PSIHOSOCIJALNI TRETMAN POČINITELJA OBITELJSKOG NASILJA – AUSTRIJSKO ISKUSTVO

UVOD

Sva svjetska iskustva govore kako uspješna borba protiv obiteljskog nasilja pretpostavlja dobro usklađen i koordiniran angažman više ključnih sustava (u prvom redu policije, socijalne skrbi, pravosuđa i zdravstva), kao i suradnju nevladinih organizacija koje se bave obiteljskim nasiljem. Usklađenost zajedničkog djelovanja počiva na postojanju barem sljedećih načela:

zajednički vrijednosni okvir „nulte tolerancije“ na obiteljsko nasilje u državnim sustavima i civilnom sektoru zbog sigurnosti građana, pogubnosti obiteljskog nasilja po društvenu zajednicu

prihvaćanje „nulte tolerancije“ prema nasilju u obitelji kao obveze države u zaštiti ljudskih prava svojih građana, a ulaganje u takav pristup ima puno opravdanje sa stajališta ekonomskog interesa zajednice

zajedničko razumijevanje da je obiteljsko nasilje izraz nastojanja da se nad partnericom i drugim članovima obitelji uspostavi moć i kontrola

uvjerenje da se samo zajedničkim i brzim djelovanjem u svakom slučaju obiteljskog nasilja mogu postići rezultati koji će voditi njegovu smanjivanju

izobrazba o obiteljskom nasilju koja za sve sustave i nevladin sektor ima zajednički dio, te specifične dijelove ovisno o njihovoj ulozi u lancu suzbijanja obiteljskog nasilja

postojanje jasnih uputa policiji, socijalnoj skrbi, pravosudnim tijelima i zdravstvenoj službi što im je činiti u slučajevima obiteljskog nasilja u odnosu na nasilnika, te kako trebaju postupati s odraslim žrtvama, a kako s djecom

brzo reagiranje svakog sustava na svaki slučaj obiteljskog nasilja i nebirokratizirano dijeljenje informacija s ostalim sudionicima lanca suzbijanja nasilja, te razumijevanje potreba, mogućnosti i ograničenja postupanja drugih sudionika lanca.

AUSTRIJSKO ISKUSTVO S PSIHOSOCIJALNIM TRETMANOM POČINITELJA NASILJA U OBITELJI

Austrija ima bogato iskustvo u radu u području nasilja u obitelji. To je rezultat višegodišnjeg zalaganja feminističkih organizacija, stručnjaka i političara za uvođenje koordiniranog društvenog odgovora na obiteljsko nasilje, zaštitu žrtvi i zaustavljanje nasilja. Prvo sklonište za žene žrtve obiteljskog nasilja otvoreno je 1978. godine u Beču.. No uspostavljanje mreže skloništa nije bilo dovoljno da žrtve budu sigurne, tako da je suštinski preokret u razmišljanju nastupio kad su ženske organizacije pred zakonodavce postavile zahtjev da žene i djeca moraju biti sigurne bilo gdje u zajednici, pa tako i u svojem domu. Kao posljedica takvog načina razmišljanja i javnog zagovaranja, u posljednjih desetak godina u Austriji je doneseno više važnih mjera u borbi protiv nasilja (Logar, 2003.):

uvođenje obvezne izobrazbe o obiteljskom nasilju za policajce obznanjivanje jasne platforme protiv obiteljskog nasilja objedinjavanje informacija i strategija izobrazbe donošenje Zakona o zaštiti od nasilja stvaranje intervencijskih centara protiv nasilja razvijanje intervencija usmjerenih na počinitelja nasilja.

Austrija je 1997. godine donijela Zakon o zaštiti od nasilja kojim su političari pokazali odlučnost da se društvo zaštiti od obiteljskog nasilja. Prema mišljenju austrijskih stručnjaka najvažnija odredba tog Zakona je ovlast policije da trenutno udalji počinitelja iz doma. Temelj za takvo postupanje nalazi se u Policijsko sigurnosnom zakonu, čiji članak 38a kaže:

1

Ako se može očekivati ozbiljan napad na nečiji život, zdravlje ili slobodu, osobito u svjetlu ranijeg napada, vlasti imaju pravo udaljiti osobu koja predstavlja ovu opasnost iz doma u kojem ugrožena osoba živi i iz neposredne okoline.

Ovaj zakon štiti sve osobe u domu, bez obzira na vrstu njihovog međusobnog odnosa. To se naravno odnosi na članove obitelji. No može se odnositi npr. i na vlasnika stana koji je nasilan prema stanaru, te policija može na određeno vrijeme zabraniti pristup u stan ili njegovu blizinu vlasniku štiteći tako žrtvu nasilja.

Mjera privremenog udaljenja iz doma (stana, kuće) na temelju policijskog naloga traje 10 dana. Policajci će izreći mjeru udaljavanja ako pretpostavljaju da je ugrožena sigurnost žrtve (npr. procijene da postoji mogućnost ponovnog napada), ako je žrtva i dalje uplašena, ako nasilnik ugrožava mentalno zdravlje žrtve ili joj prijeti i slično. Prilikom udaljavanja iz doma počinitelj mora policiji ostaviti adresu na kojoj će boraviti, a ako nema kamo, onda ga policija upućuje u mogućnost smještaja za beskućnike.

Paralelno s donošenjem Zakona o zaštiti od nasilja pristupilo se osnivanju intervencijskih centara. Razlog tome je bilo shvaćanje da samo donošenje zakona i promptno udaljavanje nasilnika iz doma neće biti dovoljno da se žrtve zaštite od nasilja, nego da im treba osigurati podršku. Polazište za djelovanje intervencijskih centara je proaktivni pristup nasuprot čekanju da žrtva sama zatraži pomoć.

Ako žrtva sama ne zatraži pomoć, velika je vjerojatnost da nitko neće intervenirati u njenu korist sve dok se nasilje ne ponovi. Stoga je, smatra Logar (2003.) za zaustavljanje ovog nasilnog ciklusa potrebna drugačija strategija – proaktivni pristup. Takva strategija prihvaćena je u mnogim zemljama, a slijedi uspjehe poznatog američkog Domestic Abuse Intervention Project (DAIP) iz Dulutha, Minnesota.

Intervencijski centar ima zadaću pomoći žrtvi ostvariti svoja prava (individualno zagovaranje i podrška) i unapređivati metode intervencija i međusektorsku suradnju (institucionalno zagovaranje). Proaktivni se pristup praktički očituje u tome što policija u roku od 24 sata nakon intervencije u povodu obiteljskog nasilja obavještava intervencijski centar da je počinitelju izdala nalog za udaljavanje iz doma i šalje podatke za kontaktiranje žrtve. Intervencijski centar se odmah javlja žrtvi i nastoji je pridobiti da iskoristi usluge koje joj može pružiti. One uključuju upoznavanje žrtve s njenim pravima, podršku u dobivanju pravne zaštite, materijalne pomoći i smještaja, zdravstvene zaštite, savjetovanje, pomoć u vezi s djecom, kriznu intervenciju u slučaju ponovljenog nasilja. Važan element je pomaganje preživjeloj da procijeni opasnost od budućeg nasilja i da izradi svoj sigurnosni plan. U svojem djelovanju intervencijski centar, osim s policijom, surađuje sa socijalnom skrbi, ustanovama za djecu, školama, zdravstvenim ustanovama.

