1LIPANJ 2017.

Ili: „Ako si dao sve od sebe, uspjeh ili neuspjeh ne postoje.“Svatko od nas najbolje zna koliko jest ili koliko nije dao od sebe. Ovo je vrijeme žetve, promišljanja o učinjenom i neučinjenom, o onom što je trebalo učini-ti, a nismo, kao i onom što nije trebalo, a jesmo.Kako god bilo, ovdje smo i krenuti nam je dalje: u završavanje nedovršenoga, u odmor, na putovanja, druženja, čitanja...U Ostvarenjima sabiremo sve što smo doživjeli i na-pravili školske godine koja se bliži kraju.Dočekali smo još jednu generaciju prvaša koji govore o svojim dojmovima nakon završene četvrtine gimna-zijskoga školovanja.Oprostili smo se od još jedne generacije maturanata,

Uvodnik

Ne bojim se toga da nećete uspjeti, nego toga da ćete biti zadovoljni svojim

neuspjehom.(Abraham Lincoln)

makar smo ih svih ovih dana viđali prilično intenzivno po hodnicima škole. Ne treba ni reći da pišu ispite državne mature.Nadamo se da će iz NKG-a, nakon mature i upisa na fakultete, ponijeti lijepa sjećanja, nezaboravna prija-teljstva i bogatstvo za cijeli život.Izabrali smo maturanta generacije – Dominika Blažu-na. Želimo mu blagoslovljene pute u daljnjem životu!Treba li uopće reći da smo bili u Grčkoj i Italiji? Bez studijskoga putovanja u Grčku i maturalnoga puto-vanja u Italiju školovanje u NKG-u bilo bi potpuno drukčije i puno, puno manje dinamično i dramatično! Nećemo ni spominjati da neki od vas kažu da su se upisali u našu školu samo radi tih putovanja!!!???Bili smo na državnom natjecanju iz grčkoga i la-tinskoga jezika; natjecali se na natječaju „Bl. Ivan Merz“, LiDraNu, za najbolji rad na teme nadahnute tragedijom Srebrenice; dobivali pohvale za ljubavnu priču u Ozlju; pjevali na Šalati i po cijelom Zagrebu; ugostili Puhački orkestar OS RH, književnicu Julijanu Matanović, glumicu Eciju Ojdanić...Vratili smo se u Sarajevo i dopustili da nas taj grad očara i obogati...„I tako prolaze dane na zemlji što su nam dani...“I naša je godina protekla...Prikupite dovoljno snage, vjere i optimizma da sljede-će školske godine budemo još jači, bolji, plemenitiji...

2Ostvarenja

Prvi aRazrednica: Marina Čubrić

Naši prvaši

3LIPANJ 2017.

Prvi bRazrednica: Karmela Brčić Đapić

Godina puna smijeha i ponekih suza

Naš razred je divna nova obitelj u našim životima. Ima nas 27, dječaka je 16, a djevojčica 11. Jako smo lijepo proveli prvu godinu punu smijeha i ponekih suza. Brzo smo se svi međusobno upoznali i mislim da su svi sret-ni što su došli u ovu školu i ovaj razred. Dobro se slažemo s profesoricama. One nas često kude, ali i hvale.Svatko se razlikuje po nečemu i to nas čini posebni-ma. Prvo da kažemo nešto o našim ljepoticama bez kojih naš razred ne bi bio tako dobar. Imamo nekoliko odlikašica bez kojih naši rezlitati ne bi bili isti (plusi-ći iz zadaća). To su naše Marija, Valentina i Lucija, tri pametne djevojčice. No ne možemo zaboraviti ni samozatajnu Lauru koja nekim čudom uvijek dobije pet iz školskih zadaća iz grčkoga i latinskoga. Imamo i pametnu Anu Mariju koja bi, da barem 20 minuta sjedne za stol učiti, bila fenomen školstva. Matea u zadnjoj klupi nadopunjuje bilježnicu natpisima „do-sadno“ i kada to vidiš, stvarno ti se počne zijevati. Ivana Lulić i Anica kao da uživaju svađajući se s pro-fesorima. Naša draga Nika, najbolja prijateljica profe-sorice Antice Ćepulić, vjerojatno će ići na produžnu iz latinskoga samo da bi se još družila s profesoricom. Ivani Radilović razmišljamo kupiti malo jači zvučnik jer baš i ne govori najglasnije. Zadnja od cura, ali ne

i po važnosti, jest Iva koja ima svoje uspone i padove u ocjenama, no koji će zauvijek ostati tjana.Naši sjemeništarci: David, odličan govornik engle-skoga jezika, Martin, Patrik i posebna biljka Karlo, prijatelji su koji nas svakodnevno nadahnjuju u vjeri. Naš Janjevac Ivan uvijek je tu da pomogne i trgovač-ki nas savjetuje. Fran je onaj tip kojem uvijek fali bod. Petar je ponekad spreman na sve što život pruža, i na šalu, a ponekad nestane tako da ga ne možemo pronaći ni u mišjoj rupi. Lovro je glavni rođendanski slavljenik u razredu, a i ne zna kada mu je rođendan. Teo je u stalnoj borbi s vremenom i minutama, pra-va je rijetkost vidjeti ga na prvom satu. Roko školske dane provodi smišljajući kako se svidjeti Ivi iz a razre-da, a u slobodno vrijeme je veseo i nasmijava razred svojim ludim izjavama. Mario je naš razredni Mozart i svi ćemo ga zvati na svadbu da nam svira. Ameri-kanac Mislav došao je u najljepšu zemlju na svijetu, Hrvatsku, i svi smo ponosni zbog toga. Ante je smi-ren lik na kojega se ne možeš naljutiti ni da hoćeš. Naš predsjednik Marino osvojio je sve predsjedničke mandate u našem razredu jer se toliko založio za nas da smo mu dužni do kraja školovanja.Naša premila i predraga Karamelica zaslađuje nam ljetne praznike jer očekujemo da nikom, baš nikom, neće zagorčati zadnje školske dane i ne daj, Bože, priuštiti produžnu nastavu.

Naši prvaši

4Ostvarenja

Prvi cRazrednica: Vesna Batistić Fačini

Razred pun osmijeha

U mom razredu od prvog dana surađujemo u svim situacijama koje nam se nametnu na putu.Ako neka sitnica iskrsne, uvijek je tu naša draga „ra-ska“ Vesna Batistić Fačini da sve popravi. Nažalost, nije mogla popraviti činjenicu da nas se dvoje ispi-salo iz razreda te nas je sada dvadeset četvero. Već smo se toliko zbližili i shvatili smo da većina ljudi ima isti smisao za humor. U razredu imamo mnogo inter-nih šala koje osmišljaju naši glavni zabavljači: Andri-ja, Franjo, Gabrijel, Ivan, Marin i Patrik. Tu je i naš predsjednik Luka koji je „opsjednut“ veslanjem, no nije on jedini sportaš. Imamo mi svoju rukometašicu Mihaelu, koja igra za Sesvete, vaterpolista Marina, taekwondo borca Petra Ivana, nogometaše Franka i Franju, dvije odbojkašice, Katarinu i mene (Piu), te Hrvoja koji odlično igra košarku. Nika i Lara vole cr-tati i pisati pjesme, a Katarina im se često pridružuje sa svojim kreativnim idejama. Kreativac je i naš Ilija koji je uvijek upućen u sve nove trendove na inter-netu. Tu je i naš sound effect guy, Petar Krešimir,

koji često oponaša kako se ljudi u razredu smiju, a pogotovo karakteristični smijeh Martine, po kojem je ona poznata. Također, smjehovi koje često oponaša su Laurin i moj. Mi smo najvedrije i najotvorenije oso-be u razredu te razredne odvjetnice. Na red dolaze naši Juriči i Jurićka koji, ne, nisu nimalo povezani. Jedan od Juriča, Antonio, razredni je dobavljač hra-ne, a drugi od Juriča je Josipa, naša matematičarka koja bi svima, zajedno s našom latinašicom Karlom Jurić, pomogla na bilo kojem testu, makar nije knjigu otvorila. Nakon njih dolazi nam naša Ivana koja svo-jim vedrim osmijehom uljepšava svima jutra. Šećer za kraj je naš mali Antonio Bogdan koji iz prve klupe svakodnevno nasmijava naše profesore.Završili smo ovu godinu i jako sam sretna da su svi bili tu za mene. Zauzimanjem jedni za druge učvr-stili smo povjerenje i prijateljstvo. Iako možda neće-mo ostati u jednaku broju sljedeće godine, svi ćemo ostati ovako složan i zabavan razred.Pozdrav od prvoga c.

Pia Karla Maly Galzigna Čičak

Naši prvaši

5LIPANJ 2017.

Prvi dRazrednica: Kristina Jelena Penzar

Prvi dan škole, koji je bio najčudniji dan u našem dosadašnjem životu, upoznalo se 27 novih, nepoznatih, čudnih lica – 12 dje-vojaka i 15 mladića.Došli smo od svukuda, iz grada i sa sela. Bili smo nervozni i nismo znali što očekivati. Upoznavanje je malo potrajalo, posebno između cura, posebno izme-đu momaka. Bili smo jako uljudni i pazili na svaku riječ. S vremenom smo se pomalo opustili, bolje upo-znali jedni druge i mogli biti svoji. Tome su značajno pridonijeli i školski izleti, posebno Prvić. Naravno, atmosfera u razredu ne bi bila ista bez naše nezamjenjive prof. Penzar. Svojom dobrotom isijava i uvijek je spremna pomoći. Malo je reći da je najbolja raska. Svi skupa preži-vjeli smo ovu školsku godinu koja je stvarno bila jako teška. Neki su to uspjeli bolje, neki malo lošije. Znali smo nasamariti profesore i pobijediti u ponekoj bitci, ali smo većinom gubili rat.Bilo nam je veselo i tužno, bilo je suza i smijeha. Prvi je razred sada gotov i veselimo se drugom da sve opet zajedno ponovimo. Kakvi god bili, Id je najbolji s naj-boljom raskom na svijetu!

Eleonora Crnek, Klara Milić, Mia Bajramović, Petar Vuković,

Stjepan Kovačić

Naši prvaši

Dodatak: Kako proći razred u NKG-umatematika – pripremite se da zamrzite ponedjeljakhrvatski – molite se da dobijete prof. Čubrićpovijest – uvijek odgovarajte umjesto testabiologija – pripremite se da zamrzite živottjelesni – ne dođeš jednom na sat, imaš 5; svi, ama baš svi znaju profesorove pločiceglazbeni – najbolji timski radlikovni – mrtav si ako te uhvati sa šalabahteromgeografija – javi se odgovarati što prijekemija – javljaj se za peticefizika – imaj šalabahter uz formulevjeronauk – nemoj psovati pred profom

Andrija Bašić

6Ostvarenja

Četvrti a

Odlazimo u nove pobjede

U uvodu ovoga kratkog eseja valja napo-menuti da svaki početak novoga životnog poglavlja, na svoj način, donosi uzbudlji-ve i zanimljive trenutke. Upravo takav početak doče-kao je i nas kada smo prvi put, prije četiri godine, sjeli u klupe od kojih se sada opraštamo. Došao je trenutak da se zapitamo: Jesmo li odrasli?, Jesmo li se promijenili?, Možda nešto i nau-čili?Prolazeći hodnicima naše škole koja je ujedi-nila nekolicinu ljudi u jedan, na svoj način po-seban, razred, zajedno smo rješavali prepeke i slavili pobjede. Kao razred prošli smo sve: od suza i smijeha (čak i kroz suze) pa sve do ljutnje. Često smo se žalili kako nam je svega dosta, ali sada smo ponosni što smo uspjeli sve to proći i zatvoriti još jedno poglavlje naših života. Vjerujemo da smo ostavili znak na lju-dima koje smo upoznali i da nas nikada neće zaboraviti. Mi njih sigurno nećemo.Sada je vrijeme da završimo ovaj dio naših

Razrednica: Ivana Matoković

života i otvorimo mjesto uspomenama koje ćemo ostvariti u novim uzbudljivim danima. Odlazeći u nove pobjede, uz sjećanje na stare dane, bez sumnje nosimo i djelić ove škole.

Lea Lisac

Maturanti

7LIPANJ 2017.

Četvrti bRazrednica: Vesna Lalić PušićČetvrti b – biser moje generacije „Sve teče“, rekao bi Heraklit. Sve teče, pa tako i vri-jeme. Sve teče i prolazi baš kao i ove četiri godine koje smo proveli skupa.Jedna malena pustolovina puna smijeha, suza, stresa, timskog rada, odgađanja ispita... Ovaj ra-zred je jedna velika cjelina puna malenih i posebnih dijelova. Ma-leni biser u rukama jedne čestite osobe, profesorice i razrednice Vesne Lalić Pušić (naš heroj iz zbornice). Čestitam, razrednice, jer ste uspješno sačuvali ovaj maleni biser moje generacije da se ne izgubi.A tebi, četvrti b, hvala na svemu!

