Niall Ferguson

CIVILIZACIJA: ZAPAD I OSTALI

Izdava Profil knjiga, dio grupe Profil International

Za izdavaa Daniel deri

Direktor izdavatva Vanja iki

Urednik Stjepan Ravi

Prijevod Igor Buljan

Lektura Dubravko Grbei

Korektura Marica Grbei

Grafiko oblikovanje Goran Vukainovi

Oblikovanje ovitka Studio 2M, Zagreb

Naslov izvornika: Niall Ferguson, Civilization: The West and the Rest Copyright Niall Ferguson, 2011.

Za hrvatsko izdanje Profil knjiga, 2012. 1. izdanje, Zagreb, Hrvatska

Tisak Profil, listopad 2012.

Sva prava pridrana. Ni jedan dio ove knjige ne moe biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN 978-953-313-141-2

CIP zapis dostupan u raunalnom katalogu Nacionalne i sveuiline knjinice u Zagrebu pod brojem 821848.

Niall Ferguson

Civilizacija: Zapad i ostali

PROFIL

Za Ayaan

SADRAJ

Popis ilustracija 9 Popis karata 11 Popis dijagrama 12 Predgovor britanskom izdanju 13

Uvod: Rasselasovo pitanje 29

1. Konkurencija 49 Dvije rijeke 50 Eunuh i jednorog 57 Zainska utrka 64 Kraljevstvo osrednjosti 75

2. Znanost 81 Opsada 81 Micrographia 91 Osman i Fritz 103 Tanzimatska putovanja 119 Od Istanbula do Jeruzalema 125

3. Vlasnitvo 131 Novi svjetovi 131 Zemlja slobodnih 138 Amerike revolucije 151 Sudbina gullaha 167

4. Medicina 180 Burkeovo proroanstvo 181 Moloh rata 196 Mdecins sans frontires 209 Lubanje s otoka Sharka 217 Crna sramota 228

5. Potronja 240 Raanje potroakog drutva 240 Pozapadnjaenje 264 Od ragtimea do bogatstva 274 Traperice kao duh iz boce 288 Pidame i marame 301

6. Rad 305 Radna etika i etika rijei 305 Provedi se 314 Kineski Jeruzalem 328 Nevjernike zemlje 340 Smak svijeta? 344

Zakljuak: Suparnici 348

Bibliografija 381

Popis ilustracija

1. Prizor iz Stogodinjeg rata (Corbis). 2. etiri stanja drutva: siromatvo, Jean Bourdichon, oko 1500.

(Bridgeman). 3. Trijumf smrti, Pieter Bruegel stariji, oko 1562. (Getty). 4. Car Yung-lo (Nacionalna muzejska palaa, Tajvan). 5. Vodeni sat Sua Songa (Adrian Pennink). 6. Kineski golf (Muzejska palaa, Zabranjeni grad). 7. Qilin (hram Jinghai). 8. Ispit za kinesku dravnu slubu, iz povijesti kineskih careva iz 17.

stoljea (Bridgeman). 9. Grob Vasca da Game, samostan Sv. Jeronima, Lisabon (Dewald

Aukema). 10. Izaslanstvo grofa Macartneyja pred carom Xianlongom, karikatura

Jamesa Gillrayja (Getty). 11. Ljudi Jana Sobieskoga prekidaju opsadu Bea (Beki muzej). 12. Sultan Osman III. (Bridgeman). 13. Dolazak Ahmeda Resmi-efendije u Berlin, 1763. (Dewald

Aukema). 14. Antimachiavel Fridrika Velikoga, s Voltaireovim komentarima

(Dewald Aukema). 15. Stranice iz njemakog izdanja Novih naela topnitva Benjamina

Robinsa (Dewald Aukema). 16. Machu Picchu, Peru (Dewald Aukema). 17. Boneyard Beach, Juna Karolina (Dewald Aukema). 18. Ugovor o radu Millicent How (Dravni arhivi u Kewu). 19. Darovnica Abrahama Smitha (Dravni arhivi u Kewu). 20. Karta Charlestona (Povijesno drutvo June Karoline). 21. Jeronimo de Aliaga (Dewald Aukema). 22. Mural s likom Simna Bolivara u dananjem Caracasu (Dewald

Aukema).

23. Rob s oiljcima (Dravna galerija portreta, Washington, copyright Photo SCALA, Firenca).

24. Saint Louis, Senegal. 25. Blaise Diagne (Getty). 26. Louis Faidherbe (Corbis). 27. Senegalski strijelci (Pasteurov zavod). 28. Francuski lijenici u tropima (Pasteurov zavod). 29. Tri fotografije bastardnih" ena (Adrian Pennink). 30. Senegalski strijelac na Zapadnoj fronti (francusko Ministarstvo

obrane, copyright ECPAD). 31. Lderitz, Namibija (Magic Touch Films, Manfred Anderson). 32. Mlada ena na konju, Urga [Ulan Bator], Mongolija, 1913. (Muzej

Kahri). 33. Hirohito i Edward (Getty). 34. Njegovo Carsko Velianstvo prati zajedniku vjebu vojske i

mornarice, Yoshu Chikanobu, 1890. (Muzej likovnih umjetnosti, Boston).

35. ene ivaju, Adachi Ginko, 1887. (Muzej likovnih umjetnosti, Boston).

36. Plakat za film Div (Alamy). 37. Levi'sova trgovina u Londonu, Regent Street 174-176 (Levi Strauss

& Co). 38. Egon Bondy's Happy Hearts Club Banned, The Plastic People of

the Universe (Jaroslav Riedet). 39. Marame na lutkama u Istanbulu (Dewald Aukema). 40. Max Weber u Americi (Getty). 41. Svjetski sajam u Saint Louisu, 1904. (Povijesni muzej Missourija,

Saint Louis). 42. Uenici Kineske unutranje misije, oko 1900. (Posebne zbirke,

knjinica Bogoslovnog fakulteta na Yaleu). 43. Karta jugoistone Kine jednog amerikog misionara (British

Library). 44. Prizor smrti i razaranja iz Taipinkog ustanka (Getty). 45. Tvrtka Amity Bible Printing iz Nanjinga (Reuters/Sean Young). 46. Industrijska Kina (Dewald Aukema). 47. Barack Obama i Wen Jiabao, studeni 2009. (Corbis).

Popis karata

1. Sedmo putovanje Zhenga Hea i da Gamino prvo putovanje 2. Raspad Osmanskog Carstva od 1683. 3. Prusko irenje od 1668. 4. irenje SAD-a od 1783. 5. Raspad Velike Kolumbije 6. Francuski i njemaki imperij u Africi 1914. 7. Protestantski misionari u Kini 1902.

Popis dijagrama

1. Budui zapadni imperiji 1500. i zapadni imperiji 1913. 2. Britanski i kineski BDP po stanovniku 1000. - 2008. 3. Radna produktivnost u francuskoj vojsci 4. Rasni sastav Novoga svijeta 1570. - 1935. 5. Oekivani ivotni vijek u Engleskoj, SAD-u, Indiji i Kini 1725. -

1990. 6. Vrijeme i tempo pomaka u zdravstvu u francuskom imperiju 7. Radna etika: godinji radni sati na zapadu i istoku 1950. - 2009. 8. Religijska uvjerenja i posjeenost crkava od poetka 80-ih do sre-

dine 2000-ih 9. Odobreni patenti prema zemljama podrijetla podnositelja zahtjeva

1995. - 2008. 10. BDP Velike Kine1 u odnosu na ameriki BDP 1950. - 2009. 11. Prosjeni uspjeh u matematici u 8. razredu 2007. (djeca u dobi od

oko 14 godina) 12. Procijenjeni udjeli Europe, Amerike, Kine i Indije u globalnom

BDP-u, izabrane godine 1500. - 2008.

1 Odnosi se na Kinu, Hong Kong, Macao i Tajvan (nap. prev.).

Predgovor britanskom izdanju

Pokuavam se sjetiti gdje mi je i kad sinulo. Je li to bilo 2005. za vrijeme prve etnje Bundom u angaju? Ili u Chongqingu usred smoga i praine, dok sam sluao mjesnog dunosnika Komunistike partije kako opisuje veliku gomilu ute kao budue financijsko sredite jugozapadne Kine? Bilo je to 2008. i nekako me se dojmilo vie od svega onoga usklaenog blje-tavih sveanog otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu. Ili je to bilo 2009. u Carnegie Hallu, dok sam sjedio opinjen glazbom Angela Lama, sjajnog, darovitog kineskog skladatelja koji perso-nificira orijentalizaciju klasine glazbe? Mislim da sam tek tada shvatio znaaj prvog desetljea XXI. stoljea, upravo dok se koncert bliio svretku: ivimo na kraju 500-godinje prevlasti Zapada.

Glavno pitanje koje postavlja ova knjiga sve mi se vie ini najzanimljivijim to ga povjesniar modernoga doba moe postaviti. Zato je, poevi od otprilike 1500., nekoliko dravi-ca na zapadnom rubu eurazijskog kopna zavladalo ostatkom svijeta, ukljuujui napuenija i po mnogoemu razvijenija drutva istone Eurazije? Moje dodatno pitanje jest sljedee: ako moemo dobro objasniti dosadanju prevlast Zapada, moemo li prognozirati njegovu budunost? Je li ovo doista kraj zapad-noga svijeta i poetak nove istonjake epohe? Drugim rijeima, svjedoimo li zalasku razdoblja u kojem je vei dio ovjeanstva bio vie ili manje podreen civilizaciji to se pojavila u zapad-noj Europi nakon renesanse i reformacije - civilizaciji koja se, pokretana znanstvenom revolucijom i prosvjetiteljstvom, proi-rila preko Atlantika i sve do antipoda, naposljetku dosegnuvi vrhunac u razdoblju revolucije, industrije i imperija?

Ve to to elim postaviti takva pitanja govori neto o prvom desetljeu XXI. stoljea. Roen sam u kotskoj, gdje sam i

odrastao, kolovao se na Akademiji u Glasgowu i Sveuilitu u Oxfordu, i pretpostavljao sam u svojim dvadesetima i tride-setima da u provesti akademsku karijeru ili na Oxfordu ili na Cambridgeu. Prvi sam put poeo razmiljati o preseljenju u SAD kad me istaknuti dobrotvor Poslovne kole Stern pri Sveuilitu u New Yorku Henry Kaufman upitao zato netko, tko se zanima za povijest novca i moi, ne ode onamo gdje su novac i mo. A gdje bi to drugdje bilo nego u sreditu Manhattana? Na poetku novoga tisuljea newyorka je burza nedvojbeno bila stoer goleme globalne ekonomske mree koja je bila amerika po strukturi, a uvelike i po vlasnitvu. Internetski je mjehur spla-njavao, kao to je poznato, a neugodna mala recesija zajamila je demokratima gubitak Bijele kue, ba kad je njihovo obeanje da e otplatiti nacionalni dug poelo zvuati gotovo uvjerljivo. No, samo osam mjeseci nakon to je postao predsjednik, George W. Bush suoio se s dogaajem koji je jasno istaknuo sredinji poloaj Manhattana u svijetu kojim dominira Zapad. Razaranje Svjetskog trgovakog centra, to su ga poduzeli teroristi Al Kaide, bilo je straan kompliment New Yorku. To je bila meta broj jedan za svakoga tko je ozbiljno razmiljao o osporavanju zapadnjake nadmoi.

