STUDENT: SINIŠA SMILJANIĆSTUDIJSKA GRUPA: DVOPREDMETNI STUDIJ HJK/EJKKOLEGIJ: KNJIŽEVNA GENOLOGIJAPROFESOR: DR. SC. ADRIANA CAR-MIHECAKADEMSKA GODINA: 2008./2009.

MIT I LEGENDA(seminarski rad)

U Rijeci, 10. svibnja 2009. god.

1. UVOD

Predmet istraživanja ovog seminarskog rada su jednostavni oblici mit i legenda. To su takvi

oblici koji se ne mogu kategorički svrstati u neku klasifikacijsku skupinu, niti su

karakteristični samo za jednu odeđenu epohu. Cilj i svrha ovog rada je pokušaj definiranja tih

književnih oblika kao i određenje njihove književne vrste i uloge u određenom povijesnom

razdoblju. Na temelju raznovrsne literature sam pokušao što pobliže odrediti te pojmove i

svrstati ih u neke skupine prema nekim njihovim karakteristikama. Kako se iz daljnjeg mojeg

rada može vidjeti u tome nisam potpuno uspio, ne samo zato jer se i mišljenja mnogih

teoretičara književnosti razilaze kad je u pitanju klasifikacija takvih oblika, već i zato jer je

nekakva kruta i logička kategorizacija tih pojmova donekle i nemoguća. Takav oblik kao što

je mit se ne može svrstati u određenu skupinu, niti smjestiti u određeno razdoblje, zbog toga

što se on od pradavnih početaka ljudske kulture, pa sve do danas, u potpunosti prožima sa

kulturom i tradicijom naroda u kojima predstavlja svojevrstan model po kojemu se vladaju i

na temelju kojega donose odluke. To je takav oblik koji na poseban način izražava nešto što je

sveto i općekulturno. Svaka kruta klasifikacija mita ima mana upravo zbog te raznovrsnosti i

univerzalnosti kakvu mit posjeduje. On postoji u svim kulturama, a prenosi se i usmenim i

pismenim putem (iako najčešće usmenim). Ima određene karakteristike po kojima je

prepoznatljiv, kao i određenu tematiku koja je donekle zajednička svim mitovima, no unatoč

tomu mit se ne može klasificirati prema tim karakteristikama u neku čvrsto određenu skupinu.

Mnogi teoretičari književnosti poput Andrea Jollesa ga klasificiraju kao književnu vrstu

specifičnog sadržaja i izraza, dok ga drugi klasificiraju kao nekakvo univerzalno iskustvo, a

treći ga određuju kao način mišljenja i povezuju ga sa znanostima poput filozofije i teologije.

Sve teškoće klasifikacije i definiranja mita nisu prisutne i kod legende. Legenda se

prvenstveno vezuje uz svetačku legendu, koja se prvi put pojavljuje u ranom srednjem vijeku i

kao takva se najčešće i određuje. Međutim, ipak se ne može vezivati isključivo za srednji

vijek; svoj procvat doživljava u baroku kao rezultat protureformacije, a postoji i danas te se

prožima s modernom kulturom na razne načine. Sve navedene probleme oko klasifikacije i

periodizacije tih jednostavnih oblika sam pobliže naveo i opisao u daljnjem tijeku ovog

seminarskog rada.

3

2. JEDNOSTAVNI I SLOŽENI OBLICI

Prema nekim općim načelima razvrstavanja književnosti mogu se razlikovati i djelomično

suprotstaviti jednostavni i složeni oblici. Sam naziv jednostavni oblici dolazi od njemačkog

teoretičara Andrea Jollesa i prema njemu to su takve književne vrste koje izvorno pripadaju

usmenoj književnosti, tj. usmenom jezičnom stvaralaštvu u kojem se učituje stvaralačka moć

samoga jezika i koje oblikuje neke pojave i likove svagdanjeg života. „On jednostavnima

zove one oblike koji ne dolaze ni do stilistike, ni do poetike, štoviše možda ni do samoga

pisma, koji iako pripadaju umjetnosti, ne postaju zapravo umjetnička djela, koji se tako reći

bez posredstva piščeva, zbivaju u jeziku samom, te izrastaju iz samoga jezika.”1 Književne

vrste poput mita, legende, bajke itd. se nazivaju jednostavnim oblicima i prema nekim svojim

karakteristikama se uvjetno mogu suprotstaviti složenijim oblicima kao što su roman i novela.

Prema nekim analizama jednostavni oblici su i sastavni dijelovi mnogih složenih oblika.

