Embed Size (px)
DESCRIPTION
opis studija
Citation preview
1
UVOD U MUZEOLOGIJU DEFINICIJE MUZEOLOGIJE – Peter van Mensch Historiografija muzeologije: Opća muzeologija: bavi se zaštitom, istraživanjem i komuniciranjem baštine i čovjekove okoline i institucionalnim okvirom takve djelatnosti, te istražuje društvene preduvjete tog posla i njihov utjecaj na te zadatke. Povijesna muzeologija: daje opći povijesni vidik i ukotvljuje muzeologiju uz dostignuća prošlosti, pokriva povijesnu razinu muzeologije (ono što je Armsky nazvao povijesnom razinom muzeologije), iako se aspektom historiografije muzeologije približava teoretskoj muzeologiji Teoretska muzeologija: postavlja filozofski temelj i povezuje muzeologiju sa epistemološkim pogledima, ona je znanstveno-teorijska baza muzeologije (kod nas povezana s informacijskim znanostima). Blisko je vezana i čini sastavni dio opće muzeologije, povezana je i s primijenjenom muzeologijom posebno metodologijom muzeologije, a s povijesnom muzeologijom historiografijom muzeologije Metodologija muzeologije: Specijalna muzeologija: povezuje opću muzeologiju s pojedinim temeljnim znanstvenim disciplinama, koje istražuju materijalnu baštinu čovječanstva i njegovu okolinu (povijest umjetnosti, antropologija...). Ima zadaću uspostaviti razumljive i tolerantne veze s drugim temeljnim znanstvenim disciplinama Primijenjena muzeologija: bavi se praktičnom primjenom muzeoloških principa uz pomoć velikog broja pomoćnih disciplina. Dijeli se na 3 primarne muzeološke funkcije:
1. Zaštita → akvizacija, registriranje, dokumentacija, konzerviranje 2. Istraživanje 3. Komunikacija → prezentiranje, odgoj
koje podržavaju upravljanje i administracija. Kod nas se ova muzeologija zove muzeografijom i glavna je spona između teorije i njene praktične primjene. Odgovara praktičnoj razini muzeologije prema dr. Stranskom Metodologija muzeologije je spona između teoretske i primijenjene muzeologije, pomaže praksi teoretskim istraživanjima i dostignućima, temelji se na 4 parametra:
a) muzejski predmet (baština) b) zaštita i uporaba baštine c) institucije muzeja d) društveni odnos prema baštini
Moguća združena metodologija muzeologije rezultata je dvaju metodoloških usmjerenja, prema istraživanjima i dostignućima i prema predmetu, a ima 4 polazne točke:
a) djelovanje temeljeno na kulturnoj, a ne gospodarskoj vrijednosti predmeta, b) muzej je materijalizacija muzeološkog konteksta u institucionalnom obliku, c) obrazac rada – zaštita, istraživanje, komunikacija d) predmet rada – baština i predmet kao jedinica baštine
2
Povijesni slijed muzeologije bavi se izučavanjem nastanka muzeologije (Ahemenidska), zakonitosti i uvjeta njenog razvitka, te faktora koji su utjecali na njeno usmjerenje i rast. POVIJEST MUZEJA 1176 BC Suza → prvi pisani podaci o umjetničkoj zbirci; Elamiti opljačkali Babilon 9. st. BC Asur → u zapadnoj kuli grada zbirka umjetnina – rezultata uspješnih ratnih pohoda 6. st. BC Babilon → zbirka čudesa čovječanstva Nabukodonozora II, kipovi i reljefi stariji od 1500 godina 5. st. BC Perzepolis → ahemenidske palače i zgrade kraljevske riznice s grčkim kipovima 5. st. BC Atenska akropola → uz Propileje je Pinakoteka sa slikama na drvu i kipovima, ispod Partenona je Chalkoteka s kipovima, ispod Akropole je Stoa poikile, trijem sa slikama Polignota (motivi bitke kod Maratona), a sve to su javni prostori namijenjeni građenima → riznice u svetištima uz hramove u Ateni, Korintu, Olimpiji, Delfima i na Delosu sa zavjetnim darovima → hieropoei (čuvari i svećenici) razvrstavaju, rade popise i vode posjetitelje → popisi sadržavaju opise predmeta, materijal, težinu, ime i naciju donatora, datum i ime boga kojem je namijenjen → radila se i selekcija: vrijedni su čuvani, manje vrijedni zakopavani kao žrtveni darovi, oni od plemenitog materijala topljeni i spremani kao imovina hrama → Alkibijad ima privatnu zbirku u Ateni → privatizacija umjetničkih djela nepoželjna 290. g. BC Aleksandrija → Ptolomej i Soter, osniva se museion, centar znanosti, kulture i umjetnosti, sadržavao biblioteku, laboratorije, učionice, predavaone, sabire knjige, minerale, prirodne rijetkosti, zoo i botanički vrt, izučava književnost, povijest, astronomiju, posvećen je Muzama Homerion → hram posvećen Homeru (Ptolomej IV) → Homer je okružen personifikacijama gradova koji tvrde da su mjesto njegova rođenja, tu se nalaze slike i reljefi Ilijade i Odiseje, održavaju se pjesnička natjecanja Gozbeni šator Ptolemeja II → raskošno opremljen slikama, tapiserijama, zlatnim posuđem, stotinom mramornih kipova → zbirka je pristupačna javnosti 2/2 pol. 2.st. BC Pergamon → velika biblioteka sa kipovima pjesnika, filozofa, povjesničara, s umanjenom kopijom Fidijine Atene (simbol povezanosti s Atenom) → Eumenes II potiče zbirku evolucije grčke umjetnosti, izrađivanje kopija i to je prva perspektivna zbirka u povijesti → izgubljeno je djelo Kanona iz Pergamona s kronologijom grčkih umjetnika i cijenama → prvi katalog zbirke 2. st. BC Rim → museum je mjesto pod zaštitom Muza gdje se sastaju pjesnici (nije povezan s materijalnim) → Rim je pun grčkih umjetnina koje se izlažu na javnim mjestima → vile Lukula i Karasa su riznice → Ciceron navodi da je Metel sagradio trijem za zbirke, proširen pod Oktavijanom (javna zbirka) Hadrijanova vila u Tivoliju je muzej na otvorenome → u umanjenom mjerilu su izložene najznačajnije građevine antičkog doba: Aristotelov licej, Platonova akademija, hram iz Aleksandrije i replike najpoznatijih skulptura Rim → skulpture u termama, bibliotekama, trijemovima, zbirke u palačama, vilama i hramovima → aeditus, čuvar hrama, kontrolira razgledavanje → hram Concordia Augusta sadrži zbirku dar carice Livije → Neron u i oko Domus aurea ima Laokontovu grupu i 500 kipova iz Grčke → kod gradnje pinakoteka i biblioteka pazi se na položaj zgrada i otvora, izloženost suncu i vjetru → Vitruvije daje upute o gradnji kako bi se izbjegla oštećenja slika, koje su bile zaštićene i drvenim kapcima → Bazin: "Rim nije ima muzeja, ali je bio muzej." (August prikuplja djela grčke umjetnosti → Svetonije zbirka kostiju i oružja → Pompej je prisvojio Nitridatovu kolekciju → Cezar gradi hram Venere Genetrix)
3
SREDNJI VIJEK Muzej nije institucija, nego mjesto za učenje u samostanima (javljaju se od početka 7.st.) Moći svetaca u relikvijarima, crkvena oprema, posuđe, rukopisi i tapiserije u riznicama crkava – sakralna je vrijednost veća od vrijednosti oblika i materijala. Od 7.st. samostani su jedine institucije koje pružaju sigurnost umjetninama, u njima se pišu, prepisuju i iluminiraju rukopisi i čuvaju u bibliotekama, koje su uz riznice glavni nositelji materijaliteta u kojem je sačuvan duh vremena. 8.-10. st. Karlo Veliki → u Italiji prikuplja starine iz ranog kršćanstva. prije smrti dijeli svoju riznicu: jednu trećinu zadržava, a ostalo dijeli na 21 grad svoje države. 1095.-1213. Križarski ratovi → pljačka Carigrada, veze s Bliskim i Dalekim istokom, te razvoj trgovine, dovode do punjenja riznica → većinu vrijednosti crkve Sv. marka u Veneciji donose križari, a Saint-Chapelle u Parizu tako i nastaje. 1162. Edikt o zaštiti Trajanovog stupa Vojvoda od Berrya u Burgundiji sakuplja zbirku relikvija, slika, tapiserija, minijatura, medalja, keramike sa Cipra, engleske čipke, muzičkih instrumenata, namještaja, prirodnih rijetkosti i menažeriju u vrtovima. Bazin ga smatra prvim mecenom, a njegova zbirka čini prijelaz iz srednjovjekovne riznice u renesansi kabinet. RENESANSA 15.st. je doba interesa za prošlost, vrijeme istraživanja i sakupljanja predmeta iz arheoloških iskopavanja. U renesansi dolazi do sekularizacije u strukturama zbirki, koje dobivaju enciklopedijski karakter, izučavaju se antička, arapska i orijentalna kultura. Postaje značajno autorstvo u umjetnosti, dok je prije bio važan samo njen sadržaj. Raste vrijednost likovnoj umjetnosti, velika je važnost portreta (medalje, palače, vrtovi). Djela se skupljaju i izlažu u galerijama – hodnicima. Vladar je umjetnički arbitar. Stvara se tržište umjetnina, vodiči po zbirkama Europe, raste uloga javnog mišljenja, raspisuju se natječaji, javlja se stručna kritika. Kolekcija je po prvi put nazvana muzejom. Italija 14. st. Oliver Forza, Treviso → zbirka rukopisa antičkih pisaca, medaljona, kipova i dr. 1375. Giovanni Dondi, Padova → sakuplja antičke spomenike iz Rima 1456. i 1463. nastaju inventari palače Cosima Medici u Via Larga, s popisima stotina dragocjenosti: srebrne i zlatne medalje, kamenje, tapiserije, kameje, glazbeni instrumenti → oprema palaču kipovima i reljefima koje je restaurirao Donatello 15. st. Lorenzo Veličanstveni, Firenza → "Muzej kodeksa i umjetničkih gema." 1471. Papa Siksto IV → utemeljuje Museo Capitolino, prvi muzej antikviteta u Rimu 1483. Lorenzo Veličanstveni kupuje zbirku kardinala Gonzage i nabavlja remek-djela antičke umjetnosti, konzultira se s Michelangelom, a kustos mu je Bertoldo 1494. pobuna u Firenzi, sve uništeno 1506. Papa Julije II → u vrtu palače Belvedere osniva zbirku antičkih kipova; uz Laokonta izlaže Apolona Belvederskog i Veneru, te izdaje edikt o zabrani izvoza umjetnina 1515. Papa Leon X → organizira zaštitu spomenika, te imenuje Rafaela nadzornikom starina i iskopavanja, kao i zbirki u Vatikanskom muzeju 1520. Paolo Giovi, Como → sakupio zbirku portreta, nastalu prema freskama, medaljama i minijaturama – povijesni muzej nazvan "Presvetom hramu besmrtne kreposti posvećeno sjedište" → to je slikarska ikonografija slavnih ličnosti, podijeljen u 4 kategorije: mrtvi pjesnici i učenjaci, živi pjesnici i učenjaci, umjetnici i političari, s legendama na latinskom o svakoj portretiranoj osobi → ovi potpisi preuzimaju muzeološku i muzeografsku ulogu 1527. Sacco di Roma
