UVOD U MUZEOLOGIJUSkripta za studenteMuzeologija krenula kao muzeografija polazila je od praktinih pitanja kako sakupljati, uvati, prouavati i izlagati predmete S vremenom je dolo do konceptualnih pitanja: pitanje znaenja i smisla, interpretacije i koncepcije, ne zanemarujui povijesnu i praktinu razinu. Z. Stransky 1970. predloio sustav muzeologije i razloio ju je na tri razine:

povijesnu strukturalnu praktinu

Peter van Mensch muzeologiju dijeli na: *opa muzeologija bavi se principima zatite, istraivanja i komuniciranja batine ovjeanstva i ovjekove okoline i institucionalnim okvirom takve djelatnosti; istrauje drutvene preduvjete tog posla i njihov utjecaj na spomenute zadatke

*povijesna muzeologija osigurava opi povijesni aspekt i povezuje muzeologiju uz dostignua prolosti

*teoretska muzeologija postavlja filozofski temelj i povezuje muzeologiju s epistemiolokim pogledima *specijalna muzeologija povezuje opu muzeologiju s pojedinim disciplinama usmjerenim k istraivanju materijalnih oitovanja batine ovjeanstva i njegove okoline (povijest umjetnosti, antropologija, prirodne znanosti i dr.)

*primjenjena muzeologija bavi se praktinim implikacijama muzeolokih principa uz pomo velikog broja pomonih disciplina; podjela ove muzeologije temelji se na 3 primarne muzeoloke funkcije: zatita akvizicija, registriranje dokumentacija- konzerviranje - istraivanje komunikacija prezentiranje, odgoj Kao glavna spona izmeu teorije i prakse ona se kod nas naziva muzeografijom.

*Metodologija muzeologije spona izmeu teoretske i primjenjene muzeologije; temelji se na 4 parametra: - muzejskom predmetu (predmet batine) - funkcijama za zatitu i uporabu batine - institucijama u kojima se ostvaruju navedene funkcije - drutvenom odnosu prema batini Metodologija muzeologije ima 4 temeljne polazne toke: - podruje djelovanja (drutvo) - oblik djelovanja (institucija) - uzorak djelovanja - obrazac (funkcija) - predmet djelovanja (predmet)

POVIJESNI SLIJED MUZEOLOGIJE

Temeljna razina; bavi se izuavanjem nastanka muzeologije:

Muzeji su anticipirali pojavu muzeologije; povijest muzeja i povijest muzeologije nije istoznana; muzeji i zbirke razvijali su se bez muzeologije Peter van Mensch Muzej je stalna ustanova koja uva zbirke predmetadokumenata i generira znanje o njima Poticaji prikupljanja i uvanja predmeta razliiti su:

iracionalni najstariji, povezani s magijskim djelovanjem predmeta gospodarski vrijednost predmeta kulturni stimuliraju proces materijalizacije drutvenog pamenja; presudno za muzejsku djelatnost

POVIJEST MUZEJA PROTOPOVIJEST MUZEJA ILI VRIJEME MUZA

Prvi pisani podaci o nekoj umjetnikoj zbirci 1176. g.prije Kr. u Suzi se spominje da Elamiti pljakaju Babilon i osvojeno blago nose u hram boga Iniunaku

U 9. st. prije Kr. u zapadnoj kuli grada Asura pohranjena je zbirka umjetnikih predmeta (ratni plijen)

U 6. st. prije Kr. babilonska Zbirka udesa ovjeanstva Nabukodonosora II sadri reljefe i kipove strarije od 1500. g. prije Kr. (najzanimljivije) U 5. st. prije Kr. Perzepolis ahemenidske palae s riznicama koje su za sveanosti otvarane javnosti; sadravale su kipove grke umjetnosti. U egipatskim faraonskim grobnicama i mikenskim grobnicama predmeti nemaju karakter umjetnike zbirke, ve govore o fenomenu prikupljanja dragocjenosti zbog iskazivanja moi i znaenja vladara.

Kolekcije i javne umjetnike zbirke u Grkoj su arhetip buduih galerija i muzeja: Atenska akropola, 5. st. prije Kr.:o o o

Pinakoteka uz Propileje (slike na drvu i kipovi) Kalkoteka ispod Partenona (kipovi) Stoa poikile ispod Akropole (trijem ukraen Polignotovim slikama s motivima bitke kod Maratona) Sve je javno; privatizacija je nepoeljna (iznimka u atenskom drutvu je Alkibijad koji je kuu uresio umjetnikim djelima)

Riznice uz hramove u Ateni, Korintu, Olimpiji, Delfima, Delosu za zbirke se brinuli hieropoei (uvari i sveenici): radili popise, razvrstavali, nekad vodili posjetitelje, selektirali (manje vrijednosti zakopane kao rtveni darovi, a zlato i srebro se pretapalo u ipke)

Helenizam pojava muzejao

Mouseion u Aleksandriji, 290. BC (za vrijeme Ptolomeja I Sotera)

nije sadravao umjetnike zbirke, ve je bio kulturni i znanstveni centar (biblioteka, laboratoriji, predavaonice i uionice) - posveen muzama (kerima Zeusa i Mnemozine) duhovne vrijednosti materijalizirane u umjetnikim djelima nisu bile pokrivene pojmom umjetnosti to su ga personificirale muze

- sabire knjige, minerale i prirodne rijetkosti, ima botaniki i zooloki vrt, stimulira itanje i drutveni ivot, usmjeren je prema izuavanju knjievnosti, povijesti, astronomije, a ne poznaje umjetnike zbirkeo

Homereion hram posveen Homeru, podignut za Ptolomeja IV;

- povijesna zbirka posveena Homeru - izloen Homerov kip okruen personifikacijama gradova (koji su polagali pravo na mjesto njegovog roenja), te slike i reljefi koji su ilustrirali Ilijadu i Odiseju. - Spominju se i pjesnika natjecanja - gozbeni ator Ptolomeja II raskono opremljen slikama sikionskih slikara i tapiserijama, zlatnim posuem, tronocima i figurama; 100 mramornih kipova u portiku ispred stupova; pristupano javnostio

Eskulapov hram na otoku Kosu (kraj 3. st. BC) - opisuje ga Herondina pjesma; da se zakljuiti da su hramovi u to doba mjesta za umjetnike zbirke koje su bile dostupne publici

1. Muzeoloke funkcije

Podvodni park skulptura, Museum Granada, Meksiko

5.1 Zatita

5.1.1 Zatita predmeta prenoenjem u muzejZatita odabranih predmeta i njihovo pretvaranje u muzejsku zbirku, znai zapravo prepoznavanje i odabir onih predmeta koji imaju bogat stvarni identitet, odnosno onih predmeta kojima zbog istroenosti prijeti realna opasnost od propadanja. U sastav muzejske zbirke dolaze razni predmeti. Jedni su istroeni, drugi odbaeni, trei pronaeni arheolokim ili drugim znanstvenim istraivanjima koja omoguavaju da se jedan itav svijet koji je prestao postojati vrati u nau zbilju. Takvi istroeni i socijalno ugroeni predmeti u muzejima stjeu novi identitet. Ostali su jo u funkciji, ali im je funkcija izmjenjena ili takva da bi njihova daljnja upotreba ozbiljno ugrozila njihovu fiziku egzistenciju. Rijetki su izuzetno istaknuti i vrijedni predmeti, koji se u muzeje smjetaju predodreeni da tamo ostanu dok ne izgube vrijednost. Zatita koju prua muzej, uzrokuje i odreenu promjenu znaenja predmeta. Predmeti u muzejskim zbirkama vie ne obavljaju funkciju koju su nekada obavljali te kao takvi, izdvojeni iz vlastite zbilje, pokuavaju tu funkciju pribliiti interpretacijom ili na neki drugi nain. Takvi predmeti, u pravilu, ne mogu funkcionirati van umjetnog muzejskog ambijenta. Prema teorijama Z. Stranskog razlikujemo aktivno i pasivno sakupljanje predmeta za muzejsku zbirku. Aktivno se odvija po odreenom programu te je rezultat terenskog znanstvenog rada, ali i kupovine pa ak i izrade predmeta. Pasivno sakupljanje oituje se darovima i ostavtinama. Peter van Mensch uvodi podjelu na eksterno i interno sakupljanje.

Eksterno znai direktnu transformaciju iz primarnog i arheolokog konteksta u muzeoloki, bez posrednika. Trenutak skupljanja predmeta utjee na sadraj predmeta kao dokumenta.

Tako je u vedskoj 1977. godine osnovan SAMDOK (meunarodni standard za dokumentaciju sadanjosti) u kojem su razvili 6 kriterija selekcije: 1. kriterij uestalosti ili rijetkosti predmeta ili pojave; 2. kriterij stupnjevanja (inovacije); 3. kriterij reprezentativnosti; 4. kriterij privlanosti; 5. kriterij oblasti (pripadnosti nekoj etnikoj grupaciji);6. formalni ili oblikovni kriterij.

Interno sakupljanje kao posrednike navodi trgovce i privatne sakupljae koji su ve obavili transformaciju u muzeoloki kontekst. Ovdje je mogue da se zbog nestrunosti putem izgubi dio muzealnosti nekog predmeta. EKO muzeji imaju potpuno obrnutu logiku. U njima se ne skupljaju

predmeti ve se s njima ivi, ali na specifian nain, tako da se predmeti uvaju i upotrebljavaju. Takav proces nuno vodi do stvaranja i upotrebe zamjenskih predmeta, jer e novo aktiviranje predmeta dovoditi do njihova breg propadanja. Dakle, razliiti muzeji imaju razliite kriterije sakupljanja zbirke jer oni izviru iz njihovoga sadraja. No, sasvim je sigurno da u svim sluajevima sakupljanje ne moemo odvojiti od zatite.

Fizika zatita predmeta u muzejimaSvi oblici zatite bave se nekim od naina stvaranja prikladne okoline za materijalnost predmeta u muzeju ili pak nainima direktne intervencije na predmetima. Zatita predmeta u samim muzejima je zatita od fizikog propadanja. Ona se uglavnom temelji na zatiti fzikih osobina i cjelovitosti predmeta te je duna voditi rauna o svakom od 3 temeljna sastavna elementa svakog predmeta: 1. jedinstvo materijala i strukture; 2. jedinstvo oblika i naina obrade; 3. znaenje ili muzealnost. Preventiva 1. korak u zatiti Gledajui predmet kao cjelinu, primarni zadatak je ouvati ga u njegovoj cjelovitosti u kojoj je prisutan kao vrijednost. Stoga se osnovna briga oituje u nastojanju da se unutar muzeja stvore takvi uvjeti u kojima e predmet moi nesmetano egzistirati i ispunjavati svoju funkciju. To se oituje u kvaliteti arhitekture muzejskih prostora i sadraja kao to su spremini i izlobeni prostor te prostor za potrebna istraivanja. Osim toga, nuno je osigurati kvalitetne kriptoklimatske uvjete,stabilan odnos temperature i relativne vlage zraka i na kraju dobru zatitu od tetnog svjetla i zagaenog zraka.

Etnoloki muzej Staro Selo Kumrovec

Na taj se nain sprjeavaju fzika naprezanja materijala i pojave mnogih oblika korozije, kao i pojava mikroorganizama, a ograniavanje izlaganja svjetlu sprjeava razne fotokemijske procese. U okvire prevencije ulazi i redovno odravanje predmeta te kontrola i uklanjanje moguih uzroka i prije nego se oni dogode.

Zatita materijala2. korak u zatiti Mjere kojima se fiziki zadire u materijal i strukturu predmeta provode se tek nakon to preventiva nije dala rezultata.