Kako bi se povećala sigurnost obitelji nakon što žena pokrene brakorazvod ili odluči nastaviti živjeti s partnerom koji je bio nasilan, intervencijski centar povremeno, u početku jednom mjesečno, a kasnije rjeđe telefonom provjerava situaciju u obitelji. Na taj način centar šalje poruku partneru koji je bio nasilan i žrtvi da „sustav i dalje brine“, te ih podsjeća na pomoć koju mogu dobiti u slučaju pogoršanja stanja. Ako je pokrenut brakorazvod, na taj se način dodatno podržava žrtva upravo u razdoblju tijekom kojega raste opasnost od nasilnog ponašanja partnera.

Intervencijski centri uključeni su i u javne kampanje osvješćivanja javnosti o problemu obiteljskog nasilja i mogućnostima njegova suzbijanja, te u izobrazbu policajaca. Dio zagovaranja odnosi se na uvjeravanje državnog odvjetništva i sudova da počiniteljima obiteljskog nasilja nije dobro izricati novčane kazne ili ih upućivati na medijaciju sa žrtvom, niti ih kažnjavati društveno korisnim radom. Na temelju bogatog iskustva Bečki

2

intervencijski centar zalaže se za izricanje kazne zatvora, koja se može odgoditi ako se počinitelj uključi u psihosocijalni tretman koji dovede do uspješnog zaustavljanja nasilja.

TRETMANSKI RAD S POČINITELJIMA NASILJA

Intervencije usmjerene na počinitelja nasilja imaju za cilj učinkovito i odmah zaustaviti buduće nasilje. One uključuju postupke kao što su: zahtjev za produljenje mjere udaljavanja iz doma, suradnju sa socijalnom službom radi zaštite djece tako da se nasilniku privremeno uskrate prava susretanja i druženja s djetetom. Kao i žrtvu, i počinitelja se informira o psihosocijalnom tretmanu nasilnika i gdje ga može dobiti.

Psihosocijalni tretman nasilnika u izravnoj je službi povećanja sigurnosti žrtve. To je jedna od intervencija kojom se zaustavlja buduće nasilje. Stoga je zadaća intervencijskog centra provesti ili organizirati tretman nasilnika koji će voditi do promjene njegova ponašanja. Bečki intervencijski centar surađuje u tome s Centrom za muškarce, još jednom nevladinom organizacijom čiji rad s nasilnicima financira Ministarstvo unutarnjih poslova, a koji djeluje od 1999. godine. Centar radi s tri podjednako velike ciljne skupine: muškarcima počiniteljima nasilja u obitelji koje su u Centar uputila nadležna tijela

tijekom kaznenog postupka muškarcima počiniteljima nasilja u obitelji u nazočnosti djece koje su uputila tijela koja

skrbe za djecu muškarcima koji su se dobrovoljno prijavili zbog svojeg nasilnog ponašanja.

Nakon intervencije u slučaju obiteljskog nasilja policija obavještava Centar za muškarce o počinitelju, te gdje ga se može kontaktirati – dakle postupa na jednak način kao i u odnosu na žrtvu. Centar za muškarce zatim kontaktira počinitelja i nastoji ga pridobiti da uđe u psihosocijalni tretman. Važno je naglasiti da psihosocijalni tretman počinitelja nasilja može polučiti skromne rezultate ako drugi sustavi ne djeluju koordinirano u odnosu na nasilnika. Naprotiv, ako je tretman počinitelja integriran u sustav intervencija koje uključuju podršku osobama koje su preživjele obiteljsko nasilje i represivne reakcije policije i pravosuđa, učinkovitost tretmana je visoka.

Struktura psihosocijalnog tretmana sastoji se od tri dijela:

1. Procjenjivanja je li klijent podoban za uključivanje u tretman. Potrebno je da počinitelj pokaže minimalnu spremnost za promjenu svojeg ponašanja. U tome surađuju s intervencijskim centrom koji pak radi sa žrtvom. Ako ovaj uvjet nije zadovoljen, počinitelj nema izbora nego mu slijedi kazna. Ako se radi o ovisniku o alkoholu, onda ga se prvo upućuje u program odvikavanja, no ako nije ovisnik, može se primiti u program.

2. Osiguravanje sigurnosti žrtve. Sudjeluju u procjenjivanju sigurnosti žrtve zajedno s intervencijskim centrom. Dio toga je informiranje žrtve o sadržaju i načinu tretmana nasilnika, te zadobivanje njenog povjerenja. Ovo je vrlo važno, budući da žrtve često štite počinitelja jer se više boje posljedica vanjske intervencije (policija, sud, socijalna skrb) nego što se nasilnik brine zbog toga. Ovo ujedno služi i za dobivanje informacija o tome kako se klijent ponaša u obitelji za vrijeme tretmana.

3. Tretman nasilnika. Trajanje tretmana je 8 mjeseci tijekom kojih nasilnik sudjeluje na 30 grupnih susreta. Grupe broje od 6 do 8 članova. Dvoje terapeuta, muškarac i žena, u suvoditeljstvu vode grupu. Grupe su otvorenog tipa kako bi se skratilo vrijeme čekanja da klijent uđe u tretman.

3

Program je jasno kognitivno-bihevioralni, s izgradnjom drugačijeg sustava vrijednosti. Teme koje se prolaze tijekom tretmana pokrivaju četiri područja: vlastita odgovornost za nasilno ponašanje, upravljanje srdžbom, vrijednosti u partnerskom odnosu i izgradnja socijalnih vještina.

Na početku tretmana klijent potpisuje ugovor u kojem su navedeni uvjeti koje mora prihvatiti da bi bio primljen u program čime daje pristanak za sudjelovanje u programu i prihvaća način rada. Ugovorom je regulirano i načelo povjerljivosti informacija koje se saznaju tijekom tretmana i mogućnost njihove uporabe. Klijent također preuzima obvezu da neće biti nasilan tijekom trajanja tretmana.Klijent je obvezan redovito dolaziti na susrete, aktivno sudjelovati u ostvarivanju programa i izvršavati domaće zadaće. Ako klijent ne dođe na susret, ima mogućnost podastrijeti opravdanje, no ako to ne učini ili je opravdanje neprihvatljivo, Centar odmah obavještava tijelo koje je uputilo počinitelja na tretman kako bi se razmotrilo može li nastaviti ili će uslijediti zakonska sankcija čija je primjena odgođena zbog toga što se

počinitelju daje prilika da iskoristi tretman za svoju promjenu.

Na kraju programa Centar za muškarce zajedno s Intervencijskim centrom procjenjuje jesu li postignuti ciljevi tretmana, tj. hoće li žrtva biti sigurna u svojem domu. O tome obavještavaju tijelo koje je uputilo počinitelja u tretman. Ako zaključe da je klijentu potrebno produljiti tretman nakon 30 susreta jer nije postigao kriterije uspješnosti, onda se tretman produljuje radi sigurnosti žrtve.

Zanimljivo je da klijenti – počinitelji obiteljskog nasilja sudjeluju u financiranju tretmana.To je simbolički iznos vrijednosti kutije cigareta po jednom susretu, ali se i time testira njihova spremnost na prihvaćanje promjene u svojem ponašanju.