Ivan Rozić

Maturanti

8Ostvarenja

Četvrti cRazrednica: Mara StipićČetiri godine

Prošle su četiri godine od naših prvih dana u školi, kada smo sjeli u klupe puni ambi-cija i samopouzdanja, ne znajući što nas čeka iza tih vrata. Bili smo u zabludi da će škola biti relativno lagana sve dok nisu došla dva predmeta iz samoga Hada: grčki i latinski. I ostalih petnaest pred-meta, naravno.No većina nas je nastavila put koji je, iako težak, bio i pun radosti, duženja, veselja te vrijednih životnih lek-cija od naših dobrih profesora koji će nas pratiti kroz život i pomoći da budemo bolji ljudi. Najbolji i najbitniji savjet bio bi: „Sekel buš maturu“ naše drage profeso-rice Balenović.Samo obrazovanje u školi je zapravo dobro. Većina profesora uistinu daje sve od sebe da nam nastavni program učini zanimljivim, ali većina profesora na-žalost smatra svoj predmet najvažnijim te su tako napravili velik pritisak na nas. Naravno, svaka čast

iznimkama koji su nas razumjeli i prema potrebi od-gađali testove i ispitivanja kako bi nam izišli u susret. Vama zahvaljujemo.Trebalo bi biti više profesora koji shvaćaju da obrazo-vanje nije puko učenje napamet, već je puno više od toga, profesora koji shvaćaju da je svaki učenik bitan i da bi nam profesori i njihov predmet trebali biti uzor, a ne predmet odbojnosti. Za to je potrebno tako malo i ovaj bi obrazovni sustav funkcionirao puno bolje za sve.Za kraj želimo zahvaliti našoj najboljoj razrednici Mari Stipić. Ne možemo opisati riječima njezin trud, ustraj-nost i veliko zalaganje za naš razred unatoč svemu. Zahvaljujemo.Zahvaljujemo i našem ravnatelju Marijanu Franjčiću koji je uvijek slušao naše potrebe i izdvajao vrijeme za nas, čovjeku koji je posvetio svoj život za napre-dak škole i kao obrazovne i odgojne institucije kao vrsni pedagog. Hvala Vam.

Gabriel Radić

Maturanti

9LIPANJ 2017.

Četvrti dRazrednica: Ankica JuričićSvaki je kraj i novi početak

Prvi dan škole, početak novoga života. Od-lučila sam izići iz kalupa svoje sramežljivo-sti i hrabro prići novim mladim licima oko sebe. Naša razrednica ublažila je strah od novoga početka počastivši nas bombonima. Okretala sam se oko sebe razmišljajući koliko će mi dugo trebati da zapamtim ta lica i glasove. Sjela sam u društvo tri simpatične djevojke ne znajući što me sve lijepo čeka s njima.Odmah mi se svidjela škola i strah je popustio. Ali kako je moja prijateljica rekla, meni je sve obojeno u ružičasto. Koliko god idealizirali nekoga ili nešto, mo-ramo se suočiti sa stvarnošću. Škola je postala bor-beno mjesto, mjesto gdje svatko pokušava doći do izražaja ili nametnuti neka svoja pravila, ali i mjesto međusobne solidarnosti, pomaganja, novih prijatelj-stava i ljubavi te mjesto gdje smo stvorili najljepše i nezaboravne mladenačke uspomene. Ukratko, škola

je postala naše „društvo u malom“, kako bi rekao E. Durkheim. Svaka godina činila nas je zrelijima (ba-rem malo), ali koliko god to zvučalo paradoksalno, što smo bili stariji, postajali smo i nestašniji i djeti-njastiji. Pretpostavljam da je to bio naš obrambeni sustav, nismo htjeli odrasti. Postali smo divlji razred, ali na simpatičan način. Bez obzira na muku koju su mučili s nama, znam da su nas profesori voljeli i da će nas se sigurno nekad sjetiti sa smiješkom na licu jer i mi smo voljeli njih. Zajednički izleti, provodi, za-jedničko odrastanje… Sve nas je to spojilo i zbližilo. I da, vrlo brzo sam zapamtila ta lica i glasove koji su postali dio moje svakodnevice od koje se sada mo-ram odvojiti. Izgleda da naš obrambeni sustav nije djelovao, morali smo odrasti. Kako god bilo, svaki je kraj i novi početak, nova iskustva. Našoj razrednici beskrajno hvala za sve što je učinila za nas i što nas je voljela i u dobru i u zlu.Iako tad to nismo shvaćali, o nama su priče pričali.

Ivna Tunjić

Maturanti

10Ostvarenja

Maturant generacijeDominik Blažun, IVa

Školovanje u NKG-u

Hvaljen Isus i Marija!Dok pišem posljednje riječi jednoga po-glavlja knjige svojega života, u misli mi dolaze mnoga sjećanja.Usponi i padovi, radosti i brige, pobjede i porazi – sve to uresilo je protekle četiri godine mojega života te brzo prohujale dane moje mladosti.Kao i svaki novi početak, moji prvi dani u Nadbiskup-skoj klasičnoj gimnaziji sa sobom su nosili brige i izazove nove sredine, upoznavanja i prilagođavanja, dodatno pojačanih upisom u sjemenište, moj dom ti-jekom srednjoškolskog obrazovanja. Kišni dani po-četka rujna sada već davne 2013. godine u meni su budili osjećaj da me na mojemu daljnjem putu oče-kuju mnoge oluje. Ono što tada nisam, doduše, znao jest da ću kroz te oluje imati suputnike koji će raspr-šiti svaki oblak i zajedno sa mnom ploviti nemirnim morem života.Tijekom svoga četverogodišnjeg hoda naučio sam da je svaki izazov lakše svladati u zajedništvu. U tome su mi ponajprije pomogle učenice i učenici koji su sa mnom prolazili hodnicima naše Gimnazije. Od starijih smo kolega uvijek mogli tražiti savjet i pomoć, a među njima smo našli i mnoga prijateljstva koja će, vjeru-jemo, trajati cijeloga života. Pa ipak, moć zajedniš-tva najviše se pokazala u suradnji nas ovogodišnjih maturanata, suboraca pred kojima stoji svima nam zajednički Golijat – život. Svojim različitim znanjima i vještinama i njihovim korištenjem na pomoć drugima neustrašivo smo savladali toga impozantnog diva.Vjetar u jedra naših malih lađa davali su profesori naše škole, predvođeni našim razrednicama i rav-nateljem, kao i naši školski duhovnici. Profesori nisu na nas prenijeli samo znanje u području njihove zna-nosti, već su nas, svatko na svoj individualan način, odgajali ponajprije kao kvalitetne ljude spremne za život i sve izazove koji nas čekaju na put života. Biti mladim ljudima prijatelj i u isto vrijeme zadržati auto-ritet nije lak zadatak, ali je našim profesorima upravo to uspjelo. Ovi ljudi su, u duhu naše škole, pokazali pravo svjedočanstvo vjere u svom radu, strpljenju i divljenju Božjem stvaranju očitovano u njihovu zani-manju prema znanju koje su na nas prenosili.

Razrednica: Ivana Matoković

Školski duhovnici, poglavari Međubiskupijskoga sje-meništa u Zagrebu, bili su naše utočište, naša mir-na luka u školskim brigama, uvijek spremni saslušati nas i uputiti nas savjetom.Tijekom svojeg školovanja imali smo priliku razviti, a u mnogim slučajevima i otkriti, svoje talente – pjeva-nje, sviranje i glumu, ali i mnoge druge. Naši su nam profesori nerijetko pomogli otkriti naše potencijale po svakodnevnim, sasvim običnim zadatcima.Duhovnost je važna odrednica naše škole. Ona, pak, nikad nije bila samo „prilijepljena“ na ostatak nastav-noga programa, već joj je uvijek pridavana zaslužena važnost. Brojne duhovne točke pomogle su nam u našemu duhovnom rastu razmatranjima, ispovijedi, molitvom i kratkim duhovnim obnovama. Valja napo-menuti da nama kao učenicima duhovna događanja škole ni u jednom trenutku nisu predstavljala bijeg od nastave, već smo ih prihvaćali kao, u današnjem vremenu, rijetke prilike otvorena produbljivanja vjere.Doista, završavam ovo poglavlje knjige svojega živo-ta, ali ga ne zatvaram. Sva poznanstva i prijateljstva mojega srednjoškolskog obrazovanja nastavljaju se u moj daljnji život. Mnoga sjećanja stvorena upravo u ovom razdoblju i danas na moje lice izmame smije-šak, a stečena iskustva pripremila su me, usudim se reći, za sve što stoji preda mnom. Na svemu ovome zahvalan sam svim profesorima i djelatnicima naše Gimnazije te sjemenišnim odgojiteljima i školskim ko-legama što su sa mnom ispisali tolike stranice knjige mojega života.

Maturanti

11LIPANJ 2017.

Oproštaj maturanata

Dragi maturanti, roditelji naših maturanata i svi ostali ovdje prisutni!Od srca vas sve pozdravljam i želio bih vam zahvaliti na današnjem dolasku na ovo slavlje. Velik je ovo dan za nas maturante. Dan kada zavr-šava naše srednjoškolsko obrazovanje i dan kada započinje novo razdoblje u našim životima. Kraj nam često zvuči strašno, no uvijek treba imati na umu da svaki kraj donosi novi početak, pa tako i za nas i naše živote.Dragi maturanti, ne bojte se ovoga novog početka! Želim vam sreću, hrabrost i ustrajnost u ostvarenju vaših želja, ciljeva i snova. Želim također da nikada ne odustanete od svojih snova jer ako nam ponesta-ne zvijezda na nebu, kamo ćemo onda krenuti?Dragi profesori, želio bih vam zahvaliti u ime nas ma-turanata za sve ove godine međusobne suradnje i potpore. Želim vam ustrajnosti u radu s mladim ljudi-ma. Ostanite vjerni svom poslanju, a taj je da odga-jate mladiće i djevojke koji dolaze i koji će doći pred vas. Prenosite im znanje i oblikujte ih za život da se mogu ostvariti i biti sretni. U svemu tome budite ljudi i imajte razumijevanja za svakoga učenika i učenicu. Vi ste im primjer koji slijede, ponekad i nesvjesno. Na taj način oni mogu postati ono ispravno i dobro

u ovomu izvrnutom svijetu. I, na kraju, još jednom hvala svima što ste ovdje danas s nama!

Ivan Rozić, IVb

Maturanti

12Ostvarenja

Maturanti

Završni govor generalnoga duktora

Dragi maturanti i maturantice, poštovani profesori, prečasni gospodine rektore, prečasni gospodine ravnatelju, prečasni rektore Matoševiću, dragi roditelji i ostali učenici i dje-latnici ove škole.Ova je sveta misa za nas maturante puno značajnija od onoga što se zapravo čini. Mogao bih reći da je to kruna našega četverogodišnjeg obrazovnog hoda. Ova je sveta misa prekretnica u našem životu jer s njom stupamo u novi život pun zapreka, zadataka, poteškoća, ali i u život pun slobode, ljubavi i važnih odluka. Pred nama je put u kojem ćemo odlučivati o daljnjem životu. Put koji je jedinstven i samo naš. No kroz taj put nije dobro ići sam, tu su nam potrebni obitelj i prijatelji. Ovi ljudi koji su večeras došli biti s nama i na simboličan način reći da su uvijek uz nas.Pred nama su matura, upisi na željeni faks, sada je vrijeme da pokažemo plodove koje smo marljivo uz-gojili ove četiri godine. Naravno da te plodove nismo sami od sebe stekli, iza njih stoje profesori koji su

srdačno u nas usađivali svoje znanje da postanemo pravi ljudi, ljudi koji će sutra voditi ovaj svijet k boljemu.Dragi profesori, vi nam niste prenosili samo svoje znanje nego i savjete i pouke za ži-vot, stoga smo vam zahvalni na svemu što ste u ove prote-kle četiri godine za nas činili. Ne smijem zaboraviti naše drage poglavare koji su se s

nama veselili, strepili, plakali i pjevali. Kako je divno imati takve svećenike uza se jer, dragi moji poglavari, vi ste ponos i dika svete majke Crkve.Dragi maturanti, hvala vam na ove četiri godine dru-ženja, hvala vam na svim novim prijateljstvima, na svakom podijeljenom osmijehu.I, na kraju, želim svima vama, i profesorima i rodite-ljima i ovdje prisutnim svećenicima, a posebno matu-rantima, uspjeh u budućnosti i da nas sve prati zago-vor naše nebeske majke Marije.

Luka Erdec, generalni duktor

13LIPANJ 2017.

