MOGUĆNOST MIRNOG RAZRJEŠENJA MEĐUNACIONALNIH ODNOSA U ... · PDF filetog katoličko/hrvatskog-pravoslavno/srpskog-muslimansko/ bošnjačkog ... ustanovljavanje Savjeta za pitanje

456

Saša MRDULJAŠ1 UDK: 005.574(497.6)’’1991/1992’’Biblid 0025-8555, 60(2008)Vol. LX, br. 4, pp. 456–480

Izvorni naučni radNovembar 2008.

MOGUĆNOST MIRNOG RAZRJEŠENJAMEĐUNACIONALNIH ODNOSA U BOSNI

I HERCEGOVINI (rujan 1991 – travanj 1992)2

APSTRAKT

Nesumnjivo da su neadekvatna političko-pravna strukturiranostetničkih statusa i odnosa u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini(BiH) kao i nedostatak sposobnosti za kompromis kod političkih elitaunutar nje, predstavljali izrazito pogodan potencijal za destruktivnooblikovanje bosansko-hercegovačke društvene zbilje. Međutim,neposredno prije izbijanja rata u BiH (1992–1995) postojali su iodgovarajući preduvjeti za relativno mirno apsolviranje neriješenihpolitičkih pitanja unutar te republike. U tom je smislu, s obzirom namedijatorsku funkciju koju je preuzela, od posebnog značaja mogla bitiuloga međunarodne zajednice. Ipak, svojim „predratnim’’ odnosomprema BiH ona ne samo što nije iskoristila mogućnosti koje su pružalepriliku za razrješenje ili pojednostavnjenje unutrašnjih bosansko-hercegovačkih političkih suprotstavljenosti već je svojim djelovanjemdala doprinos izbijanju rata, njegovoj razornosti i dugotrajnosti tedovođenju sebe same u izrazito nezahvalan položaj.

Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, Hrvati, Srbi, Muslimani/Bošnjaci, međunarodna zajednica, rat.

1. UVOD

Krajem 15. stoljeća unutar okvira današnje BiH započinje procesoblikovanja izrazitog multietničkog društva.3 Još tijekom konstituiranjatog katoličko/hrvatskog-pravoslavno/srpskog-muslimansko/ bošnjačkog

1 Dr. sc. Saša Mrduljaš, viši asistent Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, Split.

2 Ovaj članak izrađen je u okviru znanstveno-istraživačkog projekta „Hrvatski identitet imultikulturalnost Mediterana u doba globalizacije’’ – šifra: 194-1941560-1546

3 Kako bi pojednostavnili prikaz u njemu se koristimo imenicom „BiH’’ (pridjevom„bosansko-hercegovački’’) i kod razmatranja onih pojava, zbivanja i stanja koja su se

457

MP 4, 2008 – Mogućnosti mirnog razrješenja bosansko-hercegovačkih suprotstavljenosti 1991-1992(str. 456–480)

egzistencijalnog ambijenta4 neminovna, višestruka i konstantna interakcijaizmeđu pripadnika različitih etno-zajednica postavlja njihove međusobne relacijeu krajnje ambivalentan kontekst. S jedne strane, učestali su kontakti u apolitičnojdruštvenoj sferi ustanovili plodonosan suživotni model. Sudeći kroz njegovuprizmu, bosansko- hercegovačka multietničnost ne da nije postala, nazovimo,kulturološkim problemom, već je transformirala BiH u posebnu, u mnogomeinspirativnu sredinu. No paralelno sa rečenom, u dimenziji se političkog stvaraladruga, krajnje suprotna pojavnost. Naime, demografski je potencijal svakom odetniciteta omogućavao da vlastitu, idealnu političko-državnu koncepciju držiobranjivom / ostvarivom, te da se angažira u njenoj zaštiti / realizaciji. Pošto zbogspecifičnih teritorijalnih odnosa niti jedna skupina nije mogla ostvariti svojeciljeve bez da ih nameće drugim, ili većem dijelu drugih, konceptualnodijametralno suprotno „raspoloženih’’ zajednica među njima se razvila radikalnapolitička podvojenost. Za trajanja dugotrajnih i uglavnom stabilnih autoritarnihvladavina (Osmansko carstvo, Austro-Ugarska, Kraljevstvo Srba, Hrvata iSlovenaca / Kraljevina Jugoslavija, u konačnici i Socijalistička FederativnaRepublika Jugoslavija), unutar kojih su nastajale ili su ciljano stvarane okolnostiafirmativne za upražnjavanje „konstruktivno-suživotnog obrasca’’,5 ta sesuprotstavljenost nije mogla praktično manifestirati.6 Ali u razdobljima(privremenog) urušavanja sistema vlasti unutar / nad BiH, u okolnostima koje susvakoj grupaciji omogućavale slobodno djelovanje, redovito je dolazilo dodjelatnog očitovanja različitih političkih afiniteta. Oni su, primarno zbog strahovai frustracija akumuliranih u političkoj sferi, najčešće uključivali i neselektivniudar na pripadnike protivnog kolektiviteta.7 Kontinuiranost i karakter tih sukoba,

odvila ili odvijala na tlu današnje BiH unutar razdoblja kada se isti prostor nije imenovaona taj način.

4 Kojeg su svojom stoljetnom prisutnošću na tlu BiH židovska i romska zajednica dodatnoobogatile. Vidjeti kod: Noel Malcolm, Povijest Bosne, Erasmus Gilda / Novi Liber / Dani,Zagreb / Sarajevo, 1995, str. 147-160.

5 „Narod je nalazio rada, zarade i sigurnosti. A to je bilo dovoljno da život, spoljni život, i ovdjekrene ‘putem usavršavanja i napretka’. Sve ostalo je potiskivano u onu mračnu pozadinusvijesti gdje žive i previru osnovna osjećanja i neuništiva vjerovanja pojedinih rasa, vjera ikasta, i tu, prividno mrtva i pokopana, spremaju za docnija, daleka vremena neslućenepromjene i katastrofe, bez kojih narodi, izgleda, ne mogu da budu, a ova zemlja pogotovo.“(Ivo Andrić, Na Drini ćuprija, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1986, str. 201).

6 Zbog toga se često i apsolutno pogrešno bosansko-hercegovački multikulturalizampercipira samo kroz njegovu harmoničnu, suživotnu dimenziju.

7 Izuzimajući one iz razdoblja 1992-95. primjeri su pogroma i genocida iz Drugog svjetskograta svakako izrazito upečatljivi no riječ je tek o (pred)zadnjima u nizu.

458


koje pozitivno životno iskustvo „apolitične društvene sfere’’ niti je moglospriječiti niti valjano humanizirati, duboku su političku konfrontiranost učinilideterminirajućom osobinom bosansko-hercegovačkog multikulturalizma. Unajvećem dijelu povijesti njenom su postojanju doprinosile unutrašnje, bosansko-hercegovačke i vanjske, međunarodne političke prilike. Jer unutar / nad BiHstoljećima se, najčešće u osloncu na jednu od domicilnih zajednica vladaloterorom. Iz tog su razloga u svijesti vladajućeg / podređenih kolektiviteta i teror idominacija nerijetko doživljavani kao posve prihvatljivi instrumenti ostvarenjazaštite vlastitih interesa. Što je posebice porazno, spomenuta je filozofija bila iliu skladu sa međunarodno važećim promišljanjima vladanja i postizanja političkihciljeva ili se na njeno postojanje i efektivnost u BiH, nakon stigmatizacije tihpromišljanja, nije obraćala posebna pažnja. Razumljivo je da su uz takvo,unutarnje i izvanjsko ozračje, u „državotvorno-pogodnim trenucima’’međuetnički odnosi postajali izrazito destruktivni. Za neutralizaciju te zbilje i zatransformaciju BiH u zemlju u kojoj bi i u političkoj sferi vladale kreativnerelacije trebali su postojati odgovarajući uvjeti. Oni koji bi omogućili da se natemelju kompromisnog rješenja, onog koje bi zaštitilo ljudska prava svakogpojedinca u BiH, a etničkim zajednicama unutar nje osiguralo djelomično alisuštinsko ispunjenje državotvornih ciljeva – definitivno otkloni vjekovna(latentna) politička suprotstavljenost. Mada ti i takvi uvjeti nisu postojali tijekompola tisućljetnog trajanja bosansko-hercegovačkog multietnicizma, početkom sudevedesetih godina 20. stoljeća postali opipljivom realnošću.

2. POLITIČKO-PRAVNE PRETPOSTAVKE ZA OČUVANJE MIRA U BOSNI I HERCEGOVINI

Temeljne pretpostavke za adekvatno razrješavanje statusa i odnosa izmeđubosansko-hercegovačkih etno-zajednica stvorene su tijekom Drugog svjetskograta. Tada je na poticaj Komunističke partije Jugoslavije i državotvornom, uokviru antifašističke borbe iskazanom aktivnošću bosansko-hercegovačkihHrvata, Srba i Muslimana/Bošnjaka,8 kao njihova zajednička tvorevina,ustanovljena i republika / država BiH.9 Po esencijalnom dijelu svoje ustavne

8 U uvodnom dijelu Ustava Socijalističke Republike BiH (1974.) stajalo je, uz ostalo isljedeće: „U toku revolucionarne borbe… s Komunističkom partijom na čelu, unarodnooslobodilačkom ratu… narodi Bosne i Hercegovine – Srbi, Muslimani i Hrvati…uspostavili su revolucionarnu, narodnu demokratsku vlast i u okviru FederativneRepublike Jugoslavije stvorili Narodnu Republiku Bosnu i Hercegovinu…’’ (Ustavi iustavni zakoni, Informator , Zagreb, 1974, str. 62).

