Mirsad Kuni

Epski junak Budalina Tale u nekim djelima

Dervia Suia

Kljune rijei : usmena knjievnost, pisana knjievnost, knjievni lik, Budalina

Tale, knjievno djelo Dervia Suia

Rad se bavi odnosom usmene i pisane knjievnosti, i to s obzirom na pojavu seljenja likova usmene u okvire pisane knjievnosti. S tim u vezi, njegov osnovni predmet jeste pojava usmenoknjievnog lika Budaline Tale u nekim knjievnim djelima Dervia Suia

Onaj mali viak

Lino mislim da je, koliko god to izgledalo paradoksalno, jedan od glavnih zadataka knjievne teorije, od njene pojave do danas, bio ubijediti itaoca u istinitost prikazanog. Dozu potrebne samosvijesti sama knjievnost dostigla je ve u djelima francuskih simbolista, ili ire posmatrano modernista, ime je stvorena pretpostavka za pojavu teorije. Neu ulaziti u zamrenu problematiku pojma istine u knjievnosti, ali u se zadovoljiti pojanjenjem koje kae da se ne radi o istini koja se zadovoljava uspostavljanjem znaka jednakosti izmeu prikaza i prikazanoga, slike i objekta. Prema takvom poimanju prikazani likovi u romanima su istiniti, a ne fiktivni, tavie stvarni, oni nisu tek puki produkti neije svijesti, ve i sami imaju svijest, koja moe samostalno djelovati. Jonathan Culler pokuao je problem odnosa prema istini objasniti pojmom vraisemblancea, kojim se ukazuje na stepen vjerodostojnosti knjievnog djela spram kulturalne, historijske, anrovske i strukturalne zbilje. ini mi se uputnim ovdje pripomenuti da Culler upozorava na neto to je svugdje, a posebno kod nas, postalo svakodnevna praksa, a to je opasnost padanja u zamku ovjerodostojenja knjievnog djela u teoriji: Ne itamo te romane da bismo otkrili takve teorije; one slue pre kao sredstvo za druge ciljeve, a ti ciljevi su sami romani. 180

U ovom nizu moguih ovjerodostojenja nalazi se i lik u pripovjednom djelu, to je meni ovdje posebno vano. Vano je bilo i francuskom teoretiaru lika Vincentu Jouveu, kojemu je upravo pojam vraincemblancea sluio, premda to ne istie, kao kriterij za klasifikaciju likova na lectant, lisant i lu: Naa trojna podjela: lectant, lisant, lu poiva na sloenoj strukturi povjerenja koje subjekt daje romanesknom svijetu. itatelj je uvijek vie ili manje nejasno podijeljen izmeu tri stava vjerovanja: zna da ima posla s imaginarnim svijetom; pravi se da vjeruje da je taj svijet stvaran; uistinu vjeruje da je taj svijet stvaran u veoj mjeri nego to je toga svjestan.(Jouve 2000:481)

Vanost koju Jouve pridaje itatelju svjedoi namjeru da se ponuena klasifikacija temelji upravo na povjerenju koje tekst, odnosno lik, treba da proizvede kod itatelja. Jezikom vraicemblancea to znai da je lectant lik koji nije uspio da se potvrdi kao stvaran, lisant jeste, a lu i vie od toga. Lu je, dakle, takav lik koji se odlikuje vikom vjerodostojnosti on je, zapravo, vjerodostojniji nego to je to mogue. Upravo kroz ovu lu kategoriju lika demonstrira se ona dimenzija knjievnosti za koju elim vrsto da se uhvatim u analizi koja slijedi. Nekoliko godina bavim se fenomenom lika/junaka u usmenoj epici ovih prostora pristupujai mu upravo na ovaj nain. U znamenitom kvartetu krajikih junaka posebno mjesto zauzima lik/junak Budalina Tale. Kao junak vedre dimenzije on je za mene zanimljiv, prije svega, po tome to svoju osobnost gradi na odnosu spram epskoga okruenja, on nije, kao drugi junaci, tek tako baen u vie ili manje zamrene odnose epskoga svijeta. Kad je ve tu, on sebe svjesno postavlja spram drugih junaka i spram zateenih vrijednosti, on ima svijest i znanje o tom svijetu. Budalina Tale vie nije samo junak koji djela, ve i jedan mogui romaneskni lik koji, osim to djela, jo i misli. Po ovoj misleoj dimenziji sigurno je da nadilazi zadatost epskih djelatnika i ulazi u prostore karakterizacije lika primjerene vie romanesknom nego epskom diskursu.2