Elementarni

i

najneutralniji

oblik

fizikog

zadiranja

u

materijal

jest

konzerviranje, odnosno uvrivanje materijala, unoenjem novih materijala u samu strukturu predmeta koji pomau vrstoi oslabljenih muzejskih predmeta. Konzerviranje se vee uz osposobljavanje predmeta za istraivanje i izlaganje. U mnogim muzejima konzerviranje je zavrni in direktnog zadiranja u materijal predmeta. Meutim u odreenim muzejima i kod odreenih predmeta provodi se sloeniji postupak - restauriranje. Restauratorskim postupkom uz konzerviranje, dodajemo dijelove oblika ili strukture koji nedostaju ili su se zagubili tijekom vremena. Tako se stvara odreeni oblik koji bi mogao interpretirati dio koji nedostaje, spajaju se ulomci i izrauju novi i dr. Sedam je stupnjeva intervencije na predmetu:

1. spreavanje propadanja (prevencija); 2. zatita (odravanje); 3. uvrivanje ( konzerviranje);4. restauriranje (obnova);

5. reproduciranje (izrada kopija); 6. rekonstruiranje (nova izrada unitenih predmeta na temelju dokumentacije); 7. novo ocjenjivanje ili rehabilitacija. Osiguravanje sigurnosti unutar muzejskih zgrada 3. korak u zatiti Posljednji oblik zatite muzejskih predmeta jest njihova sigurnost unutar muzejskih zgrada odnosno zatita muzejske grae od svih onih opasnosti koje mogu zadesiti arhitekturu. Razlikujemo dva mogua aspekta opasnosti za muzejsku grau: Zatita od prirodnih katastrofa i ratnih razaranja Jedan aspekt ine ratna razaranja i prirodne katastrofe poput potresa, poplave,I.

poara, udara gromova, klizanja tla i dr. Osnovni je oblik zatite protiv takvih opasnosti da se pri odreivanju lokacije za muzej vodi rauna o njenim kvalitetama i potencijalnim opasnostima.o

Projektiranje muzejske zgrade moe se planirati tako da ona bude otporna na sve spomenute opasnosti te da se raspored muzejske grae u spremitima i na izlobama uspostavi na nain da se unaprijed eliminiraju potencijalni rizici (preventiva). To znai da se primjerice pri izgradnji spremita predvidi mogui rizik od poplava, poara i dr. te da se unaprijed odredi evakuacijski put, kao i lokacija za spremanje materijala nakon evakuacije.

o

Sigurnosti znaajno pridonosi i edukacija osoblja o ponaanju u odreenim, potencijalno opasnim uvjetima.

o

Isto vrijedi i za muzeje koji su smjeteni u vrijednim povijesnim zgradama. Ovdje je preventiva puno tee izvediva zbog nemogunosti arhitektonskog manipuliranja. Tu se prije svega misli na izlobeni ansambl ili cjeline muzejskih predmeta sadrajno vezane uz arhitekturu (vladarski dvorovi, memorijalne kue, crkve s inventarom). U tome

sluaju dobra organizacija i edukacija osoblja mogu donekle zamijeniti direktnu fiziku neotpornost same zgrade. II. Zatita od kraa i vandalizama Drugi aspekt vezan je uz sigurnost predmeta u pogledu zatite vlasnitva (otuenje) i devastacije (vandalizam). Osiguranje od otuenja postie se: - Osiguravanjem uvjeta: adekvatnim video nadzorom, postavljanjem raznih vrsta alarma, organiziranom uvarskom slubom - Osiguravanjem predmeta: uvrivanja predmeta na izlobama i u vitrinama. Osiguranje od vandalizma postie se : - Izoliranjem predmeta barijerama, tako da osobe ne mogu doi u izravni kontakt s izlobenim predmetima. Socijalizacija zatite Ne treba zaboraviti ni novi trend u zatiti muzejskih predmeta, a to je trend socijalizacije zatite. On ide za tim da se predmeti to je vie mogue tite in situ i da se ne prenose u muzej ako imaju moguu socijalnu sigurnost, ve da se kombinirano sa zatitom prirodne i kulturne okoline razvija svijest ljudi da su tako zatiene cjeline dio ljudske batine i da je u takvim uvjetima puno lake prihvaati poruke koje potencijalni muzejski predmet nudi. Rije je ustvari o suivotu ljudi i muzeolokih predmeta u povijesnom ambijentu. Idealno bi bilo kada bi se cjelokupna mrea muzejskih institucija udruila s mreom zavoda za zatitu spomenika (danas konzervatorski odjeli). Takva suradnja stvorila bi jedinstvenu mreu institucija koje bi brinule o zatiti materijalnih i prirodnih dobara koja smo naslijedili kao kulturno dobro nae prolosti.

5.1.3 Fizika zatita muzejskih predmeta u muzejimaFizika zatita muzejskih predmeta odnosi se na zatitu muzejskih predmeta od fizikog propadanja u muzeju.Temelji se na zatiti fizikih osobina i cjelovitosti muzejskih predmeta, pri emu vodi rauna o svakom od tri temeljna sastavna elementa pojedinog muzejskog predmeta: -

o jedinstvu materijala i strukture, o obliku i nainu obrade o njegovom znaenju ili muzealnosti.

Preventiva je prisutna kao primarni oblik zatite u cjelokupnom kompleksu kulturne i prirodne batine. Gledajui muzejski predmet kao cjelinu, prvenstveni je zadatak ouvati ga u onoj njegovoj cjelovitosti u kojoj je prisutan kao vrijednost. Osnovna briga oituje se u nastojanju da se unutar muzeja stvore takvi uvjeti u kojima e predmet moi nesmetano ivjeti ispunjavajui funkciju zbog koje je izdvojen u muzejski kontekst. Stvaranje povoljnih uvjeta u muzejskoj okolini jedan je od primarnih zadataka zatite muzejske grae to se prije svega oituje u kvaliteti arhitekture u koju su smjetene muzejske zbirke. Nuno je osigurati kvalitetne klimatske uvjete, dobar i stabilan odnos temperature i relativne vlage zraka i dobru zatitu muzejskih predmeta od svjetla i zagaenog zraka. Ti su uvjeti temeljna pretpostavka prevencije, odnosno spreavanja pojave mnogih oblika propadanja muzejske grae, u ije okvire spada i redovito odravanje muzejskih predmeta, te dezinfekcija i dezinsekcija novodobavljenih predmeta. Zatita materijala kojom se fiziki zadire u materijal i strukturu muzejskog predmeta, nakon to preventiva nije dala rezultata ostvaruje se:o konzerviranjem

o restauriranjem. Konzerviranje je uvrivanje struktura i materijala unoenjem novih materijala u postojee strukture koji pomau vrstoi oslabljenih muzejskih predmeta. Restauriranje je tenja prema obnovi stvarnog ili nekog povijesnog identiteta predmeta, a vrlo se esto zavrava kao interpretacija koja stvara neki novi

identitet predmeta, jer je iluzija da predmet moemo vratiti prolosti. Dakle, restauratorskim postupcima uz konzerviranje osnovne strukture dodajemo i one dijelove oblika ili struktura koji su stjecajem okolnosti dotinom muzejskom predmetu nedostajali ili se izgubili tijekom njegovoga ivota prije dolaska u muzej. Zatita oblikao

Ako nije direktno vezana uz materijal autentinog predmeta, provodi se kopiranjem uz posredovanje drugih materijala, imitacijom autentinih oblika ili pak modeliranjem u drugom mjerilu.

o

Kao izdvojenog elementa, bude li on u opasnosti, u pravilu e se obavljati izradom kopija li modela, u kojima emo nastojati fiksirati odreeni vremenski trenutak u ivotu predmeta i njegov izgled u tom trenutku.

Zatita znaenjao o o

Obavlja se dokumentiranjem interpretacije vrijednosti i znaenja premeta, Dokumentiranjem muzealnosti tog predmeta Jaanjem potovanja predmeta batine. Odgovarajua prezentacija, a kod predmeta batine primjerena funkcija, uspostavit e osjeaj potovanja prema batini, a posebno prema njezinu znaenju. Dok su izvorna materija i oblik muzejskog predmeta ouvani, oni su sami po sebi dokument, a dokumentacija je sekundarni oblik i njihova projekcija. Dokumentacija nam je najznaajnija u zatiti znaenja.

Etika postupaka s muzejskim predmetima Predmetima se rukuje u muzejima od trenutka njihovoga prikupljanja na terenu do izlaganja na izlobi. Zahtijeva se da se muzejski predmeti maksimalno uvaju i da se prema njima korektno odnose i posjetitelji i muzejsko osoblje koje je educirano i kompetentno za takav posao. Radi ispravnog odnosa prema zatiti muzejskih predmeta razvila se posebna etika postupaka s muzejskim predmetima. Osnovna etika pretpostavka je da se rad s muzejskim predmetima doputa jedino educiranom profesionalnom osoblju, a kao osnovno pravilo postavlja se uvaavanje svih triju osnovnih odrednica muzejskog predmeta materijala, oblika i znaenja, te potovanje cjelovitosti predmeta kao nositelja poruka i informacija.o

Etika tretmana zahtijeva profesionalnu kompetenciju osoblja koje mora potovati cjelovitost predmeta.

o

Etiki principi nalau da tretman mora biti povratan, tj. predmeti se moraju moi vratiti bez potekoa u stanje koje je prethodilo tretmanu. Nadalje, tretman ne smije izmijeniti karakter predmeta. Etika nalae i dokumentiranje izvornog stanja muzejskog predmeta kao i svih radova na predmetu u okviru konzervacije i restauracije.

o o

Metodoloki pristup zatiti muzejskih predmeta sastoji se od nekoliko temeljnih postupaka u koje spadaju redom:1. prouavanje uvjeta u kojima predmeti ive i uzrok njihova oteenja;

2. kontrola uvjeta u kojima muzejski predmeti ive u muzejima; 3. organizacija ljudskog djelovanja na zatiti predmeta. Intervencije se dijele na sedam stupnjeva:1. sprijeavanje propadanja;

2. zatita;3. konzerviranje;

4. restauriranje; 5. reproduciranje; 6. rekonstruiranje; 7. rehabilitacija ili nova upotreba

5.2.2 DokumentacijaDokumentacija je nezaobilazni pratitelj svakog istraivanja. Dokumentiranje kulturne batine je organizirani proces biljeenja informacija koje posjeduju i emitiraju predmeti i cjeline batine. Te informacije se pregledno i sustavno obrauju i arhiviraju s ciljem da nam prue to toniju predodbu o tom predmetu ili cjelini batine, sa svih strunih i znanstvenih aspekata kako bismo ih mogli bolje upoznati, dalje prouavati, vrednovati i ouvati za budue narataje. Sama definicija upuuje direktno Na etiku u dokumentiranju, a ona ukljuuje nunost potovanja pravila meu kojima je najvanija: istinitost podataka.

dokumentacija se ne smije privatizirati ve treba biti dostupna svima njeni podaci trebali bi se integrirati u informacijske sustave.

Dokumentaciju treba promatrati kao sustav koji ukljuuje: 1. stvaranje dokumentacije; 2. upotrebu dokumentacije; 3. uvanje / arhiviranje dokumentacije. Ako dokumentacija mora ukljuiti stvaranje, upotrebu i uvanje onda to znai da i u njenoj izradi moraju sudjelovati svi strunjaci ( arheolozi, restauratori, kustosi i sl.). Stvaranje dokumentacije U tom se procesu biraju oblici i vrste dokumentiranja koji bi bili najprimjereniji biljeenju rezultata istraivanja i koji bi spojili interese temeljnih znanstvenih disciplina i muzeologije koji se u istraivanju konstantno isprepliu. Podjela dokumentacije po sadraju i funkciji:1. primarna ona je u neposrednom kontaktu s predmetom i ukljuuje dvije

razine podataka: 1.) osnovnu grau predmeta (obrasci, kartoteke) 2.) podskupine prema sadrajnom i vremenskom kriteriju (crtei i sl.);2. sekundarna podrazumijeva svu onu primarnu dokumentaciju koja je zbog

obrade prenesena u druge medije te ujedno predstavlja i zatitu primarne dokumentacije; u izradi ove dokumentacije sudjeluju dokumentaristi;3. tercijarna tu spadaju katalozi, kartoteke, pregledi dokumentacije kao

arhivirani podaci i dr., a njome se bave iskljuivo dokumentaristi. U procesu dokumentiranja treba potivati neke principe kako bi dokumentacija bila upotrebljiva i itav proces bio uinkovito odraen. Principi dobrog dokumentiranja su: 1. potivanje vrijednosti predmeta batine;2. svrhovitost ili primjenjivost dokumentacije;

3. preciznost, egzaktnost;

4. pravodobnost to je vrlo bitan princip jer u sluaju da se neki muzejski predmet oteti ako informacija o njemu nije dokumentirana na vrijeme onda je zauvijek izgubljena; 5. sveobuhvatnost upozorava kako se predmet mora dokumentirati sa svih moguih aspekata; 6. postupnost; 7. selektivnost princip kojim se sprjeava rast dokumentacije preko optimalne mjere tj. eliminiranje suvinog; 8. kontinuiranost.

