Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

Filozofski fakultet

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

PROTOREALISTIČKI ELEMENTI U DRAMI

AUGUSTA ŠENOE LJUBICA

Mentorica: Doc. dr. sc. Dubravka Brunčić Studentica: Matea Pelivan,

2.god.preddiplomskog

Osijek, 10. siječnja 2015.

1. UVOD

Dramsko književno stvaralaštvo na početku osamdesetih godina kod nas je na prilično

niskoj razini. Pisaca izvornih drama vrlo je malo te njihova dramska ostvarenja nisu mogla

puno poslužiti kao poticaj i uzor novom naraštaju. Dominaciju romantičarske povijesne

tragedije i pučkog igrokaza pokušao je August Šenoa1 zamijeniti društvenom dramom te je

1866. objavio svoje djelo Ljubicu, želeći udomaćiti taj novi tip drame, no u književno-

scenskom smislu bilo je to neuspješno, navodi Miroslav Šicel u Povijesti hrvatske književnosti

XIX.st. Autorova kritička orijentacija prema malograđanskoj stvarnosti zagrebačkog urbanog

društva, kao i njegova politička usmjerenost (prisutna tek u drugom planu piščeva tematskog

interesa) dvije su osnovne osobitosti na temelju kojih se ova komedija izdvaja iz dramske

produkcije prošlostoljetnog razdoblja. Njezinim se najčešćim nedostacima navode njezina

kazališna neuvjerljivost, pribjegavanje banalnim scenskim rješenjima i korištenje rekvizitarija

zastarjele romantičarske škole na koje se u svojim kazališno- kritičarskim radovima August

Šenoa i sam obarao. S obzirom da Ljubica predstavlja ostatke romantizma i začetke

kazališnog realizma, vidljiva je podvojenost između romantičarskog i realističkog

stvaralačkog postupka te psihološka i sociološka dimenzija komedije. U djelu je prikazano

društvo onovremenog Zagreba te su kritizirani određeni problemi i tipovi ljudi. U svome radu

bavit ću se protorealističkim elementima u djelu, odnosno tumačenjem suvremenog

zagrebačkog života, s naglaskom na realističke portrete koji su zapravo šablonski oblikovani

likovi te na aktualnu socijalnu problematiku.

1 Nije bez razloga cijelo jedno razdoblje hrvatske književnosti nazvano Šenoinim dobom. Iako je umro mlad, sa svega 43 godine, iza njega ostala je gotovo cijela biblioteka knjiga, kao i kazališno djelovanje te sedmogodišnje uređivanje časopisa Vienac u kojemu je bodrio mlade pisce i objavljivao njihove prve radove. Publicist i kritičar, feljtonist, pjesnik, pripovjedač, romanopisac, putopisac i prevodilac- Šenoa se ogledao u svim znatnim žanrovima svoga vremena, unoseći i inovacije, a također je i začetnik prvog povijesnog romana u nas. (Šicel 2005:266)

2

2. PROTOREALISTIČKI ELEMENTI U KOMEDIJI LJUBICA

U Šenoinu opusu prepreku ˝čistom˝ realizmu predstavljaju moralistički komentar

nametljivog pripovjedača, lirske digresije te osobito iznimna važnost motiva posuđenih iz

popularne literature (tajanstvenost, zagonetnost, slučajni susreti i iznenadni obrati, mračni i

fatalni likovi). Međutim, upotreba građe iz suvremenog života i razotkrivanje karaktera kao

psihološkog, intelektualnog i društvenog bića nad bujnom fabulom upućuju na prisutnost

utjecaja poetike književnopovijesnog razdoblja realizma.