Budalina Tale je, dakle, epski junak kojega krasi upravo onaj viak vjerodostojnosti, prema Vincentu Jouveu bio bi lu lik. Sve ovo do sada, cijeli ovaj uvod trebao mi je samo zbog toga da tom omiljenom junaku epske pjesme pridodam jo jedan naziv (e)migrant. Teoretiari intertekstualnosti jednostavno bi ga, po ovoj njegovoj osobini, smjestili u jedan segment strukture koji sebe nadilazi i pronalazi u drugoj strukturi, oni bi, zapravo, tako objasnili Suievu upotrebu ovoga lika u svojim djelima. Po njima on bi bio samo lik-instrument kojim se moe svakojako manipulirati. Ja se, meutim, elim uhvatiti za onaj viak, kojega su svojevremeno pisci i kritiari (ili filozofi, ili teoretiari?) nazvali trijumfom umjetnosti (literature) nad stvarnou, a koji naemu liku daje dimenziju samosvijesti i snage da se odupre manipulaciji. Budalina Tale je tako za mene lik/junak koji je jednostavno odluio (e)migrirati iz svoje usmenoepske u novu pisanopripovjednu domovinu!ivot u prvoj domovini

Prvo pojavljivanje. Tale je edo epske pjesme, njega je epska pjesma odnjihala, a on je onda poelio napustiti je. Pojavio se praktino nenajavljeno i niotkuda, kao povijesni i epski outsider povijesni zato to mu se ne moe pripisati nijedan historijski prototip, a epski zato to je kompletnom pojavom odudarao od uobiajenog epskog i to je morao da se izbori za svoje mjesto. Postoji pjesma koja praktino registrira taj trenutak pojavljivanja i ulaska u epski svijet, ulaska koji je doao kao rezultat borbe i dokazivanja, to i jeste jedini legitiman nain u epskome svijetu. Stoga je i njegovo prvo pojavljivanje donekle tajanstveno i drugaije:

Pogledae niz duge poljane

Niz poljane klancu knjeikome

Al iz klanca konjik iskoio

Tiho konja jae uz poljane

Tiho jae, konju ne kidie

(Budalina Tale dolazi u Liku, 2226)

Tale se pojavljuje u drugaijem odijelu, sa drugaijim orujem i na drugaijem konju. Zato ga Osman-aga i njegovi junaci ne mogu poznati:

Gledao ga Glumac Osman-aga

Poznaje ga, poznat ga ne more (2728).

On naziva selam, i kad niko ne uzvrati svojevoljno sjeda za sofru. Svi ga ignoriu, samo se Bunianin Mujo s njime za zdravlje upita i svojom ga aom nudi da pije. Zatim Osman-aga trai junaka da ode u izvianje do kule Smiljania, svi ute oborenih glava, samo se Tale dobrovoljno javlja za tu akciju. Kad vidi da nema druge Osman nerado zadatak povjerava Tali. Ve je iz ovog uvoda jasno da je Tale lik koji se ponaa i odijeva drugaije, da je neko ko odudara od okruenja Tale ne samo da je, prema predaji koju je zabiljeio Alois Schmaus, razrezao gae na koljenima, nego su mu i kroz izme propanule pete, kroz dolamu lopatice virile a kroz kapu perin ispadao. Ili su mu akire od medvidovine, na glavi kalpak od jazavca a po pleima lisiine biju. Najljepi opis njegovoga osobenog naina odijevanja nalazimo u pjesmi enidba Kurtagi Nuhana:

Na nemu su klanive akire,

Kroz njiha mu propala kolina.

Na nemu su izme do kolina,

Obadve mu otpanule pete.

Na pleima klanjiva dolama,

Kroza nu mu lea proletila,

a na glavi kapa kaltaina,

niz nu mu visi pauina.E tako se opremio Tale. Kada mu se prigovori zbog pocijepane odjee on objanjava: Ako bude danku na udarcu / koga svuem da se preobuem, / ko me svue da se ne obue! Razlozi koje iznosi su isuvie materijalne prirode i znatno odudaraju od sveanog i uzvienog epskog tona. Osim po odjei Tale se razlikuje jo i po oruju, konju i kuli. I jedno, i drugo i tree odgovaraju odjei koju nosi. Za pasom obino nosi puku malu bez kremena i eljusti, ali koja, ipak, prevariti nee. Ili se radi o samici kuburi ukraenoj sa dvanaest trinjovih limova, ili puci oblukinji koja dere dvanest drama praha i etiri zrna na sindirih.6 Nerijetko uza se ima i palo (sablju), objeenu tako da mu se vue po zemlji, zbog ega su korice polomljene do pola a od pola palo mu je jezik pomolio. Meutim, i takva neizgledna sablja najdraa mu je od svih vrsta oruja i nikad se ne rastaje od nje. Uza se ponekad nosi i elikli nadak, vrstu sjekirice, ili/i drenovu batinu sa hiljadu klinaca. Posebno mjesto zauzima njegov konj. Kula ili dorua kobila nema ni uzde ni ulara, ni sedla ni samara, obino u laganom kasu (dobar kula pokasuje) pase travu ili ditelinu, zbog ega mora da zastajkuje i kasni za druinom. Ako i ima neku opremu na sebi onda je to truhla slamarica iz koje slama ispada. Narodni pjeva gotovo uvijek ima potrebu da ironino naglasi dobru opremu Talina kulaa, na konju mu golu kaltainu, po kaltaku kona kolanina, lipu kou na lipi narasloj. Igrom rijei lipa koa i lipa (kao vrsta drveta) objanjava nam od kakve su koe izraeni kolani na njegovu kulau. I da bi ostao dosljedan sebi, Tale nisvoga kulaa ne jae kao ostali jahai, ne jae putem utrenikom, ve stazama kud niko ne prolazi, zatim obje noge prebacuje ili se ak naopako okree na svome kulau.Tale ima svoj odak, svoju kuu, na Trnovcu, Oracu ili Ibrinovcu, koju narodni pjeva esto, sa primjetnom dozom ironije, naziva kulom, jer svaki junak mora imati svoju kulu. Kua mu se sastoji od eter pruta aom pokrivena, to bi moglo da predstavlja etiri drvena nosaa i neto krova od ai, u kojemu na junak spava i uva kulaa. Na drugom mjestu se kae da mu je kula opletena jasenovim pruem, sa dvoja vrata na dvije strane kroz koja mu vjetar vatru potpiruje na ognjitu. Dvorite mu je ograeno neprikovanim proem a avlijska vrata samo prislonjena. Kada ga Mustaj-beg prima u svoju slubu i velikoduno nudi da mu sagradi kamenu kulu na Lici, Tale ne pristaje, jer on kule od kamena nee, na takvu se nauio nije, ve on hoe onakva kakvu je i imao. Tako su mu kulu nainili od hrastova kolja, opleli jasenovim pruem i sa bujadi pokrili, na Trnovcu gdje je i prije bila.