Upotreba dokumentacijeUpotreba dokumentacije je jedan od ciljeva dokumentiranja. Dokumentacija koja se ne upotrebljava ili se ne moe upotrijebiti postaje neuinkovita, a samim tim i nepotrebna. Upotreba dokumentacije usmjerava se prema korisnicima i potencijalnom korisnicima dokumentacije. Korisnike moemo svrstati u dvije grupe: o one koji neposredno koriste dokumentaciju u obavljanju muzeolokih funkcija i

o one koji na temelju dokumentacije grade odnos prema batini, rade

propagandu i razvijaju svijest o vrijednosti kulturne batine za drutvenu zajednicu. Temeljni princip upotrebe dokumentacije jest da se upotreba izvornika svede na minimum kako bi se to manje izlagao moguim oteenjima, te zbog toga dokumentaciju s izvornika nastojimo prenijeti u druge medije ili kopirati na istom mediju, stvarajui na taj nain optimalne mogunosti kasnijeg reproduciranja za druge potrebe. Izrada odgovarajuih kopija i njihovo pohranjivanje u razliitim INDOK centrima, kao i prenoenje ili primarno unoenje podataka u raunala pokazuju pravac u kojem bi se trebala razvijati upotreba dokumentacije. uvanje / arhiviranje dokumentacije Arhiviranje znai precizno oznaavanje i odlaganje dokumentacije, njezino uvanje i obradu koja osigurava uvjete za njeno brzo i djelotvorno pronalaenje. Sam izvornik se arhivira prema odreenim klasifikacijskim sustavima, a dokumentacija prenesena na druge medije arhivira se ovisno o znaajkama tog medija. Izvornu dokumentaciju i onu prenesenu na druge medije arhiviramo u IN-DOK centrima ija osnovna zadaa nije da bude arhiv dokumentacije ve mjesto gdje se moe dobiti potrebna informacija o dokumentaciji ili sam podatak u nekonvencionalnom obliku, u sekundarnoj publikaciji, raunalnom ispisu i sl. Uvjeti uvanja pretpostavka su dobrog arhiviranja koje dokumentaciju mora osigurati od raznih uzroka unitenja (npr. u sluaju rata, elementarnih nepogoda, krae i sl. ). Sustavom arhiviranja trebalo bi se omoguiti kvalitetno i jeftino reproduciranje dokumentacije koja je arhivirana, a pritom maksimalno tititi izvornik i upotrebljavati dokumentaciju prenesenu na druge medije. U Hrvatskoj ne postoji jedinstven IN-DOK centar koji bi bio vrh dokumentacijsko-informacijske piramide ve se dokumentacija arhivira u institucijama za zatitu kulturne i prirodne batine, u muzejima i galerijama, djelomice u arhivima, a ponekad i u bibliotekama. U muzejskoj djelatnosti djeluje MDC ( Muzejski dokumentacijski centar ) koji arhivira neke elemente muzejske dokumentacije, organizira te dijelom i provodi informatizaciju muzejske djelatnosti

5.3 Komunikacija 5.3.1 Izloba kao oblik muzejske komunikacijeIzloba kao glavni oblik muzejske komunikacije u pravilu je vezana uz muzej kao instituciju koja raspolae prostorom, zbirnim fondom i osobljem. Ona je element muzejske politike i slijedi protok vremena i promjene u drutvu. Izlobom u muzeju uspostavljaju seneprekidni komunikacijski procesi izmeu posjetitelja izlobe i onoga to predstavlja izlobu. Posjetitelj koji dolazi na izlobu mora posjedovati odreene osobine poput otvorenosti, izraenog zanimanja, znanja i sposobnosti praenja sadraja, mora imati oblikovano ili barem naznaeno stanovite prema stvarima ije poruke eli konzumirati. Izloba u muzeju elementarni je oblik prezentativne muzejske komunikacije, jer je organizirani sustav unutar kojega i pomou kojega muzej prezentira drutvenoj i kulturnoj javnosti poruke sadrane u muzejskim predmetima. Upitamo li se to se prezentira, tada moemo rei da se na izlobi prezentiraju muzejski predmeti u takvim meusobnim odnosima koji uz pomo muzeografskih pomagala stvaraju poruku koja istovremeno prikazuje razinu dostignutog znanja o odreenom problemu i preuzima na sebe stanovitu didaktiku obvezu da to znanje prikae na odgovarajui nain.

Na pitanje tko prezentira odgovor je najee da je to grupa strunjaka u kojoj su najmanje tri osobe: o Kustos muzeja koji daje koncepciju i osnovni scenarij, koji formulira poruku izlobe i pokuava pratiti njezinu realizaciju do zavrne faze ispitivanja miljenja publike; o Dizajner koji pretvara stvarnost i poruku muzejskih predmeta u trodimenzionalni koncept izlobe tj. koji stvara okolinu ili ambijent izlobe u kojoj se zbiva i prenosi poruka; o Pedagog koji e sudjelovati u grupi da bi osigurao da odreene edukacijske aplikacije nau svoje mjesto kako bi se sadraj i poruka izlobe prenosili na prihvatljiv, logian i edukacijski podoban nain. Naravno, toj se osnovnoj grupi strunjaka pridruuje i niz drugih koji pomau u odreenim segmentima procesa, kao to su konzervator, likovni umjetnik i napokon razne vrste obrtnika koji e izraditi sve to je potrebno da muzejska izloba funkcionira.

Na pitanje gdje se prezentira odgovor je, barem to se muzejskih izlobi tie, vrlo jasan. Poglavito u muzeju, a i bez obzira na to odvija li se izloba izvan muzeja, znai u nekom povijesnom ili drugom odgovarajuem ambijentu ili pak u neutralnom prostoru, treba imati na umu da su svi prostori muzejske prezentacije zapravo prostori u kojima se ostvaruje posebna realnost, umjetno konstruirana, da su svi izloeni predmeti i dalje izvan realnog svijeta i da oni ive u stvorenom svijetu.

Pitanje kada se prezentira isto tako vrlo je delikatno, jer nas uvodi u fenomen vremena. Bez obzira na to koliko nam razliitih tipova vremena stajalo na raspolaganju, ipak je svaka izloba u muzeju vremenski vrlo jasno odreena; ona traje i istovremeno ima ogranien vijek trajanja. Bez obzira na to o kojoj je vrsti izlobe rije, njeno trajanje ovisi o drutvenom interesu, o kulturnom i strunom interesu za pojedinu tematiku i o eventualnoj potrebi da se taj muzejski materijal upotrijebi za stvaranje neke druge izlobe. Izloba pokuava stvoriti dokumentacijsko i informacijsko vrijeme, ponekad rekonstruirati povijesno vrijeme ili ga staviti u odnos s drutvenim vremenom. Ona omoguava da se posjetitelj u odreenom trenutku sadanjosti susretne s onim znaenjima predmeta koja u sadanjem vremenu

dobivaju uvijek neku drugaiju konotaciju po emu izloba i jest informacijskodokumentacijski sustav.

Pitanje je i kako se prezentira. Odgovor ovisi o mnogo razliitih initelja, a prije svega o odnosu raspoloivih muzejskih predmeta i pomagala. Kreator izlobe doznaje od posjetitelja je li nain na koji je izloba postavljena stvorio onaj efekt i prenio onu poruku po kojoj posjetitelj nakon to izae s neke izlobe ne bi smio ostati isti.

Napokon dolazimo do pitanja motivacije; zato se neto prezentira, zato se neto izlae? Odgovor na pitanje je jasan - da se prenese jasna i definirana poruka i da se prikae znanje koje je motiviralo upravo takvu poruku. Educiranje posjetitelja na izlobi, a to je u konanici jedan od glavnih ciljeva izlobe, ne provodi se samo serviranjem neke koliine znanja, nego motivacijom posjetitelja da se zainteresiraju kako bi se na izlobi mogli ukljuiti u odreene procese i aktivno sudjelovati te pronai nove kvalitete. Ne moemo zanemariti jo jedan razlog ili cilj izlaganja, poglavito u muzejima i poglavito njihovoga zbirnog fonda, a to je proces objektivizacije tog zbirnog fonda u realnom svijetu i realnom vremenu. Na kraju, iznimno vaan initelj jest samostalnost muzejske djelatnosti u kreiranju izlobene politike. Iako se ne smije zanemariti uloga drutvene sredine u kojoj muzej djeluje, ipak muzej svojim metodama treba biti u poziciji relativne nezavisnosti od drutvene sredine, kako izborom teme za izlaganje, tako i odreivanjem funkcioniranja dimenzija i sadraja pojedinih izlobi. Uvaavanjem ta dva temeljna elementa muzej stvara osnovne pretpostavke da prezentativna komunikacija djeluje u svom stimulativnom podruju, da izloba bude neponovljiv oblik muzejske komunikacije sa svijetom; neponovljiv utoliko to se ne mogu dogoditi dvije jednake izlobe stoga to ih nee raditi isti ljudi i to e drutvena situacija i drutvena pa i fizika sredina biti takve da e izlobe biti nuno razliite.

5.3.2 Ostali oblici komuniciranjaOstali oblici komuniciranja muzeja i kulturne batine koja se u njima uva ili za koju se oni brinu s ovjekom i njegovom drutvenom okolinom ne oituju se u direktnoj vezi muzejskog predmeta ili pak predmeta ili sklopa batine s posjetiteljem.

Oni se koriste razliitim medijima pomou kojih prenose znanje o muzealijama i kulturnoj batini i dokumentiranje njihove poruke. Iako su dananje mogunosti medija iznimno velike, oni jo uvijek nisu u stanju zamijeniti izvorni predmet jer gotovo uvijek daju predodbu njegovoga izgleda i materijalne strukture ili pak iznose njegova znaenja ne omoguujui one izazove koje pred nas postavlja suoavanje s izvornim predmetom batine. Shvaajui sva ova ogranienja, treba rei da medijski oblici komuniciranja muzealija i kulturne batine ipak otvaraju niz mogunosti koje su nedostupne izvornom predmetu. To je u prvom redu mogunost prijenosa poruke kulturne batine ili informacije o njoj na daljinu, izvan fizikog dosega izvornog predmeta ili ambijenta. Koliko god izlobe kao oblici muzejske komunikacije imale ogranieno vrijeme trajanja nakon ega se gube kao informacijsko-komunikacijski sustavi, toliko svi drugi oblici muzejske komunikacije imaju ogranien vremenski trenutak identifikacije s predmetom nakon ega traju onoliko koliko njihova materijalna struktura doputa; mogu se reproducirati i nastavljati ivot, ali njihov funkcionalni, strukturalni i razvojni, pa prema tome i zbiljski identitet vie nikada nee biti identian predmetu, zbirkama ili ambijentima ije su poruke i informacije komunicirali. Iako muzeji nisu uvijek svjesni ogranienja ovih drugih oblika komuniciranja vlastite poruke, oni igraju vanu ulogu u cjelokupnom odnosu muzeja i publike. Medijski oblici komuniciranja koji koriste papir, brouru, knjigu ili razglednicu, dijapozitiv, videovrpcu, videodisk, magnetofonsku vrpcu ili kompaktni disk, filmsku vrpcu ili raunalnu disketu, pa napokon i reprodukciju, kopiju ili umanjenu maketu nekog predmeta, do kreacija koje su inspirirane muzejskom graom, pogodni su za prenoenje muzejske poruke u intime ljudskih ivota. Premda e se mnoga od tih sredstava koristiti kao muzeografska pomagala od kojih e neka biti nezamjenjiva, poput kataloga izlobe ili fotografije, glazbe ili video-projekcija, multivizije ili kompjutorskih programa ili pak drugih oblika vizualizacije stvarnosti u muzejskom svijetu poruka, ona e posluiti publici i mnogim drugim znanstvenim ili kulturnim institucijama koje skupljaju produkte muzejske edicije, da onaj dio poruka koje su mediji uspjeli zabiljeiti prenesu u budunost, da ih ugrade u svoj vlastiti svijet, kako bi im mediji mogli rekonstruirati vrijeme iz nekog drugog svijeta u kojem su participirali taj kratki trenutak boravka u muzeju ili na izlobi.