Iskustvo mita ili legende može često ulaziti u roman, a suprotstvo jednostavnih i složenih

oblika može biti korisno prilikom razlikovanja pojedinih vrsta i prilikom analize pojedinih

književnih djela. S obzirom na to da su jednostavni oblici takve književne vrste na temelju

kojih su proizašle mnoge suvremene vrste poezije i proze, možemo ih shvatiti kao

pretknjiževne vrste, ili kao vrste na razmeđu između poezije i proze. „Svi jednostavni oblici

su jezične tvorevine koje zahvaćaju, oblikuju i izražavaju određenu životnu pojavu.”2

Jednostavni oblici u načelu imaju čvrstu jezičnu organizaciju i zauzimaju neki specifičan

odnos prema stvarnosti. Različite jednostavne oblike uglavnom razlikujemo prema temama

kojima se bave, a zatim i ostalim strukturnim osobinama i specifičnom stavu prema životu

koji izražavaju. Međutim, unatoč svim tim karakteristikama teško je postići suglasnost u

razlikovanju pojedinih jednostavnih oblika i u svrstavanju djela koja posjeduju takve

karakteristike. Za razliku od složenog oblika koji poštuje određenu poetiku, jednostavni oblik

je izraz pojedinca koji iznosi neke temeljne stavove prema životu i svijetu. Jednostavni oblici

su uvijek nastajali radi određene svrhe koja se razlikovala u svakom obliku, rabili su

karakteristične jezične izraze i motive, a odgovaraju i nekim gramatičkim kategorijama (bajka

npr. optativu). „Svi se ti oblici ostvaruju i u životu i u jeziku, opažaju se i smatraju istinitima

jednako na razini bitka koliko na razini svijesti. Jednostavni oblik može svaki put prenijeti

svoju moć na kakav predmet, a predmet se može obremeniti moći oblika.”3

1 Zdenko Škreb: Umjetnost riječi (str. 40)2 Milivoj Solar: Teorija književnosti (str. 208)3 Andre Jolles: Jednostavni oblici (str. 245) 4

3. MIT

3.1. MIT KAO JEDNOSTAVNI OBLIK

„Mit (prema grčkom mythos, govor, jezik, kazivanje, priča) može se shvatiti kao

jednostavan oblik ako se ima na umu jedan određen način govornog izražavanja mitskog

iskustva.”4 Prema tome mit kao jednostavni oblik ne smijemo poistovjetiti s izrazom mit

kojim se označuje poseban način odnosa prema životu i svijetu u znanosti i filozofiji. Mit je

takva književna vrsta koja označuje takvu jezičnu tvorevinu koja na temelju mitskog iskustva

oblikuje određenu priču najčešće povezanu s porijeklom i nastankom svijeta u cjelini. Razni

mitovi o postanku svijeta, čovjeka, jezika, društva, heroja itd. su utisnuti u kulturu svih

naroda. Proučavanje mitova kao jednostavnih oblika s jedne strane čini izvor za razumijevanje

cjelovita sustava mitologije, a s druge strane izvor za razumijevanje mita kao jednostavnog

oblika pripovijedanja, koji služi za objašnjenje nekog životno važnog pitanja.

3.2. TEORIJE MITA

Proučavanjem mitova bave se mnoge znanosti poput povijesti, etnologije,

antropologije, psihologije, filozofije pa i teologije, a u suvremenoj znanosti o književnosti mit

predstavlja tzv. rubno područje, jer ga je teško odrediti kao književnu vrstu ili žanr zbog toga

što on uključuje i shvaćanje kulture u kojoj još ne postoji razlikovanje između književnosti i

drugih humanističkih znanosti poput umjetnosti, religije i filozofije. U suvremenoj teoriji

književnosti mit je najčešće definiran kao: „Jednostavni oblik, određen vjerovanjem i

svetošću, objašnjenjem nekih prvobitnih događaja koji uvjetuju i daljnje zbivanje, te

zaokupljenošću temama o podrijetlu svijeta, života, važnih mjesta, osoba i događaja.”5 Prve

se teorije o mitu javljaju još u antici, i tad je bilo izraženo suprotstavaljanje filozofije nasuprot

mitologiji; tako je prema Tegenu (3. st. pr. Kr.) mit alegorija prirodnih sila, dok Euhemer

(početak 3. st. pr. Kr.) mit objašnjava kao posljedicu divinizacije glasoviih junaka i vladara.