NASILJE NAD STARIJIM OSOBAMA

UVOD

Osobe starije dobi predstavljaju specifičnu, osjetljivu i ranjivu skupinu, a njihov se udio progresivno povećava. Zahvaljujući porastu općeg životnog standarda, unaprjeđenju zdravstvene zaštite te smanjenom prirodnom priraštaju, došlo je do produženja životnog vijeka i sve većeg udjela starijih od 65 godina u cjelokupnoj populaciji. Postoje razlike u definiranju početka starosti. U zapadnim zemljama »starija dob« je najčešće povezana sa 60 ili 65 godina, što je povezano s društveno konstruiranim konceptom koji se temelji na zakonskoj dobi umirovljenja.

ODREĐENJE NASILJA NAD STARIM OSOBAMA

Zlostavljanje starijih osoba često je skriven fenomen s mnogim preprekama u njegovom otkrivanju (Buri et al, 2006.). Sam pojam »zlostavljanje starijih osoba« prvi put su opisali Baker i Burston u British scientific journals 1975. godine kao »granny battering« ili »zlostavljanje bakica« (Neno i Neno, 2005.), no istraživači su pokazali interes tek krajem osamdesetih, odnosno početkom 90-ih godina. Ono što je od samog početka bilo neujednačeno jest definicija. Neki istraživači koristili su termine »maltretiranje starijih«, drugi su koristili »zlostavljanje u starijoj dobi«, »zanemarivanje« i sl. Dok većina definicija uključuje elemente kao što su zlouporaba moći, povjerenja i nejednakosti, norveški istraživači identificirali su zlostavljanje starijih kao »trokut nasilja«, a koji uključuje žrtvu, počinitelja i druge, koji su direktno ili indirektno to promatrali.

Nasilje u obitelji može se odrediti kao skup ponašanja kojima je cilj kontrola nad drugim osobama uporabom sile, zastrašivanjem i manipuliranjem (Ajduković, 2003.). Predstavlja kompleksan javnozdravstveni problem koji zadire u sve razine ljudskog postojanja i u

4

područje ljudskih prava te je sve češća pojava u modernom društvu. Najčešće pogađa ranjive skupine kao što su djeca, žene i starije osobe. Zlostavljanje starijih osoba može se definirati kao svako ponašanje u sklopu ljudskih odnosa povjerenja, koje na neki način šteti starijoj osobi. Ono se odnosi na nasilje, maltretiranje i/ili zanemarivanje koje stariji mogu doživjeti od supružnika, djece, rodbine, skrbnika, djelatnika stručnih službi ili osoba u situacijama moći i povjerenja. Internacionalna mreža za prevenciju zlostavljanja starijih osoba1 definirala je zlostavljanje starijih osoba na slijedeći način: »Zlostavljanje starijih je pojedinačan ili ponavljajući čin ili nedostatak odgovarajućeg postupanja, koje se dešava u bilo kojem odnosu očekivanja i povjerenja, a koje uzrokuje štetu, bol, nepriliku i/ili nevolju starijoj osobi« (Abuse of elderly, 2002.). Uključuje i razlikuje fizičko, psihičko, seksualno, financijsko ili materijalno zlostavljanje i zanemarivanje. U literaturi se spominje i duhovno zlostavljanje koje uključuje korištenje vjere i duhovnosti starije osobe u smislu iskorištavanja, manipuliranja i kontroliranja starije osobe, ismijavanja njihovih vjerovanja, nepoštivanje njihove duhovnosti u smislu ponašanja i uopće tradicije

Posljedice nasilja nad starijim osobama mogu za njih biti dalekosežne, od oštećenja već ionako narušenog zdravlja, fizičkog i mentalnog, do gubitka i ono malo materijalne sigurnosti koju im omogućuje mirovina, ako ih se materijalno iskorištava, pa sve do smrti.

TEORIJSKA OBJAŠNJENJA NASILJA NAD STARIJIM OSOBAMA

Starenje predstavlja složeni proces koji obuhvaća biološke, psihičke i socijalne aspekte, stoga i ne postoji jedna jedinstvena, sveobuhvatna teorija koja bi objedinila proces starenja u svojoj složenosti. Ipak, postoje pokušaji da se teorijski objedine i obrazlože empirijski nalazi u okviru pojedinih disciplina koje se bave starenjem kao predmetom proučavanja. Tako se najčešće spominju biološke, socijalne i psihološke teorije starenja koje pokušavaju objasniti ulogu bioloških, socijalnih i psiholoških čimbenika u procesu starenja

U literaturi se navodi nekoliko teorija značajnih za razumijevanje zlostavljanja, odnosno nasilja nad starijima.

Situacijski model

Dobro poznata premisa ovog modela je da su stresne situacije uzrok zlostavljanja starijih osoba od strane osobe koja skrbi za nju ili njega. Starija osoba ovdje se promatra kao izvor tog stresa i to zbog tjelesnog ili mentalnog oštećenja. U tom smislu, loše postupanje je zapravo iracionalan odgovor na stresnu situaciju. Situacijske varijable koje ovu teoriju povezuje sa zlostavljanjem uključuju faktore povezane sa skrbnikom, sa starijom osobom te s ekonomskim stanjem obje strane. Neki od nedostataka ovog objašnjenja su da neki skrbnici koji imaju jednako stresne situacije kao i počinitelji, ne postaju skrbnici zlostavljači; druga kritika odnosi se na identifikaciju starije osobe kao uzroka stresne situacije. Jedno istraživanje pokazalo je da 7 od 10 medicinskih sestara, percipira pacijenta kao uzrok mogućeg zlostavljanja.

Teorija društvene razmjene

Teorija društvene razmjene temelji se na pretpostavkama da socijalna interakcija uključuje razmjene nagrada i kazni između najmanje dvoje ljudi, te da svi ljudi nastoje maksimalizirati nagrade (korist) i minimalizirati cijenu postizanja određenog rezultata. Prema ovoj teoriji, postupci i odnosi među ljudima, pa i članova obitelji procjenjuju se na cost-benefit osnovi, odnosno na osnovi odnosa cijene i koristi.

Još je Epikur razradio »hedonistički račun« kojim se moglo izračunati koliko će neki postupak donijeti boli, a koliko užitka, po čemu će se onda moći odrediti »isplati li se ili ne« nešto poduzimati. U perspektivi društvene razmjene, kako ljudi stare, postaju sve

1 »International Network for the Prevention of Elder Abuse«

5

ranjivija i nemoćnija grupa, ovisna o skrbniku što može biti razlog lošeg postupanja. Može se reći da starije osobe ostaju u zlostavljanom odnosu sve dok zadovoljavanje njihovih potreba nadmašuje cijenu maltretiranja. Postoji nekoliko kritika na ovu teoriju: ljudi kako stare ne postaju automatski ovisni i nemoćni te ovisnost nije isključivo vezana za stariju dob. Neka istraživanja pokazuju da su i zlostavljači ovisni o starijoj osobi te da osjećaj nemoći kod zlostavljača zapravo vodi ka lošem postupanju

Simboličko interakcijska teorija

U ovoj teoriji naglasak je na interaktivnom procesu između starije osobe i skrbnika. Međutim, fokus nije samo na ponašanju starije osobe i skrbnika, već i na njihovim simboličkim interpretacijama takvog ponašanja. Neki nalazi pokazuju da je subjektivna interpretacija stresa od strane skrbnika bolji prediktor opterećenja nego stvarna, aktualna razina opterećenja.