9 27. 11. 1943. godine u Mrkonjić-gradu je utemeljeno Zemaljsko antifašističko vijećenarodnog oslobođenja za Bosnu i Hercegovinu (ZAVNOBIH) kao najviše političko

459


odrednice BiH je bila zasnovana na suverenosti i jednakopravnosti svojihkonstitutivnih naroda, odnosno Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka).10 Ukontekstu te odrednice, iz koje je proizlazilo pravo svakog od tih trijudržavotvornih naroda da uživa maksimum slobode i prema kojoj je svakadjelatnost koja bi bilo kojem od njih uskraćivala to pravo predstavljalakriminalni čin – BiH je, unutar okvira tadašnje Jugoslavije, trebala bitiformirana kao svojevrsna (kon)federacija triju subjekata. Tijekom poslijeratne,polustoljetne jednopartijske komunističke vlasti na rečenoj odrednici nijeuspostavljen političko-pravni model po kojem bi ona uistinu i funkcionirala kao“(kon)federacija” triju subjekata. Za njenog je trajanja princip međunacionalneravnopravnosti donekle uozbiljavan kroz površno primjenjivanuproporcionalnu zastupljenost pripadnika konstitutivnih naroda na određenim,najčešće rukovodećim društvenim pozicijama. Komunistička je partija tekneposredno prije prvih demokratskih izbora, amandmanima iz srpnja 1990. uUstav (SR) BiH unijela odredbe po kojima je nužna razmjerna zastupljenostkonstitutivnih naroda u strukturama vlasti te stvorila pretpostavke zaustanovljavanje Savjeta za pitanje ostvarivanja ravnopravnosti naroda inarodnosti BiH. Bilo je predviđeno da njegovim posredstvom svaki od naroda,u osnovi pravom na uporabu veta ima mogućnost zaštite vlastitih nacionalnih

predstavništvo naroda BiH i najviši organ vlasti (ZAVNOBIH će se krajem ratatransformirati u Narodnu skupštinu BiH). Na drugom zasjedanju 30. 06–02. 07. 1943.godine u Sanskom Mostu ZAVNOBIH „polaže temelje državnosti BiH’’ donoseći odlukekoje imaju ustavnopravni značaj i kojima su „postavljena osnovna načela državneorganizacije BiH kao federalne jedinice u sklopu Demokratske Federativne Jugoslavije’’(Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod, Zagreb, 1956, tom 2., str. 61).

10 Vidjeti članak 1. Ustava SR BiH (1974) kod: Ustavi i ustavni zakoni, op. cit., str. 70. Uinteresu jačanja pozicija države BiH i prilagodbe njenog društva novim, liberal-demokratskim tokovima Savez je komunista iste republike ustavnim promjenama od 31.srpnja 1990. (dakle, prije prvih demokratskih izbora) u značajnoj mjeri preformuliraoUstav SR BiH. Navedeno se jasno očitovalo i u „desuverenizaciji’’ Hrvata, Srba iMuslimana (Bošnjaka) u kontekstu (izmijenjanog) stavka 1. članka 1. Ustava SR BiH(vidjeti: Amandmani LIX – LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine,Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SR BiH, Sarajevo, 1990). Međutim,citirani dio preambule, koji je govorio o državotvornim pozicijama bosansko-hercegovačkih Hrvata, Srba i Muslimana (Bošnjaka) te članci 2. („…narodi Bosne iHercegovine – Srbi, Hrvati i Muslimani…ostvaruju svoja suverena prava uSocijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini…’’) i 282. („…narodi Bosne iHercegovine…ostvaruju i osiguravaju…ravnopravnost i suverenost…u SR BiH iSFRJ…’’), koji su ukazivali na suverena prava, odnosno na suveren status i međusobnujednakopravnost konstitutivnih naroda – ostali su nepromijenjenima (vidjeti članke 2. i282. Ustava SR BiH (1974) kod: Ustavi i ustavni zakoni, op. cit., str. 70, 103).

460


interesa. Međutim, zakon kojim se imao odrediti sastav, djelokrug i način radaSavjeta nikad nije donesen, te on i nije zaživio.11 Prema tome, BiH je dočekalaraspad Saveza komunista Jugoslavije, pad komunističke i uspostavedemokratske vlasti, te proces disolucije SFRJ početkom devedesetih godinaprošlog stoljeća bez prikladno reguliranih statusa i međusobnih odnosa njenihnaroda ali i sa jasnim ustavnim smjernicama o tome kako ih regulirati.

Zapravo, u praktičnom smislu načelo se tronarodne suverenosti ijednakopravnosti dosljedno moglo konkretizirati jedino teritorijalizacijomnacionalnih suverenosti, odnosno pretvorbom BiH iz načelne (kon)federacijetriju naroda u konkretnu “(kon)federaciju” triju prostornih cjelina koje bikonsenzusualno upravljale zajedničkom BiH (nad)državom.12 Svaka bi od tihcjelina, u kontekstu činjenice da bi pojedini etnicitet unutar nje bio brojčanomvećinom, predstavljala nacionalnu jedinicu svog najbrojnijeg naroda.Istodobno riječ bi bila o multietničkim tvorevinama zasnovanim na suverenostinjihovih građana sa izrazito snažnim mehanizmima zaštite manjinskihzajednica. Pitanje teritorijalnog opsega “nacionalnih” jedinica predstavljalo bipredmet dogovora kojem bi, na bazi ustavnog određenja BiH osnovni tonodredili već postojeći geo-demografski realiteti.13 Oni su, u skladu sa popisom

11 Kasim I. Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma1991–1996, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997, str. 72.

12 „Ako bi postojalo unutar jedne zajednice više suverenih središta, ta bi središta bila države,a ‘glavna’ to ne bi bila, već u najboljem slučaju, to bi bila zajednica država jače ili slabijepovezanih.’’ (Berislav Perić, Država i pravni sustav, Narodne novine, Zagreb, 1992, str.123). O (ne)mogućnosti postojanja suverenog naroda bez političko-teritorijalne jedinice,zapravo države vidjeti kod: Slobodan Jovanović, Država, Beogradski izdavačko-grafičkizavod, Beograd 1990, knjiga 1, str. 135.

13 Upravo su spomenuti „geo-demografski realiteti’’ bili odlučujućim čimbenikom prilikomformiranja teritorijalne podloge hrvatsko-bošnjačke Federacije BiH nastale početkom1994. I to uz svestranu međunarodnu podršku. Štoviše, u prvom članku Ustava FederacijeBiH stajalo je sljedeće: „Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno sa ostalima,i građani Republike Bosne i Hercegovine, ostvarujući svoja suverena prava, preoblikujuunutarnji ustroj teritorija sa većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u RepubliciBosni i Hercegovini u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnihjedinica sa jednakim pravima i odgovornostima.’’ (Ustav Federacije Bosne iHercegovine, Sarajevo, 1994, Internet: http://www.fbihvlada.gov.ba/hrvatski/federacija/ustav_hr_stari.htm 31/10/2008). Pored ostalog, načinom na koji su u teritorijalnomsmislu formirali i definirali Federaciju BiH njeni su hrvatski, bošnjački i međunarodnikreatori praktično pokazali da (za njih) ustavna suverenost i međusobna jednakopravnostkonstitutivnih bosansko-hercegovačkih naroda podrazumijeva pravo svakog od tihnaroda da vlastite etničke prostore politički-pravno uređuje po vlastitom izboru.

461


iz 1991. bili takvi da je u BiH od sveukupno 4.377.033 stanovnika bilo 760.852ili 17.38% Hrvata, 1.366.104 ili 31.21% Srba i 1.902.956 ili 43.48%Muslimana (Bošnjaka). S obzirom da se na istom popisu 242.682 ili 5.54%građana izjasnilo kao Jugoslaveni (104.439 ili 2.39% bosansko-hercegovačkihstanovnika pripadalo je kategoriji “ostalih”),14 te na to da su unutar BiHJugoslaveni najvećim dijelom poticali iz redova njenih triju konstitutivnihnaroda može se zaključiti da je 1991. stvarni udio Hrvata, Srba iMuslimana/Bošnjaka (dalje: Bošnjaci)15 bio za koji postotak veći od onogdeklariranog na popisu. Ujedno, unutar BiH hrvatski su etnički prostori16

zauzimali nekih 20%, srpski 50%, te bošnjački 30% njene teritorijalnosti.17

3. ETNIČKI ZEMLJOVID BOSNE I HERCEGOVINE (1991)

Dakle, krajem 1990. i tijekom 1991, u vremenu iznova stvorenog ozračjapogodnog za realizaciju autentičnih nacionalnih ciljeva, BiH prvi put oduspostave multietničkog društva unutar nje nije zemljom za koju je / u kojoj jesamorazumljivo da etno-prava određuje zakon sile i terora već republika /država sa ustavno i etički utemeljenim „pravilima igre’’ afirmativnim za„djelomično ali suštinsko ispunjenje nacionalnih ciljeva’’. No usprkos tome štose relativno jednostavno dalo kreirati rješenje po kojem bi BiH funkcioniralashodno svom ustavnom određenju, niti vladajuće niti opozicione političkestrukture svakog od etno-kolektiviteta nisu se u artikulaciji vlastitih nacionalnihtežnji, prvenstveno zbog općeg nedostatka političke tolerancije rukovodilenjegovim imperativima već vlastitim, tradicionalno egoističnim i u novim

14 Jakov Gelo, Marinko Grizelj, Anđelko Akrap (urs), Stanovništvo Bosne i Hercegovine –narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku,Zagreb, 1995, str. 9.

