GIMNAZIJA PULA

MATURALNI RAD

MODA I POMODARSTVO

ŠKOLSKA GODINA: 2006./2007.ISPITNI ROK: LJETNIMENTOR: TANJA CARIĆ, prof.GIMNAZIJA: OPĆA

UČENICA:Anđela Jokanović ------------------------------------ (potpis)

RAZRED: IV. D

U Puli, 15. svibnja 2007.

I. UVOD

Razmišljajući o temi svojeg maturalnog rada, jedini uvjet pri odabiru bio je

zanimljivost. Želja mi je bila obraditi temu o kojoj bi i inače željela saznati nešto više.

Moda kao lajtmotiv mojeg maturalnog rada pokupio je sve moje simpatije. Moda me

oduvijek fascinirala, možda upravo zbog činjenice da o njoj nisam znala sve što sam

željela. Iako sam oduvijek voljela i pratila promjene prvenstveno visoke mode, tek ovom

prilikom sam, zapravo, počela razmišljati o uzajamnoj povezanosti mode i društva i

njihovim međusobnim odnosima.

Kako je moda između ostalog i društveni fenomen koji je u stalnom pokretu i vječno

prolazi kroz promjene, usustaviti znanje o modi nije nimalo lako. U svojem radu

pokušala sam upravo to. No moda je puno kompliciranija i baviti se njome na dvadesetak

stranica i tvrditi da smo u njima uspjeli obraditi sve što je se tiče bilo bi suludo. Moda se

može promijeniti za 10, 20, 30 godina, a može joj biti dovoljan i trenutak. Takve

oscilacije zahtijevaju puno više truda u proučavanju od onog kojeg sam ja utrošila. Zbog

toga ću se u svojem radu dotaknuti samo srži mode kao društvene pojave i vrlo važne

komponente društva. Pokušat ću pojednostaviti načine mijenjanja modnih trendova,

njezine odnose s nekim njoj bliskim pojmovoma poput stila, kiča itd.

Cijeli ovaj rad možemo smatrati mojim pokušajem prikupljanja znanja o modi kako bih

bolje shvatila područje definicije mode. Uspostaviti definiciju mode, prvenstveno kao

društvenog fenomena znači «ugurati» svo ili bar većinu znanja o modi u samo par

rečenica, nikome nije još uspjelo pa to neće biti niti moj pokušaj.

Iskrena želja mi je da će ovo biti rad u kojem će se moći uživati neovisno o afinitetima i

stajalištima naspram mode.

II.

1

1. MODA

Sama riječ moda nastala je iz latinske riječi modus što znači način (odijevanja,

ponašanja), tj. ona je pokazatelj ukusa nekog vremena i odraz duha određenog

razdoblja.

Iako postoji mnogo teorija mode, svi modni teoretičari slažu se u jednom: definiciju

mode kao društvenog fenomena nemoguće je sažeti u jednu rečenicu. Tako Milan

Galović («Doba moderne i rađanje novog pluralizma»// Tekstil, 7/2000.) pokušava dati

što jednostavnije objašnjenje pojma moda. Po njemu je ona: »... za čovjeka sredstvo

identifikacije i socijalizacije, prijepor s okolnim svijetom, simbolička komunikacija,

obveza prestiža, predmet užitka i primjenjena umjetnost.»

Jedan od najpoznatijih teoretičara mode sociolog Georg Simmel u svojoj monografiji

«Kontrapunkti kulture» (Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.) iznosi svoje stajalište u kojem

pojam moda objašnjava puno sažetije orijentirajući se uglavnom na društveni aspekt

mode smatrajući da je «...moda oponašanje danog uzorka i udovoljavanje potreba za

društvenim osloncem, vodi pojedinca na put kojim idu svi, pruža općenitost...». On

dalje piše da moda pruža pojedincu i zadovoljenje njegove potrebe za razlikovanjem,

izdvajanjem i promjenom, tj. osim što pojedincu pruža osjećaj pripadnosti nekoj grupi

ili klasi, pruža i osjećaj odvojenosti i diferencijacije od neke druge grupe ili klase. No

taj svojevrsni individualizam ipak ne prelazi granice aktualnog stila te ostaje unutar

trenutnih modnih trendova. S druge, strane moda ne dopušta pojedincu razvijanje

njegove individualnosti do te mjere da čovjek zbog svoje nesposobnosti i

nemaštovitosti prihvaća neki modni krik kako bi sebi osigurao egzistenciju u

određenom društvenom krugu.

Kao glavnu poveznicu ovih dviju definicija možemo odrediti prvenstveno utjecaj i

posredstvo mode pri čovjekovoj potrazi za vlastitim identitetom i položajem u društvu.

Individualni identitet sam po sebi ne može postojati ako pojedinac kao društvena

jedinka nije podvrgnut kritičkom oku društva koje taj njegov identitet

ocjenjuje kao dobar ili loš, prihvatljiv ili ne itd.

Moda je jedan od vrlo važnih čimbenika i «alata» u čovjekovoj socijalizaciji, a koristi

mu da spozna svoj ukus te tako otkrije gdje pripada ali i gdje ne pripada.

2

Spomenom mode kao čimbenika socijalizacije, modu samu po sebi možemo gledati i

kao jednu vrstu jezika kojom ljudi komuniciraju međusobno. Ona je sustav simbola u

kojem svaka pojedina boja, oblik, miris, materijal nosi svoju poruku i ima semiotičku

ulogu u društvu. Kada pojedinac npr. odluči odjenuti odjeću crne boje, on s time

odabire što želi da ljudi o njemu misle. No glavni problem pri tome jest da simboli

mogu mijenjati svoje značenje i poruku, a također, mogu u isto vrijeme prenositi i više

poruka.