Vinja Rister u knjizi Lik u grotesknoj strukturi bavi se tipovima lakrdijaa i aljivdija u ruskom romanu XX stoljea. I nju zanima etimologija tih rijei (budala, lakrdija, aljivdija, na ruskome ) te posee za etimolokim rjenicima: Prema Dalju, je ovjek koji zarauje lakrdijanjem, alama, dosjetkama, ludorijama, zaduen je za alu i zabavu drugih; ut se obino pravi budalom () i lakrdija i zbija ale pod takvom krinkom. (Rister 1995:127) Za rije (budala) nalazi sljedee objanjenje: To je esto ovjek vrlo uman, ali koji ini ono to nije doputeno, naruavajui obiaje, pristojnost, prihvaeno ponaanje, koji ogoljuje sebe ali i svijet od svih oficijelnih formi pokazujui i vlastitu golotinju i golotinju svijeta; on je onaj koji raskrinkava i onaj koji je raskrinkan istodobno, naruitelj je znakovnog sustava, ovjek koji se njime pogreno koristi. (Rister 1995:130) Tale jeste ovjek vrlo uman i esto ini ono to nije doputeno, npr. ale na raun junaka Muje i Halila Hrnjice, pa ak i na raun vrhovnog autoriteta Mustajbega Likog. Meutim, ono to je drugima zabranjeno, Tali je doputeno, bez obzira to time naruava obiaje, pristojnost i opeprihvaeno ponaanje.

Za germanistu Hansa Mayera takvi likovi su outsideri. Outsideri su osamljeni i netipini pojedinci, osobenjaci i udaci koji su kadri prekoraiti granicu. Tale je nosilac istine pojedinanog iskustva i svakodnevnog ivljenja, a ne zajednike i ope, kolektivne i epske istine. On je rezultat izbora konkretne izdvojenosti, a ne ope uklopljenosti u kolektiv, on oznaava pobjedu individualnog nad kolektivnim, konkretnog i svakodnevnog nad apstraktnim i vanvremenskim. Po tome to stalno prelazi granicu dvaju svjetova granicu izmeu Bosne i Hrvatske, Osmanske i Austrougarske imperije, Orijenta i Zapada, islama i kranstva, izmeu bosansko-orijentalnog i mediteransko-renesansnog, epskog i neepskog svijeta Tale se dobrano razlikuje od dvorskih luda sa kojima ga esto usporeuju. Lude su puki zabavljai i osobe koje prelaze ranicu u samo jednom smjeru, nikada ne mogu biti ono to jesu, uvijek moraju biti u ulozi zabavljaa, dok je Tali data sloboda i da zabavlja druge i da bude ozbiljan, da se igra sa svim i svaim ali i da se junaki dokazuje u ozbiljnim okrajima.

ale na Mujin raun su jo ee, one pogaaju u samu sr epskog poimanja svijeta. Naime, Mujo kao vrhunski umjetnik borbe, kao junak koji ne umije nita drugo raditi do junaki se boriti, konano, kao epski junak koji se ponaa epski, na meti je Taline otrice u najosjetljivijem trenutku u jeku same borbe. U takvom trenutku, kada su sva ovozemaljska pitanja svedena na biti ili ne biti, Tale poziva Muju upomo, kao da mu je ivot u pitanju. Mujo uri da pomogne svome drugu i saborcu i biva poprilino iznenaen kada vidio emu se radi:

Moj daida od Oraca Tale,

Jesi li se plaho izranio,

Jesu l tebi rane dodijale?7

i doivjeti jo jednu prevaru, ovaj put jo eu:

Njesam, Mujo, vjeru ti zadajem,

Ve me digni na moga kulaa,

Jer ne mogu, Mujo, uzjahati,

Pasje vino plaho dalmatinsko,

Pa je meni dodijalo, Mujo.8

Mujo smijehom a ne ljutnjom prihvata alu na svoj raun i jo pomae pijanome Tali da uzjae svojega kulaa. Ali, ne ali se Tale samo sa Mustaj-begom i Mujom ni Halil nije bio poteen. Ve u sceni davanja savjeta i opreme za mejdan sa Filipom Madarinom kao da je Budalina Tale testirao njegov prag tolerancije. Poto seuvjerio da mu ne smeta njegova lakrdija priredio mu je novi veliki izazov, u pjesmi Halil i Janja Bunia zasjeo je iza busije i izazvao ga na mejdan. Halil poziv shvata ozbiljno, ni ne slutei da bi to mogla biti neija ala, jer u njegovome svijetu takvo to ne postoji, za njega su stvari uvijek epski ozbiljne. On je klasian epski junak u svijetu u kojemu se vjeruje na rije, tu nema mjesta za alu niti igru, junakov iskaz uvijek je jedinstven i istinit. Nikome do pojave Tale nije na um padalo da se igra sa tako ozbiljnom stvari kao to je izazivanje na dvoboj. Tale Lianin je svjestan fikcionalnosti situacije zato to je izvan Halilovog svijeta.

Jo je zanimljivije posmatrati njegov odnos prema enama. ena je u bonjakoj epici prisutna kao lik i kao tema. Viteki ideal sluenja enskoj ljepoti i rtvovanja za tu ljepotu u ovoj epici je modificiran u elju za dokazivanjem inom otmice nadaleko uvene ljepotice sa protivnike teritorije. Time su ove znane i neznane ljepotice postajale simbolima vjeite elje za nedostinim, ali i manje ili vie vidljivim pokretaima epske radnje. Tale nije spreman ginuti ni za kakvu ljepoticu, tavie, on proklinje ljepotu Muminove Zlate zbog koje se na mejdanu bore Halil i ban zadarski. I ne samo da je proklinje, ve gdje stigne Muminovu Zlatu, sve Zlatiju udara kandijom. Drugoj ljepotici istog imena ne dozvoljava ak ni da uzjae na njegova kulaa jer je Bogu jemin uinio da ga ensko uzjaiti nee.10

Krajiki junaci granicu prelaze iz dva razloga otmica po ljepoti uvene djevojke (kaurkinje) i oslobaanje zarobljenog junaka ili djevojke. Za nesmetano prelaenje granice mora biti ispunjen jedan uslov: ne smije biti primijeen, a da ne bi bio primijeen mora se maskirati. Maskiranje omoguuje graniaru da pree preko granice i zae u tui prostor, te da ostvari susret sa drugim, drugaijim, tuim. Stoga Tlinu neuglednu odjeu ne treba doivljavati kao puki nemar, ve i kao izraz posebne namjere u okviru jedne ire strategije. Namjera je bila da se skrene panja na sebe, a strategija da se poigra sa smrtno ozbiljnim okruenjem i pokae vedrija strana ivota. Namjera da se posebnim nainom odijevanja skrene panja i izazove odreena reakcija (najee uenje i smijeh) je u osnovi namjera motivirana eljom za igrom, to je prvi signal jedne skrivene potrebe za publikom. Uvijek se igra i teatar mogu dovesti u vezu, igra nije samo dio teatra, ve mu i prethodi, a pojam granice je u vezi sa oba prethodna pojma. Igra, granica i maskiranje su pojmovi koji ine i odreuju teatar. Od igre do pozorita kratak je put, i veoma esto se ova dva iskustva brkaju pie Pjetro Zanini i dodaje [...] U ovome smislu pozorite, shvaeno i kao fiziko i kao figurativno mesto, predstavlja granini prostor postavljen usred svega ostalog kao dijalektiki prostor, otvoren istovremeno i ka unutranjosti i ka spoljanjosti, prema realnom i prema imaginarnom. (Zanini 2002:130) Ovdje se, zapravo, radi o jednom efektnom obratu teatar kao granini prostor i granini prostor kao teatar. I granica i teatar su mjesta gdje se odvija istinska komunikacija, komunikacija dvosmjernog ili dijalokog tipa, to su mjesta velike koncentracije ljudi, a gdje su ljudi tu su i ideje, gdje su ljudi tu je i ivot, to su mjesta kroz koja se neko drutvo predstavlja i pria svoje prie, a predstavlja se upravo kroz ispriane prie, a kroz ispriane prie daje oblik i sadraj svome identitetu.

