblik poduzetništva bio od velike važnosti jer je tržište bilo nestabilno, a troškovi veliki pa

ne treba čuditi veliki broj tiskara koji su, nespremni za tako neuređene i nestabilne uvjete

poslovanja, često propadali. Lowry donosi podatak za stanje u Veneciji krajem 15. stoljeća,

no može se pretpostaviti da su slične prilike vladale i drugdje. On spominje da je utvrđeno

kako je u Veneciji do 1490. godine postojalo više od 100 tiskarskih tvrtki, do kraja

posljednjeg desetljeća istog stoljeća ostalo ih je 23, dok je1500. godinu dočekalo samo njih

10.65 Te brojke pokazuju kako je u tiskarstvu u najranijem razdoblju poslovna sigurnost i

stabilnost nisu bile osigurane. Štoviše, mnogi su taj posao vrlo brzo napuštali vraćajući se

svojim ranijim obrtima.

61 Richardson, nav. dj., 1999., 51. 62 Thomas, nav. dj., 2006., 152-153.63 Lowry, nav. dj., 2004., 15.64 Lowry, nav. dj., 2004., 15.65 Lowry, nav. dj., 2004., 10.

17

Zaključak

U srednjovjekovnoj je kulturi pristup knjizi bio samo za odabrane. Visoka cijena

izrade svakog pojedinog primjerka, veliki broj sati utrošen na prepisivanje te maleni broj onih

koji su bili osposobljeni za čitanje ionako malog broja dostupnih knjiga doveo je do situacije

u kojoj je bogatstvo informacija zapisanih u knjigama bilo posve neiskorišteno. Tako su

mnogi istraživači osuđivali to mračno doba zapadne civilizacije.

Predstavljajući povijest knjige u srednjem vijeku, u radu se nastojalo pokazati kako je

knjiga, unatoč tome što je bila pomalo potisnuta, svejedno i dalje igrala vrlo važnu ulogu u

životu najvećega broja pismenih ljudi. Govoreći o statusu knjige u Karolinškom Carstvu,

zanimljivostima vezanima uz život redovnika koji su čitave dane provodili nad listovima

pergamenta, ali i o otvaranju prvih europskih sveučilišta i oblikovanju građanske klase koja je

tražila drugačije tekstove no što su tada postojali, rad pokušava što sveobuhvatnije pokazati

situaciju na području srednjovjekovne pismene kulture.

Osnovni je naglasak stavljen na ocrtavanje epohalnih promjena koje su se zbivale na

području europskog kontinenta u tih deset stoljeća. Kada se raspravlja o srednjem vijeku,

nerijetko se čitavo to razdoblje promatra kao jedna kompaktna i statična cjelina. Međutim,

srednjovjekovna je kultura sve samo ne doba u kojem se nije događalo ništa vrijedno

spomena. Štoviše, ono je bilo od presudne važnosti za oblikovanje europskoga svijeta i

mentaliteta u obliku u kojem ga danas poznajemo.

18

Literatura

Brown, P. Michelle, The Triumph of the Codex: The Manuscript Book before 1100, u:

(eds.) Eliot, Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom:

Blackwell Publishing Ltd., 2009., 179-193.

Clanchy, M. T., Parchement and Paper: Manuscript Culture 1100-1500, u: (eds.) Eliot,

Simon; Rose, Jonathan, A Companion to the History of the Book. United Kindom: Blackwell

Publishing Ltd., 2009., 194-206.

Curtius, R. Ernst, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje. Zagreb: Naprijed,

1998.

Ćubelić, Alojz, Herman Dalmatin i intelektualni preporod Zapada u 12. stoljeću,

Croatica christiana periodica 30 (2006) 57, 1-30.

Febvre, Lucien; Martin, Henri-Jean, The Coming of the Book. The impact of Printing

1450-1800. London – New York: Verso, 1997.

Lowry, Martin, Svijet Aldusa Manutiusa. Poduzetništvo i učenjaštvo u renesansnoj

Veneciji. Zagreb: Antibarabus, 2004.

Meyr-Harting, Henry, Ottonian Book Illumination. London: Harvey Miller Publishers, 1999.

Richardson, Brian, Printing, Writers and Readers in Renaissance Italy. Cambridge – New York: Cambridge University Press, 1999.

Saenger, Paul, Reading in the Later Middle Ages, u: (eds.) Cavallo, Guglielmo;

Chartier, Roger, A History of Reading in the West. Amherst – Boston: University of

Massachusetts Press, 2003., 120-148.

Stipanov, Josip, Knjiženice i društvo. Zagreb: Školska knjiga, 2010.

Stipčević, Aleksandar, Sudbina knjige. Lokve: Naklada Benja, 2000.

19

Špikić, Marko, Humanisti i starine. Od Petrarke do Bionda. Zagreb: FF Press, 2006.

Šporer, David, Status autora. Od pojave tiska do nastanka autorskih prava. Zagreb:

AGM, 2010.

Thomas, Marcel, Manuscripts, u: (eds.) Finkelstein, David; McCleery, Alistair, The

Book History Reader. London – New York: Routledge, 2006., 147-157.

20