Ipak, i jedan vrlo nedruštveni aspekt mode je važno spomenuti, a to je upravo važnost

mode za pojedinca nevezano za društvo kojeg je on dio. Osim što je moda jedan od

svojevrsnih posrednika pri postajanju pojedinca punopravnim članom određene grupe

ili klase, ona sama također postaje dijelom pojedinca i pruža mu zadovoljenje njegove

potrebe za uživanjem u, njemu estetski, čak i umjetnički, primjerenim stvarima.

2. MODA I MODERNITET

Neizostavan pojam pri raspravljanju o modi jest modernitet. Nema mode bez

moderniteta ni moderniteta bez mode. To je uzajamna veza, međuovisnost dvaju

pojmova koji se često greškom smatraju istovjetnima. Isto tako se greškom često

modernitet definira kao mijena svih vrijednosti unutar aktualnog stila dok je on zapravo

zamjena, kombinatorika i neodređenost svih vrijednosti. Zamislimo li da je modernitet

kod, moda u tom slučaju predstavlja srž svakog moderniteta. Modernitet je moda koja

se matrerijalizirala i koju mi prihvaćamo kao modu i eventualno odabiremo zbog

njezine bliskosti s našim ukusima.

3. MODA I STIL

3

U definiranju mode često dolazi i do zabune kod definiranju stila. Iako su moda

i stil dva vrlo srodna elementa, njihova su značenja različita. No toliko se međusobno

isprepliću da je njihov međusobni odnos vrlo neodređen.

Gillo Dorfles se u svojoj knjizi «Moda» (Golden Marketing,1997) uhvatio u koštac s

ovom problematikom te piše: »Svaki novi stil obično 'postane moderan', a kada 'prođe

moda' (dotičnog stila), on je najčešće osuđen na propadanje, zbog čega je često teško

razlučiti pravi stil od prave mode, te se na kraju ta dva termina poistovjećuju». On

dalje jasno objašnjava razliku između mode i stila navodeći riječi katalonskog estetičara

Xaviera Ruberta de Ventosa: »...stil...onaj oblik koji odgovara potrebi za izražavanjem

nekog novog gledišta ili nekog novog sadržaja društvene ili kulturne stvarnosti», dok je

moda «...bilo koji oblik, namjerno izmišljen ili nametnut iz razloga koji nisu

neposredno vezani za neku 'kulturnu novost' koja zahtijeva stilsku interpretaciju

stvarnosti...moda odgovara na subjektivne potrebe ili na posve objektivne potrebe koje

su strane umjetnosti».

U skladu s time, stil bi se trebao smatrati pokretom u umjetnosti čiji su uzroci vidljivi u

društvenim i političkim prilikama vremena u kojem je pojedini stil aktualan, a stil kao

takav bi trebao predstavljati potrebu za umjetničkim izražavanjem ljudi toga vremena.

Nasuprot tome, uzroci mode ne moraju nužno imati tako duboko uporište. Ipak, i nakon

prihvaćanja razlike između mode i stila, i danas je veliki problem prihvaćanja

određenog umjetničkog pravca kao mode ili kao stila. Laički rečeno, teško je ustvrditi

da li je neki kulturni pokret ili umjetnički pravac dovoljno «velik» da bi ga se moglo

nazivati stilom ili je on samo moda nekog stila, tj. dio nekog većeg pokreta.

Dakle, možemo ustvrditi da je određeni stil taj koji kroji modu sebi suvremenog

vremena i da moda sama, bez stila, ne postoji jer moda je u biti moda određenog stila, a

stil s druge strane ne postoji bez mode jer se upravo u njoj stil materijalizira.

3.1. MODA I UMJETNOST

4

Ovaj problem za sobom vuče još jedan, odnos između mode i umjetnosti.

Prijašnji teoretičari u odnosu na današnje nešto su teže priznavali međuovisnost ovih

dvaju termina. Njima u korist zasigurno idu prikazi umjetničkih djela i načina

odijevanja pojedinog razdoblja (npr. odnos između arhitekture i ženskih frizura antičke

minojske kulture ili slikarstava i mode renesanse). Dorfles smatra da su ta dva

fenomena kroz povijest mogla biti puno povezanija i međusobno utjecajnija nego što je

to bio slučaj te je zbog toga i on sam, kao i velik broj suvremenih modnih teoretičara i

sociologa, skeptičan u priznavanju utjecaja mode na umjetnost i obrnuto.

4. MODA, ODIJEVANJE I UKRAŠAVANJE

Osim što se pojam moda vrlo često smatra sinonimom za pojam stil, isto tako se

često upotrebljava i za pojmove ukrašavanje i odjeća.. Svaka moda zapravo predstavlja

samo određeni i pojedini način ukrašavnja i odijevanja. Moda je fenomen koji se

prvenstveno manifestira kroz specifično ukrašavanje ili odijevanje.