Socijalno učenje je dio ovog gledanja: zlostavljači su naučili takvo ponašanje jer su svjedočili tome ili bili i sami žrtve, te su u takvom relativno trajnom odnosu, kao žrtve naučili to prihvaćati. Kritičari navode da ovakvo promatranje ne uzima u obzir socioekonomske faktore koji mogu utjecati na proces zlostavljanja, te ne uzima u obzir da nisu svi skrbnici, a koji su bili zlostavljani u djetinjstvu, postali zlostavljači starijih. Neki autori navode da je intergeneracijski prijenos obiteljskog nasilja više primjenjiv u kontekstu zlostavljanja djece.

Ekološki model

S obzirom na kompleksno pitanje nasilja nad starijim osobama, i nizom faktora koji su povezani s njime, istraživači se sve više okreću ekološkom modelu koji pažnju fokusira na interaktivno djelovanje većeg broja činitelja koji se mogu grupirati na tri razine: individualnoj (uključuje osobine ličnosti, razvojni put pojedinca, vrijednosti, uvjerenja i sl., odnosi se na obilježja nasilnika i na obilježja članova obitelji koji trpe nasilje), obiteljskoj (uključuje dinamiku, uloge i obrasce ponašanja) i sociokulturnoj (uključuje gospodarske odnose, obilježja i norme lokalne zajednice, zakone i praksu pravosudnog sustava, tolerantan stav prema nasilju i sl.).

Na svakoj razini okoline osoba stupa u odnose i ako se želi razumjeti razvoj pojedinca, moraju se razumjeti interakcije između pojedinca i njegove sadašnje i prošle okoline. Bronfenbrenner to naziva »razvoj u kontekstu« (Despot Lučanin, 2003.). Naime, ekološka perspektiva proučava starenje u kontekstu okoline u kojoj osoba živi, u međusobnoj povezanosti s osobnim povijesnim okolnostima i sposobnostima prilagodbe pojedinca.

6

Faktori rizika za nasilje nad starijim osobama

Postoje različiti faktori značajni za nasilje nad starijim osobama.

1. Individualni, vezani za žrtvu; starija osoba s kognitivnim ili fizičkim oštećenjem pod povećanim je rizikom; zdraviji imaju veće šanse da izbjegnu zlostavljanje nego oni lošijeg zdravlja. Naime, razina stresa kod njegovatelja povisuje se s pogoršanjem zdravstvenog stanja onemoćale starije osobe, osobito ako se radi o starijim osobama s invaliditetom. Kao žrtve se najčešće javljaju žene i to u dobi od 75 godina ili starije (Ajduković, 2003).

2. Vezani za počinitelja; najčešći zlostavljači su odrasla »djeca« žrtve, rođaci ili unuci. Ipak, po svemu sudeći, počinitelji nasilja prema ostarjelima su u više od polovice slučajeva žene (kćeri ili snahe) koje, u pravilu, dnevno skrbe o žrtvama (Ajduković i Pečnik, 1992., prema Ajduković, 2003.), stoga više od dvije trećine otpada na članove obitelji. Njega onemoćalih starijih ljudi vrlo je naporna i izaziva njegovateljski stres, posebno ako je riječ o ostarjelima s mentalnim i fizičkim poteškoćama. Kada je njegovatelj loše pripremljen za zadatak koji mora obaviti, veća je i mogućnost zlostavljanja. Pod tim okolnostima, a nedostaju li i nužna pomagala za njegu ili liječenje, vjerojatnije će doći do konflikta. Istraživanja su pokazala da nasilnici (uglavnom starije dijete) imaju veću količinu problema nego drugi njegovatelji. Počinitelji često pate od mentalnih bolesti ili emocionalnih poremećaja, alkoholizma, narkomanije i novčanih problema. Zbog ovih problema, nerijetko su materijalno ovisni o svojim roditeljima i zlostavljanje je reakcija potaknuta osjećajem neuspjeha i vlastite nesposobnosti.

3. Rizični faktori vezani uz zajednicu i društvene norme; izolacija starijih osoba, umanjivanje vrijednosti starijih osoba od strane zajednice i države, industrijalizacija i migracija mlađih članova obitelji, siromaštvo i nezaposlenost, gubitak osnovnih ljudskih vrijednosti, slabljenje povezanosti članova obitelji i ljudi općenito, međugeneracijski sukob.

4. Vezani za oblik nasilja; neke obitelji su sklonije nasilju jer je nasilje naučeno ponašanje koje se prenosi iz generacije u generaciju. Kod ovih obitelji nasilje je jedina reakcija kojom znaju odgovoriti na stresne situacije. Počinitelji nasilja mogu koristiti velik broj različitih taktika u upotrebi moći i kontrole nad njihovim žrtvama. Zlostavljanje može imati različite oblike te se obrasci nasilnog ponašanja mogu mijenjati kroz vrijeme.

Osim prethodno navedenih faktora postoji još niz rizičnih čimbenika koji doprinose zlostavljanju starijih osoba, npr. neki stariji, zbog slabosti ili lošeg zdravlja, postanu jako ovisni o članovima obitelji; povećana izolacija od ostalih ljudi; članovi obitelji mogu smatrati da je briga o starijima njihova dužnost i odbijaju vanjsku pomoć; povećanje kulturnih razlika između generacija u jednoj obitelji; član obitelji može financijski ovisiti o starijoj osobi; osoba koja pati od demencije može doprinijeti povećanju stresa svog njegovatelja. Istraživanja su pokazala da se rizik izloženosti starijih osoba nasilju u obitelji povećava ako je žrtva ovisna zbog bolesti ili siromaštva, te ako živi u obitelji u kojoj postoji povijest nasilnog ponašanja, te povijest unutargeneracijskih i međugeneracijskih sukoba.

7

OBLICI ZLOSTAVLJANJA

Nasilje se može podijeliti s obzirom na mjesto gdje se ono odvija i način nasilnog ponašanja. Nasilje nad starijima može se zbivati u privatnosti doma, u ustanovi i strukturalno. Za starije osobe koje žive privatno, u svojim kućama, nasilje može biti povezano s njihovom financijskom ili emocionalnom ovisnosti o članovima obitelji. Kod osoba smještenih u ustanovu, zlostavljanje se može javiti kod hranjenja, kupanja, oblačenja, uzimanja lijekova i sl. Strukturalno nasilje odvija se u okviru društva, a odnosi se na nedostatak socijalne sigurnosti i financijskih sredstava koji bi omogućili zadovoljavajuću kvalitetu života. Ovaj oblik odnosi se na diskriminirajuću socijalnu, zdravstvenu i ostalu politiku i praksu prema starijima, te neodgovarajuće i uznemiravajuće postupanje javnih službi (Ajduković, 2003.). Starija osoba može doživjeti više različitih oblika zlostavljanja u isto vrijeme. Zbog toga je važno da stručnjaci, ali i javnost, budu upoznati sa znakovima upozorenja za moguće zlostavljanje starih osoba kako bi ga pravovremeno uočili i reagirali. Svaki oblik nasilnog ponašanja uključuje različite načine postupanja prema žrtvi.

Psihičko (i emocionalno) zlostavljanje uključuje pokušaje dehumanizacije i podcjenjivanje starijih osoba. Bilo koje verbalno ili neverbalno postupanje koje smanjuje njihovo samopoštovanje ili dignitet i tretiranje njihovog psihološkog i emocionalnog integriteta je zlostavljanje.