4
1527. i 1537. Cosimo I. Medici, Firenza → pokušava obnoviti zbirke → usmjeren je prema Etrušćanima, daje kopirati 280 portreta iz Museuma Jovianuma u Comu 1564. Museo Medicaeo, Firenza → ogroman hodnik između Palazzo Pitti i Uffizi za Cosima gradi Vasari → nasljednici pregrupiraju zbirke u Palazzo Uffizi, gdje su ravnopravno raspoređeni predmeti umjetnosti, prirodne znanosti i povijesti, tvoreći "totalni teatar." Alberti, Mantegna, Donatello, Bruneleschi istražuju i sakupljaju arheološko blago Toskane i Lacija, a Ghiberti je posjedovao zbirku antičkih mramora i bronci. Pojavljuje se mecenatstvo, umjetnici izbijaju u prvi plan, cijeni se autorstvo. Moćne obitelji Firenze, Milana, Ferrare, Mantove, Siene i Padove brinu za umjetnike i naručuju njihova djela kojima ukrašavaju palače, javne prostore, crkve i samostane. Značajno je što se sakupljaju djela suvremenih umjetnika. Zbirke su zatvorene za javnost, privilegij → picolomini, zabranjuje uporabu antičkog kamena Švicarska 1550. Conrad Gesner (Zürich) → zbirka prirodnih rijetkosti, zvali su ga ocem zoologije MANIRIZAM Druga polovica 16. st. i početak 17. st. manirizam je umjetnički pravac i svjetonazor. Značajke:
1. univerzalizam 2. ravnopravnost materijala 3. širina provenijencije 4. estetski pluralizam 5. različite estetske razine 6. različite umjetničke i znanstvene discipline 7. razdoblje kaosa u zbirkama 8. kriteriji sakupljanja nisu čitljivi 9. kabineti rijetkost
Dolazi do integracije mašte sa svijetom simbolike, stvarnost se prikazuje kroz primjerke materijalnog svijeta, što omogućuje dodir materijalnog i nematerijalnog u cjelovitom teatru života. Bazin: "To je vrijeme u kojem je muzej razvio svoj ekstenzivni oblik, koji neće prestati rasti." Francuska Kralj Francois I. → otac rijetkosti u Francuskoj → kupuje talijanske umjetnine i stvara zbirku u dvorcu Fontainebleau → slike, kipove, tapiserije, predmete iz plemenitog metala, koja je temelj zbirke u Louvreu. Vasari ga zove Rimom sjevera. Austrija 16. st. Rudolf II, Prag → na Hradčanima osniva zbirku najpoznatijih slikara onog dob, riznicu s djelima njemačkog zlatarstva i zbirku čudesa sa magijskim oruđima, deformiranim fetusima, bizarnim životinjama, monstrumima, alkemijskim labosom. Ferdinad II, u dvorcu Ambras kraj Insbrucka organizira manirističku zbirku strukturiranu po sobama, s različito razvrstanima materijalom → u komori čudesa nalaze se portreti patuljaka i nakaza, deformirani fetusi, instrumenti, igre, kostimi, kineski crteži tušem i bronca iz Afrike → Bazin: "Svetište manirizma Europe."
5
Španjolska Filip II. → u manirističkom Escorialu (rezidencija, samostan, bolnica, sveučilište) stvara muzej kako bi kompletirao totalni teatar, gdje su uz umjetnine i kosturi mučenika → zbirka je preživjela kao jezgra muzeja Prado 17. i 18. st. BAROK I PROSVJETITELJSTVO Bazin: Zbirke i muzeji u 17.st. preuzimaju ulogu u kulturi i pedagogiji, a u 18.st. pretvorili su se u javne institucije. U 17.st. cijene se neobičnosti i rijetkosti iz novootkrivenih dijelova svijeta, raste interes za mjerne i astronomske instrumente 1635. John Tradescant → "Tradescantova arka", muzej prirodnih rijetkosti 1661. Najstariji sveučilišni muzej, u Baselu 1683. Oxford → prvi javni prirodoslovni muzej 1565. Tradescant mlađi izdaje katalog zbirke Museum Tradescantium: ptice, kukci, životinje, bilje, drveće, minerali, gemi, alati, kosci, novci, medalje → Elias Ashmole nakon Tradescentove smrti preuzima zbirku i zahtijeva od Sveučilišta u Oxfordu izgradnju posebne zgrade → muzej na 1. katu, škola prirodnih znanosti u prizemlju – novi naziv Ashmolean Museum 1694. Najstariji javni muzej Francuske, u Besanconu, otvoren srijedom i subotom 1712. Muzej na sveučilištu u Bologni 1714. Ashmolean Museum izdaje pravila na latinskom: pristup ima po jedna grupa posjetitelja pod vodstvom kustosa, a ulaznica se određuje prema trajanju posjeta 1727. Neickeliusova "Museograpfia" → muzej smatra cjelinom poznatom iz manirizma, koja se sastoji od curiosa naturalia i curiosa artificialia, numizmatike i portreta 1627. Charles I. Stuart kupuje zbirku kardinala Gonzage 1771. Katarina II kupuje zbirku Crozat u Parizu a 1779. kabinet Walpool u Londonu 1734. Museo Capitolino otvorio papa Klement XII 1743. Ludovica Medici poklanja narodu Toskane zbirku obitelji Medici 1749. Pinakoteka u Palazzo dei Conservatori otvara papa Benedikt XIV 1750. Louis XIV iz Louvrea izlaže javnosti 110 lika u palači Luxembourg 1750. Otvaraju se javnosti zbirke u Dusseldorfu, Munchenu, Kasselu i Dresdenu 1753. Otvaranje British Museuma otkupom zbirke Hansa Sloanea, s tri odjela - tiskane knjige, karte, globusi, crteži - rukopisi, medalje, novac - prirodoslovni predmeti i umjetnički proizvodi 1756. Lambert Krahe, galerija Duseldorf, tematski postav prema umjetnicima i školama 1771. Luigi Lanzi, Firenza, u galeriji Uffizi → "rešetka vremena", razvoj slikarstva 1776. - 1778. Belvedere → reinstalira se kolekcija Habsburgovaca, Christian von Mechel naglašava pedagoški, a ne zabavni karakter izložbe 1781. Pilatre de Rozier, muzej, Pariz, organiziraju se tečajevi matematike, anatomije, kemije, modernih jezika i umjetnosti 1785. Rittershausen piše kako je zadatak galerija razvijati ukus i pobuđivati najplemenitije pobude srca. zalaže se za estetske, a ne pedagoške, povijesno-umjetničke principe. Predlaže postavljanje zbirki po 4. grupe: po sadržaju, boji, kompoziciji i duhovnom sadržaju, a unutar svake grupe po temama 1807. British Museumu pridodan odjel starina → Elginovi mramori s Partenona U Beču i Dusseldorfu primjenjuje se kronološki pristup građi. Zbirke mijenjaju vlasnike, više nisu simbol statusa vlasnika, započinje trgovanje zbirkama, javljaju se trgovci umjetninama,
6
posrednici i savjetnici. Organiziraju se velike aukcije slika (Amsterdam) s katalozima i cijenama, pojavljuju se falsifikati Louvre nastaje od kraljevskih zbirki Fontainebleaua i palače Luxemborug, kardinalskih zbirki Richelieu i Mazarin, zbirke bankara Everharda, Jabacha, kupnjama, poklonima i ostavštinama iz Italije (slike kolekcije Isabelle d`Este) i njemačkih renesansnih majstora → građa je djelomično i u Versaillesu Filip IV. Španjolski → sakuplja radove Velasqueza, talijanska i flamanska djela Leopold Wilhelm, austrijski nadvojvoda → u dvorcu Coudenberg ima zbirku Flamanaca i Talijana, a čuvar zbirke je David Teniers mlađi August II, saksonski vladar → u Dresdenu sakuplja prvorazredna jela 1753. Heinecken, kustos te galerije, izdaje publikaciju na francuskom, s bilješkama koje prate svaki gravurom reproduciranu sliku Petar Veliki u Petrogradu, uz klasični riznični materijal sakuplja slike Nizozemaca, prirodoslovne i etnografske predmete, a posjeti su za odabrane koji se poslužuju hranom i votkom → kasnije se umjetnine prebacuju u Ermitage, kojeg će Katarina Velika proširiti i ispuniti djelima kupljenima diljem Europe Louis XIV. u Louvreu gradi Apolonovu galeriju, a u Versaillesu dvoranu ogledala Katarina Medici gradi veliku galeriju Louvrea Mazarin gradi galeriju u Hotelu Tubeuf u Parizu Umjetnine se čuvaju i izlažu u galerijama, dvokatnim zgradama s donjim katom za antikvitete, a gornjim za slike, namještaj i male predmete. U izlaganju vlada horror vacui. Zidovi su obojeni u crveno ili presvučeni tekstilnim tapetama Najstarija sačuvana galerija je u dvorcu Pommesfelden (Njemačka), 1711. Prve velike etnografske zbirke:
- vaneuropski narodi i kulture → muzej isusovca Athanasiusa Kirchnera - zbirke vlastitog naroda i kulture