Uslijedio je vrtoglav niz uzbudljivih dogaaja. Talibani su srueni u Afganistanu. Osovina zla" postala je zrela za promje-nu reima". Sadam Husein svrgnut je u Iraku. George W. Bush visoko je kotirao u anketama i bio na pragu ponovne pobjede na izborima. Ameriko gospodarstvo oporavljalo se zahvaljujui rezanju poreza. Stara Europa" - da ne spominjemo liberalnu Ameriku - nemono je bjenjela. Opinjen, zatekao sam se kako sve vie piem i itam o imperijima, osobito britanske pouke za Ameriku: rezultat je bila knjiga Imperij: kako je Britanija stvorila moderni svijet (Empire: How Britain Made the Modern World, 2003.). Dok sam razmiljao o usponu, vladavini i vjerojatnom padu amerikog imperija, postalo mi je jasno da amerika mo ima tri kobna nedostatka: manjak ljudstva (nedovoljno vojnika na terenu u Afganistanu i Iraku), manjak pozornosti (nedo-voljno javnog entuzijazma za dugotrajnu okupaciju osvojenih zemalja) i, povrh svega, manjak financija (nedovoljno tednje u odnosu na ulaganja i nedovoljno oporezivanja u odnosu na javnu potronju).

U knjizi Kolos: uspon i pad amerikog imperija (Colossus: The Rise and Fall of America's Empire, 2004.) upozorio sam da se SAD poeo neprimjetno oslanjati na istonoazijski kapital kako bi konsolidirao tekui dravni dug. Stoga slabljenje i pad neproglaenog amerikog imperija moda nee izazvati teroristi pred vratima ni zloinaki reimi koji ih podupiru, nego finan-cijska kriza u srcu samog imperija. Kad smo potkraj 2006. Moritz Schularick i ja skovali rije Kimerika", kako bismo opisali ono to smo smatrali opasno neodrivim odnosom - igra rijeima s aluzijom na himeru" - izmeu tedljive Kine i rasipne Amerike, prepoznali smo jedan od kljunih uzroka globalne financijske krize to je upravo nadolazila. Jer bez dostupnosti jeftine kine-ske radne snage i jeftinog kineskog kapitala, mjehur nastao izmeu 2002. i 2007. ne bi bio tako straan.

Tlapnja o amerikoj hipermoi" nije se rasprila jedanput, nego dva puta za vrijeme predsjednikovanja Georgea W. Busha. Zlo se najprije dogodilo u Madinat as-Sadru i na helmandskim poljima, ime su razotkrivena ne samo ogranienja amerike vojne moi, nego, to je jo vanije, i naivnost neokonzervativ-nih predodbi o demokratskom valu na irem bliskoistonom podruju. Drugi je udarac prerastanje hipotekarne krize 2007. u kreditni slom 2008. te naposljetku veliku recesiju" 2009. Nakon bankrota Lehman Brothersa, varljive odredbe ,,washingtonskog konsenzusa" i velikog ublaavanja" - ekvivalenata kraja povi-jesti" sredinjih banaka - preputene su zaboravu. Druga Velika depresija neko se vrijeme inila zastraujue moguom. to je polo po zlu? U nizu lanaka i predavanja, poevi od sredine 2006. i kulminirajui s objavljivanjem Uspona novca (The Ascent of Money) u studenome 2008. - kad je financijska kriza bila na vrhuncu - tvrdio sam da su sve komponente meunarodnog financijskog sustava katastrofalno oslabljene pretjeranom krat-koronom zaduenou u bankovnim bilancama, strano loe procijenjenim i doslovce precijenjenim vrijednosnicama osigu-ranim hipotekama i drugim strukturiranim financijskim proizvo-dima, pretjerano popustljivom monetarnom politikom Sustava saveznih priuva, politiki organiziranim stambenim mjehurom i, najposlije, neogranienom prodajom loih polica osiguranja (poznatih kao derivati), uz nuenje lane zatite od nepoznatih neizvjesnosti umjesto od izmjerljivih rizika. Globalizacija finan-

cijskih institucija, koja je poela na Zapadu, trebala je dovesti do novog doba umanjene ekonomske labilnosti. Trebalo je poznavati povijest kako bi se predvidjelo da kriza likvidnosti na stari nain moe do temelja sruiti cijelu klimavu konstrukciju kreditnog financijskog inenjeringa.

Opasnost od druge depresije smanjila se nakon ljeta 2009., iako nije posve nestala. Meutim, svijet se ipak promijenio. Moglo se oekivati da e zapanjujui slom globalne trgovine iza-zvan financijskom krizom, kad su krediti za financiranje uvoza i izvoza presuili, opustoiti velika azijska gospodarstva koja su se oslanjala, kako se govorilo, na izvoz na Zapad. Meutim, zahvaljujui vrlo uinkovitu vladinu programu poticaja uteme-ljenom na velikom poveanju kreditiranja, Kina je pretrpjela samo usporavanje rasta. Bio je to izvanredan pothvat koji su predvidjeli samo malobrojni strunjaci. Unato oitim teko-ama u voenju kontinentalnog gospodarstva od 1,3 milijuna ljudi, kao da je rije o divovskom Singapuru, u vrijeme nastanka ove knjige (prosinac 2010.) ostaje velika mogunost da e Kina nastaviti svoju industrijsku revoluciju i da e unutar jednog desetljea prestii SAD po bruto drutvenom proizvodu, kao to je (1963 ) Japan prestigao Britaniju.

Zapad je oito uivao zbiljsku i trajnu prednost pred ostalima veim dijelom posljednjih 500 godina. Jaz izmeu zapadnjakih i kineskih prihoda poeo se iriti jo u XVII. stoljeu i nastavio poveavati sve donedavno, do kraja 70-ih, ako ne i poslije. Ali otada se smanjuje zaprepaujuom brzinom. Financijska kriza iskristalizirala je sljedee povijesno pitanje, koje elim postaviti. Je li ta prednost Zapada sada nestala? Odgovoru se mogu nadati jedino razmotrim li u emu se ona tono sastojala.

Ono to slijedi tie se historiografske metodologije, nestrpljivi itatelji mogu to preskoiti i odmah prijei na uvod. Napisao sam ovu knjigu jer imam snaan dojam da dananji ljudi ne posveuju dovoljno pozornosti mrtvima. Gledajui svoje troje djece kako rastu, imao sam nelagodan osjeaj da ue manje povijesti nego to sam ja uio u njihovoj dobi, ne zato to bi imala loe uitelje, nego zato to su imala loe udbenike povijesti i jo gore ispite. Vidjevi kako se financijska kriza razvija, shvatio sam da nipoto nisu jedini, jer inilo se da samo aica ljudi u bankama i dravnim

riznicama zapadnoga svijeta ima neto vie od vrlo povrnih infor-macija o posljednjoj depresiji. Tridesetak godina mladim ljudima u zapadnim kolama i na sveuilitima prenosila se ideja liberalnog obrazovanja, bez bitnog poznavanja povijesti. Uili su ih pojedine nastavne jedinice", a ne prikaze, i jo manje kronologije. Pouavaju ih formulainim analizama izvadaka iz dokumenata, a ne kljunoj vjetini brzog itanja raznorodnih tekstova. Potiu ih da se poisto-vjeuju s rimskim centurionima ili rtvama holokausta, a ne da piu sastavke o tome zato ih je i kako snala takva sudbina. U komadu The History Boys Alan Bennett iznio je trilemu": treba li povijest pouavati kao nain izlaganja suprotstavljenih argumenata, kao openje s Istinom i Ljepotom prolosti ili samo jedan jebeni doga-aj za drugim"? Oito nije znao da se dananjim uenicima estog razreda gimnazije ne nudi nita od navedenoga - u najboljem slu-aju dobiju aicu jebenih dogaaja" bez odreenog reda.

Bivi predsjednik sveuilita na kojem predajem jednom je priznao da ga je, dok je studirao na Massachusettskom institutu za tehnologiju, majka preklinjala da uzme barem jedan kolegij iz povijesti. Sjajni mladi ekonomist umiljeno joj je odgovorio da ga vie zanima budunost nego prolost. Danas zna da je ta sklonost pogrena. Ne postoji budunost u jednini, samo budunosti, u mnoini. Ima brojnih tumaenja povijesti, budimo sigurni, ni jedno nije konano - ali postoji samo jedna pro-lost. I premda je prolost gotova, zbog dvaju razloga prijeko je potrebna za nae razumijevanje onoga to proivljavamo danas i onoga to nas oekuje sutra i poslije. Kao prvo, dananje svjetsko stanovnitvo ini otprilike sedam posto svih ljudi koji su ikad ivjeli. Mrtvi brojano nadmauju ive, drugim rijeima, etrnaest naprama jedan, a mi ignoriramo nagomilano iskustvo te goleme veine ovjeanstva na vlastitu tetu. Drugo, prolost je doista na jedini pouzdani izvor znanja o prolaznoj sadanjo-sti i viestrukim budunostima koje su pred nama, od kojih se samo jedna moe ozbiljiti. U historiografiji nije rije samo o tome kako prouavamo prolost, nego i o tome kako prouavamo samo vrijeme.

Najprije navedimo ogranienja toga predmeta. Povjesniari nisu znanstvenici. Ne mogu (i ne bi smjeli ni pokuavati) utvrditi ope zakone drutvene ili politike fizike" s pouzdanim pred-vidljivim silama. Zato? Zato to nije mogue ponoviti jedinstve-

ni, vietisuljetni eksperiment koji tvori prolost. Ogledni broj ljudske povijesti je jedan. Povrh toga, estice" u tom jednom golemom eksperimentu imaju svijest, koja je iskrivljena raznora-znim spoznajnim pristranostima. To znai da im je ponaanje jo tee predvidjeti nego da je rije o neosjetljivim, neinteligentnim esticama koje se vrte. Jedan od mnogih hirova ljudskoga pona-anja jest taj da smo, razvijajui se, gotovo nagonski poeli uiti iz vlastita iskustva. Zato je nae ponaanje prilagodljivo, mijenja se s vremenom. Ne lutamo nasumce, nego hodamo stazama i ono na to smo naili putem odreuje smjer koji odabiremo kad se staze ravaju - a ravaju se neprekidno.

to onda povjesniari mogu uiniti? Prvo, oponaajui soci-ologe i oslanjajui se na kvantitativne podatke, mogu iznai pokrivajue zakone", u Hempelovu smislu openitih tvrdnji o prolosti koje naoko pokrivaju veinu sluajeva (primjerice, kad diktator preuzme vlast umjesto demokratskog elnika, povea-va se mogunost da e drava o kojoj je rije ui u rat). Ili pak -premda se ta dva pristupa uzajamno ne iskljuuju - povjesniar moe komunicirati s mrtvima rekonstruirajui u mati njihova iskustva onako kako je to opisao veliki oxfordski filozof R. G. Collingwood u svojoj Autobiografiji iz 1939. Ta dva naina historiografskog istraivanja omoguuju nam da preostale tra-gove prolosti oblikujemo u povijest, korpus znanja i tumaenja koja retrospektivno unose red u ljudsku sudbinu i rasvjetljavaju je. Svako ozbiljno predvianje moguih budunosti to bismo ih mogli doivjeti temelji se, izravno ili posredno, na jednom od tih historiografskih postupaka, ili na oba. Ako nije tako, onda spada u istu kategoriju kao horoskop u jutarnjim novinama.