Rasprave o analizi i značenju mita su se vodile u tim okvirima sve do 20. st. U tim

raspravama su se mogle razlikovati dvije temeljne orijentacije: demitologizacija, koja je

zahtijevala da se mit objašnjava kao izraz spoznaje iskrivljene maštom i nemoći koju razum

mora nadomjestiti i protumačiti i remitologizacija koja je upozoravala na nemoć razuma da

spozna konačne istine, pa se u nekom smislu uvijek valja vraćati mitu. Demitologizacija

dominira u prosvjetiteljstvu, a remitologizacija u romantizmu. Za razliku od te dvije

orijentacije u 20. st. nove teorije mita se zasnivaju na postupcima poput psihoanalize i na

4 Milivoj Solar: Teorija književnositi (str. 208) 5 Milivoj Solar: Rječnik književnog nazivlja (str. 87) 5

etnološkim spoznajama kao i strukturalizmu i semiotici. I ta su se istraživanja i teorije

razgranale u dva pravca. U jednom pravcu za proučavanje književnosti su važne

psihoanalitičke teorije koje mit povezuju sa snom i u analizi tehnike sna otkrivaju bitna načela

književne proizvodnje. Dok su Levi – Straussove analize strukture mita utemeljene na

naratologiji, a Malinowski je zagovarao tvrdnju da se mit može razumjeti samo na temelju

stvarnoga konteksta, tj. samo u sredini gdje još vrijedi kao neprijeporna istina.

3.3. MIT I MITOLOGIJA

„Mitologija bi se načelno mogla definirati kao skup mitova, povezan uglavnom

zajedničkim ili načelno sličnim likovima i određenim okvirnim svjetonazorom.”6 S obzirom

na to da se svaki mit može razumjeti isključivo u cjelini neke mitologije, onda je proučavanje

mitologija raznih naroda bitno zato jer je poznavanje mitologije nekog naroda u neku ruku

preduvjet za razumijevanje književnosti tog naroda. Tako je za razumijevanje književnosti

europskog kulturnog kruga neophodno poznavanje grčke i biblijske mitologije. Međutim, tu

se također javlja i arhetipska kritika. To je kritika znanstvenoknjiževne orijentacije koja se

temelji na pretpostavci da je proučavanje arhetipova osnovica na kojoj se može izgraditi

cjelokupna znanost o književnosti, a kako su izvori za proučavanje arhetipova prvenstveno

nalaženi u mitologiji, često se rabi naziv mitološka kritika. Ali bez obzira što je zamisao

arhetipske kritike poticajna i utjecajna, ona nema mnogo izravnih i dosljednih nastavljača.

„Sve velike mediteranske i azijske religije posjeduju mitologije. Kao i velike mitologije, koje

su se prenosile pisanim tekstovima, "primitivne" mitologije, koje su usmeno poznavali prvi

putnici, misionari i etnografi, imaju svoju povijest, tj. mijenjale su se i obogaćivale tijekom

godina pod utjecajem drugih, viših kultura, ili zahvaljujući stvaralačkom geniju nekih

izvanredno nadarenih pojedinaca.”7 Svako proučavanje mita bi trebalo počinjati od

proučavanja mitologije u arhaičnim, tradicionalnim društvima, zbog toga što mitovi

"primitivnih" kultura odražavaju prvotno stanje. U tim tzv. primitvnim društvima mitovi još

uvijek postoje i žive i svaki ljudski postupak ili aktivnost su opravdani u tim mitovima.

Prednost tih mitologija je u tome što one mogu omogućiti točno postavljanje problema, tj.

mogu omogućiti postavljanje mita u njegov izvorni društveno-religiozni kontekst.

6 Milivoj Solar: Rječnik književnog nazivlja (str. 188)7 Mircea Eliade: Mit i zbilja (str. 8) 6

3.4. MIT, MITOS I PREDAJA

Prema M. Grimmovom rječniku „mit je predaja, neovjerena priča, rod promijenjen

prema predaji, pripovijesti, bajci, priči i sl.”8 Dok je prema drugom izdanju Eislerova

Priručnoga filozofskoga rječnika „mitos jest fantazijsko, antropomorfno shvaćanje života i

prirode, tumačenje prirode koje tvori sastavni dio religije na određenom razvojnom stupnju i

koje počiva na personificirajućoj apercepciji i introjekciji. U mitosu, koji je proizvod

fantazije, ali sadrži i svojevrsnu logiku, predleži primitivan svjetonazor, gotovo

protofilozofija; iz mitosa, djelomice ipak kroz protivljenje izvanrednih osoba njegovu

filozofijsko-antropomorfnom nazoru, razvile su se znanosti i filozofija.”9 Prema Grimmovom

rječniku mit se izjednačava s predajom (neovjerenom pričom) i vrednuje se s povijesnog

aspekta. S druge strane prema Eisleru mitu ili mitosu se ne priznaje samostalnost, to je samo

tumačenje prirode kojem prethodi primitivan svejetonazor (što može značiti prvotno,

jednostavno, nerazvijeno ili nižestojeće). Prema Eisleru mitos je predstupanj znanosti i

filozofije. Ovdje se može postaviti i pitanje što točno znači predaja i kako se točno odnosi

prema povijesti? Mit je prema tome temelj svekolike predaje, dok sam mitos ima značenje

bogovjerja koje se u beskonačnom stupnjevanju grana od naroda do naroda. Mitos i predaja se

