Nacistička propaganda

Filip Kočiš

NACISTIČKA

PROPAGANDA

Zagreb, rujan 2011.

2

Sadržaj

1. SAŽETAK ...................................................................................................................................... 3

2. UVOD ............................................................................................................................................ 4

3. TEORIJA PROPAGANDE I OSNOVNE PRETPOSTAVKE MANIPULACIJA .................. 5

4. NACIONALSOCIJALIZAM ......................................................................................................... 6

5. HITLEROVO SHVAĆANJE PROPAGANDE ........................................................................... 7

6. GOEBBELSOVA NAČELA PROPAGANDE ......................................................................... 10

7. ORGANIZACIJA, INSTITUCIJE I AKTERI .......................................................................... 13

8. EDUKACIJAPROPAGANDISTA ........................................................................................... 19

9. JAVNO MNIJENJE .................................................................................................................... 21

10. MEDIJI ....................................................................................................................................... 23

11. UMJETNOST U ULOZI PROPAGANDE .............................................................................. 26

12. ZAKLJUČAK .............................................................................................................................. 29

13. LITERATURA ........................................................................................................................... 31

3

1. SAŽETAK

U radu pod nazivom Nacistička propaganda, opisuje se propagandni diskurs

nacionalsocijalizma, metode, akteri i institucije koji su sudjelovali u oblikovanju i persuaziji

javnosti. Također, sadržajem se povezuje odnos između manipulatora i manipuliranih u

kontekstu distribucije moći te se navodi naum i metode političke persuazivne djelatnosti u

formiranju, učvršćivanju i mijenjanju stavova, kroz čiju se funkciju realizirala propaganda

nacionalsocijalističke ideologije u Njemačkoj. U cilju zaokruživanja cjeline predmetnog rada

u radu se iznosi i geneza te uvodno navodi i teorijski aspekt propagande.

The paper titled Nazi propaganda describes the discourse of propaganda of National

Socialism, methods, actors and institutions that participated in the design and public

persuasion. Also, the content will link the relationship between the manipulator and the

manipulated in the context of the distribution of power and state the purpose and methods of

persuasive political activity in the formation, strengthening and changing attitudes, through

whose function is implemented propaganda of the National Socialist ideology in Germany.

The paper also lays out genesis of Nazi propaganda and introduces theoretical aspects of the

phenomenon.

4

2. UVOD

Od samog početka ljudskog postojanja vodeća manjina svojim sposobnostima, snagom

i vještinama manipulira ili stremi ka manipulaciji većine ili gomile, istodobno stvarajući

promjene civilizacije čiji događaji pokazuju da se iza njih krije duboka promjena mišljenja

naroda. Zasigurno, povijesne događaje možemo promatrati kao efekt nevidljivih promjena u

ljudskom mišljenju na koje se utjecalo snagom riječi koje predstavljaju važan čimbenik moći.

Manus pulare je termin koji označuje upravljanje stvarima i ljudima. U tom smislu,

manipulacija se odvija između manipulatora kao autoriteta i manipuliranih te podsvjesno

utječe na čovjeka. Primjera radi, na taj način vladajuća elita može stvoriti svoju ideologiju te

utjecati na ljude da prihvate aksiom istine. Uz široki opus politoloških, socioloških i radova iz

područja informacijskih znanosti, tema propagande iznova se vraća ili nikad ne odlazi iz

djelokruga promišljanja ljudi, a najčešće u razdoblju intenziviranja političkih kampanja,

izbora, referenduma ili nekog drugog oblika upečatljivog događanja koje koristi

komunikacijske instrumente u svrhu mobilizacije i persuazije javnosti. Iako je u suvremenim

demokratskim političkim sustavima propaganda u potpunosti zamijenjena disciplinom odnosa

s javnošću te je u teorijskom smislu i obrazložena razlika, elementi indoktrinacije i

manipulacije i danas predstavljaju konstantu u djelovanju komunikacijskih vještina.

Iako su manipulacije snažnije ukoliko živimo u jednom autoritativnom tipu

organizacije, manipulacije su prisutne i u suvremenim demokratskim društvima, a izrazito su

snažne i u religijama te totalitarnim sistemima, a međusobno dijele gotovo identične

propagande elemente koje ćemo opisati nešto kasnije. Predmet rada je prikaz propagandnog

diskursa nacionalsocijalizma, aktera i institucija u Njemačkoj, čija je propaganda poput kvazi-

religioznog fenomena postala sinonim za laž i manipulaciju te je svojim djelovanjem ostavila

milijune žrtava iza sebe.

5

3. TEORIJA PROPAGANDE I

OSNOVNE PRETPOSTAVKE

MANIPULACIJA

Propaganda je naziv koji se često upotrebljava kao sinonim riječi manipulaciji, a prvi

puta se pojavljuje 1623. godine u nazivu kardinalskog vijeća, koje je osnovao papa Urban

VIII. u Rimu radi nadgledanja rada misionara rimokatoličke crkve. Latinski izraz Congregatio

de propaganda fide doslovno preveden znači Savjet za vjeru kakvu treba širiti pa otuda i

propagare znači širiti, rasprostraniti, raditi za koga ili što, razmnožavati.1 Prema Davisu,

propaganda se stalno oslanja na samohvalu i sklona je omalovažavanju, a krajnja svrha

propagande je osigurati nekritično prihvaćanje koje se obično postiže tako što se bude emocije

i provocira duhovna razina. Propaganda se obično povezuje s ciljevima politike ili religije, a

njezina uporaba može biti dobronamjerna (američki New Deal) ili, kako se najčešće i poima,

zlonamjerna – nacistička propaganda ( Davis A., 2003., 48).

Šiber propagandom smatra namjerno i plansko djelovanje na mijenjanje i kontroliranje

stavova radi stvaranja predispozicija za određeni način ponašanja, stoga je propaganda ovom

formulacijom objašnjena kao namjeran proces koji djeluje na stavove ljudi i usmjerena je na

određeno ponašanje (Šiber I., 1992., 6). Prema makijavelističkoj postavci – cilj opravdava

sredstva, nacistička je propaganda bez etičkog propitkivanja djelovala na javnost, istodobno

zatvarajući komunikacijski prostor, čime je suzbila bilo kakvu mogućnost korištenja

alternativnih metoda informiranja. Time je očišćen prostor drukčijeg mišljenja, što je

karakteristično i kod ostalih totalitarnih sistema.

Gledajući teorijsku dimenziju propagande potrebno je razjasniti dimenziju prema kojoj

se propaganda obično grupira na crnu, bijelu i sivu propagandu. Navedene dimenzije razlikuju

se po suodnosu uporabe istine i laži, a nacističku propagandu možemo označiti crnom koja

označava beskrupuloznu manipulaciju činjenicama, nebiranja sredstava da bi se postigao cilj.

(Šiber I., 1992., 14). Prema tome, nacistička propaganda zasniva se na laži i prevari, što ćemo

zornije prikazati nešto kasnije. Potrebno je navesti i vremensku dimenziju propagande –

1 Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša – Ideja manipulacije i manipulacija idejama, Beograd 2008., str.173.

6

propagandu na kratke ili duge staze – u drugom svjetskom ratu njemačka propagandna

strategija slijedila je vojnu strategiju Blitzkriega; nakon postignuća vojne pobjede nitko neće

ni moći ni smjeti postavljati pitanja o istinitosti informacija koje su tome prethodile. Kako se

rat produžavao, postupno je dolazila na vidjelo i činjenična osnova objašnjavanja nužnosti i

opravdanosti ulaska u rat te je rasla spoznaja o velikoj prevari.

Propaganda nacističkog režima u drugom svjetskom ratu postala je sinonim zla, čime

je pokrenut nacionalni egoizam, kompleks ugnjetenosti, tradicionalni pruski militarizam,

glorifikacija rata i sl. „Propaganda nas je dovela na vlast, ona nam je omogućila da na njoj

ostanemo i ona će nam dati sredstva da pokorimo svijet“ - riječi su koje su izrečene na

Kongresu u Nűrnbergu 1936. od idejnog tvorca – Adolfa Hitlera, a ne ulazeći u detaljnu

analizu sadržaja iz njih je moguće iščitati značaj koji je posvećen propagandi.