15 S obzirom da je unutar promatranog razdoblja službeno etničko ime muslimana kojigovore kojim od štokavskih dijalekata središnjeg južnoslavenskog dijasistema bilo„Muslimani’’, u priloženom bi radu bilo ispravno koristiti se tim nazivom. No, iz respektaprema činjenici da su se sami Muslimani u rujnu 1993. na Drugom bošnjačkom saboruodržanom u Sarajevu odlučili nazvati „Bošnjacima’’ (Mustafa Imamović, HistorijaBošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1998, str. 569) služiti ćemo se isključivo tim imenom unastavku teksta.

16 Etničke prostore određuje zbir naselja u kojima su pripadnici pojedinog naroda relativnaili apsolutna većina odnosno prostora na kojima se ta mjesta nalaze i nenaseljenihgravitirajućih krajeva.

17 Podaci o veličini pojedinačnih etničkih prostora dobiveni su na temelju kompjuterskogproračuna u kontekstu ovdje priložene etničke karte BiH.

462


okolnostima duboko protuzakonitim koncepcijama. Konkretno, Hrvati

(Hrvatska demokratska zajednica BiH / HDZ) i Srbi (Srpska demokratska

stranka BiH / SDS) su držali da im pripada oko trećine, odnosno dvije trećine

BiH teritorija dok su Bošnjaci (Stranka demokratske akcije / SDA)

posredstvom zahtjeva za redefinicijom BiH iz države triju suverenih i

jednakopravnih naroda u državu zasnovanu isključivo na građanskoj

suverenosti („građanska BiH’’), u osnovi pretendirali na ovladavanje cjelinom

Linije – vanjske granice BiH i granice njenih općina; točke – naselja BiH; bijelo – hrvatskietnički prostori; smeđe – srpski etnički prostori; tamno – muslimanski/bošnjački etničkiprostori. Zemljovid izradio dr.sc. Saša Mrduljaš prema podacima: Jakov Gelo, Marinko Grizelj,Anđelko Akrap (urs), Stanovništvo Bosne i Hercegovine – narodnosni sastav po naseljima,Republika Hrvatska – Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995.

463


BiH teritorija.18 Jer u slučaju prikazane redefinicije, koja bi dovela do toga dapolitičko-pravni identitet BiH bude kreiran posredstvom načela „jedan čovjekjedan glas’’, te skoro očekivane bošnjačke, kako se sa pravom držalo apsolutnebrojčane nadmoći – došlo bi do njene faktične transformacije u bošnjačkunacionalnu državu.

U svakom slučaju, postojanje etički validnih „pravila igre’’ unutar BiH nijemoglo biti dovoljnom branom aktiviranju megalomanskih prohtjeva, nastankudubokih političkih konfrontacija i izbijanju novog vala nasilja. Međutim,početkom devedesetih godina prošlog stoljeća međunarodno je ozračje izrazitonesklono implementaciji bezobzirnih i konfliktnih etno-političkih ciljeva. Riječje o vremenu u kom se vodeće i gotovo općeprihvaćene vrijednosti svode namir, ljudska i etno-manjinska prava, tolerantan dijalog, spremnost nakompromise te u kojem protagonisti djelovanja usmjerenih protiv tihvrijednosti mogu očekivati izolaciju i sankcije. Odlučnost međunarodnezajednice da u navedenom „duhu’’ djeluje i na prostoru (bivše) Jugoslavijepostalo je posve očita nakon njenog intenzivnog uključivanja u procesrazrješavanja jugoslavenske problematike i utemeljenja Međunarodnekonferencije o Jugoslaviji u rujnu 1991.19 Njenim je posredstvom očitovalasnažnu spremnost da na prostoru (bivše) Jugoslavije obuzda onaj razvojdogađaja koji je već doveo do rata u Sloveniji i izrazito razornog, tadaaktualnog rata u Hrvatskoj. U tim okolnostima politička su se vodstvabosansko-hercegovačkih etničkih zajednica ustručavala da u svrsi ostvarivanja

18 Više kod: Franjo Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina,Nakladnik Slobodan Praljak, Mostar, 2002, str. 19; Vesna Ivanović, Raspad Jugoslavije istvaranje BiH 1990–1995. (doktorska disertacija), Fakultet političkih znanosti, Zagreb,2000, str. 408; Mirjana Kasapović, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilnadržava, Politička kultura, Zagreb, 2005; Suzan Vudvord, Balkanska tragedija, FilipVišnjić, Beograd 1997, str. 210.

19 U skladu sa Poveljom UN-a te uz podršku, tada jedine svjetske supersile, tj. SjedinjenihAmeričkih Država (SAD), prvenstvo u ostvarenju naznačenih ciljeva prepušteno je „uime’’ međunarodne zajednice Europskoj zajednici (EZ) i Konferenciji o europskojsigurnosti i suradnji (KESS). Uvelike Velikoj Britaniji i Francuskoj koje su kao stalnečlanice Vijeća sigurnosti UN-a imale dominantan utjecaj unutar navedenih institucija. Odostalih stalnih članica Vijeća sigurnosti, zapravo država koje u bitnome upotpunjavajupojam UN-a a time i pojam međunarodne zajednice (Karl Bilt, Zadatak mir, Radio B92,Beograd, 1999, str. 552), značajniji će utjecaj, unatoč prepuštanju prednosti EZ-u / KESS-u imati SAD. Naročito neposredno prije izbijanja otvorenog rata u BiH. Sam SSSR, ustanju raspada i preokupiran vlastitim brigama neće se značajnije uključivati u tadašnjajugoslavenska zbivanja prepuštajući Zapadu bavljenje njima. Rukovođena vlastitimpolitičkim interesima Kina će trajno ostati po strani od zbivanja na tlu (bivše) Jugoslavije.

464


megalomanskih ciljeva, koji su sa velikom vjerojatnošću i međunarodno moglibiti okvalificirani kao takvi, dadu povoda izbijanju ratnih sukoba u BiH tevlastite narode izlože pritiscima za čije izdržavanje ne posjeduju potrebanpotencijal. Nasuprot, kod njih se razvila spremnost da u kontekstu adekvatnearbitraže, one koja bi u bitnome zadovoljila nacionalne interese, reducirajupostojeće etno-prohtjeve te u cilju nadilaženja aktualnih konfrontacija prihvatesporazumno rješenje. Pri tome je sama blagonaklonost prema inozemnomuključivanju umnogome bila zasnovana na uvjerenju da međunarodnazajednica, u skladu sa svojim vrijednostima i moralnim kredibilitetom uistinumože ponuditi svestrano zadovoljavajući izlazak iz tadašnje situacije. Touvjerenje podupirala je primjerice i Izjava dana prilikom otvorenjaKonferencije o Jugoslaviji u kojoj je uz ostalo stajalo: „Zajednički nam je ciljda donesemo mir svima u Jugoslaviji i pronađemo trajna rješenja, pravedna kadje riječ o svim njihovim legitimnim strahovanjima i težnjama. Da bi smo topostigli, odlučili smo u sklopu konferencije uspostaviti Arbitražnu komisiju.Otvorenje današnje konferencije označava početak pregovaranja o budućnostiJugoslavije i njenih naroda, a rezultat tog pregovaranja mora poštovati interesesvih koji tu žive.’’20

Sve u svemu, iako su kao samonikle bosansko-hercegovačke pojavepostojali i konfliktno strukturirani međunacionalni odnosi i bezobzirninacionalni programi, postojao je, pored unutrašnjih, pravno i etički validnih„pravila igre’’ i odgovarajući, svestrano prihvaćeni arbitar. On je zahvaljujućisvom ukupnom autoritetu bio u prilici da na osnovi tih pravila kreiraodgovarajući model unutrašnjeg uređenja BiH. Takvo rješenje, zasnovano nanjenom ustavnom određenju, odnosno jednakom uvažavanju / zakidanju(katoličkih) Hrvata, (pravoslavnih) Srba, (muslimanskih) Bošnjaka imalo bitrostruki uravnotežavajući značaj. Svojom pravnom i etičkom fundiranošćuomogućavalo bi da ga svi, za bosansko-hercegovački slučaj zainteresiraniinozemni faktori a stoga i međunarodna zajednica u cjelini, dožive kao nešto štovrijedi podržati i provesti. Time bi već u početnoj fazi njegoveinternacionalizacije bio uspostavljen usuglašen međunarodni pristup teneutralizirana mogućnost da različite inozemne percepcije bosansko-hercegovačke zbilje budu razlogom polarizacije unutar međunarodne zajednice.Pored toga, navedena bi usuglašenost unutar međunarodne zajednice imalaposebno vrijedan učinak u slučaju da (pojedini) „terenski akteri’’ pruže otpor

20 Prema: Karlo Rotim, Obrana Herceg-Bosne, Grafotisak, Široki Brijeg, 1997, knjiga 1.,str. 144.

465


provedbi postignutog rješenja te uz pomoć oružja pokušaju steći više od onogšto im se nudi i pripada. Uz postojanje rješenja koje do krajnjih granica uvažavainterese sva tri naroda, pa i onog / onih koji mu se protive, teško da bi ikog mogliuvjeriti u opravdanost svojih ambicija. Bez međunarodnog oslonca, bez prilikeda ga steknu, izolirani i sankcionirani, protagonisti bi takvog, avanturističkogdjelovanja, bez većeg napora bili dovedeni u situaciju da prihvate rezultateinozemnog posredovanja. Također, pri obustavi eventualnih ratnih sukobapostojanje bi međunarodno verificiranog modela, koji bi posredno definiraogranice (ne)ispravnog / (ne)dopuštenog političkog (vojnog) djelovanja,omogućilo međunarodnoj zajednici jasnu kvalifikaciju aktiviteta svih bosansko-hercegovačkih etno-segmenata, a time i „povlačenje’’nedvosmislenih, preciznihmirotvornih „poteza’’. Konkretno, uz postojanje teritorijalno definiranihteritorijalnih cjelina svakog od naroda lako bi se razjasnilo tko u BiH nastupa saagresorskih, a tko sa obrambenih pozicija. Samim tim i koga u toj zemlji valjasankcionirati i izolirati a kome pružiti podršku. Pored toga, bilo bisamorazumljivim da se potpora pojedinoj zajednici svodi tek na potporu njenimnaporima da pod svoju kontrolu dovede vlastite prostore, ali ne i na podrškunjenim eventualnim namjerama da zauzme tuđe teritorije.