Collingwood je teio, zbog razoaranja prirodnim znano-stima i psihologijom nakon krvoprolia Prvog svjetskog rata, uvesti povijest u moderno doba, naputajui ono to je odbaci-vao kao kompiliranje povijesti", kad autori samo ponavljaju, uz drukiji raspored i drukije naine ukraavanja, ono to su drugi rekli prije njih". Njegov proces razmiljanja sam je po sebi vrijedan rekonstrukcije:

a) Prolost koju povjesniar prouava nije mrtva prolost, nego prolost to u izvjesnom smislu jo ivi u sadanjosti" u obliku tragova (dokumenata i artefakata) koji su se sauvali.

b) Sva je povijest - povijest miljenja", u tom smislu da je neki povijesni dokaz beznaajan ako se ne moe zakljuiti koja mu je bila svrha.

c) Taj proces zakljuivanja iziskuje skok mate kroz vrijeme: Historiografsko je znanje rekonstrukcija miljenja u povje-sniarovu umu, miljenja iju povijest prouava."

d) No, pravo znaenje povijesti dopire iz suprotstavljenosti prolosti i sadanjosti: Historiografsko je znanje rekonstruk-cija prolog miljenja saetoga u kontekstu sadanjih milje-nja, koja ga osporavanjem ograniavaju na razinu drukiju od njihove."

e) Povjesniar se na taj nain lako moe odnositi prema nepo-vjesniaru kao to se iskusni stanovnik ume odnosi prema neupuenu etau". Ovdje nema niega osim drvea i trave", misli eta i hoda dalje. Gle tigra u travi", kae stanovnik ume. Drugim rijeima, Collingwood tvrdi da povijest omo-guuje neto posve drukije od [znanstvenih] pravila, tonije - uvid".

f) Prava je zadaa historiografskog uvida da informira [ljude] o sadanjosti, u onolikoj mjeri koliko je prolost, njegov pri-vidni predmet, saeta u njoj i [ini] dio nje koji nije odmah uoljiv neuvjebanu oku",

g) to se tie naeg predmeta historiografskoga istraivanja, Collingwood jasno daje do znanja da nema niega loeg u onome to je njegov suvremenik iz Cambridgea Herbert Butterfield osudio kao usredotoenost na sadanjost": Istinski historiografski problemi nastaju iz praktinih pro-blema. Prouavamo povijest kako bismo jasnije sagledali situaciju u kojoj trebamo djelovati. Stoga je razina na kojoj na kraju nastaju svi problemi razina 'zbiljskog' ivota: radi njihova rjeenja okreemo se povijesti."

ovjek enciklopedijske naobrazbe, strunjak za arheologiju, kao i za filozofiju, estok protivnik politike poputanja koji je rano zamrzio Daily Mail,2 Collingwood je godinama bio moj

2 Koji je nazvao prvim engleskim novinama za koje je rije 'novosti' izgubila staro znaenje injenica koje bi itatelj trebao znati... i dobila novo znaenje injenica, ili izmiljotina, koje bi ga mogle zabaviti".

vodi, ali nikad mi nije bio neophodniji nego pri pisanju ove knjige. Zato to je problem sloma civilizacija previe vaan da bi bio preputen kompilatorima povijesti. To je doista pravi pro-blem naega doba, a svrha je ove knjige da bude vodi stanovni-ka ume. Jer u ovoj se travi ne skriva samo jedan tigar.

Revno rekonstruirajui prolo miljenje, uvijek sam nastojao imati na umu jednostavnu istinu o prolosti koju su nevjee u historiografiji skloni zaboraviti. Veina ljudi u prolosti ili je umrla mlada ili se oekivalo da umre mlada, a oni koji nisu, ostajali su bez onih koje su voljeli, a umrli su mladi. Uzmimo primjer mojega omiljenog pjesnika, majstora iz razdoblja kralja Jakova I., Johna Donnea, koji je ivio 59 godina, trinaest godina due nego to ja imam dok piem ovu knjigu. Pravnik, lan par-lamenta i, nakon to se odrekao rimokatolike vjere, anglikanski sveenik, Donne se oenio iz ljubavi, zbog ega je izgubio posao kao tajnik Sir Thomasa Egertona, ujaka svoje nevjeste i uvara dravnog peata.3 U razdoblju od esnaest siromanih godina Anne Donne rodila je suprugu dvanaestero djece. Troje, Francis, Nicholas i Mary, umrlo je prije nego to su navrili deset godina. Sama Anne umrla je nakon poroda dvanaestog djeteta, mrtvoro-deneta. Nakon to mu je ki ljubimica Lucy umrla te ju je zama-lo i on sam slijedio u grob, Donne je napisao svoje Molitve u tekim asovima (Devotions upon Emergent Occasions, 1624.), u kojima se nalaze najsnaniji poticaji suuti prema mrtvima: Smrt svakog ovjeka i mene slabi, jer pripadam ljudskom rodu, i zato nikad ne pitaj kome zvono zvoni: tebi zvoni." Tri godine poslije smrt bliskog prijatelja nadahnula ga je da napie Nonu molitvu povodom dana Sv. Lucije, najkraega d a n a :

Promislite stoga o meni, vi koji ete ljubavnici biti Na drugome svijetu, to jest sljedeeg proljea,

Jer ja sam svi mrtvi U kojima Ljubav stvori novu alkemiju.

Jer njezino je umijee izaelo

3 Nakon to su ga nakratko uhitili zbog suprotstavljanja njezinu ocu, duhovito je primijetila: J o h n Donne - Anne Donne - Un-done." (Igra rijei, otprilike: John Donne i Ann Donne - razdvojeni; op. a.) Ne zauuje to ju je volio.

Bit ak i iz nitavila, Iz tmurnih oskudica, i jalove praznine; Unitila me, pa sam opet roen Iz odsutnosti, tmine, smrti - stvari koje nisu.

Ove bi retke trebao proitati svatko tko eli bolje razumjeti ljud-ski ivot kad je oekivani ivotni vijek bio manje nego upola krai nego to je danas.

Smrt je imala mnogo veu mo da odnese ljude u naponu snage, pa se nije samo inilo da je ivot nesiguran i pun boli. To znai i da je veina ljudi koji su stvarali civilizacije u prolosti bila mlada kad je davala svoj doprinos. Veliki nizozemski idov-ski filozof Baruch ili Benedictus Spinoza, koji je iznio hipotezu da postoji samo materijalni svijet tvari i deterministika uzro-nost i da je Bog" prirodni poredak toga svijeta to ga nejasno shvaamo i nita vie, umro je 1677. u dobi od 44 godine, vjero-jatno od estica stakla to ih je udisao pri svom svakodnevnom poslu brusaa lea. Blaise Pascal, pionir teorije vjerojatnosti i hidrodinamike te autor djela Penses, najvee od svih apologija kranske vjere, doivio je samo 39 godina, a umro bi jo mladi da je prometna nesrea koja je ponovno probudila njegovu duhovnost bila kobna. Tko zna kakva li su jo velika djela ti geniji mogli stvoriti da su poivjeli poput, primjerice, velikog humanista Erazma (69) i Montaignea (59)? Mozart, skladatelj Don Giovannija, najsavrenije od svih opera, umro je u dobi od samo 35 godina. Franz Schubert, skladatelj uzvienog Gudakog kvinteta u C-duru (D956), umro je, vjerojatno od sifilisa, u dobi od samo 31 godine. Iako su bili produktivni, to li su jo mogli skladati da su doivjeli 63 godine poput beutnog Johannesa Brahmsa ili jo iznimnije 72 godine sumornog Antona Brucknera? kotski pjesnik Robert Burns, koji je napisao vrhunski izraz rav-nopravnosti, ovjek je ovjek usprkos svemu (A Man's a Man for A' That), umro je 1796. Kakve li nepravde da je pjesnika koji je najvie prezirao nasljedni status (in je tek jeftin peat/ovjek je zlato usprkos svemu) toliko nadivio pjesnik koji ga je najvie potovao, lord Alfred Tennyson, koji je umro obasut poasti-ma u dobi od 83 godine. Palgraveova Zlatna riznica (Golden Treasury) bila bi bolja da ima vie Burnsa, a manje Tennysona. A koliko bi danas bile drukije svjetske umjetnike galerije da je

savjesni Jan Vermeer doivio 91 godinu, a previe produktivni Pablo Picasso umro s 39, umjesto obrnuto?

I politika je umjetnost - dio nae civilizacije koliko i filozo-fija, opera, poezija ili slikarstvo. No najvei politiki umjetnik u amerikoj povijesti, Abraham Lincoln, sluio je samo jedan puni mandat u Bijeloj kui, pao je kao rtva atentatora punog podle mrnje samo est tjedana nakon drugog inauguracijskog govo-ra. Imao je 56 godina. Koliko bi drukije bilo razdoblje obnove junih drava da je taj marljivi gigant, roen u brvnari, autor veli-anstvenog gettysburkog govora - u kojemu je ponovno ozna-io SAD kao naciju zaetu u slobodi i posveenu ideji da su svi ljudi stvoreni jednakima", s vladom koja predstavlja narod, koju vodi narod i koja radi za narod" - ivio koliko i uglednik koji je igrao polo i poslije obolio od djeje paralize, Franklin Delano Roosevelt, koji je zahvaljujui medicini ivio dovoljno dugo da odslui gotovo etiri puna mandata kao predsjednik prije smrti u dobi od 63 godine?

S obzirom na to da nam se ivoti veoma razlikuju od ivota veine ljudi u prolosti, ne samo po vjerojatnom trajanju, nego i po veem stupnju nae materijalne udobnosti, moramo vrlo snano napregnuti matu kako bismo razumjeli nekadanje mu-karce i ene. U svojoj Teoriji moralnih osjeaja (Theory of Moral Sentiments), napisanoj stoljee i pol prije Collingwoodovih memoara, veliki ekonomist i teoretiar drutva Adam Smith defi-nirao je zato civilizirano drutvo ne znai rat svih protiv sviju - zato to se temelji na razumijevanju:

S obzirom na to da ne doivljavamo izravno ono to drugi ljudi osjeaju, ne moemo pojmiti pod kakvim su dojmom osim da zamislimo kako bismo se sami osje-ali u slinoj situaciji. Iako nam je blinji na mukama, sve dok nam je samima ugodno naa nas osjetila nee informirati o onome to on trpi. Nikad nas nisu mogla i nikad nas nee moi prenijeti izvan nas samih, pa samo matom moemo stvoriti nekakvu predodbu o tome kakvi su njegovi osjeaji. Ta nam sposobnost ne moe pomoi ni na koji drugi nain osim da nam predouje kako bi nama bilo da smo na njegovu mjestu. Mata

preslikava samo dojmove naih osjetila, ne i njegovih. Pomou mate postavljamo se u njegov poloaj.

Naravno, upravo je to ono to Collingwood kae da bi povje-sniar trebao initi i ono to bih ja elio od itatelja dok nailazi na ovim stranicama na uskrsnula razmiljanja mrtvih. Kljuna je toka ove knjige shvatiti zbog ega je njihova civilizacija tako spektakularno proirila svoje bogatstvo, utjecaj i mo. Ali, ne moe biti razumijevanja bez tog suosjeanja koje nas postavlja, inom zamiljanja, u njihov poloaj. Taj e in postajati sve tei kako budemo uskrisivali razmiljanja pripadnika drugih civili-zacija - onih koje je Zapad podjarmio ili barem podredio sebi. Jer oni su jednako vani likovi u popisu uloga te drame. Ovo nije povijest Zapada nego povijest svijeta u kojemu je prevlast Zapada fenomen koji valja objasniti.

U enciklopedijskoj natuknici koju je napisao 1959. francuski povjesniar Fernand Braudel definirao je civilizaciju kao:

Ponajprije prostor, kulturno podruje" (...) mjesto. Kad je rije o mjestu (...), morate zamisliti veliku razno-likost dobara", kulturnih karakteristika, poevi od oblika kua, materijala od kojega su podignute, njiho-vih krovova, preko vjetina kao to su stavljanje perja na strijele, narjeja ili skupine narjeja, ukusa u kuha-nju, odreene tehnologije, strukture vjerovanja, naina voenja ljubavi, pa sve do kompasa, papira, tiskarskog stroja. Rije je o redovitom grupiranju, uestalosti s kojom se odreene karakteristike ponavljaju, njiho-voj rasprostranjenosti na tono odreenom podruju [zajedno s] (...) nekom vrstom privremene trajnosti...