Kada govorimo o odijevanju i ukrašavanju, najstariji pristup razmatra njihovu

funkcionalnu komponentu. T. Polhemus i L. Procter u djelu «Moda-povijest, sociologija i

teorija mode» razmatraju teoriju Bronislawa Malinowskog da ljudska bića funkcioniraju

na način da bi zadovoljili svoje temeljne potrebe. Kao riješenje tih potreba, ljudska bića

stvaraju niz kulturnih odgovora. Npr. potreba za skrivanjem od vremenskih neprilika

navodi ljude da stvaraju razne zaklone, potreba za toplinom u hladna vremena navodi na

izradu toplih odjevnih predmeta itd.

Naravno, klimatski uvijeti ne moraju nužno određivati način odijevanja. Vrlo dobar

primjer jest odgoj drevnih Spartanaca koji su čitav život bili odijeveni u vrlo oskudnu

odijeću kako bi ojačali svoja tijela. To opet možemo povezati s mišljenjem G. Dorflesa

da jedno od uporišta u određenom stilu možemo tražiti u političkim i društvenim

prilikama određenog razdoblja. Njihov stil života bio je usko povezan s njihovim stalnim

ustrajanjem da budu spremni za borbu i obranu Sparte u svakom trenutku i to se očitavalo

u njihovom načinu odijevanja, tj. njima specifičnoj modi.

5

Ako odijevanje spominjemo u kontekstu zadovoljenja osnovnih fizioloških potreba tada

je logično da ukrašavanje u istom tom kontekstu smatramo suvišnim. No, čovjek ipak

ima potrebu za ukrašavanjem. Jedno objašnjenje jest da ukrašavanje omogućuje

individualno izražavanje i odličan je posrednik u predočavanju okolini naše osobnosti.

Isto tako, zbog određenog načina ukrašavanja, spadamo u određen dio zajednice.

Pored osnovnih ljudskih potreba, postoje i one sporedne koje su posebno u suvremenim

društvima poprimile veliki značaj .Među najbitnijima je ona da se «dobro izgleda». Ta

potreba često ruši sve granice pa posljednji modni trendovi u odijevanju i ukrašavanju

ruše sve zakone fizike i daleko su od zadovoljenja ljudskih tjelesnih potreba.

5. TEORIJE MODE

Kao što je prije spomenuto, definicija mode je vrlo teško izvediva zbog

kompleksnosti samog pojma i opširnosti svega što on predstavlja, čega se dotiče i s

čime je povezan. Samim time, brojni sociolozi i teoretičari mode u svojim su

razmatranjima o modi iznosili razne teorije mode. Najčešća je podjela modnih diskursa

na sedam grupa. Ta je podjela, naravno, samo uvjetna zbog međusobnog preklapanja

pojedinih diskursa i zbog nemogućnosti njihovog točnog ograničavanja na konkretno

vremensko razdoblje. To je vidljivo i iz osobnih diskursa nekih teoretičara koji

uključuju više modnih teorija u jednu. Ipak, glavna prednost ovakve podjele jest njezina

preglednost kada se radi o proučavanju povijesti mode.

5.1. KLASNE TEORIJE

Klasne teorije počivaju na pretpostavci da je pojedincu zapravo bitnije naglasiti

svoj status, ugled i materijalno stanje te mu moda zapravo ne služi skoro ničemu

drugom osim da se «pokaže». S tom pretpostavkom modni teoretičari smatraju da su

kroz povijest isključivo vladajuće klase krojile modne trendove (treba uzeti u obzir da

su one imale dovoljno materijalnih sredstava da se ozbiljnije pozabave modom). Moda

je tako zapravo produkt visokih staleža, a niži staleži su uvijek korak do njihove razine

6

modernosti, na putu prema modi, a kao što je na samom početku rečeno, moda se

zasniva na oponašanju (vladajućih od strane podređenih). Razlog tomu je neprestano

mijenjanje mode, aktualnost je u modi relativan pojam, moda je nadasve dinamična.

Vladajući staleži s neprestanom potrebom za dokazivanjem i samodokazivanjem uvijek

iznova modificiraju modne trendove. Čim niže klase dospiju blizu hvatanja koraka s

modom, visoki staleži ju mijenjanju i stvaraju novu modu, ne bi li i dalje održavali

distancu i klasnu podijelu, ponovo pokazali da su oni na vrhu hijerarhijske piramide. I

tako cijeli proces počinje iznova. Po tom principu se moda mijenja oduvijek. To je

začarani krug u kojem je vladajuća klasa uvijek bolje modno osviještena od ostalih te

joj to daje prednost pri konzumiranju i materijaliziranju mode. T.Veblen i G.Simmel

ovakvo tumačenje cikličnog širenja mode nazivaju modelom «laganog kapanja»

(trickle-down). Iako se moda sve do doba renesanse nije mijenjala vrlo brzo, nakon

čega proživljava snažne promjene, princip je bio isti. Dakle, proces mijenjanja mode

nije uzrokovan potrebom razlikovanja ličnosti, već razlikovanja klasa.

Modu mijenjaju vladajuće klase, a i same klase nerijetko zamjenjuju svoje hijerarhijske

pozicije pa nove vladajuće klase često i do samih temelja mijenjaju aktualni modni

izričaj. Tome su uzroci politička previranja i revolucionarne promjene kada u prvi plan

dolaze različite političke ideologije.

