Na Očevim

ramenima

Probijajući se kroz gradsku vrevu

otac je čvrsto držao svoga sinčića za

ruku, dok mu je mališ ipak neprestano

nešto predbacivao sitnim dječjim

glasićem.

Bijaše nezadovoljan,s pravom,

slabom „vidljivošću“i „besperspektivnošću“

situacije u kojoj jeneprestano morao

gledatiu tuđe cipele

pazeći da ga netkone ugazi.

U jednom trenutku otac ga

snažnim rukama podiže na ramena na kojima se osjetio

kao kralj na prijestolju

ili planinar na vrhu planine

s koje puca pogled uokolo.

Oduševljen zbog položaja u

kojem se našao nadvisujući sve

ostale prolaznike, dječačić je ponosno uzviknuo:

Tata,sad ja vidimbolje i dalje

od tebe!

Otac se samo osmjehnuo

dok mu je kroz glavu prolazio stih

kojim stari svetopisac opisa sličnu situaciju

koja se opetovaše mnogo puta u

povijesti spasenja,

pa i onda kad su ljudi, poput male djece,

zaboravljali da su na Očevim

ramenima:

Poput orla što bdi nad gnijezdom,

nad svojim orlićima lebdeći,

tako on krila širi, uzima ga,

pa ga na svojim nosi perima.

Tekst:don Ivan Bodrožić

www.patrologija.com