Meutim, Braudel je bolje opisivao strukture nego to je obja-njavao promjene. Danas se esto govori kako bi povjesniari trebali pripovijedati prie; u skladu s tim, ova knjiga nudi veliku priu - teorijsku paradigmu o tome zato je jedna civilizacija prevladala ogranienja koja su sputavala sve prijanje - i mnoge manje prie ili mikrohistorije unutar nje. Ipak, nije nuno samo obnavljanje umijea pripovijedanja. Uz priu, vano je da bude i

pitanja. Zato je Zapad poeo dominirati nad ostalima?" pitanje je koje kao odgovor iziskuje neto vie od samo jednostavnih pria. Odgovor mora biti analitiki, moraju ga podupirati doka-zi i mora biti provjerljiv pomou suprotnog pitanja: da nije bilo kljunih inovacija koje ovdje navodim, bi li Zapad ipak vladao drugima iz nekog drugog razloga koji sam propustio ili pod-cijenio? Ili bi svijet postao posve drukiji, s Kinom ili nekom drugom civilizacijom na vrhu? Ne smijemo se zavaravati da su nai povijesni prikazi, kako se obino konstruiraju, ita vie od naknadne pameti. Suvremenicima, kao to emo vidjeti, prevlast Zapada kao ishod nije se inila najvjerojatnijom od budunosti koje su se mogle zamisliti, scenarij katastrofalnog poraza esto se inio uvjerljivijim u umu aktera povijesti nego sretan kraj koji je moderni itatelj imao sree doivjeti. Istina je da je povijest kao proivljeno iskustvo mnogo vie nalik na partiju aha nego na roman, mnogo vie nalik na nogometnu utakmicu nego na kazalinu predstavu.

Nije sve bilo dobro. Ni jedan ozbiljan autor ne bi tvrdio da je vladavina zapadne civilizacije bila bez mrlja. No, ima onih koji ustraju na tome da ona nije donijela nita dobro. Takav je stav apsurdan. Kao i sve velike civilizacije, i Zapad ima Janusovo lice: sposoban je za plemenitost, ali i za izopaenost. Moda je bolja ona analogija prema kojoj Zapad podsjea na dva zava-ena brata u Osobnim sjeanjima i ispovijestima opravdanog grenika (Private Memoirs and Confessions of a Justified Sinner, 1824.) Jamesa Hogga ili u Gospodaru Ballantraea (Master of Ballantrae, 1889.) Roberta Louisa Stevensona. Konkurencija i monopol, znanost i praznovjerje, sloboda i ropstvo, lijeenje i ubijanje, naporan rad i lijenost - u svakom sluaju, Zapad je otac i dobrog i loeg. Samo to je, kao i u Hoggovu ili Stevensonovu romanu, bolji od dva brata na kraju isplivao na vrh. Moramo odoljeti i iskuenju da romantiziramo povijesne gubitnike. Ni druge civilizacije, to ih je Zapad pregazio ili ih miroljubivije preobrazio posuivanjem koliko i nametanjem, nisu bile bez nedostataka, od kojih je najoitiji nesposobnost da svojim pri-padnicima osiguraju ikakvo trajno poboljanje materijalne kva-litete njihovih ivota. Jedina je tekoa u tome to ne moemo uvijek rekonstruirati prola miljenja tih nezapadnjakih naroda, jer nisu svi ivjeli u civilizacijama sa sredstvima za biljeenje i

uvanje miljenja. Na kraju krajeva, povijest je ponajprije prou-avanje civilizacija, jer bez pisanih zapisa povjesniar je prepu-ten iljcima kopalja i krhotinama lonarije, iz kojih se mnogo manje da zakljuiti.

Francuski povjesniar i dravnik Franois Guizot rekao je da je povijest civilizacije najvea od sviju (...), obuhvaa sve ostale". Mora prevladati brojna disciplinarna ogranienja to ih akademska zajednica, sa svojim porivom za specijalizacijom, postavlja izmeu ekonomske, drutvene, kulturne, intelektual-ne, politike, vojne i meunarodne povijesti. Mora pokriti veliko vrijeme i prostor, jer civilizacije nisu ni malene ni kratkotrajne. No knjiga poput ove ne moe biti enciklopedija. Onima koji e se aliti zbog izostavljenoga mogu samo citirati osebujnog jazz pijanista Theloniousa Monka: Ne svirajte sve (ili sve vrijeme), poneto propustite. (...) Ono to ne odsvirate moe biti vanije od onoga to odsvirate." Slaem se. Mnoge note i akordi su ispu-teni. No izostavljeni su s razlogom. Odraava li izbor pristranost jednog sredovjenog kota, arhetipskog uivatelja zapadnjake prevlasti? Vrlo vjerojatno. No, nadam se da taj izbor nee kuditi dananji najvatreniji i najelokventniji branitelji zapadnjakih vrijednosti ije je etniko podrijetlo mnogo drukije od mojega - od Amastye Sena do Liua Xiaoboa, od Hernanda de Sota do one kojoj je posveena ova knjiga.

Knjiga koja nastoji pokriti 600 godina svjetske povijesti nei-zbjeno je suradniki pothvat, pa dugujem zahvalnost mno-gim ljudima. Zahvalan sam osoblju sljedeih arhiva, knji-nica i ustanova: Arhiva AGI-a, muzeja Albert-Kahn, umjet-nike knjinice Bridgeman, Britanske nacionalne knjinice, Charlestonskoga knjinikog drutva, Kineske nacionalne knjinice (Zhongguo guojia tushuguan) u Pekingu, Corbisa, Pasteurova zavoda u Dakaru, Njemakoga povijesnog muzeja u Berlinu, Tajnoga dravnog arhiva pruskih kulturnih dobara u Berlin-Dahlemu, Getty Imagesa, Greenwichkog opservatorija, Vojno-povijesnog muzeja u Beu, Irske nacionalne knjinice, Kongresne knjinice, Povijesnog muzeja Missourija, Muzeja Chemin de Dames, Muzeja zlata u Limi, Dravnih arhiva u Londonu, Dravnoga pomorskog muzeja, Otomanskog arhiva u Istanbulu, PA Photosa, Arheolokog i etnolokog muzeja

Peabody na Harvardu, Senegalskih dravnih arhiva u Dakaru, Povijesnog drutva June Caroline, Orijentalnih i afrikih stu-dija, Rukopisne knjinice Slemaniye i, naravno, neusporedive harvardske knjinice Widener. Bilo bi pogreno ne dodati redak zahvale Googleu, danas neusporedivu sredstvu za ubrzavanje povijesnog istraivanja, kao i Questiji i Wikipediji, koje takoer olakavaju povjesniarski posao.

Imao sam neprocjenjivu istraivaku pomo Sare Wallington, kao i Daniela Lansberga-Rodrigueza, Mannyja Rincona-Cruza, Jasona Rocketta i Jacka Suna.

Kao i obino, ovo je Penguinova knjiga na objema strana-ma Atlantika, koju su uobiajeno struno i revno uredili Simon Winder u Londonu i Ann Godoff u New Yorku. Peter James, kojemu nema premca, uinio je vie od samog redigiranja tek-sta. Dugujem zahvalnost i Richardu Duguidu, Rosie Glaisher, Stefanu McGrathu, Johnu Makinsonu i Pen Vogler te mnogim drugima, previe brojnima da ih spominjem.

Poput etiriju od mojih posljednjih pet knjiga, i Civilizacija je od samog poetka bila televizijska serija kao i knjiga. Na programu Channel 4 Ralph Lee spreavao me da budem zaku-ast ili naprosto nerazumljiv, uz pomo Simona Berthona. Ni serije ni knjige ne bi bilo bez izvanredne ekipe koju je okupila Chimerica Media: Dewald Aukema, kralj filmskih snimatelja, James Evans, na pomoni producent za drugu i petu epizodu, Alison McAllan, naa arhivska istraivaica, Susannah Price, koja je producirala etvrtu epizodu, James Runcie, koji je reirao drugu i petu epizodu, Vivienne Steel, naa efica produkcije, i Charlotte Wilkins, naa pomona producentica za treu i etvrtu epizodu. Kljunu ulogu u ranoj fazi projekta odigrala je Joanna Potts. Chris Openshaw, Max Hug Williams, Grant Lawson i Harrik Maury vjeto su vodili snimanje u Engleskoj i Francuskoj. Svojom strpljivou i velikodunou prema autoru moji kolege Kimerikanci Melanie Fall i Adrian Pennink pobrinuli su se da ostanemo poprilino dobra reklama za trijumvirat kao oblik vla-davine. Moj prijatelj Chris Wilson jo se jedanput pobrinuo da ne propustim nijedan zrakoplov.

Meu mnogim ljudima koji su pomogli pri snimanju serije, brojni su posrednici pomogli u istraivakom radu koji je uao u knjigu. Zahvaljujem Manfredu Andersonu, Khadidiatouu Bau,

Lillian Chen, Terezi Horskoj, Petru Jandi, Wolfgangu Knoepfleru, Debori McLauchlan, Matiasu de Sa Moreiri, Daisy Newton-Dunn, Josu Coutou Nogueiri, Leventu ztekinu i Ernstu Voglu.

Htio bih zahvaliti i mnogim ljudima s kojima sam razgovarao lutajui svijetom, osobito Gonzalu de Aliagi, Nihalu Bengisuu Karaci, pastoru Johnu Lindellu, Micku Rawsonu, Ryanu Squibbu, Ivanu Touki, Stefanu Wolleu, Hanpingu Zhangu i - posljednji-ma, ali nipoto ne najmanje vanima - uenicima kole Robert Clack u Dagenhamu.

Iznimno sam sretan to u Andrewu Wylieju imam najbo-ljeg knjievnog agenta na svijetu i u Sue Ayton njegov pandan na britanskoj televiziji. Zahvaljujem i Scottu Moyersu, Jamesu Pullenu i svem ostalom osoblju u londonskim i newyorkim uredima agencije Wylie.

Brojni ugledni povjesniari velikoduno su proitali koncept rukopisa ili njegov dio, kao i brojni prijatelji te bivi i sadanji stu-denti: Rawi Abdelal, Ayaan Hirsi Ali, Bryan Averbuch, Pierpaolo Barbieri, Jeremy Catto, J. C. D. Clark, James Esdaile, Campbell Ferguson, Martin Jacques, Harold James, Maya Jasanoff, Joanna Lewis, Charles Maier, Hassan Malik, Noel Maurer, Ian Morris, Charles Murray, Aldo Musacchio, Glen O'Hara, Steven Pinker, Ken Rogoff, Emma Rothschild, Alex Watson, Arne Westad, John Wong i Jeremy Yellen. Dugujem zahvalnost i Philipu Hoffmanu, Andrewu Robertsu i Robertu Wilkinsonu. Sve preostale greke samo su moja krivnja.

to se tie Sveuilita u Oxfordu, htio bih zahvaliti rektoru i lanovima Isusova koleda, njihovim kolegama s Koleda Oriel i knjiniarima Bodleiana. to se tie Zavoda Hoover na Stanfordu, dugujem zahvalnost Johnu Raisianu, direktoru, i nje-govu sjajnom osoblju. Knjiga je dovrena u istraivakom centru IDEAS na Ekonomskom fakultetu u Londonu, gdje su na mene skrbno pazili kao na gostujueg profesora u akademskoj godini 2010./11. Najvie dugujem, ipak, svojim kolegama na Harvardu. Predugo bi trajalo da pojedinano zahvaljujem svakom lanu Odsjeka za povijest, zato mi dopustite da se ograniim kolek-tivnom zahvalom: ovu knjigu ne bih mogao napisati bez vae kolegijalne potpore, poticaja i intelektualnog nadahnua. Isto vrijedi za moje kolege iz Poslovne kole na Harvardu, osobito lanovima Odjela za biznis i vladu na Odsjeku za meunarodnu

ekonomiju, kao i nastavnicima i osoblju u Centru za europske studije. Dugujem zahvalnost i svojim prijateljima iz Centra za meunarodne poslove Weatherhead, Centra za znanost i meu-narodne poslove Belfer; Radionice ekonomske povijesti i Lowell Housea. No najvie zahvaljujem svim svojim studentima s obiju strana rijeke Charles, osobito onima s kolegija opeg obrazova-nja, svjetska drutva 19. Ova je knjiga poela ivot u vaoj prisut-nosti i imala velike koristi od vaih radova i reagiranja.

Na kraju, najdublje zahvaljujem svojoj obitelji, osobito rodi-teljima i esto zanemarivanoj djeci Felixu, Freyi i Lachlanu, ne zaboravljajui ni njihovu majku Susan i iru rodbinu. Po mnogo-emu, ovu sam knjigu napisao za vas, djeco.