Međutim, mogućnost relativno bezbolnog razrješavanja bosansko-hercegovačkog slučaja bila je uvjetovana potrebom skladnog prožimanjaunutarnjih i vanjskih konfliktno-amortizirajućih čimbenika. Do takvog jeprožimanja moglo doći jedino ukoliko međunarodna zajednica ispravnopercipira političko-pravne realitete unutar BiH. Nažalost, takva je percepcijagotovo u potpunosti izostala.

3. MEĐUNARODNA POTPORA KONCEPTU UNITARNE BOSNE I HERCEGOVINE

LISTOPAD 1991 – SIJEČANJ 1992.

Do prvog, još uvijek posrednog utjecaja međunarodne zajednice nazbivanja u BiH došlo je početkom listopada. Tada je u sklopu Mirovnekonferencije o Jugoslaviji prezentirna inicijalna verzija međunarodnog tj.Carringtonovog plana (04. 10. 1991) po kojem se razrješenje odnosa unutarJugoslavije imalo zasnivati na njenoj transformaciji u svojevrsnu,južnoslavensku zajednicu neovisnih država. Njegov temeljni, u finaliziranojverziji s početka studenog (“Nacrt Konvencije Konferencije o miru uJugoslaviji’’, 04. 11. 1991) također očitovani zahtjev prema republikama kojebi, faktički na temelju htijenja većine svojih građana / njihovih političkihzastupnika zatražile priznanje „međunarodne osobnosti’’ – svodio se na zahtjev

466


da unutar tih republika bude osigurana najviša razina ljudskih prava te pravaetničkih manjina. Ujedno, pored opsežne kulturne autonomije manjinskim seetničkim zajednicama trebalo omogućiti i sadržajno značajna političko-teritorijalna samouprava na prostorima gdje su nastanjene kompaktno i uvećem broju.21

Pojavom Carringtonovog plana, koji zbog odbijanja Srbije i Crne Gorepropada već u studenom jasno se očitovalo da međunarodna zajednica,polazeći od ustavne zbilje drugih jugoslavenskih, pa i istočno-europskihrepublika, i na BiH gleda kao na državu zasnovanu isključivo na suverenostinjenih građana. Kako je za nju samorazumljivo da i u toj zemlji volja većinegrađana bude presudnom u određivanju državno-pravnog statusa i unutarnjeguređenja te da je sa svoje strane spremna prihvatiti i verificirati rješenja kojaiz nje proiziđu. Naravno, uz uvjet da ne ugrožavaju ljudska i etno-manjinskaprava. Riječ je bila o pristupu kojim je manifestirana ne samo potpunanezainteresiranost da se u osloncu na princip tronarodne suverenosti ijednakopravnosti dođe do sporazumnog rješenja unutar BiH već kojim su irečeni princip i rečena mogućnost doslovce odstranjeni iz bosansko-hercegovačke političko-pravne zbilje.

Držati samorazumljivim da i u BiH „većinsko načelo’’ odlučuje sudbinomte države značilo je, uzimajući u obzir stanje međunacionalnih odnosa unutarnje i činjenicu da niti jedna od zajednica nije imala apsolutnu brojčanu nadmoć,dati poticaj nastanku koalicije dvaju naroda koji bi parlamentarnim /referendumskim „nadglasavanjem’’ trećeg legitimirali vlastita i kriminaliziralihtijenja majorizirane zajednice. Uz očekivanje da za taj čin i njegovu konkretnurealizaciju dobiju međunarodnu potporu. Hipotetski gledano, mogla se oformitisrpsko-bošnjačka ili srpsko-hrvatska koalicija usmjerena protiv hrvatskihodnosno bošnjačkih nacionalnih interesa. Rezultat djelovanja prve od njih biobi u dovođenju Hrvata pred svršen čin zadržavanjem BiH u „krnjojJugoslaviji’’, dok bi rezultat druge bio u stvaranju preduvjeta za podjelu BiHbez uvažavanja bošnjačkih interesa. No, u svezi sa tada aktualnim omjeromsnaga, karakterističnim po vojnoj superiornosti Srba i njihovim ultimativnimzahtjevom za dvije trećine teritorija, ustanovljena je neformalna hrvatsko-bošnjačka koalicija. Držeći da postizanjem državne neovisnosti BiH i njenimmeđunarodnim priznanjem nastaju okolnosti koje će Srbima otežati a Hrvatima

21 Vesna Ivanović, Raspad Jugoslavije i stvaranje BiH 1990–1995, op. cit., str. 72; SuzanVudvord, Balkanska tragedija, op. cit., str. 177–179; Vladimir-Đuro Degan, Hrvatskadržava u međunarodnoj zajednici, Globus, Zagreb, 2002, str. 220, 319–329.

467


i Bošnjacima olakšati realizaciju nacionalnih ciljeva, koalicija svoju djelatnostartikulira upravo u tom pravcu, te već 15. 10. 1991, koristeći se brojčanomnadmoćnošću u bosansko-hercegovačkoj Skupštini donosi Deklaraciju o BiHkao „suverenoj i nedjeljivoj državi.’’ Ubrzo slijedi odgovor srpskih,prvenstveno SDS-ovih zastupnika u vidu osnivanja posebne Skupštine srpskognaroda u BiH (25. 10. 1991) te srpsko referendumsko izjašnjavanje o „ostankuu Jugoslaviji’’ (9-10. 11. 1991).22

Unatoč tome što je ponuđeni plan potakao vodstva bosansko-hercegovačkih naroda na ubrzano zauzimanje i utvrđivanje pozicija pogodnihza realizaciju njihovih, samovoljno kreiranih i bezobzirnih htijenja,međunarodna zajednica svojim daljnjim djelovanjem ne da nije obuzdalaprikazani, destruktivni razvoj događaja već ga je dodatno potakla. Naime,nakon što je krajem 1992. iskazala spremnost za priznanjem potpune državneneovisnosti jugoslavenskih republika mjerodavnim je međunarodniminstitucijama 20. 12. 1992. pristigla i molba hrvatsko-bošnjačke koalicije(Predsjedništva i Vlade pod kontrolom ta dva naroda) za priznanjem BiH. Ta jemolba, kao i slični zahtjevi Slovenije, Hrvatske i Makedonije dostavljenaArbitražnoj komisiji, sa ciljem da utvrdi u kolikoj mjeri te republikezadovoljavaju uvjete za priznanje. Oni su pak bili gotovo identični uvjetimakoji su predočeni u Carringtonovom planu.

U kontekstu BiH Arbitražna je komisija 11. 01. 1992. donijela dvaMišljenja (br. 2 i br. 4) relevantna za daljnju sudbinu te zemlje. U Mišljenju br.2 („Položaj etničkih skupina u novim državama’’) izričito je naznačila da Srbiu BiH predstavljaju nacionalnu manjinu te da kao takvi imaju pravo na svemehanizme zaštite svog manjinskog statusa.23 Iz ovog je stava automatski

22 Branka Magaš i Ivo Žanić (ur.), Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991–1995.,Jasenski i Turk / Dani, Zagreb / Sarajevo 1999, str. 382.

23 Do tog je zaključka Komisija došla na temelju toga što su Srbi u „trenutku’’ njegovastvaranja predstavljali tek trećinu stanovništva BiH ili manjinu naspram ostatkastanovništva. Po istoj su logici i Hrvati i Bošnjaci predstavljali nacionalne manjine.Implicite, ovakvim je pristupom Komisija sva tri naroda u BiH svela na status nacionalnihmanjina koje bi trebale imati zaštićena manjinska prava. Problem je što niti jedan odnaroda nije mogao imati takav status dok god ne postoji nacionalna većina naspram kojeon funkcionira kao nacionalna manjina. Prema tome, u vremenu o kojem je riječ nijepostojala adekvatna osnova da Komisija na prikazani način definira status bilo kojeg odtriju naroda. Ipak, demografskim bi trendovi, koji su gotovo sigurno vodili tome daBošnjaci postanu apsolutnom većinom, istom zaključku dali smislenost. Zbog toga gavalja promatrati, što ovdje i činimo kroz njegov značaj za bosansko-hercegovačkemeđunacionalne odnose u onom, blisko očekivanom „trenutku’’ u kom bi Bošnjaci

