Mit o Dubrovniku u Palmotićevu Pavlimiru

Idealna slika Dubrovnika priziva se u većine dubrovačkih autora, a najčešće se

posreduje preko svojevrsnih kataloga autopredodžbi ili u pojedinim motivima među kojima se

ističe Dubrovnik kao prostor slobode, a osim u književnosti, zatječemo je u historiografskim

spisima, dokumentima i dr. U njoj se lako razaznaju ideologemi koje je njegovala dubrovačka

vlastela, a koji su, prihvaćeni dijelom i među pučanima, određivali cjelokupni dubrovački

kulturni diskurs ranog novovjekovlja.1 Pavlimir je jedna od takvih autopredodžbi, najpoznatija

drama Junija Palmotića.

Bježeći pred Ugrima, knez Radoslav sklonio se u Rim te se ubrzo oženio nekom

plemenitom Rimljankom od koje dobije sina Petrislava. Kada je Petrislav odrastao, oženio se i

on Rimljankom plemenita roda s kojom je imao sina Pavlimira. Kako su godine prolazile,

ovaj se rod proširio toliko da je zametnuo neprijateljstva s ostalim Rimljanima koji su nerado

gledali kako se ovi došljaci šire i bogate. Pavlimir, koji je već postao mladić, postade i vrlo

jak i hrabar ratnik pa mu u gradu Rimu nitko nije bio ravan. Zato ga njegova rodbina, a i drugi

Rimljani vrlo zavolješe i promijeniše mu ime u Bel (Ratko) jer ga je veselilo ratovanje. U isto

vrijeme rodbina Belova, vidjevši da ne može podnositi zasjede i nepravde rimskih velikaša jer

se nije htjela poniziti i sklapati mira s njima, izađu svi iz grada zajedno s Belom, ženama,

sinovima i kćerima te pet stotina svojih vojnika i dođu u grad Apuliju. Tu se ukrcaše u lađe i

prevezu u Dalmaciju te dođu u luku koja se zvala Gravosa (Gruž). Poslali su, naime, Slaveni

Belu, koji se zvao i Pavlimir, glasnike da dođe primiti kraljevstvo svojih otaca i zato je išla s

njim i njegova velika rodbina. Kada su se iskrcali iz lađa, sagradiše tvrđavicu i nastaniše se

ondje. Čujući Epidavrani, koji su bili po šumama i gorama, da je s Rimljanima došao i Bel i

sagradio tvrđavicu, skupe se i dođu zajedno s njime sagraditi grad povrh mora na morskoj

obali koju su Epidavrani u svom jeziku nazivali „laus“ (litica). I tako taj grad bi prozvan

Lausium, čije se ime kasnije pretvorilo u Rasugnium. A Slaveni ga prozvaše Dubrovnik,

Dubrava jer su došli iz dubrava – šuma kad su ga sagradili.2 Za razliku od svih mlađih, bilo

Palmotićevih bilo pseudohistorijskih, liberalističkih zasnovanih tragikomedija drugih autora,

svoju građu direktno crpi iz historijskih izvora. Zasnovana je na građi iz Ljetopisa popa

Dukljanina, opisuje događaje koji se protežu kroz nekoliko naraštaja, isprepletene s čudesnim

i fantastičnim likovima koji utjelovljuju dobre i zle sile, a dramatizira legendu o kralju

Pavlimiru kao osnivaču Dubrovnika. Pavlimir je unuk prognanog kralja Radoslava. Na poziv

1 Usp. Brković, Ivana, „Vrijednosne konotacije povijesnih prostora u dubrovačkoj književnosti 17. stoljeća“ u Dani hvarskog kazališta, Zagreb, 2009. str. 2582 Palmotić, Junije, Pavlimir, Biblioteka Učilišno štivo, Zagreb, 1995. 

slovinskih vladara vraća se iz Rima na prazno djedovo prijestolje. Nakon strašne oluje koje su

pripremili zli dusi dolazi s družinom u Gruž za vrijeme svetkovine sv. Ilara, zaštitnika mjesta.