Posveena je, meutim, nekomu tko bolje od ikoga koga poznajem razumije to zapadna civilizacija doista znai - i to jo moe ponuditi svijetu.

London, u prosincu 2010.

Uvod: Rasselasovo pitanje

Nije ukljuio civilization4 [u etvrto izdanje svog rjenika], nego samo civility,5 Uz veliko potovanje prema njemu, smatrao sam da je civilization, od to civilize,6 bolje nego civility, u tom smislu da je opreno barbarity.7

James Boswell

Sve definicije civilizacije (...) pripadaju konjugaciji koja ide ovako: "Ja sam civiliziran, ti pripada kul-turi, on je barbar."

Felipe Fernndez-Armesto

Kad je Kenneth Clark definirao civilizaciju u svojoj istoimenoj televizijskoj seriji, nije ostavio gledatelje u sumnji da je mislio na zapadnu civilizaciju - a poglavito na umjetnost i arhitekturu zapadne Europe od srednjeg vijeka do XIX. stoljea. Prva od trinaest epizoda to ih je snimio za BBC pristojno je, ali odlu-no, odbacivala bizantsku Ravennu, keltske Hebride, vikinku Norveku, pa ak i Aachen Karla Velikoga. Srednji vijek izmeu pada Rima i renesanse u XII. stoljeu jednostavno nije imao obiljeja civilizacije u Clarkovu znaenju te rijei. Ponovno je oivjela tek s gradnjom katedrale u Chartresu, posveene, iako ne i dovrene, 1260. godine, i pokazala znakove zamora s man-hattanskim neboderima njegova doba.

4 Civilization (eng.) - civilizacija, prosvijeenost, uljudba, kultura (nap. prev.). 5 Civility (eng.) - uljudnost, uglaenost, pristojnost (nap. prev.). 6 To civilize (eng.) - civilizirati, prosvijetliti, upristojiti (nap. prev.). 7 Barbarity (eng.) - barbarstvo, divljatvo, surovost (nap. prev.).

Clarkova iznimno uspjena serija, koja se prvi put emitirala u Britaniji kad mi je bilo pet godina, definirala je civilizaciju u zemljama engleskog govornog podruja za cijeli jedan narataj. Civilizacija je bila chateaux na Loiri. Palazzi u Firenci. Sikstinska kapela. Versailles. Od jednolinih interijera nizozemske republi-ke do bujnih baroknih proelja, Clark je igrao na svoju kartu povjesniara umjetnosti. Pojavljivale su se glazba i knjievnost, ak su povremeno znale proviriti i politika i ekonomija. Ali sr Clarkove civilizacije oito je bila visoka vizualna kultura. Njegovi su junaci bili Michelangelo, da Vinci, Durer, Constable, Turner, Delacroix.8

Da budemo poteni prema Clarku, njegova je serija nosila podnaslov Osobni pogled (A Personal View). I nije bio nesvje-stan implikacije - problematine ve 1969. - da su pretkran-sko doba i Istok" u odreenom smislu necivilizirani. Meutim, etiri desetljea poslije, postaje sve tee ivjeti s Clarkovim pogledom, osobnim ili drukijim (da ne spominjemo njegov pomalo neugodan de haut en bas stil). U ovoj knjizi ja zauzi-mam iri, komparativniji pogled, i nastojim biti vie prizeman nego uzvien. Moja predodba o civilizaciji obuhvaa kanali-zacijske cijevi koliko i potporne lukove, ako ne i vie, jer bez uinkovitog sustava odvodnje gradovi su nezdrava mjesta koja pretvaraju rijeke i izvore u rasadnike bakterije Vibrio cholerae. Mene zanimaju, bez namjere da se ispriavam, cijene umjetni-kih djela koliko i njihova kulturna vrijednost. Za mene je civiliza-cija mnogo vie od sadraja nekoliko prvorazrednih umjetnikih galerija. Rije je o vrlo kompleksnoj ljudskoj organizaciji. Slike, kipovi i graevine moda jesu njena najuoljivija postignua, ali su nerazumljiva bez odreenog razumijevanja ekonomskih, drutvenih i politikih institucija koje su ih smislile, platile i ostvarile - i sauvale za na pogled.

Civilisation je francuska rije, prvi ju je 1752. upotrijebio francuski ekonomist Anne-Robert-Jacques Turgot, a prvi objavio Victor Riqueti, markiz od Mirabeaua, otac velikog revoluciona-ra, etiri godine poslije.9 Samuel Johnson, kao to to prvi epigraf u njegovu uvodu jasno daje do znanja, nije prihvaao taj neo-

8 Clark, Civilisation. 9 Braudel, History of Civilisations.

logizam, preferirajui civility. Ako je za Johnsona barbarizam imao antonim, bio je to pristojan (premda katkad i krajnje surov) gradski ivot u kojemu je toliko uivao u Londonu. Civilizacija se, kao to etimologija te rijei ukazuje, vrti oko gradova, i po mnogoemu upravo su gradovi junaci ove knjige.10 No gradski zakoni (graanski ili drugi) jednako su vani kao i njegove zidine, njegovo ustrojstvo i obiaji - ponaanje njegovih sta-novnika (uljudno ili drukije) - jednako vani kao njegove palae.11 Civilizacija podjednako obuhvaa znanstvene labora-torije i umjetnike galerije. Podjednako obuhvaa zemljita pod zakupom koliko i krajolike. Uspjeh civilizacije ne mjeri se samo njenim estetskim postignuima, nego i, to je zacijelo vanije, trajanjem i kvalitetom ivota njenih graana. A ta kvaliteta ivota ima brojne dimenzije, koje se ne mogu sve lako odrediti. Moda moemo procijeniti dohodak po stanovniku u raznim dijelovi-ma svijeta u XV. stoljeu ili oekivani ivotni vijek. Ali to je s udobnou? istoom? Sreom? Koliko su odjee posjedovali? Koliko su sati morali raditi? Kakvu su hranu mogli kupiti svojim plaama? Sama umjetnika djela mogu pruiti nagovjetaje, ali ne mogu odgovoriti na takva pitanja.

Oito je, meutim, da jedan grad ne ini civilizaciju. Civilizacija je najvea jedinica ljudske organizacije, via, iako amorfnija, ak i od imperija. Civilizacije su djelomice reakcija ljudskih popula-cija na svoju okolinu - na probleme prehrane, navodnjavanja, stanovanja i obrane - ali su i kulturne po naravi; esto su, iako ne uvijek, religiozne, esto su, iako ne uvijek, jezine zajedni-ce.12 Ima ih malo, ali nisu rijetke. Carroll Quigley nabrojio je dva tuceta u posljednjih 10.000 godina.13 U predmodernom svijetu Adda Bozeman uoila ih je samo pet: Zapad, Indija, Kina, Bizant i islam.14 Matthew Melko spomenuo je ukupno dvanaest, od kojih je sedam ieznulo (mezopotamska, egipatska, kretska, klasina, bizantska, srednjoamerika, andska), a pet preosta-

10 Vidi i: Bagby, Culture and City.; Mumford, City in History. 11 O ponaanju vidi: Elias, Civilizing Process. 12 Vidi: Coulbom, Origins of Civilized Societies, i novije: Fernndez-Armesto,

Civilizations. 13 Quigley, Evolution of Civilizations. 14 Bozeman, Politics and Culture.

lo (kineska, japanska, indijska, islamska, zapadna).15 Shmuel Eisenstadt nabrojio ih je est, dodavi idovsku civilizaciju.16 Interakcija tih malobrojnih civilizacija, koliko uzajamna, toliko i s njihovom okolinom, bila je meu najvanijim pokretaima povijesnih promjena.17 U tim je interakcijama uoljivo da su te autentine civilizacije ostale vjerne sebi u dugom razdoblju, unato vanjskim utjecajima. Kao to je Ferdinand Braudel rekao: Civilizacija je zapravo najdua od svih pria. (...) Civilizacija se (...) moe odrati kroz niz ekonomskih sustava ili drutava."18

Da ste 1411. godine mogli oploviti svijet, vjerojatno bi vas se snano dojmila kvaliteta ivota u orijentalnim civilizacijama. Zabranjeni grad u Pekingu bio je u izgradnji u doba dinastije Ming, dok su ve bili poeli radovi na poboljavanju i ponov-nom otvaranju Velikog kanala; na Bliskom istoku Osmanlije su se pribliavali Carigradu, koji e na kraju osvojiti 1453. godine. Bizantsko Carstvo bilo je na izdisaju. Sa smru vojskovoe Tamerlana 1405. nestala je prijetnja ponovnih najezda hordi iz sredinje Azije - suprotnosti civilizacije. Za kineskog cara Yung-loa i osmanlijskog sultana Murata II. budunost je bila svijetla.

S druge pak strane, 1411. godine zapadna Europa ostavila bi dojam bijedne zabiti koja se oporavlja nakon haranja crne smrti - to je prepolovila broj stanovnika, kreui se izmeu 1347. i 1351. prema istoku - jo su je muili loi sanitarni uvjeti i, inilo se, neprekidni ratovi. U Engleskoj je na prijestolju bio gubavi kralj Henrik IV., nakon to je uspio svrgnuti i ubiti zlosretnog Rikarda II. Francuska je bila zahvaena ratom do istrebljenja izmeu pristaa vojvode od Burgundije i ubijenog vojvode od Orleansa. Stogodinji rat izmeu Engleske i Francuske upravo je bio pred nastavkom. Druga svadljiva zapadnoeuropska kra-ljevstva - Aragon, Kastilja, Navara, Portugal i kotska - ne bi se inila mnogo boljima. Muslimani su jo vladali Granadom. kotski kralj Jakov I. bio je zatoen u Engleskoj, zarobili su ga engleski gusari. Zapravo, najnapredniji dijelovi Europe bili su

15 Melko, Nature of Civilizations. 16 Eisenstadt, Comparative Civilizations. 17 McNeill, Rise of the West. 18 Braudel, History of Civilizations, str. 34 i dalje.

gradovi-drave sjeverne Italije: Firenca, Genova, Pisa, Siena i Venecija. to se tie Sjeverne Amerike u XV. stoljeu, bila je to anarhina divljina u usporedbi s kraljevstvima Azteka, Maja i Inka u Srednjoj i Junoj Americi, s njihovim visokim hramovima i cestama koje su dodirivale nebo. Na kraju vaeg putovanja oko svijeta ideja da bi Zapad mogao dominirati nad ostalima veim dijelom sljedeih pola tisuljea inila bi se krajnje fan-tastinom.

A to se ipak dogodilo. Iz nekog razloga, poevi od kraja XV. stoljea, zapadnoe-

uropske dravice, sa svojim bastardnim jezinim posudbama iz latinskoga (i malo iz grkoga), religijom proizilom iz nauke jednog idova iz Nazareta, intelektualnim dugovima orijental-noj matematici, astronomiji i tehnologiji, stvorile su civilizaciju kadru ne samo da pokori velike orijentalne imperije i podjarmi Afriku, obje Amerike i Australaziju, nego i da obrati narode diljem svijeta na zapadnjaki nain ivota - a to je obraenje na kraju postignuto vie rijeju nego maem.