Galerije i kabineti portreta čine posebnu vrstu zbirki. Nastali su na tradiciji Museuma Jovianuma i potiču razvitak povijesnih studija 17.st. Richelieu i Mazarin sakupljaju portrete slavnih ljudi, državnika i papa Roger de Gaigniers, učenjak, sakuplja tisuće portreta, slika, gravura i dokumenta Paul Ardier u dvorcu Beauregard postavlja galeriju od 363 portreta Nova koncepcija muzeja: postaje kulturnom i obrazovnom ustanovom, otvara se publici, od privatnih zbirki, sveučilišnih muzeja, do velikih kraljevskih zbirki. Postavljaju se temelji današnje muzeologije, javljaju se prve muzeološke rasprave i pisani vodiči po muzejima Europe. Klasifikacijske tablice su temeljna struktura znanja, razlike među stvarima se identificiraju na temelju mjerenja i reda. Predmeti više nisu smješteni prema jedinstvenim kategorijama, nego odvojeno. U izlaganju predmeta još nema znanstvenog reda, tu vlada princip nagomilavanja (British museum- stara svaštarnica), u galerijama su slike klasificirane prema formatu, tehnici i simetriji, a kipovi prema pozi ili odjeći. !8.st. stvara pretpostavke za znanstveni pristup muzejskim predmetima i sakupljanju. 19.st. FRANCUSKA REVOLLUCIJA Građansko društvo zamjenjuje apsolutizam, nova podjela svijeta, nove znanosti: etnologija, arheologija, povijest umjetnosti, te prosvjetiteljstvo i enciklopedizam – sve utječe na rad
7
muzeja. Usvaja s tematski i kronološki način izlaganja, građa se sistematizira i interpretira, zbirke moraju biti poučne, a ne za užitak. Dio umjetničkog ratnog plijena dislocira se u druge gradove Francuske, a stimulira se otvaranje javnih muzeja u osvojenim zemljama: Pinakoteka Brera u Milanu, Koninklijk Museum u Amsterdamu (temelj Rijksmuseuma), te Narodni muzej u Madridu. 1815. Bečki kongres: umjetnine vraćene u zemlje porijekla ne daju se bivšim vlasnicima, nego postaju nukleusima novih nacionalnih muzeja. Također i nakon sloma Austro-Ugarske, nastale nacije osnivaju svoje nacionalne muzeje, koji nisu specijalni nego skupljaju svu građe relevantnu za nacionalnu povijest Prirodoslovni i tehnički muzeji utemeljuju se zbog razvoja znanosti. Muzeji postaju državnim institucijama, a ne privatne kolekcije vladara, velikaša ili biskupa. Dolazi do podjela u 2 smjera: opći, edukativni smjer (koncept Aleksandrijskog muzeja) i specijalistički muzeji pojedinih znanstvenih disciplina. 1739. Galleria Uffizi, Firenza, prvi javni muzej 1792. Louvre postaje Muzej Republika, 1 1794. dolaze umjetnine iz cjele Europe 1803. Louvre postaje Napoleonov muzej 1815. Bečki kongres – prema mirovnom ugovoru, umjetnine treba vratiti 1808. institucionaliziran je nadzor kustosa nad muzejima MUZEJSKE ZGRADE U 19.st. više se ne zadovoljava adaptacijom postojećih baroknih kompleksa, ni pojedinim prostorima unutar palača, pa se grade prve velike muzejske zgrade u klasicističkom stilu i baroknih interijera. 1823.-1830. British Museum → klasicizam, R. Smirke 1830. Gliptoteka u Munchenu, klasicizam, Klenze Umjetnička galerija u Dresdenu, neorenesansa, Semper Bavarski nacionalni muzej u Munchenu, neoromanika i neogotika Rijksmuseum, Amsterdam, neogotika 1824.-1830. Muzejski otok u Berlinu – Altes M, Neue M, K. Friedrich M. 1963. Berlinska nacionalan galerija, prva suvremena arhitektura, van der Rohe UMJETNIČKI MUZEJI Louvre, Prado, Ermitaž 1824. National Gallery, London 1832. Yale, sveučilišni muzej 1842. Wadsworth Atheneum, Hatford USA 1870. Museum of Fine Arts, Boston 1876. Nacionalan galerija, Berlin 1891. Fogg Art Museum, Harvard 1897. Tate Gallery, London 1868. Strossmayerova galerija, osnivanje 1880. Strossmayerova zbirka iz Đakova u Zagreb 1884. Strossmayerova galerija otvorena
8
POVIJESNI MUZEJI 19. st. Paele Museum, Philadephija, portreti i fosili 1795. Muzej francuskih spomenika, fragmenti arhitekture i skulpture 1812. Frederiksborg, Kristijan IV, danski panteon povijesnih portreta 1830. Windsor, portreti sudionika Watrelooa 1837. Versailles, galerija bitaka s 33 slike 1844. Muzej Cluny, srednji vijek i renesansa 1848. Heremuseum, Beč, 556 kipova značajnih Austrijanca 1852. Muzej suverena, Pariz 1856. Njemački nacionalni muzej, Nurmberg, 6 osoba od seljaka do plemića 1859. Muzej suverena, danska 1860. Washingtonova kuća zaštićena, Mont Vernon 1871. Riznica Hofburga, Beč 1893. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Knin → inspiriran nalazom iz Muća, s natpisom kneza Branimira iz 9.st., povijesni po karakteru, arheološki po metodi srednjovjekovnom razdoblju koje istražuje TEHNIČKI MUZEJI 1794. Nacionalna zbirka strojeva, izuma i modela, Pariz 1881. Smithsonian Institution, Washington 1903. Deutsches Museum von Meisterwerker..., Munchen PRIRODOSLOVNI MUZEJI Nastaju na tradiciji curiosa naturalia, ali se u 19.st. stvaraju specijalizirane zbirke, koje se bave pojedinim dijelovima svijeta prirode. više ne skupljaju prirodne rijetkosti, nego predete koji znanstveno dokazuju prirodne procese. 1793. Narodni prirodoslovni muzej Pariz 1846. National Museum of National History (Smithsonian) 1869. American Museum of National History, New York 1881. Prirodoslovni muzej Beč 1893. Field Museum of Natural History, Chicago 1838. Prirodoslovna zbirka Narodnog muzeja, Zadar 1843. Narodni muzej, Zagreb, zbirka Mijata Sabljara 1867. Prirodoslovna zbirka Narodnog muzeja, Dubrovnik 1878. Narodni muzej, Zagreb: Mineraloško-petrografski, Geološko-paleontološki i zoološki odsjek MUZEJI ZA UMJETNSOT I OBRT Javljaju se u drugoj polovici 19.st. kao spona između umjetničkih i tehničkih muzeja. To je doba promjena u sferi obrta i umjetničkog oblikovanja predmeta uzrokovanih rastom industrijske proizvodnje i pojavom dizajna. Organiziraju se velike svjetske izložbe, a njihovi dijelovi završavaju u muzejima. 1827. Deutsches Gewerbmuseum, Berlin, kasnije postaje 1879. Kunstgewerbe Museum, Berlin 1857. Muzej znanosti i umjetnosti – kasnije Victoria and Albert Museum, London 1880. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb
9
MUZEJI NA OTVORENOM Muzealiziraju arhitekturi i njen inventar – pokućstvo, oruđe, kostime, posuđe, alate, što pruža uvid u načina života puka i socijalne povijesti naroda. Mnogo je etno-parkova u Njemačkoj, Poljskoj, Norveškoj i danskoj, koji prikazuju narodnu i seosku kulturu. 1873. Nordijski muzej, Stockholm, Artur Hazelius prenosi kuće iz provincije 1891. Skansen, Stockholm ETNOGRAFSKI MUZEJI Rezultat su povećanog zanimanja za narodnu kulturu sačuvanu na selu, koja se do tada smatrala bezvrijednom. Kultura grada i plemstva bila je internacionalna i univerzalna, a ono autentično vezano je uz selo. Javlja se interes i za kulturu izvaneuropskih naroda. Pojavljuju se etnologija i kulturna antropologija kao znanosti. 1837. Etnografski muzej, Leiden 1876. Museum fur Volkerkunde, Beč 1885. Dansk Folkemuseet, Kopenhagen 1895. Norsk Folkenmuseum, Norveška 1877. Muzej čovjeka, Pariz 1874. Narodni muzej, Zagreb, zbirka Laya 1910. Etnografski muzej, Split 1922. Etnografski muzej, Zagreb NACIONALNI MUZEJI Javljaju se kao muzeološki izraz nacionalnog kolektiviteta, sakupljuju predmete koji određuju nacionalni identitet novoostvarenih nacija i ukazuju na njihove povijesne korijene. 1832. Narodni muzej, Zadar 1846. Narodni muzej, Zagreb 20. STOLJEĆE Bazin: "Muzeji prestaju biti palače i postaju klinike." Nestaje horror vacui, ideja se interpretira pomoću odabranih predmeta. Muzeji organiziraju predmete iz zbirke, jedan dio je izložen (direktna komunikacija s publikom), a drugi u spremištima ili povremeno u studijskim sobama. Svaki predmet nije eksponat, samo onaj odabrani. Nakon konferencije u Madridu (1934.) neutraliziraju se izložbeni prostori, kako bi predmeti došli do izražaja, a slike se ne izlažu po cijeloj površini zidova, nego u nizu. Pioniri novog duha u muzejima su: 1935. Muzej Boymans, Rotterdam 1932. Kunstmuseum, Basel 1929. Museum of Modern Art, New York Antimuzejske ideologije nastaju među avangardnim umjetnicima, koji smatraju da stvaranje za muzej vodi umjetnost u smrt, te da nište nije vrijedno sakupljanja i čuvanja. 1909. futurist Marinetti u manifestu osuđuje muzej kao grobnicu i iznosi ideju antimuzeja 1919. Maljević opisuje muzej kao nekorisni privjesak građanskog društva Velike tematske izložbe tvore kontekst koji nije ni muzealan ni realističan, nego se poistovjećuje s teatrom, što nije daleko od manirističke koncepcije. Bazin: "Nekad je dobar
10
kustos bio onaj koji je skupio dobru zbirku, a danas je onaj sa smislom za dramatične izložbe". Novi veliki muzeji: Centar Pompidou, Pariz Barbican, London Guggenheim, NY Muzej van Gogha, Amsterdam Muzej antropologije, Ciudad de Mexico Neue Nationalgalerie, Berlin Musee d`Orsay, Pariz staklana piramida Louvrea 20.st. HRVATSKA – UMJETNIČKI MUZEJI 1905. Moderna galerija, Zg, poticaj Kršnjavog 1931. Galerija umjetnina, Split 1932. Muzej Meštrović, Zg 1937. Gliptoteka, Zg, poticaj Baurea 1945. Umjetnička galerija, Dubrovnik 1949. Moderna galerija, Rijeka 1952. Galerija Meštrović, Split 1954. Galerija suvremene umjetnosti, Zg 1954. Galerija likovnih umjetnosti, Osijek 1967. Stalna izložba crkvene umjetnosti, Zadar 1968. Galerija naivnih umjetnika Hlebinske škole 1987. Muzej Mimara, Zg 1990. Muzej suvremene umjetnosti, Zg POVIJESNI MUZEJI 1901. Hrvatski školski muzej, Zg 1952. Hrvatski povijesni muzej, Zg ARHEOLOŠKI MUZEJI 1930. Arheološki muzej Istre, Pula 1947. Arheološki muzej, Zg 1974. Arheološki muzej, Zadar 1976. Muzej hrvatskih arheoloških spomenika seli u novu zgradu na Mejama, Split POVIJEST MUZEJA U HRVATSKOJ Frankopanski kaštel u Kraljevici ima sobu s natpisom museum – služila za učenje 1510. Lapidarij antiknih spomenika Spli, osnovali Papalić i Marulić 1660. Zbirka Zrinskih, Čakovec, knjižnica, oružarnica, riznica, slike, kipovi 1688. – 1743. Zbirka Aletić, Dubrovnik, antikni natpisi, numizmatika, etnografija 18.st. Zbirka arheoloških predmeta i numizmatika, Slavonija, Katančić 18.st. Atrij biskupske palače, Split 18.st. Zbirka A. Tomasonija, Zadar, novac, knjige, arheološki i prirodoslovni predmeti 1820. Car Franjo I odlučio osnovati arheološki u Splitu 1830. Počeci utemeljenja Narodnog muzeja, Zadar 1838. Lavale, austrijski general, sakupio kolekciju starina, antičkih skulptura. slika i vaza, dobar dio toga je danas u Povijesnom muzeju hrvatskog Primorja