Vladajućim klasama moda služi i kao sredstvo iznošenja političkog programa. Njihov

politički, ekonomski pa čak i umjetnički ukus, očituje se na prihvatljivim i

karakterističnim modnim trendovima. Neki teoretičari su čak išli u krajnost da su

propitkivali mogućnosti «ubojstva» mode, a za to im je kao jedan od povoda bio

kineski slučaj, gdje je sam državni vrh (komunistički) odlučivao o primjerenom načinu

odijevanja. Naravno, «ubojstvo» mode nije moguće realizirati. Kineski način modnog

ophođenja ipak je samo moda vladajuće klase koju ostali oponašaju (milom ili silom).

Suvremena sociološka tumačenja mode govore o demokratizaciji mode u kojoj ona,

potaknuta procesom industrijalizacije i rađanjem kapitalizma, postaje neovisna o

klasnoj hijerarhiji. Moda više nije u službi isključivo vladajuće, već se okreće srednjoj

klasi, koja je okarakterizirana većom potrošačkom moći jer je, za razliku od vladajuće

koju čini malobrojna elita, srednja klasa masovna.

7

5.1.1. MASOVNA I ELITISTIČKA MODA

Tako Horowitz govori o podjeli mode na masovnu i elitističku modu.

Elitistička je povijesno najraniji oblik mode, a masovnu stvara srednja klasa i

namijenjena je široj potrošačkoj masi. Sredinom 20.st masovna moda dobiva prednost

pred elitističkom koja usprkos tome i dalje dobro funkcionira opredjeljujući se za haute

couture (visoka moda), krojen po narudžbi i mjeri i u ograničenoj količini. Moderna

modna teoretika, također, uočava primjere pobune protiv mode, kao što je slučaj s

punkom koji namjerno vrijeđa ukus vladajuće klase buneći se protiv ustaljenog poretka.

To je mladenački pokret koji nesvjesno, buneći se protiv mode, i sam stvara vlastiti

modni izričaj.

Slika 1. «haute cotoure» - J.Galliano za Dior, 2007

5.2. FEMINISTIČKE TEORIJE

Upućuju nas u modu kao u jedan od važnijih užitaka žena. Iako donedavno

zapostavljenoj, pa čak i od strane feministkinja, estetskoj dimenziji mode, S.B.Kaiser

priznaje vrlo veliki kreativi potencijal kad je u pitanju briga za vlastiti izgled,

prihvaćajući je kao značajan element svakodnevne ženske kulture.

Moda je kao fenomen najčešće podrugljivo bila smatrana isključivo ženskom

«razbibrigom» te joj je estetska dimenzija bila kulturno obezvrijeđena. Zbog toga se

feminizam kritički odnosi prema postojećim teorijama mode i pokušava stvoriti vlastiti

8

modni diskurs. Ženska odjeća je kroz povijest simbolizirala ženu kao slabiji, a gledano

s ekonomske perspektive, i nesposobniji spol. Tome u prilog ide i činjenica da su

poslovne žene morale prihvatiti muško odijelo kao svoj odjevni predmet ne bi li postale

ozbiljno shvaćene u poslovnom svijetu. Dakle, muško odijelo simbolizira moć, snagu,

uspješnost i ozbiljnost. S time u svezi možemo zaključiti da je uloga spola, a ne više

samo klase, jedan od bitnih razlikovnih elemenata unutar odijevanja. Premda pogled na

ženin užitak u modi kulturološki ipak pripada muškarcu, I.Young govori o tri «ženska»

užitka u modi, tj. odjeći: dodir, povezanost s drugim ženama i maštu, a oni predstavljaju

senzualnost i intimnost. S te tri značajke na umu, žena svoju unutrašnjost, osobnost

pretvara u svoju vanjštinu, iskaz kojim se predstavlja okolini.

5.3. PSIHOANALITIČKE TEORIJE

Među glavnim predstavnicima ističu se E.Flugel, F.Pacteau te E.L.Luccioni. Oni

kao ključnu ulogu odijevanja smatraju njezinu službu u naglašavanju seksualne

privlačnosti i primjećivanju tjelesnih atributa te privlačenju pozornosti na spolne

organe. Ova teorija naglasak stavlja na erotiziranost odijeće kroz povijest, a ona upravo

danas dolazi do izražaja zbog rušenja velikog broja tabua vezanih za ljudsku

seksualnost.

Zanimljivo je da ova teorija čovjeka (osobito ženu) prikazuje kao seksualni objekt,

pojedinac sebe takvog prihvaća, svjesno ili nesvjesno, i na sebe također stavlja objekte

koje naglašavaju njegovu ulogu. Čovjek, koliko god napredovao kroz povijest, po ovoj

teoriji ipak ostaje primitivno biće kojem je najlakše stvari i ljude ocijeniti prema prvom,

vizualnom dojmu.

Moda kao fenomen dira u samu srž čovjekove podsvijesti i orijentira se na pobuđivanje

njegovih seksualnih nagona. To se posebno odnosi na muškarce koji su se nakon

Francuske revolucije u 18. stoljeću odrekli ukrašavanja, kićene odjeće i težnje za

vlastitom ljepotom općenito. Time žena isključivo na sebe preuzima pravo i obvezu da

izgleda lijepo i da estetski i seksualno bude privlačna, čime je postala objekt u očima

muškog spola.

9

Slike 2. i 3. primjeri modnih trendova u razdoblju baroka

5.4. SEMIOTIČKE TEORIJE

Problematika kojom se bavi semiotika mode već je ranije spomenuta, a

semiotičko tumačenje odjeće ustanovio je P.Bogatryev proučavajući moravsku narodnu

nošnju.