Postoji realna opasnost ili pak izuzetna prigoda da medijske aplikacije zamijene predmete na izlobama, odnosno da potpuno izmijene funkciju muzeja. Privlanost i interpretativne mogunosti koje nadilaze materijalnost i oblik predmeta, mogunosti stvaranja interpretativnih sustava, nesluene

Stranica virtualnog muzeja na internetu

mogunosti pohrane informacija u svim oblicima trae ve sada, a jo e vie trait u budunosti, odgovor na pitanje svrhe i smisla tradicionalnog muzeja. Muzej e komunicirati s publikom i preko izgovorene rijei, organiziranjem predavanja i razgovora o temi izlobi, muzejskog istraivalakog ili sakupljakog rada ili pak prireivanjem razliitih priredbi koje e biti u funkciji muzejskih izlobi ili muzejskog posla u cjelini. Meutim, vei dio ovih oblika komuniciranja ostat e vezan uz muzejsku instituciju, pa ak i muzejsku zgradu. Bit e komplementaran drugim oblicima muzejske komunikacije i pridonosit e vrem vezivanju muzeja uz vlastitu drutvenu i kulturnu okolinu. Postat e dijelom kulturnog ivota koji se inicira u muzeju i po emu muzej sve vie postaje mjestom okupljanja ljudi, mjestom kreativne i aktivne veze s prolou.

5.3.3 Stalni postav i interdisciplinarnost u muzejima

5.3.4 Tipologija izlaganjaU pripremanju muzejske postave i izlobi u muzeju koriste se metode koje potjeu iz metoda kreiranja stalnog postava. Primjenjuju se zavisno od mogunosti muzeja, zahtjeva i ambicije pojedinih izlobi. Godine 1970. Z. Z. Stransky napravio je prvu tipologiju izlaganja. Ukoliko njegovu podjelu nadopunimo suvremenim idejama, izlobe moemo podijeliti na sljedei nain:1. Stalni postav: U njemu se nalaze svi najvaniji, istiniti i znanstveno utemeljeni

prikazi i teme koje govore o znaenju nekog muzeja. Stalni postavi mora bit estetski sreen,pouan i zanimljiv. On mora bit odraz muzeja koji kao ustanova treba skupljati, uvati i izlagati predmete neke vrste. Stalni postav ne postavlja znanstvena pitanja i ne potie problematiku neke teme.2. Povremena izloba: Koristi materijal iz zbirnog fonda muzeja, ali ga ne

pokuava prikazati u cijelosti, ve samo djelomino i tako postavlja problematiku odreene teme. Isto tako moe dodatno nadopuniti spoznaje o nekoj temi koja je inae dio stalnog postava. Povremene su izlobe uglavnom namijenjene uem krugu poznavatelja teme jer zahtijevaju viu razinu razumijevanja nego li kod posjetitelja laika, iako su i njima zanimljive i ire im vidike. Ovakva izloba koristi rjeenja koja se odlikuju prolaznou i privremenou.3. Pokretna izloba: To je izloba bez muzealija, opremljena kopijama,

reprodukcijama i modelima. Te su izlobe u pravilu poune ili animacijske. One mogu biti putujue i obilaziti razna mjesta te tako iriti poruku.4. Velika tematska izloba: Svrha izlobe nije samo prezentacija muzealnog

fonda jednog muzeja, a za prijenos poruke ne koristi se samo muzejski materijal. Takve izlobe bave se iroki temama iz polja povijesti, kulture, tehnike i umjetnosti. Korijeni im seu u polovicu prologa stoljea. Mogu se, a i ne moraju odravati u muzeju, reprezentativne su, cjelovite, sveobuhvatne i vremenski ograniene. Na njima dolazi do mijeanja inventara iz muzeja i

onoga iz samostana ili privatnih zbirki. Kada takve izlobe zavre jedini trag njihovoga postojanja su katalozi.

Izlobe se mogu podijeliti i na sljedei nain:1. istinski zanimljive - nose vanu poruku, a ljudi koji ih posjeuju imaju interes

za temu;2. estetski privlane - uglavnom umjetnike izlobe; 3. didaktike izlobe - objanjavaju procese, priaju priu, te pokuavaju voditi

posjetitelja tako da on sam doe do zakljuka i ponese pravu poruku.

Postoje jo i sljedee vrste izlobi:1. narativne izlobe pripovijedanje im je temeljni organizacijski princip; obino

pripovijetka tee kao u knjizi te ima poetak i kraj; materijal koji se prezentira uvjetovan je temom prie koja se prikazuje;2. situacijske izlobe izlobe primarnog iskustva; obino ih nalazimo u

prirodoslovnim muzejima gdje pomou diorama imitiraju stvarni svijet ili u povijesnim muzejima gdje se stvara prostor razdoblja i tako imitira cjelokupna slika toga vremena;3. estetske izlobe nastoje izlobene predmete pokazati u punoj njihovoj

ljepoti; takve izlobe dominiraju kad je posrijedi izlaganje umjetnikih djela;4. evokativne izlobe Pokuavaju prizvati razdoblje, zemlju, ambijent, stil

vremena te se slue izlobenim prostorom kao sa scenom na kojoj se odvijaju scene sa sadrajem;5. didaktike izlobe nastoje ravnopravnim koritenjem muzejskog materijala i

pomagala biti poune i prenijeti neke spoznaje posjetitelju. Muzejske izlobe mogu biti statine i dinamine tj. razlikuju se po uestalosti mijenjanja postava. Dinamine su promjenjive, trae participaciju posjetitelja i zna se dogoditi da neki vizualni medij (npr. film u prirodoslovnom muzeju) zamjeni izvorni predmet. Dinamine su uglavnom problemske ili tematske izlobe te putujue izlobe.

Sve izlobe i njihov uspjeh ovise o tehnici izlaganja. Tehnika izlaganja omoguuje komunikaciju izmeu posjetitelja i muzejskog eksponata, a ako je taj posao odraen loe neke se poruke nee uspjeti prenijeti.

5.3.5 Prezentiranje spomenika kultureMuzealnost predmeta i sklopova batine najvie dolazi do izraaja u njihovoj prezentaciji, tj. u postupku u kojem se nastoji na samom spomeniku itko ukazati na njegove vrijednosti i specifinosti, esto uz pomo muzeografskih pomagala, poput oznaka, tabli, raznih oblika tumaenja, vodia, informacijskih centara i sl., kako bi spomenik kulture ili bilo koji drugi predmet batine mogli prikazivati spoznato znanje o sebi i iskazivati sve svoje realno mogue vidljive osobine. Prezentiranje spomenika kulture nain je na koji se strunoj i ostaloj javnosti vizualno pokazuje kako su rijeene dileme to ih pred nas postavlja oblikovna i povijesna, tj. vrijednosna slojevitost materijala i oblika neke zgrade ili sklopa zgrada, slike, kipa ili nekog drugog predmeta. Svako prezentiranje kulturne batine zapravo je interpretacija, kojom se iz bogatog ivota spomenika izabiru one faze, ivotne situacije ili detalji pomou kojih e se stvoriti i oblikovati povijesna slika spomenika relevantna trenutku prezentiranja. Stoga je odgovornost prezentiranja kulturne batine u prostoru znatno vea od one u muzejskoj stvarnosti, jer se s prvom ivi, a k drugoj se dolazi u posjet, jer je prva stabilnija i njome se direktno intervenira u materijal i oblik spomenika, a druga je promjenjiva i ovisi o karakteru i vrsti izlobe. Objektiviziranje predmeta Ono je potrebno zbog dimenzije sadanjosti koja se unosi u te procese i svodi se na tenju prema ispunjavanju objektivnih i subjektivnih pretpostavki kojima se odreuju nain i dimenzije intervencija na spomeniku, koje su esti inicijator i pratitelj prezentiranja batine.1. Objektivna pretpostavka je sam spomenik. On u sebi sadri svu slojevitost

koju elimo prezentirati. Njegovom analizom esto dolazimo do veoma jasne i itke studije raspona i kontinuiteta razvojnih faza, slojevitosti materijalne strukture i konstrukcije, kako za prouavanje spomenika i stjecanje znanja o njemu, tako i za izricanje ocjene mogunosti spomenika za prezentiranje.

2. Subjektivne pretpostavke svode se na ocjenu podobnosti mogue nove

namjene spomenika za isticanje neke od ranijih razvojnih faza, ili pak postojee namjene za isticanje muzealnosti spomenika, kao i na htijenje investitora da se pozabavi ovim vrijednosnim aspektom strukture kulturne batine u prostoru.

KriterijiKriteriji za aktualnu intervenciju u povijesnu strukturu spomenika temelje se na valorizaciji spomenika, jer nam vrijednost spomenika otvara pretpostavke za izbor struktura, oblika ili faza razvoja na spomeniku koje emo prezentirati. Poznavanje spomenika olakava i objektivizira valorizaciju. Kriteriji nadalje osiguravaju potovanje integriteta ili cjelovitosti spomenika, to znai da u procesu odabira elemenata za prezentiranje valja iskljuiti iz razmatranja ono to bitno remeti dojam cjelovitosti spomenika.

KoncepcijaKoncepcija je izbor razvojne faze spomenika koja e se prezentirati i nain prezentacije, a stvara se nakon provedenih analiza spomenika. Ona je misaoni proces u kojem se odreuje pristup batini nakon provedenih potrebnih istraivanja i analiza i nakon provedbe utemeljene valorizacije. Bitni dio koncepcije je selektivnost kojom se provodi negativna selekcija, tj. eliminiraju se oni elementi koji su nevani za prezentaciju. etiri temeljne komponente su: 1. Znanstvena komponenta 2. Estetska komponenta 3. Funkcionalna komponenta 4. Ljudska komponenta Mogunosti opih usmjerenja naina prezentiranja Mogunosti opih usmjerenja naina prezentiranja prvenstveno graevina kao spomenika kulture mogu se grupirati na razne naine. Postoje etiri teoretske mogunosti:1. Prezentiranje posljednjeg ivog sloja spomenika

2. Prezentiranje posljednje cjelovite faze u ivotu spomenika 3. Prezentiranje najvrednijeg sauvanog sloja 4. Prezentiranje slojevitosti kao temeljne vrijednosti spomenika Metode Metode koje su nam na raspolaganju za prikazivanje muzealnosti ili povijesnosti kulturne batine, prvenstveno u prostoru, izvan muzeja, nisu specifine samo za procese prezentacije. One se primjenjuju i u drugim intervencijama na spomenicima kulture, preklapaju se i kombiniraju tako da njihova uporaba i stupanj iskoristivosti ovisi o odabranoj koncepciji prezentiranja. Krene li se od opsega intervencije, metode se mogu klasificirati kao: 1. metoda potovanja izvornika; 2. arheoloka metoda; 3. metoda rekonstrukcije;

4. metoda interpolacije (novih oblika i materijala).