često miješaju, a prema Jollesu tamo gdje se pomiješaju, ep postavlja razboj i tka. Andre

Jolles luči mit i mitos na taj način da mit definira kao jednostavan oblik koji se nadaje iz

duhovne zaokupljenosti, dok je oblik u kojemu mit pojedinačan svaki put doista leži pred

nama mitos. „Svaka pojava ima svoj vlastiti mitos – oni se međutim na okupu drže tako što se

taj mitos svaki put ispunjava istom gestom.”10 Prema srednjovjekovnoj filozofiji, skolastici,

oblik mita se suprotstavlja volji za spoznajom, ali i tamo nedovršena misao bježi u

posredovani mitos. Često se postavlja i pitanje može li se u mitu svijet onako kako se stvorio i

propasti? Može, jer kao što uz legende postoji i antilegenda, tako osim mita koji gradi postoji

mit koji uništava. Ali kao što se nesvetac može preobraziti u sveca, tako i mitos iz kaosa

iznova može izgraditi novi svijet.

8 Andre Jolles: Jednostavni oblici (str. 87)9 Andre Jolles: Jednostavni oblici (str. 87)10 Andre Jolles: Jednostavni oblici (str. 96) 7

3.5. DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA MITA

Kada se postavi pitanje što je to mit? Mnogim ljudima i teoretičarima književnosti je

jasno da se na to pitanje ne može odgovoriti definicijom. Međutim, neke okvirne odrednice

mita ipak postoje. Neki ga određuju kao vrstu priče, kao svetu priču ili priču o porijeklu

nečega, ali ta su određenja ipak suviše ograničena u odnosu na neke aspekte značenja koja

riječ mit ima u današnjoj kulturi. Mnogi teoretičari književnosti su pokušali definirati mit, ali

tu se postavlja pitanje da li je uopće moguće dfinirati mit na takav način da se jednom

definicijom obuhvate sve vrste i uloga mitova u svim arhaičnim i tradicionalnim društvima.

Prema Mircei Eliade najpovršnija definicija je i ona najšira: prema toj definicji mit saopćava

jednu svetu priču, donosi događaj koji se zbiva u prvim vremenima, u fiktivnom vremenu

početka. Mit prema tome saopćava kako je, zahvaljujući djelovanju nadnaravnih bića, jedna

stvarnost dostigla postojanje, bilo da se radi o cjelokupnoj stvarnosti poput kozmosa ili samo

dijelu te stvarnosti, nekom otoku, biljnoj vrsti, ljudskom ponašanju ili ustanovi.Uvijek se

dakle radi o stvaranju. Mit govori o tome kako je nešto stvoreno, kako je počelo postojati.

Fenomenima koji se izravno odnose na mit se bavi čitav niz znanosti, a također i filozofija,

religija ili politika. „Pojam mita tako ulazi u red pojmova kao što su čovjek, jezik, društvo ili

život, recimo, pa se kao kategorija, kako bi rekli stari logičari, ne može definirati po višem

rodnom pojmu i specifičnoj razlici.”11 Problematika definiranja mita nekom opisnom

definicijom ne proizlazi samo iz činjenice da mit spada u razna područja, već je sporna i

činjenica da je mit neki tekst, kao npr. roman. Mit se pojavljuje u suviše različitim oblicima.

Unatoč tomu mnogi teoretičari su odgovorili na pitanje što je to mit. Uzmemo li u obzir

kontekst odnosa romana i mitologije, neke se klasifikacije moraju napraviti, barem kako bi se

razjasnio odnos mita i romana s obzirom na sveobuhvatnost fenomena mita. Upravo s tog

aspekta se među teorijama mita mogu razlikovati razine s kojih se pitanje o mitu uopće

postavlja i na kojima se mit želi opisati, tumačiti i objašnjavati. Prva od tih razina je ona na

kojoj se mit razmatra, analizira i određuje kao književna vrsta. U svakodnevnom životu se s

mitovima susrećemo kao sa specifičnim pričama o nekom događaju ili pričama određenih

osobitosti. S obzirom na to da su mitovi govorom oblikovane strukture, bez obzira na razna

tumačenja, moraju imati neke karakteristike koje se pripisuju književnim vrstama. Prema

tome, mitovi se mogu uspoređivati s drugim jednostavnim oblicima poput legende, bajke i

basne kao i sa nekim tradicionalnim književnim vrstama poput novele, pripovijetke i romana.