U novoj domovini

Svoju novu domovinu ovaj samosvjesni lik/junak pronalazi u nekim djelima Dervia Suia: u zbirci pripovjedaka Pobune, romanu Tale, scenariju za istoimenu televizijsku seriju Tale i drami Posljednja ljubav Hasana Kaimije. Dervi Sui je i do danas ostao jedini pisac koji je uoio pa potom iskoristio prototekstualne potencijale ovoga epskog junaka. Na ovome mjestu izriem tezu da to nije sluajno, da je upravo Sui bio pozvan da ugosti ovoga epskog migranta u svome djelu, jer je u pripovjedakom postupku ve odranije ispoljavao bliskost sa epskopripovjednom i sklonost ka svojevrsnim antijunacima. Atribut antiepski uz ime Budaline Tale prva je upotrijebila Hatida Krnjevi: Zbog svog nejunakog izgleda i nehajnog ponaanja, Tale je ne samo epski junak ve i svojevrsna negacija epskog junaka, antijunak. On je negacija junaka za ije je junatvo, a priori, mjerilo neto spoljanje, a afirmacija takvog epskog junaka koji je to samo, i prije svega, po onome to imanentno posjeduje. U tom smislu Budalina Tale je osobit epski junak izvan ablona.(Krnjevi 1998:409)

Dakle, i Tale i Sui znali su ta hoe, zato su se i nali na istom. Termin migrirati nije uope knjievni, jo manje (knjievno)teorijski. On je posuen iz sociologije i odnosi se na prostornu pokretljivost invidua ili grupa u potrazi za boljim ivotnim uvjetima ili na mobilnost uzrokovanu potrebom za savladavanje odreene razdaljine od mjesta stanovanja do mjesta zaposlenja. Iz ove osnovne izvedena je i ona koja se odnosi na migranta to je osoba koja se seli iz jednog mjesta u drugo unutar iste drave a iz nje izvodim onu koja se odnosi na Talu to je lik/junak koji se seli iz jednog u drugo tekstualno okruenje, iz jednog u drugi diskurs, unutar istog diskursivnog podruja.

Sebi sam postavio zadatak da, nakon to sam pokazao ko je i ta je Tale u epskom, pokaem sada kako se migrant Tale ponaa u novom pisanopripovjednom okruenju. U procesu pokazivanja fokusiram se na Suieva djela: zbirka pripovjedaka Pobune/Kaimija, roman Tale i dramu Posljednja ljubav Hasana Kaimije.

Kolikogod se radilo o, ire posmatrano, djelima pripadajuim umjetnosti rijei, ipak se mora ukazati i na evidentne razlike izmeu usmene i pisane knjievnosti. Iz recepcijske pozicije, zapravo, i nema razlike, jer u oba sluaja, pred nama se nalaze djela oblikovana u jeziku i oba se mogu posmatrati kao djela umjetnosti rijei. Premda je ovo uvjerenje dosta usamljeno i ne ba prihvaeno, sklon sam istrajavati na njemu u onoj mjeri u kojoj ga zastupa i brani Svetozar Petrovi u svojoj glasovitoj raspravi O prevladavanju granica meu prouavanjem usmene i prouavanjem pisane knjievnosti. Na produkcijskom polu, meutim, stvari izgledaju sasma drugaije, razlike su prisutne i vidljive ve na prvi pogled: naime, dok usmeno djelo nastaje kao performans, u trenutku izvoenja, uvjetovano trenutkom i interakcijom pjevaa/izvoaa/performera na jednoj i sluaoca na drugoj strani, dotle pisano djelo nastaje u osami radne sobe i radnoga stola, sa bjelodanom privilegijom da se pisac uvijek moe vraati svome djelu i intervenirati u njemu.

U prethodnim bavljenima junakom Budaline Tale pokuao sam pokazati da ovaj junak epske pjesme nadrasta okvire junakoga ponaanja i, u istoj mjeri u kojoj i krajika epska pjesma nadrasta klasinu epiku, prelazi u viu fazu postojanja u knjievni lik u lik kakve imamo u proznim djelima, u romanima i pripovijetkama. Naime, krajika epska pjesma, po svim svojim karakteristikama, o kojima su manje vie pisali skoro svi njeni istraivai (Schmaus, Krauss, Murko, Parry, Lord i drugi), odustaje od klasinoepske i posee za knjievnom motivacijom, prije svage postupaka i radnji junaka. Ako sam ranije ustvrdio da je junak lik u epskoj pjesmi, sada u samo obrnuti definiciju i, najvie zahvaljujui upravo Budalini Tali, teoriji lika u amanet ostaviti sljedeu: da lik je junak u pisanome pripovjednom djelu. Zapravo, epski junak, posjedovao je taj neophodni viak, koji sam ranije nazvao samosvijeu, a ovdje antiepskim materijalom, premda se i jedno i drugo svode na isto. Dakle, posjedovao je viak koji mu je dao legitimitet za skretanje panje na sebe. Zahvaljujui upravo tom viku pisac Sui pokazao je spremnost da ugosti migranta Talu u svome pisanopripovjednom diskursu, u romanu i pripovijeci. U Pobunama Tale zadrava vanjski izgled iz epske pjesme, na emu e pripovjeda graditi njegovu ideoloku poziciju. Tako se dezideologizirani epski junak iz epske pjesme, jedino usmjeren na suparnika na bojnom polju ili ironijski suprotstavljen epskom pathosu, u Suievom romanu/pripovijeci doslovce podvrgava procesu ideologizacije kako bi postao socijalno osvijeeni lik. Upravo zbog svoga socijalnog stanja on se odluuje na in iskazivanja nezadovoljstva vrhovnom vladaru a na raun osornog Mustaj-bega Likog:

A u Stambol sam iao, kako ti rekoh, da tuim Likog Mustaj-bega to mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad, nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvae hrsuzom i odmetnikom i udarie mi dvadeset to po turu, to po tabanima. I tek kasnije saznadoh da Mustaj-beg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja pred kuom. (Sui 1991:97)

Moj mnogopotovani muderis-efendijo, za junatvo se danas ne plaa kao nekad, a o istini o junatvima i da ti ne govorim, bruka jedna. Eto, jednom, posla mene Liki Mustaj-bee da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola oraa. Ja ukradoh dva dobra vola oraa. Zajmie me od mora katane, ali ja nekako, molei boga, umakoh. Mustaj-beg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno proivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustaj-begove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulau iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Aneliju i poklonio je Likom Mustaj-begu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni runu begovicu izmiljenom Andelijom. (Sui 1991:97)

O ovome dogaaju pjeva se u pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku. Tale u toj pjesmi jo nije bio u Mustaj-begovoj slubi, on je krenuo u pohod bi pronaao Mustaj-bega, junaka na glasu, i ogledao se u mejdanu sa njim. URavne Kotare silazi svojom voljom, jer niko drugi nije smio, tamo izvodi svoju lakrdiju i usput krade sestru Smiljani Tadije, Aneliju, koju poklanja Bunianin Muji za prethodno uinjenu uslugu. Mustaj-beg mu za uinjeno junatvo nudi najveu nagradu u junakom svijetu kulu kamenu i stalnu slubu ali Tale odbija takvu nagradu, elei zadrati svoju povlatenu poziciju antijunaka i lakrdijaa.

Samo povremeno taj vedri lakrdija ponovo zasja istim sjajem i u ovoj pripovijeci:

Preda mnom tre momci i prostiru serdade i ilime da po njima hodam. Kako je Tale za mnom vodio Kulaa, neko izokola bojaljivo primijeti da bi ilime trebalo izmicati odmah iza mene da konj ne balega po skupocjenom tkanju, ali ga neko drugi, poboan i strog, opomenu da u ovim uzvienim trenucima ne misli na bijedne stvari ovog svijeta. (Sui 1991:114)

Tale i jeste takav lik koji je uvijek usmjeren na materijalno dole, neko ko uvijek misli samo na bijedne stvari ovog svijeta, neko ko svojom klinanom batinom bije svakoga ko mu ne dadne vina. O takvome svjetonazoru pie Bahtin:

Kao i antika satirska drama, smehovna kultura srednjeg veka bila je u znaajnoj meri drama telesnog ivota (snoaja, roenja, rasta, jedenja, pijenja, pranjenja), ali, razume se, ne drama individualnog tela i pojedinanog materijalnog postojanja, ve drama velikog narodnog tela koje raa, za koje roenje i smrt nisu apsolutni princip i kraj, nego samo momenat njegovog neprekidnog rasta i obnavljanja; veliko telo te satirske drame srednjeg veka nedeljivo je od sveta, proeto je kosmikim elementima, sliva se sa zemljom, koja prodire i raa. (Bahtin 1978:103-104)

Takva je i scena sa kraja pripovijetke kada se Tale i Kaimija pijani rugaju stranome Frenk Hasan-agi.

Da bi naglasio njegovu poziciju osvijeenog socijalnog buntovnika Sui ga, u skladu sa idejom socijalnog nezadovoljstva, vidi kao junaka koji, ipak, eli materijalnu nagradu za svoja junatva u vidu kamene kule:Ja potplatih kjatiba u ariji te on sastavi pismo, a udari visoke muhure i dva slavna imena potpisnika, da je Tale Lianin zaduio ovaj vilajet velikim junatvima i drugim uslugama i da je obavezan lino Liki Mustaj-bee da ovakvom junaku sagradi kulu dostojnu Talovog imena i carske panje prema njemu. (Sui 1991:127)

I u drami Posljednja ljubav Hasana Kaimije Sui slijedi ideologiziranu linju ponaanja svoga lika. Budalina Tale tako od nezadovoljnika postaje osvijeteni buntovnik, koji poinje da promilja svoju poziciju i vremenom postaje svjestan sebe i svoga poloaja:

Neto s junatvom nije u redu... (Sui 1988:142)

Ja na granicu neu. Nikad vie! Junaku slavu preputam budalama. (Sui 1988:142)