Manipuliranje posredstvom raznih propagandističkih tehnika, podrazumijeva vrhovni

autoritet kao izvor moći kojemu se okreću nemoćni pojedinci radi bilo kakve pomoći. S

obzirom da postoje racionalni autoritet koji se zasniva na znanju i koji nas uči i iracionalni

koji se zasniva na moći te nas istodobno zastrašuje, manipulator verbalnom i neverbalnom

komunikacijom približava čovjeku prilagođenu istinu, prosvjetljuje ga i omogućuje stvarnost

bez kritičkog osvrtanja. Esencija manipuliranja izražena je u nacističkoj propagandi koju je

bez prethodnog znanstvenog proučavanja koristio Hitler preko podređenih manipulatora te

time stvarao moral i nove društvene vrijednosti.

4. NACIONALSOCIJALIZAM

Teorijski aspekt nacionalsocijalizma Hitler je uobličio u Mein Kampfu, no gledajući iz

perspektive doktrine, iste ideje mogu se ranije pronaći kod Rosenberga, Gobineaua,

njemačkih starih nacionalista, teoretičara krvi i tla te heterogenog skupa protudemokratskih i

konzervativnih ideja nastalih od 1918. – 1933., poznatijih kao konzervativna revolucija.2

2 Milardović, Anđelko, Uvod u politologiju, Osijek, 1996., str. 74.

7

Prema Nolteu, izvan nacionalsocijalističke prakse ne postoji nikakvo drugačije učenje, dok te

elemente predstavlja:

- narod - kao zajednica bliskoga krvnog srodstva;

- krv - naturalistička i biološka komponenta vezivanja jednog naroda u organsku cjelinu;

- zajednica - kao organska povezanost naroda u cjelinu;

- mit o neprijatelju - neprijatelj kao oličenje zla;

- rasa - rase su međusobno nejednake. Bjelačka rasa ima moć. Viša rasa su Arijevci -

„ljudi dugoljaste lubanje, plemeniti, motor moderne civilizacije";

- nacija - sudbinski i prirodno, politički povezan narod;

- vođa - čovjek koji usmjerava sve energije mase;

- masa - narod pretvoren u masu pod hipnozom totalne promidžbe (propagande);

- totalna država - država koja je ukinula razliku između privatnog i javnog;

- rat, vječni rat – „zadobivanje i potvrđivanje bezuvjetnog suvereniteta za njemačku rasnu

državu u vječnom ratu";

- ideologija „grešnog jarca" - za životne probleme uvijek je netko kriv - taj netko je žrtva

ili objekt agresije;

- antisemitizam - ideologija i akcija uništenja jednog naroda.

Ustav Trećeg Reicha omogućio je koncentraciju totalne moći uz potporu Himmlerove

stranačke policijske elite i tajne policije - Gestapo. Time je uspostavljena totalitarna diktatura,

koja dijeli obilježja s drugim totalitarnim poredcima poput: jednostranačke države, policijske

države, centraliziranog upravljanog gospodarstva i propagande te pretvaranja kulture u

propagandu.

5. HITLEROVO SHVAĆANJE

PROPAGANDE

Iako se kroz bilješke Josepha Goebbelsa može iščitati razrađen niz postupaka

propagandnog djelovanja, nacistički režim nije pridavao značaj teorijskom izučavanju, nego

se propaganda vršila u praktičnom smislu, uz istodobno poštivanje nauka koje je opisano u

Hitlerovom knjizi Mein Kampf. Uopćavajući suvremenu psihologiju, nacisti su najboljim

8

propagandistima smatrali osobe koje su intuitivno mogle dosegnuti mase. Za razliku od

marksističko-lenjinističkog shvaćanja propagande i mnoštva publiciranih znanstvenih radova

na istu temu, nacistički pristup temeljio se na snazi izgovorene riječi.

Svoj propagandni nauk, Hitler je crpio iz nekoliko izvora – katoličanstva, marksizma i

masonstva, istodobno shvaćajući propagandu kao instrument obrazovanja javnosti.

Propagandu je integrirao u kulturu, ne ograničavajući se na pojedine medije i situacije.

Njegovo shvaćanje propagande vođeno je emocionalnom dimenzijom, jednostavnošću,

ponavljanjem, snagom, vodstvom i vjerom (Bytwerk L. Randall, 2004., 43).

Uistinu, Hitler je narodne mase smatrao glupom i zaboravljivom, smatrajući ih

nesposobnim da racionalno i logički razmišljaju. Nadalje, smatrao je da im iz tog razloga

treba pružiti pomoć da ostanu na ispravnom putu. Hitler i Goebbels dijelili su mišljenje po

istom pitanju, sami su vladali nad masama govoreći im da ne trebaju razmišljati o

kompleksnosti njihova okruženja, nego da sve trebaju prepustiti svojim vođama.

Razumijevanje psihologije masa za Hitlera je bilo od krucijalnog značenja u provođenju

propagande, a kao primjer navodio je neuspjeh propagande u prvom svjetskom ratu, koja nije

shvatila ovu determinantu.

Uz prethodno naveden značaj izgovorene riječi, koja je predstavlja glavni

propagandistički instrument u nacističkoj Njemačkoj, Hitler je vjerovao u veliku laž kao jedan

od principa persuazije, objašnjavajući to paradoksom da je veću laž teže razotkriti. Iako

Hitler laganje nije smatrao prioritetnim instrumentom propagande, propagandu je uvijek

podređivao višem cilju.3 Time je i eksplicitno dokazao negiranje humanizma, koji odbacuje

manipulaciju, dok je razmatranje humanitarizma ili estetike smatrao nebitnim.4

Za razliku od Goebbelsa, koji je smatrao dimenziju ponavljanja kao jednog od

osnovnih postulata propagande važnim čimbenikom, Hitler je ponavljanje smatrao

učinkovitim instrumentom, no prema njemu, isti ne smije biti dosadan nego se treba mijenjati.

Nadalje, tajna zadobivanja masa za Hitlera su predstavljale odlučnost i moć, koja se trebala

različito manifestirati, ovisno o okolnostima, a masovna okupljanja i marševe smatrao je

izuzetno efikasnim instrumentom. Kao što smo prethodno naveli, marksisti su imali veliki

3 Bytwerk L. Randall, Bending Spines, 2004.; Hitler, Mein Kampf, str. 107.

4 isto

9

utjecaj na Hitlerovo shvaćanje efikasnosti propagande, najviše na primjeru marksističkih

masovnih okupljanja kojima je i sam neposredno nazočio, osjećajući na koji način spektakl

može efikasno utjecati na mase. Također, u razdoblju prije Prvog svjetskog rata, Hitler je vrlo

često posjećivao niz stranačkih manifestacija, a osobito ga se dojmila demagogija kršćansko-

socijalnog gradonačelnika Beča Karla Luegera, koji je svojim vatrenim često i antisemitskim

govorima fascinirao mase. Hitler je zbog toga rado isticao Luegerove javne nastupe,

naglašavajući da se radi o vrhunskom propagandnom umijeću (Cipek T., 2009., 96/97;

Hamann, 1996., 409).

Religiozan moment propagande na Hitlera je ostavio veliki utisak. Njegovo shvaćanje

utjecaja vjere, svrsishodnog mobiliziranja masa na duhovnoj bazi, predstavljala je efikasan

instrument, između ostalog provođenja fizičke sile i nasilja. Uistinu, ako prisebno promotrimo

i marksističko shvaćanje prema Šušnjiću, Bog u religijama nije ništa drugo nego moćni

predmet manipulacije. Prema istom, Bog je simbol i psihička potreba čovjeka, dok religiozne

ideje nisu besmislene (simboli), iako mogu biti naučno neistinite. Religiozna manipulacija

odskače od drugih manipulacija i čovjek se može s idejama religije poistovjetiti više nego s

ostalim idejama.5 Na pragu te ideje, Hitler je i sam izjavio: „Čovjek ne umire za posao, nego

za ideale“.