11
1838. Maršal Marmont u Puli otvara zbirku antičkih predmeta 1846. Narodni muzej, Zg POVIJEST MUZEOLOGIJE
1. Prapovijest (kraj 16. do 19.st) 2. Protoznanstvena faza (od 19.st. do 1934.) 3. Empirijsko-deskriptivna faza (1934.-1976.) 4. Teoretski-sintetička faza (1976. do danas)
1. Prapovijest 16.-19.st. 1565. Quicchenberg: pri sabiranju važna je sustavna klasifikacija materijala, renesansi način skupljanja koji je motiviran sličnošću među predmetima, to je kazalište pamćenja u kojemu su predmeti nosioci memorije 1727. Nieckelius: "Muzeografija" ili "uputa za ispravno poimanje i korisno tumačenje muzeja ili komora rijetkosti" navodi metode, programe i ciljeve sabiranja, upute za rukovanje, prijenos i pohranu predmeta. koje dijeli na prirodne (naturalia) i umjetničke (artificalia) 1735. Carl Linne: "Sustav prirode":klasifikacija prirodnih vrsta 1753. Carl Linne: "Upute za muzej prirodnih stvari": za prirodoslovne zbirke 2. Protoznanstvena faza (19.st.-1934.) 19.st.se bavi znanstveno utemeljenim proučavanjem muzejske djelatnosti. U prirodoslovlju muzej nastavlja praksu čuvanja i izlaganja predmeta iz prirode koji se mogu čuvati i izlagati jedino u zbirkama, ne samo rijetkosti, već svakodnevnih pojava koje dokazuju razvoj. 1869. Leopold Martin, "Praksa prirodoslovlja": održavanje i izlaganje prirodoslovnih zbirki, kao temeljni muzejski zadatak, prvi put termin muzeologija 1883. Graesse, "Muzeologija kao strukovna znanost": muzeologija se prvi put smatra znanošću koja se bavi muzejom, a temeljne znanosti fenomenom skupljanja. na toj se postavci temelji muzeologija ½ 20.st. 1901. The Museum Journal, London 1905. Museumskunde, Berlin 1924. Museum News, časopis AAM 1889. Britansko muzejsko udruženje, British Isle`s Museum Association 1906. Američko muzejsko udruženje, American Association of Museums 1917. Njemačko muzejsko udruženje 1926. Međunarodni ured za muzeje, pri Ligi naroda, počinje izdavati: 1926. Mouseion, međunarodni časopis, do 1940. (Henry Focillon) 3. Empirijsko-deskriptivna faza (1934 – 1976.) 1934. Konferencija u Madridu
do 1976. osnivanje ICOFOMa – Međunarodnog komiteta ICOMa za muzeologiju • novi pristup: muzej je sredstvo prenošenja poruka iz prošlosti u sadašnjost i budućnost • nova koncepcija izlaganja: od ideologiziranih do estetiziranih postava kojima se izražava duh vremena u kojem se izlaže
• formulirane su osnove muzejskog rada određivanjem temeljnih uvjeta i metoda stručnog skupljanja, pohranjivanja, održavanja, obrade i ocjenjivanja muzejskih predmeta
• muzej je središnja tema muzeologije
12
1937. Konferencija u Parizu, rezultat je «Muzeografija» – kolektivno djelo u kojem se iznose muzeološki nazori, definira teoretska razina muzejskog djelovanja sumiraju iskustva i opisuju muzejske djelatnosti; formulira se pojam muzejskog rada i struke
1946. ICOM (International Council of Museums) osnovan kao nasljednik Ureda za muzeje, izdaje: 1948. «ICOM News», «Museum» (u suradnji s UNESCOm) i «Museums and Monuments» (serija monografija) te 1949. «Muzej – njegova povijest i zadaci u obrazovanju», A. S. Wittlin, London – poslijeratni pregled razvoja muzeja Muzeologija se kao posebna disciplina razvija u socijalističkim zemljama, utvrđuje se njena filozofija i teorija te granice između muzeologije i muzejskog rada. Zapad se ne odmiče od teza madridske konferencije i smatra muzeologiju pomoćnom disciplinom u muzejskom radu. Izbjegava se termin «muzeologija», a koriste se «museum studies» i «Museumkunde», organiziraju se tečajevi i izdaju priručnici o muzejskom radu na nivou pragmatičnog proučavanja i iskustvu drugih disciplina.
1950. J. Neustupny – «Pitanje moderne muzeologije» - teza da je muzeologija teorija, a metodologija muzejski rad što omogućuje razdvajanje muzeologije i muzeografije, a unutar muzeologije razdvajanje temeljnih znanosti i muzeologije 1955. «Osnove sovjetske muzeologije» - zastupa se teza da je muzeologija znanost čiji je predmet muzejska djelatnost, a srž interesa muzejski predmet. Ističe se potreba znanstvenog istraživanja, ali u okvirima relevantnih znanstvenih disciplina. 1956. Rio, Regionalni muzejski seminar UNESCOa – muzeologija se definira kao grana znanja koja poučava ciljeve i organizaciju muzeja, a muzeografija je tehnika skupljanja i muzejskog rada koja se poziva i oslanja na muzeologiju 1960ih – Dokumentacijski centar ICOM, Pariz 1955. MDC Zagreb, osnovan na inicijativu A. Bauera 1962. Odjel za muzeologiju, Moravski muzej – Brno 1963. Katedra za muzeologiju Brno 1968. MDC počinje djelovati kao samostalna institucija 1960ih G. H. Riviere – muzej je predmet muzeologije, a muzeografija je opis rada 1963. W. Gluzinski – muzeologija je pomoćna povijesna znanost kao heraldika, numizmatika, paleografija, ali ima i integrativni karakter 1964. «Neue Museumkunde» DDR, grupa muzeologa – muzeologija je samostalna znanost i spada u zanstvenu dokumentaciju (arhivi, biblioteke) 1965. Generalna konferencija ICOMa, NY – teoretsku muzeologiju treba razvijati na sveučilištima (tečajevi za muzejsko osoblje) jer se time razvijaju obrazovni programi za muzejske stručnjake i teoretska istraživanja muzeoloških fenomena 1967. Antun Bauer – «Muzeologija» br.6 – u središte spoznaje stavlja muzejski predmet i zbirni fond, a muzej kao instituciju u drugi plan. Upozorava na raskorak između predmeta kao subjekta i objekta u zbirci i na izložbi i naglašava višeslojnost značenja predmeta 1968. J. Neustupny, «Muzej i istraživanje», Prag – uvodi pojmove opće i posebne muzeologije. Opća muzeologija preuzima temeljne pretpostavke zajedničke svim muzejskim predmetima i muzejskom radu kao cjelini, a istodobno je korektor specijalnih muzeologija. Specijalne muzeologije definirane su na razinama i principima primjene temeljnih zanosti u proučavanju građe 1969. Z. Stransky, Brno – organizira međunarodni muzeološki seminar. Utvrđuje sistematiku i metodiku muzeologije, djelatnost muzeja, definira muzealiju i muzealnost, u muzeologiju uvodi metodologiju teorije spoznaje i vrijednosti i time stvara prvi konzistentan muzeološki
13
sustav, postavlja muzeološke teorije i stavlja ih u odnos s osnovnim zadaćama muzejskog rada 1970. Termin «muzeologija» nanovo se uvodi u Njemačkoj i Engleskoj, iako još čvrsto egzistiraju termini «museum studies» i «Museumkunde» 1984. «Priručnik za kustose», Britansko muzejsko udruženje – praktične upute o muzejskom radu, ali tu nema muzeologije u zanstvenom smislu
4. Teoretsko-sintetička faza (od 1976. do danas) • započinje prepoznavanjem muzejskog predmeta kao INDOK (informacijsko-dokumentacijskog) objekta – nositelja kulturne informacije koji nadilazi potrebe saznanja u okvirima temeljne zanosti
1976. ICOFOM – ICOMov Međunarodni komitet za muzeologiju organizira tematske simpozije i publicira svjetsku muzeološku misao 1. razdoblje ICOFOMa (1977 – 1982., predsjednik Jelinek), ciljevi: utemeljiti muzeologiju kao znanstvenu disciplinu, potaknuti kritičku analizu glavnih trendova u muzeologiji, proučiti pomoćni razvoj muzeja i struke (ulogui u društvu, djelatnost i funkcije)
1980. «Museological Working Papers» (MuWoP) – br. 1 posvećen muzeologiji kao znanosti i praktičnom muzejskom radu, br. 2 se bavi interdisciplinarnošću u muzeologiji. Ima veliku ulogu u sazrijevanju muzejske misli u svijetu, otvara internacionlni muzeološki dijalog, ostvaruje tematski pristup 2. razdoblje ICOFOMa (1983 – 1989., predsjednik Sofka) – organiziraju se simpoziji i muzeološke radionice
1986. 1. ICOFOMova muzeološka radionica, 15 pozvanih muzeologa, zaključak: muzeologija će sazrijevati i biti priznata kao znastvena disciplina
1983. W. Gluzinski, simpozij u Londonu – razlikuje stvarnu muzeologiju (koja je sada empirijsko-deskriptivna) i pretpostavljenu (koja će tek nastati nakon teoretskih diskusija). Pokazuje model međuodnosa muzeja, muzeologije i školovanja: muzeologija obogaćuje školovanje, školovanje stvara struku u muzejima, a rad u muzejima odražava se na muzeologiju. Maroević iznosi ideju muzeologije kao dijela informacijskih znanosti, a muzejskog predmeta kao izvora i nositelja informacije.