Prema Milivoju Solaru različite teorije o mitovima, mogu dakako i prijeći okvire određenja

mita kao književne vrste, ali njihova prirodna polazišta ipak moraju biti u temeljnoj

11 Milivoj Solar: Roman i mit (str. 45) 8

pretpostavci da se mitu mora pristupiti kao književnoj vrsti. Na drugoj razini mit se može

odrediti kao dio mitologije koja prožima cijelo iskustvo života i svijeta. Mit se prema tome

uklapa u neku najopćenitije shvaćenu životnu orijentaciju, koja se može suprotstaviti drugim

orijentacijama koje se povezuju sa znanošću i filozofijom. U okviru takvih polazišta uvjetno

se može razlikovati i treća razina, koja kao i druga ima univerzalističke tendencije, ali je više

formalno primjerena. Prema toj razini mit se određuje kao način mišljenja, kao element

osobnog pristupa životu i svijetu. Međutim, sve tri razine se mogu samo uvjetno odrediti i

razlučiti, jer svaka teorija i definicija mita donekle zahvaća sve tri razine. Dakle svako

određenje mita zahvaća mit kao književnu vrstu, mit kao spoznaju i mit kao način mišljenja.

Prilikom razmatranja mita kao književne vrste postoje i neke teorije koje objašnjavajući

karakteristike mita omogućuju razne mogućnosti usporedbe mita i romana. Tako je prema

Andreu Jollesu: „Mit je jednostavni oblik u kojemu se na način pitanja i odgovora čovjeku

stvara svijet.”12 Naime, prema Jollesovim shvaćanjima jednostavni oblici se mogu

suprotstaviti složenim oblicima koji pripadaju tzv. pravoj književnosti i određuju se kao

književne vrste. Dok književne vrste koje pripadaju tzv. pisanoj književnosti odlikuje

artificijelnost izraza, jednostavne književne oblike odlikuje neponovljiva izvornost i iskonska

stvaralačka djelatnost samog jezika. Jolles osim jednostavnih oblika, koji izravno proizlaze iz

duhovne zaokupljenosti, i stvarnih oblika tematizira i posredovani oblik. „Sve teorije mita se

u biti pozivaju na horizont u kojem mit oblikuje cjelokupnu kulturu, dok roman ostaje jednim

žanrom među ostalim žanrovima. No, upravo žanrovskim karakteristikama mita možemo se

vratiti, obogaćeni s iskustvom teorija koje mit shvaćaju kao cjelovit način mišljenja, pa se,

barem u apstrakciji, može usporediti oblike poput mita i romana.”13

3.6. SADRŽAJ, STRUKTURA I ULOGA MITA

„Premda su likovi mitova uglavnom bogovi i nadnaravna bića, kao i likovi iz priča o

herojima ili čudesnim životinjama, svima je zajedničko jedno: oni ne pripadaju

svakodnevnom svijetu.”14 Za arhaičnoga čovjeka mitovi su sredstva poučavanja o prvotnim

događanjima zbog kojih on sam postoji, kao i izvori za razumijevanje svega što je u vezi s

njegovim postojanjem i načinom postojanja u kozmosu. Može se reći da mit, onako kako ga

smatraju arhaična društva, sačinjava povijest djela nadnaravnih bića, i to povijest koja se

smatra potpuno istinitom i svetom i on se odnosi uvijek na stvaranje nečega. Branislav

12 Milivoj Solar: Roman i mit (str. 51)13 Milivoj Solar: Roman i mit (str. 60)14 Mircea Eliade: Mit i zbilja (str.14) 9

Malinowski je pokušao izdvojiti prirodu i ulogu mita u primitivnim društvima: „Sagledan u

svojoj životnosti, mit nije tumačenje namijenjeno zadovoljenju naučne radoznalosti, već priča

koja oživljava jednu izvornu stvarnost, i koja odgovara dubokoj religioznoj potrebi, moralnim

težnjama, stegama i naredbama društvenog reda, čak i praktičnim zahtjevima. U "primitvnim"

civilizacijama mit igra neposrednu ulogu: on izražava, ističe i utvrđuje vjerovanje; on čuva

moralne principe i nameće ih; on osigurava djelotvornost ritualnih obreda i pruža čovjeku

praktična pravila. Mit je, dakle, osnovni element ljudske kulture, daleko od toga da bude

isprazno pričanje, naprotiv on je živa stvarnost kojoj se neprestano pribjegava; on nikako nije

apstraktna teorija ili nizanje slika, već istinsko utvrđenje primitivne religije i praktične

razboritosti.”15

4. LEGENDA

4.1. LEGENDA KAO JEDNOSTAVNI OBLIK

15 Mircea Eliade: Mit i zbilja (str. 22) 10

„Legenda (od latinskog legenda, ono što se ima pročitati, štivo) srodna je mitu, a svoj

najčistiji izraz nalazi u opisu života nekog čovjeka čiji životni stav i ponašanje čine uzorak

jednog tipa ponašanja, odnosno jednog stava prema životu i svijetu.”16 Legende se smatraju u

najužem smislu kao opisi života kršćanskih svetaca, pa tako njihovo ime izvorno označuje dio

čitanja u crkvi prilikom bogoslužja. Legende su također i sve književne vrste koje opisuju

karakter nekih pojedinaca čiji život i osobine služe kao uzor za određeni način života.