Može uključivati:- prijetnje o korištenju nasilja- prijetnje da će ih napustiti i ostaviti same- namjerno zastrašivanje kao npr. da neće dobiti hranu ili skrb za njihove potrebe- laganje, ruganje, nazivanje pogrdnim imenima - nedopuštanje provjeravanja tvrdnji o njihovom zlostavljanju- socijalno izoliranje i zabranjivanje posjeta- tajenje informacija na koje imaju pravo- ponižavanje starijih osoba zbog načina njihova govora- namjerno i pogrešno interpretiranje njihovih tradicija, nepoštivanje- ignoriranje i pretjerano kritiziranje, naređivanje- konstantno nametanje pitanje smrti i namjerni razgovor o istom- postupanje sa starijim osobama kao da su djeca ili sluge.

Financijsko zlostavljanje obuhvaća novčane manipulacije ili iskorištavanje, a uključuje prijevare, krivotvorenje, ucjene, zlouporabu. Odnosi se na korištenje novca ili vlasništva starije osobe na nepošten način ili korištenje imovine starije osobe za vlastitu dobrobit. Svako postupanje bez dopuštenja na način da se neprikladno ili protuzakonito koristi nečija imovina ili novac je novčano izrabljivanje odnosno financijsko zlostavljanje.

Može uključivati:- krađu novca starije osobe, mirovine ili druge imovine

8

- prodaju njihovih kuća ili vlasništva bez njihovog pristanka- zlouporabu punomoći- naplaćivanje većih cijena za stvari koje se kupe starijoj osobi- ne dopuštanje starijoj osobi da iseli npr. u dom kako bi mogli i dalje imati uvida u

mirovine i sl.- ne vraćanje novaca nakon što su ga posudili od starije osobe- otvaranje njihove pošte- mijenjanje oporuke- potpisivanje dokumenata umjesto njih- dijeljenje njihove kuće bez da im se plate troškovi- odbijanje mogućnosti da se isele iz kuće.

Tjelesno zlostavljanje uključuje bilo koji čin nasilja neovisno o tome rezultira li fizičkom ozljedom ili ne. Namjerno izazivanje boli ili ozljede, a koje rezultira fizičkom ozljedom ili duševnom boli smatra se zlostavljanjem.Može uključivati:

- udaranje- spaljivanje- guranje i naguravanje- šamaranje- podmetanje noge- pljuvanje- prisiljavanje starije osobe da ostane u krevetu ili stolici- prisiljavanje da ostane u sobi i zaključavanje- uskraćivanje lijekova ili pretjerano davanje lijekova- ograničavanje slobode.

Starije osobe koje postanu krhke, slabe i zahtijevaju medicinske ili druge usluge, mogu postati potencijalne žrtve zlostavljanja te relativno često podlegnu posljedicama tjelesnog zlostavljanja.

Seksualno zlostavljanje uključuje različite oblike seksualnog ponašanja, iskorištavanja i uznemiravanja (seksualno maltretiranje, napadanje i sramoćenje) bez njihove volje i pristanka. Uključuje neželjeno doticanje (stariji često nisu sposobni izraziti svoje negodovanje), sve vrste seksualnog napada poput silovanja, sodomije, razgolićavanja i fotografiranja.

Zanemarivanje (nebriga) se odnosi na namjerno ili nenamjerno nepružanje osnovnih uvjeta za život i potrebne njege.

PREVENCIJA NASILJA NAD STARIJIM OSOBAMA

Nasilje u obitelji je osobni, obiteljski i društveni problem koji značajno narušava kvalitetu života i mentalno zdravlje svih onih koji su mu izloženi – posredno ili neposredno. Prevencija nasilja nad starijim osobama važna je kako bi se starijim ljudima mogli osigurati dostojnu starost, pružanje materijalne sigurnosti i uopće unaprjeđenje kvalitete života. Država ima pravo i obvezu poduzeti potrebne mjere da bi spriječila nasilje u obitelji, odnosno smanjila i olakšala njegove posljedice. Prevencija nasilja treba početi na državnoj razini, jačanjem sigurnosti i povećanjem standarda općenito. Spitek–Zvonarević (2006.) smatra da je radi zaštite od nasilja i zapuštanja starijih osoba, nužno razviti programe prevencije koji slijede modele javnozdravstvenog pristupa, a koji obuhvaćaju mjere i akcije: na individualnom planu, u međusobnim odnosima u neposrednoj okolini, kao i na šire društvenom planu. Na lokalnoj razini mogu se organizirati programi socijalne i zdravstvene pomoći, u obliku besplatnih telefonskih linija na kojima bi starije osobe mogle potražiti pomoć ili prijaviti zlostavljanje, programi educiranja starijih o njihovim pravima i o problemu nasilja u smislu njegovog prepoznavanja i reagiranja, osposobljavanje stručnih i javnih djelatnika osobito u zdravstvenim ustanovama,

9

podizanje javne svijesti. Važno je poticati rad organizacija civilnog društva koje promiču ljudska prava i zastupaju žrtve obiteljskog nasilja.

U okviru sekundarne prevencije aktivnosti se uvjetno mogu podijeliti na one koje se odnose na šire društveno djelovanje (obrazovanje, istraživanja, socijalnu politiku) i one koje su neposredno usmjerene na obitelj u krizi (Ajduković, 2003.). Bilo bi korisno utvrditi jedinstven način evidentiranja nasilja u zdravstvu, pravosuđu i socijalnoj skrbi, voditi statističko praćenje svih oblika nasilja, jačati sustav prijavljivanja nasilja, istaknuti važnost istraživanja. Spitek-Zvonarević (2006.) smatra da prevencijski i intervencijski programi mogu biti kvalitetni ako slijede rezultate kontinuiranih istraživanja tog kompleksnog fenomena te ako se provodi trajna provjera i evaluacija provedenih mjera i akcija.

Tercijarna prevencija odnosi se na intervencije čiji je cilj pružanje psihosocijalne pomoći starijoj osobi kao žrtvi, te njihov tretman. Uključuje i postupke rehabilitacije počinitelja nasilja s ciljem sprječavanja ponovnog nasilja i uspostavljanja narušene ravnoteže. Strategija borbe protiv nasilja treba uključivati zastupanje i podizanje svijesti, obrazovanje za kulturu nenasilja, osposobljavanje stručnjaka, unaprjeđenje zakona i njihova primjena, praćenje intervencija i analizu podataka, pružanje neposredne usluge žrtvi i počinitelju, ranu identifikaciju. Strategija borbe mora biti jasno osmišljena uzimajući u obzir kulturne i regionalne specifičnosti, ulogu lokalne zajednice, civilnog društva, države i međunarodnih organizacija, no i odgovornost svakog pojedinca.

PROFESIONALNA POMOC POMAGACIMA

Postoje cetiri osnovna tipa profesionalnog dijaloga koji mogu pomoci pomagacima u vrsenju njihovih slozenih i zahtjevnih funkcija. To su supervizija, konzultacije, sazeto psiholosko integriranje elemenata traumatizirajuceg dozivljaja i psiholosko savjetovanje.