Maturanti

Razlog za mirVidio sam, da, doista sam vidio

ono zlo u ljudima i oči, oči bez sjaja.Rat je počeo. Možda ne ovdje, možda ne danas,

ali on je tu... u ljudima.

Sjedim vani u travi i gledam.Nebo je prekrasno, plavo, a na njemu bijeli oblak plovi,za njim još jedan i još jedan, kao da im nema kraja.

Jedrili su i dalje kroz mirnu jesensku večeri umjesto pepela, granata i helikoptera,

vidim ptice kako lete.Razlog za mir.

Bacio sam pogled na drveće oko sebe. Bilo je žarko žute,gotovo crvene boje. Što sam više gledao,činilo mi se da se boja sve više približava.

Ustao sam i zaklicao: „To nije vatra! To se On igra bojama, pokazuje mi ljepotu onoga

od čega dišemo!“Razlog za mir.

U susret mi dolaze djevojčica i pas.Stali su i gledaju me. „Dođite“, rekao sam.

Oboje su dotrčali s osmijehom na licu.Razlog za mir.

Pala je noć. Sjedimo svi jedni kraj drugih na onom istom mjestu, na onoj istoj travi,

samo je nebo drugačije, tajanstvenije.„Vidiš onu zvijezdu, onu najsjajniju?“ upitala me djevojčica

pokazavši prstom. „To je moj tata. Spava s anđelima.“Pogledao sam djevojčicu, nastavila je:

„Otišao je u Vukovar i više se nije vratio.“Niz obraz su joj se spustile suze.

Razlog za mir.

Sklopili smo dlanove i zatvorili oči.„Bože, hvala ti na još jednom danu

bez straha u našim žilama i bez slabosti u našim rukama,hvala ti na osjećaju sigurnosti.“

Zagrlio sam djevojčicu dok sam je pratio doma, a ona jeiz džepa izvadila bombončić.

„Izvoli“, rekla je. „Sad si moj novi prijatelj.“Razlog za mir.

Vidio sam, da, doista sam vidio:ipak postoji i ono dobro u ljudima.

Upravo danas, upravo ovdje,ono je još tu... u ljudima.

Natalija Banek, IVc

14Ostvarenja

Moje ljeto u Grčkoj

Sakupivši tako snagu odmaranjem od silna nerada, a zatim ljenčarenjem došlo je vrije-me da se zaputim na studijsko putovanje u Grčku. Melankolično sam probdio noć uoči putovanja odzdravljajući se polako sa svojim dragim odajama uživanja i pripremao se na život među... Pa, ostalim ljudima.Začas sam se našao u dvorištu škole među kolega-ma i njihovim zabrinuto nervoznim roditeljima. Smje-stivši se tako u simpatično udoban autobus proma-trao sam masu odraslih ljudi s moje desne strane. Njihove građe, lica, držanja. Ah, ritual žalovanja. Kad biste samo znali, o, brižni roditelji i topli skrbnici, što vaša nevina djeca čine iza vaših leđa, zasigurno im ne biste priređivali ovakvu ceremoniju prije putovanja na, zamislite, južni dio poluotoka na kojem obitava-mo. Pomislio sam trudeći se izgubiti onaj podmukli provokativni osmijeh što je najednom samo bljesnuo na mom licu. Autobus je napokon krenuo, a ja se osvrnuo očekujući krdo žalosnih roditelja koji trče za njim s rupcima natopljenim suzama.Nakon milijun sati vožnje monotonom cestom stigo-smo u luku. Bio sam pod dojmom da će odsad sve ići glatko sve dok gospodin iz osiguranja luke nije od-lučio zadržati me i poslati moj ruksak ponovno kroz x ray mašinu upućujući mi od vremena do vremena odviše autoritativan pogled. Zatim je kratko promr-mljao nešto u jezicima, vratio mi moj ruksak i po-kazao palac gore. Mora da je to bilo zbog metalne kutijice Fisherman’s Friend bombona. Pomislih u šali kako sam na njegov znak da nešto nije u redu trebao početi trčati prema brodu vičući na arapskom.Brod je mjestimice pružao dojam skučenosti koji bi poticao na razmišljanje o slobodi, zatočeništvu, mo-ralu, ljudskim pravima te samom čovječanstvu dok je na palubi bilo više nego ugodno i prostrano. Dok se

brod primicao sve bliže i bliže grčkom tlu, uzbuđenje je sve jače i jače gorjelo u meni.Novi prostor izgledom i klimom podsjećao je na Dal-maciju, a poneki drvored palmi između dviju kolničkih traka pak davao je dojam obalnoga područja SAD-a, stoga smo došli do ideje za naziv koji najbolje opisuje ovakav pejzaž, Dalmerika. Naša Dalmerika bila je do-ista zabavna i puna prekrasnih prizora. Osim prirode i ljudskih tvorevina prekrasan prizor bio je i onaj koji sam doživio kupajući se u Libijskom moru dok sam promatrao svog prijatelja kako elegantno hoda po pakleno vrućem pijesku. Zatim je počeo brzo hodati po pakleno vrućem pijesku. Zatim je počeo trčati ne-vjerojatnom brzinom sve dok ga pakleno vrući pjesak nije shrvao i prisilio na stražnjicu da odmori spaljena stopala samo da bi za sekundu ponovno skočio na noge i dotrčao nasumičnim ljudima pod suncobran.Od najsjajnije jutarnje kave do kasnih večernjih he-donizama te dnevnih putovanja, hodanja, uspinjanja, silaženja, pa čak i trčanja. Sve to savršeno je sat-

Naše odiseje

15LIPANJ 2017.

kalo uspomenu na putovanje koje bih jedino mogao zaboraviti kada bih znao da ću ga ponovno doživjeti ispočetka.Ubrzo sam se našao natrag na dvorištu škole, a za-tim na glavnom kolodvoru. Približavajući se svojoj omiljenoj autobusnoj liniji 330, smjer Velika Gorica, sjetio sam se da nemam ni kuna, ni pokaz. Zajedno s jutarnjim suncem osvanula mi je ideja. Odmah sam svoj nonšalantni marš zamijenio pomalo plahim ko-račanjem. Ispustio sam kufer uz tresak pokraj voza-čeve male kabine dok sam vješto nespretno baratao silnim kovanicama eura iz svoje autentično turističke torbice. „Ne primamo eure”, rekao je vozač primije-tivši me. „No euros?” počastio sam ga najzbunjenijim pogledom koji sam mogao složiti gledajući okolo i pi-tajući se prividno što dalje učiniti. „Vilika Gorisa?” po-

novno sam zbunjeno upitao stranačkim naglaskom. Tada me jednako zbunjeno pogledao očigledno s ne-lagodom. „A... Do kuda idete?” upitao me, zamislite, na hrvatskom. „Vilika Gorisa, all the way”, odvratio sam mu pokazavši na zaslon koji ukazuje na vrijeme polaska. „U redu je”, rekao je usto nešto promrmljav-ši u silnoj nelagodi prije negoli je dao znak odobrenja za daljnji ulazak u vozilo.Tako sam sjeo i buljooko uzbuđeno promatrao okoliš rute kojom prolazim tisućiti put nadajući se da vozač neće prokljuviti da sam na svako njegovo pitanje po-stavljeno na hrvatskom jeziku promptno odgovorio na engleskom. Zbilja, u čemu je stvar s fobijom nekih ljudi da se tako ustrtare na zvuk najrasprostranjeni-jeg jezika na svijetu?

Leon Jurenić, IIId

16Ostvarenja

Ono što je ostalo u sjećanju od Italije...

Gotovo godinu dana nakon što je prošlo dali su mi zadatak da pišem o maturalnom pu-tovanju u Italiju. To ima svoje prednosti i nedostatke. Očit nedostatak jest to što je prošlo to-liko vremena i nestalo je one svježine i uzbuđenja koje ima putnik kada se vrati nakon takva velikoga putovanja. S druge strane, ono malo što mi je ostalo u sjećanju jest ono što ću vjerojatno pamtiti do kraja života, pa je time i najvrednije. Još jedan problem jest da bih trebala pisati u ime cijele generacije, što je nemoguće. Svi smo mi različiti ljudi s različitim inte-resima i osobinama te svatko zasigurno ima drukčije sjećanje na putovanje. No ono oko čega mislim da se svi možemo složiti jest da nam nije žao što smo otputovali.Ne znam zašto, no prva stvar koje se sjetim kada se pokušavam prisjetiti putovanja u Italiju jest maleni srednjovjekovni gradić San Gimignano. Od svih mje-sta koje smo posjetili u Italiji ono mi se činilo kao naj-više „talijansko“. Smješten na brdašcu, jedno je od rijetkih mjesta na svijetu koje je uspjelo gotovo u pot-punosti sačuvati izvornu arhitekturu. Ono što ga isto tako čini pravim talijanskim gradom jest proizvodnja vina koje je najautentičniji suvenir koji možete poni-jeti iz toga grada.

Sljedeće sjećanje jest na grad Napulj, to jest na mje-sto gdje smo spavali odmah kraj Napulja. Ne znam je li to zbog činjenice da je grad poznat po kriminalu ili zato što sam ja dosta kukavički nastrojena osoba, no cijelo ozračje oko hotela, pa i sam hotel, odavao je neku jezivu atmosferu. Nitko se nije usudio odlazi-ti iz hotela, a tome sigurno nisu pomogli ni neobični zvukovi usred noći za koje još nisam sigurna jesu li to bile petarde ili pucnjevi. Još nešto što će mi ostati u sjećanju vezano za taj grad jest i potres koji se do-godio kasno u noć. Probudio me je iz sna, no prave posljedice nisam znala sve do audijencije kod Pape kada smo se molili za poginule i stradale.Treće mjesto koje mi je ostalo u sjećanju jest sam grad Rim kojega se uvijek mogu prisjetiti samo u kratkim scenama, nikada kao cjelokupnu sliku. Luta-nje Vatikanskim muzejima, Anđeoska tvrđava koja je unikatan primjer arhitekture i – ono što mi se najviše usjeklo u pamćenje – Koloseum. Hodati skoro dvije tisuće godina starom građevinom prisiljava te da se sjetiš koliko si malen i koliko je život u stvari kratak.Pisati kraj uvijek je klišej. Bilo nam je lijepo, zabavili smo se i nadamo se da će i sljedeće generacije uži-vati u tom putovanju.

Marijana Matošević, IVc

Naše odiseje

17LIPANJ 2017.

Naše odiseje

Ostvarenja

Državno natjecanje iz grčkoga i latinskoga jezika

Od srijede 29. ožujka do petka 31. ožujka 2017. godine četiri učenika Nadbiskup-ske klasične gimnazije bili su na držav-nom natjecanju iz klasičnih jezika u Skradinu. Dok su njihovi kolege iz školskih klupa sjedali na svoja mjesta tijekom prvoga školskog sata misleći o dugom danu ispred njih, četvero natjecatelja – Niko Jarak, IVb (latinski jezik), Iva Paola Palić, IIIb (grčki jezik), Tea Ramroth, IIIc (grčki jezik) i ja (grčki jezik) – tek je sjedalo u bus zajedno s profesoricom Lalić Pušić koja ih je pratila u ovoj kratkoj odiseji.Nakon umarajućega putovanja natjecatelji stižu u Skradin, divan mali gradić koji se sakrio iza brojnih zaljeva rijeke Krke. A sintagma „mali gradić“ u ovom slučaju nije pleonazam. Naime, cijeli se Skradin može obići u vremenu od petnaest minuta do pola sata. To je izazivalo smijeh kod učenika. Kada se tome još pribroji činjenica da su svi natjecatelji povećali broj ljudi u gradu za 70%, sve to ispada kao jako komična scena.Prvi dan je prošao brzo. Jedini važniji događaj toga dana bilo je otvorenje natjecanja koje je bilo jako sim-patično. Usput, cijeli glavni trg je bio rezerviran samo za to. Onda možete misliti koliko je to bilo važno. Ostatak prvoga dana bio je miran. Kao mirno more prije oluje. Nitko nije pokazivao zabrinutost ili rastre-senost, ali je jednostavno bilo jasno da su svi u srcu nervozni zbog natjecanja. Sljedeće jutro napetost je rasla. Prvi na rasporedu bio je latinski jezik. Tamo je išao samo jedan učenik iz NKG-a. Ostalo troje je če-kalo da latinjani završe te da oni započnu pisati grčki. Napetost je sada bili pri vrhu, a vidjeti latinjane kako opušteno izlaze iz škole gdje se odvijalo natjecanje nije pomoglo. No i njihovih sat i pol je prošlo te kao da su im izrasla krila; bili su slobodni jer više nisu mogli nikako utjecati na rezultate natjecanja. Ipak, većinom su odlučili zavezati svoja krila lošim mislima te su još

nekoliko narednih sati razmišljali samo o tome kako su napisali.Nakon ručka svi natjecatelji su otišli na izlet u NP Krka zajedno sa svojim mentorima (koji su već bili na izletu tijekom natjecanja). Buka vodopada, plavet-nilo neba i zelenilo koje je donosilo neku magičnu, fantastičnu atmosferu maknulo im je s uma natjeca-nje. Barem na neko vrijeme. No kada su se vratili u Skradin, svi su krenuli u školu na objavu rezultata. Tu su reakcije bile svakave: indiferentnost, čuđenje, razočaranje i veselje je obuzelo lica učenika. Ovo će ostaviti posljedice na njih do dugo u noć. S podjelom nagrada natjecanje je bilo završeno te su se svi vratili u hotel.Sljedeće jutro, pomalo umorni od svega, učenici su krenuli iz Skradina. Prvo na izlet u Bribir, tzv. Hrvat-sku Troju (što bi se doista moglo reći i koja je, us-put rečeno, odlična lokacija za neki srednjovijekovni film). Zatim su otišli prošetati Šibenikom i još se malo odmoriti prije naporna povratka kući. A taj povratak je doista bio naporan. Cijeli autobus je spavao, a kad je stao na kratki predah, svi su iz njega izašli kao horda zombija. Ipak, sigurno su stigli natrag u Zagreb te je pred njima bio vikend za odmor od ovoga napornog i stresnog putovanja. Ne sjećam se gdje sam još vidio toliko stresa i toliko umora u tako kratkom vremenu.U konačnici, bilo je to zanimljivo putovanje i korisno iskustvo. Mislim da je svima koji su tamo bili drago što su otišli, bez obzira na rezultate. Bilo je lijepo upo-znati ljude sličnih interesa i znanja te uzeti mali od-mor od škole. Svakako želim puno sreće učenicima NKG-a u budućim natjecanjima iz klasičnih jezika.