Naime, svaka zajednica, grupa ili klasa ima i svoj način odijevanja koji predstavlja njen

društveni položaj. Različiti krojevi, boje i materijali odjevnih predmeta govore umjesto

članova pojedine grupe o njihovoj dobi, spolu, bračnom statusu ili zanimanju. To nas

opet vraća na simboliku mode i odjevnih predmeta. Odjeća, pa čak i doslovno, govori o

našem društvenom statusu umjesto nas. No, koliko god nas moda, i odjeća u užem

smislu, podsjeća na jezik, ona to u pravom smislu ipak nije i kao jezik možemo ju

smatrati najneuspješnijim sredstvom komunikacije (upravo zbog česte višesmislenosti

simbola koje pojedini komad odjeće predstavlja kao i zbog činjenice da se poruka koju

on prenosi mijenja kroz povijest).

U mnogim slučajevima, značenje nekog odjevnog predmeta može se promijeniti kroz

povijest jednom, dvaput ili tri stotine puta, a da se pritom zanemari i zaboravi njegovo

prvotno značenje. Tako na primjer, crvena boja kardinalske odore simbolizira

mučeništvo, dok crvena boja zastave simbolizira revolucionarnost. Ljubičasta boja je i

danas vrlo «nezahvalna» kao osnova neke modne kolekcije zbog drevnih i okultnih

praznovjerja i strahova da upravo ta boja «donosi nesreću». S druge strane, za neke je

10

homoseksualne skupine ljubičasta boja vrlo važna i smatraju je svojim zaštitnim

znakom. Jeans odjeća (uglavnom hlače), danas svakome neizostavni odjevni predmet,

stvorena je zapravo kao radna odjeća (najpoznatija je kao odjeća crnih robova, berača

pamuka na jugu SAD-a).

Slika 4. austrijska carica Elizabeta (1837.-1898.)-smatrana jednom od najljepših žena svojeg

vremena i osoba koja je diktirala europske modne trendove 19.st.; svojim je

besprijekornim odabirom odjeće pokazivala svoju vrlo visoku poziciju u društvu.

5.5. ANTROPOLOŠKE TEORIJE

Antropologija kao znanost zasniva se na proučavanju čovjeka kroz veliki broj

aspekata, pa se tako, kao i etnologija, već u samim počecima bavila i proučavanjem

ljudskog tijela i fenomena njegovog ukrašavanja. Možemo govoriti o dvjema vrstama

ukrašavanja; tjelesnom i netjelesnom. Tjelesno podrazumijeva razne načine oslikavanja

tijela, njegovo sakaćenje i tetoviranje, a netjelesno sve ono što čovjek stavlja na svoje

tijelo kao ukras, od boje, kroja odjeće do raznog nakita i modnih detalja. Možemo ga

nazivati i izvanjskim ukrašavanjem.

I etnologija i antropologija proučavaju načine ukrašavanja ljudskog tijela kroz

povijesna razdoblja i različite kulture.

11

5.5.1. ANTIMODA

Govoreći o modi, važno je naglasiti njezino stalno mijenjanje, raširenost na

velikim prostorima i ovisnost o trenutnim trendovima zbog čega nikad nije pretjerano

dugo aktualna. S druge strane možemo govoriti o antimodi kao njezinoj suprotnosti.

Pod pojmom antimoda podrazumijevamo narodne, tradicionalne nošnje. Ona nikad nije

pretjerano prostorno raširena, specifična je za manji prostor i u njemu ograničena, a

zbog svoje neovisnosti o modnim trendovima, dugog je trajanja i promjenjivost joj nije

karakteristika. Antimoda nikad nije ugrožena promjenama modnih stavova. No, i pri

nazivanju nečega antimodom nastaje problem. Npr. zapadnjačko viđenje istočnjačke

narodne nošnje vjerojatno neće primjetiti sitne promjene na nekoj nošnji koje su za

ljude s malog prostora, za koji je ta nošnja specifična, naprosto revolucionarne i vrlo

značajne. Dakle, problem nastaje u različitostima među kulturama i njihovim različitim

shvaćanjima mode i pojma modernog, kvalitete i kvantitete promjena (ako do njih

dođe) te količine vremena koja je dovoljna da pri promjenama nešto možemo svrstati

pod modu ili antimodu. Naravno, problem su neupućenost i neznanje kod međusobnog

promatranja mode, tj. antimode pripadnika različitih kultura. Moguće je čak da

pripadnici jedne kulture smatraju da ukrašavanje tipično za drugu kulturu ili kulture

spada u antimodu dok vlastito ukrašavanje smatraju modnim kodom.

5.6. MODERNISTIČKE TEORIJE

One su svojevrsne kritike s klasnim teorijama Veblena i Simmela te s njima u

proturiječnosti. Odgovor su na stajalište o uzaludnosti mode u pokušajima da iznenadi,

bude važan estetski, pa čak i umjetnički domet neke kulture kad je moda zapravo

fenomen isključivo vezan za klasno-statusnu pojavu. Većina modernih teoretičara

pokušava modi opravdatiti i povratiti onu dječačku zaigranost kojoj bi trebala težiti

kako bi nas zabavila i pružila nam mogućnost da u njoj zaista uživamo.

Veblenu se zamjera što u svojoj teoriji ne ostavlja modi prostor da ne služi ničemu, da

bude beskorisna, da bude tek «ono nešto» što nas iznenađuje, što je potpuno iracionalno

i što nas na neki način odvlači od sivila svakodnevnog života.