Kao što smo ranije naveli, Hitler je uopćavao psihologiju masa - njegovo vladanje i

ophođenje masama možemo komparirati s djelima Gustava Le Bona, koji je između ostalog, u

„Psihologiji gomila“ napisao sljedeće;

„Većina ljudi, naročito u pučkim masama, nema osim u svom posebnom zanimanju, jasne i

promozgane ideje o bilo čemu drugomu. Oni su nepodobni, da se sami vode. Vođa je njihov

putokaz, iako vrlo nedostatno, onim periodičnim publikacijama, koje tvore mišljenja za svoje

čitaoce i pribavljaju im one sasvim gotove fraze, koje ih razrješuju od razmišljanja“. (Le Bon,

G., 1920., 68.)

Kao što je i kroz vizualna djela predstavljan javnosti, a o čemu ćemo govoriti nešto

kasnije, Hitler je djelovao poput lidera, sigurno odašiljući poruke koje su maksimizirale

njegov autoritet, čime je zadobio povjerenje i vjeru sljedbenika poput Boga. Prema

nacističkom promišljanju, mase ne žele tolerirati neefikasno vodstvo, a Hitler je bio

5 Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša – Ideja manipulacije i manipulacija idejama, Beograd 2008., str. 196.

10

uprizorenje koje je fasciniralo mase. Hitler je propagandu smatrao jednim od glavnih

instrumenata svoje politike, a uz pridobivanje novih simpatizera propagandu je koristio u cilju

homogeniziranja članova NSDAP-a.

6. GOEBBELSOVA NAČELA

PROPAGANDE

U suvremenom novinarstvu postoji tanka granica koju novinar može prijeći i time

ugroziti etičke standarde uravnoteženosti i istinitog izvještavanja. Razloge takvog skretanja

možemo potražiti u skladu s psihosocijalnim osobinama osobe koja prikuplja, obrađuje i

diseminira informacije. Također, odgovor na ovu pojavu možemo potražiti i kod medijske

industrije, odnosno naručitelja ili nakladnika sadržaja, koji poslovanje svoje industrije zasniva

na tržišnim principima prema kojima se vijest tretira kao roba, koja na uštrb istinitosti, do

konzumenta dolazi raznim kanalima posredstvom bombastičnih naslova vađenih iz konteksta,

a koji puta serviranih zbog propagandnog efekta treće osobe, najčešće iz miljea politike,

industrije ili obavještajnog podzemlja. Drugim riječima, medijator informacije, iz osobnih

razloga, a danas najčešće zbog pritiska naručitelja, iskrivljava sliku te time doprinosi

određenom cilju. U taj proces ulazi i neizostavno filtriranje nepoćudnog sadržaja – cenzura od

strane naručitelja ili pak, autocenzura – sve raširenija pojava u zemljama koje se zalažu za

slobodu medija, a pravac promatranja ove pojave možemo potražiti u konformizmu ili strahu

od vlasnika medija.

Informacija je oduvijek predstavljala moć, a samim time, oko sebe stvarala borbu oko

iste, čime dolazimo do atmosfere političkog. Prije navedeno objašnjene proizvodnje i obrtanja

informacija naveo sam zbog shvaćanja važnosti struke, koja pisala u cilju razotkrivanja ili

skrivanju istine utječe na javno mnijenje. Nazivamo li takve osobe prilagođenim novinarima

koji su prešli na tamniju stranu, stručnjacima za odnose s javnošću ili obavještajnim

djelatnicima, njihove metode možemo pronaći u načelima kojima je gotovo do savršenstva

ovladao Joseph Goebbels – „producent“ nacističke propagande industrije.

11

Iako se u samim počecima nacionalsocijalizma, Goebbels nije u potpunosti slagao s

Hitlerom koji je odbacio socijalistički dio programa stranke i amnestirajući kapitaliste,

prepoznao u židovima jedinu pravu prijetnju njemačkom narodu, Goebbels je ipak kapitulirao

i odao privrženost Hitleru. Kao glavni čovjek nacističkog Ministarstva za narodnu prosvjetu i

propagandu, Goebbels je isticao da je propaganda jedna o najvažnijih djelatnosti nacističke

politike te da njegovo ministarstvo na području duhovne mobilizacije radi isto tako važan

posao kao što to ministarstvo obrane čini na terenu vojne mobilizacije. Naglašavao je da se

zadaća propagande sastoji u tome da složene probleme: privrede, društva, kulture, politike i

uopće vladajući svjetonazor, približi narodu (Cipek T., 2009., 97.)

Goebbels je osnovni pravac svojeg propagandnog nauka dijelio s Hitlerom,

uključujući i važnost uopćavanja psihologije masa - osim u jednom dijelu. Hitler je osjećao

važnost smanjivanja uloge propagande kada NSDAP stekne potpunu političku moć. Nadalje,

za Hitlera propaganda je bila od izuzetne važnosti dok je članstvo u stranci skromno; no

jednom kada stranka pridobije sve instrumente državne moći, važnost propagande mora se

smanjiti, nasuprot jačanju organizacije. Za Hitlera propaganda je trebala uvjeriti ljude u

doktrinu i prepustiti praktičan dio organizaciji. S druge strane, Goebbels je smatrao da

propaganda zajedno s Ministarstvom za narodnu prosvjetu i propagandu treba imati središnju

ulogu i značaj u koordinaciji političke volje nacije i državnih ciljeva.6

Prema Goebbelsu, glavna zadaća propagande bila je postizanje apsolutne odanosti

Hitleru i stvaranje harmonične narodne zajednice te je nakon preuzimanja Ministarstva izjavio

da postoje dva načina da se izvrši revolucija: prvi i jednostavniji – putem oružane borbe, a

drugi, složeniji, je preoblikovanje duha nacije i pridobivanje cijelog njemačkog naroda za

novi politički poredak.7

Kao što smo uvodno spomenuli, Goebbels posebnu pažnju nije pridavao teorijskom

izučavanju propagande. Ipak, američki istraživač Leonard W. Doobs, uspio je rekonstruirati i

sistematizirati Goebbelsovih 19 načela propagande koje ćemo navesti u daljnjem sadržaju.

6 Welch, David, The Third Reich Politics and Propaganda, London, New York, 2002., str. 64.

7 Cipek, Tihomir, Međunarodne studije br. 9, Trijumf volje kao trijumf nacizma, Politička kultura, Zagreb, 2009.,

str. 97.

12

1. Propagandist mora voditi računa o podacima dobivenim istraživanjem javnog mnijenja

i obavještajnih službi.

2. Propaganda se mora planirati i voditi samo iz jednog mjesta.

3. U planiranju neke akcije moraju se uzeti u obzir i njene propagande posljedice.

4. Propaganda mora djelovati na politiku neprijatelja i njegove akcije.

5. Moraju biti dostupne obične, svakodnevne informacije koje unapređuju propagandu.

6. Propaganda mora, da bi se uočila, pobuditi interes auditorija i mora se dati kroz medij

koji pobuđuje pažnju

7. Jedino vjerodostojnost treba odlučiti da li će propaganda biti zasnovana na istini ili

laži

8. Kada je riječ o propagandi neprijatelja onda njena svrha, sadržaj i efikasnost, jačina i

efekti izloženosti te priroda te propagande, određuje da i će ona biti ignorirana ili

pobijana

9. Vjerodostojnost informacije i mogući efekti komunikacije određuju politiku

cenzuriranja

10. Treba koristiti materijal neprijateljske propagande kada on pomaže propagandnim

ciljevima

11. Propaganda pomoću glasina treba se upotrebljavati kada je teško vjerovati u službene

informacije ili kada službene informacije dovode do neželjenih posljedica

12. Propaganda se može olakšati načelom autoriteta

13. Propaganda mora biti pažljivo vremenski programirana

14. Propaganda mora nazivati stvari i ljude prepoznatljivim frazama i parolama

15. Propaganda prema vlastitoj zemlji mora izbjegavati nastajanje lažnih nada koje se neće

ostvariti

16. Propaganda prema vlastitoj zemlji mora stvarati optimalnu razinu straha

17. Propaganda prema kući mora smanjiti utjecaj frustracija

18. Propaganda mora omogućiti da se projicira agresija

19. Propaganda ne može sama izazvati promjene, mora joj se pomoći, konkretnom

akcijom

13

7. ORGANIZACIJA, INSTITUCIJE I

AKTERI

Iako bismo na prvi pogled mogli zaključiti da je nacistički propagandni stroj

funkcionirao unisono, hijerarhijski postavljena organizacija bila je nagrižena učestalim

preklapanjem nadležnosti i sukobima visokopozicioniranih dužnosnika. U tim situacijama

glavnu ulogu u razrješavanju nesporazuma igrao bi Hitler, no ovdje nije bilo riječi o

propagiranju politika koje bi bile u sukobu s generalnim smjernicama Hitlerovog

nacionalsocijalizma, nego o sukobu taština pojedinih dužnosnika koji su željeli priskrbiti

naklonost vođe. Jedino pravilo apsolutnog poštivanja nikada nije dovedeno u pitanje – tko je

radio u skladu s Hiterovim ciljevima, bio bi i nagrađen, dok alternativa nije postojala.