Dorian Vrđuka, IIId

Natjecanja

19LIPANJ 2017.

Ne znam mnogo. O životu. Svijetu. Znam da nam govore: „Još malo pa idete u svi-jet!“ Idemo? Nismo li već u njemu? Kažu: „Tek sada će vam život započeti!“ Živim tek kratkih, jedva primjetnih, devetnaest godina, ali svesrdno odbijam prisvojiti mišljenje da značajni dio života tek sada započinje i da je vatra što gori u nama tek mla-denački duh koji će, rekli su, s vremenom dogorjeti.Nedavno sam u kazalištu pogledala čuveni mjuzikl Moje pjesme, moji snovi. Uhvatila sam se u misli da je dosadašnji život mojih vršnjaka i mene tek uvertira u nešto veće i velebnije. Na koncertu igramo ulogu i

dirigenta i orkestra. Upoznali smo instrumente koji-ma raspolažemo i pridonosimo djelu zvanom život. Na nekima ćemo zasvirati solo te pobuditi inspiraci-ju u publici, a na drugima prebirati žice strpljenja i ustrajnosti, postojano učeći. Do mnogih smo odluka došli simfonično, pažljivo promatrajući kako se prvo pretače u drugo i čekajući prigrljenje prilike. Ne bi bilo u redu reći da ponekad nismo bili žustri te da ka-kofonija impluzivnosti i nemarnosti nije poljuljala naš ansambl, no bez nje ne bismo znali za harmoniju. I dok se svi akordi i note budu sudarali i nadjačavali nad glavama publike, itekako značajni i živi, mi diri-giramo bez osvrtanja i kolebanja. Sporedno je hoće li netko odbiti zapljeskati, zavrtjeti očima i odahnuti pri stanci, napustiti koncert. Orkestar ne prati geste publike. Dirigentov sljedeći zamah ne potječe od žeđi za odobravanjem. Njegove poteze vodi vjera glasnija od crescenda, no jedino je on čuje. Srasla je s njim i usmjerava ga kroz djelo. On joj se prepušta i ne pro-pitkuje jer vjerom mu je udahnuta melodija vječnosti i vjerom raspoznaje pravedan način njezina uglazblji-vanja u svijet.Ne znam mnogo. O životu. Svijetu. Znam samo ono što osjećam. Vidjesmo ljepotu koja vječno uokviruje prozorsko okno života te zastore koje ponekad obje-simo kako bismo izbjegli sivilo. Okusili smo vlastiti dah i kroz smijeh i kroz plač. Dodirnusmo ručicu krh-ku, meškoljavu koja se prepušta i vjeruje. Omirisali smo pravoga prijatelja, lažnoga lako nanjušili. Cijelim svojim bićem osjećam da ćemo zažaliti ne pokušamo li proniknuti u sebe i čuti vlastitu melodiju. Zato pode-site instrumente, ulaštite štapiće i dopustite melodiji da proteče iz vas.

Sofija Sitar

Naša nam vjera mora biti putokaz života da ne radimo protiv principa pravednosti

i vječnosti

Natjecanja

Na ovogodišnji su, petnaesti po redu, lite-rani natječaj „Blaženi Ivan Merz“ pristigla 42 literarna rada iz 19 srednjih škola iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.Prvo mjesto: Sofija Sitar, učenica IVa razreda Isusovačke klasične gimnazije s pravom javnosti u Osijeku (mentorica: Vera Bilandžić, prof.)

Drugo mjesto: Klara Brigić, učenica IIIa razreda Škole za modu i dizajn u Zagrebu (mentorica: Du-bravka Konjevod, prof.)Treće mjesto: Katarina Pendeš, učenica IVa raz-reda Ženske opće gimnazije Družbe sestara milosrd-nica s pravom javnosti u Zagrebu (mentorica: Donata Mikić, prof.).

20Ostvarenja

Natjecanja

16. rujna 2016.Bilo je vruće i užareno ljeto te 1995. godine. Srebre-nica nikada neće zaboraviti ljeto te nesretne 1995. godine. To ljeto u kojemu su mnogi muškarci odvede-ni sa svojih kućnih ognjišta, to ljeto u kojemu su žene zadnji put vidjele svoje muževe, majke sinove, djeca oca, a susjedi prijatelja. Krici, jauci, bol, zvukovi ispa-ljenih metaka, suze u očima, molitve na usnama… Muškarci koji su tada odvedeni više nisu došli kući.Dan 11. srpnja 1995. našao je svoje tužno mjesto u povijesti. U jednom danu iščezle su 8372 duše, nji-hova krv natopila je već ratom izmučenu srebrenič-ku i bosansku zemlju. Zar čovjek koji je napredovao od kamena do željeza, od neuljuđena do civilizirana, od neznalice do učenjaka, može to učiniti? Kakav to čovjek mora biti da digne ruku na bližnjega svog, da umjesto mira stvara mržnju, da umjesto napretka i poboljšanja stvara pustoš i siromaštvo. Može li se uopće zvati čovjekom onaj koji ucviljuje tuđe majke, koji ostavlja žene udovicama, koji tuđoj djeci otima oca… Je li to čovjek novoga milenija? Čovjek je biće ljubavi, savršenstva i potpuna sklada, ali i biće oho-losti, mržnje i želje za što većom moći. Takav smo napredak postigli. Postigli smo ta-kav napredak da neki ljudi, prisiljeni zbiljom rata, moraju tražiti spas na nekim mirnijim mjestima. Oni kreći na put ne znajući kako će stići na svoje odredište, ali imaju cilj. Kada jadni ljudi umorni od puta, možda žedni i gladni, možda ne baš u naj-boljem stanju stignu u Europu sa svojom malom ušteđevinom, nada-ju se najboljem. Oni su za svoj cilj spremni učiniti sve, pa čak i tu malu ušteđevinu dati nepoznatim ljudima

zajedno sa svojom sudbinom. Bravo, svijete! Svijet ima i jednu golemu manu, a to je zaboravnost. Umje-sto da stalno govore o tome što je čovjek učinio čo-vjeku u Srebrenici, Vukovaru, Darfuru, Ruandi, oni o tome šute. Nitko ne zna ništa, dovoljan je samo jedan mali i simboličan spomen. Ne, o tome treba govoriti, o tome treba vikati s krovova.Zato zahvaljujem majkama Srebrenice što svojom upornošću i hrabrošću traže svoje najmilije, što o tome govore. Molim ih samo za jedno: pokažite da čovjek još uvijek ima dostojanstvo i oprostite tim krv-nicima. Znajte, njihova je savjest puna crnine i ruž-noće, njihov je san pun nemira. Ali vi svojim primje-rom svijetlite kao svijeća u mračnoj prostoriji, vi ste ta svjetlost koja daje snagu i miris ovome svijetu. Kao što se svijet nikada ne popravlja, tako je Srebreni-ca nažalost samo jedna u nizu. A što je s nestalima, ubijenima, mučenima i silovanima u Vukovaru? I Vu-kovar je proživio istu sudbinu. Kako je žalosno kada dva grada spaja jedna linija – linija masovnih grobni-ca, linija mučenih i stradalih, linija patnika, ali i linija hrabrosti i neustrašivosti. Linija praštanja. (...)

Erik Matejak, IIc

Vukovar, Srebrenica, Darfur, Ruanda… kuda ideš svijete?

Na natječaju Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba za najbolji literarni rad/esej na teme inspirirane tragedijom Srebrenice sudjelovali su i naši učenici.Povodom 21. godišnjice genocida u Srebrenici Vije-će bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba, u okviru projekta „Da se nikada ne zaboravi“, raspisalo je ovaj natječaj. Suočeni s činjenicom da je ljudsko

pamćenje kratko i da ga neprestano treba obnavljati, cilj natječaja je podizanje svijesti o važnosti toleran-cije, poštovanja ljudskih i građanskih prava, potrebe iskorjenjivanja svake vrste nasilja i osude počinjenih zločina.Erik Matejak, IIc, osvojio je drugu nagradu, a Manda Zrno, IIId, treću nagradu.Oboma čestitamo!

21LIPANJ 2017.

Natjecanja

Kod kuće smo stalno gledali vijesti iz svije-ta. Grozni prizori ratova, napada i ubijanja brzo su stizali do nas. Naravno, nitko ni-kada nije ni pomislio da bi se takvo što moglo dogo-diti baš nama. Mislila sam kako se sve to događa u nekom dalekom svijetu i kako su ljudi ovdje dobro-namjerni i pošteni, kako prihvaćaju jedni druge bez obzira na vjeru, naciju ili rasu. Istina, onda sam imala samo trinaest godina i bila sam naivno dijete koje ima velike planove, koje voli svijet i sve oko sebe. Voljela sam učiti, igrati se s bratom i sestrom, trčati po ulici i smijati se cijeli dan. Da mi je tada netko rekao da se to može promijeniti u samo jednom trenutku, ne bih mu vjerovala.Moj život bio je sasvim jednostavan i skroman. Živjeli smo idiličan obiteljski život. Uživala sam u svakom novom danu, svakoj bezgraničnoj igri i zabavi na pre-divnim zelenim livadama voljene mi Bosne i Hercego-vine. Voljela sam svoju zemlju, prijatelje, obitelj. Bila sam zahvalna i sretna na svemu što imam. Sve je bilo tako savršeno, tako lijepo, sve do jednoga dana. Dana od kada više nikada nisam normalno zaspala ili izašla na ulicu bez straha. Jedna uzbuna, jedna mina, jedan metak, jedna četnička vojska promijenila je sve. Moj se život okrenuo u potpunosti. Moja obitelj kao da i nije bila moja; od mirne i vesele obitelji po-stali smo tiha, povučena obitelj. Moji prijatelji kao da i nisu bili moji prijatelji, od zaigrane i radosne djece ostao je samo jedan tihi i tužni pogled. Moj grad, moja Srebrenica, kao da i više nije moja Srebrenica. Često sam se pitala gdje je moj dobri stari grad. Grad pun miline i dobrote, ispunjen veselim i radišnim lju-dima, mnoštvom ulica iz kojih se orio dječji smijeh i zanos pretvorio se u grad kojim vladaju muk i strah. Ulice moga grada od tada su bile ispunjene tišinom i zabrinutim licima. Iako sam bila dijete, iako nisam razumjela mnogo toga, znala sam jedno: oni „daleki“ prizori koje smo gledali na vijestima, koji su tako „da-leko“ od nas postali su naša svakodnevica. Strah je bio jedini osjećaj koji je prožimao našu kuću. Otac i stariji brat bili su spremni na žrtvu dok se mama i se-stra s time nisu slagale. To je donijelo još veći nemir u našu kuću. Što sada? Vrijeme je odmicalo, stanje je bilo sve gore. Počela sam mrziti sve oko sebe, svi su samo i jedino vo-dili ratove. Mene nitko nije pitao za mišljenje. Kao