1983. Muzeologija u Hrvatskoj priznata kao znanstvena disciplina u okviru informacijske znanosti 1989. Strasnky, Međunarodna ljetna škola muzeologije, Brno
• kriteriji za određivanje muzeologije kao znanstvene discipline: povijesnost, unutarnaj logika zanstvenog znanja, objektivna društvena potreba (Istok – marksizam, Zapad – praksa)
Sofka,Stransky, Schreiner – najaktivniji sudionici ICOFOMa
1970ih u FRA započinje pokret «Nova muzeologija» 1982. MNES – «Museologie Nouvelle et Experimentation Sociale» 1984. Quebačka deklaracija
14
1985. MINOM, Lisabon – «Međunarodni pokret Nove muzeologije» - pokret se temelji na baštini kao cjelovitom fenomenu u kojem se stvara muzeologija zajednice. Baza je eko-muzeologija temeljena na principu da je muzej bilo gdje, a baština je izvor poboljšanja zajednice 1986. «Muzeološki rječnik», ICOM, Budimpešta – usporedni rječnik na 20 jezika jer je razrađena terminologija jedna od pretpostavki prave zanosti 1992. P. Van Mensch – svrha muzejskog razumijevanja 1980ih, 3 pristupa: empirijsko-teoretski pristup, prakseolški pristup i filozofsko-kritički pristup
- definira metodologiju muzeologije, određuje joj predmet znanja i strukturu, a najviše pažnje posvećuje: muzejskom predmetu (nositelj podataka i informacija), zaštiti (sabiranje, konzerviranej, čuvanje), istraživanju i komunikaciji RAZVITAK MUZEJSKOG ŠKOLOVANJA
1882. Pariz, Ecole de Louvre, najstarsija muzeološka visoka škola 1922. Brno, prva sveučilišna katedra za muzeologiju 1923. Hrvard i Fog ART Museum, prvi tečajevi muzeologije 1932. Britansko muzejsko udruženje – tečajevi uz rad 1954. Leipzig – Stručna škola za muzeologiju 1963. Brno – Muzeološki odsjek na Sveučilištu (Jan Jelinek) 1966. Leicester – odsjek za muzeologiju na Sveučilištu 1989. Bradford – osnovan MTI – Museum trainig Institute
1946. Zagreb – muzeologija se predaje kao nastavni predmet na FF 1966. Zagreb – postdiplomski studij muzeologije u okviru Centra za studij bibliotekarstva, informacijskih i dokumentacijskih znanosti 1984. Zagreb – osnovana Katedra za muzeologiju u okviru Odsjeka inform. znanosti FFa 1988. Zagreb – dopunski studij muzeologije na FFu
1968. ICTOP – «međunarodni komitet ICOMa za obrazovanje muzejskog osoblja» 1969. Leicester – 1. simpozij – muzeologiju treba priznati kao akademsku disciplinu, a muzeografiji dati razinu tehničkog obrazovanja 1991. ICTOP – Rim – priejdlog «Etičkog kodeksa za muzejske obrazovne programe» u kojem se muzeologija definira kao grana znanja koja se bavi studijem teorija, postupaka, koncepcija i organizacije muzeja
ETIKA U MUZEOLOGIJI 1878. Etički kodeks za entomologiju 1918. Kodeks ponašanja prema trgovanju umjetninama i publici 1925. Prvi etički kodeks za američke muzeje 1986. Generalni etički kodeks za sve muzealce svijeta Osnova svakog profesionalizma – odgovornost prema: autoru i prvom korisniku predmeta onome što predmet znači, te mentalnoj i fizičkoj dostupnosti instituciji koju zastupa
donatorima i sponzorima kolegama – ne govoriti protiv njihove stručnosti prema posjetiteljima zajednici i društvu – ne ponašati se autistično
MUZEOLOGIJA KAO PROFESIJA • kulturna tradicija kao temelj znanja
15
• formalno muzejsko obrazovanje – akademsko • institucionalizirani načini osiguravanja kompetentnosti: škola, stručni ispiti, ocjena rada
DEFINICIJE MUZEJA ICOM (1974.) – muzej je neprofitna, stalna ustanova u službi društva i njegova razvoja otvorena javnosti koja sabire, čuva, istražuje, komunicira i izlaže materijalna svejdočanstva čovjek ai njegove okoline radi proučavanja, obrazovanja i zabave. British Museum Association (1984.) – muzej je ustanova koja sabire, dokumentira, čuva, izlaže i interpretira materijalna svjedočanstva i pridružene im informacije u interesu javne dobrobiti. Mensch – muzej je stalna muzeološka institucija koja čuva zbirke predmeta kao dokumenata i generira znanje o tim dokumentima. ICOM terminom «muzej» označava i druge muzeološke institucije – prirodne, arheološke, etnografske spomenike i nalazišta, povijesne spomenike i nalazišta muzejske prirode, ustanove koje drže zbirke i izlažu žive primjerke biljaka i životinja, zanstvene centre, planetarije, konzervatorske zavode, izložbe u sastavu knjižnic asi arhiva, rezervate prirode i one ustanove za koje izvršni komitet ICOMa smatra da su muzejskog karaktera.
KLASIFIKACIJE MUZEJA Kriterij prema vrsti predmeta (Mensch): a) multidisciplinarni (opći, enciklopedijski) b) specijalizirani: 1. interdisciplinarni 2. umjetnički i primjenjenih umjetnosti 3. arheološki i povijensi 4. etnografski i kulturne antropologije 5. prirodoslovni i fizičke antropologije 6. muzej znanosti i tehnologije Kriterij prema smještaju: 1. u izgrađenim muzejskim zgradama 2. u adaptiranim povijesnim zgradama 3. u autentičnim povijensim zgradama 4. muzeji na otvorenom 5. muzeji u prirodi Kriterij prema vlasništvu (Mensch): 1. privatni i nezavisni muzej 2. državni muzej 3. kulturnih i obrazovnih institucija 4. institucija koje nemaju predznak kulturne Kriterij prema teritoriju: 1. nacionalni 2. regionlani 3. gradski 4. zavičajni (iniže lokalne razine) Kriterij orijentacije prema publici: 1. za normalnu populaciju 2. za djecu 3. za učenike i studente 4. za hendikepirane
16
5. muzeji identiteta (nacionalne i socijalne grupe) MREŽA MUZEJA • na području državne ili administrativne jedinice • samobitnost obzirom na građu • vertikalna hijerarhija po stručnosti • horizontalna veza po teritoriju i pratećim funkcijama • status muzeja utvrđuje registar
MATIČNOST MUZEJA • jedinstven pristup stručnom i zanstvenom radu • jedinstven pristup obavljanju muzejskih funkcija • vertikalna veza muzeja višeg i nižeg statusa • hijerarhija, suradnja, pomoć i nadzor • jedinstveno prikupljanje i distribucija • koncentracija kvalitete i kulturni prostor
1. Vertiklana povezanost – specijalizirani muzeji, zbirke, izložbe - organizirani oblici kolegijalnog rada - jedinstven pristup muzejskom radu - stručna pomoć i nadzor nad muzejima nižeg ranga - razmjena građe i jedinstvena kulturna politika 2. Horizontalna povezanost – opći muzeji - odgovarajuće pokrivanje terena - poticanje integrativnih procesa specijalnih muzeja - preko zajednice muzeja grada, regije, države 3. Mrežna povezanost – integrira horizontlanu i vertikalnu povezanost - osigurava funkcioniranje djelatnosti od zajedničkog interesa: a) informacijsko-dokumentarnu djelatnost b) konzervatorsko-restauratorsku c) istraživačko-muzeološku d) organizacijska-zakonodavna-integrativna djelatnost ORGANIZACIJA MUZEJA Osnovni parametri: zaštita – istraživanje – komunikacija Muzej mora imati: građu – stručno osoblje – prostor • zbirke: zbirka je osnovna jedinica strukture zbirnog fonda
pri strukturiranju treba poštovati odnos građe i temeljne znanosti • organizacijske jedinice: jedinice za upravljanje zbirkama
one koje se bave publikom i komunikacijom konzervatorsko-restauratorske i biblo-dokumentacijske upravne i administracijske
• prostor: za zaštitu građe za izučavanje građe za komunikaciju s publikom
17
radni prostor radionica DEFINICIJE MUZEOLOGIJE Rio de Janeiro, 1958. – muzeologija je nauka kojoj je svrha studij zadataka i djelovanja muzeja, a muzeografija tehnika skupljanja i muzejskog rada pozivom na muzeologiju. P. van Mensch, 1989. – muzeologija je znanost koja se bavi istraživanjem selekcije održavanja i javnog pristupa materijalnim očitovanjima kulture i prirode koja se čuvaju u institucijama (uglavnom muzejima) u cilju istraživanja, odgoja i reakcije Ivo Maroević – muzeologija je dio informacijskih zanosti koji se bavi izučavanjem identifikacije, zaštite i komuniciranja muzalnih materijalnih svjedočanstava kulture i prirode (prvenstveno muzealija) radi zaštite ljudks ebaštine i interpretacije i prijenosa njenih poruka kao i oblicima orgnaiziranog i institucionaliziranog ljudskog djelovanja (uglavnom muzejima) za postizanje navedenih ciljeva. Strasnky- 3 razine muzeologije: 1. povijesna razina: a) promišljanje razvoja ideja i koncepcija b) izučavanje povijesti muzeja kao institucije 2. strukturalna razina: a) selekcija i prikupljanje b) izučavanje i čuvanje c) razina komunikacije 3. praktična razina: muzeografija MUZEOLOGIJA KAO INFORMACIJSKA ZNANOST • proučava procese emisije informacija pohranjenih u predmetima baštine (muzealijama) i smanjivanja polja muzeološke neodređenosti muzealije ili muzealnog sustava u cjelini
• bavi se teorijskim i praktičnim pitanjima identificiranja muzealnosti, tj. slojevitošću informacija koje u sebi nosi potencijalni ili stvarni muzejski predmet
• muzeologija proučava uspostavljanje veza muzealija sa stručnjacima, okolinom i potencijalnim korisnicima i omogućuje da se odabirom, prikupljanjem, vrednovanjem, znanstvenom i stručnom obtradom, čuvanjem, izlagnjem i publiciranjem ostvari prijenos, raspačavanje, tumačenje i korištenje onih informacija koje predmeti baštine nose u sebi
• materijalne informacije predmeta su stabilne, a društvene promjenjive ovisno o interpretaciji podataka
MUZEALNOST • osobina predmeta kojom u novoj muzejskoj relnosti dokumentira relanost iz koje je izdvojen; on postaje dokumentom bivše realnosti određene prostorom, vremenom i društvom o čemu svjedoči istovremeno, pojedinačno ili u međusobnim kombinacijama
• nositelji muzealnosit su materijal i oblik 1986. V. Schubertova – određivanje stupnja muzealnosti: primarno vrednovanje (predmet je podesan i za daljnje analize) prepoznavanje (otkrivanje značenja za pojedinu znanost) sekundarno vrednovanje (stvarno određivanje muzealnosti predmeta)
18
KULTURNI IDENTITET • potpuno podudaranje materijalnog i duhovnog na više društvenih razina sa svrhom da se materijalnom odredi duhovna dimenzija neke od tih razina koja time postaje određujuća za raspon identiteta sa svim međutujecajima triju kategorija: vremena, prostora i društva
PREDMET MUZEOLOGIJE • izučavanje osobina predmeta koji mogu organizirano i usmjereno prenositi poruke iz prošlosti u sadašnjost i budućnost u okviru primarnog, arheološkog ili muzejskog konteksta
Komunikacijski proces: 1. dokument
2. korisnik 3. konstituiranje predmeta poruke 4. odgovoriti na poruku 5. oblikovanje informacije
Tuđman – Z = f (R/NO; O; S; D) • muzeologija je funkcija odnosa muzealije i znanja koje se stječe bilježenjem ili označavanjem očitanih značenja, a muzealija je funkcija odnosa materijala, oblika i muzealnosti elemenata predmetnog svijeta
Težak - E-T-Ak-S-A kompleks • predmet muzeologije je izučavanje apsorpcije podataka i informacija iz kulturnih i prirodnih dobara i njihovog emitiranja izlaganjem, publiciranjem ili interpretiranjem te emisija poruka koje nastaju u međusobnim odnosima
Tuđman – funkcionalni model • muzealija je dokument u vremenu, poruka u određenom prostoru i informacija u društvu. U vremenu i prostoru – dokumentacijski proces utemeljen na materijalu i fizičkoj strukturi predmeta, u vremenu i društvu – komunikacijski proces utemeljen na oblikovanju i obradi materijala predmeta, a u prostoru i društvu – informacijski proces (uvijek u sadašnjem vremenu) koji se temelji na sadržaju predmeta, muzelanosti ili znanju o njemu