12

Slika 5. primjer modnog ukusa dandy muškarca u 19.st.

Modernističke teorije moramo promatrati u vremenskom okviru njihovog razvoja.

Kultura postaje masovna, društvo postaje masovno, pa tako i moda sama postaje

masovna mijenjaći se ritmom promjena društva. Naglasak se počinje stavljati na

individualnost i vide se naznake budućnosti u kojoj će pojedinac sam moći stvarati

svoju osobnost. Naznake su bile vidljive na početku industrijalizacije među damama

sumnjiva morala s rubova gradova, koje su bez opterećenja stvarale vlastiti modni

izričaj. Književnost francuskog pisca C. Baudelairea donosi izuzetno slikovit primjer

fenomena zavnog dandy koji predstavlja sebe kao pojedinca koji čvrsto stoji iza svog

ukusa i, u skladu s njim, sam kroji okolinu kakvu on želi, krojeći ujedno svoju

osobnost. To krojenje vlastite osobnosti zadatak je koji mu nalažu moderna vremena i

promjene kojima svjedoči. Njegova individualnost njegov je cilj, na temelju nje on

doslovno izgrađuje čitavog sebe i uspoređuje se s društvom kao što i ono njega

uspoređuje sa sobom.

Individualnost kao vrlina dobit će mogućnost krojenja mode u postmoderni. U skladu s

razvojem tržišne proizvodnje, moda poprima novo značenje. Više se ne gleda odnos

između lijepog i ružnog, već novog i starog, zanimljivog i banalnog, subverzivnog i

društveno prihvatljivog. Dobra reklama prodat će svaki proizvod pa i onaj potpuno

nepotrebni koji nas je dobrom reklamom toliko okupirao da će nam užitak pružiti

jedino njegovo posjedovanje jer, ipak, on je u trendu, dakle, moramo ga imati (must

have).

13

5.7. POSTMODERNISTIČKE TEORIJE

Za razliku od tumačenja koja su ovima prethodila, postmodernički senzibilitet

brigu za vlastiti izgled ne veže više strogo uz žene, ona sada (ponovno) pripada i

muškarcima.

Postmodernistički teoretičari naglašavaju brzinu, promjenjivost, elastičnost, velik broj

alternativa tradicionalnim i «staromodnim» idejama.

Pojedinca označava njegov neodređeni identitet koji je i uzrok čestim modnim

promjenama pa tako nastaje velik broj različitih modnih obrazaca. Stavovi pojedinaca

su vrlo fluidni, nerijetko i kratkog vijeka pa tako s mijenjanjem mišljenja i pogleda na

svijet, on mijenja svoje obrasce ponašanja i modnog ophođenja, a to me je velikim

dijelom uzrok i ogromna količina znanja koja je pojedincu dostupna. njemu je na kraju

omogućeno i da sam bira, pa čak i kreira svoju modu koja je u suglasju s njegovim

identitetom. Upravo je mogućnost individualiziranja jedna od glavnih odrednica

postmoderne. Pojedinac je osnova, glavni pokretač i kulturno uporište modnih

promjena. Postmoderna dopušta svim ljudima izražavanje njihove kreativnosti i

mogućnosti prihvaćanja njihovih inovacija. On svojom promjenjivošću i stalnim

kretanjem pruža čovjeku više rješenja u borbi s dosadom, a i on sam je u mogućnosti

ponuditi svoje rješenje. No, u suvremenom društvu pojavljuju se potreba za

zanimljivim društvenim sadržajima. Tako i ne-moda koja stvorena da prkosi modnim

zakonitostima određenog razdoblja, dobiva veliku medijsku popraćenost. Ne-moda

često i sama postaje moda, zbog zanimljivosti i originalnosti dolazi do njenog

oponašanja.

Porastom individualizacije u današnjem društvu, nekad zapostavljana estetska

dimenzija života, pa tako i mode, sve više dobiva na važnosti i značaju.

Slika 6. pripadnik punk pokreta (primjer ne-mode)

14

6. MODA I STATUSNI SIMBOL

Veza između mode i statusa u velik broj navrata je proučavana s posebnim

zanimanjem. Tome je razlog neprestana metamorfoza mode, njezina dinamika i

različito pulsiranje kroz različita povijesna razdoblja.

Odjevni predmet ima tu mogućnost da nas «smjesti» u određenu klasu, pomoću njega

mi dobivamo status i položaj u određenoj kategoriji. Bitna je njegova vrijednost i

simbolika. On je pokazatelj našeg položaja u društvu, našem bračnom statusu, vjerskoj

opredjeljenosti, a ono najvažnije, nažalost, i o našoj materijalnoj situaciji.

Kroz povijest, uvijek se vladajuća klasa nametala i eksponirala, diktirala je modne

trendove i svojim trendovima davala do znanja da je baš ona to što jest-vladajuća klasa.

Ostale su klase samo pokušavale imitirati te modne trendove (o tome je već bilo riječi u

kontekstu klasnih teorija). Klase su se dijelile i razlikovale, pa i danas je uglavnom

tako, po materijalu njihove odjeće, njegovoj kvaliteti, boji, kroju, uzorku (npr. škotski

uzorak muških kiltova različit od klana do klana-razlike unutar iste klase), čak i u

prigodama u kojima se pojedini odjevni predmet nosi. Situacija je i danas uglavnom

ista. Odjeća je bila ekvivalent društvenom položaju, no nakon Francuske revolucije i

nametanjem buržoazije kao dominantne klase u društvu, moda polako gubi tu

ekvivalenciju, ali ona postoji još i danas, makar i ponegdje samo u naznakama. To se po

dosad viđenom može vrlo lako promijeniti, uostalom, moda je neprestano u kretanju i

podložna iznenadnim promjenama.