Šenoa je vjerovao da pisac treba biti realističan pa je 1877. uzviknuo ˝Budimo realistički!˝, ali

nije tada govorio o metodi nego je za njega realizam značio sasvim nov i kritički odnos prema

građi, a time i stvarnosti čitatelja te je vjerovao da je domaćem piscu najbolje zaroniti u jednu

sadašnjost, navodi Slobodan Prosperov Novak u Povijesti hrvatske književnosti. Upravo je

tako Šenoina drama Ljubica prvi pokušaj prikaza suvremenog zagrebačkog života s nizom

realističnih portreta koji su u određenim trenutcima i humoristično prikazani. Šenoa je

nastojao prikazati hrvatsko društvo onakvo kakvo je, a time i moralne kvalitete te obilježja

hrvatskog čovjeka.

U Ljubici bi realistični i radni liječnik Radić koji liječi boljku Zagreba, romantični i

nepraktični pjesnik Cvjetinić, a ponajviše dvije zaljubljene Ljubice (prava i kriva) te zao

zastupnik zle Ljubice - brbljavac, spletkar, žigolo i po svoj prilici policijski doušnik –

Biberović bili dobri primjeri od kojih bi se moglo prodrijeti u srž Šenoine tipologije. Njegova

drama naziva se i komedijom zablude upravo zato jer je jedna spletka, tj. zabluda ono što vodi

dramsku radnju do samoga kraja, a nama tim postupkom prikazuje kakvo je u stvarnosti naše

društvo te kakva su općenito društvena, politička i nacionalna obilježja vremena.

Djelo započinje monologom Đure Radića koji je bijesan zbog, kako kaže, ˝nesretnog

klepetala ljudskog roda˝ mislivši na zagrebačke babe, odnosno žene općenito. U monologu

otkriva da mu je lihvarka i usidjelica Ljubica Ružić nanijela veliku sramotu slagavši o

njegovoj prošlosti te time spriječila vjenčanje sa ženom koju je volio. Upravo je Ljubica

Ružić primjer prvog šablonski oblikovanog lika u komediji. Predstavlja zlobnu lihvarku i

usidjelicu koja svojim nemoralnim ponudama narušava živote likova, u ovom slučaju Đure, te

je ocrtana kao simbol svih malograđanskih poroka. Uvođenjem njezina lika Šenoa čini

određeni pomak, unosi dinamičnost na scenu svoje komedije, tj. početak razdora te nas polako

3

vodi k zategnuću i osnovnom sukobu dramske radnje. Stavljajući ju u središte svoga interesa,

Šenoa pokazuje svu njezinu zaluđenost i opsesiju dvama porocima: novcem i mladićima.

Ružićeva se (kao i njezin “dvojnik” - mešetar Grahovac) bavi raznim novčanim

špekulacijama i predstavlja na neki način dvije temeljne vrijednosti građanskog društva:

novac i vlast koja iz posjedovanja novca proistječe, što predstavlja jedno od današnjih

obilježja političkog i društvenog vremena.

Tijekom razrade radnje Milka, Đurina jedina želja, naprosto nestaje iz fokusa piščeva interesa.

Njezina potencijalna, najavljena dramaturška funkcija blijedi i ustupa mjesto ostalim likovima

i njihovim postupcima, a smatram da je do toga došlo jer je Đuro od tada želio samo osvetu.

Prilika za to pružila mu se kada ga je pjesnik Vlatko Cvjetinić molio da mu pomogne u

ostvarivanju braka s Ljubicom Benčić čiji otac ne dopušta vjenčanje bez njegova miraza jer

kaže: ˝ljudi su ljudi, pa što je danas med, sutra je jed- Muž i žena da budu složni, moraju biti

ravni, tj. svaki mora imati svoj groš u torbi.˝ Time Šenoa iznosi problematizaciju, kako

tadašnjeg, tako i današnjeg braka. Žena treba biti ravnopravna, ekonomski neovisna o mužu te

samostalna jer nikad ne može znati što će joj ˝sutra˝ donijeti. U nastavku drame Šenoa polako

uvlači čitatelja u dvije osnovne tematske smjernice svoga djela: ljubavnu tematiku i

zaokupljenost malograđanskom stvarnošću svoga vremena. Dramske situacije koje slijede (a

čija izmjena uglavnom ovisi o dolascima/odlascima likova drame ili o promjeni dekora) unijet

će zamršeni odnosi likova, zamjena osoba i dvosmislene situacije, a kao izvor komike poslužit

će piscu i jezik. Uz pomoć jezika August Šenoa prepušta se igrama riječi koje najčešće

proistječu iz tipoloških oznaka lica, pri čemu upotrebljava i jezični kontrast suprotstavljajući

književnu štokavštinu zagrebačkoj kajkavštini ili latinskim frazama.