468


imalo proizići da priznanje BiH ima biti vezano uz uvjet da BiH Srbi, a ujednoi Hrvati imaju osiguranu izrazito široku kulturnu autonomiju i političko-teritorijalnu samoupravu na prostorima gdje su nastanjeni kompaktno i u većembroju. Kako niti jedno niti drugo nije bilo osigurano, moglo se pretpostaviti daće u Mišljenju br. 4 („O međunarodnom priznanju SR BiH od Europskezajednice i njezinih država članica’’) koje se direktno bavilo zadovoljavanjemuvjeta vezanih uz priznanje BiH, biti ustvrđeno kako ta država ne zadovoljavatražene zahtjeve. Međutim, za razliku od prethodnog, u ovom se dokumentuSrbe, uz Hrvate i Bošnjake tretiralo kao „nacije’’, kao konstitutivne narodeBiH. Pri tome se za mjeru suodnosa tih etno-kolektiviteta uzeo Ustav BiH zakoji se ustvrdilo da „zajamčuje jednaka prava nacijama Bosne i Hercegovine –Muslimanima, Srbima i Hrvatima – i pripadnicima ostalih naroda i narodnostikoji žive na njezinu području.’’24 Mada se u tekstu nigdje nije govorilo oopsegu tih prava, iz navedenog, „ustavno-konzultirajućeg’’ pristupa nužno jetrebalo proizići da je riječ o pravima determiniranim suverenim statusom trijudržavotvornih naroda. Nadalje, na prikazanoj percepciji BiH Arbitražna jekomisija oformila i zaključak po kom se, u osnovi, zbog protivljenja srpskezajednice „očitovanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se SR BiHustanovi kao suverena i neovisna država ne može smatrati potpunoustanovljenom.’’25 U skladu sa prezentiranim viđenjem BiH kao države trijukonstitutivnih naroda, toliko suprotnim od gledišta zauzetog u Mišljenju br. 2,posve je razumljivo što Komisija u Mišljenju br. 4 uopće ne postavlja pitanje(ne)osiguravanja manjinskih, konkretno srpskih prava. Naznačeni je odnospodrazumijevao da će kao preduvjet priznanju biti iskazana potreba postojanjausuglašenih stavova triju zajednica, te postojanja mehanizama koji bi ueventualno neovisnoj BiH praktično štitili jednakopravnost triju konstitutivnihnaroda. Ali Komisija nije predložila išta slično već je, ostavljajući dojamsuočenosti sa zbunjujućim problemom od kojeg se želi što prije „dići ruke’’,konstatirala kako bi se „možda putem referenduma’’u kojem bi na sudjelovanjebili pozvani svi građani BiH, tj. njegovim afirmativnim rezultatima, ocjena oneispunjavanju uvjeta za priznanje „mogla izmijeniti’’.

postali apsolutnom većinom unutar BiH. Vidjeti Mišljenje br. 2 kod: Vladimir-ĐuroDegan, Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, op. cit., str. 336-338.

24 Vidjeti Mišljenje br. 4 kod: Ibid., str. 340-342.

25 Ovakvo što Komisija nikako ne bi mogla ustvrditi da se i u ovom Mišljenju držalastanovišta o Srbima kao nacionalnoj manjini. Tada bi srpsko, tj. protivljenje trećinegrađana bilo irelevantno naspram ambicija ostatka „stanovništva’’.

469


Dakle, nakon što je ukazala čime su i na koji način ustanovljeni statusi iodnosi bosansko-hercegovačkih naroda te s tim u vezi navela razlog zbog kojegBiH trenutačno ne ispunjava uvjete međunarodnog priznanja, kao jedini uvjetbudućeg priznanja Komisija je predložila rješenje koje je ne samo potpunoprotivno načelu na kojem počivaju ti statusi i odnosi (suverenost ijednakopravnost) već koje ih direktno urušava. Primjerice, po Ustavu BiH „nijedna odluka, koja pogađa bitne interese jednog od konstitutivnih narodazemlje, nije se mogla donijeti nadglasavanjem i morala je ići na usuglašavanjeu Savjet za nacionalnu ravnopravnost.’’26 U samom Savjetu pravo je nauporabu veta trebalo predstavljati glavni instrument zaštite jednakopravnostikonstitutivnih naroda. Uz njegovu pomoć svaki je od naroda u osnovi bio uprilici blokirati htijenja „većinske volje’’ ukoliko bi procijenio da su protivnanjegovim interesima. Tako su, kao majorizirana etno-zajednica, Srbi mogliblokirati odnosno, učiniti pravno ništavnim ne samo raspisivanje referendumaveć i cijeli proces stjecanja državne neovisnosti BiH.27 No nudeći „građanskireferendum’’ kao jedini vid razrješenja BiH odnosa Komisija je međunarodnojzajednici zapravo predložila da zanemari taj unutarnji instrument zaštitejednakopravnosti (rezultate njegove eventualne primjene), te da u svezinajdelikatnijeg pitanja za konstitutivne narode BiH verificira ono što odlučivećina njenih građana. Da prizna onakvu BiH u kojoj mjesto konsenzusualnoutvrđene volje triju jednakopravnih naroda vlada volja većine građana, u bližojperspektivi volja jednog, najbrojnijeg među njima – bošnjačkog naroda. Stogaje Arbitražna komisija i posredstvom mišljenja br. 4, unatoč činjenici što se kroznjega „provlači’’ percepcija BiH kao države triju konstitutivnih etno-zajednica,brojčano manjinske državotvorne narode u njoj svela na nacionalne manjine.

S praktične pak strane apostrofirati srpski stav prema državnoj neovisnostikao razlog zbog kojeg BiH ne ispunjava uvjete međunarodnog priznanja apredložiti „građanski referendum’’ kao mehanizam razrješenja s tim u veziustanovljene problematike, značilo je ponuditi krajnje nesvrsishodno„rješenje’’. Jer podnosioci su zahtjeva za međunarodnim priznanjem državneneovisnosti BiH predstavljali grupacije koje su (trenutačno) združene oko istogcilja bile dvostruko brojnije od Srba, te je bilo samorazumljivo da rezultatireferenduma jedino mogu potvrditi molbu za priznanjem ali ne i apsolviratiproblem koji je Komisija navela kao razlog za nepriznavanje BiH. Iz rečenogproizlazi da je konkretni učinak danog prijedloga imao biti tek u odgodi

26 Muhamed Filipović, Bio sam Alijin diplomata, Delta, Bihać 2000, knjiga 1., str. 131.

27 Ibid, str. 130-132.

470


priznanja te da je Komisija, po pitanju (ne)regulacije etno-statusa u BiHdopustila da ta zemlja bude priznata bezuvjetno. Gledano kroz faktični odnosKomisije prema BiH kao „građanskoj državi’’, „bezuvjetno’’ ne u kontekstuneriješenih relacija između bosansko-hercegovačkih konstitutivnih naroda, veću odnosu na neosigurana manjinska prava srpskoj i hrvatskoj etničkoj zajednici.Time su te dvije grupacije dovedene u situaciju da međunarodnim priznanjemBiH budu degradirane sa statusa suverenih naroda na razinu nacionalnihmanjina koje bi, što je paradoksalno, po svojim pravima daleko zaostajale zapravima zajednica koje su decidirano smatrane nacionalnim manjinama.Primjerice, temeljitost i nepopustljivost kojom je Arbitražna komisijasagledavala u kojoj je mjeri Hrvatska ispunila uvjete za međunarodnopriznanje, uz ostalo je dovela i do toga da su, pravno gledano, pozicije Srba uistoj republici, determinirane širokom kulturnom i zahtijevanom političko-teritorijalnom samoupravom, imale biti neusporedivo bolje regulirane odpozicija bosansko-hercegovačkih Srba i Hrvata.28

Bez obzira na duboku problematičnost stavova koje je Komisija zauzela upogledu (priznanja) BiH oni postaju, što je bilo i očekivano, uporištempolitičkog pristupa međunarodne zajednice prema njoj. Pred priznanjem BiHstajao je tek uvjet održanja „građanskog referenduma’’ odnosno, potreba da sena njemu većina BiH građana izjasni za neovisnost.29 Iz prikazanog, direktnogpriloga transformaciji BiH u državu zasnovanu isključivo na suverenosti njenihgrađana konačno je postalo jasnim da odnos koji je posredstvom svog plana izlistopada 1991. međunarodna zajednica zauzela i prema BiH nije predstavljao

28 Međutim, Komisija je (indirektno) odobrila međunarodno priznanje državne neovisnostiMakedonije usprkos tome što status, poglavito albanske nacionalne manjine u tojrepublici niti izdaleka nije bio reguliran po prethodno iskazanim zahtjevimameđunarodne zajednice. Riječ je o još jednom slučaju kojim je Komisija upečatljivomanifestirala svoju (djelomičnu) nedosljednost. Sigurno da bi bilo daleko manje razlogaza naknadne oružane sukobe između (dijela) albanske manjine i makedonskih vlasti da jeKomisija korektno obavila svoj posao.

29 Tako primjerice američki ambasador u (bivšoj) Jugoslaviji Warren Zimmermann, koji jejoš u listopadu 1991. uvjeravao bosansko-hercegovačke Srbe da su (politička) manjina teda moraju prihvatiti vlastitu majorizaciju („to je demokracija’’), koji je držao daprotivljenje nadglasavanju, dakle i eventualno korištenje veta prilikom zaštite vitalnihnacionalnih interesa predstavlja nepoštivanje „pravila igre’’ – polovicom siječnja 1992. uosnovi poručuje bosansko-hercegovačkim Srbima da se kao manjina moraju „pomiriti’’sa takvim državno-pravnim statusom BiH za koji se na predviđanom referendumu izjasnivećina njenih građana. Indirektno, statusom za koji se izjasne bosansko-hercegovačkiHrvati i Bošnjaci. Vidjeti: Warren Zimmermann, Izvori jedne katastrofe, Globus / Znanje,Zagreb, 1997, str. 207-221.