U kontekstu veze između mode i statusa danas, G.Dorfles govori:»Veza između mode i

statusa jedna jedna od najpostojanijih i prividnim napuštanjima tog običaja. Ali to je

običaj kojeg ćemo se uzalud nastojati osloboditi ili 'skinuti sa sebe'. Da odijelo čini

čovjeka barem je djelomično točno; nažalost i danas.» («Moda», Golden

Marketing,1997.).

Najbolji primjer kojim možemo prikazati istinitost ovih njegovih riječi i dan danas jest

odijevanje djece u odjeću svojih roditelja. Djevojčice odijevaju majčine haljine i

poistovjećuju se s njihovom ulogom, sanjajući o njihovom društvenom statusu. U ovom

kontekstu, zanimljiva je i današnja inverzna pojava kada članovi starijih generacija

isprobavaju odjeću trenutnih modnih trendova.To ide u prilog činjenici da pojedinac

15

koji prati svaki posljednji krik mode, tj. njemu pripadajuće odjevne predmete postaje

korak bliže vladajućoj klasi ali i sebi sličnima.

Koliko god činjenica da odijelo čini čovjeka bila osuđivana i pomalo otužna i

razočaravajuća, ona je često i presudna za nečiji uspjeh (npr. na razgovoru za posao,

kandidata se procjenjuje između ostalog i po odjeći na njemu te se na temelju toga

pokušava odrediti kakav je).

Slika 7. crveni Porche, primjer statusnog simbola osobito za muškarce

7. MODA I POTROŠAČKO DRUŠTVO

Transformacijom industrijskog društva u postindustrijsko dolazi do ubrzavanja

tempa u industriji i ekonomiji. Ponašanje i ukus društva se paralelno tome također brzo

mijenjaju, a samim time stvara se stalna potreba za čestim mijenjanjem modnog

izričaja. Zbog velikih ekonomskih promjena modna više ne smije biti skupa kao nekad.

Ona se sad oslanja na velik broj korisnika koji zahtijevaju pojeftinjenje modnih

predmeta (zašto skupo platiti predmet koji će ionako vrlo brzo izići iz mode?).

U riječima G.Simmela nalazimo izuzetno pojednostavljeno prikazan ciklički princip

mijenjanja modnih trendova: «Što više neki predmet podliježe brzoj promjeni mode, to

je jača potreba za jeftinijim proizvodima njegove vrste. Što se brže mijenja moda, to

stvari moraju postati jeftinijima, a što one postaju jeftinijima, to brže promijene mode

koje potiču potrošače i prisiljavaju proizvođače.»

16

7.1. VRIJEME HOMO CONSUMANSA

Moda je zapravo odličan način obrtanja kapitala, samo je bitna dobra promidžba

kojom se potrošači «dresiraju» da misle kako im je neki predmet zaista potreban, što u

velikom broju slučajeva nije istina. Potrošači tako razvijaju svoju potrebu za luksuzom

koja najčešće postaje nezasitna i stalno se povećava. Rasipnost postaje vrlo bitna

karakteristika potrošačkog mentaliteta.

U današnje vrijeme, moda u kapitalizmu dobiva velik značaj zbog svoje vizualnosti

(modni izričaj je lako uočljiv) pa joj je reklama putem medijima (koji su utjecajni,

danas više nego ikad) odličan posrednik s potrošačima. Pod pojmom moda više se ne

veže nužno samo način odijevanja i ukrašavanja, već je moto: sve se može prodati pod

krinkom aktualnosti!

Možemo zaključiti da pojam robe više ne označava materijalno dobro, već se prodajom

robe prodaje kultura. Raskidom s tradicijiom, svatko pokušava kreirati vlastitu

osobnost, često zaboravljajućitu istu, kreirajući sebe u okolini svidljivu kreaciju

(medijska manipulacija potrošačima!!!).

8. POMODARSTVO

Govoreći o navikavanju na modu i njenom oponašanju važno je spomenuti

pomodarstvo. Pomodar se pokorava modi i često i iz nje crpi sve što smatra korisnim i

potrebnim bi se pokazao i dobio visoko mišljenje okoline. On će najčešće prihvatiti sve

modne zahtjeve kao osobne zakone smatrajući ih svojim glavnim prioritetom.

Iako pomodarstvo u sebi krije i svoju blažu stranu, ipak su zanimljiviji oni ekstremniji

slučajevi. U tolikoj opterećenosti modom i željom za dokazivanjem, pomodar će često

prijeći granicu ukusa koja je modi zacrtana kao jedna od odrednica. Njemu najveće

zadovoljstvo pruža činjenica da njegova moda ne može biti općenito raširena. Zbog

toga, moda za pomodara predstavlja nešto posebno, upadljivo i drukčije, a time on

dobiva veću pažnju.

17

8.1. GRANICA POMODARSTVA I KIČA

Pomodar se, najčešće nesvjesno, ističe na kvantitativan način, no prerušava to u

kvalitativnu razliku. U pomodarstvu kao posljedicu toga možemo naći nevjerojatan

broj primjera pretjerivanja i prenaglašavanja koji od mode nisu stvorili ništa drugo osim

kiča. Trudeći se iskazati se, pomodar će stvoriti samo lošu kopiju originala, noseći u

glavi prvotnu ideju svojeg modnog imidža. U tim situacijama on često zakaže u

realizaciji jer zaboravlja da manje često znači više.