5.3.6. Muzejski upotrebljavani spomenici kulture Spomenicima kulture koji su upotrebljavani kao muzeji, primarna je namjena da posjetitelju organizirano prikazuju svoje spomenike vrijednosti. Zato su ureeni i opskrbljeni edukativno informativnim pomagalima koja posjetitelja upuuju na ono to treba vidjeti, to treba znati o spomeniku i kojim putem treba ii kako bi se dobila cjelovita i sustavna slika o spomeniku. Iako takav spomenik ivi in situ, on se paljivo odrava i njeguje, izbjegavajui opasnost uporabe koja bi ga degradirala. Uvjeti za muzejsku uporabu poglavito su vrijednost i pogodnost spomenika, njegova prilagodljivost namjeni te niz vanjskih faktora (smjetaj, prirodna okolina, tradicija i sl.). Naravno, za takvo ureenje vana je i mogunost podrke od strane drutva. Muzejsko upotrebljavanje spomenika postalo je kulturna potreba upoznavanja ovjeka s vlastitom prolou te je spomeniku dana namjena koja e ga dulje odrati zajedno s porukom koju prenosi i interpretira. Svaki spomenik kulture koji ureujemo i prezentiramo u svrhu njegovog koritenja kao muzeja treba

zadovoljiti odreene uvjete. Najprije, spomenik treba biti znanstveno i muzeoloki obraen kako bi nam postala jasna njegova znanstvena vrijednost i iskoristljivost informacija koje on nudi. Mora nam biti jasna njegova povijest i razvitak, kako bi se definirala ideja prezentiranja. Konani rezultat prezentiranja mora biti itkost spomenika, postignuta prostornom organizacijom muzejski upotrebljavanog spomenika. Elementi koji pomau da se bolje shvati kulturna poruka takvog prezentiranog spomenika su vidljive i komunikacijski dobro oblikovane legende s tlocrtima lokaliteta, logian smjer kretanja obiljeen razliitim strukturama gaznih ploha ili vizualnim oznakama, naznake onih dijelova zgrada koji eventualno nedostaju te oznaavanje razliitosti nastanka povijesnih slojeva tamo gdje se oni preklapaju. Potpunijem doivljaju pridonose kvalitetni tiskani vodii poput malih znanstvenih monografija, odnosno popularnih prospekata. Sastavni dio svake prezentacije je i uporaba svjetla njime se obogauje vizualni doivljaj prostora. Arheoloki lokaliteti Najpogodnija vrsta spomenika za muzejsku uporabu su dobro ureeni i prezentirani arheoloki lokaliteti. Stil prezentiranja takvih spomenika ovisi o njihovoj vrijednosti, o podneblju, o mentalitetu ljudi i okoline u kojoj se nalaze i o broju posjetitelja. Takvi spomenici imaju karakter stalnog muzejskog postava. Kod njih je nuno prikazati njihove osnovne znaajke, koje se dopunjuju i mijenjaju novim istraivanjima. Za utvrivanje tematike i potpuniji dojam, izlau se i pratei sadraji poput informativnog ili orijentacijskog centra, te zbirke predmeta koji su naeni na lokalitetu. Sva muzeografska pomagala slue da se posjetitelju doara vrijeme u kojem su odreeni slojevi takvog lokaliteta funkcionirali. Ruevine Muzeoloki pristup ruevinama nije bitno razliit od onog u sluaju arheolokih lokaliteta slojevi znaenja prezentirani su vertikalno unutar graevine. Ruevine srednjovjekovnih starih gradova ili drugih povijesnih graevina vrlo su srodnog znaenja. Prezentiranje ruevina povijesnih graevina naglaava se prateim muzeografskim instrumentima. Za logian i sveobuhvatan obilazak i razgledavanje grade se drveni ili laki betonski mostovi preko iskopina i jaraka, pomone drvene ili metalne stube za prijelaz preko zidova, izdignute gazne plohe i staze prijelaz preko arheolokih slojeva. Za sigurnost na viim dijelovima zidova grade se ograde. Prostori ruevine koji su ostali pod krovom, mogu se iskoristiti za izlobe kojima se obogauje cjelokupni kompleks i za izlaganje arheolokih nalaza s lokaliteta.

Prezentiranje ruevine odreuje se istraivanjem njezinih pojedinih dijelova, najee pomou nalaza koji se sauvao u arheolokim slojevima tako ih se prostorno i oblikovno odredi, da bi na kraju bili rekonstruirani ili rekomponirani. Rekonstruiranje elemenata koji nedostaju, odnosno rekompozicija postojeih zbog tenje, pa i nepaljivosti moe dovesti do nestajanja izvornog oblika, ime se smanjuje mogunost za daljnja istraivanja i nova saznanja. Arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura Poseban oblik prezentiranja rezultata arheolokih istraivanja ine ureeni arheoloki nalazi ispod postojeih ivih struktura. Oni se javljaju na mjestima gdje je lokacija vanija od zgrada koje se nalaze na njoj. To su mjesta visokih simbolikih vrijednosti, kao to su crkve i katedrale, dvorci i utvrde, gradske vijenice ili rekreacijski objekti (primjerice terme), gdje su zgrade nastajale jedna iznad druge; esto tako da starije slue mlaima kao temelj. Da bi se spomenute strukture prezentirale ljudima dananjice primjenjuju se komplicirana tehnika i tehnoloka rjeenja. Ona moraju osigurati pristup takvim prostorima, uiniti ih sigurnima i lakim za odravanje te na kraju privui ljude u taj minuli svijet. S obzirom da se izloba nalazi u tami podzemlja svjetlo igra glavnu ulogu kod prezentiranja cjelokupnog prostora, ponajvie za naglaavanje pojedinih arheolokih nalaza i za izdvajanje slojeva. Dakle, jedino se u izoliranim i kontroliranim ambijentima moe odrati na ivotu ono to nema realnu ivotnu funkciju. Takvi nalazi svjedoe o prostorima i strukturama proteklih vremena kojih vie nema. Njih je ovjek razorio do te mjere dokle mu je njihova fizika struktura smetala u ostvarivanju novih zamisli. Ouvane pojedinane graevine Granino podruje muzejski upotrebljavanih spomenika kulture ine ouvane pojedinane graevine koje su konzervirane ili restaurirane. U nekim sluajevima rije je o graevinama u kojima nema inventara i esto nisu dovoljno atraktivne ni impresivne da bi zadovoljile interes posjetitelja. Stoga se njihov prostor koristi i za neke druge javne priredbe (npr. crkve izvan kulta) kao to su koncerti ili manje dramske predstave. Jedan nain davanja posebne vrijednosti nekoj graevini jest prezentacija njezinoga inventara ponajvie onog koji ima umjetniku vrijednost i time tu

graevinu ini riznicom kulturne batine. Takve se dijelove naglaava dodatnim osvjetljenjem, a informacije o njima dostupne su u vodiima.

Dvorac Malbork Primjer takvog sluaja su crkve koje se koriste u kultu. Drugi je nain primijenjen na starim gradovima, dvorcima ili palaama. Izgubivi svoju prvotnu namjenu zbog promjena u drutvu, ureeni su i opremljeni odgovarajuim inventarom da predstavljaju vrijeme u kojem su nastali, odnosno vrijeme kada su bili u naponu snage. Ovdje je muzejska uporaba spomenika vie posveena opremi i inventaru, pa je esto njegova arhitektura nedovoljno prezentirana. Najvei problem kod koncepcije i prezentacije stvaraju jedino objekti iji slojevi predstavljaju nekoliko

vremenskih razdoblja njihovog ivota. Pitanje kako i koje vrijeme prezentirati, rjeava se spoznajama i eljama sadanjosti. Poseban sluaj ine spomenici u kojima su smjetene muzejske zbirke, koje s njima ne moraju biti direktno povezane. Naglasak kod prezentiranja i posjeta vie je na muzejskoj izlobi, a manje na samom spomeniku. Ipak, postoje pravila gdje smjestiti neku zbirku.1.

Zbirke memorijalnog karaktera izlau se u autentinim ambijentima, u kojima su boravile znaajne linosti (npr. Kopernikova kua u Torunu, Rembrandtova kua u Amsterdamu, Mozartova kua u Salzburgu);

2.

Zbirke koje su vezana uz pojedini spomenik kulture izlau se u samom spomeniku i nalaze se u prvom planu, ali ambijent pridonosi boljem doivljavanju cjeline;

3.

Kompleksne zbirke se u pravilu izlau u spomenicima s kojima nemaju nikakve veze. To su spomenici kulture prilagoeni za prihvat takvih zbirki, gdje njihovi prostori slue kao okvir. Pri tome je zanemareno prezentiranje spomenika, te oni esto gube svoju vrijednost. U ovu grupu spomenika ulaze i oni koji granie s posebnim tipovima

muzeja. Tu se istodobno izlae sama arhitektura spomenika i muzejski materijal. Ovdje je problem u autentinosti materijala i analogno tome dislokacija spomenika. Primjer toga su kulturna sela za koja (zbog razvoja urbanizacije) preseljenje u muzeje na otvorenom predstavlja jedini uinkovit nain spaavanja seoske arhitekture i ambijenta. U tom sluaju, odabrani se spomenik kulture treba prilagoditi sadraju koji dobiva, te zaivjeti u tom stilu. Grupe spomenika Grupe spomenika najmanje se koriste kao muzeji. Problem je u tome to su takve cjeline ve dio razliitih oblika ivota, pa ih je tee upotrijebiti na klasian nain. Da bi to uspjelo, muzejska upotreba se mora vrsto vezati za druge interese i poticaje ureenih prostora koji imaju spomenikih vrijednosti. Npr. povijesna gradska sredita sadre materijal koji je iva pulsirajua struktura i ne smije se umrtviti. Muzejska uporaba treba omoguiti kvalitetnije itanje poruka grada i doivljavanje njegovih vrijednosti.

Gradske zidine predstavljaju posebni fenomen. Njihov poloaj koristi se za smiljeno i organizirano doivljavanje grada sa zidina i njegov odnos prema neposrednoj okolici. Problem je kako ih muzeoloki iskoristiti, a da pri tome sredstva kojima se posjetitelja upuuje ne konkuriraju vrijednostima onoga to se eli pokazati.6. USTANOVE

6.1. Muzejski dokumentacijski centar (MDC) Muzejski dokumentacijski centar je krovna ustanova koja uva, prikuplja i objavljuje rad svih muzeja u Hrvatskoj. Kao pokreta i nukleus djelovanja muzejskih institucija u Hrvatskoj on svojim djelovanjem i modernom vizijom hrvatsku muzeoloku zajednicu stavlja uz bok drugim inozemnim muzeolokim institucijama, a inae iskljuivo znanstveni materijal pribliava irem spektru korisnika. Povijest muzejskog dokumentacijskog centra Ranih 50.-ih godina utvreno je kako u hrvatskim muzejima ne postoji nikakva sistematizirana evidencija niti je mogue dobiti konkretne informacije o muzejskim ustanovama. Priroda tog problema stvorila je potrebu za osnutkom centra koji bi djelovao kao jezgra i polazina toka kada je rije o muzejskim institucijama i njihovom radu. Muzejski dokumentacijski centar (u nastavku skraeno MDC), osnovan je na inicijativu dr. Antuna Bauera 1955. g. u Zagrebu. U cilju osnivanja MDC-a, dr. Antun Bauer darovnim je aktom gradu Zagrebu poklonio bogat fundus dokumentacije, fototeke, strune biblioteke i grafike zbirke koji je prikupio tijekom tri desetljea, a koja se odnosi na muzeoloku problematiku.

MDC je osnovan u svrhu:

sustavnog prikupljanja, evidentiranja i obraivanja grae o razvoju i djelovanju muzejskih ustanova; prikupljanja strune muzeoloke literature, dokumentacije i grae; kako bi sluio strunjacima i svim osobama zainteresiranima za daljnje unapreenje muzejske struke;

kako bi popularizirao rad i djelovanje muzejskih ustanova. Od svog osnutka pa sve do 1964. g., MDC djeluje u sastavu kolskog muzeja. Od 1966. g. pripaja se Tehnikom muzeju. Kao samostalna ustanova MDC je poeo s radom 22. srpnja1968. u Mesnikoj ulici. Danas se prostorije centra nalaze na adresi Ilica 44 u Zagrebu. O djelovanju Muzejskog dokumentacijskog centra

MDC je danas, jednostavno reeno, srce mree hrvatskih muzeja. Aktualno mjesto ravnatelja Muzejskoga dokumentacijskog centra obnaa Vinja Zgaga koja svojim modernim pristupom usavrava i proiruje djelovanje institucije. U budunosti MDC vidi kao posrednika muzejskih baza s europskim bazama. Putem svoje osnovne djelatnosti dokumentacijske, informacijske, savjetodavne, muzeoloke, istraivake, obrazovne, izdavake, knjinine i izlobene MDC sudjeluje u razvoju hrvatske i svjetske muzejske zajednice. MDC potie: ouvanje znanja o povijesti muzeja i galerija Hrvatske; skupljanje i slanje podataka i informacija o muzejima; promidbu muzejske djelatnosti i postignua muzeja u irokoj javnosti; promidbu i unapreenje muzejske struke; osnivanje novih muzeja; izradu i predlaganje muzejskih zakona i pravilnika; irenje informacija o muzejima objavljivanjem strunih asopisa i publikacija; promicanje strunih standarda te unapreenje muzejske struke kreiranjem programa strunog usavravanja, stalnog obrazovanja; slobodan pristup informacijama i grai; informatizaciju i implementaciju novih tehnologija; suradnju hrvatskih muzeja s nacionalnim i svjetskim batinskim institucijama. MDC svojim zbirkama i graom te uslugama otvoren je kako strunoj muzejskoj zajednici, studentima, uenicima, istraivaima i znanstvenicima, tako i svim zainteresiranima bez obzira na njihov struni profil. Centar prua besplatne usluge uvida i koritenja baze podataka te knjininih i arhivskih zbirki u prostorima MDC-a, a jo nudi i teajeve preventivne zatite muzejskih zbirki i slika. Nadalje MDC djeluje kao registar muzeja te registar muzeja, zbirki i riznica u vlasnitvu vjerskih zajednica iji se podaci takoer nalaze pri ovom centru. MDC je od svog osnutka za svoj rad primio brojne nagrade i priznanja renomiranih inozemnih i domaih institucija, ustanova kao i novinskih kua i izdavaa. itav rad MDC-a dostupan je na slubenoj internet stranici w w w. m d c . hr, na kojoj korisnici mogu dobiti sve one informacije i usluge koje centar prua.