da je meni bilo svejedno. Osjećala sam se uplaše-no, ostavljeno, izgubljeno. Jedno jutro majka me sva u strahu probudila i govorila mi da idemo, stavila mi ruksak na leđa i govorila mi da hodam što brže mogu. Nisam znala što se događa oko mene, kuda idem, kamo me vode. Pokraj sebe vidjela sam u ju-rećoj koloni svoje prijatelje i poznanike, ali ni jedno nasmiješeno lice. Putem su svi samo zazivali Boga i govorili kako On zna gdje ćemo završiti i što će s nama biti. Nadala sam se da će napokon zavladati mir kada stignemo na odredište, ali tamo je bilo još gore. Tata i brat su odmah iste večeri otišli u šumu kako im je bilo rečeno. Rekli su da je odlazak u šumu voj-no sposobnim muškarcima jedini način da prežive. Mislili smo da je sve krenulo nabolje. Pozdravili smo se s njima uz riječi: „Neka vam je Bog na pomoći. Vidimo se uskoro!“ Majka je bila slomljena, ali ona je žena, jaka i odlučna u namjeri da svojoj djeci pruži sigurnost. Taj kobni 11. srpnja 1995. godine nikada neću zaboraviti. Ta ljubav koju sam vidjela, vjera i snaga, ali i tuga u ljudskim očima bila je toliko nevje-rojatna da ni sama nisam mogla vjerovati. Pokušale smo doći na sigurno i mirno mjesto, no nemir nas je ponovo počeo prožimati kada smo čuli da ona tzv. si-gurna kolona u koju su se uputili naša braća, prijatelji i očevi ipak nije tako sigurna. Vijesti da su po koloni počeli pucati i minirati donijela je ponovni strah među nas. Više mi ništa nije bilo ja-sno. Kud god sam prolazila, vidjela sam samo mrtve ljude, krvave ulice i ljude s puškama. Shvatila sam kako više nikome ne treba vjerovati. Pitala sam se tko su ljudi oko mene. Ljudi koji moju Srebrenicu je-dan dan nazivaju zaštićenim područjem, drugi dan na nju bacaju bombe i ubijaju njene stanovnike. Ljudi koji jedan dan kažu kako je jedini siguran način odla-zak u sigurnu kolonu, drugi dan po sudionicima iste te kolone pucaju. Kome više vjerovati, kamo ići, što raditi? Kamo je otišao onaj normalni lijepi svijet? Hoću li ikada više ikome moći vjerovati? Moja se majka trudi biti jaka, a vidim je kako svakoga dana gleda hoće li gdje naći oca ili brata. Kada i taj dan prođe, bezuspješno se povuče kako je sestra i ja ne bismo vidjele i počme plakati. (...)

Manda Zrno, IIId

„Moja“ Srebrenica

22Ostvarenja

Natjecanja

Lenora

E. A. Poeu

Pod samotnim skutom,neoslikanim suncemKrenuh teškim putom,tminama se vučemNi pred čijim pragomsjećanja me morePod nebeskim tragom,snim oči Lenore

Glas me u crnini njenojruci vodiBijeloj toj visini, beskrajnijoj plodiMio dodir zlatan, vreo oddobroteDaleko od rata, no izvanslobode

Ako sutrašnja je maglaPodno vjetra tvoje koseTad ne zamaram setminom

Ti u nebeskoj si mrežiTamo anđeli me noseI ne strepim pod visinom

Katarina Habuš, IIb

LiDraNo 2017.

23LIPANJ 2017.

Natjecanja

„Moje drago serce“

Dok ju je gledao kako zamišljeno gleda sliku neko-ga pitoresknog kraja, shvatio je da u njoj vidi svoju mladost. U njoj je vidio ono nešto što nije vidio već šesnaest godina, on je u njoj vidio svoju davno za-boravljenu misao savršene žene. Ponovno je počeo voljeti. Ljubav, zaboravljeni osjećaj, nevidljiva stvar, možda nešto što i ne postoji, ali lijepo za osjetiti.Jedne večeri zalutao je na neku izložbu poznate hr-vatske slikarice Slave Raškaj u Klovićevom dvorima. Dan prije nije želio ići jer nikada nije volio umjetnost. Nije čak ni znao tko je ta Slava, ali njegov sin David, koji se upravo zaposlio u Klovićevim dvorima kao vr-stan poznavatelj hrvatskoga akvarelnog slikarstva, inzistirao je na njegovu dolasku. Tako je on kao svaki dobri otac odlučio otići na tu izložbu u nadi da će to možda vratiti sve godine koje je propustio sa svojim sinom. Nikada nije provodio vrijeme sa svojim sinom u njegovu djetinjstvu zbog posla koji je morao raditi kako bi mu mogao omogućiti savršeno školovanje, možda život sličan njegovim prijateljima koji su imali očeve na dobro plaćenim poslovima.Izlazeći iz svoje zgrade na zagrebačkom Svetom Duhu osjetio je hladan poljubac prosinačkoga vjetra. Izašao je sam, naime njegova životna ljubav umrla je prije šesnaest godina. Tada su njegov šesnaestogo-dišnji sin i on ostali sami. Sada je morao postati i otac i majka sinu koji je prolazio kroz vrlo teško i za njega neshvatljivo razdoblje. Nikada je nije nadomjestio. David se odselio od njega prije šest godina, kada je našao svoj prvi posao kao voditelj zbirke Mirka Rač-koga u Modernoj galeriji. Zatim je doktorirao na Likov-noj akademiji i samim time našao novo radno mjesto. Sada radi u Klovićevim dvorima. Dok je mislio na sve to, želio je udovoljiti svojoj želji da prošeta i krene pješice do Gornjega grada. Dok je šetao Ilicom pre-

ma svom odredištu, razmišljao je kako će što prije otići. Mislio je kako će biti dovoljno odslušati Davidov uvodni govor, zapljeskati kada ministar kulture bude rekao onim svojim hrapavim, pomalo grubim glasom kako je izložba otvorena i svakako na kraju je morao čestitati sinu na svemu što je napravio i to je to. Nekih pola sata mislio je.Kada je stigao na ulaz u Klovićeve dvore, zatekao je mnoštvo ljudi, jednostavno bila je gužva. U predvorju su se nalazili oni mali okrugli stolovi s bijelim stolnja-cima, a na sredini tih stolova bio je mali i slatki aran-žmanić s malom i tankom bijelom svjećicom u sredini. Slike su bile postavljene u unutrašnjosti dvora i to sve nekako oko tih stolova. Bilo je i poznatih lica iz javno-ga života, ali nije previše mario za to. Smatrao ih je običnim ljudima koji ne zaslužuju više njegove pažnje od drugih jednako nepoznatih ili poznatih ljudi.Svečano otvaranje počelo je kad su se svi smjestili za one lijepe bijele stolove. David je održao govor, ministar je otvorio izložbu hrapavim i pomalo grubim glasom. Nakon otvaranja odmaknuo se od svoga stola u desnom kutu. Odlučio je popiti čašu pjenuša-va vina, zatim je mislio potražiti Davida. On do njega nikada nije stigao, stao je na putu. Stao je zato da se uvjeri kako ne sanja jer vidio je nešto što nije vidio već šesnaest godina, osjetio je nešto što nije osjetio tih istih šesnaest godina. On je vidio svoju mladost, svoju ljubav, vidio je ženu svojih snova. Gledao je ženu u najljepšim godinama, imala je smeđu kudra-vu kosu s naznakama plave. Nosila je svečanu crnu haljinu s otkrivenim ramenima. Stajala je ispred neke slike potpuno sama. Da ode ili da prekine njezinu sa-moću? (...)

Erik Matejak, IIc

Ogranak Matice hrvatske Ozalj i Gradska knjižnica i čitaonica Ivana Belostenca Ozalj, pod pokroviteljstvom Grada Ozlja, dodjeljuju nagradu „Stjepko Težak“ za najbolju krat-ku ljubavnu priču potaknutu pismom Petra Zrinskoga upućenim noć uoči smaknuća dragoj ženi Katarini.Koliko god bilo potresno, ovo pismo svojom izni-mnom toplinom svjedoči o jednoj velikoj i bezvre-menskoj ljubavi.

Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma, niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli...

Groff Zrini Petar

24Ostvarenja

U Zadar smo krenuli krajem travnja s auto-busnoga kolodvora. Put je trajao tri sata, na kojem smo se već i tada počeli bolje upoznavati. Na putovanje su nas vodili profesori grč-koga i latinskoga jezika.Kada smo stigli u Zadar, odmah smo krenuli u ra-zgledavanje gradskih posebnosti kao što su Morske orgulje i Pozdrav Suncu, gradski trg Forum, Pet bu-nara te smo posjetili i Arheološki muzej grada Zadra.Poslije obilaska došli smo u hostel u kojem smo se smjestili u sobe. U svakoj sobi bilo nas je četvero. Atmosfera je bila odlična i svi smo se družili.U tih tjedan dana imali smo zanimljiva predavanja i poučne radionice. Predavanja su bila o antičkoj po-vijesti Zadra, a od radionica najzanimljivija je bila li-kovna na kojoj smo tijekom više sati tjedno od gline oblikovali amfore i razne ostale predmete. Nakon ra-dionica i predavanja imali smo slobodno vrijeme za druženje i razgledavanje. Jedan od zadataka u sklo-

pu predavanja bio je napisati esej. Bili smo podijeljeni u pet grupa i svaki predstavnik grupe dobio je temu o kojoj cijela grupa treba napisati djelo smješteno u doba klaudijevsko-julijevske vladavine, koje smo za završni dan trebali predstaviti drugima te je najbo-lja grupa dobila nagradu; isto je bilo i za najljepša likovna djela. Osim eseja, zadatak nam je bio timski prevoditi poznate antičke tekstove.U srijedu smo putovali trajektom na otok Ugljan. Tamo smo posjetili arheološki lokalitet, mjesto Muli-ne, gdje smo vidjeli villu Rusticu. Potom smo otišli na izvanredno fin ručak. Popodne smo se vratili natrag u hostel. Sljedećega smo dana imali edukativne igre po gradu gdje smo anketirali ljude. Na kraju svega predstavili smo svoje eseje i likovne radove te smo se počeli spremati za povratak kući.Sve u svemu, bilo je to divno iskustvo koje bismo pre-poručili svakome.

Mihaela Bogner, Id, i Luka Keran, Ic

Antički kutak

Antička povijest Zadra

25LIPANJ 2017.

Kolegica Ines Petković i ja smo od 19. do 23. rujna 2016. sudjelovale na 10. seminaru Varvaria, u orga-nizaciji Instituta za antičku civilizaciju i klasične jezike Latina et Graeca, koji se održavao u Skradinu, Bribi-ru i okolici. Na seminar su bili pozvani učenici osnov-nih klasičnih škola i klasičnih gimnazija iz Zagreba te učenici Franjevačke klasične gimnazije iz Visokoga. Tako smo, u skupini od 20-ak mladih zaljubljenika u klasičnu filologiju, pod stručnim vodstvom profesora s Instituta i prof. dr. Kuntić-Makvić započeli antičko-srednjovjekovnu avanturu.Tema seminara bila je poveznica gradova i rijeka. Na tu temu smo prevodili tekstove Ivana Lučića (De regno Dalmatiae et Croatiae; prof. dr. Kuntić-Makvić ponijela je sa sobom jedan original!), Otkrivenje iz Biblije („Prokleti grad“ i „Nebeski grad“), Ovidija (Me-tamorfoze) i čuvenoga Ksenofonta (Anabaza). Tako-đer smo obilazili arheološke lokalitete: Skradin, Bribir (Varvaria), rimski vojni tabor u Burnumu, Visovac, Ši-benik i NP Krka (Skradinski buk). Odslušali smo ne-koliko zanimljivih kulturno-povijesnih predavanja, po-sjetili pet muzeja, pisali skupne eseje, slikali na arhe-ološko-likovnoj radionici i održali kostimiranu završnu prezentaciju. Neobično jednostavno smo se uspjeli povezati u tom tjednu (naravno, za to je zaslužna lju-bav prema klasičnoj filologiji, kulturi i civilizaciji – ali i

velika solidarnost i spremnost na suradnju) te steče-na prijateljstva i dalje održavamo.Kada sam se spremala na put, sumnjala sam da će seminar biti kao jedan od tipičnih školskih izleta – s malo slobodnoga vremena i prevelikim priljevom in-formacija te da se neću upoznavati ni družiti puno s ostalima. Zato sada mogu reći da sam jako sretna što sam sudjelovala jer osim što sam se sa (skoro) svima upoznala i družila, Ines i ja smo se povezale više nego tijekom cijeloga prvog razreda! Poboljšala sam vještine analize i prevođenja latinskih i grčkih tekstova te učvrstila stav da želim postati profesorica latinskoga i povijesti.Nadam se da ćete se odlučiti za odlazak na seminar (ako vas profesorice predlože) jer su dobar provod i nova iskustva zajamčeni!PS: Velika zahvala prof. Novak!