Kič (ger.kitcht) jest njemački termin za proizvod masovne kulture koji pokušava ići

ukorak sa stilovima elite, ali zapravo postaje tek loša imitacija i kopija namijenjena

masovnoj proizvodnji. Pojedini predmeti tako gube svoju pravu ideju i umjetničku

vrijednost postajeći samo još jedan «istrošeni» uzorak ukusa upropašten

komercijalizacijom svojeg umjetničkog značaja.

Kao karakteristiku današnjeg doba možemo odrediti prihvaćanje kič-motiva kao

dijelove mode. U potrazi za originalnošću i individualnošću, kič pruža novi izvor

mogućnosti modnog manevriranja i kreiranja. Moda postaje nepredvidiva i zanimljiva,

odmičući se od poimanja mode kao klasične i klasičnog stila dobrog ukusa.

18

III. ZAKLJUČAK

Moda je zaista neiscrpna tema. Ona je vrlo kompleksan sustav koji se sastoji od

mnogo komponenti i uzajamnih odnosa i utjecaja. Varijabilnost njezinih sastavnih

dijelova čini pokušaje potpunog usustavljanja mode gotovo nemogućim. Odnosi se

mijenjaju, prestaju pa se opet pojave itd.

Uspostavljanjem vremena kao jednog od glavnih faktora mode, spoznajemo da su jedno

o drugome ovisni. Moda se kroz razne vremenske periode mijenja i te su promjene

konstantne, a pojedinim vremenskim razdobljima moda je potrebna kao prenositelj

glavne ideje epohe. Kako se moda sve brže mijenja, vremensko raščlanjivanje je teže

pratiti jer dolazi do čestog miješanja i vremenskog podudaranja trendova. Ipak, koliko

god proučavanje mode bilo teško, pa čak i njeno samo definiranje, ona je nadasve

zanimljiv fenomen, možda upravo zbog svojeg neprestanog mijenjanja, nepredvidivosti,

težnje za originalnošću, faktora iznenađenja...

Smatram da je komercijalizacijom, kako gotovo svega što nas okružuje pa tako i mode,

ona izgubila na svojoj vrijednosti. U današnje vrijeme, pod pojmom moda, najčešće se

misli samo na haute cotoure, koji je često pogrdno smatran čistim egzibicionizmom

zbog svoje velike razlike na masovne modne trendove. Osim što je jedna vrsta modnog

diktata, on je i način umjetničkog izražavnja. Modni kreator ne mora strogo ovisiti o

društvu i svojoj okolini, već se može pouzdati isključivo na sebe.

Moda je, po mom mišljenju, u suvremenom društvu izgubila na ozbiljnosti, ne svojom

krivnjom, već zbog laičkog postupanja društva prema njoj. Društvo zaboravlja bitnu

činjenicu da moda opisuje vrijeme u kojem živi pa tako i društvo samo. Tako dolazi do

izražaja ciničnost društva koje modne predmete na kraju ipak konzumira.

Bez obzira na sve, moda je ta koja ostaje i nakon nas i svjedoči o vremenima koja su

predhodila i uvjet je vremena koja dolaze.Yves Saint Lourent rekao je da više nije

moderno biti moderan. Imajući njegove riječi na umu, ipak smatram da je - moda uvijek

u modi!

19

LITERATURA:

1. Cvitan-Černelić, M., Bartlett, Dj.,Vladislavić, A. «Moda-povijest, sociologija i teorija

mode», Zagreb: Školska knjiga, 2002.

2. Dorfles, G. »Moda», Zagreb: Golden Marketing, 1997.

3. Galović, M. «Doba mode i rađanje novog pluralizma»// Tekstil.7, 2000, str.357-369.

4. Odak, I. «Moda u društvu:suvremena sociologijska tumačenja»// Revija za sociologiju,

2003., 1-2, str.97-107.

5. Simmel, G. «Kontrapunkti kulture», Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 2001.

6. Vladislavić, A., »Kultura odijevanja», Osijek: Biblioteka Maslačak, 1987.

SADRŽAJ:

20

I. UVOD.............................................................................................1

II. 1. MODA..................................................................................2

2. MODA I MODERNITET.....................................................3

3. MODA I STIL......................................................................4

3.1. Moda i umjetnost..........................5

4. MODA, ODIJEVANJE I UKRAŠAVANJE........................5

5. MODNE TEORIJE...............................................................6

5.1. Klasne teorije...................................7

5.1.1 Masovna i elitistička moda......8

5.2. Feminističke teorije..........................9

5.3. Psihoanalitičke teorije......................9

5.4. Semiotičke teorije...........................10

5.5. Antropološke teorije.......................12

4.5.1. Antimoda.............................12

5.6. Modernističke teorije......................13

5.7. Postmodernističke teorije................14

6. MODA I STATUSNI SIMBOL...........................................15

7. MODA I POTROŠAČKO DRUŠTVO................................17

7.1Vrijeme homo consumansa................17

8. POMODARSTVO...............................................................18

8.1.Granica pomodarstva i kiča..............18

III. ZAKLJUČAK................................................................................20

IV. LITERATURA...............................................................................21

21

22