6.2 Arheoloki muzej u Splitu Osnivanju Arheolokog muzeja u Splitu pogodovalo je putovanje cara Franje Josipa I. i njegove supruge Dalmacijom 1818. godine. Carska je obitelj ostala zadivljena ostacima Dioklecijanove palae, raznih zbirki starina i zvonika katedrale. Arheoloki muzej u Splitu osnovan je 22. kolovoza 1820. godine. Za njegovo osnivanje bili su zasluni i carevi pomonici, a posebno Anton Steinbuchel von Rheinwall, profesor arheologije i ravnatelj Carskoga muzeja u Beu. Ubrzo su uslijedila i arheoloka istraivanja u Solinu i okolici.

Godine1884. ravnateljem muzeja postao je don Frane Buli, koji je zapoeo sustavno popisivanje cjelokupnog arheolokog i knjinog fonda te otvorio 13 kataloga podijeljenih po vrsti materijala. Takav nain voenja inventara zadrao se sve do 2005. g. kad se prelo na obradu grae putem raunalnog programa M++. U inventarnim knjigama do tada je bilo inventirano vie od 38.000 predmeta. Uz mjesto ravnatelja muzeja Buli je obnaao i mjesto ravnatelja i profesora na Klasinoj gimnaziji, konzervatora i predsjednika drutva Bija, te mnoge druge znaajne i odgovorne dunosti.

Poetkom dvadesetog stoljea Arheoloki je muzej istraivao na prostoru gotovo itave Dalmacije, a njegov fond ve je tada brojao tisue spomenika. Stoga je Buli bio prisiljen osigurati novu zgradu za smjetaj velike koliine arheolokih nalaza. Radovi su zapoeli 1912. godine, a zgrada koja se i danas koristi bila je uglavnom dovrena 1914. godine. Ureena je velika izlobena dvorana za manje predmete, vrt s lapidarijem i uvaonice u podrumskim prostorima. ezdesetih godina prologa stoljea uslijedili su popravci i preureenja. Poetkom dvadesetog stoljea Muzej je imao dva zaposlenika, poslunika i uvara iskopina u Solinu. Buli, iako je bio ravnatelj, za svoju funkciju nije primao plau, pa se za izradu dokumenata i restauriranje spomenika kao i za struni arheoloki rad zaposlio Mihovil Abrami. Godine 1923. kustosom je postao Antun Grgin, a 1936. naslijedio ga je Cvito Fiskovi. Tijekom kasnijeg vremena broj se kustosa postupno poveao, pa se godine 2000. njihov broj popeo na deset. Od samoga poetka rad Muzeja bio je usredotoen na antiku Salonu. Na lokalitetu Manastirine Buli je 1898. podigao kuu nazvanu Tu s c u l u m, koja je kasnije postala muzejskom depandansom u kojoj borave djelatnici Muzeja. U kasnije vrijeme vie je pozornosti posveeno Issi i Naroni, pa su tamo osnovane i podrune zbirke, a ona u Vidu prerasla je u samostalan muzej. Do 1910. godine, kad je osnovan Etnografski muzej, u Splitu nije bilo druge muzejsko-galerijske ustanove pa je mnogo predmeta koji po tematici ne bi trebali pripadati arheolokom muzeju ipak u njemu bilo pohranjeno. Do sredine dvadesetoga stoljea Muzej je istraivao na svim vanijim salonitanskim lokalitetima: Manastirine, Marusinac, episkopalni kompleks, Kaplju, teatar, forum, amfiteatar, Hortus Metrodori itd. Osobito su znaajna bila istraivanja prapovijesnih lokaliteta poput sojenikog naselja Dugi (Otok) kod Sinja 1955. i 1956., peine karin Samograd u Mirlovi Zagori 1958.-1960., gomila oko Vrela Cetine 1953., 1954. i 1958., oko Bogomolja na Hvaru 1981. i oko Vida 1977. godine. Iz podruja podmorske arheologije istraeni su brodolomi na rtu Sv. Ivana kod Vignja 1971. i 1972. te u uvali Veloj Svitnji na Visu 1972., 1973. i 1977. Posebnu cjelinu unutar Muzeja predstavlja njegova bogata knjinica koja se stalno obogaivala, u poetku iskljuivo kupovinom i darovanjima a od 1878. i zamjenom za muzejski asopis Bullettino di archeologia e stora dalmata, koji su pokrenuli Mihovil Glavini i Josip Alaevi. Prvi broj objavljen je povodom ezdesete obljetnice slavnog arheologa Theodora Mommsena, to je izazvalo

negodovanje javnosti jer je Mommsen bio poznat kao antislaven i estoki protestant. Godine 1884. urednitvo asopisa u potpunosti je preuzeo Buli, a 1920. u tom poslu pridruio mu se Abrami. Bullettino je poeo izlaziti na talijanskom jeziku jer je on, prema Glavinievim rijeima, bio diplomatski jezik arheologije. Talijanski se jezik zadrao sve do kraja I. svjetskog rata, a 1920. naziv asopisa pohrvaen je u Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku. od godine 2005. asopis nosi naziv Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku. Prvu samostalnu izlobu Muzej je priredio 1959. u podrumima Dioklecijanove palae i tom prigodom izloio 25 antikih skulptura. Nakon toga,1965. godine uslijedila je izloba Portretna umjetnost Salone i 1976. izloba o rezultatima podmorske arheologije Muzeja. Tijekom zadnja dva do tri desetljea izlobe se niu jedna za drugom. Za svoj uspjean rad na podruju arheologije Muzej je dobio i nekoliko vrijednih priznanja.

2.3 Arheoloki muzej u Zadru Arheoloki muzej u Zadru po svojoj starosti ide u red najstarijih arheolokih muzeja u Hrvatskoj, a samo je desetak godina mlai od Arheolokog muzeja u Splitu. Dananja muzeologija u Zadru razvila se na temeljima stare kolekcionarske, a time na neki nain i muzejske djelatnosti. Ve krajem etrnaestog stoljea javlja se prvi poznati sakuplja, posebice rimskih natpisa, Juraj Benja. Polovicom osamnaestog stoljea Ante Danielli Tommasoni sakupio je najveu i najljepu zbirku antikih skulptura na podruju Dalmacije. Najmonumentalniji dio zbirke sastojao se od osam kipova rimskih careva, otkrivenih 1768. godine u vrtu Josipa urovia u Ninu. Prema nekim sumarnim katalozima, od kojih je prvi tiskan 1818. godine, zbirka je sadrala preko 300 kiparskih djela, veinom od kamena, brojne antike natpise, keramike i staklene posude, oko 6.000 komada novca, zbirku slika i veu knjinicu. Ona je kasnije dospjela u nasljedstvo obitelji Pellegrini-Danieli koja ju je 1859. prodala u Udinama u sjevernoj Italiji. Na aukciji odranoj 1900. i 1901. zbirka je rasprodana, a Arheoloki institut u Beu otkupio je dvadesetak kiparskih djela za Arheoloki muzej u Zadru. Ostatak materijala raznio se u muzeje u Veneciji, Akvileji, Milanu, Kopenhagenu i dr.

Arheoloki muzej u Zadru osnovan je 30. studenoga 1832.g., na dan kada je austrijski namjesnik u Dalmaciji general Vetter Vjenceslav von Lilienberg izdao proglas da se graa iz cijele Dalmacije prikuplja u Zadru kao sjeditu pokrajine. Graa za muzej u poetku se smjetala u jednu prostoriju osnovne kole na poloaju crkve sv. Tome, a zatim u tadanju gimnaziju koja se nalazila u bivem samostanu sv. Krevana u Zadru. Godine 1877. crkva Sv. Donata naputena je kao skladite i ostala je slobodna. Iste godine Ivan Smiri zapoeo je njeno ienje i ureenje te prikupljanje arheoloke i kulturno-povijesne grae. Zadar je po Rapallskom ugovoru 1920. kao enklava pripojen Italiji. Godine 1943. Talijani su, povlaei se, odnijeli veinu najvrjednije grae, a osobito manje i lake predmete. U bombardiranjima je bila poteena samo crkva sv. Donata i u njoj izloene zbirke. U tim uvjetima bilo je potrebno iznova organizirati muzejski i znanstveni rad te mnoge druge poslove. Godine 1954. muzej je preseljen u zgradu biveg Zavoda sv. Dimitrija, kasnije Filozofskog fakulteta, a danas Sveuilita. Godine 1972., pri obnovi sklopa samostana i crkve sv. Marije, izgraena je i nova zgrada muzeja. Po najsuvremenijim metodama toga vremena u njoj su godine 1974.

postavljene stalne izlobe srednjeg vijeka u prizemlju i rimskog razdoblja na I. katu, a godine 1975. stalna izloba prapovijesti na II. katu. Idejna i likovna rjeenja dao je akademski slikar Mladen Pejakovi, a muzeoloke su koncepcije izradili Janko Beloevi (srednji vijek), ime Batovi (prapovijest) te Julijan Medini i Boidar Ilakovac (antika). Danas su u prizemlju muzeja izloeni arheoloki nalazi iz vremena 7. - 12. st., od kojih se najvei dio vee za materijalnu i duhovnu kulturu Hrvata; na prvom su katu izloeni brojni predmeti koji ilustriraju ivot u sjevernoj Dalmaciji u doba Rimljana, a na drugom katu izloen je pretpovijesni arheoloki materijal iz kamenog i metalnog doba (od oko 10.000 g. pr. Kr. do dolaska Rimljana). Muzejske aktivnosti obuhvaaju obavljanje sustavnih, zatitnih i sondanih arheolokih istraivanja, zatitu i obradu arheoloke grae te njeno prezentiranje, organizaciju i ugoivanje povremenih izlobi. Arheoloki muzej Zadar izdaje i svoje godinje glasilo pod nazivomDiadora, a do danas je iz tiska izaao 21 svezak s brojnim znanstvenim radovima hrvatskih i inozemnih autora. Kao dravni muzej, Arheoloki muzej Zadar pokriva podruje Zadarske upanije s otocima Rabom i Pagom. Unutar Muzeja djeluju: Odjeli za prapovijesnu, antiku, srednjovjekovnu arheologiju, Odjel za podmorska arheoloka istraivanja, Odjel za pedagoko-andragoku djelatnost, Konzervatorsko-restauratorski odjel, Knjinica i drugi, Kao zasebna organizacijska jedinica u Ninu nalazi se Muzej ninskih starina. U Arheolokom muzeju Zadar uva se preko 100.000 raznih arheolokih predmeta iz svih kulturnih i povijesnih razdoblja od paleolitika do kraja 11. stoljea.