Uz Josepha Goebbelsa, glavni Hitlerovi propagandisti bili su Otto Dietrich, Robert

Ley, Alfred Rosenberg, Joachim Ribbentrop, Philip Bouhler i Max Amann. Njihova dirigirana

zaduženja s vremenom su se mijenjala, dok je kontrola nad propagandom bila podijeljena na

državnu i stranačku kontrolu, koje ćemo kasnije i opisati.

Ilustracije radi, važno je navesti slučaj koji se dogodio 1940. godine između Goebellsa

i Dietricha. Goebbels i Dietrich su istovremeno na dnevnoj bazi, njemačkim novinarima slali

smjernice, no iste se nisu preklapale, što je urednike dovodilo u neugodan položaj. Hitler je

intervenirao, zatvorivši ih u željezničko vozilo kako bi izgladili nesuglasice, no postignuti

sporazum nitko nije poštivao. Također, brifiranje stranih dopisnika vršilo se iz ureda

Ministarstva vanjskih poslova i Ministarstva propagande. Takvoj atmosferi, može se pridodati

primjer borbe Goebbelsa i Ribbentropa oko međunarodne propagande u vrijeme njemačke

invazije Sovjetskog saveza, koje je rezultiralo Rosenbergovom kontrolom nad propagandom

zaduženom za Istok. 8

8 Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic

Republic, 2004., str. 58

14

Područja i nadležnost propagandista9

Područje Državna kontrola Stranačka kontrola

Novine Goebbels

Dietrich

Ribbentrop

Goebbels

Dietrich

Amann

Magazini Goebbels

Ley

Goebbels

Amann

Film Goebbels Goebbels

Knjige Goebbels Bouhler

Rosenberg

Aman

Javni skupovi i ceremonije Goebbels Goebbels

Rosenberg

Ley

Inozemna propaganda Goebbels

Ribbentrop

Rosenberg

Goebbels

Kazalište Goebbels Goebbels

Rosenberg

Umjetnost Goebbels Goebbels

Rossenberg

Radio Goebbels Goebbels

Stranačka edukacija Goebbels

Ley

Rosenberg

Ministarstvo za narodnu prosvjetu i propagandu

9isto

15

Na čelu s Josephom Goebbelsom, ministarstvo je zapošljavalo 1900 djelatnika do

1942. godine. Uz centralno sjedište, koje je bilo smješteno u Berlinu, ministarstvo je imalo 42

regionalna propagandna ureda koja su u razdoblju ratnih zbivanja zapošljavala dodatnih 1400

djelatnika. 92% djelatnika bili su pripadnici NSDAP-a koji su radili u 17 odjela, pokrivajući

područja propagande, radija, tiska, filmova, glazbe, umjetnosti i sl. Ministarstvo se financiralo

uglavnom od radijske pretplate, čime se osigurala svojevrsna financijska neovisnost od

državnog aparata. Profil zaposlenika s najvećim mogućnostima napredovanja bili su doktori

društvenih ili humanističkih znanosti, mlađi od četrdeset godina s pozadinom pripadnosti

starim nacistima. Kako je Hitler uočavao razliku između propagande i organizacije, tako je

Goebbelsu termin prosvjetljenja služio kao alat za pridobivanje podrške, a propaganda za

proizvodnju strasti kod javnosti.

Državna komora za kulturu (Reichskulturkammer)

Opremljena apsolutnom moći, Državna komora za kulturu nije se ograničavala samo

na kadrovska sređivanja u području kulture i umjetnosti. Uz Goebbelsa koji je u sektoru imao

vrhovnu pravnu vlasti, komora je raspolagala svim pravnim sredstvima za ukidanje nekih

kulturnih manifestacija, zabranjivanja kazališnih predstava i sl. Drugim riječima, sve javne

kulturne manifestacije morale su prethodno biti pismeno odobrene. Komora je kontrolirala

školovanje umjetnika te odobravala stipendije, natječaje i potvrđivala intendante.10

Uz

regionalne ispostave, Komora je koordinirano djelovala nad cijelom zemljom.

Centralni ured za propagandu nacističke stranke (Reichspropagandaleitung)

Krovna institucija zadužena za propagandu na stranačkoj razini bio je Centralni ured

za propagandu nacističke stranke s Goebbelsom na čelu. U praksi, vođenje Ureda Goebbels je

na dnevnoj bazi delegirao posredstvom zamjenika. Poslovi Ureda uključivali su propagande

akcije na svim razinama, od masovnih i stranačkih skupova te skupova na lokalnoj razini. Uz

organiziranje stranačkih govornika, Ured se bavio izdavanjem mjesečnika Unser Wille und

Weg i proizvodnjom te distribucijom plakata i brošura. Također, u mjestima koja nisu imala

kino dvorane, Ured je organizirao projekcije. Kulturna sekcija bavila se odobravanjem glazbe,

simbola i zgrada u kojima će se održavati skupovi, dok je sekcija zadužena za koordinaciju

10

Brenner,Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, Zagreb, 1992., str. 74.

16

bila odgovorna za odnose s državom i drugim organizacijama. Uz široke ovlasti, Ured nije

bilo snažan poput Ministarstva za narodnu prosvjetu i propagandu.11

Krug Reicha za nacističku propagandu i narodnu prosvjetu (Reichsring fűr

nationalsozialistische Propaganda und Volksaufklärung)

Podređen Centralnom uredu za propagandu nacističke stranke, Krug se bavio

koordinacijom i unifikacijom propagande koja je zbog svojevrsne decentralizacije s

vremenom postala drugačije diseminirana. Mnoge organizacije koje su se bavile

propagandom, nisu pratile glavne propagandne smjernice, stoga je s vremenom to stvarala

pomutnju kod javnosti. Krug je pomagao u koordinaciji aktivnosti Njemačkog narodnog

fronta, studentskih organizacija, SA, SS-a i kolonijalnih ureda NSDAP-a. Neke zadaće

uključivale su:

jamčenje stranačkog vodstva nad cjelokupnim propagandnim aparatom,

uspostavljanje općih smjernica,

distribucija informativnog materijala Centralnog ureda za propagandu nacističke

stranke svim propagandistima,

organizacija unificiranih ceremonija i posebnih događanja,

širenje svjesnosti značenja smjernica i osnovnih pravila Centralnog ureda za

propagandu nacističke stranke prema propagandistima,

razjašnjavanje i uklanjanje nesporazuma i sukoba između različitih propagandnih

ureda,

podrška propagandnih kampanja i masovnih okupljanja,

organizacija susreta i korespondencija omogućujući nesmetano funkcioniranje

propagandnog sistema,

proizvodnja kvartalnih izvješća o aktivnostima,

informiranje Centralnog ureda za propagandu nacističke stranke u vezi s odobrenjem

sadržaja i sudjelovanja, tri tjedna prije održavanja konferencije.

11

Bytwerk, L. Randall, Bending Spines: The Propagandas of Nazi Germany and the German Democratic

Republic, 2004., str. 61.

17

Djelovanje Kruga funkcioniralo je više u teorijskom smislu nego u praksi, zbog samovolje

pojedinih rukovoditelja koji su umjesto izvršavanja zapovjedi, često na svoju ruku izdavali

iste.