471


prolaznu, iz neupućenosti u bosansko-hercegovačke (ustavne) prilike proizišlufazu, već njen jedini službeni odnos prema toj državi. Odnos koji je neminovnovodio bespovratnom iščezavanju mogućnosti mirnog, sporazumnog razrješenjameđunacionalnih političko-koncepcijskih suprotnosti unutar BiH i njenomusmjeravanju u pravcu ratnih sukoba. A oni su u toj, višenacionalnoj zemljineminovno morali rezultirati daleko većim ljudskim stradanjima i materijalnimgubicima od onih koje je međunarodna zajednica imala prilike vidjeti u ratomzahvaćenoj Hrvatskoj.30

Iz tadašnjeg međunarodnog odnosa prema BiH jasno proizlazi dameđunarodna zajednica nije vidjela ništa problematično u činjenici što seproces koji je vodio do bosansko- hercegovačke neovisnosti, odnosno do stanjakoje bi njenim ostvarenjem nastupilo odvijao bez pristanka Srba. Taj bi viddjelovanja za nju bio i ostao irelevantnim da se unutar same BiH Srbima moglonametnuti rješenja kojima se protive. Pri tome se općenito zanemarivalačinjenica što bi time bila postavljena osnova njenoj trajnoj nestabilnosti te, unajmanju ruku njoj susjednih zemalja. No hrvatsko-bošnjačka koalicija nijeimala potencijal posredstvom kojeg bi na miran ili nasilan način, naročito sobzirom na međunarodnu zabranu izvoza oružja na prostor (bivše) Jugoslavijeiz srpnja 1991.31 „uvjerila’’ Srbe da prihvate rješenja na koja svojevoljno nepristaju. Srbi pak, za razliku od spremnosti da pod međunarodnom arbitražomreduciraju svoje maksimalističke prohtjeve i prihvate BiH uređenu na principutronarodne suverenosti i jednakopravnosti, niti u kom slučaju nisu namjeravalimirno pristati da u neovisnoj BiH budu svedeni na status nacionalne manjine.Nasuprot tome, oni su i po cijenu ratnih sukoba, izolacije i sankcija bili spremnioduprijeti se operacionalizaciji projekta unitarne BiH te realizirati vlastite, zbogpropuštenog međunarodnog modeliranja samovoljno određene ciljeve. S tim u

30 Prema raspoloživim podacima procjenjuje se da je za trajanja rata u Hrvatskoj 1991-95.ukupno poginulo, nestalo ili od ratnih posljedica umrlo 22.192 njenih stanovnika (Hrvata,Srba i ostalih) od čega čak 41.7% u prvoj ratnoj godini. Po određenim procjenama do kraja1991. čak 735.560 hrvatskih državljana (Hrvata, Srba i ostalih) bilo je prinuđeno napustitisvoje domove [vidjeti: Nenad Pokos i Dražen Živić, „Demografski gubitci tijekomdomovinskog rata kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991–2001)’’, Društvenaistraživanja, godina 13, br. 4-5, 2004, str. 737, 739, 742]. Tijekom iste godine uzrokovanje i najveći dio materijalnih šteta koje se za cjelokupno ratno razdoblje procjenjuju na oko40 milijardi američkih dolara [vidjeti: Dražen Živić, „Izravni demografski gubitci (ratnežrtve) Hrvatske (1990-1998) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihoveposljedice’’, Društvena istraživanja, godina 10, br. 3, 2001, str. 452].

31 Branka Magaš i Ivo Žanić (ur.), Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991-1995, op. cit.,str. 379.

472


vezi, čak su i najavljivali da će u slučaju nastavljanja dotadašnje međunarodnepolitike te priznanja „građanske BiH’’ krenuti u oružanu implementaciju svojihhtijenja i u fizičkom smislu otpočeti rat. Što je najbitnije, posredstvomsrbizirane „JNA’’ već su, uz vlastite etničke prostore kontrolirali i dobar dioetnički hrvatskih i bošnjačkih teritorija, tj. više od polovice BiH, bili sutemeljito naoružani,32 logistički opremljeni te su uz visoku dozu sigurnostimogli računati na uspješnost vlastitog vojnog angažmana.

Osim što je eventualno priznanje unitarne BiH vodilo izbijanju rata izmeđuSrba s jedne te Bošnjaka i Hrvata s druge strane, ono je vodilo i početkufaktičnog raspada bošnjačko-hrvatske koalicije. Bošnjacima je neovisna,unitarna BiH, koja bi zahvaljujući postojećim demografskim trendovima vrloskoro postala njihovom nacionalnom državom, bila sama sebi svrhom.Razumljivo da su stoga međunarodni status BiH i svoj položaj u njoj smjeraliiskoristiti kako bi na cjelokupnom BiH prostoru uspostavili vladavinu načelavećine odnosno svoju nacionalnu vlast. No Hrvatima, koji su bili etničkomvećinom na petini prostora BiH i koji su glavninu tog istog prostora do početka1992. već imali pod svojom kontrolom, bosansko-hercegovačku neovisnostbila je sredstvom potrebnim za ostvarivanje drugog cilja. Uz njenu su pomoć,nakon „izvlačenja’’ BiH iz „preostatka’’ „Jugoslavije’’ i sužavanja srpskogmanevarskog prostora htjeli osigurati povoljnije uvjete za teritorijalizacijuhrvatske suverenosti na dijelu bosansko-hercegovačkog teritorija. Drugimriječima, mada su Hrvati pristali sudjelovati u majorizaciji kako bi se došlo dobosansko-hercegovačke neovisnosti nisu je niti izdaleka smatrali mehanizmomkojim bi se u neovisnoj BiH imali razrješavati odnosi između trijukonstitutivnih naroda. U skladu sa rečenim, iz suprotstavljenosti je bošnjačkihi hrvatskih ciljeva automatski proizlazilo da se i odnosi između ta dva narodavrlo lako, gotovo sigurno mogu artikulirati u pravcu ratnog sukoba. Nadalje,unutrašnja konstelacija političkih, etno-prostornih i vojnih odnosa sugerirala jeda će u međunarodno priznatoj BiH Bošnjaci, dakle jedini narod kojemu jeodgovaralo uređenje po principu „većinske volje’’, kontrolirati tek manji dionjenog teritorija (krajem prve ratne godine, tj. 1992. kontrolirali su tek oko 20%prostornosti BiH). Što je posebice bitno, bez mogućnosti da taj realitetpromjene ukoliko ne dobiju međunarodnu podršku. S tim u vezi, iz priznanjaje BiH kao unitarne države za međunarodnu zajednicu proizlazila obveza dapodrži onu bosansko-hercegovačku stranu koja se zalaže za praktičnu

32 Smail Čekić, Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991–1993, Ljiljan, Sarajevo,1994, str. 142-222.

473


realizaciju onog što je priznato. U svojoj krajnjoj konzekvenci ta se podrškaimala manifestirati kroz vojno opskrbljivanje Bošnjaka ili oružanointerveniranje na njihovoj strani dok god srpska, a vjerojatno i hrvatska strana,ne budu poražene. Pošto međunarodna zajednica nije namjeravala, dijelom izvlastitih razloga a dijelom stoga što bi takav poraz prouzrokovao masovnisrpski i hrvatski egzodus iz BiH, poduzeti niti jedan od naznačenih vidovadjelovanja33 – priznati je unitarnu BiH značilo i proizvesti dugotrajno ratnokrizno žarište u središtu Europe.

4. MEĐUNARODNA POTPORA KONCEPTU (KON)FEDERATIVNEBOSNE I HERCEGOVINE I ODUSTANAK OD NJE

VELJAČA – OŽUJAK 1992.

Početkom veljače, zahvaljujući korjenitoj promjeni međunarodne politike,izazvanoj dodatnim zaoštravanjem međunacionalnih odnosa unutar BiH (09.01. 1992. Skupština srpskog naroda u BiH usvojila je deklaraciju o proglašenjuSrpske Republike BiH, 14. 01. 1992. Skupština BiH, preciznije hrvatsko-bošnjačka koalicija donosi Rezoluciju o suverenosti BiH a 25. 01. 1992.Odluku o referendumu o neovisnosti) – nastaju okolnosti koje su moglespriječiti gore prikazani razvoj događaja. Naime, međunarodna zajednica upotpunosti odbacuje potporu procesu pretvorbe BiH u, zapravo, bošnjačkunacionalnu državu te sa svrhom iznalaska rješenja na principu tronarodnesuverenosti i jednakopravnosti pokreće pregovore sa predstavnicima bosansko-hercegovačkih naroda. Kako su pak njenim prethodnim djelovanjem potaknutinezaustavljivi procesi usmjereni ka međunarodnom priznanju državneneovisnosti BiH, uvažavanje se spomenutog principa imalo odnositi naproblematiku unutarnjeg uređenja zemlje ali ne i na pitanje njenog opstanka ilimeđunarodnog statusa. U interesu očuvanja svog kredibiliteta međunarodnazajednica nije mogla, barem do daljnjeg, dozvoliti da se država koju se uputiloka neovisnosti eventualno raspadne nakon priznanja. A do toga bi vjerojatnodovela ona rješenja koja bi se bazirala na potpunom uvažavanju suverenihstatusa njenih naroda, odnosno „njihovih’’ teritorijalnih jedinica. Dakle, iz prveje faze međunarodne „bosansko-hercegovačke’’ politike proistekao imperativda svaki od naroda, realno Srbi i Hrvati, rješenje svog statusa mogu reguliratiisključivo unutar okvira cjelovite i neovisne države BiH. Za njenu se pak

33 Lidija Čehulić, Cintonova vanjskopolitička strategija i novi svjetski poredak, Političkakultura, Zagreb, 2001, str. 111; Brendan Simms, Unfinest Hour, Penguin Books Ltd.,London 2001, p. 11.

474


neovisnost, na referendumu održanom 29. 02–01. 03. 1991. izjasnilo se 64%građana, uglavnom hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti.

Vrlo brzo po otpočinjanju svog „terenskog’’ angažmana međunarodnazajednica postiže značajan uspjeh. Već 18. ožujka 1991. predstavnici sva trinaroda, potpisujući „Izjavu o principima za novo ustavno uređenje BiH’’(Cutileirov plan),34 neformalno prihvaćaju da buduća, neovisna BiH bude(kon)federacijom triju konstitutivnih teritorijalnih jedinica koje bikonsenzusualno odlučivale o pitanjima zajedničkog bosansko-hercegovačkoginteresa. Pošto bi u svakoj od jedinica, koje bi realno bile izvorištem državnostiBiH, pojedini narod bio etničkom većinom one bi bile nacionalnim cjelinamanjihovih najbrojnijih zajednica. Unatoč tome riječ bi bila o multietničkim, nasuverenosti njihovih građana zasnovanim tvorevinama sa snažnimmehanizmima zaštite manjinskih grupacija. Njihovi prostorni okviri primarnosu trebali biti određeni veličinom i rasporedom etničkih prostora svake od trijuetničkih zajednica unutar BiH.