ELEMENTI MUZEJSKOG PREDMETA 1. Materijal: zadan, utvrđuje se istraživanjem 2. Oblik: promjenjljiv, ali dovoljno čvrst za komuniciranej poruke 3. Značenje: promjenjljivo, stalno se otkriva, određuje muzalnost nekog predmeta Tuđman – znanje je fizička ssupstanca organizirana tako da sadrži vijest ili poruku i time može prenositi neki sadržaj u informacijskom procesu. Iz toga proizlazi da znanje povezuje muzeologiju i temeljnu znanost. Spoznajna funkcija: imenovanje i poimanje predmeta Komunikacijska: diseminacija i distribucija znanja Informacijska: organizacija i selekcija znanja Funkcija pamćenja: zaštita i pohrana znanja Formatizirano znanje: dolazi iz materijala i oblika predmeta, ili je sekundarna dokumentacija nastala njegovom obradom, TZD stvara formatizirano znanje
19
Kontekstualizirano znanje: nastaje na izložbama, studijskim depoima, u međusobnom kontaktu predmeta TDZ: analitika, proučava pojavnost, materijal, tehniku, format, vrijeme, vlasništvo, stvara znanstvene selektivne informacije, mogu se pretraživati Muzeologija: integrativan pristup, interdisciplinarnost, kulturne i strukturne informacije, društveni značaj; čuva, proučava, izlaže predmete u raznim kontekstima Iskaz znanja: komunikacijski proces, uvijek u sadađnjosti, pomiče se izložbama i svakim kontaktom s predmetom Prikaz znanja: informacijski proces, vezan uz akumulirano znanje do sadašnjosti, slijedi nakon iskaza, ali akumulira sve ranije iskaze; rezlutat je muzeologije i TZD FENOMEN VREMENA Aktalizacija: ako teče od sustava prema objektu (od općenitog prema pojedinačnom) Referativnost: (naslijeđivanje) ako kreće od objekta prema sustavu Informacisjko vrijeme: osobine predmeta sagledavaju se u prošlosti, aktulaizira ih se i kontekstualizira u sadašnjosti, a neko drugo aktualiziranje i kontekstualiziranje dogodit će se u budućnosti Fizičko ili kronološko vrijeme: izučavanje predmeta obzirom na njihovu starost i promjene koje vrijeme ostavlja zbog djelovanja vanjskih faktora Društveno vrijeme: u raznim društvenim vremenima utvrđuje se društvena vrijednost predmeta Komunikacijsko vrijeme: vrijeme kontakta s predmetom i dostupnosti za komunikaciju Vrijeme pretraživanja: ili uže informacijsko vrijeme Povijesno vrijeme: istražuje povijest predmeta, otkrivanje informacija koje je protok fizičkog i društvenog vrmena ostavio na predmetu IDENTITETI MUZEJSKIH PREDMETA (Mensch) Idejni identitet: prethodi materalizaciji predmeta Stvarni identitet: u trenutku nastanka predmeta Zbiljski identitet: u trenutku našeg kontakta s predmetom Identitet trajanja: u trenutku nastanka i trenutku našeg kontakta s predmetom, kao i onaj koji se formira između nastanka i kontakta s predmetom, a vidljiv je u njihovim razlikama Strukturalni identitet: identitet materijalnosti predmeta; grupira se na 3 principa: Princip namjere – otkriva svjesne i nesvjesne učinke kreatora predmeta u oblikovanju i tehnologiji nastanka Princip spoznaje – razlike između materijla kao nositelja i poruke ili značenja samog, koji se izražavaju materijalom
20
Princip razvoja – ukazuje na promjene, propadanje, oštećenja i restauriranje predmeta Funkcionlani identitet: trajanje i razvoj – fizička, društvena, ideološka i tehnološka zastarjelost isključuju predmet iz uporabe MUZEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA Temeljna (bazična) istraživanja – zajednička svim muzejima, doprinos razvitku muzeologije Primjenjena (aplikabilna) istraživanja – rješavanje praktičnih problema Kako muzeologija pomaže: rasadište ideja i prakse
- osigurava principe rada koji integriraju muzejsku djelatnost - osigurava globalni razvoj kulturne politike - daje teorijsku bazu za stručno usavršavanje - daje teorijski okvir za razvoj istraživačkih programa
MUZEJSKI PREDMET • točka dodira muzeja i TDZ (temeljne znanstvene discipline), zajedno ga istražuju, stvaraju znanstvene i kulturne informacije
• TDZ se bave samim predmetom, a muzeologija uvijek izučava njegov kontekst • Mensch – predmet je najmanji element materijalne kulture kojim ima priznatu i prepoznatiljivu funkciju u sebi
Pristup predmetu: dokumentacijski – bavi se materijalom i strukturom, najviše povezan s TZD komunikacijski – bavi se oblikom i porukama, ima stanovit odnos s TZD informacijski – sadržaj i muzeolnost, isključivo muzeološki aspekt Emitiranje informacija: neposredni kontakt s predmetom publiciranje rezultata istraživanja izlaganje (subjekt ili objekt ekspozicije) Osobine predmeta: materijal i tehnologija izgled i oblik socijalna funkcija Dokumentacija: temeljna (opis, identifikacija, znanstvene, jasne i selektivne informacije) tumačeća (interpretativna, kulturne i strukturne informacije) Sredstva dokumentiranja: pisana riječ (opis, bilješke, izvještaji, kartoteke) vizualni izgled (foto, dija, umanjeni model) digitalni zapis Stanje predmeta prirode, artefakta i mentefakta (Mensch): primarni kontekst (u upotrebi) arheološki kontekst (izvan upotrebe) muzeološki kontekst (zaštićeni)
21
• dokumentarna vrijednost predmeta i muzealnost nastaju u primarnom i arheološkom kontekstu, a poruke se komuniciraju u muzeološkom kontekstu
Osobine dokumentiranih svojstava (S: Pearce): materijal (sirovina, oblik, konstrukcija, tehnologija) povijest (prikaz namjene i uporabe) okolina (svi prostorni odnosi) važnost (emotivne i psihološke poruke) Predmet je znak kada individualni komad predstavlja cijelu kategoriju predmeta. Predmet je simbol kada se javlja arbitrarna asocijacija bez prethodnih odnosa. 3 razine podataka iz predmeta (Mensch):
fizička ili strukturalna svojstva (hardver), materija, oblik, konstrukcija funkcionalna svojstva (softver), značenje i vrijednost odnos prema kontekstu (fizička i idejna okolina)
RAZRADA KONTEKSTA (Mensch) Primarni kontekst: najčešći, određuje ga proizvodnja, eksploatacija i održavanje. Temeljni procesi su: izrada, pribavljanje, uporaba, održavanje, i odbacivanje predmeta Arheološki kontekst: stabilan – posljedica namjernog pohranjivanja (grobovi, spomenici), razaranja, nepogoda, ratova ili normalnog odbacivanj stvari, a nalaze se pod zemljom ili vodom nestabilan – posljedica socijalne ili tehnološke istrošenosti, odloženi na tavane i podrume, ili kad se iz ideolških razloga ne smiju uništiti (crkvene stvari) Muzeološki kontekst – zaštita proučavanje i komuniciranje. Predmeti više nisu za klasičnu uporabu već informacijsku i komunikacijsku, gube jednoznačnost robe i dobivaju višeznačnost baštine Predmet svjedok – aktivan u svojoj dokumentarnosti, izvor podataka za proučavanje Predmet svjedočanstvo – pasivan, uloga dokumenta nekog vremena, prostora, društva POVIJESNI GRAD
Struktura grada – mreže (ulice i trgovi) i ljuske (kuće) Materijal – strukturalni odnosi meža i ljusaka Oblik – rasteri mreža, lica kuća, oblici ulica, krovova i slika grada u prostoru Značenje – podložno sudu vremena Stvarni identitet – povijesna i društvena određenost, njegova materijalizacija Zbiljski identitet – naše današnje bavljenje gradom Povijesna vrijednost – arhitektura, prostori, simbolički akcenti Ljudi – najdinamičniji dio, u njima se povezuje materijal sa značenjem, a ljudski kreativni duh daje mu oblik, modificira ga i njeguje u skladu s vlastitim sklonostima VAŽNOST PREDMETA Aspekti kulturnih značenja: praktični / funkcionlani estetski simbolički metafizički
22
Stvarna i zbiljska važnost (Mensch): zamišljeni predmet – odnosi se na stvarni identitet zamijećeni predmet – zbiljski identitet Singularizacija / sakralizacija (Kopytoff) – predmet u životu gubi vrijednost; kad postane starina vrijednsot mu opet raste Kategorija predmeta (Pomian) – predmeti u porabi semiofri (nositelji značenja) M- faktor (Gluzinsky): muzelanost predmeta – uuntarmuzejsko ponašanje:
simbolizacijsko (predmeti reprezentatnti vrijednosti) komunikacisjko (predmeti prenose te vrijednosti)
KLASIFIKACIJA VRIJEDNOSTI (Kovač): Funkcije predmeta:
1. referentna (odnos predmet – fenomen) 2. denotativna (prati evoluciju fenomena) 3. konotativna (povezuje razne interpretacije) 4. interpretacijska (izvor znanstvenih informacija) 5. komunikacijska (sredstvo u komunikaciji)
vrijednosne dimenzije predmeta:
1. dokaz realiteta (argument stvarnosti) 2. spomenik prošlosti (autentični svjedok) 3. izvor spoznaje (dokument) 4. izložbeni znak izraza (izložak) 5. predmet sabiranja (starina)
AUTENTIČNOST Stransky:
• autentičnost (iskaz o predmetu) odnosi se na sve njegove identitete • originalnost (svojstvo predmeta u sebi) bliska stvarnom identitetu
kopija predmeta (zamjena za muzejski predmet):
1. zbog zaštite originala (izrađene u muzeju) 2. rekonstrukcija oštećenih ili izgubljenih predmeta 3. izvorni muzejski predmeti (s vrijednošću originala) 4. drugi izražajni i prostorni medij (fotka, dijapozitiv, film)
TERMINI:
• kopija ili reprodukcija – temeljena na sličnosti s prototipom / temeljena na kombinaciji vremena i autora (nastaje za života tvorca predmeta)
• odlijev ili otisak – odlijev, otisak i multipli su unikati, identična im je konceptualna i stavrna razina, određen broj smatra se originalom
• rekonstrukcija - nije doslovna kopija. Mensch: 1. dodatak izvorniku (ekstrapolacija) 2. rekreiranje temeljeno na interpretaciji preostalih ulomaka
23
3. rekreiranje temeljeno na dokumentaciji 4. rekreiranje temeljeno na izvornim nacrtima
• model – ne zamijenjuje predmet već daje predodžbu u nekom mjerilu, tehnološkim i konstruktivnim elementima ili o funkcioniranju originala
• maketa – vrsta modela u smanjenom mjerilu • falsifikati (Mensch):
1. bez originala – intevencija u original dodavanjem potpisa, datuma 2. bez uzorka – nastali bez imitiranja kao novi predmet 3. s uzorkom – ne imitira se djelo nego stil autora 4. imitacije – imitiraju predmet koji postoji
MUZEJSKA ZBIRKA
• Stransky: zbirka je rezultat umjetno povezanih artefakata, naturfakata i mentefakata. Zbirka je rezultat skupljanja s unaprijed određenom svrhom, a može biti u bibliotekama, arhivima, institucijama zaštite baštine (uzorci) i kod pojedinaca. Tezarus: zbirka ili sklop zbirki čine muzejski zbirni fond
• Razlozi sabiranja (Burcaw):
1. politički 2. nostalgijski 3. egoistički 4. inelektualni
• ansambl – scjelina s izvornom strukturalnom i funkcionalnom povezanošću predmeta • konfiguracija – namjerno povezani predmeti da se izrazi ideja
MUZEOLOŠKE FUNKCIJE (Mensch):
• CC model (Curation-Communication), Manual of Curatorship, BMA • PCR model (Preservation-Research-Communication), Reinwardt Academ, Leiden –
prihvatljiviji model: output svakog podsustava je input drugom podsustavu, ali inputi tih podsustava nisu uvijek outputi onih drugih podsustava, jer mogu dolaziti izvana, a isto tako mogu imati output usmjeren van muzeja. Mensch: to pokazuje unutarnju i vanjsku orijentaciju muzeološkog sustava: unutarnja, koja uključuje zaštitu, istraživanje i komunikaciju, može individualno djelovati na okolinu i primati iz nje utjecaje, neovisno o drugim muzeološkim funkcijama.