Supervizija je metoda podrske, kojom iskusni pomagac pomaze manje iskusnom pomagacu da se nosi sa prakticnom situacijom zbrinjavanja i tretmana. To je proces suradnje medju onima koji snose odgovornost da se u datoj profesionalnoj situaciji postupi u skladu sa postojecim znanjima i profesionalnim vjestina, drustvenim normama, drustveno-ekonomskim mogucnostima, planovima i programima odgovarajucih organizacija i sluzbi.

Konzultacija je proces dogovora o odredjenom podrucju rada ili rjesavanju radnog problema uz ukljucivanje razlicitih profila strucnjaka ili strucnjaka istog profila ali razlicitog stupnja iskustva i znanja, no uz zadrzavanje profesionalne odgovornosti onoga ko radi na pojedinom slucaju ili podrucju rada.

Sazeta psiholoska integracija traume je sustavno i detaljno proradjivanje neke krizne situacije uz usmjeravanje na misli, senzorne dozviljaje, osjecaje i reakcije profesionalaca koji su u to bili ukljuceni. Taj termin se koristi za opisivanje jednokratnih, vremenski organicenih susreta neposredno nakon nekog kriticnog dogadjaja sa ciljem prevencije emocionalnih poteskoca i zastite mentalnog zdravlja osoba koje su tijekom dogadjaja imale ulogu pomagaca. To se cini putem kognitivnog i emocionalnog rasterecenja od traume koje je najdjelotvornije 24 od 48 sati nakon traumatskog dogadjaja. Izrazom

10

sazeta integracija nastoji se izraziti vremenska kratkoca te vrste intervencije usmjerene na proradu traume.

Psiholosko savjetovanje ima za cilj pruzanje profesionalne pomoci pojedincima, grupama ili organizacijama u svakodnevnim zivotnim situacijama u kojima se bilo zbog pristanka okoline, bilo zbog vlastitih problema otezano snalaze.

Kratkotrajna psihoterapija pomagacu moze biti potrebna iznimno, u situacijama kad nije pravodobno dobio prvu psiholoisku pomoc nakon traumatizirajucih dogadjaja. Njen cilj je uklanjanje poremecaja u dozivljavanju i ponasanju koji mogu ometati zadovoljavajucu prilagodbu pomagaca, njegove odnose sa okolinom ili ga onemoguciti da dalje radi svoj pomagacki posao.

SUPERVIZIJA

Funkcije supervizije

Supervizija ima nekoliko komponenti. Ona je :1. proces ucenja2. podupiruci proces3. nadzorni proces

Supervizija kao proces ucenja

Supervizija je interakcijski proces u kojem se maksimalno koriste potencijali za ucenje na problemu sto ga iznosi supervizirani. Supervizija je ucenje kroz dijalog. Supervizirani se potice na razmisljanje o dinamici situacije koja mu predstavlja problem ili o kojoj zeli podijeliti iskustvo, o razlicitim mogucim intervencijama koje bi se mogle poduzeti i o njihovim posljedicama.

Edukativni aspekt supervizije ukljucuje supervizorovo izravno poducavanje u smislu pruzanja relevantnih informacija. Glavni cilj je da supervizirani bolje shvati slucaj koji mu predstavalja problem i da poboljsa svoje profesionalne vjestine. Rezultat supervizije ocituje se u neprekidnom podizanju razine znanja i vjestima kojima se pomagac sluzi u svakodnevnoj praksi.

Supervizija kao podupiruci proces

Podupiruca funkcija supervizije stavlja u fokus subjektivna iskustva superviziranog i njegove rekacije na probleme, ponasanja i odnose sa ljudima sa kojima se nalazi u profesionalnom kontaktu. Vazno je da supervizirini ode sa susreta osjecajuci se barem malo lakse, s osjecajem da ga je netko slusao; ohrabren, ali i izazvan i potaknut da ustraje u profesionalnom razvoju. No,bitno je stalno imati na umu da supervizija nije terapija. U izuztnim situacijama,tek ukoliko emocionalni problemi pojedinaca utjecu na

11

njegov rad, potrebno je pomoci pomagacu da integrira te osjecaje i osvijesti njihov uticaj na njegovo profesionalno djelovanje.

Supervizija kao nadzorni proces

Bilo da je supervizor u sluzbi vanjskog savijetnika ili je pretpostavljeni clan u hijerarhiji organizacije u kojoj radi supervizirani, on ili ona obicno ima nadzornu odgovornost. To znaci da supervizor zadrzava krajnju odgovornost za kvalitetu usluga koje se pruzaju klijentu premda su one djelokrug superviziranog.

Ovaj aspekt supervizije mora se rascistiti prije nego sto supervizija zapocne, buduci da je to presudan faktor u odredjivanju uvijeta ugovora izmedju supervizora i superviziranog. Supervizija ne znaci nagledati nego gledati vise.

Smolic-Krkovic navodi jos dvije funkcije supervizije. To su evaluacijska i motivacijska funkcija. Evaluacijska funkcija podrazumijeva svojevrsno vrednovanje prakse. Pri ostvarivanju ove funkcije na superivizijskom susretu treba utvrditi da li je u datom prostoru i vremenu ucinjeno sve sto je u skladu sa mogucnostima i potrebama klijenata. Evaluacijska komponenta supervizije ocituje se u preispitivanju sto je sve od mogucih rjesenja odabrano i da li to rjesava poteskoce pojedinca na najbolji nacin i za koje vrijeme.

Motivacijska funkcija supervizije ocituje se u stalnom poticanju pomagaca da unaprijedi svoj rad. Potrebno je stalno voditi racuna o ravnotezi izmedju poducavajucih, podupirucih i nadzornih funkcija supervizije.

CILJEVI I FUNKCIJE SUPERVIZIJE ( PREMA HAWKINS I SHOHET)

FUNKCIJA : PODUKA – CILJ: osigurati mjesto i vrijeme superviziranima da razmisljaju o sadrzaju i procesu svog rada, i razvijati razumijevanje i vjestine potrebne za obavljanje posla.

FUNKCIJA: PODUKA/PODRSKA: - CILJ: dobivati informacije i drugaciji pogled na pojedini slucaj ili posao opcenito, dobiti povratnu informaciju o sadrzaju i procesu rada.

FUNKCIJA: PODRSKA: - CILJ: biti vrednovan i dobiti podrsku i kao osoba i kao strucnjak, pomoci da supervizirani kao osoba i kao profesionalac ne bude ostavljen da sam nosi svoje teskoce, probleme i projekcije.

FUNKCIJA: PODUKA/NADZOR: - CILJ: planirati i bolje koristiti osobne i strucne sposobnosti i mogucnosti, poticati proaktivno, a ne reaktivno profesionalno djelovanje.

FUNKCIJA: NADOZR: - CILJ: osigurati kvalitetu rada.

POVRATNA INFORMACIJA O SUPERVIZIJI

Potrebu za supervizijom mozemo oznaciti kao potrebu za povratnim informacijama koje iskusniji profesionalac daje manje iskusnom kolegi o njegovom radu. Povratna informacija je iznosenje utisaka, misli i osjecaja koje je u vama pobudio vid u pomagacevo profesionalno ponasanje.

Kad daje povratnu informaciju pomagacu o njegovu radu, supervizor mora: biti konkretan i specifican, naglasiti da je feedback njegova subjektivna reakcija, biti pozitivan i naglasiti ono sto je vec postignuto.