S obzirom da je Goebbels propagandu smatrao cjelinom, razlikovao je svrsishodnost

djelovanja državne i stranačke propagande. Na primjeru kontrole tiska, koja je vršena na

razini države, smatrao je da se ista ne može vršiti s razine stranačke propagande:

„Tisak me sluša kao ministra. Ukoliko bi im prišao kao čelnik propagande Reicha, rekli bi da

nemam pravnog autoriteta. S druge strane, ukoliko bi željeli napuniti Tempelhof s ljudima, taj

posao bi prepustili stranci. Kada želimo doseći ljude propagandnom kampanjom, stranka je

odgovorna. Kada to želimo učiniti kroz tisak – zaduženo je ministarstvo“ (Bytwerk L.

Randall, 2004, 63; Heiber, Goebbels Reden, 1:252).

Otto Dietrich

Uz Goebbelsa koji se NSDAP-u priključio s prethodnim novinarskim iskustvom,

1931. godine Hitler je za Reichpresschef-a postavio Ottu Dietricha, dok je već 1937. godine,

imenovan načelnikom Vladinog ureda za novinstvo i osobnim Hitlerovim sekretarom za

novinstvo. Iako podređen Goebbelsu na razini RMVP-a, Dietrich i Goebbels imali su jednake

ovlasti na stranačkoj razini. U razdoblju drugog svjetskog rata, Dietrich se češće nalazio u

prisustvu Hitlera. Kako je Hitler po prirodni bio optimističniji od Goebbelsa, Goebbles je

negodovao u vezi s Dietrichovim priopćenjima, koja su se nasuprot istinitom prikazu ratnog

stanja, zasnivala na Hitlerovom optimizmu. Goebbels nije bio naklonjen Dietrichu, što je

vidljivo iz njegovih izjava:

„Dr. Dietrich potiče nevolju. Želi postati ministar za novinstvo. Budalast bez mašte i

razumijevanja“. (Bytwerk L. Randall, 2004, 63; Froehlich, Die Tagebuecher von Joseph

Goebbels, 7:182)

Dietrich se suprotstavljao Goebbelsu, organizirajući paralelne dnevne tiskovne

konferencije u Berlinu, no unatoč Hiterovom autoritetu koji je stajao iza njega, Dietrichove

naredbe išle su preko Goebbelsa na objavu, tako da se Goebbels nalazio u povoljnijem

položaju.

18

Robert Ley

Robert Ley dobro je surađivao s Goebbelsom. Nakon 1932. godine, Ley obnaša

dužnost organizacijskog direktora Reicha.12

Na čelu DAF-a s 25 milijuna članova, Ley je

pružao niz usluga, koje su uključivale i propagandu. Kao organizacijski direktor, uspostavio je

razne edukacijske tečajeve i škole.

Alfred Rosenberg

Alfred Rosenberg predstavljalo je stranačkog teoretičara te nije imao znakovitog

utjecaja na dnevnu propagandu. Iako njegove knjige nisu bile čitljive ni samom Hitleru,

Rosenberg je bio vrlo ambiciozan te je napredovao do mjesta Hitlerovog zamjenika za

cjelokupno intelektualno i filozofsko obrazovanje NSDAP-a. Između ostalog, njegov Ured

izdavao je mjesečnik Die neue Gemeineschaft. Nakon njemačke invazije na SSSR, imenovan

je ministrom za okupirane istočne teritorije, čime je zadobio kontrolu nad propagandom za

istočna područja. Kao i prema većini propagandista, Goebbels ga je smatrao nekompetentnim.

Joachim Ribbentrop

Kao ministar za vanjske poslove od 1938. do 1945. godine, Ribbentrop je zadobio

priličan autoritet nad inozemnom propagandom te je kontrolirao kratkovalno emitiranje

programa. Goebbels nije podnosio njegovo uplitanje u stvari koje nisu u njegovom

djelokrugu, no svjestan činjenice koliko narod voli Ribbentropa - nije želio raditi protiv njega.

Philip Bouhler

Philip Bouher bio je zadužen za cenzuru na čelu Nacističkog cenzorskog odbora za

očuvanje nacionalsocijalističke literature. Bouhler je pazio da sva literatura zadovoljava

stranačka stajališta.

Max Amann

12

Reichorganisationsleiter

19

Na čelu stranačke izdavačke kuće Franz Eher Verlag i predsjednik za novinstvo pri

RKK-u, Amann je kontrolirao cjelokupno izdavaštvo. Iako nije bio zadužen za određivanje

uređivačke politike medija, učestalo se uplitao u istu - kada je to i poželio.

Hijerarhija

Uz poteškoće u upravljanju hijerarhijskom strukturom propagandnog aparata

nacističke Njemačke, a koje su rezultat partikularnih interesa visoko pozicioniranih

dužnosnika oko moći i utjecaja unutar zatvorenog sistema upravljanja, nasuprot drugih

totalitarnih sistema, ovaj propagandni aparat možemo okarakterizirati kao manje centraliziran

sustav.

Gledajući iz perspektive stranačke hijerarhije, propagandno djelovanje je 1939. godine

disperzirano preko četrdeset regionalnih oblasti (Gaue). Regionalne oblasti bile su podijeljene

na županije (Kreise), koje su pak, podijeljene na 28.376 lokalnih grupa (Ortsgruppen). Veće

lokalne grupe bile su podijeljene na ćelije koje su se sastojale od četiri do osam blokova, dok

je svaki blok sadržavao četrdeset ili šezdeset kućanstava. Stranački dužnosnici na razini

regionalnih oblasti i županijama primali su plaće, dok ostali propagandisti nisu primali

nikakve posebne naknade, iako su usporedo s ovim funkcijama obnašali dobro plaćene

dužnosti u državnoj upravi. Osobe koje su bile podređene dužnosnicima na višoj razini, bili su

zaduženi poslove aktivne propagande (govori i javna okupljanja), film, kulturu, radio i druga

područja. Propagandi uredi 1934. godine, brojali su 14.000 zaposlenih, dok je dvije godine

kasnije na razvoju propagandnog filma, sudjelovalo čak 25.000 ljudi. (Bytwerk L. Randall,

2004, 72)

8. EDUKACIJAPROPAGANDISTA

Važan moment u hijerarhijsko upravljanoj propagandi za naciste je predstavljala

edukacija kadra. Vjera i strast predstavljali su ključne čimbenike u edukaciji propagandista,

20

tako da teorijska znanja o dosezima propagande nisu bili glavni kriterij za uključivanje

pojedinaca u propagandu strukturu. Goebbels nije mogao učinkovito diktirati propagandom s

vrha, nego se preko lokalnih razina koje smo ranije opisali, služio pojedincima koji su željni

uloge u cjelokupnom sistemu svakodnevno prenosili propagandnu poruku prema svojim

sugrađanima. Uz propagandiste koji su bili zaduženi za provođenje kampanja na lokalnoj

razini ili prodavanja specijalnih izdanja Hitlerovih govora, kao i upozoravanja javnosti na

zabranu slušanja stranih radio postaja, čak 9.800 educiranih govornika sudjelovalo je u širenju

nacionalsocijalističke ideologije.13

Govornikom je mogla postati osoba koja je učlanjena u

stranku prije 1933. godine, a ta propozicija je tumačena kao jamstvo prisutnosti duha i

autentičnosti starih članova koji su doprinijeli usponu nacionalsocijalizma. Govornici su bili

podijeljeni na razine i specijalnosti, tako da su u skladu s tim nastupali na malim ili velikim

događanjima.

Edukacija i dnevno brifiranje propagandista vršilo se posredstvom raznih publikacija –

časopisa i biltena, koji su sadržajem pokrivali širok krug tema. Najraširenije glasilo Unser

Wille und Weg, sadržajno je pokrivalo ideološke teme i praktične savjete, primjerice o toplini

prostorija u kojima se održava javno okupljanje i sl. Također, publiciran je i materijal pod

nazivom Auflklärungs und Redner Informationsmaterial (Obrazovni i govornički informativni

materijal), koji je uključivao i kopije glasila Unser Wille und Weg. Materijal je osiguravao

detaljne informacije koje su govornici mogli uklopiti u svoje govore, primjerice činjenice o

obvezatnoj vojnoj službi u svijetu kao prilog Hitlerovoj objavi obveznog služenja vojnog roka

u Njemačkoj 1936. godine.