• Etaksa – muzeološka interpretacija Između apsorpcije i emisije (sabiranja i izlaganja ili publiciranja) nalaze se akumulacija, selekcija i transmisija (čuvanje, proučavanja, odabir i dokumentacijeski prijenos predmeta)
MUZEJSKE TEORIJE STRANSKOG: 1. teorija muzejske dokumentacije / selekcije
primarna dokumentacija – muzejski predmet sekundarna dokumentacija – fiksiranje primarnog i arheološkog konteksta
a) identificiranje muzealnosti – započinje pri selekciji predmeta, sudjeluju TDZ; muzealnost raste sa znanjem o predmetu i u komunikaciji s njim ; vremenom se smanjuje brzina širenja muzealne određenosti
24
b) selekcija nositelja muzealnosti – „Muzealija je izvorni predmet stvarnosti koji se
pretvara u dokument stvarnosti, bez međupojma i mogućnosti repliciranja.“ Pri selekciji sudjeluju TDZ u racionalnom pristupu i muzealci sa senzibilitetom, iskustvom, imaginacijom i pamćenjem, a presudno je aktualiziranje muzeološke poruke predmeta.
2. teorija muzejske tezauracije
zbirni fond (tezaurus) je otvoreni sustav, obogaćuje se, razvrstava, sređuje i škartira. Škartiranje nije samo odbacivanje i prodaja, već i razmjena među muzejima.
a) sistematika tezaurusa: opis predmeta i muzeoloških pojava; 2 pravca stvaranja fonda: - apstraktni pravac: usmjerava sabiranje i škartiranje, programator skupljanja - konkretni pravac: ostvaruje zbirni fond b) dokumentacija tezaurusa: - dokumentacija nalaza (primarna deskripcija), nastaje u primarnom ili arheološkom
kontekstu predmeta, u trenutku, izdajanja iz njegove okoline - temeljnja dokumentacija (morfološka razina), sustavni opis, kartice, formulari - tumačeća dokumentacija (razina sustava), subjektivizacija, bilježi kulturne ili
strukturne informacije predmeta, bitan je društveni odnos prema predmetu u tom trenutku
c) zaštita tezaurusa: - zaštita predmeta: materijala i oblika, štiti se izvor informacija - zaštita zbirnog fonda kao cjeline
3. teorija muzejske komunikacije to je „vrhunac procesa saznanja“, bavi se publiciranjem onoga što je izdvojeno iz stavrnosti, kako bi se ponovo tamo vratilo, obogaćeno vrijednostima tezaurusa. a) prezentativna komunikacija: - muzealna ekspozicija (stalni postav) – konkretizirana poruka cijelog tezaurusa;
muzealije su eksponati; to je stabilni i trajni oblik izlaganja - muzejska izložba (povremena izložba): poruka užeg kruga predmeta; vremenski,
prostorno i sadržajno ograničena - izložba (pokretna lii putujuća). Vizualno komunicira dokumentima nižeg reda b) komunikacija edicije: - distribucija informacija publikacijama koje interpretiraju sekundarnu dokumentaciju c) opće komunikacije: - predavanja ciljanoj i općoj publici, koncerti, prijenosi otvorenja, TV emisije
ZAŠTITA osnovni zadatak: čuvanje potencijalnih informacija u predmetu baštine materijalistička zaštita: zaštita materijala i njegovih svojstava idealistička zaštita: čuvanje ideja pohranjenih u materijalu putem drugih medija
25
primarni kontekst: proizvodnja – eksplooatacija – održavanje muzeološki kontekst: zaštita – istraživanje – komunikacija in situ: živ i prirodan ugođaj ex situ: mrtav i umjetni ugođaj zaštita prenošenjem u muzej: - aktivno sabiranje: kroz program, terenski rad, razmjena, kupnja, izrada - pasivno sabiranje: darovi i ostavštine - eksterno sabiranje: bez posrednika, direktno iz primarnog i arheološkog muz. konteksta - interno sabiranje: posrednici, već obavili prijenos, ponekad bez dokumentacije - eko – muzeji: predmeti se ne sabiru, s njima se živi, čuvaju se i upotrebljavaju 1977. Švedska, SAMDOK: Međunarodni standard za dokumentiranje sadašnjosti, 6 kriterija:
1. učestalost ili rijetkost pojave predmeta 2. stupnjevanje (prvijenci, inovacije) 3. reprezentativnost (ideje, prosudbe) 4. privlačnost (veza uz zbivanje ili osobe) 5. oblast (fizička povezanost grupe predmeta) 6. formalni ili oblikovni (esttski predmeti, referenti, prototipovi)
konzerviranje: neutralni oblik fizičkog zadiranja u materijal, učvršćivanje unošenjem novih materijala bez promjene zatečenog oblika restauriranje: dodavanje oblika ili struktura koje nedostaju, zadiranje u oblik i način obrade zaštita oblika: bez velikih intervencija u oblik i obradu zbog narušavanja identiteta. Ako je predmet ugrožen izrađuju se kopije i modeli za komunikaciju s publikom. Upotreba kopija kada:
1. original pripada drugoj instituciji 2. original nestao 3. velike dimenzije originala 4. original neprenosiv 5. lomljivost originala 6. sigurnost – vrijednost originala 7. neetičnost izlaganja originala
zaštita zračenja: bilježenje vrijednosti i značenja predmeta dokumentacijom muzealnosti - etika postupanja: 1986. ICOM – temeljni kodeks profesionalne etike:
1. profesionalna kompetentnost osoblja 2. tretman mora biti povratan 3. tretman ne smije izmijeniti karakter predmeta 4. dokumentiranje svih postupaka 5. čuvanje cjelovitosti predmeta 6. jednaka pažnja prema svim predmetima
metodologija: - izlučiti uvjete u kojima je predmet živio i uzroke oštećenja - utvrditi tretman predmeta donesenih iz okolnog svijeta
26
- utvrditi tretman predmeta koji su već u muzeju klasifikacija uzroka oštećenja: - unutarnji uzroci:
1. svojstva materijala 2. svojstva konstrukcije 3. slaba izvedba
- vanjski uzroci: 1. prirodni uvjeti 2. biološki uzroci 3. prirodne katastrofe 4. kriptoklima 5. čovjek 6. namjerna razaranja 7. nenamjerna razaranja 8. razaranja vezana uz suvremeni život
stupnjevi intervencije: - sprečavanje propadanja (prevencija) - zaštita (održavanje) - učvršćivanje ( konzerviranje) - restauriranje (obnavljanje) - reproduciranja (kopije) - rekonstruiranja (nova izrada) - rehabilitacija (nova uporaba)
socijalizacija zaštite: - Mensch: zaštita predmeta in situ kad god je moguće, razvijati svijest ljudi o zaštiti kult.