6.4 Arheoloki muzej u Zagrebu O muzeju Arheoloki muzej u Zagrebu jedan je od slijednika nekadanjega Narodnog muzeja, najstarije muzejske ustanove u Zagrebu. Narodni muzej kao prva nacionalna muzejska institucija poeo je javno djelovati 1846. godine, danom otvorenja stalne izlobe u prostorima tadanjega Narodnog doma u Opatikoj ulici 18. Od utemeljenja Muzej je prolazio kroz razliite organizacijske faze. Na prijedlog Sabora, 1866. g. postao je Zemaljskim zavodom Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, djelujui pod njegovom zatitom, kao i pod upravom Akademije, a Muzej je tada ujedno bio podijeljen na Arheoloki i Prirodoslovni odjel. Od 1878. godine Arheoloki odjel djeluje samostalno, ali i dalje u sklopu Narodnog muzeja. Arheoloke zbirke poetkom 1880-ih godina preseljene su u skuene prostore novoizgraene Akademijine palae na Zrinskom trgu. Od 1945. potpuno se osamostalivi, Muzej je dobio na koritenje palau na Zrinskom trgu 19, u kojoj i danas djeluje. Muzejski fundus danas sadri priblino 400.000 razliitih predmeta. Ve 1880-ih godina Muzej zapoinje i sustavna arheoloka iskopavanja pribavljajui na taj nain bogatu spomeniku grau vanu za prouavanje ivota stanovnitva od pretpovijesnog do srednjovjekovnog doba. Muzejski fundus sistematiziran je u odgovarajuim zbirkama:

Pretpovijesna Antika (grki i rimski spomenici) S re d n j o v j e k o v n a zbirka slijede uobiajeni kronoloki sustav.

Muzej posjeduje i bogatu Egipatsku zbirku, jedinstvenu u ovim prostorima, kao i Numizmatiku zbirku, jednu od najveih zbirki takve vrste u Europi i svijetu. Muzej posjeduje i znaajne kolekcije grkih i rimskih spomenika. Osobito treba istaknuti bogatu kolekciju oslikanih grkih vaza, podrijetlom iz Grke, odnosno june Italije, zatim dragocjenu kolekciju kamenih spomenika (skulpture, reljefi, natpisi i dr., koji su ranije bili u vlasnitvu grofa Lavala Nugenta), a osobitu pozornost privlae glasoviti povoji zagrebake mumije, odnosno Zagrebaka lanena knjiga (Liber linteus Zagrabiensis), rukopis s najduim etruanskim tekstom.

Muzej trenutno nema cjelovit stalni postav jer nedostaju dijelovi postava Antike zbirke te itav postav Srednjovjekovne zbirke. Od 1999. godine za posjetitelje je, otvoren stalni postav Numizmatike zbirke, Pretpovijesne zbirke i prethodno spominjane Egipatske zbirke. Nedavno je za javnost otvoren i dio Antike zbirke sa spomenicima iz grkog razdoblja, domaeg i inozemnog podrijetla.

Pregled zbirki Antiki odjel U muzejskoj Antikoj zbirci je zastupljena spomenika graa iz razliitih domaih nalazita, ali i iz nekih susjednih zemalja. Od grkih spomenika domaeg podrijetla od osobite je vanosti niz natpisa javnog karaktera, jedinstvenih povijesnih vrela o grkom kolonizatorskom djelovanjuna dijelu dananje hrvatske obale. Kolekcija grkih oslikanih vaza, preteito inozemnog (junoitalskog i atikog) podrijetla najcjelovitija je i najbogatija kolekcija takvog sadraja na hrvatskom prostoru.

Egipatski odjel

Fundus egipatske zbirke broji vie od 2.100 predmeta i uglavnom je nabavljen u prolom stoljeu otkupom od obitelji austrijskog podmarala Franza Kollera. Glavni dio fundusa ine predmeti iz kasnog razdoblja starog Egipta (1070. god. pr. Kr. - 30. god. po Kr.). Iz tog razdoblja potjee niz spomenika u kamenu i bronci. Numizmatiki odjel Numizmatika zbirka Arheolokog muzeja svojim je sadrajem blia profilu kabineta. Broji vie od 270.000 primjeraka metalnog novca, papirnih novanica, medalja, spomenica, plaketa, znaaka, kolajni i markica. Znaajna je i Numizmatika biblioteka koja djeluje u sklopu zbirke. Pretpovijesni odjel

Pretpovijesna zbirka, koja sadri oko 78.000 predmeta, jedna je od najveih i najcjelovitijih zbirki takvoga sadraja na prostoru Hrvatske. Raznorodna graa prua uvid u razvoj i slijed kultura pretpovijesnih razdoblja na povijesnim hrvatskim prostorima, ukljuujui i podruje vojvoanskog Srijema, u rasponu od sedam tisuljea tj. od mlaeg kamenog doba pa sve do mlaeg eljeznoga doba. Srednjovjekovni odjel Srednjovjekovni odjel najmlai je odjel Ahreolokog muzeja u Zagrebu, a kao samostalan odjel postoji i djeluje tek od 1945. godine. Odjelna zbirka uva vie od 4.000 predmeta. Ona obuhvaa arheoloku ostavtinu brojnih naroda, plemena i etnikih skupina koje su u razdoblju od 5. od 15. stoljea nastavale ili se kratko zadravale na dananjim hrvatskim prostorima (Huni, istoni Goti, Gepidi, Langobardi, Heruli, Avari, Kutriguri, Ugri, Maari i dr). Osim navedenih odjela/zbirki u okviru muzeja djeluju i Odjel za dokumentaciju, Pedagoki odjel, Konzervatorsko-restauratorski odjel, Knjinica i Odjel za marketing. Godine 1970. iz tiska je izaao prvi broj muzejskog glasila Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu, koji u 3. seriji izlazi gotovo kontinuirano od 1879. godine.

6.5 Arheoloki muzej Istre Utemeljenje i djelovanje Muzeja u Puli Sakupljanjem kamenih spomenika u Augustovom hramu 1802. g. maral Marmont, namjesnik u Ilirskim Pokrajinama od 1809. do 1811., zapoeo je stvaranje muzejske zbirke u Puli. Posjetom austrijskog cara Franje Josipa I. Puli 1816. godine

odobrena su novana sredstva za konzervaciju i restauraciju Augustovog hrama i sakupljene spomenike batine, koju je proveo arhitekt Pietro Nobile. Godine1828. Giovanni Carrara nastavio je sakupljanje kamenih spomenika u Augustovom hramu i izradio popis (inventar) ukljuujui numizmatiku zbirku smjetenu u gradskoj palai, tako da se poetak njegovog djelovanja moe smatrati istinskim poetkom muzeologije u Puli. Otkrie kamenih, keramikih i metalnih predmeta u Nezakciju bilo je osnova za utemeljenje Gradskog muzeja (Museo Civico della Citt di Pola) u Puli1902. godine. Prvim ravnateljem bio je imenovan dr. Bernardo Schiavuzzi, a 1906. zamijenio ga je Alberto Puschi. Godine 1930. dvorane muzeja prvi su put otvorene za posjetitelje, a tom je prilikom izdan i vodi na talijanskom jeziku. Izloba je uz manje izmjene bila dostupna javnosti do kraja II. svjetskog rata kad su za vrijeme angloamerike uprave mnogi predmeti preneseni u Italiju. S nekim izmjenama u lapidariju i postavom preostalih eksponata 1949. godine muzej je ponovno otvoren kao specijalizirani Arheoloki muzej Istre. Godine1968. otvoren je u prizemnim prostorijama i hodnicima Muzeja preureen i dopunjen lapidarij kao samostalna stalna izloba izabranih, sistematski rasporeenih i struno obraenih kamenih spomenika. Prilikom razrade koncepcije lapidarija nastojalo se omoguiti da izloeni spomenici prue iri vizualni pregled materijalne kulture kroz povijesna razdoblja od antikih vremena preko kasne antike i srednjeg vijeka. Antiki izloci se veinom sastoje od rimskih natpisa i nadgrobnih spomenika. Kameni spomenici u srednjevjekovnom dijelu lapidarija uglavnom pripadaju arhitektonskoj sakralnoj dekoraciji i kamenom pokustvu veih ili manjih crkvenih graevina u Puli i pulskoj okolici. Godine 1968. u Augustovom hramu u Puli otvorena je nova izloba pod nazivom Antika kameno-statuarna plastika; izloba je koncipirana tako da daje pregled najljepih izloaka rimske skulpture i portretne umjetnosti, te pokae izbor sitne bronane plastike, uglavnom kultnog znaenja. Godinu dana kasnije u podzemnoj galeriji ispod amfiteatra u Puli otvorena je stalna izloba Vinogradarstvo i maslinarstvo Istre u antiko doba, u to vrijeme jedinstvena na Mediteranu. Sastoji se od rekonstrukcije antike pree za groe i mlina za masline s vie velikih kamenih recipijenata dopremljenih s antikog lokaliteta na Barbarigi. U jednom dijelu

podzemlja rekonstruiran je antiki brodolom kod Savudrije s velikom koliinom amfora i olovno-drvenim sidrom. Godine1961. archaeologica. U suvremeno ureenim izlobenim dvoranama prvog kata Muzeja 1970.g. otvorena je prapovijesna izloba, koja obuhvaa pet velikih dvorana s izlocima fosila te artefakata iz starog kamenog doba i kasnijih razdoblja, sve do rimskog. Nakon istraivanja ostataka rimske gospodarske vile u ervar Portu djelomino je konzerviran i rekonstruiran dio keramiarske pei, stambeni dio objekta s malim privatnim termama te konzerviran graevinski ostatak uljare. Nalazi su uklopljeni u parkovno-urbani prostor naselja i marine tj. arheoloki park 1980. godine. U nastojanju ouvanja i prezentacije istraene arheoloke batine, 1983. utemeljen je i Arheoloki park Nezakcij uz otvorenje stalne muzejske zbirke u malenoj zgradi na lokalitetu. Prve vijesti o Nezakciju potjeu iz antikih pisanih izvora (Tit Livije, XLI, II, 4-16), a materijalna potvrda da Vizae predstavlja ostatke grada sa slavnom prolou, potvrena je poetkom stoljea nalazom zavjetnog rtvenika caru Gordijanu (3. st.) na kojoj se spominje Res Publica Nesactiensium. Lokalitet je okruen s 800 m istraenih bedema. Na samom ulazu u grad, izmeu rimskih i prapovijesnih vrata, nalazila se bogata prapovijesna nekropola. Pronaene urne i predmeti koji su kao prilog poloeni u grobove ukazuju na slojevitost naseljavanja i pokapanja od 11. st. pr. Kr. do rimskog osvajanja. Za uspjean kulturan i drutveni rad, Arheoloki muzej Istre primio je vie znaajnih priznanja. Odlukom Ministarstva kulture, prosvjete i porta Republike Hrvatske 1994. godine Arheoloki muzej Istre u Puli, kao muzejska i kulturna ustanova izuzetnog znaaja dobio je status dravnog nacionalnog muzeja zapoelo je izdavanje arheolokog asopisa Histria

Ustroj muzeja Zbirke:

Prapovijesna Antika Kasnoantika Srednjovjekovna

Dislocirani objekti u sastavu Muzeja: Nezakcij Spomenici u gradu Puli na skrbi Muzeja:

Amfiteatar

Augustov hram Dijanin hram Mozaik Kanjavanje Dirke Sergijev slavoluk Dvojna vrata Herkulova vrata Bazilika sv. Marije Formoze

7.ZAKONI 7.1 Zakon o muzejima Zakon o muzejima donesen je 9. listopada 1998. u Zagrebu. Podijeljen je na sljedea poglavlja: 1. Ope odredbe 2. Muzejska graa 3. Osnivanje i prestanak4. Matina djelatnost

5. Ustrojstvo i upravljanje 6. Osiguranje muzejske grae i druge imovine 7. Sredstva za rad 8. Nadzor nad radom 9. Struno muzejsko osoblje 10.Hrvatsko muzejsko vijee 11.Kaznene odredbe 12.Prijelazne i zavrne odredbe.