Susreće tamošnje stanovnike, pastire, pustinjaka Srđa (koji mu pomaže u svladavanju

zapreka), preuzima prijestolje i osniva Dubrovnik te se vjeri sa Srđevom nećakinjom

Margaritom. Iza alegorijske priče o Pavlimiru, krije se prava tema: ljubav prema slobodi i

rodnome gradu. Premda u drami ima skladnih morskih prizora i dvorskih ceremonija, ona je

više od svega dramatizacija dubrovačke političke doktrine.3 je unuk prognanog kralja

Radoslava. On je nepobjedivi junak, ali najveći dio romana provodi pod obrazinom, krijući

svoj identitet čak i pred onim likovima koji su mu vrlo bliski i izrazito naklonjeni. U

Pavlimiru, u kojem se tematizira postanak grada, Dubrovnik kao prostor podrijetla upućuje na

epidaursku prošlost te slavne romanske i slavenske korijene, u čemu se razaznaje

historiografski, legendarni i hagiografski diskurs o nastanku Grada, a uz ideologeme slobode i

idealnog poretka zasnovanog na vlasti plemenitih, u njegove se temelje ugrađuju ideologemi

kršćanske, točnije katoličke vjere i gostoljubivosti prema izbjeglicama i nevoljnicima. Taj se

prostor, određen sintagmom »među Lavom i Drokunom«, ujedno oblikuje u konfesionalnom i

političkom smislu kao važna granična, tj. točka susreta Istoka i Zapada, odnosno islama i

kršćanstva, uz što se vezuje predodžba o Dubrovčanima kao o mirotvorcima i vještim

diplomatima koji uspijevaju održavati ravnotežu među velikim silama poput Habsburške

Monarhije, Osmanskog Carstva i Mletačke Republike. Palmotić tematizira fabulu koja veliča

Dubrovnik kao idealan geopolitički, društveni i kulturni prostor.4 Analizom Pavlimira može

se, dakle, pokazati njegove duboke tradicijske i mitske slojeve, jednako kao što se može

pokazati i bitni oslon na poetiku baroknog teatra. O baroknosti Pavlimira svjedoče i

izvanestetski slojevi ove tvorbe koja je u žanrovskom sustavu vratila dramskom rodu vodeće

mjesto. 5 U Pavlimiru se tematizira takva fabula koja veliča entitet Dubrovnika kao idealnoga

geopolitičko, društvenog i kulturnog prostora, fabula koja glorificira ideologiju dubrovačkog

patricijata. Njegovi članovi su bili sami tvorci takvih djela u kojima se veliča entitet

Dubrovnika .6 Pripovijedajući o budućem gradu, Srđ apostrofira sveca kao budućeg zaštitnika

i branitelja Dubrovnika i njegove slobode. Također elementi petrarkističkoga diskursa

sudjeluju u izgradnji ljubavne fabule koje je smisao oblikovanje i podržavanje dominanatnih

elitarnih ideologema realnoga političkog sustava aristokratske Dubrovačke Republike. Tek

bračna veza dvoje zaljubljenih pripadnika elite omogućuje osnutak grada. U monologu

Pavlimira prepliće se petrarkistički diskurs s političkim programom, a elitarna ideologija

melodrame usko se povezuje s aristokratskom i kršćanski moralno ispravnom koncepcijom

ljubavi, koncepcijom koja je u odnosu na koncepciju ljubavi u renesansi, znatno korigirana.7

3 Prosperov Novak, Slobodan, Povijest hrvatske književnosti, Marjan tisak, Split, 2004.g.4 usp. Dubrovnik – otvoreni i zatvoreni Dubrovnik, Fališevac, Dunja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007. str. 115 Usp. pogovor Ante Krupića, u Pavlimir, Palmotić, Junije, Zagrebačka stvarnost, Zagreb, 1995. str. 1436 Usp. Fališevac, Dunja, „Dubrovnik otvoreni i zatvoreni grad“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.g. , str.117 Usp. Fališevac, Dunja, „Dubrovnik otvoreni i zatvoreni grad“, Naklada Ljevak, Zagreb, 2007.g. , str. 170

Dakle, Pavlimir je jedna od brojinih drama koja govori o nastanku Dubrovnika,

zasnovana je na građi iz Ljetopisa popa Dukljanina, tematizira takva fabula koja veliča entitet

Dubrovnika kao idealnoga geopolitičko, društvenog i kulturnog prostora, fabula koja

glorificira ideologiju dubrovačkog patricijata.

LITERATURA

1. Brković, Ivana, „Vrijednosne konotacije povijesnih prostora u dubrovačkoj

književnosti 17. stoljeća“ u Dani hvarskog kazališta, Zagreb, 2009.

2. Fališevac, Dunja, „Dubrovnik otvoreni i zatvoreni grad“, Naklada Ljevak, Zagreb,

2007.g.

3. Palmotić, Junije, Pavlimir, Biblioteka Učilišno štivo, Zagreb, 1995.