U djelu je ismijana i idealizacija hrvatskih pjesnika utjelovljena u liku Vlatka Cvjetinića pa on

predstavlja sve one nadobudne pjesnike koji teže hiperbolizaciji osjećaja. Takvo mišljenje

iznosi Đuro u razgovoru s Vlatkom ˝Ja nisam materijalista, al sam čovjek, koj bolje poznaje

sviet i ljudsku ćud nego svi vi pjesnički leptiri.˝, ˝Ali vi nesretnici, vi si stvarate sviet u Vilinih

dvorovih na grani od oblaka; vi si stvarate ideal, komu po duši ni angjeo po tielu ni

medicejska Venera ravna nije.˝. Time izražava svoju ogorčenost na pjesnike koji svijet

gledaju kao savršenstvo gdje je sve onako kako oni zamisle i žele, a ne svijet onakav kakav

zapravo jest, pun uspona i padova te ponajprije materijalista. Osim pjesnika, Šenoa se kroz

Đurin lik obrušio i na žene kojima ne možeš vjerovati, navodeći da im je duša prazan list

papira, a srce šuplje kao u pozlaćena oraha te da takvih ima po cijelome Zagrebu koliko

4

hoćeš. Iako surov, Đuro je predstavljao i lik duhovita pjesnika; njegove spletke i upadice

protežu se kroz cijelo djelo.

Jelica, mlada sobarica Ljubice Ružićeve, utjelovljenje je poštene i naivne pučanke. Zbog

siromaštva mora trpjeti okrutno ponašanje i mnogobrojne naredbe svoje gazdarice koja misli

da novcem može dobiti sve što poželi. Lujo Biberović još je jedan šablonski oblikovan lik

koji predstavlja pokvarenog lihvara. Upravo na primjeru Biberovićeva imena, ali i u slučaju

Paunovićke te Cvjetinića i Uzorinca, ocrtava se piščeva težnja za karikaturalnim

predočavanjem lica. Sva spomenuta lica obilježena su nadjenutim imenom kao svojevrsnom

maskom.

Kao i u današnjem društvu, prikazano je i savladavanje prepreka koje stoje na putu mladih

zaljubljenika (u Vlatkovu slučaju to je novac, dok je odlazak u vojsku slučaj Marka Uzorinca,

krznara iz Koprivnice koji se želi oženiti Jelicom). Takvim je načinom definirana i tipizacija

lica te ujedno najavljen i svojevrstan žanrovski sinkretizam ovog djela koji se očituje u

mješavini postupaka klasične komedije s elementima građanske komedije i pučkog igrokaza

(u smislu portretiranja likova iz puka), što je jedno od glavnih obilježja romantičarske i

protorealističke drame. Očita je i subverzivna tendencija komedije - likovi iz nižih staleža su

pozitivni i žrtve su višeg sloja. Suvremena je to problematika koja se nikada neće riješiti.

Kako je bilo u prošlosti, tako je ostalo i danas pa će uvijek oni bogati biti ispred siromašnih,

kao da je pisano pravilo. Također je vrlo snažna nacionalna dimenzija djela - na više je mjesta

Šenoa spomenuto hrvatstvo, hrvatska književnost te ˝drugaricu živu zdravu Hrvaticu˝.