Julija Kaselj, IIc

Antički kutak

Varvaria – kroz tisućljeća sredozemne kulture

26Ostvarenja

VelebitGord i visokProteže se i ponosiČuvao nam srce i braniteljeHrvatski

Anita Petričević, prof.

IzletVeseo i poučanDruženje, učenje, putovanjeVeni, vidi, didici, memoraviDivota

Marija Pustišek, prof.

VjeraIstinska, pravaUfanje, življenje, provođenjePredivna avantura s KristomLjubav

Josipa Sokač, IIb

ZadarŠirok i osunčanŠetanje, kupanje, sunčanjeDio Hrvatske pune životaIzlet

Mislav Ščuric, IIa

GimnazijaStrahovito, beskrajnoMučenje, učenje, grčenjeIma smisla na krajuŽivot

Zvonimir Karanušić, IIa

MarijaVedra, proždrljivaŽvače, prožvače, ponoviPlava glava samo spavaProždrljivac

Luka Raos, IIa

Literarni predah

PrvićPust i prazanZujanje, kupanje, šetanjeSamo jedan mali muzejFaust

Ivan Palić, Ib

IvaRokova, RokijevaBježi, boji se, voli gaOna mu nije sestričnaLjubav

Karlo Jakirčević, Ib

ZagrebPrekrasan i užurbanZrači, sjaji se i žuriZagreb naš glavni gradDom

ŠkolaNaporno i teško Umrijeti, pasti, pokleknutiVrlo naporno, teško i iscrpljujućeMuka�

BrodVelik i drvenLjulja, plovi, njiše seVjetar u kosi vijoriMir

Voltaire 1Površan, bezobrazanHuli, vrijeđa, ismijavaSvijet je otišao k vraguProsvjetiteljstvo

Marin Roemer, IIc

Voltaire 2Bahat, šarmantanPiše, vara, ismijavaFrancuska je propala.Sekularizam

Erik Matejak, IIc

Staviti koliko stane!!!

27LIPANJ 2017.

Susret s Julijanom Matanović…

Još jedan petak proveli smo u dobrom društvu. Književnica i profesorica na Filozofskom fakul-tetu u Zagrebu Julijana Matanović posjetila je našu školu.Pisati je počela u osnovnoj školi i pobjeđivala je na natječajima. Po završetku studija književno-sti okrenula se znanosti i teoriji. Njezin književni prvijenac, roman ili zbirka pripovjedaka koja je doživjela 14 izdanja nastao je, kako kaže, na pragu prve zrelosti.Knjigu Zašto sam vam lagala napisala je u dva-desetak dana i javnosti objasnila da je „priča ležala u njoj, noćivala godinama i u jednom tre-nutku preplavila stanice njene kože, zaštitila je od puknuća“.Razgovarali smo o slučajnostima – koje ne po-stoje, književnosti, lektiri, životu…Vrhunska intelektualka, a toliko neposredna i topla, divan mladenački duh, iskren, a ne is-forsiran – zajednički je zaključak oduševljenih sudionika.Razgovor su moderirali šarmantni učenici tre-ćega razreda Miroslav Durbas, Tea Ramroth i Jelena Talan!

Događanja

28Ostvarenja

Sve naše pjesme

Već samim početkom nove školske godine započinju i nove zgode našega školskog zbora koji započinje s ozbiljnim radom već nakon nekoliko tjedana. Procedura je uvijek ista: skupljanjem i pozdravljanjem novih članova upotpu-njujemo mjesta koja su iza sebe ostavili uspješni ma-turanti. Kao i svake godine, scena Mješovitoga zbora Nadbiskupske klasične gimnazije uvelike je upotpu-njena, a za ostvarivanje i za ispunjenost svih nastupa važni su volja i požrtvovnost kako naših članova, tako i same voditeljice zbora profesorice Ankice Juričić.Nastupe započinjemo na samu kraju prvoga polugo-

Događanja

dišta. Prvi od njih održan je u Sesvetama 9. prosin-ca pod naslovom Festival glazbe Zagreb 2016., na kojem se okupilo devet amaterskih i profesionalnih pjevačkih zborova iz osnovnih, srednjih i glazbenih škola koje je podržao Veliki simfonijski orkestar mla-dih glazbenika. Naš zbor nastupio je na samu kraju, čime je dodatno uljepšao tu manifestaciju.Nakon samo dva dana, već 11. prosinca, slijedio je naš drugi nastup prigodom obilježavanja dana Me-đubiskupijskoga sjemeništa na Šalati, odnosno blag-dana Bezgrešnoga začeća Blažene Djevice Marije na kojem smo upotpunili već odličnu predstavu naših sjemeništaraca.Naš sljedeći nastup definitivno je najveći i najpono-sniji nastup koji se zbio u protekloj godini. Na 14. po redu dobrotvornom koncertu koji se za vrijeme adventa održava na Šalati, Advent na Šalati, naš je zbor uz ostale posebne izvođače: Pjevačkog zbora Gimnazije Sesvete, okteta Međubiskupijskoga sje-meništa, gitarista, koji je ujedno otac našega učeni-ka, ali i uspješni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, Ištvana Roemera, te profesore naše škole,

29LIPANJ 2017.

oduševio publiku svojim pjevačkim sposobnostima. Nakon koncerta u našoj školskoj dvorani održani su druženje i prodaja kolača za dobrotvorne svrhe u ko-jem su sudjelovali gotovo svi učenici naše škole.Na samu kraju 2016. godine održan je naš posljednji nastup u prvom polugodištu na koncertu Božić u Ci-boni 26. prosinca. Predivan je osjećaj biti dio prepu-ne dvorane u Ciboni i uz glasove poznatih pjevača i zborova doprinijeti božićnom duhu.Naše drugo polugodište započinje nastupom u Preč-kom, tj. Centru za kulturu Trešnjevka, u kojem smo ove godine nastupili samo reprezentativno. Bilo je li-jepo osluškivati glasiće zagrebačkih osnovnoškolaca uz koje smo čak i mi oduševili žiri.Posljednji „ozbiljan“ nastup imali smo 26. travnja 2017. godine, također na Šalati, na Uskrsnom kon-certu. Uz Simfonijski puhački orkestar OSRH-a i pro-fesionalni zbor Capella Odak bio je to moj najprofe-sionalniji nastup u protekle tri godine zborskoga pje-vanja.Kao šećer na kraju svake školske godine naše nastu-pe objedinjujemo svečanom maturantskom misom

te misom zahvalnicom za sve naše uspjehe tijekom protekle godine.Na samu kraju htio bih reći kako mi je sudjelovanje u školskom zboru urodilo plodom i zbog toga mi nije ni-malo žao „potrošnje“ slobodnog vremena na zborske probe. Predivno je biti dio svakoga nastupa i uživanja u „staroj“ glazbi kojoj dajemo neku novu nijansu svo-jim pjevanjem.

Josip Božić, IIIc

30Ostvarenja

30

Susret s Ecijom Ojdanić

U srijedu 15. ožujka 2017. godine našu školu posjetila je nagrađivana kazališna i filmska glumica i osnivačica Kazališta Moruzgva Ecija Ojdanić.Susretu su prisustvovali većinom maturanti naše škole, ali i neki učenici trećih razreda. Glavna tema susreta bio je razgovor o monodrami Bobočka ili dru-gih sto stranica Filipa Latinovicza koju izvodi sama Ecija Ojdanić, a koju su gledali naši maturanti. Glu-mica je objasnila postupak nastajanja te pred-stave i rekla kako joj je najteže bilo upustiti se u lik Bobočke i prenijeti emocije na publiku koja je gleda. Predstava je gostovala na brojnim festivalima kao što su oni u Budvi, Kirgistanu i Moldaviji, ali i u našoj i nama susjednim zemljama. Glumica nam je ispričala i nekoliko anegdota koje su se dogodile dok

je predstava putovala svijetom. Nakon razgovora o Bobočki razgovarali smo općenito o kazalištu i samoj glumi. Rekla nam je kako joj je zanimljivije glumiti negativce. Osvrnula se i na to kako posao glumca utječe na njezin privatni život i dala nam nekoliko ko-risnih savjeta o čitanju i glumi.Svi smo zaključili kako je Ecija Ojdanić jako pozitivna i opuštena osoba, a susret, koji je vodila profesori-ca Snježana Gabelić i učenici koji su joj pomagali sa svojim pitanjima, završio je fotografiranjem i velikim pljeskom.Ecija je sa susreta ponijela knjigu i cvijeće i, čini se, dobre dojmove budući da smo osvanuli na njenu in-stagramu – a mi nove poticaje i razmišljanja…

Miroslav Durbas, IIIc

Događanja

31LIPANJ 2017.

Slomljeni pejzažHrvatska Kostajnica i Andautonija

NKG-ovci otkrivaju

Prvu radnu subotu u novoj školskoj godini proveli smo na zajedničkom izletu prvih, drugih i trećih razreda u Hrvatsku Kostaj-nicu i Andautoniju.Vrijeme je bilo sunčano i lijepo, ali kestena još nije bilo. Svidio nam se kostajnički Stari grad koji smo vidjeli i s čijih smo zidina gledali prekrasnu okolinu obojenu jesenskim bojama.Ono što nam je bilo novo i posebno bio je posjet brdu Čukuru i posjet spomen-obilježju Gordanu Ledereru, poginulom snimatelju Hrvatske radiotelevizije koji je ubijen 10. kolovoza 1991. godine u 33. godini.„Lederer je poginuo na radnom mjestu, pogođen metkom snajpera, snimajući branitelje u akciji tije-kom srpskih napada na Pounje. Iza sebe ostavio je mnoge zapise o prvim danima rata, poslije montira-ne u Banijska ratna praskozorja. Spomenik Slomljeni pejzaž izgradili su grad Hrvatska Kostajnica i HRT.“

Petar Barišić, autor spomenika, tumači njegovo zna-čenje: „Lederer je pogođen snajperskim metkom, ka-mera je pala, staklo je propucano… I mi smo tako napravili sa spomenikom, veliku leću koja se nalazi unutar kruga propucali smo snajperskim metkom na isti način na koji je on, nažalost, ubijen. Željeli smo dobiti svjedočanstvo o tome što se dogodilo, a metak je napravio paukovu mrežu, koja se vidi na njegovim snimkama.“Zahvalni Gordanu Ledereru, ali i svim hrvatskim bra-niteljima, uputili smo se u Andautoniju / Ščitarjevo, vraćajući se antičkim izvorima. Tamo smo sudjelovali u igrama, zaigrali nogomet, u hladu se sjećali Grč-ke...Još jedno od iskustava koje upisujemo u svoja sje-ćanja...

A. J.

32Ostvarenja

Tradicija naše škole nastavila se i s našom generacijom pa smo se mi maturanti uz pratnju naših razrednica i stručnih vodiča 11. studenog 2016. godine uputili prema gradu hero-ju – Vukovaru kako bismo odali počast i zahvalnost svim našim braniteljima i žrtvama.U ranim jutarnjim satima krenuli smo sa šalatskoga brijega, no atmosfera u busu uvelike se razlikovala od one uobičajene. Svaki od nas već je na početku putovanja znao što ga očekuje. Gomila emocija, po-tresni prizori, ali i ponos na sve što su Vukovar, ali i cijela Hrvatska, proživio 90-ih godina 20. stoljeća.Prvo odredište bio nam je Memorijalni centar Domo-vinskoga rata Vukovar koji je smješten u prostorima bivše vojarne 204. vukovarske brigade. To je prostor koji predstavlja središnju točku svih aktivnosti, loka-liteta i organizacija povezanih sa sjećanjem na Do-movinski rat i na tragediju Vukovara. Samim svojim izgledom Memorijalni centar je ostavio snažan dojam na sve. Na licima su se mogli vidjeti tuga, potrese-nost i suosjećajnost. Vodič nas je vjerodostojno vra-tio u ono vrijeme i što jasnijim prikazom želio nam je predočiti tadašnje stanje.Nakon Memorijalnoga centra posjetili smo vukovar-sku bolnicu. Na samu ulasku prikazan nam je film o padu grada Vukovara. Suze smo mogli vidjeti u očima svakoga učenika. Bolnicu smo detaljno obišli i pomoću imporviziranih pacijenata-lutaka dobili smo realno stanje jednoga dana u vukovarskoj bolnici za vrijeme rata. Najtužnije je bilo vidjeti djecu koja su nedužno bila ranjena u tim nemilosrdnim napadima.Nakon bolnice posjetili smo vojarnu. Tamo smo mogli

Vukovarska sjećanja

NKG-ovci otkrivaju

saznati sve o minama, avionima, tenkovima i drugom oružju koje su naši branitelji koristili u obrani za vri-jeme Domovinskoga rata. Vojarna se mnogima od nas najviše svidjela jer smo prvi put mogli ući u prave tenkove i avione te doživjeti kako je teško bilo na-šim braniteljima upravljati njima. U vojarni se nalazi i muzej sa stvarima koje su ostale iz rata. Mogli smo vidjeti odjeću, obuću, nakit, novac...Nakon vojarne uputili smo se prema križu na ušću rijeke Vuke u Dunav. Na križu su upisani stihovi na glagoljici: „Navik on živi ki zgine pošteno.“ Ta rečeni-ca i sam križ podignuti su 1998. godine u čast i slavu svim poginulima za slobodu Hrvatske.Posjet Ovčari i logoru ostavio je snažan dojam i tugu na svima nama. Bezosjećajna mučenja i smaknuća ljudi odvijala su se na tim lokalitetima. Svi smo bili po-treseni i osjetili su se samo tuga, žal i suosjećajnost.Ovaj izlet u Vukovar, iako su neki od nas već bili tamo, opet nam je pokazao stravična događanja tih godina u Hrvatskoj i Vukovaru. Svi smo nešto naučili i ne želimo da se ovo ikad više ponovi!