1. Ope odredbe Zakonom o muzejima ureuju uvjeti i nain obavljanja muzejske djelatnosti, ustrojstvo i nain rada muzeja, muzejska graa, muzejska zvanja i druga pitanja od znaenja za muzejsku djelatnost koju obavljaju muzeji kao ustanove te muzeji, galerije i zbirke unutar ustanova i drugih pravnih osoba 2. Muzejska graa Muzejsku grau ine civilizacijska, kulturna te prirodna dobra, kao dio nacionalne i opeljudske batine. Muzeji, te muzeji, galerije i zbirke unutar ustanova i drugih pravnih osoba vode dokumentaciju o muzejskoj grai. Oni si duni omoguiti uvid u muzejsku grau i muzejsku dokumentaciju radi njene znanstvene i strune obrade. Mogu je pribavljati kupnjom, darovanjem, nasljeivanjem, zamjenom i terenskim istraivanjem. Takoer su duni svakih 5 godina izvriti popis muzejske grae. 3. Osnivanje i prestanak Muzeji mogu osnovati Republika Hrvatska, upanije, Grad Zagreb, gradovi, opine, te domae pravne i fizike osobe. Mogu se osnovati ako postoji: muzejska

graa i muzejska dokumentacija; prostor, oprema i sredstva za rad; struno osoblje. Oni se utvruju rjeenjem Ministarstva kulture, a prestaju s radom prema zakonu uz dozvolu Ministarstva kulture. 4. Matina djelatnost Matina djelatnost je oblik strunog djelovanja unutar sustava muzeja Republike Hrvatske, a provode je matini muzeji. Ona obuhvaa sljedee poslove: struni nadzor nad radom muzeja i strune pomoi; unapreenje strunog rada u muzejima; usklaivanje rada unutar sustava muzeja. 5. Ustrojstvo i upravljanje Ureuje se statutima i drugim opim aktima muzeja. Muzejom upravlja upravno vijee od 3 ili 5 lanova. Muzejom koji ima do 5 zaposlenih upravlja ravnatelj. Upravno vijee donosi prijedlog ravnatelja o programu rada i razvoja muzeja, nadzire njihovo izvravanje i odluuje o financijama. Ravnatelj organizira i vodi rad i poslovanje muzeja. Njih razrjeuje ministar kulture. Muzej ima struno vijee od najmanje 3 lana. Ima i voditelja i muzejski odbor. 6. Osiguranje muzejske grae i druge imovine Osiguranje muzejske grae provodi se kod osiguravajueg drutva. Sredstva osiguravaju osnivai muzeja te osnivai ustanova i drugih pravnih osoba unutar kojih su muzeji, galerije i zbirke. 7. Sredstva za rad Sredstva za rad osigurava osniva, ali i iz vlastitih prihoda, sponzorstva, darovanja i na drugi nain u skladu sa zakonom. 8. Nadzor nad radom Nadzor obavljaju matini muzeji, a struni nadzor nad radom matinih muzeja i zatitom Ministarstvo kulture. Nadzor nad zakonitou obavlja Ministarstvo kulture te upanijski uredi, odnosno Gradski ured za kulturu Grada Zagreba. Ako se ustvrdi da nije neto u skladu sa zakonom mora se u roku od mjesec dana promijeniti. Ako ne, moe se ukinuti ili zabraniti rad muzeja. 9. Struno muzejsko osoblje Struno osoblje ine zaposlenici. Muzejska zvanja su: kustos, vii kustos, muzejski savjetnik, muzejski pedagog, vii muzejski pedagog, muzejski pedagog savjetnik, dokumentaristi, informatiari, restauratori, diplomirani knjiniari, arhivisti, preparatori, muzejski tehniari, vii muzejski tehniari, arhivski tehniari, vii arhivski

tehniari, fotografi i vii fotografi. Odluku o stjecanju viih zvanja donosi ministar kulture na prijedlog Hrvatskog muzejskog vijea. 10. Hrvatsko muzejsko vijee Hrvatsko muzejsko vijee savjetodavno tijelo koje obavlja strune i druge poslove muzejske djelatnosti. Ima predsjednika i 6 lanova koje imenuje ministar kulture. Mandat traje 4 godine. Sredstva za njegov rad daje Ministarstvo kulture. 11. Kaznene odredbe Novana kazna od 5.000,00 do 50.000,00 kn predviena je za: ne voenje dokumentacije o muzejskoj grai; povjeravanje muzejske grae na uvanje suprotno zakonu; ne dostavljanje podataka za upis oevida. Za zamjenu i prodaju muzejske grae suprotno zakonu je kazna od 10.000,00 do 100.000,00 kn. 12. Prijelazne i zavrne odredbe Ministar kulture je duan imenovati predsjednika i lanove Hrvatskog muzejskog vijea u roku od mjesec dana. Zaposlenici koji nisu poloili struni ispit moraju ga poloiti u roku od 1 godine ili gube posao. Na dan stupanja na snagu ovoga Zakona prestaju vaiti: Zakon o muzejskoj djelatnosti; odredbe lanka 1., 3., 5., 6., 9., 11., i 16., Zakona o upravljanju ustanovama u kulturi; odredba lanka 30. Zakona o odreivanju poslova iz samoupravnog djelokruga jedinica lokalne samouprave i uprave; Zakon o Hrvatskom povijesnom muzeju; Zakon o Muzejskogalerijskom centru.

7.2 Zakon o zatiti i ouvanju kulturnih dobara Zakon o zatiti i ouvanju kulturnih dobara donesen je 18. lipnja1999. godine te je doivio 3 izmjene i to dvije izmjene 2003. godine i jednu izmjenu 2009. godine. Zakonom o zatiti i ouvanju kulturnih dobara ureuju se: 1. vrste kulturnih dobara, 2. uspostavljanje zatite nad kulturnim dobrom, 3. obveze i prava vlasnika kulturnih dobara, 4. koncesije i koncesijska odobrenja na kulturnim dobrima, 5. mjere zatite i ouvanje kulturnih dobara, 6. obavljanje poslova na zatiti i ouvanju kulturnih dobara, 7. obavljanje upravnih i inspekcijskih poslova, rad i djelokrug Hrvatskog vijea za kulturna dobra,8. financiranje zatite i ouvanja kulturnih dobara,

9. druga pitanja u vezi sa zatitom i ouvanjem kulturnih dobara.

Kulturna dobra od interesa su za Republiku Hrvatsku i uivaju njezinu osobitu zatitu. Kulturnim dobrima smatraju se pokretne i nepokretne stvari od umjetnikog, povijesnog, paleontolokog, arheolokog, antropolokog i znanstvenog znaaja; arheoloka nalazita i arheoloke zone, krajolici i njihovi dijelovi koji svjedoe o ovjekovoj prisutnosti u prostoru, a imaju umjetniku, povijesnu i antropoloku vrijednost; nematerijalni oblici i pojave ovjekova duhovnog stvaralatva u prolosti kao i dokumentacija i bibliografska batina i zgrade, odnosno prostori u kojima se trajno uvaju ili izlau kulturna dobra i dokumentacija o njima. Vlasnici i nositelji prava na kulturnom dobru, te drugi imatelji kulturnog dobra odgovorni su za zatitu i ouvanje kulturnih dobara prema odredbama Zakona. Svi su graani duni skrbiti o zatiti i ouvanju kulturnih dobara, te prijaviti nadlenom tijelu dobro za koje se smatra da ima svojstvo kulturnog dobra. Kulturna dobra mogu biti pokretna i nepokretna, te nematerijalna. Sva kulturna dobra na podruju RH upisuju se u Registar kulturnih dobara. Nadleno tijelo stalno prati stanje kulturnih dobara i pie izvjea. Kulturna dobra, kao i sva dobra pod preventivnom zatitom ne mogu se iznositi u inozemstvo, osim ukoliko se iznosi radi izlaganja, ekspertiza, obavljanja radova na zatiti i ouvanju kulturnog dobra ili drugih opravdanih razloga uz odobrenje nadlenog tijela. Ugroenim kulturnim dobrom smatraju se nepokretna kulturna dobra upisana u Listu svjetske batine ili u Listu ugroene svjetske batine, kao i kulturna dobra upisana u Registru kojima je poloaj ugroenog kulturnog dobra utvren odlukom ministra kulture, a na prijedlog Hrvatskog vijea za kulturna dobra. Hrvatsko vijee za kulturna dobra je osnovano radi praenja i unaprjeivanja stanja kulturnih dobara. Upravne i strune poslove na zatiti i ouvanju kulturnih dobara predviene Zakonom te inspekcijske poslove u podruju zatite i ouvanja kulturnih dobara obavlja Ministarstvo kulture RH. Poslove restauriranja, konzerviranja i obnove kulturnih dobara obavlja Hrvatski restauratorski zavod kao javna ustanova u vlasnitvu Republike Hrvatske. Zakonom su predviene novane kazne u iznosu od 50.000,00 do 500.000,00 kn za tee povrede Zakona, od 20.000,00 do 200.000,00 kn za prekraje srednje teine, te kategorija od 3.000,00 do 40.000,00 i od 1.000,00 do 10.000,00 kn za lake povrede zakona.

7.3.Pravilnik o sadraju i nainu voenja muzejske dokumentacije o muzejskoj grai

Pravilnik o sadraju i nainu voenja muzejske dokumentacije o muzejskoj grai donesen je 29. srpnja 2002. godine. Pravilnikom se utvruju sadraj i nain voenja muzejske dokumentacije koja nastaje u muzejima i galerijama, te muzejima, galerijama i zbirkama unutar ustanova i drugih pravnih osoba, kao i postupci koji se odnose na stvaranje i pohranjivanje muzejske dokumentacije.

Muzejska dokumentacija je sustavno izraen, prikupljen, organiziran i pohranjen skup podataka, koji je nastao u tijeku procesa strune obrade, zatite i prezentacije muzejske grae, te se temelji na dogovorenom i utvrenom broju i kvaliteti podataka o predmetu, grupi predmeta ili cjelokupnom fondu. Svrha je voenja muzejske dokumentacije da se preko pregledno i sustavno obraenih fondova prui tona informacija o muzejskoj grai, njezinu stanju, izlobama, drugim manifestacijama i aktivnostima muzeja, te o povijesti muzeja sa strunog i znanstvenog aspekta. Muzeji su duni redovito voditi primarnu (temeljnu),sekundarnu i tercijarnu muzejsku dokumentaciju. Primarnu dokumentaciju ine: 1. inventarna knjiga muzejskih predmeta, 2. katalog muzejskih predmeta, 3. knjiga ulaska muzejskih predmeta, knjiga izlaska muzejskih predmeta, 4. knjiga pohrane muzejskih predmeta i zapisnici o reviziji muzejske grae. Sekundarnu dokumentaciju ine: 1. inventarne knjige audio-vizualnih fondova, 2. inventarna knjiga hemeroteke, 3. knjiga evidencije o izlobama, 4. evidencija o konzervatorsko-restauratorskim postupcima, 5. evidencija o pedagokoj djelatnosti, evidencija o strunom i znanstvenom radu, 6. evidencija o izdavakoj djelatnosti, 7. dokumentacija o marketingu i odnosima s javnou te dokumentacija o osnivanju i povijesti muzeja. Tercijarna dokumentacija generira se iz fondova primarne i sekundarne dokumentacije u obliku : tezaurusa, indeksa, katalokih listia i saetaka, a u funkciji je breg pretraivanja i koritenja podataka iz postojeih dokumentacijskih fondova.

LITERATURA DIN 2009. K. Din, Arheoloki muzej Istre u Puli, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 377-418. DUPLANI 2009. A. Duplani, Arheoloki muzej u Splitu i njegov Bullettino / Vjesnik, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 271- 288. JURI 2009. R. Juri, Arheoloki muzej u Zadru, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 321-356. MAROEVI 1993. I. Maroevi, Uvod u muzeologiju, Zavod za informacijske studije, Zagreb. MIRNIK 2009. I. Mirnik, Arheoloki muzej u Zagrebu, u J. Balen - B. euk, Hrvatska arheologija u XX. stoljeu; Zbornik radova, Matica hrvatska, 289-320. ULC 1978. B. ulc, Zbirke umjetnina u antiko doba, Muzeologija, 22. www.amz.hr www.amzd.hr www.mdc.hr www.mdc.hr/pula www.mdc.hr/split-arheoloski