Posebno rado tematizirao je rodni grad Zagreb kao političko središte Hrvatske te ga opisao u

sva tri književna roda, u lirskom, epskom i dramskom. U djelu se uočava i temeljna vrijednost

koja je spoj dvaju ideala: žene i/ili domovine, a također i prosvjed protiv lihvarskog

kapitalizma, s providnim i smionim aluzijama na doušnike tuđe vlasti. U takve, za ono

vrijeme gotovo veleizdajničke ideologeme, ulaze i aluzije oko izbjegavanja vojne službe,

navodi Darko Suvin u članku O ideološko-interesnoj aktantskoj konstelaciji novije hrvatske

dramaturgije.

Ljubičina pohlepa za mladom krvlju , odnosno mladim erotskim partnerima, prikaz je

egzistencijalne pohlepe uopće, a sasvim jasno i političko-ekonomske. Šenoina je drama u tom

smislu parabola u kojoj ljubavni zaplet služi mnogo punijem smislu.

5

3. ZAKLJUČAK

Djelo Ljubica komedija je hrvatskog književnika Augusta Šenoe, objavljena 1866.

Njome je Šenoa pokušao zamijeniti dominaciju romantičarske povijesne tragedije i pučkog

igrokaza, no u književno-scenskom smislu to mu nije uspjelo. Drama se sastoji od tri čina.

Prikazano je društvo onovremenog Zagreba i kritizirani su određeni problemi i tipovi ljudi.

Ismijan je viši stalež (plemići, lihvari) i njihovi nedostaci te je ismijana idealizacija hrvatskog

pjesnika - lik Vlatka Cvjetinića. Očita je i subverzivna tendencija komedije - likovi iz nižih

staleža su pozitivni i žrtve su višeg sloja. Također je vrlo snažna nacionalna dimenzija djela -

na više je mjesta spomenuto hrvatstvo, hrvatska književnost te Hrvatice. Djelo pripada

prijelazu između romantičarske i protorealističke drame. Predstavlja završetak prve razvojne

faze novije štokavske komediografije gdje su komični učinci temeljeni na zabludi i neznanju.

Prvi je to pokušaj prikaza suvremenog zagrebačkog života s nizom realističnih portreta koji su

u nekim dijelovima humoristično prikazani. Nadobudni pjesnik, duhoviti liječnik, pokvareni

lihvar te poštena i naivna pučanka samo su jedni od šablonski oblikovanih likova. Djelo

također prikazuje društvena, politička i nacionalna obilježja vremena. Iako na prijelazu

romantizma i predrealizma, upotreba građe iz suvremenog života i razotkrivanje karaktera

kao psihološkog, intelektualnog i društvenog bića nad bujnom fabulom upućuju na prisutnost

utjecaja poetike književnopovijesnog razdoblja realizma.

6

4. LITERATURA

1. Batušić, Nikola. Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978.

2. Batušić, Nikola. Hrvatska drama 19.stoljeća, Split, 1986.

3. Car Mihec, Adriana. Šenoina Ljubica, https://bib.irb.hr/datoteka/282304.enoina_Ljubica.pdf (Poslj.put posjećena str. 11.01.2015., 13:35)

4. Prosperov Novak, Slobodan. Povijest hrvatske književnosti: od Baščanske ploče do danas, Zagreb, Golden marketing, 2003.

5. Suvin, Darko. «O ideološko-interesnoj aktantskoj konstelaciji novije hrvatske dramaturgije», u DHK, knj. 12: Stoljeća hrvatske dramske književnosti i kazališta, Split, Književni krug, 1986., str. 87-106.

6. Šenoa, August, Sabrana djela, III. Ljubica, Zagreb, 1932.

7. Šicel, Miroslav. Povijest hrvatske književnosti 1, Od Andrije Kačića Miošića do Augusta Šenoe (1750-1881), Zagreb, Naklada Ljevak, 2004

7

SADRŽAJ

1. UVOD...................................................................................................................2

2. PROTOREALISTIČKI ELEMENTI U KOMEDIJI LJUBICA...........................3

3. ZAKLJUČAK.......................................................................................................6

4. LITERATURA.....................................................................................................7

8