Ima onih koji to osporavaju, tvrdei da su sve civilizacije u izvjesnom smislu jednake i da Zapad ne moe zahtijevati pre-vlast nad, recimo, istokom Eurazije.19 No takav je relativizam dokazivo apsurdan. Ni jedna prethodna civilizacija nikad nije ostvarila takvu nadmo kakvu je Zapad ostvario nad ostalima.20 Godine 1500. budue europske imperijalne sile inile su oko 10 posto svjetskog kopna i imale ne vie od 16 posto svjetskog stanovnitva. Godine 1913. jedanaest zapadnih imperija21 nadzi-ralo je gotovo tri petine ukupnog teritorija i stanovnitva te vie od tri etvrtine (zapanjujuih 79 posto) globalne industrijske proizvodnje.22 Prosjeni oekivani ivotni vijek u Engleskoj bio

19 Vidi: Fernndez-Armesto, Millenium; Goody, Capitalism and Modernity i Eurasian Miracle, Wong, China Transformed.

20 McNeill, Rise of the West, Vidi i: Darwin, After Tamerlane. 21 To su bili Austrija, Belgija, Francuska, Njemaka, Italija, Nizozemska, Portugal,

panjolska, Rusija, Britanija i SAD. Od njih su 1500. samo Francuska, Portugal i panjolska postojali u obliku koji je barem malo podsjeao na njihov oblik poetkom XX. stoljea. O zahtijevanju Rusije da bude smatrana dijelom Zapada vidi dolje.

22 Na temelju podataka u: Maddison, World Economy. Povijesne brojke za global-nu proizvodnju (bruto domai proizvod) moraju se uzeti s jo veim oprezom

je gotovo dvostruko vei nego u Indiji. Vii ivotni standard na Zapadu odrazio se i na bolju prehranu, ak i za poljoprivredne radnike, i na vii stas, ak i za obine vojnike i kanjenike.23 Za civilizaciju su, kao to smo vidjeli, bitni gradovi. I po tom je mjerilu Zapad izbio na vrh. Godine 1500., koliko moemo izra-unati, najvei grad na svijetu bio je Peking, koji je tada imao izmeu 600.000 i 700.000 stanovnika. Od deset najveih grado-va na svijetu u to je doba samo jedan - Pariz - bio europski, a broj njegovih stanovnika bio je manji od 200.000. London ih je imao moda 50.000. Urbanizacija je i u sjevernoj Africi i u Junoj Americi bila snanija nego u Europi. Ipak, do 1900. nastao je zauujui obrat. Samo jedan od deset najveih svjetskih grado-va u to doba bio je azijski - Tokio. S oko 6,5 milijuna stanovni-ka, London je bio globalni megalopolis.24 Prevlast Zapada nije bila okonana ni slabljenjem i padom europskih imperija. Zbog uspona Sjedinjenih Drava jaz izmeu Zapada i Istoka jo se vie produbio. Godine 1990. prosjeni Amerikanac bio je 73 puta bogatiji od prosjenog Kineza.25

Povrh toga, u drugoj polovini XX. stoljea postalo je jasno da istona drutva mogu zatvoriti taj golemi jaz u dohotku jedino tako da slijede primjer Japana, koji je usvojio neke (iako ne sve) zapadne institucije i naine funkcioniranja. Posljedica je toga, da je zapadna civilizacija postala nekom vrstom obrasca prema kojemu je ostatak svijeta teio u svojem organiziranju. Prije 1945., naravno, bilo je razliitih razvojnih modela - ili operativ-nih sustava, da se posluimo informatikom metaforom - to su ih mogla preuzeti nezapadna drutva. Ali, najprivlaniji su bili europskog podrijetla: liberalni kapitalizam, nacionalsocijalizam, sovjetski komunizam. Drugi svjetski rat unitio je ovaj drugi u Europi, iako je ivio pod lanim imenima u mnogim zemljama

nego one za stanovnitvo zbog hrabrih pretpostavki na koje je Maddison bio primoran kako bi oblikovao svoje procjene, a i zato to se odluio izraunati BDP pomou pariteta kupovne moi kako bi uzeo u obzir mnogo nie cijene lokalnih dobara u razmjerno siromanim zemljama.

23 Pojedinosti u: Fogel, Escape from Hunger, tablice 1.2, 1.4. 24 Brojke su iz: Chandler, Urban Growth. 25 Izraunato prema tadanjoj vrijednosti dolara, iz internetske baze podataka

Svjetske banke o indikatorima svjetskog razvoja.

u razvoju. Slom sovjetskog imperija izmeu 1989. i 1991. unitio je trei.

Dakako, nakon globalne financijske krize mnogo se govori-lo o alternativnim azijskim ekonomskim modelima. No ak ni najvatreniji kulturni relativisti ne preporuuju povratak institu-

cijama dinastije Ming ili Mogula. Trenutana rasprava izmeu zagovaratelja slobodnog trita i pristaa dravnog intervenci-onizma u biti je rasprava izmeu zapadnih kola: sljedbenika Adama Smitha i Johna Maynarda Keynesa, uz nekoliko nepo-pustljivih pristaa Karla Marxa koji se i dalje trse. Rodna mjesta sve trojice govore sama za sebe: Kirkcaldy, Cambridge, Trier. U praksi, vei dio svijeta danas je integriran u zapadni ekonomski sustav u kojemu, kako je preporuivao Smith, trite utvruje veinu cijena i odreuje tijek trgovine i podjelu rada, ali vlade igraju ulogu bliu onoj koju je predvidio Keynes, intervenira-jui kako bi ujednaile poslovni ciklus i smanjile nejednakost prihoda.

to se tie neekonomskih institucija, one nisu vrijedne rasprave. Diljem svijeta sveuilita se pribliavaju zapadnim normama. Isto vrijedi za nain na koji se organizira medicina, od sloenih istraivanja do temeljne zdravstvene skrbi. Veina ljudi danas prihvaa velike znanstvene istine koje su otkrili Newton, Darwin i Einstein, a ako ih i ne prihvaaju, ipak revno poseu za proizvodima zapadne farmakologije na prve simptome gripe ili bronhitisa. Samo rijetka drutva i dalje odolijevaju prodoru zapadnih modela trgovanja i potronje, kao i samog zapadnja-kog naina ivota. Sve vie ljudi jede zapadnjaku hranu, nosi zapadnjaku odjeu i ivi u zapadnjakim stambenim prosto-rima. ak i osebujni zapadnjaki nain rada - pet ili est dana tjedno od devet do pet, s dva ili tri tjedna godinjeg odmora -postaje neto poput univerzalnog standarda. Dotle religiju koju su zapadni misionari nastojali izvesti u ostatak svijeta slijedi treina ovjeanstva - a postie znaajne uspjehe i u najnapu-enijoj dravi svijeta. ak i ateizam, koji je nastao na Zapadu, dojmljivo napreduje.

Svake godine sve vie ljudi kupuje poput nas, ui poput nas, ostaje zdravima (ili nezdravima) poput nas i moli se (ili ne moli) poput nas. Hamburgeri, plamenici, flasteri, bejzbolske kape i Biblije; ne moete lako pobjei od njih, kamo god otili. Samo na podruju politikih institucija ostaje znaajna globalna raznolikost, sa irokim spektrom vlada diljem svijeta koje se opiru ideji pravne drave, uz zatitu osobnih prava, kao temelju smislene predstavnike vlasti. Opiranje ratobornog islama uvo-enju zapadnih normi spolne jednakosti i seksualne slobode s

kraja XX. stoljea u jednakoj je mjeri stvar politike ideologije koliko i religije.26

Stoga nije eurocentrino" ili (anti)"orijentalno" rei da je uspon zapadne civilizacije najvanija povijesna pojava drugog tisuljea poslije Krista. To je utvrivanje oitoga. Izazov je obja-sniti kako se to dogodilo. to je to zapadnoeuropskoj civilizaciji XV. stoljea omoguilo da potisne naoko nadmone imperije Orijenta? Oito nije rije samo o ljepoti Sikstinske kapele.

Lak, iako ne i tautoloki odgovor na to pitanje glasi da je Zapad dominirao nad ostalima zbog imperijalizma.27 I danas se mnogi ljudi znaju uzbuditi do uzvienog moralistikog zgraanja nad nedjelima europskih imperija. Nedjela je nesumnjivo bilo i ona nisu odsutna s ovih stranica. Takoer je jasno da su razni oblici kolonizacije - naseljavanje nasuprot eksploataciji - imali vrlo razliite dugorone posljedice.28 No, historiografski, imperija-lizam nije dostatno objanjenje prevlasti Zapada. Imperiji su postojali mnogo prije nego to su imperijalizam osudili marksi-sti-lenjinisti. Zapravo su u XVI. stoljeu brojni azijski imperiji znatno poveali svoju mo i veliinu. Dotle je Europa, nakon neuspjenog pokuaja Karla V. da uspostavi habsburki imperij od panjolske preko dananjeg Beneluksa do Njemake, posta-la rascjepkanija nego ikad. Reformacija je potaknula europske vjerske ratove koji su potrajali vie od stoljea.

Putnik iz XVI. stoljea teko da ne bi zamijetio tu suprotnost. Osim to je pokrivalo Anadoliju, Egipat, Arabiju, Mezopotamiju i Jemen, Osmansko se Carstvo pod Sulejmanom Velianstvenim (1520. - 1566.) proirilo na Balkan i Maarsku, zaprijetivi 1529. i Beu. Istonije, sefevidski imperij pod Abasom I. (1587. - 1629.) prostirao se od Isfahana i Tabriza sve do Kandahara, dok je sje-vernom Indijom od Delhija do Bengala vladao moni mogulski car Akbar (1542. - 1605.). I Kina dinastije Ming inila se mirnom i sigurnom iza Kineskog zida. Rijetko je koji europski posjetitelj na dvoru cara Wanlija (1572. - 1620.) mogao predvidjeti pad

26 Za prosvjetljujuu raspravu vidi: Scruton, The West and the Rest. 27 Vidi npr.: Laue, World Revolution of Westernization. 28 Acemoglu i dr.; Reversal of Fortune"; Putterman i Weil, Post-1500 Population

Flows".

njegove dinastije manje od tri desetljea nakon njegove smrti. Piui iz Istanbula krajem 50-ih godina XVI. stoljea, flamanski diplomat Ogier Ghiselin de Busbecq - ovjek koji je tulipane iz Turske donio u Nizozemsku - zabrinuto je usporedio europ-ske rascjepkane drave s golemim bogatstvom" Osmanskoga Carstva.

Dodue, XVI. stoljee bilo je doba grozniave europske prekomorske aktivnosti. Ali velikim istonjakim imperijima portugalski i nizozemski moreplovci inili su se potpunom suprotnou nositelja civilizacije; bili su tek jo jedni barbari koji su prijetili Sredinjem Kraljevstvu, ako nita drugo, vredniji pre-zira - i svakako smrdljiviji - od japanskih gusara. A to je drugo privuklo Europljane u Aziju ako ne iznimna kvaliteta indijskih tkanina i kineskoga porculana?

Jo 1683. osmanlijska je vojska mogla domarirati do Bea -prijestolnice Habsburkoga Carstva - i zahtijevati da se stanovni-ci grada predaju i obrate na islam. Tek nakon prekida te opsade kranski je svijet mogao poeti lagano potiskivati osmanlijsku vlast u srednjoj i istonoj Europi preko Balkana do Bospora, i trebalo je proi mnogo godina prije nego to je ijedan europski imperij mogao parirati postignuima orijentalnog imperijalizma. Veliko odvajanje" Zapada od ostalih drugdje se ostvarivalo jo sporije. Materijalni jaz izmeu Sjeverne i June Amerike nije vr-sto uspostavljen sve do kasnog XIX. stoljea, a vei dio Afrike, osim malobrojnih obalnih podruja, Europljani nisu podjarmili sve do poetka dvadesetoga.