Ana Ćenan i Petra Mičić, IVb

33LIPANJ 2017.

U dugom polugodištu prvi razredi odlučili su ići na otok Prvić.Polazak je bio 26. svibnja od škole u 6.30 ujutro. Svi smo se okupili te je naš petosatni put do Vodica započeo molitvom na latinskom. Do Vodica smo se zabavljali pjevanjem pjesama, pisanjem pje-sama, kartanjem, slikanjem, druženjem te raznim drugim zanimljivim aktivnostima. Po putu sam često gledala okolinu, zelenilo i tamne planine. Ponekad bi se pojavilo polje malenih žutih cvjetova i pokoja živo-tinjica na njemu. Odjednom, plavetnilo se rasteže po mom vidokrugu kao boja po platnu. Plava boja do-minira na prizoru. Obuzima me sreća, znam da smo blizu.Dolaskom u Vodice osmijeh mi se ne miče s lica. Sa-mim pogledom na more i ulaskom u luku srce mi je brže zakucalo. Uzbuđenje je bilo prisutno pri ulasku u brod koji nas iz Vodica vodi na Prvić. Turistički vodič objasnio nam je da zapravo idemo u mjesto koje se zove Prvić luka.Na otoku se nalazi Memorijalni centar Fausta Vran-čića i crkvica svete Jelene. Nakon obilaska crkvice i Memorijalnoga centra slikali smo se sa svojim razred-nicama i onda smo imali tri sata slobodnog vremena. Slobodno vrijeme iskoristili smo za kupanje, odlazak u restoran, pisanje zadaće iz matematike i razgle-davanje mjesta. Obilazak smo završili odlaskom do obližnjeg mjesta, Šepurine, gdje nas je dočekao brod za povratak u Vodice.Po dolasku u Vodice saznali smo da ćemo i ovdje provesti sat vremena slobodno te moje prijateljice i ja odlazimo u obilazak štandova i kupovinu sladoleda. Nakon toga smo se odlučile otići na piće gdje smo kartale kems. Dok sam sjedila u kafiću, primijetila sam na ulici prijateljicu s kojom sam išla u osnov-nu školu. Bila sam jako sretna jer se prije tri godine preselila u Vodice. Kratko smo popričale nakon čega smo krenuli prema busu koji nas vodi do Zagreba. Na polasku atmosfera u autobusu bila je opuštenija jer smo bili umorni.U Zagreb smo stigli oko dvanaest navečer nakon čega smo otišli kući. Vrlo sam se lijepo provela i ve-selim se budućim izletima.

Pia Karla Maly Galzigna Čičak, Ic

Prvić

NKG-ovci otkrivaju

34Ostvarenja

Najsunčaniji petak pripao je drugim razre-dima NKG-a koji su odlučili otići malo južnije i ostaviti svoj sjever kako bi po-sjetili Zadar i Nin. Nismo se pokajali.Put je počeo vrlo zanimljivo i zabavno. Naime, naše razrednice su samo dan, odnosno noć prije bile po-zvane na maturalnu večeru te nisu spavale cijelu noć, ali ni dan. Od sjevera do juga čula se samo pjesma. Kada smo stigli u Nin, nakratko smo utihnuli kako bi do riječi došla naša turistička pratiteljica Maja. Nakon što nam je pokazala centar Nina, uputila nas je na ostala, turistima zanimljiva mjesta. Nakon što smo se oduševili pozom Grgura Ninskoga i mačem kneza Branimira, napustili smo Nin i otišli u Zadar.Zadar, grad sunca, grad orgulja, grad u kojem smo i mi bili. Oduševljenost Zadrom nije prestala ni na-šim odlaskom. Ne samo da smo ostavili svoj trag na zadarskim obalama, nego smo se i popeli na njegov vrh, odnosno zvonik katedrale. Pogledali smo dosta zanimljivih kulturnih mjesta. Tako smo završili na žr-tveniku kapitolijskoga trojstva, na stupu srama, a sli-kali smo se i kraj pet fontana. Sve u svemu, zanimljiv i ispunjen petak. No kako nam je naš sjever neizmjer-no drag, odlučili smo mu se vratiti.Ostale su samo slike i uspomene na taj najsunčaniji petak koji je pripao nama, drugim razredima NKG-a.

Erik Matejak, IIc

Nin i Zadar

NKG-ovci otkrivaju

35LIPANJ 2017.

Nakon duga vijećanja hoćemo li na proljetni izlet u Ši-benik ili u Osijek odluka je pala na nešto posve treće: Papuk i Požegu.Očekivanja su bila svakakva i nikakva. Međutim, kao što to obično biva, život baš zna iznenaditi.Silno dinamičan i zabavan dio puta bio je uspinjanje autobusom do park šume Jankovac. Nevjerojatni za-voji, čudesno zelenilo, sunčani petak, dobra i manje dobra glazba, vješte ruke našega vozača...U Jankovcu smo, u prekrasno uređenoj dvorani, po-gledali multimedijalnu prezentaciju o Parku prirode Papuk i park šumi Jankovac. Na pitanja voditeljice prezentacije odgovore je znao samo profesor Juko-pila.Nakon toga uslijedila je šetnja šumom – Grofovom stazom – puna uspona i padova, ozlijeđenih koljena i bolnih kukova, ali svi smo je prešli, netko trčeći, net-ko s noge na nogu.U Požegu smo došli prilično gladni. A onda nas je grad baš oduševio: svijetle novouređene fasade, pre-krasni trgovi i – lijepa mjesta za ručak i kavu.Negdje ispod požeških lipa zateklo nas je i vrijeme za povratak kući. Još smo svratili u dućan Zvečeva po prvu na svijetu – čokoladu s rižom.Dijelili smo je u autobusu na putu do Zagreba, slavi-li jedan rođendan, slušali Leonarda Cohena (i neke druge čija imena nisu zaslužila da uđu u časopis) i konstatirali da je za dobar provod uvijek i najvažnije – dobro društvo. A njega je na putu do Požege i natrag bilo preobilno...

A. J.

Papuk i Požega

NKG-ovci otkrivaju

36Ostvarenja

Grad koji je uvijek bio negdje na kraju, na začelju, neodređen... Svijet se dijelio na Istok i Zapad, a Sarajevo je uvijek neka-ko, tamo na kraju, ostalo na mjestu, u kotlini, nesvr-stano... Grad u kojem zapravo još uvijek potajno živi bivša država, grad u kojem još uvijek postoji nada da hrabrost i tolerancija mogu pobijediti, grad u kojem ti srce zadrhti dok kroz maglu i oštru zimu ponosno koračaš Baščaršijom.Prolazeći ulicama grada, dok hodža zanosnim i po-malo zavidnim pjevanjem poziva muslimane na mo-litvu, može se osjetiti aroma bosanske kave, bureka i ćevapa koji su definitivno zaštitno lice grada, skupa s baklavom. Međutim, negdje u drugom planu, tuga i ogorčenost plivaju zrakom. Mislim da je Sarajlija-ma emocionalnost važnija od pameti. Tamo svaka cigla, svaki kamen, svaki čovjek, svaki tramvaj ima svoju priču i značenje. Dok se voziš legendarnom „peticom“ i udaraš stražnjicom o tvrdo sjedalo, ali te nije briga jer je to sarajevski tramvaj, ispod prozora ispisani su najljepši stihovi bosanske poezije: (molim te) ne naginji se kroz prozor... Mislim da je to najbo-lji dokaz da je umjetnost tamo na aspolutno svakom koraku. Ljudi su predivni, duhoviti na svoj način i sr-dačni. Prilaze ti, s polupopušenom cigaretom u ruci i kavom u plastičnoj časici, i bez ikakva te razloga pitaju odakle si, kako se osjećaš u Sarajevu i jesi li probao ćevape kod Želje? Fasciniraju me to njihovo veselje i opuštenost usprkos krvavoj prošlosti i kon-stantnoj napetosti u gradu u kojem tri entiteta čine jedan narod. Sarajevo je zato voljeno i posebno. Zato ga je i stigla najveća mržnja i zato ga u srcu čuva velika ljubav. Ta ljubav veća je od grada i veća je od mržnje. Neke stvari koje sam tamo vidio i proživio nikad neću zaboraviti: sladoled od egipatske vanilije (što god to bilo), Titovi magnetići, natpis na vratima

Sarajevo – grad koji mirujetrgovine „zatvoreno zbog lijenosti vlasnika“, miting golubova na glavnom trgu, opojan miris Drine koji se širio hotelom, koncentracija ćevabdžinica na jednom kvadratnom kilometru i dr. Sarajevski je naglasak nevjerojatan. Gubljenje samoglasnika i suglasnika u nekim riječima i dodatak turcizama rečenici daje posebnu čar i drugu dimenziju, onu dimneziju koju samo oni razumiju i vole.Izvrstan je osjećaj bio boraviti tamo kratko, ali drago-cjeno vrijeme. Uistinu je nemoguće ne zaljubiti se u taj grad, u te ljude, u te običaje i taj sarajevski život. Nezaboravno iskustvo i nostalgija ostali su u meni kao uspomena na Sarajevo i pratit će me do, nadam se, skora povratka.

Bruno Malkoč, IIIb

NKG-ovci otkrivaju

37LIPANJ 2017.

Sarajevo i ja

Ponekad zalutam u donedavno sasvim ne-poznat grad. Grad po imenu Sarajevo. Grad koji me ispunio kao djevojku nemirna, ali čista srca. Grad...Na sam spomen Sarajeva primijetila sam kako mno-gi ljudi zalutaju u svoje misli i danas shvaćam zašto je to tako. Imala sam priliku vrlo mlada i možda još potpuno nezrela osjetiti čari toga bajnog imena, a još bajnijeg i čišćeg pojma grada, koji nije samo grad već nešto puno više. Hodajući ulicama Sarajeva naučila sam dvije stvari: tko sam ja i zašto sam. Zašto? Do-živjela sam ga na način na koji sam htjela i na način o kojem sam sanjala, a duše poput moje na takvim mjestima pronađu mir i utočište. Ono je nešto druga-čije, u ljudima budi stotine emocija, stotine ljepota, ali i stotine grozota. Pomiješale su mi se sve emoci-je dolaskom, boravkom i odlaskom odande. Sve to upotpunili su moji prijatelji, moje ruke koje imam kada svojih nemam. Moji prijatelji koji su moje riječi kada ih više nemam, moje uši kada više ja ne čujem i moje oči kada više ne vidim. I shvatila sam, u tom gradu, koji su oni pravi. Nisam se vratila kući kao druga oso-ba, ali vratila sam se kao veća osoba. Veća duhom, veća iskustvom, veća znanjem i veća ljubavlju. Vra-tila sam se prljavo bogata. Bogata životom koji sam negdje usput sasvim slučajno, neoprezno i nena-mjerno, izgubila. Moje Sarajevo me naučilo. Naučilo je i mnoge druge.Odlutam mislima u grad... Grad koji nije samo ime. Grad koji za sobom vuče rane, grad koji voli i koji ljubi. Odlutam mislima u sebe, u onakvu kakva sam danas, u onakvu kakvu sam se spoznala u skrovitu mjestu na samu mračnom rubu jednog grada zauvi-jek zapamćenog, nikad zaboravljenog. Sarajevo i ja.

Gabriela Šporec, IIIb

38Ostvarenja

Lektira na drukčiji način

Zašto, dakle, čitati?„– Da bismo naučili.– Da bismo uspjeli u školovanju.– Da bismo bili upućeni.– Da bismo znali odakle dolazimo.– Da bismo znali tko smo.– Da bismo bolje upoznali druge.– Da bismo znali kamo idemo.– Da bismo sačuvali sjećanje na prošlost.– Da bismo pojasnili sadašnjost.– Da bismo iskoristili prijašnja iskustva.– Da bismo izbjegli gluposti naših predaka.– Da bismo dobili na vremenu.– Da bismo pobjegli od stvarnosti.– Da bismo pronašli smisao života.