Legende u širem smislu teško možemo razlikovati od mitova, jer priče o junacima u

legendama su sastavni dio svake mitologije. Međutim, legende se mogu odvojiti od konteksta

cjelokupne mitologije, a mitovi u principu ne mogu. „Legende se razvijaju i šire uglavnom

usmenom predajom, ali danas i putem medija, a obrađuju uglavnom slavne osobe iz politike,

sporta, umjetnosti i zabave, s time što su najčešće povezane i međusobno uobličene

tračevima.”17

4.2. ODREĐENJE POJMA

„Legenda je usmena pretknjiževna vrsta; jednostavni oblik, prema Jollesovoj

terminologiji, srodna mitu jer kao predaja na poseban način oblikuje i prenosi određena

iskustva o životu i likovima koji imaju osobite, najčešće nadnaravne sposobnosti.”18 Može se

u užem smislu smatrati srednjovjekovnom književnom vrstom koja se zove vita i ona pripada

hagiografiji, jer opisuje živote i djela svetaca. Ona je dakle „prikaz života svečeva, a Jolles se

pita što on znači za zajednicu i na to pitanje odgovara: „Dobro i zlo mogu se doduše

vrednovati, ali se ne mogu izmjeriti. Tek kada smo ih vidjeli u osobama, možemo ih

razlikovati u njihovoj samostalnosti. Čitaoca određenog doba shema legende neumorno

privlači kao priručnik praktične etike, kao moralni savjetnik.”19 Iako je legende teško

razlikovati od mitova, smatra se da nastaju i u okvirima kada njihova mitska osnovica nije

prepoznatljiva, nego se veže uz mitologiziranu povijest (npr. legenda o Aleksandru Velikom,

Karlu Velikom, o kralju Arthuru itd.) ili čak uz likove iz druge religije (legende o Budhi, o

grčkim herojima i sl.). Temeljna struktura legende se može razabrati u karakterističnim

osobinama iznimnnih likova, važnim događanjima koji su obilježili njihovo djetinjstvo,

neobičnim sudbinama protkanim čudesnim događajima i susretima, a najčešće imaju i jasno

određenu fabulu.

16 Milivoj Solar: Teorija književnosti (str. 209)17 Milivoj Solar: Rječnik književnog nazivlja (str. 169)18 Milivoj Solar: Rječnik književnog nazivlja (str.168) 1119 Zdenko Škreb: Umjetnost riječi (str. 44)

4.3. SREDNJOVJEKOVNA LEGENDA

„Svijet srednjovjekovne legende promatramo najprije površno, kako ga opažamo

izvorno.”20 Razni pregledi povijesti koji svjedoče o životu i djelima svetaca postoje u manjim

i većim zbirkama još od prvih stoljeća kršćanstva. Vjerojatno najviše spomena vrijedna je

Legendae sanctorum ili Legenda aurea biskupa Jakoba od Verazza, gdje se po prvi put

spominje izraz legenda. Ona je sastavljena oko sredine 13. st. i služila je ljudima kao uzor

posebnoj vrsti umjetničkog oblikovanja legende, a usto je izvršila snažan utjecaj na talijansku

novelu. Veliko prikupljanje vita svih priznatih svetaca od strane Crkve je započelo u 18. st., u

baroknom dobu koje je inače značajno za određenje pojma sveca. To prikupljanje je začeo

isusovac Herbert Rosweidus iz Flandrije, a nakon njegove smrti ga je nastavio također

isusovac, čije ime i zbirka nosi, Johannes Bolandus. Ta se zbirka općenito naziva Acta

Sanctorum ili bolandisti. Ta zbirka zasad sadrži otprilike 25 000 svetačkih života; međutim, tu

valja imati na umu da se u njoj nalaze i mnoge vite istoga sveca, što su ih bolandisti skupno

pridodali ostalima. Prvotno je vite okupljao srednji vijek, koji je sveca i njegovu legendu

nosio u sebi kao nazor na svijet, a zatim se ta građa na temelju znanstvenog osmišljavanja

kompilirala u cjelokupnom svom opsegu i raznolikosti, naravno još uvijek unutar Crkve.

Tu možemo postaviti pitanje što je to uopće svetac čiji se život prikazuje u srednjovjekovnim

legendama na određen način? To je svakako osoba vezana uz crkvenu instituciju čije se

priznanje svetosti obavlja u povijesno nastalu i ustanovljenu obliku posvećivanja.