Postignuti je predratni dogovor izuzetno upečatljivo govorio o„apsolvirajućem potencijalu’’ međunarodne zajednice, o značaju ustavnogprincipa tronarodne suverenosti i jednakopravnosti za njeno konstruktivnorazrješenje te o bitnosti „ispreplitanja’’ tih dvaju faktora pri regulacijimeđunacionalnih relacija u BiH. Jer u „trenutku’’ svog oslonca na navedeniprincip međunarodnoj je zajednici vrlo brzo uspjelo uvjeriti Srbe naegzistenciju u neovisnoj BiH te, zajedno sa Hrvatima na skromnije teritorijalnezahtjeve, a Bošnjake na činjenicu da će tek na dijelu BiH moći uspostavitisvoju, u osnovi apsolutnu vlast. No, predstojalo je daljnje preciziranjepostignutih ustavnih rješenja te razrješavanje pitanja o tome koje bi točnoprostore BiH obuhvatila svaka od predviđenih jedinica. Okončanjem togprocesa te formalnim prihvaćanjem plana uvelike bi se stabilizirale političkeprilike unutar BiH te stvorili odgovarajući uvjeti za međunarodno priznanjenjene neovisnosti.

Međutim, uskoro po ostvarenju rečenog uspjeha dolazi do novogradikalnog preokreta u politici međunarodne zajednice naspram BiH.Konkretno, nakon što je hrvatsko-bošnjačka koalicija, rukovodeći seafirmativnim rezultatima referenduma proglasila 03. 03. 1992. neovisnost BiH,u njoj izbija niz lokalnih oružanih sukoba. Oni se odvijaju paralelno sapregovorima a nastavljaju se i nakon postignutog dogovora. Ti su sukobiposlužili kritičarima tadašnjeg međunarodno pristupa da za njihovo izbijanje i

34 Uvid u plan posredstvom: dnevni list Slobodna Dalmacija, Split, 20. 03. 1992, str. 8.

475


trajanje odgovornim proglase postignuti plan. Navodno, oružane bikonfrontacije prestale ukoliko bi ga se odbacilo te priznalo BiH kao unitarnudržavu. Držalo se da bi pred mehanizmima pritiska koji bi međunarodnojzajednici bili na raspolaganju nakon priznanja BiH – Srbi, a dugoročno i Hrvatimorali pokleknuti i mirno prihvatiti svoj, zapravo manjinski status. Kako bi pakbila što sigurnija u srpsko prihvaćanje takvog statusa međunarodna je zajednicabila spremna prihvatiti da Srbija i, tada pretežno prosrpski raspoložena CrnaGora budu legitimne nasljednice SFRJ.35

Do kraja ožujka prikazana su shvaćanja stekla dominantne pozicije uslužbenoj međunarodnoj politici prema BiH. Uvelike stoga što su njihovimistaknutim promotorom bile same Sjedinjene Države. Iako su službenopodržavale međunarodne napore za dogovornim razrješenjem međunacionalnihpolitičko-koncepcijskih suprotnosti unutar BiH u praksi su usmjeravale tijekzbivanja u posve suprotnom pravcu, ka njenom priznanju kao unitarne države.Po službenom objašnjenju taj je odnos proizlazio iz etičkih razloga, iz uvjerenjada će na taj način biti očuvan mir. Ipak, nisu bez osnove mišljenja da je onprimarno bio determiniran američkim nacionalnim interesima. Primjerice, kakonavodi Susan Woodward, željom za povratkom prestiža izgubljenog odlukomEZ-a da prizna Hrvatsku i Sloveniju usprkos izrazitom američkomprotivljenju.36 Po Jamesu Bissettu, kanadskom ambasadoru u Jugoslaviji 1990-92, podržavajući priznanje unitarne BiH odnosno bošnjačku koncepciju njenoguređenja, Sjedinjene su Države htjele ojačati svoje, Zaljevskim ratom uzdrmanepozicije u islamskom svijetu.37 Ujedno, činjenica je da bi se u unitarnoj BiH, kadbi kojim slučajem Hrvati i Srbi htjeli živjeti u njoj, najsnažnije kulturološkislabila islamska BiH komponenta te mogućnost njenog političkog artikuliranjau nezapadnom i antizapadnom pravcu.

U svakom slučaju, mada međunarodna zajednica krajem ožujka ipočetkom travnja 1992. formalno još uvijek ne odustaje od postignutogrješenja, nezainteresiranost kojom prilazi njegovom daljnjem preciziranju kaoi očitovana namjera o priznanju, de facto unitarne BiH već 06. 04. 1992.postaju snažnim pokazateljem njegova političkog minoriziranja. S drugestrane, ispravno uočavajući preokret u međunarodnoj politici te računajući naskoro, službenim prihvaćanjem Cutileirovog plana neuvjetovano priznanje

35 Warren Zimmermann, Izvori jedne katastrofe, op. cit., str. 224, 230.

36 Suzan Vudvord, Balkanska tragedija, op. cit., str. 275-277.

37 James Bissett, “History of Western Interference’’, Internet: http://www.deltax.net/bissett/western/bosnia.htm 31/10/2008.

476


BiH Bošnjaci ga već tjedan dana nakon neformalnog prihvaćanja faktički

odbijaju. Ujedno, jasno manifestiraju kako se zalažu za unitarnu platformu te

da u međunarodno priznatoj BiH, koristeći se stečenim prednostima

namjeravaju djelovati na njenoj praktičnoj primjeni.38 Pored toga na

bošnjačkoj strani postojalo je uvjerenje, slično kao i u značajnom dijelu

međunarodne zajednice da zapravo neće niti doći do rata. Tako je Alija

Izetbegović, predsjednik SDA i predsjednik predsjedništva BiH naknadno

ustvrdio: „Nisam vjerovao da će doći do genocidnog rata. Smatrao sam da

postoje dvije mogućnosti: da Srbi prihvate nezavisnost Bosne kao svršen čin

ili da se odluče na državni udar u Bosni – da uhapse mene i rukovodstvo

SDA.’’39 U slučaju druge mogućnosti Izetbegović je držao da će

međunarodna zajednica “nakon referenduma priznati nezavisnost Bosne i da

će stati u obranu države koju je priznala’’, te da će „Zapad politički i vojno

braniti Bosnu kada prizna njenu nezavisnost.’’40

Novi preokret u međunarodnoj politici i bošnjačko protusporazumno

izjašnjavanje, Srbi su, rukovođeni uvjerenjem da od konačnog preciziranja i

trostranog, formalno potvrđenog prihvaćanja plana prije priznanja neovisnosti

BiH neće biti ništa, iskoristili kao povod za otpočinjanje otvorenog vojnog

utvrđivanja vlastitih pozicija te za opsežnu agresiju na hrvatske i bošnjačke

etničke prostore koji su „stajali’’ na putu formiranja kompaktne srpske cjeline

na dvije trećine bosansko-hercegovačkog teritorija. Rečeno djelovanje,

usmjereno na oružanu realizaciju jednostrano koncipiranih srpskih ciljeva

dovela je do prerastanja dotadašnjih, lokalnih konfrontacija u otvoreni, razorni

i dugotrajni ratni sukob. U svakom slučaju, to da će Srbi u fizičkom smislu

otpočeti rat ukoliko dođe do priznanja unitarne BiH, bila je lako ustanovljiva

činjenica sa kojom se moralo računati u kreaciji međunarodne politike. No, za

samo otpočinjanje rata srpska strana nije imala nikakvo odgovarajuće

opravdanje. Jer bez obzira na međunarodno priznanje BiH kao unitarne države

još uvijek nisu bila iscrpljena sva politička sredstva posredstvom kojih se na

miran način moglo doći do uređenja BiH kao složene države tj. do uređenjakoje bi uvažavalo ustavni status te političke pozicije i interese srpskog ihrvatskog naroda u toj zemlji.

38 Vidjeti: dnevni list Oslobođenje, Sarajevo, 26. 03. 1992, str. 5; dnevni list SlobodnaDalmacija, Split, 26. 03. 1992, str. 4.

39 Alija Izetbegović, Sjećanja, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2001, str. 99.

40 Ibid., str. 98-99.

477


5. ZAKLJUČAK

Osim potvrde predvidljivih pretpostavki o karakteru bosansko-hercegovačke političko-vojne zbilje i o pozicijama na kojima će se naćimeđunarodna zajednica u slučaju priznanja unitarne BiH, rat je u toj državidoveo do pojave takvih realiteta o čijem se nastanku i dimenzijama uprethodnom periodu jedino moglo spekulirati, a koji su dodatno usložilimogućnost iznalazaka adekvatnog rješenja i povratak mira. Među njima su triimala poseban značaj.

Zahvaljujući svojoj oružanoj nadmoćnosti Srbi su na vojnom polju postigliupečatljive uspjehe i vrlo brzo pod svoju kontrolu stavili gotovo dvije trećineBiH. Iz rečenog je proizišao visok stupanj srpske samouvjerenosti koja je, bezobzira na sankcije i izolaciju postala preprekom njihovoj kooperativnosti. Čaki u kontekstu onih rješenja koja su uvažavala srpske pozicije i interese u BiH alisu od njih tražila povlačenje sa dijela teritorija koje su posjedovali.