Zašto čitati?

– Da bismo razumjeli temelje naše civilizacije.– Da bismo održali našu znatiželju.– Da bismo se zabavili.– Da bismo se razvijali.– Da bismo komunicirali.– Da bismo razvijali kritički duh.“„Ali svakodnevno, knjiga je zaklon od romora kiše, nijemo blještanje stranica što se odupire pravilnom ritmu podzemne željeznice, roman skriven u tajniči-noj ladici, profino čituckanje dok učenici tiho rade, i učenik u dnu učionice koji kriomice čita, čekajući da preda prazan list…“

Deset prava čitatalja:„1. Pravo da ne čitamo.2. Pravo da preskačemo stranice.3. Pravo da ne dovršimo knjigu.4. Pravo da ponovno čitamo.5. Pravo da čitamo bilo što.6. Pravo na zanos.7. Pravo da čitamo bilo gdje.8. Pravo da pabirčimo.9. Pravo da čitamo naglas.10. Pravo na šutnju.“

„Čitanje je bič djetinjstva, a to je gotovo jedino zani-manje koje im znamo ponuditi. (…) Dijete nije baš sklono usavršiti oruđe kojim ga mučimo; ali učinite da mu to oruđe pruža zadovoljstvo, i doskora će mu se predati i bez vašega poticaja.Uporno tražimo najbolje metode za učenje čitanja; pronalazimo čitače strojeve, čitače zidne ploče; dječ-ju sobu pretvaramo u tiskarsku radionicu. (…) Kako jadno! Mnogo sigurniji način od svih navedenih, onaj koji uvijek zaboravljamo, jest želja za učenjem. Po-budite u djetetu tu želju, okanite se vaših čitačih stro-jeva (…); tada će svaka metoda biti dobra.

Odgovara Daniel Pennac(Tko je Daniel Pennac?, pitate se. Pennac je fran-cuska književna zvijezda, čovjek koji za sebe kaže: „Dakle, bio sam loš učenik. Kao dijete bih se iz večeri u večer vraćao kući sa školom za petama. Nastav-nička se osuda čitala iz svjedodžaba. Kad nisam bio najgori u razredu, bio sam drugi odozdo. (Slavlje!) Prvo sam zapeo u računu, potom u geometriji, za pravopis sam bio truba na kvadrat, datume i zemljo-pisne lokacije nisam mogao zapamtiti da me ubiješ,

za učenje stranih jezika bio sam nesposoban, slovio sam kao lijenčina (jer nisam učio i nisam pisao zada-će), tako da sam kući donosio jadne ocjene koje nije iskupila ni glazbena škola ni sport ni bilo koja druga izvanškolska aktivnost.“ Međutim, Pennac će nakon što prođe traumu lošega učenika postati profesor francuskoga jezika i književnosti i dvadeset godina raditi s učenicima.Nitko nije mjerodavniji od njega reći koje su dobrobiti čitanja...

39LIPANJ 2017.

Lektira na drukčiji načinDjetetovo zanimanje; evo snažna pokretača, jedino-ga koji vodi sigurno i daleko. (…) Dodat ću još jednu jedinu riječ koja izriče važno životno načelo. Ono gla-si: obično se najsigurnije i najbrže postiže ono što se ne nastoji postići žurbom.“„Nikada nećemo razuvjeriti dječaka, uvečer, zanese-na pričom, baš nikada ga nećemo razuvjeriti da mora prestati čitati i poći na spavanje.“„Osobina je svih živih bića da prenose ljubav prema životu, pa i preko jednadžbe s dvije nepoznanice, ali na žalost, umijeće življenja nikada nije bilo zapisano u školskim programima.Funkcija je tu.Život je negdje drugdje.Čitati se uči u školi.Voljeti čitati…“„Čitanje je komunikacijski čin? Još jedna slatka šala tumača! Mi ne govorimo o onome što čitamo. Užitak nakon pročitane knjige vrlo često ljubomorno skriva-mo. Ili u tome ne nalazimo povod za razgovor ili, prije no što uspijemo nešto izreći, moramo pustiti vreme-nu da obavi svoj fini posao destilacije. Ta šutnja je ja-mac naše intimnosti. Knjigu smo pročitali, ali još smo u njoj. Sam spomen o njoj izaziva u nama otpor. Ona nas štiti od Vanjskog svijeta. Ona nam pruža osma-tračnicu visoko uzdignutu nad svakodnevnim krajo-licima. Pročitali smo i šutimo. Šutimo zato što smo pročitali.“„Čim se postavi pitanje vremena za čitanje, znači da nema nikakve želje. Jer, ako dobro promislimo, nitko nikada nema vremena za čitanje. Ni mali, ni mladi, ni odrasli. Život je stalna zapreka čitanju.“„Drage bibliotekarke, čuvarice hrama, prava je sreća što su svi naslovi svijeta pronašli ćelijicu u saću va-šeg besprijekorno raspoređenog znanja (kako bih se bez vas snašao, ja, čije znanje nalikuje neobrađenom zemljištu!) i čudesno je kako poznajete sve tematike razvrstane po policama što vas okružuju… ali bilo bi isto tako dobro da vas čujemo kako pripovijeda-te svoje najdraže romane posjetiteljima izgubljenim u toj šumi svih mogućih knjiga… i kako bi bilo lijepo da im iz štovanja darujete svoja najljepša sjećanja na knjigu! Pripovjedačice, budite čarobnice – i knjige će ravno s polica skočiti u čitateljeve ruke.“ „S tog gledišta, dobro vođena književna izobrazba više ovisi o taktici, nego o dobrom poimanju teksta. A ‘loš učenik’, češće no što mislimo, dijete je kobno lišeno taktičkih sposobnosti. I u panici da nam neće izreći što od njega očekujemo, počinje ubrzo miješati

školovanje s osobnom načitanošću. Odbačen od škole, vrlo brzo se osjeća čitačkim bi-jednikom. Misli da je «čitanje» samo po sebi elitni čin i cijeloga života sebi uskraćuje knjige jer nije znao o njima govoriti kada su to od njega tražili.“ „Još valja ‘shvatiti’ da knjige nisu napisane da bi ih moj sin, moja kći, mladi objašnjavali, već da ih, ako im srce tako kaže, čitaju.Naše znanje, naše školovanje, naše životno zvanje, naš društveni život su jedno. Naš unutarnji život čita-telja, naša načitanost nešto su drugo. Doista je dobro proizvoditi maturante, diplomirane slušače, predmet-ne profesore s državnim ispitom, društvo ih ponovo traži, o tome ne treba raspravljati… no mnogo je bit-nije otvoriti svima stranice svih knjiga.Tijekom školovanja, osmoškolcima i gimnazijalcima se nameće obveza da tumače i objašnjavaju, a način kako se to izvodi toliko ih užasava da većina odustaje od druženja s knjigom.“„Nikada se više nećemo oporaviti od te preobrazbe. S takvog se puta ne vraćamo netaknuti. Svako čita-nje prati užitak, ma koliko ga potiskivali; i po svojoj prirodi, užitak čitanja – ta radost alkemičara – ne da se nimalo zaplašiti slikom, ni televizijskom, pa makar se obrušavala i u obliku svakodnevnih lavina.Ako se, ipak, taj užitak izgubio (jer, kao što kažu, moj sin, moja kći, mladi ne vole čitati), nije otišao preda-leko.Tek odlutao.Lako ga je pronaći.“

40Ostvarenja

Književni klub Don Quijote pokrenut je ove školske godine na silne molbe strastvenih ljubitelja knjiga, čitanja, ali i pisanja. I naša voditeljica prof. Marina Čubrić čita zajedno s nama, raspravlja, vodi nas svukuda i stalno potiče da piše-mo, pišemo…Ime klubu nametnulo se samo – don Quijote jednako je strastveno čitao kao i mi, samo se nadamo da mi nećemo poludjeti od čitanja…Odmah na početku školske godine sudjelovali smo na Festivalu svjetske književnosti, i to na razgovoru o romanu Unterstadt Ivane Šojat.Kako nas je zadivila i riječ i osoba književnice Iva-ne Šojat, pohrlili smo na predstavljanje njezinih dvi-ju knjiga u četvrtak 3. studenog u Galeriji Klovićevi dvori. To su zbirka priča – Emet i druge priče i zbirka pjesama Ljudi ne znaju šutjeti.Prije izložbe neki od nas posjetili su izložbu Put u vječnost uz stručno vodstvo Zvonka Makovića.Osim čitanja prema vlastitim željama, čitamo i zajed-

Književni klub Don Quijoteničku knjigu. Prva je bila Hotel Zagorje Ivane Simić-Bodrožić. Ovaj roman čitali smo zajedno s članovima čitateljskoga kluba iz Pete gimnazije u sklopu projek-ta Čitanjem se zbližavamo. Susret i radionicu održali smo na sam dan svetoga Nikole – 6. prosinca. Naš susret bio nam je lijep dar, ali smo se međusobno počastili i čokoladicama, bez šiba.Sljedeća zajednička knjiga za čitanje bila je Papu-če, propuh, punica hrvatskoga zeta Codyja McClaina Browna. Raspravu o njoj odgodit ćemo za sljedeću školsku godinu, a nadamo se da ćemo uspjeti pozva-ti književnika na susret uživo.Sudjelovali smo na natječaju nakladničke kuće Zna-nje „I ja sam pisac“.Članovi kluba su: Erik Matejak, Marin Römer, Juli-ja Kaselj, Magdalena Sever-Koren, Margita Žagar, Erika Burčul, Katarina Brešić, Zvonimir Karanušić, Mislav Ščuric, Nino Vuković, Katarina Habuš, Nikola Pavković, Teuta Bakula, Bruno Vučković, Anton Pa-vić.

Lektira na drukčiji način

LIPANJ 2017.

Khaled Hosseini: Gonič zmajeva

Dirljiv, izvanredan, nadahnut osjećajima, teatralan roman kakav već dugo nisam čitala. Savršen stil pisanja, prekrasni opi-si, upoznavanje meni dosad sasvim nepoznate kul-ture i zemlje. Nikada se nisam susrela s ovakvom vrstom priče koja je na mene ostavila ovako snažan dojam.Isprva bilo mi je žao Amira zbog gubitka majke i zbog nedostatka očinske ljubavi. Silno se trudio zadiviti oca, htio je da ga voli netko tko mu znači sve. No nakon šokantna scenarija poslije pobjede u gonjenu zmajeva ta se slika pomalo iskrivila. Bilo mi je toliko žao Hasana, jednostavno me potreslo to što je Amir bio svjestan da treba pomoći Hasanu, ali je samo stajao sa strane i gledao. No upravo sam ovdje pre-poznala mali dio sebe u Amiru. I ja se kao i on svim silama trudim zadiviti osobe koje mi nešto znače i koje jako volim. Nisam u tako teškoj situaciji da nika-da nisam upoznala jednoga roditelja, ali znam što je život sa samo jednim roditeljem. Amir je uspio učiniti Babu ponosnim i sretnim dok ja to nažalost još nisam uspjela. Isto tako još nisam izdala ni jednoga prija-telja, ali su mnogi prijatelji izdali mene; vidjela sam u Amiru tu grešku koju su kod mene stvarali drugi i bilo mi je žao što je to iskvarilo moju sliku o Amiru. Bilo je teško čitati dio kada su se Hasanovi i Amirovi putovi razišli, no Amir je barem uspio očuvati odnos s Babom dok Hasan ustvari nikada nije saznao pravu istinu (da je i on Babin sin i Amirov polubrat).Amir je pronašao Soraju koja je iz moje per-spektive savršeno odgovarala Amiru. Imali su donekle slične situacije i upravo su oni bili pri-kaz one istinske ljubavi kakvu svatko od nas zaslužije. Soraja me se kao lik jako dojmila, isto kao i Rahim Kan. Rahim Kan je bio iskren i pošten i zaista dobar Amirov prijatelj. Amir je dokazao kako mu je stalo do Hasana kada se usudio za vrijeme rata vratiti u Kabul (svoj rodni grad) kako bi spasio Sohraba (Hasano-va sina). Hasana je nažalost zadesila gorka sudbina. Ubili su ga talibani. Talibani su uža-sna bića, oni kvare ljudske živote i šire mržnju i rasizam... kao takvi sebe smatraju savršenim muslimanima. To nije islam, terorizam nije i ni-kada neće biti religija ili smjer za sretan život. Ljudi poput Asefa (jednoga od njih) i ostalih talibana u meni bude želju za borbom da ma-