Prema tome, ako se uspon Zapada ne moe objasniti istro-enom idejom imperijalizma, je li naprosto bila rije - kao to neki uenjaci tvrde - o srei? Jesu li geografsko oblije ili klima zapadnog ruba Eurazije uzrokovali veliko odvajanje? Jesu li Europljani jednostavno imali tu sreu da nabasaju na karipske otoke, idealne za uzgoj eerne trske bogate kalorijama? Je li Novi svijet osigurao Europi dodatnu zemlju koja je Kini nedo-stajala? Je li naprosto zbog Murphyjeva zakona tee crpiti i pre-voziti kineske zalihe ugljena nego europske?29 Ili je Kina bila u odreenom smislu rtva vlastita uspjeha - zaglavljena u zamci visoke ravnotee" zbog sposobnosti svojih ratara da opskrbljuju

29 Pomeranz, Great Divergence.

golem broj ljudi dovoljnim brojem kalorija za ivot?30 Je li doista mogue da je Engleska postala prva industrijska zemlja ponaj-prije zato to je ivot veine ljudi bio iznimno kratak zbog loih sanitarnih uvjeta i bolesti, to je omoguilo bogatoj i poduzetnoj manjini bolje izglede za prenoenje svojih gena?31

Besmrtni engleski leksikograf Samuel Johnson odbijao je sva takva sluajna objanjenja sluajne premoi Zapada. U Rasselasu, objavljenom 1759., glavni lik pita:

Zbog ega (...) su Europljani tako moni? Ili zato, s obzirom na to da oni s takvom lakoom mogu doi u Aziju i Afriku radi trgovine ili osvajanja, ne mogu Azijci i Afrikanci nahrupiti na njihove obale, osnovati koloni-je u njihovim lukama i dati zakone njihovim prirodnim vladarima? Isti vjetar koji njih nosi natrag odveo bi nas onamo.32

Na to filozof Imlac odgovara:

Moniji su, gospodine, od nas, zato to su mudriji; zna-nje uvijek ima prevlast nad neukou, kao to ovjek vlada drugim ivotinjama. Ali zato oni imadu vie znanja od nas, ne znam za to drugi razlog osim nedo-kuive volje Boje.33

Znanje je doista mo ako omoguuje bolje naine plovidbe, kopanja ruda, pucanja iz oruja i lijeenja bolesti. No jesu li Europljani uistinu imali vie znanja nego drugi narodi? Moda 1759. i jesu; znanstvene inovacije tijekom otprilike dva i pol stoljea nakon 1650. bile su gotovo iskljuivo zapadnoga podri-

30 Elvin, Pattern of the Chinese Past. 31 Clark, Farewell to Alms. 32 To je pitanje doista bilo postavljeno u nezapadnim imperijima u XVIII. stoljeu.

Godine 1731. osmanlijski pisac Ibrahim Muteferrika upitao je: Zato kranski narodi, koji su u prolosti bili tako slabi u usporedbi s muslimanskima, poinju vladati tolikim zemljama u modernom dobu i ak nanose poraze neko pobjed-nikoj osmanlijskoj vojsci?"

33 Johnson, Rasselas, str. 54 i dalje.

jetla.34 Ali 1500.? Kao to emo vidjeti, kineska tehnologija, indij-ska matematika i arapska astronomija bile su stoljeima kudika-mo naprednije.

Je li onda postojala neka neodreenija kulturna razlika koja je omoguila Europljanima da prestignu svoje istone pandane? Takav je zakljuak iznio njemaki sociolog Max Weber. Ona se pojavljuje u mnogim varijantama - srednjovjekovni engleski individualizam, humanizam i protestantska etika - i nalazila se posvuda, od zahtjeva engleskih ratara do knjigovodstva sredo-zemnih trgovaca i dvorskih obiaja. U Bogatstvu i siromatvu naroda (The Wealth and Poverty of Nations) David Landes iznosi kulturoloke dokaze tvrdei da je zapadna Europa pred-vodila svijet u razvijanju autonomnog intelektualnog istraiva-nja, znanstvene metode verificiranja i racionalizacije istraivanja te u njegovu irenju. Ali ak i on doputa da je bilo potrebno jo neto kako bi takav nain djelovanja uspio: financijska sredstva i dobra vlast.35 Klju je, postaje sve oitije, u institucijama.

Institucije su, dakako, u stanovitom smislu proizvodi kul-ture. No, zato to formaliziraju niz normi, upravo one esto odravaju kulturu valjanom, odreujui koliko ona pridonosi dobrom umjesto loem ponaanju. Na primjer, u XX. stoljeu proveden je niz eksperimenata u kojima su nametnute posve drukije institucije dvjema skupinama Nijemaca (zapadnima i istonima), dvjema skupinama Korejaca (sjevernima i junima) i dvjema skupinama Kineza (onima unutar Narodne Republike i onima izvan nje). Rezultati su bili vrlo upadljivi, a pouka kri-stalno jasna. Uzmete li isti narod, s manje-vie istom kulturom, i nametnete komunistike institucije jednoj njegovoj skupini, a kapitalistike drugoj, uslijedit e gotovo odmah razilaenje u njihovu ponaanju.

Mnogi dananji povjesniari sloili bi se da je u XVI. stoljeu bilo malo doista velikih razlika izmeu istonog i zapadnog kraja Eurazije. Oba su podruja rano prihvatila poljoprivredu, razmjenu utemeljenu na tritu i dravne strukture s urbanim sreditima.36 Ali postojala je jedna kljuna institucijska razlika. U

34 Murray, Human Accomplishment. 35 Landes, Wealth and Poverty. 36 Hibbs i Olsson, Geography"; Bockstette i dr., States and Markets".

Kini se uvrstilo monolitno carstvo, dok je Europa ostala poli-tiki rascjepkana. U knjizi Sva naa oruja - zarazne bolesti, elik i puke (Guns, Germs and Steel) Jared Diamond objanjava zato je Eurazija napredovala u odnosu na ostatak svijeta.37 No sve do rasprave Kako se obogatiti (How to Get Rich, 1999.) nije ponudio odgovor na pitanje zato je jedan kraj Eurazije u tolikoj mjeri prestigao drugi. Odgovor je da su na ravnicama istone Eurazije monolitni orijentalni imperiji guili inovativnost, dok su u gorovitoj, rijekama podijeljenoj zapadnoj Euraziji, postojale kreativna konkurencija i komunikacija izmeu brojnih monarhi-ja i gradova-drava.38

To je privlaan odgovor. No ipak ne moe biti dovoljan. Pogledajte samo dva niza bakroreza pod naslovom Strahote rata, to ih je 30-ih godina XVI. stoljea objavio lorenski grafiar Jacques Callot i kojima kao da upozorava svijet na opasnosti vjerskih sukoba. Konkurencija izmeu europskih dravica i unutar njih u prvoj polovini XVIII. stoljea bila je strana, opu-stoila je velika podruja u srednjoj Europi i gurnula Britaniju u pogubne sukobe koji su se ponavljali dulje od jednog stoljea. Politika rascjepkanost esto ima tu posljedicu. Sumnjate li u to, upitajte stanovnike nekadanje Jugoslavije. Konkurencija je sva-kako dio prie o prevlasti Zapada, kao to emo vidjeti u prvom poglavlju - ali, samo dio.

U ovoj knjizi elim pokazati da se Zapad razlikovao od ostalih po est novih kompleksa institucija i s njima povezanih ideja i nai-na ponaanja, koji se mogu utvrditi i koji su bili pokretai globalne moi. Radi jednostavnosti, saeo sam ih pod est naslova:

1. Konkurencija 2. Znanost 3. Vlasnika prava 4. Medicina 5. Potroako drutvo 6. Radna etika

37 Diamond, Guns, Germs and Steel. 38 Diamond, How to Get Rich".

Da se posluim jezikom dananjega kompjuteriziranog, sin-kroniziranog svijeta, to je est ubojitih aplikacija koje su omogu-ile manjem dijelu ovjeanstva sa zapadnog kraja Eurazije da dominira svijetom veim dijelom posljednjih 500 godina.

A sad, prije nego to mi ljutito prigovorite da sam izostavio neke kljune aspekte prevlasti Zapada, kao to su kapitalizam, sloboda ili demokracija (ili, kad smo ve kod toga, zarazne bolesti, elik i puke), molim vas da proitate sljedee kratke definicije:

1. Konkurencija - decentralizacija i politikog i gospodarskog ivota, koja je stvorila odskonu dasku za nacionalne drave i za kapitalizam.

2. Znanost - nain prouavanja, razumijevanja i naposljetku mijenjanja prirodnoga svijeta, koji je Zapadu omoguio (meu ostalim) veliku vojnu prednost u odnosu na ostale.

3. Vlasnika prava - vladavina zakona kao sredstvo za zatitu privatnih vlasnika i mirno rjeavanje sporova izmeu njih, to je stvorilo osnovu za stabilan oblik predstavnike vlasti.

4. Medicina - grana znanosti koja je omoguila veliko pobolj-anje zdravlja i produenje oekivanog ivotnog vijeka, to je zapoelo u zapadnim drutvima, ali i u njihovim koloni-jama.

5. Potroako drutvo - nain materijalistikog ivljenja u koje-mu proizvodnja i kupnja odjee i drugih potroakih dobara ima sredinju gospodarsku ulogu i bez kojega bi industrijska revolucija bila neodriva.

6. Radna etika - moralni sustav i nain djelovanja koji se moe izvesti iz protestantskog kranstva (meu ostalim izvorima) i koji povezuje dinamino i potencijalno nestabilno drutvo stvoreno pomou prvih pet aplikacija.

Da ne bude zabune: ovo nije jo jedna samodopadna verzija Trijumfa Zapada (Triumph of the West).39 elim pokazati da nije samo zapadnjaka nadmo dovela do osvajanja i kolo-nizacije tolikog dijela ostatka svijeta, nego i sluajna slabost suparnika Zapada. Takoer, politiki i vojni slom Osmanskog

39 Vidi npr.: Roberts, Triumph of the West.

Carstva bio je vie potaknut iznutra negoli nametnut izvana. Sjevernoamerike politike institucije razvijale su se dok su ju-noamerike propadale, ali to to Simn Bolvar nije uspio stvoriti Sjedinjene Drave Latinske Amerike nije bila krivnja gringosa.

Kljuno je to da je razlika izmeu Zapada i ostalih bila insti-tucijska. Zapadna Europa prestigla je Kinu djelomice zato to je na Zapadu bilo vie konkurencije i na podruju politike i na podruju gospodarstva. Austrija, Pruska, a poslije ak i Rusija, postale su upravno i vojno djelotvornije zato to se sustav koji je potaknuo znanstvenu revoluciju pojavio u kranskom, a ne u muslimanskom svijetu. Bive sjevernoamerike kolonije bile su toliko uspjenije od junoamerikih zato to su britanski dose-ljenici uspostavili posve drukiji sustav vlasnikih prava i politi-kog zastupanja od onoga to su ga stvorili panjolci i Portugalci na jugu. (Sjever je imao poredak otvorenog pristupa" umjesto zatvorenoga, ija je svrha zadovoljavanje interesa ekskluzivnih elita koje ostvaruju prihode ubiranjem renti.)40 Europski imperiji nisu uspjeli prodrijeti u Afriku samo zato to su imali strojnice, izumili su i cjepiva za tropske bolesti kojima su Afrikanci jedna-ko podlijegali.

Na isti nain, rana industrijalizacija Zapada pokazala je insti-tucijske prednosti: mogunost masovnog potroakog drutva postojala je u Britaniji mnogo prije pojave i irenja parnog pogo-na ili tvornikog sustava. ak i nakon to je industrijska tehno-logija postala dostupna posvuda, razlika izmeu Zapada i Istoka se odrala - zapravo se poveala. Uz potpuno standardizirano predenje pamuka i tkalake strojeve europski ili sjevernoame-riki radnik i dalje je mogao biti produktivniji od svojih istonih kolega.41 Ulaganje u javno zdravstvo i javno obrazovanje dono-silo je velike dobiti - gdje ga nije bilo, ljudi su ostajali siroma-ni.42 Ova knjiga govori o svim tim razlikama - zato su postojale i zato su bile tako vane.

40 Vidi: North, Understanding Process of Economic Change, North i dr., Violence and Social Orders.

41 Clark, Farewell to Alms, str. 337-42. 42 Rajan i Zingales, Persistence of Underdevelopment"; Chaudhary i dr., Big

BRICs, Weak Foundations".