baštine, lakše je prihvaćati poruke nego kad su predmeti u muzeju - 1931. Talijanska povelja zaštite spomenika – utvrđuje norme ponašanja i traži da se
nalazi u arheološkim nalazištima čuvaju in situ PROUČAVANJE / ISTRAŽIVANJE - Mensch: proučavanje je misaoni proces u kojem dolazi do integracije muzeologije i TDZ,
u kojem se istražuju i znanstveno inetrpretiraju informacijske vrijednosti kulturne i prirodne baštine
značajke temeljnih znanosti:
1. generaliziranje putem istraživanja individualnog 2. stvaranje klasifikacijskih ili tipoloških sustava pojedinosti
značajke muzeološkog istraživanja: 1. odlučivanje o pojedinostima na temelju usvojenih generalizacija 2. kvalificiranje pojedinosti u odgovarajuće klase usvojenih sustava
vrste istraživanja (Klausewitz): a) analiza, opis, komparativno vrednovanje predmeta b) kulturno i sociološko vrednovanje predmeta unutar funkcionalnog okvira okoline c) primijenjena istraživanja radi konzerviranja, restauriranja i izlaganja: istraživanje
materijala i strukture; istraživanje načina fizičke zaštite
27
dokumentacija: fiksiranje rezultata istraživanja, postupaka na odgovarajućim medijima. Dokumentacija je materijalni trag sadašnjosti pripremljen za budućnost, a vremenom može postati kulturnom baštinom - dokumentiranje: organizirani proces bilježenja informacija koje posjeduju i eliminiraju
predmeti i cjeline baštine - etika dokumentiranja: moralna obaveza bilježenja, sabiranja i čuvanja podataka te
poštivnja pravila o istinitosti podataka. Dokumentacija mora biti javno dobro, a njeno privatiziranje je neetično
- informacija o dokumentaciji: pravovremena, precizna i automatska 1. stvaranje dokumentacije:
a) primarna dokumentacija - nastaje u neposrednom dodiru s predmetom i obuhvaća: - građu o predmetu - iste podatke sređene u podskupine: sadržajne i vremenske b) sekundarna dokumentacija – prijenos primarne dok. u druge medije c) tercijarna: pregledi, kartoteke, katalozi, indeksi, popisi
principi dokumentiranja:
1. poštivanje vrijednosti predmeta 2. svrhovitost 3. preciznost i egzaktnost 4. pravodobnost 5. sveobuhvatnost 6. postupnost 7. selektivnost 8. kontinuiranost
2. uporaba dokumentacije: - korisnici dokumentacije: nepostredni (zaštićuju, proučavaju, komuniciraju); oni koji vode politiku odnosa prema baštini, propagandu…
3. arhiviranje / čuvanje dokumentacije
- izvornik: medij i oblik izvornog bilježenja dokumentacije, arhivira se po sadržaju, vremenu i vrsti materijala
- stručno-znanstvena dokumentacija: dokumentira zbirni fond, proučavanje i vrednovnje, vezano uz kriterije muzeologije i TZD
- muzeološka dokumentacija: dokumentira djelatnost muzeja, izložbe, publikacije, marketing, administraciju…
KOMUNIKACIJA izložba: - Mensch: izložba je zemlja snova, rezultat selekcije i manipulacije informacijama,
posjetitelj prihvaća interpretacije kojim muzej određuje značenje. Nastaje inetrakcijom ideje i tvari: ideje – cilj, strategija i tehnika izložbe, tvari – muzejski i muzeografski materijal
28
- etaksa: emisija (kreatori izložbe), apssorpcija (posjetitelji), akumulacija (sabiranje građe), selekcija (izbor te građe), transmisija (muzeografska pomagala za prijenos informacija)
- zakonitosti izložbe (Mensch): strategija (organizacija materijala), stil (opća atmosfera),
tehnika (izložbe), zbiljski identitet predmeta u funkciji je konceptualnog identiteta izložbe, njeno značenje uvijek je u sadašnjosti, nije identično onome u prošlosti, izložba je aktualni info sustav
izložba – oblik komunikacije: model komuniciranja (Težak): 1. što, gdje, kada – odnosi se na informaciju 2. kako – odnosi se na instrukciju 3. zašto – na motivaciju komuniciranja što se prezentira – muzejski predmet kao dokument realnosti tko – jedan autor, grupa stručnjaka ili muzej gdje – prvenstveno u muzeju, izložba stvara artificijelnu stvarnost kada – ovisi o društvenom, kulturnom i stručnom interesu zašto – prenošenje poruke, prikaz znanja, educiranje posjetitelja izložba kao iskaz / prikaz znanja – znanje u muzeologiji je simbolički proizvod muzeologije i TZD, a određuju ga: 1. spoznajna funkcija – djeluje na odabir i selekciju predmeta (akvizicija i škartiranje) 2. komunikacijska funkcija – smanjenje polja muzejske neodređenosti, diseminacija,
distribucija znanja 3. informacijska funkcija – prikaz znanja, organiziranje i selekcija informacija 4. funkcija pamćenja – pohranjivanje znanja dokumentiranjem i zaštitom predmeta muzejski predmeti: prostorni, vizualni, auditivni, ponekad tekstualni stalni postav – najsloženiji oblik komunikacije i prezentacije, stabilan izbor materijala, vremenska otpornost, izraz širine zbirnog fonda, treba izbjegavati improvizacije zadatak i cilj: oblikovanje znanja akumuliranog u predmetima, prikaz i prijenos tog znanja pretpostavke:
1. proučenost i dobro poznavanje zbirnog fonda 2. definirani izložbeni prostor 3. stručna ekipa
interdisciplinarnost – međudjelovanje i prožimanje disciplina multidisciplinarnost – prosto zbrajanje disciplina, suradnja u kojoj svaka odradi dionicu posla, pa se njihov zbroj i cjelina prezentiraju kao rezultat ili polidisciplinarnost sinopsis: formuliranje ideje, izrađuju ga kustosi, a na nivou muzeja direktor s kustosima scenarij: definitivni izbor materijala, količine znanstvenih i kulturnih podataka, formiranje cjelina maketa: dvo- ili trodimenzionalna, relacije volumena u prostoru, verifikacija scenarija stručnjaci koji sudjeluju u izradi:
1. dizajner – prezentativno-oblikovna uloga 2. konzervator – aspekt čuvanja predmeta: klima, svjetlo, vlaga, alarm, dostupnost 3. kustos – kreira sadržaj, nastoji da se ideja sadržaja sprovede do kraja
29
4. pedagog – razmatra odnose: izložak – pomagalo – prostor - publika, pedagoško usmjerenjnje poruke, provođenje pedagoško-androgoškog procesa
tipologija izlaganja: - muzealna ekspozicija (stalni postav) - muzejska izložba (povremena izložba) - izložba (pokretna izložba) - velika tematska izložba muzejska izložba (povremena) – koristi materijal zbirnog fonda, izlaže uži krug predmeta, tematizira određene probleme koji daju djelomične spoznaje, često je tematski monodisciplinarna, a interdisciplinarna u prezentaciji, vremenski i prostorno ograničena pokretna izložba – ne izlaže muzealije nego kopije, reprodukcije ili modele izvan muzejskog prostora, prenosi poruku na nižem komunikacijskom nivou jer koristi prikaz predmeta u nekom mediju (foto, tekst); animacijska je i didaktička, vremenski i prostorno ograničena velike tematske izložbe – ne prezentiraju materijal samo jednog muzeja, bave se širokim umjetničkim, kulturološkim, povijesnim, tehničkim i znanstvenim temama, prate ih veliki istraživački ili znanstveni projekti, vezani uz obljetnice, revalorizacije razdoblja ili retrospektive. Korijeni su u velikim izložbama 19. st. tipologija i kategorizacije:
1. općenita izložba – nudi općeniti zaključak 2. ciljana izložba – usmjerena postizanju konkretnog cilja 3. tipična izložba – koja istovremeno stimulira svih 5 osjetila 4. primarno iskustvo – izložbe koje repliciraju stvarnost 5. didaktička izložba – poučava stvarnost
H. Shettel, 3 kategorije: 1. istinski zanimljive – važna povijesna, socijalna ili psihološka poruka 2. estetski privlačne – umjetničke ili u vezi s umjetničkim izložbama 3. didaktičke – pričaju priče, vode posjetitelja da sam dođe do zaključka
Mensch: strukturalni identitet izložbe ima 3 kategorije: strategija, stil, tehnika. Strategija se odnosi na organizaciju materijala izložbe 3 tipa izlaganja: taksonometrijski, situacijski, narativni Kriterij strategije:
1. taksonometrijska izložba – tradicija u 19. st., linearna je, predmeti su izvan društvenog konteksta, ravnopravni i jednaki pa nema dvoznačnosti; apstraktna objektivnost, pretežno autentične muzealije, dominira količina i znanstvena istinitost materijala. Podjela na: a) konkretne izložbe – autentične 3dimenzionalne muzealije, pokrivaju tipove stalnog
postava i povremenih izložbi b) apstraktne izložbe – 2dimenzionalni sekundarni materijal, ovdje je velika uloga
muzeografskih pomagala c) tematske izložbe – vizualizacija ideja, predmeti su neravnopravni jer se istiću oni
koji iliustriraju ideju
30
2. narativna izložba – princip pripovijedanja kao u knjigama, materijal uvjetovan objašnjenjem ideje, muzeografska pomagala služe boljem razumijevanju priče, linearna izložba
3. situacijska izložba – visok stupanj konkretnosti, izložba primarnog iskustva: prirodoslovni muzeji koriste diorame, u zoo vrt se pristupa bez barijera, u povijesnim muzejima sobe pojedinih razdoblja, privid realnosti i mogućnost doživljaja autentične muazelaizirane prošlosti.
Kriterij stila:
1. estetske izložbe – eksponati pokazuju svoje estetske kvalitete, estetski su izloženi, kereatoru je to umjetnički čin u kojem se prožimaju sadržaj i oblik, dominiraju umjetnička djela
2. evokativne izložbe – evociraju razdoblje, zemlju, ambijent, stil vremena, a prostor služi kao kazališna scena, evokacija je djelotvorna za ideologizaciju izložbe ili muzeja
3. didaktičke izložbe – muzealije i muzeografska pomagala ravnopravni, metodički modeli učenja, ciljevi i rezultati moraju biti precizno određeni
kriterij tehnike izlaganja:
1. statične izložbe – stabilne, pokazuju autentični materijal, taksonometrijske su, najstabilnije su umjetničke izložbe jer moraju pokazati djela, a posrednici između njih i publike nisu potrebni
2. dinamične izložbe – promjenjive, participacija i aktivni odnos publike i eksponata: a) automatski dinamične – teku kao film, bez aktivnog učešća publike b) operativno dinamične – aktivira ih publika vlastitom voljom c) interaktivno dinamične – dijalog s publikom, tako da ona kreira vlastitu viziju
izložbe
prezentiranje spomenika kulture - svaka prezentacija je interpretacija kojom se iz spomenika izabiru one faze ili detalji koji
će stvoriti njegovu povijesnu sliku relevantnu trenutku prezentiranja
a) objektiviziranje prezentiranja: - objektivna pretpostavka (spomenik i njegova slojevitost podataka) - subjektivna (podobnost za moguću novu namjenu ili postojeću radi
isticanja neke faze) b) kriteriji:
- poznavanje spomenika (radi izbora strukture, oblika i faze kaoja će se prezentirati)
- poštivanje integriteta (kod prezentacije isključiti ono što remeti dojam cjelovitosti)
- funkcija spomenika (izvorna, dopunjena, bitno izmjenjena ili muzejska)
c) koncepcija - izbor razvojne faze spomenika koju se prezentira i način prezentacije, vodeći računa o istinitosti, spomeničkoj cjelovitosti i anticipiranju budućnosti. Za izbor su bitne:
1. znanstvena komponenta – afirmira prepoznatljive i definirane povijesne slojevitosti, čitljivost ideje prezentacije, ne dopušta cjepkanje spomenika na detalje koji bi heterogenošću zamijenili cjelinu, eliminira elemente koji bi dali privid autentičnosti
31
2. estetska komponenta – humanizira odnos povijesne slojevitosti i vrijednosti spomenika, unosi estetski odnos u prezentaciju
3. funkcionalna komponenta ili konzervatorska – korigira namjere ovisno o stanju spomenika, prezentacija je podređena stanju materijala, sigurnosti i trajanju
4. ljudska komponenta – određuju je mogućnosti društva i dostupnost stručnjaka sposobnih ostvariti prezentaciju
d) mogućnost načina prezentacije:
- prezentiranje posljednjeg živog sloja spomenika - posljednje cjelovite faze u životu spomenika - najvrednijeg sačuvanog sloja - prezentiranje slojevitosti
e) metode - poštivanje izvornika - arheološka metoda - metoda rekonstrukcije - interpolacija novih oblika i materijala
muzejski upotrebljavan spomenik kulture - to je spomenik u prostoru koji organizirano, posredno ili neposredno, pokazuje svoje
spomeničke vrijednosti. Iako je in situ, stvoreni su uvjeti za modificiranu muzeološku realnost čime je izbjegnuta socijalna istrošenost i uporaba koja bi ga degradirala.
- muzejsko tretiranje – način prezentacije spomenika, kad se bez obzira na namjenu želi
učiniti vidljivom njegova povijesnost ili muzealnost - muzejska uporaba – u prvi plan se stavlja sam spomenika i njegove vrijednosti - svaki spomenik kulture prezentiran za muzejsku uporabu mora zadovoljavati ove uvjete:
1. treba biti znanstveno i muzeološki obrađen 2. rezultat prezentiranja mora biti čitkost spomenika 3. uporaba svjetla za potpuni doživljaj