Pored toga, tijekom oružane realizacije vlastitih ciljeva dio političkih i vojnihstruktura među bosansko-hercegovačkim Srbima dopustio je masovne zločinenad pripadnicima druga dva naroda. Uz ostalo, rezultat je takvog djelovanja biou tome da su viđenja koja su uređenje BiH na principu tronarodne suverenosti ijednakopravnosti doživljavala i prezentirala kao poticaj ratu i zločinima postalanaširoko prihvaćena. Unatoč činjenici što se za srpsku političko-ratnu platformuteritorijalizacije suverenosti (2/3 BiH za srpsku jedinicu) i masovne zločinepočinjene „u njeno ime’’, jednako kao i za zločine koje su u istom razdobljupočinili pojedini pripadnici hrvatskog i bošnjačkog naroda, nije mogao pronaćiapsolutno nikakav poticaj niti u navedenom principu niti u rješenjimadogovorenim 18. ožujka.41 Time i pokušaji koji su išli za sporazumnim,kompromisnim razrješenjem bosansko-hercegovačkih međunacionalnihpolitičko- koncepcijskih suprotnosti postaju izrazito nepopularni, što u konačnicivodi dodatnom sužavanju manevarskog prostora međunarodne zajednice unjenim nastojanjima za povratkom mira u BiH.

Nadalje, činjenica da su spomenuti zločini u najvećoj mjeri počinjeni nadbošnjačkim življem utjecala je na pojavu planetarno proširenih simpatija zaBošnjake a time i za koncepciju unitarne BiH. U tim okolnostima i

41 Naknadno, krajem 1992. i tijekom 1993. pobornici će se unitarne BiH, sa svrhom stigma-tizacije svakog vida uređenja BiH kao (kon)federativne tvorevine i s ciljem njene transfor-macije u de facto bošnjačku nacionalnu državu, uspješno propagandno koristiti i kriminal-nim elementima unutar projekta teritorijalizacije hrvatske suverenosti (naj-upečatljivijeočitovanog u kontekstu Hrvatske zajednice/Republike Herceg-Bosne). Posebice zločinimakoje su, najčešće nad bošnjačkim življem pojedini Hrvati počinili „u njegovo ime.’’

478


bošnjačka kooperativnost na iznalasku svestrano prihvatljivog rješenjapostaje radikalno umanjena.

Sve u svemu, tek je nakon priznanja i otpočinjanja rata u njoj BiH steklasve atribute, kako je slikovito govorio američki državni tajnik WarenCristopher, „problema iz pakla.’’42 U predratnom periodu međunacionalnepolitičko-koncepcijske suprotnosti unutar BiH mogle su se uz podjednakouvažavanje / zakidanje ciljeva sva tri naroda razriješiti bez većih napora.Štoviše, gledano kroz sporazum od 18. ožujka u tome je međunarodnazajednica gotovo uspjela. To ne znači da eventualni protivnici finalnih, naročitokartografskih rješenja, u namjeri da utječu na njihovu izmjenu ne bi potakliratne sukobe. No, kao što je rečeno, u uvjetima postojanja pravno i etičkivalidnog plana, uz čiju implementaciju stoje svi zainteresirani, relevantniinozemni faktori a samim tim i međunarodna zajednica u cjelini, te bi se sukoberelativno uspješno dalo kontrolirati i okončati.

Bitno je naglasiti da je međunarodna zajednica imala izrazito snažnoizraženu, istinsku namjeru da stabilizira međunacionalne odnose i sačuva mir uBiH. O tome najbolje svjedoče njeni mirotvorni napori te insistiranje narješenjima koja štite ljudska i (etno)manjinska prava te otvaraju prostormeđunacionalnim dijalozima i suradnji. Primarni razlozi njenog neuspjeha urealizaciji željenog proizišli su, gledano slijedom njihove pojave, iz želje zaizbjegavanjem ikakvog usložnjavanja vlastitog djelovanja, usredotočenosti naveć postojeća krizna žarišta, iz uopćenog odnosa prema državama (jugo)istočneEurope, neprepoznavanja karaktera BiH, međunacionalnih relacija i odnosasnaga u njoj te iz ideologizacije pristupa bosansko-hercegovačkoj zbilji.

LITERATURA

1. Amandmani LIX – LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercego-vine, Novinsko-izdavačka organizacija Službeni list SR BiH, Sarajevo, 1990.

2. Andrić Ivo, Na Drini ćuprija, Beogradski izdavačko-grafički zavod,Beograd, 1986, str. 201.

3. Begić Kasim I., Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskogsporazuma 1991–1996, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997, str. 72.

4. Bilt Karl, Zadatak mir, Radio B92, Beograd, 1999, str. 552.

5. Bissett James, “History of Western Interference’’, Internet: http://www.deltax.net/bissett/western/bosnia.htm 31/10/2008.

42 Richard Holbrooke, Završiti rat, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 1998, str. 55.

479


6. Boras Franjo, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna iHercegovina, Nakladnik Slobodan Praljak, Mostar, 2002, str. 19.

7. Čehulić Lidija, Cintonova vanjskopolitička strategija i novi svjetskiporedak, Politička kultura, Zagreb, 2001, str. 111.

8. Čekić Smail, Agresija na Bosnu i genocid nad Bošnjacima 1991–1993,Ljiljan, Sarajevo, 1994, str. 142–222.

9. Degan Vladimir-Đuro, Hrvatska država u međunarodnoj zajednici, Globus,

Zagreb, 2002, str. 220, 319–329, 336–338, 340–342.

10. Dnevni list Oslobođenje, Sarajevo, 26. 03. 1992, str. 5

11. Dnevni list Slobodna Dalmacija, Split, 20. 03. 1992, str. 8.

12. Dnevni list Slobodna Dalmacija, Split, 26. 03. 1992, str. 4.

13. Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod, Zagreb, 1956, tom 2,

str. 61.

14. Filipović Muhamed, Bio sam Alijin diplomata, Delta, Bihać 2000, knjiga 1,

str. 130–132.

15. Gelo Jakov, Grizelj Marinko, Akrap Anđelko (urs), Stanovništvo Bosne iHercegovine – narodnosni sastav po naseljima, Republika Hrvatska –

Državni zavod za statistiku, Zagreb, 1995, str. 9.

16. Holbrooke Richard, Završiti rat, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 1998, str. 55.

17. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka, Preporod, Sarajevo, 1998, str. 569.

18. Ivanović Vesna, Raspad Jugoslavije i stvaranje BiH 1990–1995. (doktorska

disertacija), Fakultet političkih znanosti, Zagreb, 2000, str. 72, 408.

19. Izetbegović Alija, Sjećanja, TDK Šahinpašić, Sarajevo, 2001, str. 98–99.

20. Jovanović Slobodan, Država, Beogradski izdavačko-grafički zavod,

Beograd 1990, knjiga 1, str. 135.

21. Kasapović Mirjana, Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilnadržava, Politička kultura, Zagreb, 2005.

22. Magaš Branka i Žanić Ivo (ur.), Rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini1991–1995, Jasenski i Turk / Dani, Zagreb / Sarajevo 1999, str. 379, 382.

23. Malcolm Noel, Povijest Bosne, Erasmus Gilda / Novi Liber / Dani, Zagreb

/ Sarajevo, 1995, str. 147–160.

24. Perić Berislav, Država i pravni sustav, Narodne novine, Zagreb, 1992,

str. 123.

480


25. Pokos Nenad i Živić Dražen, “Demografski gubitci tijekom domovinskograta kao odrednica depopulacije Hrvatske (1991–2001)’’, Društvenaistraživanja, godina 13, br. 4–5, 2004, str. 737, 739, 742.

26. Rotim Karlo, Obrana Herceg-Bosne, Grafotisak, Široki Brijeg, 1997,knjiga 1, str. 144.

27. Simms Brendan, Unfinest Hour, Penguin Books Ltd., London 2001, p. 11.

28. Ustav Federacije Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1994, Internet:http://www.fbihvlada.gov.ba/hrvatski/federacija/ustav_hr_stari.htm31/10/2008.

29. Ustavi i ustavni zakoni, Informator , Zagreb, 1974, str. 62, 70, 103.

30 Vudvord Suzan, Balkanska tragedija, Filip Višnjić, Beograd 1997, str. 177-179. 210, 275-277.

31. Zimmermann Warren, Izvori jedne katastrofe, Globus / Znanje, Zagreb,1997, str. 207-221, 224, 230.

32. Živić Dražen, “Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske(1990–1998) uzrokovani velikosrpskom agresijom i neke njihoveposljedice’’, Društvena istraživanja, godina 10, br. 3, 2001, str. 452.

Dr. Saša MRDULJAŠ

POSSIBILITIES FOR A PEACEFUL SETTLEMENT OF DISPUTES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA (September 1991 – April 1992)

ABSTRACT

It had undoubtedly been the inadequate political and legal structure of the ethnicstatus and relations in the Socialist Republic of Bosnia and Herzegovina as well theunwillingness of the political elites to make a compromise that created a ratherfavourable potential for destructive shaping of the Bosnian-Herzegovinian socialconditions. Immediately before the outbreak of war in BH (1992–1995) thepreconditions had been created for a comparatively peaceful settlement of theunresolved political issues within the republic. Taking into consideration that theinternational community had assumed to act as a mediator its role could have beenvery important. However, with its “pre-war” position to BH it did not take advantageof the opportunities that were offered to settle or simplify the internal Bosnian andHerzegovinian political disputes, but, on the contrary, it contributed to the outbreak ofwar, its destructiveness and long duration, getting itself into a rather awkward position.

Key words: Bosnia and Herzegovina, Croats, Serbs, Muslims/Bosniaks,international community, war

Documents

MOGUĆNOST MIRNOG RAZRJEŠENJA MEĐUNACIONALNIH ODNOSA U ... · PDF filetog katoličko/hrvatskog-pravoslavno/srpskog-muslimansko/ bošnjačkog ... ustanovljavanje Savjeta za pitanje