Ova pravila, odnosno savjeti, mogu se sazeti tako da naglase znacajke ucinkovite povratne informacije. Ona treba biti: jasna, redovita, osoba, uravnotezena, specificna.

Kada tokom supervizijskog procesa primamo povratnu informaciju o svom radu, dobro je: biti svjestan da to nije jedina istina o nama, slusati, uvazavati, ne zurit i sa

12

objasnjenima/obranom, sagledati i razmisliti da li to odgovara nasem dozivljaju, znati da imamo pravo ne sloziti se.

KORACI U SUPERVIZIJSKOM SUSRETU

Supervizija predstavlja proces interakcije koji supervizor vodi tako da olaksa ucenje i profesionalni rast i razvoj superviziranog. Da bi se to postiglo, potrebno je:

- formulirati i konkretizirati problem i poticati detaljan opis slucaja koji se supervizira

- odrediti ciljeve supervizijskog susreta- poticati razmisljanje o konkretnom slucaju i bolje razumijevanje problema- otkrivati i poticati iskazivanje osjecaja superviziranog i njegov odnos prema

konkretnom slucaju- istrazivati razlicite mogucnosti intervencija i njihove posljedice - evaluirati sto se naucilo, odnosno pojasnilo.

U odnosu sa superviziranim supervizor treba:- davati podrsku i odrzavati samopouzdanje superviziranog- istaknuti postignuto i mogucnosti superviziranog- dati potrebne nove informacije i znanja- stvoriti odgovarajucu atmosferu povjerenja i uzajamnosti- imati dovoljno vremena za supervizijski rad na pojedinom slucaju

STA JE UCENJE TEHNIKE RJESAVANJA PROBLEMA?

Iako je tehnika ucenja rjesavanja problema razvijena u okviru kognitivno-bihejvioralne terapije, danas je sastavni dio prakticnog rada sa ljudima u nizu situacija. Prije nego sto strucnjak (supervizor) pocne nekoga uciti konkretnim koracima procesa rjesavanja problema, bitno je da pomogne superviziranom da bude:

- konkretan i specifican u izrazavanju svog problema- usmjeren na aktualan problem,a ne na poteskoce iz proslosti- usmjeren samo na jedan problem u odredjenom vremenskom odsjecku- konstruktivan i pozitivan u izrazavanju problema- spreman saslusati osjecaje i gledista drugih ljudi sa kojima dijeli problem.

Sam proces rjesavanja problema ukljucuje sljedece korake:- definisanje problema- analizu problema i otkrivanje potreba superviziranog vezanih uz problem- osmisljavanje mogucih rjesenja, uzimajuci u obzir mogucnosti i potrebe

superviziranog- provjeru izabranog rjesenja u konkretnoj, zivotnoj situaciji- vrednovanje sihoda na sljedecem supervizijskom susretu.

13

ZNAKOVI USPJESNE I NEUSPJESNE SUPERVIZIJE

Uspjesna supervizija sastoji se od pomoci superviziranom da utvrdi sto je problem, da ga formulira, a ne da zuri sa rjesenjem. Tokom supervizije trebali bi:

1. Strukturirati problem, uciniti ga manje kaoticnim, malo se izdvojiti iz problema, sagledati ga..

2. Sagledati kako se sve osjecamo vezano uz problem, zasto nas konkretan slucaj, odnosno problem, toliko opterecuje, kako pobudjeni osjecaji djeluju na ucinkovitost naseg rada.

Najbolji znak da u supervizijskom procesu nesto nije uredu jeste ako supervizor radi vise od superviziranog. Takvu situaciju treba razjasniti. Postoje jos neke situacije kad supervizor treba prekinuti dijalog i porazgovarati o procesu supervizije. To je sluccaj kad: se supervizija ponavlja, kad supervizor prestane slusati, kad se supervizor pita da li pomaze superviziranom.

SPECIFICNOST SUPERVIZIJE SA POCETNICIMA

Supervizija sa pocetnicima ima nekih svojih specificnosti, one se prvenstveno odnose na to da je pozeljno:

1. Iskazivati povjerenje u znanja koje ima pocetnik2. Proces ucenja strukturirati od poznatijeg prema manje poznatom, od

jednostavnijeg ka slozenijem, ali uvijek sa poticanjem samostalnosti i preuzimanja odgovornosti pocetnika u svim fazama rada

3. Tijekom supervizijskog susreta cesce provjeravati razumijevanje informacija koje se izmjenjuju u supervizijskoj komunikaciji

4. Osigurati ravnopravno sudjelovanja pocetnika u supervizijskim grupama

SPECIFICNOST SUPERVIZIJE SA VOLONTERIMA

Osnovni ciljevi supervizije sa volonterima su da dobiju temeljna znanja, podrsku i da uspostave odgovarajucu vezu sa sluzbom ili organizacijom u kojoj rade. Opis posla mora biti sto detaljniji da se na temelju toga svako moze opredijeliti za ono sto bi zeli oraditi. Kod volontera je vrlo znacajno da supervizija bude prirodan nastavak njihove prethodne pripreme za dobrovoljan rad i stoga bi trebala sadrzavati:

- Osnovne podatke o sluzbi uz koju vezu svoj dobrovoljni rad- Informacije o osnovim karakteristikama lokalne zajednice u kojoj rade- Formuliranje elemenata specificnih sadrzaja dobrovoljnog rada- Znanja potrebna za razumijevanje rada sa ljudima- Osnovne komunikacijske vjestine- Specificnost grupnog rada, ukoliko rade sa grupama- Kriterije na temelju kojih se vrednuje postignuti rezultat rada.

NACIN ORGANIZIRANJA SUPERVIZIJE

14

Supervizija moze biti organizirana kao proces jedan na jedan, odnosno kao individualni susret superviziranog i supervizora ili pak kao grupni susret. Grupna supervizija dodatno olaksava proces ucenja i omogucava medjusobnu podrsku clanova. Poseban oblik grupne supervizije predstavlja timska supervzija i tzv.,supervizija medju sebi ravnima. Timska supervizija ukljucuje sve clanove jednog strucnog ima, a u superviziju medju sebi ravnima ukljucuju se i pomagaci koji imaju slicno iskustvo i koji rade na slicnim poslovima. U njoj posebno dolazi do izrazaja podupiruca funkcija.

Superviziju je najbolje odrzavati jednom tjedno ili jednom u dva tjedna po 2-3 sata/

Grupna supervizija

Grupna supervizija ima niz prednosti. Ekonomicnija je u pogledu vremena, novca i strucnosti. Naime, ako na odredjenom podrucju postoji malo iskusnih supervizora, ili njihovo vrijeme ograniceno, t ada se kroz grupnu superviziju moze pomoci daleko vecem broju pomagaca. Uz ove tehnicke i ekonomske razloge sve je prisutnija svijest o profesionalnoj dobrobiti takvog nacina supervizijskog rada. Supervizijska grupa pruza onoliko vise mogucnosti za ucenje, koliko ima clanova grupe, maksimalizira upotrebu znanja i iskustva drugih da bi se bolje rasvijetlio konkretan slucaj superviziranog. Pruza mogucnosti da se koriste razlicite tehnike ucenja i samouvida. Daje specificnu vrstu podrske koja upravo dolazi od samih clanova grupe. Osnovna poruka koju daje supervizijska grupa je : Ja nisam sam i jedini s profesionalnim problemima.