Publikacija Der Hohenisträger bila je namijenjena stranački dužnosnicima na lokalnoj

ili višoj razini. Iako je klasificirana kao povjerljiva, publikacija je služila za diseminaciju

informacija i među niže rangiranim službenicima i ostalom javnošću. Sadržaj je bio ispunjen

savjetima o ohrabrivanju obitelji kako imati više djece, kako uspostaviti kontakt s lokalnim

grupama i njemačkim emigrantima, a kritiziralo se i neprimjereno ponašanje uniformiranih

osoba koje istodobno nose torbe s komercijalnim natpisima.

Nadalje, organizacijski priručnik Roberta Leya iz 1938. godine propisivao je dužnosti

kojih se svaki pripadnik stranke morao pridržavati. Priručnik je sadržavao 12 zapovijedi

nacizma:

13


Republic, 2004. str. 74.

21

Fűhrer je uvijek u pravu.

Uvijek je potrebno održavati disciplinu.

Ne rasipaj svoje vrijeme na ćaskanje, prioni poslu i budi koristan.

Budi ponosan, ali ne arogantan.

Program je tvoja dogma – zahtijeva potpunu predanost i stav.

Ti si predstavnik stranke. Ponašaj se u skladu s time!

Lojalnost i nesebičnost predstavljaju najviše zaduženje.

Pokaži da si istinski socijalist – budi dobar drug.

Ponašaj se prema sugrađanima kao što bi htio da se drugi ponašaju prema tebi!

U borbi budi snažan i tih!

Hrabrost se ne iskazuje kroz nepristojnost!

Što god pomaže pokretu pomaže i Njemačkoj, što znači da pomaže tvojem narodu.

(Bytwerk L. Randall, 2004, 77; Organisationsbuch der NSDAP, 5th ed. (Munich: Franz Eher,

1938), 8.

9. JAVNO MNIJENJE

Uspjeh nacističke propagande ne može se isključivo promatrati kroz organizacijsku

shemu pošiljatelja poruke, nego je potrebno razmotriti primatelja, odnosno javnost i javno

mnijenje u tom razdoblju. Prema tome, uspjeh nacističke propagande ovisio je i o stajalištu

javnosti. U skladu s Goebbelsovim prvim načelom propagande, prema kojemu propagandist

mora voditi računa o podacima dobivenim istraživanjem javnog mnijenja i obavještajnih

službi, nacistička ideologija proklamirana je u skladu s pulsom nacije. Uistinu, to ne treba

tumačiti kao demokratski način osluškivanja javnosti, prema kojemu će se kreirati politike u

svrhu izražene volje i svijesti naroda, nego isključivo kao strategijski pristup mobilizacije i

istraživanja o mogućem nerežimskom načinu razmišljanja kod pojedinaca.

22

Ispitivanje javnog mnijenja, na svojstven način odvijalo se posredno preko agenture

tajne policije – SD, Gestapa, NSDAP-a, lokalnih vlasti i sudstva, a njihove obavještajne

proizvode, uz Goebbelsa koristio je i Hitler. Primjerice, zbog istih izvješća, Hitler je

izbjegavao povećanje cijene hrane, bojeći se da njegov režim ne izgubi na popularnosti i time

izgubi potporu. O veličini mreže agenata govori i podatak od 3.000 stalno zaposlenih agenata

SD-a i 50.000 vanjskih suradnika 1939. godine, koji su prikupljali tražene informacije.14

U centru razmatranja fenomena uspjeha nacističke propagande nalazi se percepcija

javnosti, odnosno razlog i način zbog čega je prihvaćena ideologija. Pojednostavljeno bi

zvučalo kada bismo nacističku propagandu okarakterizirali kao masovnu amputaciju svijesti

posredstvom hipnostičkog transa ili nekog neobjašnjivog stanja koje je vješto proizvedeno da

se zavede svijest javnosti.

Osnovu u objašnjenju fenomena nacističke propagande možemo potražiti u

Lazarsfeldovim istraživanjima propagande i utjecaja medija koji su provedeni četrdesetih

godina prošlog stoljeća u SAD-u, a koja su pokazala da ljudi u propagandnim porukama traže

potvrdu stavova koje su već internalizirali i da zbog toga zapravo nema takvog medijskog

postupka kojim se nekom mogu nametnuti stavovi i tip ponašanja koji su mu u potpunosti

neprihvatljivi (Cipek T., 2009., 107.). Drugim riječima, možemo konstatirati da njemačka

javnosti nije bila tabula rasa, nego podobna gomila sklona autoritetu koja je zbog generiranih

frustracija uslijed poraza u Prvom svjetskom ratu i velikoj gospodarskoj krizi 1929./1933.

godini, očajno tražila rješenje iz loše situacije.

Nadalje, nacistička propaganda vraćala se povijesnim korijenima i reflektirala esenciju

vőlkisch ideje, koja se oslanjala na zajednicu ispred pojedinca – Volksgemaineschaft,

potrebu za rasnom čistoćom, mržnju nad neprijateljima – židovima i boljševicima,

karizmatskim vodstvom tzv. Fűhrerprinzip. Pobuđivanjem starih/novih ideja, nacistička

propaganda uspješno je mobilizirala javnost.

14

Welch, David, The Third Reich Politics and Propaganda, London, New York, 2002., str. 72.

23

10. MEDIJI

Kao što smo prethodno spomenuli u kontekstu rada, mediji su produžena ruka

propagande bez koje je nemoguće vršiti persuaziju nad primateljima poruke. Nacistički

propagandisti, odnosno glavni ideolozi propagande – Hitler i Goebbels, u samim začecima

svojeg političkog djelovanja bili su svjesni da masovni mediji moraju služiti državnim

interesima. Time se nije podrazumijevala potpuna kontrola medija od strane vlasti, jer u teoriji

nacisti su pozdravljali privatno vlasništvo medija, no praksa je pokazala – suprotno. U ovom

dijelu ćemo navesti dominantne medije kojima su se koristili nacistički propagandisti.

Tisak

U samom početku, socijalističke i komunističke nakladničke kuće brzo su bile

ugašene, dok su ostali s vremenom bili istisnuti s tržišta. Masovna proizvodnja stranačkog i

državnog tiska ubrzo je postigla visoku nakladu, tako da je NSDAP-ov dnevnik Vőlkischer

Beobachter 1933. godine zabilježio nakladu od 130.000 primjeraka, dok je 1944. godine

naklada iznosila 1.7 milijuna primjeraka.15

Kontrolom nad medijima i uređivačkom politikom, nacisti su i sadržaj iz sektora

privatnih medija unificirali, dok su novinari morali biti članovi Novinarske komore Reicha.

Nacisti u zaobilazili tipičan način cenzure, no Zakonom o uredništvu od 3. listopada 1933.

godine, urednici su postali pravno odgovorni za sadržaj njihovih novina. Drugim riječima, u

tom razdoblju postaje vidljiva autocenzura, uzrokovana strahom pojedinaca od mogućih

otkaza. U razdoblju nacističke vladavine, navodi se podatak od 80.000 – 100.000 izdanih

„direktiva“ koje su sugerirale na koji način urednici trebaju pratiti aktualne događaje.

Također, urednicima se intervalno dostavljalo i bilten Zeitschriften-Dientst s primjerima

dobrog i lošeg novinarstva.16

15


Republic, 2004., str. 90. 16

isto

24

Radio

Početkom rata većina stanovnika Njemačke imala je pristup ili je posjedovala radio

uređaj, a smatrajući ga učinkovitim medijem, poticana je i proizvodnja pristupačnih

radioprijamnika – Volksempfänger koji su imali ograničeni domet zbog onemogućavanja

slušanja stranih radio postaja. Iako je slušanje stranih radio postaja bilo zabranjeno, 1944.

godine, program BBC-a slušalo je preko deset milijuna Nijemaca.17

Osoba zadužena za

nadziranje njemačkog radio sustava bio je Hans Freitzche.