Ma ko junak? Ja junak? Ma jeste li vi svi poludjeli? Kakav junak! Ja sam obina graniarska crna sirotinja...i bijem se samo ili za pare, kad bez hljeba ostanem, ili za svoju kou, kad me vabo ili Madar pritijesne. (Sui 1988:202)

Ovakav zavretak kada se, ipak, vraa da pomogne Kaimiji i ponovo preuzme na sebe ulogu buntovnog Krajinika, odnosno, uesnika odlune pobune protiv vlasti najava je Taline odlunije borbe za svoj status, ime, zapravo, postaje revolucionar. Ali ni u romanu Tale ja ga ne vidim u revolucionarnom zanosu, on nije dat u i za vrijeme same revolucije, ve poslije svega; on je u bolnici, teko bolestan, u trenucima preispitivanja svoga ivota. U njegovom imenu vie nema atributa Budalina. Slino njegovoj osvijetenoj poziciji u Posljednjoj ljubavi Hasana Kaimije i ovdje je u stanju iznijeti i poneki filozofski sud:

ekaj ... ! pred kapijama smrti nema vee mudrosti od humora. (Sui 1980:9)

Pie? Beletristiku? I pri tome nema osjeaj uzaludnosti? (Sui 1980:19)

Ima samo jedna ispravna politika, to je naa, sve ostale su u slubi okupatora. (Sui 1980:37)

Meni je etiri godine istoriju predavao profesor Hamdija Kreevljakovi. (Sui 1980:80)

U sociolokim (ili politolokim?) terminima (e)migrantski put naega junaka mogao bi se predstaviti na sljedei nain: homo(enti)epicus homo sociologicus homo politicus.

Talin angaman u politici obiljeen je utopijskom vjerom u bolju budunost. Meutim, iz ove postutopijske pozicije nadnosi se viliki znak pitanja ne samo nad Talinu ve i nad Suievu revolucionarnu utopiju: ta poslije svega ostaje, da li tek zgarite spaljenih ideala ili i neto opipljivije. Bilo bi zanimljivo pogledati njihova utopijska lica dole dok se ruio njihov svijet gore.

Kad Homer zadrijema

U pjesmi Beira Islamovia broj XXVIII, knjiga II (IV), u zbirci Luke Marjanovia, pod naslovom enidba Hadagi-Mujage i Velagi-Ahmeta opisana je neobina scena teferia na Trnovcu kod Taline kule. Pjeva navodi da je Tale zaloio 63 vatre i na svaku po dvije ovce da se peku, to bi ukupno trebalo da bude 126 ovaca. U goste mu dolaze etiri alaja (skupine): prvi alaj Alage Vrhovca sa trideset konjanika (dakle, 1 + 30), drugi alaj Ale Ogroevia sa dvanaest konjanika (1 + 12), trei alaj Salihage Rude sa dvanaest konjanika (1+ 12) i etvrti alaj Mustaj-bega likog sa trideset konjanika (1 + 30). Tu su jo Tale i Rade i trideset njihovih pobratima. Pretpostavljam da je zbir uesnikaderneka (121) trebao da odgovara zbiru peenih ovaca (126), prema nepisanom epskom pravilu svakome junaku po jedna ovca. Meutim, radi se o razlici od pet ovaca vika i gotovo da bih slavodobitno mogao uskliknuti kako epski pjeva ne poznaje elementarni raun.

Ovdje, meutim, nije rije o elementarnom ve o blaenom neznanju, kakvim su obdareni najvei usmeni pripovjedai od Homera do Avde Meedovia. To je ista vrsta neznanja, koju demonstrira epski pjeva Halil Bajgori iz Stoca, kada epskoga erzeleza dovodi u vrijeme krajikih junaka, a povijesno se pretpostavlja da su ivjeli u razliitim vremenima, ili kada, isti pjeva u istoj pjesmi (enidba Beir-bega Mustaj-begova sina, PN 6699, Milman Parry Collection) demonstrira nepoznavanje zemljopisa, tako to junaka Aliju erzeleza, da bi ga od Sarajeva doveo do Krajine, vodi preko Drine, kroz umadiju, preko Bijeloga Grada, pa uz rijeku Savu konano Udbine, na kojoj stoluje Mustaj-beg Liki. To je isto ono neznanje koje sebi pisac pisane knjievnosti ne moe i ne smije priutiti, jer se uvijek moe/mora vratiti na napisano, provjeriti i intervenirati. To je, dakle, neznanje, koje krasi usmenoga pripovjedaa, koji svoju priu pripovijeda u trenutku izvoenja, samo tada i nikad vie, jer svaki sljedei put je novo izvoenje, odnosno, nova pria. Zato se Avdi Meedoviu ili Mehmedu Kolakoviu, Halilu Bajgoriu ili Salki Vojnikoviu, Salihu Ugljaninu ili Muratu Kurtagiu moe desiti da njihov epski junak Tale ima nedostataka, da u opisu odjee koju nosi ima nedosljednosti, da u razliitim pjesmama ima ak i nepredvidljivog ponaanja. U isto vrijeme Dervi Sui bdi nad svakim detaljem odjee, nad svakom gestom svoga junaka i nita mu ne smiju izmaknuti kontroli, nita se ne smije pojaviti to bi naruilo principe uvjerljive motivacije postupaka svoga junaka. Meedovieva panja u tako sofisticiranoj pripovjednoj tvorevini kao to je enidba Smailagi Mehe ne moe, sve i da hoe, ostati budna, Suieva mora, Meedovi moe sebi priutiti da malo i zadrijema, a Sui ne. Zato je, mislim, takva nesavrena usmenopripovjedaka svijest mogla i izmatati tako nepredvidljiv a sjajan, raznovrstan i nevjerovatan epski lik.