U grupnoj superviziji koristi se spoznaja o grupnom radu opcenito. Znacajno je i pitanje velicine supervizijske grupe. Idealan broj clanova je 4 do 6. To je dobar temelj za uspostavljanje socioemocionalnih odnosa u kojima svaki clan moze biti aktivan.

Postoje razliciti modeli grupne supervizije:1. Supervizor neposredno supervizira pomagaca. To je najslicnije indiviudalnoj

superviziji, ali je bitno da voditelji nastoji potaknuti i ukljuciti druge clanove da nauce nesto iz pojedinacnog slucaja

2. Grupa sluzi kao supervizor. Supervizor ima manje ulogu ucitelja, manje poducava, a vise organizira grupu kao supervizora. Svi u grupi imaju medjusobnu odgovornosti i samoodgovornost.

3. Uvjezbavanje nekog clana grupe za supervizora. To je izvrstan nacin poticanja odgovornosti clanova za ono sto se zbiva u grupi i vaznosti supervizije opcenito.

4. Supervizija u skupini ravnopravnih strucnjaka odnosno medju sebi ravnima. Karkterizira je razlicit stupanj struktuiranosti i organiziranosti. Moze biti formalno i neformalno organizirana. Redovita i povremena. Osnovni moto joj je ucenje kroz diskusiju. Nazivamo je jos i sustrucnjakom supervizijom.

Supervizija u sustrucnjackoj grupi, pri cemu pojedinci imaju slicna profesionalna iskustva, je primjeren nacin profesionalne samopomoci kad nije moguce organizirati klasicni tip supervizije. Superviziju u sustrucnjackoj grupi mozemo odrediti kao proces u kojem se skupina pomagaca redovito susrece, bez voditelja, radi analize slucajeva i tretmanskih pristupa u svom radu. Ona predstavlja nacin pomoci pomagacima da se bolje suocavaju sa stresom i osjecajem usamljenosti u profesionalnom radu.

Supervizija u sustrucnjackoj grupi razlikuje se od grupne supervizije po tome sto svi clanovi imaju jednaku odgovornost za funkcioniranje, ucinke i odluke donesene u grupi. Njene dobre strane su : poticanje povjerenja, iskrenosti i jednakosti, smanjivanje anksioznosti, poticanje neovisnog i samostalnog profesionalnog djelovanja i samoodgovornosti medju clanovima.

Da bismo povecali korist, a smanjili lose strane supervizije u grupi sustrucnjaka, dobro je drzati se sljedecih naputaka za njihovo organiziranje i vodjenje:

- Pokusajte formirati grupu ljudi koji dijele osnovne profesionalne vrijednosti, ali se razlikuju u svojim pristupima radu.

15

- U grupi ne smije biti vise od sedam ljudi. Tako ce na svakom grupnom susretu biti dovoljno vremena za svakog clana.

- Jasno se dogovorite o pravilima. Potrebno je da se tacno zna vrijeme, cestina, trajanje i mjesto susreta. Takodjer je potrebno dogovoriti se o povjerljivosti iznesenih podataka i o tome kako ce se odvijati sam proces supervizije.

- Pojasnite razlicita ocekivanja. Neki clanovi mogu biti usmjereni na osobne procese vise nego sto odgovara drugima. Neki ocekuju da supervizija pokrije njihov rad sa svim klijentima. Vazno je cuti sva pojedinacna ocekivanja i u skladu sa tim organizirati rad supervizijske grupe.

- Pojasniti uloge clanova. Ko ce biti zaduzen za organiziranje prostora, slanje razlicitih obavijesti, poticanje rada u grupi?

- Na svakom susretu osigurajte neko kratko vrijeme za razgovor o supervizijskom procesu.

- Jednom u tri mjeseca planirajte susret na koje cete analizirati protekli rad, grupne procese i gdje ce svi clanovi dobiti povratnu informaciju o svojoj ulozi.

Ukoliko se dosljedno ne drzimo tih ili slicnih naputaka, postoji opasnost da se pri superviziji u sustrucnjackoj grupi pojave neke poteskoce. Superviziju u sustrucnjackoj grupi najbolje je organizirati medju iskusniji prakticarima koji su vec razvili obrasce samosupervizije.

Samosupervizija

Samosupervizija je znacajni oblik supervizije cak i onda kada imamo supervizora. Jedan od ciljeva supervizije je da se pomogne pomagacu da razvije zdrav unutrasnji sustav uvida u vlastiti rad. Znacajna pretpostavka samosupervizije je mogucnost reflektiranja o vlastitom poslu. Za taj proces refleksije znacajna su sljedeca pitanja:

1. Samoopazanje rada na slucaju (povezivanje misli,osjecaja i ponasanja pomagaca sa ponasanjem klijenta).

2. Samoprocjenjivanje (vrednovanjem ucinka rada) opazanjem reakcije klijenta kroz analizu.

Konzultacija

Konzultacija kao vrsta profesionalnog pomazuceg dijaloga je razgovor medju strucnjacima usmjeren na ograniceno podrucje rada i konkretan slucaj ili problem. Razlika izmedju konzultacije i supervizije – svrha supervizije je ucenje, podrska i profesionalni razvoj, kod konzultacije je naglasak na rjesavanju konkretnog radnog ili organizacijskog problema.

Konzultacija ima sljedece uobicajene korake:- Detaljno opisivanje problema- Konkretizacija i istrazivanje razlicitih aspekata problema- Zajednicko razmisljanje o kontekstu znacajnom za razumijevanje problema- Stvaranje, razumijevanje i provjera hipoteza- Analiziranje i vrednovanje ranijih rjesenja slicnih problema- Sazimanje hipoteza- Pregled alternativnih rjesenja konkretnog postupka i njihovih mogucih posljedica

16

Proces konzultiranja u odredjenoj fazi moze biti formalan i neformalan. U slucajevima kad je konzultant formalno odredjen, vazno je vec u pripremnoj fazi posvetiti pozornost uspostavljanju prikladnih odnosa izmedju konzultanta i pomagaca. Sa konzultantnom to podrazumijeva sljedece:

1. Sve na koje se moze odnositi ishod konzultacija upoznati sa svojom ulogom2. Uociti i uvaziti pravila, norme i tradiciju organizacije u kojoj pomagaci rade3. Koristiti postojecu strukturu i sustav komuniciranja unutar organizacije4. Izgradjivati povjerenje i uvazavanje pomagaca kojima sluzi kao konzultant5. Razrjesiti strahovanja pomagaca koji se odnose na nadzor, spijuniranje,

manipulacije itd.6. Zapoceti sa problemima ili podrucjima koje pomagaci izaberu kao prioritetne.

Kad je konzultant formalno postavljen, potrebno je posebnu pozornost obratiti odvijanje samog procesa konzultacija i razvijanju odnosa sa pomagacima. Pritom je uputno da konzultant:

1. Oda priznanje strucnosti pomagaca2. Naglasi ranija postignuca pomagaca3. Naglasi slozenost problema4. Potice razgovor o rekacijama na proces konzultiranja5. Bude osjetljiv na pojavu obrambenih ponasanja pomagaca

TRAUMATSKI KONTRATRANSFER – da bi se zastitio od ponovne viktimizacije javlja se potreba za svemogucim spasiteljem uloga koju traumtizirani cesto pripisuje pomagacu!

17