Televizija

Emitiranje televizijskog programa započelo je u Berlinu 1935. godine i Hamburgu

1941. godine. S obzirom da televizijski prijamnici zbog visoke cijene nisu bili pristupačni

javnosti, nacisti su otvorili televizijske dvorane diljem Njemačke. Najzastupljeniji format bio

je newsreel ili filmska vijest koja je prikazivana u kino dvoranama prije filma, u trajanju od

dvadeset do trideset minuta. Sastavljen od sugestivnih i impresivnih kadrova, newsreel je

podlagan glazbom i glasom spikera te je služio isključivo u propagandne svrhe. Ovakav

format, Goebbels i Hitler su smatrali efikasnim medijem. Goebbels je osobno pregledavao

priloge, s uključenim i isključenim tonom, kako bi bio siguran u kakvoću produciranog

materijala. Također, Hitler je osobno do razdoblja Staljingrada pregledavao newsreel zapise –

dok je Hitler prioritete sadržaja stavljao na izgovorenu riječ, Goebbels je držao stajalište da

primat treba prepustiti slici koja govori sama za sebe. Kako ćemo kasnije opisati, vizualna

komponenta, posebice format filma, za nacističku propagandu je bila od izuzetnog značaja.

Plakati

Format tiskanog plakata igrao je važnu ulogu u nacističkoj propagandi. Iako je u

razdoblju između dva rata došlo do ubrzanog razvoja drugih medija – radija i televizije,

plakati su ostali snažno sredstvo pojavnosti proklamirane ideje. Karakterističan dizajn s

dojmljivom crvenom pozadinom komunicirao je s javnostima, dok su nacistička obilježja –

17

isto

25

zastava, svastika i orao vješto zaokruživali sliku i snažno prenosili identitet

nacionalsocijalističke ideje. Kako se s vremenom propaganda uvukla u sve pore društva,

ovim vizualnim medijem utjecalo se na obrazovanje, glazbu, manipuliralo se nužnošću

odricanja od postojećeg načina života u cilju pripadnosti nacionalnoj zajednici –

Volksgemeinschaft. Bilo da je riječ o propagiranju nužnosti unutarnjeg restrukturiranja,

počevši od mijenjanja svijesti i postojećih navika življenja za opće dobro, do alarmiranja

javnosti zbog židovske i boljševičke pošasti kao i prenošenja poruke o ugroženosti Njemačke

od strane SAD-a i europskih sila, plakati su ostali sveprisutan medij čija poruka je bila

zastupljena na svakom koraku.

Film

Nacisti su prepoznali važnost i ulogu filma koji je služio kao logičan nastavak

radijskog programa. Za razliku od diseminiranja eksplicitnog propagandnog sadržaja, film je

prikrivenije trebao djelovati na javnost te istodobno zabaviti posjetitelje kino dvorana.

Goebbells je bio izuzetno zainteresiran za film te je isticao djelo sovjetskog redatelja Sergeja

Einsensteina „Krstarica Potemkin“ kao primjer kojeg treba slijediti. O masovnosti ovog

medijskog izričaja koji je korišten u izgradnji Hitlerovog kulta ličnosti i promicanju nacističke

ideologije, govori podatak da je poslije Hollywooda, Njemačka imala najproduktivniju

filmsku industriju na svijetu.18

Nacionalsocijalistički film je trebao ispuniti sljedeće zadaće;

- produbiti vjeru u Njemačku i njezinog vođu;

- oblikovati zajednički narodni doživljaj suvremenih zbivanja;

- stvarati mentalne pretpostavke za formiranje etosa zajednice;

- pojašnjavati smisao mjera i zapovijedi državnog vodstva. (Cipek T., 2009., 99.)

Iako je filmska produkcija bila u vlasništvu privatnika, nacisti su nastojali potpuno

centralizirati filmsku proizvodnju. Oko 1150 filmova snimljenih u Trećem Reichu oko

polovicu su činili dokumentarni i filmovi s ratnom tematikom. Također, propaganda je bila

zastupljena i u zabavnim igranim filmovima koji su činili preko 50% filmske produkcije.19

18

Tegel, Susan, Nazis and the Cinema, London, Continuum Books, 2008. 19

Cipek, Tihomir, Međunarodne studije br. 9, Trijumf volje kao trijumf nacizma, Politička kultura, Zagreb,

2009. str. 99.

26

Od filmova s političkom tematikom 27% su bili izričito politički, 14% manifestno politički, a

11% akcijski, koji se mogu ubrojiti u latentno političke. Među igranim političkim filmovima

isticali su se antisemitski (Jud Suess, 1940), antikomunistički („Weisee Sklaven“; 1936),

antiengleski („Ohm Krűger“, 1941), vrlo popularni bili su i ratni filmovi o pilotima („Stukas,

1941; „Quax der Bruchpilot“, 1941), kao i o podmorničarima („U-Boote vestwärts“, 1941).

Među propagandnim, isticali su se filmovi Leni Riefenstahl, o kongresima nacističke stranke

(„Sieg des Glaubens“, iz 1934. godine kao i „Triumph des Willens“ iz 1935.), a rado su

gledani i njezini filmovi o Olimpijadi održanoj u Berlinu 1936. godine („Fest der Schőenhiet“

i „Fest der Vőlker, iz 1938. godine) (Cipek T., 2009., 99.).

Zasigurno, najimpresivniji uradak nacističke filmske industrije bio je film Trijumf

volje kontroverzne redateljice Leni Riefenstahl, koji je zadovoljivši teorijski okvir

propagandnog filma – tehnike sortiranja, transfera i posebnih apela, dokumentarističkim

izričajem doprinio percepciji propagandnog filma kao umjetničkog djela.

11. UMJETNOST U ULOZI

PROPAGANDE

Ideologija nacionalsocijalizma uspješno je artikulirana kroz umjetničku ideologiju ili

umjetničku politiku stvarajući kontrolu nad društvom. Time je umjetnička politika poslužila

kao socijalni inženjering i snažno propagandno sredstvo. Nacionalsocijalizam je spoznao

socijalnu aktivnost umjetnosti i napravio jedinstveni pokušaj u povijesti modernog upravljanja

državom kako bi područje umjetnosti u potpunosti iskoristio.

Za vrijeme skupa u Nürnbergu 1935. godine, Hitler je izjavio da nijedan narod ne živi

dulje od dokaza njihove kulture. Također, prema pisanju Vőlkischer Beobacthera iz iste

godine, samo stranka i država imaju pravo definirati standarde u skladu s

27

nacionalsocijalističkim konceptom kulture.20

Iako je još 1929. godine, osnivanjem Borbenog

saveza za njemačku kulturu započelo buđenje nacionalnog mita, ovim je odaslana poruka

javnosti o spremnosti nacionalsocijalista u izgradnji države posredstvom snažne kulturne

politike koja će obuhvatiti sve vidove umjetnosti, posebice arhitekturu, literaturu, teatar i film.

Arhitektura je za Hitlera predstavljala oblik opuštanja dok je u slobodno vrijeme

diskutirao o građevinskim planovima sa svojim omiljenim arhitektom Albertom Speerom.

Hitler je tražio da arhitektura istakne moć, veličinu naroda i simbole vječnost, stoga su sve

građevine iz tog razdoblja monumentalnog izgleda.

Glavne značajke nacionalsocijalističke arhitekture: tlocrti – strogo simetrični i po

mogućnosti ponovljeno centrirani prema samima sebi; masivna težina i raspored materijala uz

obveznu upotrebu njemačkog klesanog kamena, izbjegavanje stakla i drugih lakih

građevinskih materijala; kutni kvadri, povremeno i iskošena podnožja nalik na

srednjovjekovne utvrde, zatim – umjesto stupova s kružnim tlocrtom, kanelirani stupovi

pravokutna tlocrta i pilastri, bez baza i kapitela; zatim – arhitektonski motivi kao što su

Fűherov balkon i sl.21

Kao primjer možemo navesti Olimpijski stadion u Berlinu, Kuću

njemačke umjetnosti u Műnchenu, Kancelarijat Reicha i Dvoranu naroda, koja ipak nikada

nije izgrađena. Za naciste su građevine predstavljale vjeru u Tisućljetni Reich, dok je Berlin

trebao primjereno predstavljati autoritarnu vodeću državu.

„Geopolitičko značenje glavnog središta jednog pokreta ne može biti…precijenjeno“,

pisao je Hitler u knjizi Mein Kampf. „Već i samo postojanje takvog mjesta, okruženo

magičnom čarolijom jedne Meke ili Rima, može pokretu trajno podariti snagu koje

opravdanje leži u njegovu unutrašnjem jedinstvu i priznavanju vrha koji predstavlja to

jedinstvo“. (Brenner H., 1992., 172.)