Koliko god je bonjaka epika, moda najvie preko lika Budaline Tale, nadrasla svoje klasine epske obrasce i pribliila se ni manje ni vie romanu, ona je, ipak, ostala u domenu epskog, predromansijerskog. To epsko ili predromansijersko je najmarkantnije obiljeeno odsustvom ideologije, a roman, upravo, kao produkt narastanja graanskog drutva postaje poprite ukrtanja razliitih ideja. Zapravo bi se jedna od razlika izmeu epa i romana mogla prepoznati u odsustvu ili prisustvu ideolokog miljenja. Stoga je Dervi Sui, na koncu, i morao svoga lika Talu socijalno osvijestiti, te ga tako dovesti do neskrivenog sljedbenika jedne utopijske ideje socijalne jednakosti. Zavravam ovaj rad dvjema slikama: epskog pripovjedaa koji povremeno drijema, zaboravlja i ne eli odavati nekoga ko stvari dri pod kontrolom i romansijerskog pripovjedaa koji je uvijek budan, sve zapisuje/pamti i eli se predstaviti kao neko ko stvari zaista dri pod kontrolom. Odavno plediram za amneziju kao spas za savremenog ovjeka. Uostalom, upravo tog zaboravnog Avdu su usporedili sa nedostinim Homerom.

Izvori i literatura

Izvori

Buturovi, enana (1997), Antologija bonjake usmene epike, priredila enana Buturovi,

Alef, Sarajevo

olakovi, Zlatan (2004), Mrtva glava jezik progovara, priredili Zlatan olakovi i

Marina Rojc-olakovi, Almanah, Podgorica

Hadiomerspahi, Esad (1909), Narodne junake pjesme, skupio Esad Hadiomerspahi,

nakladnik i izdava S. Ugrenovi, Banja Luka

Hrmann, Kosta (1990), Narodne pjesme Muslimana u Bosni i Hercegovini, knj. I-II,

izdao Kosta Hrmann, Svjetlost, Sarajevo

Krauss, Friedrich S. (1886), Smailagi Meho (pjesan naih Muhamedovaca), zapisao

i priredio Friedrich S. Krauss, Dubrovnik

Marjanovi, Luka (1898), Junake pjesme (muhamedovske), knj. I i II, (III i IV), sabrao

i priredio Luka Marjanovi, Matica hrvatska, Zagreb

Sui, Dervi (1980), Tale, Osloboenje, Sarajevo

Sui, Dervi (1988), Drame, Osloboenje, Sarajevo

Sui, Dervi (1991), Pobune, Svjetlost, Sarajevo

Literatura

Bahtin, Mihail (1978), Stvaralatvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjega

veka i renesanse, prev. Ivan op i Tihomir Vukovi, Nolit, Beograd

Braun, Maksimilijan (2004), Srpskohrvatska junaka pesma, prev. Tomislav Beki, Zavod

za udbenike i nastavna sredstva / Vukova zadubina / Matica srpska, Beograd

Buturovi, enana (1976), Studija o Hrmanovoj zbirci muslimanskih narodnih pjesama,

Svjetlost, Sarajevo

Buturovi, enana (1992), Bosanskomuslimanska usmena epika, Institut za knjievnost

/ Svjetlost, Sarajevo

Gezeman, Gerhard (2002), Studije o junoslovenskoj epici, izbor, prevod i pogovor

Tomislav Beki, Zavod za udbenike i nastavna sredstva / Vukova zadubina

/ Matica srpska, Beograd

Hamon, Philippe (2000), Za semioloki status lika, u: Autor, pripovjeda, lik, prir.

Cvjetko Milanja, Osijek

Jouve, Vincent (2000), Sloenost lik-efekta, u: Autor, pripovjeda, lik, prir. Cvjetko

Milanja, Osijek

Kaler, Donatan (1990), Strukturalistika poetika, SKZ, Beograd

Krnjevi, Hatida (1998), Tale Lianin epski junak i vedri antijunak, u: Bonjaka

knjievnost u knjievnoj kritici Usmena knjievnost, knj. II, prir. enana

Buturovi i Munib Maglajli, Alef, Sarajevo