Zapadnokatolička legenda ima zatvoren ustroj; ona nam pruža život sveca, tj. njegovu

povijest, ona je u pravom smislu te riječi vita. U takvoj viti čovjekov život mora izgledati

drukčije nego u onome što se naziva historijskim životopisom. Ona mora postići aktiviranje

vrline sveca, mora pokazati kako se djelatnost te vrline potvrđuje čudom. Legenda u tom

smislu ne poznaje historijsko, ona poznaje i spoznaje samo vrlinu i čudo. Kad se nečiji

životopis odvija na taj način, da takav način u kojem povijesna osoba nije više posve

zatvorena u sebe, kad je životopis gradi tako da smo potaknuti unijeti se u nju, on postaje

legendom. „Tamo gdje se pod vlašću stanovite duhovne zaokupljenosti zgusne i ustroji

mnogostrukost i raznolikost bitka i zbivanja,. gdje to – zahvaćeno konačnim, nedjeljivim

jezičnim jedinicama, jezičnim tvorevinama – bitak i zbivanje u isti mah predmnijeva i znači,

tu govorimo o nastanku jednostavnog oblika kao što je legenda.”21 U našem dobu duhovna

zaokupljenost iz koje nastaje legenda se pokazuje sasvim drugačije nego u srednjem vijeku,

ono ne vlada posvuda, svijet legende tvori samo vrlo malen dio našega vlastirog svijeta. Ona

20 Andre Jolles: Jednostavni oblici (str. 26) 1221 Andre Jolles: Jednostavni oblici (str. 44) 13

gubi svoju općenitu valjanost i taj se trenutak otprilike poklapa s krajem srednjega vijeka. U

pokretima koje zovemo reformacijama legenda je izgubila na svojoj snazi, a neki drugi oblik

je postao dominantan. U našem dobu legenda je većinom preostatak tradicije iz drugih doba.

5. ZAKLJUČAK

Tijekom pisanja ovog seminarskog rada naišao sam na mnoge probleme na koje su prije mene

nailazili mnogi stručnjaci i teoretičari književnosti. Pokušavajući odrediti književne oblike mit

i legendu naišao sam na različite stavove različitih stručnjaka i niti jedan od tih stavova nije u

potpunosti zadovoljio moju težnju za klasificiranjem tih pojmova, već su me te razlike u

mišljenjima potakle na vlastito razmišljanje o zadanoj problematici i donekle su me usmjerile

u pravcu zacrtanoga cilja. Nekakvo kruto određenje i klasifikaciju tih oblika nisam uspio

napraviti, ali sam došao do vrijednih spoznaja o problemima s kojima se susreće suvremena

znanost o književnosti prilikom određivanja književnih oblika i shvatio sam kako taj posao ne

iziskuje samo dobro poznavanje same književnosti, već i poznavanje drugih književnosti i

kulture i društva općenito. Definirajući mit došao sam do zaključka kako je taj književni oblik

prožet sa vjerovanjima i kulturom i tradicijom mnogih društava koja često bez nekog

opravadnja nazivamo primitivnima, ali isto tako predstavlja važnu podlogu za razumijevanje

tzv. visoke književnosti i kulture velikih civilizacija poput grčke i rimske u kojima je

mitologija odigrala važnu ulogu i zacrtala je tematiku i stil, te na neki način je odredila tu

književnost. Određenje mita kao književne vrste se ne može uzeti kao jedino valjano, jer se

pritom treba imati na umu da mit predstavlja način mišljenja i stoga se ne može potpuno

odvojiti od filozofije ili teologije. Donekle sa sličnim problemima sam se susreo i pri

određenju legende. Međutim, literatura je u tom slučaju suglasnija oko određenja legende kao

srednjovjekovne književne vrste s tematikom iz svetačkog života. Ali pritom se ne misli na

legendu općenito. već na one prvotne svetačke legende iz kojih su se razvili razni oblici.

Termin legenda ne označava samo književnu vrstu hagiografske tematike, već i neke druge

oblike različite tematike. Tako se i danas legenda, tj. postupci koji se javljaju u legendi

prožimaju npr. prilikom pisanja biografija modernih junaka, slavnih osoba ili sportaša. Bez

obzira na sve ove teškoće i probleme na koje sam naišao prilikom istraživanja literature za

ovaj seminarski rad, i bez obzira na određenu nedovršenost ili nepotpunu uspjelost definiranja

zadanih pojmova mita i legende, smatram kako sam ipak donekle uspio spoznati i objasniti

neke temeljne karakteristike, tematiku i ulogu tih oblika kako u povijesti tako i u suvremenom

dobu i kulturi.