Iako su za vrijeme nacističke vladavine mnogi prominentni pisci napustili zemlju,

literarna djela nastavljala su izlaziti, barem od autora koji su nastavili s pisanjem bojeći se

odmazde nacista. U isto vrijeme, izašlo je mnogo novela propagandnog sadržaja. Primjerice,

novela Parteigenosse Scmiedecke iz 1934. godine, govori o čovjeku koji je zbog članstva u

20


Republic, 2004., str. 109. 21

Brenner,Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, Zagreb, 1992., str. 79.

28

nacističkoj stranci izgubio posao prije 1933. godine. Priča je prožeta njegovim nastojanjem za

dobivanjem posla, jer zbog svojih nacionalsocijalističkih nazora dolazi u konflikte s ostalima

koji nisu prihvatili novi poredak. Priča ipak bilježi sretan završetak – uz pomoć svojih

prijatelja-istomišljenika, glavni protagonist dobiva bitku i novi posao.22

Nasuprot pisanog izričaja, nacisti su radije koristili izgovorenu riječ kao oblik

manipulacije. Kao reprezentativan medij poslužilo im je kazalište. Predstave Thing-teatra

zamišljene su kao scenska djela koja su trebala doprinijeti simbolu moći i jedinstva nove

države te podariti reprezentativan umjetnički izraz i time stvoriti novo njemačko nacionalno

kazalište. Sadržaj predstave prikazivao je narod i njemačke junake koji pobjeđuju sve

neprijatelje. Uz prikazivanje borbi, uniformi, zborova, zvona i ritma koji iskazuju uzvišenost

trenutka, Thing-teatar se izgrađivao u za što veći broj gledatelja – 20 000 gledatelja pratilo je

u Koblenzu izvedbu Heinrich Lerschova Thing-komada Narod u nastanku, dok su službene

statistike izvođenja iz 1934. i 1935 godine navodile oko 58.000 gledatelja.23

Nacisti su odlučili uništiti sva nepoćudna umjetnička djela, stoga je prikupljeno 12.000

grafičkih listova i 5000 slika i skulptura koja su trebala zauvijek biti maknuta od pogleda

javnosti. Dio radova obilazio je gradove s putujućom izložbom Izopačene umjetnosti, jedan

dio je prodan u inozemstvu, a dio od 1004 ulja i skulptura i 3825 akvarela, crteža i grafičkih

listova – spaljeno. S druge strane djela koja su predstavljala simbol osnaženog čistog seoskog

života, obitelj, priroda, prikaz idealne žene i muškaraca te portreti koji su idealizirali

pojavnost Hitlera stavljena su u prvi plan, dok su izložbe koje su predstavljale umjetnička

djela s navedenim motivima služile organizaciji optimizma u narodu.

22

isto 23

Thing-prostori su podizani na „povijesnom posvećenom tlu“: u Annabergu (Gornja Šleska), Eishstattu

(Bavarska), Bad Schmiedebergu (Saska), Koblenzu na Rajni, Stolzenauu na Weseru, Heringsdofu na Usedomu,

pred Marenburgom u Zapadnoj Pruskoj. Dolmeni (megalitski grobovi), povijesna bojna polja, ruševine,

mostobrani, sjedišta kneževa bili su omiljeni rekviziti. (Brenner, Hildegard, Kulturna politika

nacionalsocijalizma, Zagreb, 1992. str. 131. )

29

12. ZAKLJUČAK

Nacistička propaganda iskoristila je sve metode manipulacija s kojima je raspolagala.

Izuzetan trud i financijska sredstva utrošena su u provođenju nacionalsocijalističke ideologije

apelirajući na moral i aksiom istine koji se mora prihvatiti. Propovijedajući s pijedestala

vlasti, njemačkoj javnosti omogućen je predložak života kojeg treba slijediti - vlast raspolaže

sa svim instrumentima kojima će poboljšati blagostanje i poziciju naroda koju on zaslužuje.

Drugim riječima, nacisti su umješnim korištenjem propagandnih sredstava ušli u sve pore

društva, amputirajući kritičku svijest kod javnosti. No, kako opisati masovnu podršku koju su

nacisti uživali u razdoblju ekspanzije i ratnih djelovanja te da li su uistinu isprali svijest

jednog naroda u svrhu ostvarenja zacrtanih političkih ciljeva?

Unatoč ratnom porazu, propaganda je uništila samu sebe. Bila je precijenjena, dok su

njezini ideolozi zaboravili da nijedna ideja dugoročno ne može dobiti trajno priznanje. Ipak,

propaganda je u jednom uspjela – pobudila je stara nadanja njemačkog naroda, nudeći im

odgovor na frustracije koje su generirane uslijed poraza u Prvom svjetskom ratu i velikoj

gospodarskoj krizi 1929./1933. godini. Propaganda nikako nije mogla suzbiti katastrofalnu

percepciju koja je stvorena za vrijeme najžešćih ratnih previranja i staljingradskog debakla

koji je uvelike utjecao na pad morala kod njemačke javnosti.

Također, posljedično ne možemo govoriti o kolektivnoj krivnji njemačkog naroda

zbog lojalnosti koja je pružena, posebno na samom početku. Nacistička politika nije doživjela

masovnu podršku zbog genocida nad Židovima, nego je podrška realizirana prvenstveno zbog

redukcije nezaposlenosti, povrata okupiranih teritorija i vraćanja ponosa i slave moralno

poraženoj naciji. Ipak, zaključiti da njemački narod nije bio svjestan genocida predstavljao bi

falsifikat povijesnih činjenica, no razloge za prešućivanje monstruoznih događanja možemo

povezati sa strahom od nacističkog terora ili vjerom u razloge kao nužnom žrtvom za

postizanje viših ciljeva. Postupci nereagiranje ne mogu se opravdati, jer se pasivnost ne može

tolerirati niti pod neposrednom ugrozom vlastitog života. Nacistička propaganda stvorila je

30

okruženje u kojemu se javnost pretvarala da vjeruje, dok se istodobno vlast pretvarala da je

sigurna kako javnost vjeruje.

S druge strane, nacistička propaganda je pokazala koliko instrumenti manipulacije

mogu utjecati na javno mnijenje. Iako je više od pola stoljeća prošlo od ekspanzije nacističke

propagande, a gledajući s tehnološke strane, ista je ukazala na krhkost ljudske svijesti i

podložnost manipulacijama od strane autoriteta. Bilo da je riječ o totalitarnom ili suvremenom

demokratskom političkom okruženju, pojedinac ili skupina, nisu imuni na politiku kao borbu

za vlast, jer da bi zaživjela, politika mora prisilnim putem ili konsenzusom postići priznanje

od javnosti.

Iako se u suvremenom svijetu eksplicitan teror manipulacije može detektirati, pojavom

suvremenih medija i vješto modificiranog propagandnog pristupa, čovječanstvo se na umješan

način tjera na pristanak – čime se ponovno aktualiziraju osnove Goebbelsovih načela

propagande.

31

13. LITERATURA

Brenner, Hildegard, Kulturna politika nacionalsocijalizma, August Cesarec, Zagreb

1992.

Bytwerk, L. Randall, Bending Spines, The Propagandas of Nazi Germany and the

German Democratic Republic, Michigan State University Press, East Lansing, 2004.

Cipek, Tihomir, Trijumf volje kao trijumf nacizma, Međunarodne studije br. 9,

Politička kultura, Zagreb, 2009.

Doob, L. W., Goebbel's Principles of Propaganda, Public Opinion Quartlerly, 1950.

Hitler, Adolf, Mein Kampf, 1938.

Milardović, Anđelko, Uvod u politologiju, Osijek, 1996.

Šiber, Ivan, Politička propaganda i politički marketing, Alineja, Zagreb, 1992.

Šušnjić, Đuro, Ribari ljudskih duša - Ideja manipulacije i manipulacija idejama,

Beograd 2008.

Tegel, Susan, Nazis and the Cinema, Continuum Books, London, 2008.

Welch, David, The Third Reich Politics and Propaganda, London, New York, 2002.

***

Documents

Nacistička propaganda