14

SADRŽAJ

1.UVOD......................................................................................................................................3

2. JEDNOSTAVNI I SLOŽENI OBLICI...................................................................................4

3. MIT.........................................................................................................................................5

3.1.MIT KAO JEDNOSTAVNI OBLIK........................................................................5

3.2 TEORIJE MITA....................................................................................................5-6

3.3.MIT I MITOLOGIJA................................................................................................6

3.4.MIT, MITOS I PREDAJA........................................................................................7

3.5.DEFINICIJA I KLASIFIKACIJA MITA..............................................................8-9

3.6.SADRŽAJ, STRUKTURA I ULOGA MITA.....................................................9-10

4.LEGENDA.............................................................................................................................11

4.1.LEGENDA KAO JEDNOSTAVNI OBLIK...........................................................11

4.2.ODREĐENJE POJMA...........................................................................................11

4.3.SREDNJOVJEKOVNA LEGENDA.................................................................12-13

5.ZAKLJUČAK........................................................................................................................14

6.SAŽETAK.............................................................................................................................15

7. POPIS LITERATURE..........................................................................................................16

2

7. LITERATURA

1 Milivoj Solar, „Teorija književnosti“, Školska knjiga, Zagreb, 2005.g.

2. Milivoj Solar, „Rječnik književnog nazivlja“, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb,

2006.

3. Andre Jolles, „Jednostavni oblici“, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

4. Mircea Eliade, „Mit i zbilja“, Matica hrvatska, Zagreb, 1970.

5. Milivoj Solar, „Roman i mit“, August Cesarec, Zagreb, 1988.

6. Zdenko Škreb, „Umjetnost riječi”, 1968., 1, str. 39-48

16

6. SAŽETAK

Mit i legenda pripadaju jednostavnim književnim oblicima, koji se najčešće vezuju uz usmenu

književnost. Oblici poput mita, legende, bajke itd. mogu biti i sastavnim dijelom nekih

složenijih oblika poput romana i novele. Jednostavni oblici se često smatraju pretknjiževnim

vrstama na razmeđu između poezije i proze. Njihova osnovna karakteristika je čvrsta jezična

organizacija i specifičan odnos prema stvarnosti. Ti oblici ne nastaju pod utjecajem neke

poetike, već nastaju kao izraz pojedinca i nastaju radi određene svrhe koja je u svakom

jednostavnom obliku drugačija.

Mit je takav jednostavni oblik u kojem se oblikuje neka priča najčešće povezana s nastankom

svijeta ili nudi odgovor na neko životno važno pitanje. Mit se može teško odrediti kao

književna vrsta ili žanr, jer njegovo određenje neizbježno uključuje i druge znanosti poput

filozofije i teologije. Do 20. st. rasprave o mitu su se vodile u smjeru koji je uključivao dvije

orijentacije, demitologizaciju i remitologizaciju. Dok je prva orijentacija definirala mit kao

izraz neke spoznaje uma koju mit tumači, druga orijentacija je isticala nemogućnost uma da

spozna konačne istine. Nakon toga su se javile mnoge teorije mita koje se zasnivaju na

psihoanalizi, strukturalizmu i semiotici. Mit kao jednostavni književni oblik je neminovno

vezan uz neku mitologiju koja je i podloga za nastanak i razumijevanje književnosti određenih

književnih krugova i svaka anliza mita mora počinjati od analize mitologije kulture u kojoj je

mit nastao. Mit se najbolje može objasniti analizom mitologije u tzv. primitivnim društvima u

kojima on još uvijek igra važnu ulogu u životu ljudi. U suvremenoj znanosti o književnosti ne

postoji definicija mita koja objašnjava sve vrste mitova i njihove uloge u društvu, međutim,

postoje mnoge definicije koje na ovaj ili onaj način objašnjavaju neke osnovne karakteristike i

tematiku mita. Kada je u pitanju klasifikacija mita, on se najčešće određuje kao književna

vrsta i uspoređuje se s nekim oblicima poput romana. Međutim, on se također određuje kao

dio mitologije koja je prožeta s cjelokupnim iskustvom svijeta, a neki ga određuju i kao

element osobnog pristupa životu i svijetu. Sama uloga mitova u nekom društvu je vezana uz

moralne principe i religiozne potrebe društva, on je važan za djelotvornost ritualnih obreda i

najčešće čovjeku postavlja određena praktična pravila. Legenda je također jednostavni

književni oblik i ona uglavnom prenosi određena iskustva o životu, a najčešće o likovima s

nadnaravnim osobinama. Smatra se srednjovjekovnom književnom vrstom koja se naziva i

vita i opisuje živote i djela svetaca. Sam izraz legenda potječe iz srednjeg vijeka, a svoj

procvat doživljava u 18. st. Danas se legenda prožima sa modernom kulturom i vezuje se uz

priče o poznatim ljudima, sportašima itd. 15