Dosad sam se sluio rijeima kao to su Zapad" i zapadnja-ki" prigodno. Ali to tono smatram zapadnom civilizacijom"? Poslijeratni bijeli anglosaksonski protestantski mukarci vie-manje nagonski smjetali su Zapad (poznat i kao slobodni svijet") u razmjerno uzak koridor koji se pruao (sigurno) od Londona do Lexingtona u Massachusettsu i (moda) od Strasbourga do San Francisca. Godine 1945., odmah nakon rat-nih zbivanja, prvi jezik Zapada bio je engleski, za kojim je sve vie zaostajao francuski. S uspjehom europske integracije 50-ih i 60-ih godina, zapadnjaki se klub poveao. Malo bi tko sad osporavao da Beneluks, Francuska, Njemaka, Italija, Portugal, Skandinavija i panjolska pripadaju Zapadu, dok je Grka la-nica ex officio, unato privrenosti pravoslavlju, zahvaljujui naem velikom dugovanju drevnoj helenskoj filozofiji i grkim novijim dugovanjima Europskoj Uniji.

No, to je s ostatkom junog i istonog Sredozemlja, koje obuhvaa ne samo Balkan sjeverno od Peloponeza, nego i sjevernu Afriku i Anadoliju? to je s Egiptom i Mezopotamijom, kolijevkama prvih civilizacija? Je li Juna Amerika - koju su kolonizirali Europljani jednako kao i Sjevernu i koja je geograf-ski na istoj polutci - dio Zapada? A to je s Rusijom? Je li europ-ska Rusija doista Zapad, a Rusija iza Urala u stanovitom smislu dio Orijenta? Za vrijeme hladnog rata Sovjetski Savez i njegove satelite nazivali su istonim blokom". No svakako se moe rei da je Sovjetski Savez plod zapadne civilizacije jednako kao i SAD. Sr njegove ideologije ima isto viktorijansko podrijetlo kao i nacionalizam, pokret protiv ropstva i ensko pravo glasa - nastala je i razvila se u krunoj itaonici Britanske nacionalne knjinice. A njena geografska rairenost nije nita manje plod europske ekspanzije i kolonizacije nego naseljavanje Sjeverne i June Amerike. U sredinjoj Aziji, kao i u Junoj Americi, Europljani su vladali neeuropljanima. U tom smislu, ono to se dogodilo 1991. bila je jednostavno smrt posljednjega europskog imperija. Ali najutjecajnija novija definicija zapadne civilizaci-je Samuela Huntingtona ne iskljuuje samo Rusiju, nego i sve zemlje s pravoslavnom religijskom tradicijom. Huntingtonov Zapad sastoji se samo od zapadne i srednje Europe (iskljuujui pravoslavni istok), Sjeverne Amerike (iskljuujui Meksiko) i Australazije. Grka, Izrael, Rumunjska i Ukrajina ne zadovo-

ljavaju uvjete, kao ni Karibi, unato tomu to su mnogi od njih zapadnjaki koliko i Florida.43

Zapad" je, dakle, mnogo vie od geografskog pojma. On je niz normi, naina ponaanja i institucija s posve zamagljenim granicama. Implikacije toga vrijedne su razmiljanja. Bi li zapra-vo bilo mogue da neko azijsko drutvo postane zapadnjako ako prigrli zapadnjake norme odijevanja i poslovanja, kao to je to Japan uinio u Meijijevu razdoblju i kao to to, ini se, danas ini vei dio ostatka Azije? Neko je bilo pomodno tvrditi da kapitalistiki svjetski sustav" namee trajnu podjelu rada izmeu zapadne jezgre i ostalih na periferiji.44 Ali to ako se na kraju cijeli svijet pozapadnjai, barem to se tie izgleda i naina ivota? Ili su moda druge civilizacije, prema poznatoj Huntingtonovoj tvrdnji, otpornije - osobito sinika" civilizacija, to se odnosi na Veliku Kinu,45 i islam, sa svojim krvavim grani-cama i podrujima"?46 Koliko je njihovo prihvaanje zapadnja-kih naina postupanja samo povrna modernizacija bez ikakve kulturne dubine? Tim emo se pitanjima pozabaviti u nastavku.

Druga je zagonetka zapadne civilizacije to se to nejedin-stvo ini jednim od njenih obiljeja koja je poblie odreuju. Poetkom XXI. stoljea mnogi ameriki komentatori alili su se na sve iri Atlantik" - opadanje zajednikih vrijednosti koje su povezivale SAD s njegovim zapadnoeuropskim saveznici-ma tijekom hladnog rata.47 Ako je postalo malo jasnije koga neki ameriki dravnik treba nazvati kad eli razgovarati s Europom nego to je to bilo kad je Henry Kissinger bio dravni tajnik, postalo je tee rei tko podie slualicu u ime zapadne civilizacije. Ipak, trenutana podjela izmeu Amerike i stare Europe" blaga je i miroljubiva u usporedbi s velikim raskolima u prolosti, zbog religije, zbog ideologije - pa ak i zbog samog znaenja civilizacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Nijemci su

43 Huntington, Clash of Civilizations. 44 Wallerstein, Modern World-System. 45 Doista je neobino da jedna od najuvaenijih svjetskih civilizacija nosi ime za

koje je uo tek jedan politiki teoretiar. U svojoj izvornoj raspravi iz 1993. Huntington se posluio izrazom konfucijanska".

46 Huntington, Clash of Civilizations. 47 Vidi npr.: Kagan, Paradise and Power; i novije: Schuker, Sea Change".

tvrdili da vode rat za visoku Kultur i protiv neukusne, materija-listike anglo-francuske civilisation (razliku su isticali Thomas Mann i Sigmund Freud, meu ostalima). No tu je razliku bilo teko pomiriti s paleom Sveuilita u Leuvenu i nemilosrdnim smaknuima belgijskih civila u prvoj fazi rata. Britanski propa-gandisti uzvratili su proglasivi Nijemce Hunima" - barbarima izvan granica civilizacije - i nazvavi sam rat velikim ratom za civilizaciju" na pobjednikom odlikovanju.48 Ima li vie smisla govoriti o Zapadu" kao o jedinstvenoj civilizaciji danas nego 1918.?

Na koncu, valja se sjetiti da je zapadna civilizacija ve jed-nom doivjela slabljenje i pad. Rimske ruevine ratrkane diljem Europe, sjeverne Afrike i Bliskog istoka uvjerljivo podsjeaju na to. Prva verzija Zapada - zapadna civilizacija 1.0 - nastala je u takozvanom plodnom polumjesecu koji se protee od doline Nila do stjecita Eufrata i Tigrisa i dosegnula dvostruki vrhunac s atenskom demokracijom i Rimskim Carstvom.49 Kljuni ele-menti nae dananje civilizacije - ne samo demokracija, nego i sport, aritmetika, graansko pravo, geometrija, klasini stil u arhitekturi i znatan dio rijei u modernom engleskom - potjeu s drevnog Zapada. Na svom vrhuncu Rimsko je Carstvo bilo zapanjujue razraen sustav. itarice, proizvodi i novac kolali su gospodarstvom koje se protezalo od sjevera Engleske do gor-njeg toka Nila, uenost je cvjetala, postojali su pravo, medicina pa ak i trgovaki centri poput Trajanova foruma u Rimu. No, ta je verzija zapadne civilizacije oslabjela i zatim u V. stoljeu propala dramatinom brzinom, unitena barbarskim najezda-ma i unutarnjim podjelama. U jednom narataju golema carska metropola postala je ruevna, akvedukti su se raspali, divne tr-nice ostale naputene. Znanje klasinog Zapada potpuno bi se izgubilo da nije bilo bizantskih knjiniara,50 irskih redovnika51 te papa i sveenika Rimokatolike crkve - da ne zaboravimo

48 Vidi najnovije: Osborne, Civilization. 49 Morris, Why the West Rules. 50 Brownworth, Lost to the West. 51 Cahill, How the Irish Saved Civilization (Kako su Irci spasili civilizaciju). Dok

ovo piem, ostaje da se vidi hoe li taj kompliment biti uzvraen (op. a.).

abasidske kalife.52 Bez njihove se pomoi zapadna civilizacija ne bi mogla preporoditi u renesansnoj Italiji.

Jesu li slabljenje i pad sudbina koja oekuje zapadnu civi-lizaciju 2.0? U demografskom smislu, stanovnitvo zapadnih drutava ve dugo ini manjinu svjetske populacije, no danas je oito da se sve vie smanjuje. Neko tako dominantna gospodar-stva SAD-a i Europe sad se suoavaju sa zbiljskom mogunou da ih Kina prestigne za dvadeset ili ak deset godina, a ni Brazil i Indija mnogo ne zaostaju. Zapadnjaka vrsta mo" kao da se mui na irem podruju Bliskog istoka, od Iraka do Afganistana, kao to se raspada i washingtonski konsenzus" o gospodarskoj politici slobodnog trita. ini se da financijska kriza, koja je zapoela 2007., takoer ukazuje na temeljnu manu u srcu potro-akog drutva, s njegovim naglaskom na terapiji kupovanjem koje se potie zaduivanjem. Protestantska etika tedljivosti, koja se neko inila kljunom za zapadnjaki projekt, gotovo je nestala. Dotle su zapadne elite obuzete gotovo milenaristikim strahom od nadolazee ekoloke apokalipse.

Povrh toga, ini se da je zapadna civilizacija izgubila samo-pouzdanje. Poevi od Stanforda 1963., niz velikih sveuilita prestao je svojim studentima nuditi klasine kolegije o zapadnoj civilizaciji. Opirni prikazi prevlasti Zapada nisu vie u modi ni u kolama. Zahvaljujui hiru prosvjetnih radnika koji su uzdignuli historiografske vjetine" iznad znanja u ime nove povijesti" -zajedno s nenamjernim posljedicama reforme nastavnog plana - previe britanske djece naputa srednju kolu znajui samo nepovezane fragmente povijesti Zapada: Henrik VIII. i Hitler, uz malu dozu Martina Luthera Kinga. Anketa provedena meu studentima prve godine povijesti na jednom od vodeih britan-skih sveuilita otkrila je da ih je samo 34 posto znalo tko je bio engleski monarh u vrijeme Armade, 31 posto ih je znalo lokaciju burskih ratova, 16 posto znalo je tko je zapovijedao britanskim snagama kod Waterlooa (dvostruko vie smatralo je da je to bio Nelson, a ne Wellington), a 11 ih je posto moglo imenovati jednog britanskog premijera iz XIX. stoljea.53 U slinom istrai-

52 Dawson, Making of Europe, Woods, How the Catholic Church Built Western Civilization.

53 Matthews, Strange Death"; Guyver, England".

vanju meu engleskom djecom izmeu 11 i 18 godina, 17 posto mislilo je da se Oliver Cromwell borio u bitci kod Hastingsa, a 25 posto smjestilo je Prvi svjetski rat u pogreno stoljee.54 Osim toga, diljem engleskoga govornog podruja proirio se stav da bismo trebali prouavati druge kulture, a ne vlastitu. Glazbeni uzorak poslan 1977. u svemir na svemirskoj sondi Voyager sadravao je 27 zapisa, od kojih samo deset pripada zapadnim skladateljima, meu kojima nisu bili ne samo Bach, Mozart i Beethoven, nego ni Louis Armstrong, Chuck Berry i Blind Willie Johnson. Povijest svijeta ,,u 100 predmeta", koju je 2010. objavio direktor British Museuma, nije obuhvaala vie od 30 proizvoda zapadne civilizacije.55

No svaka povijest svjetskih civilizacija koja umanjuje stupanj njihova postupnog podreivanja Zapadu nakon 1500. godine proputa ono bitno - to je krajnje nuno objasniti. Uspon Zapada, vrlo jednostavno, najvanija je povijesna pojava druge polovine drugog tisuljea poslije Krista. Ta je pria u srcu suvremene povijesti. To je moda najizazovnija zagonetka koju povjesniari moraju razrijeiti. I trebamo je razrijeiti ne samo kako bismo zadovoljili svoju znatielju. Jer samo ako utvrdimo uzroke prevlasti Zapada, moemo se nadati da emo uspjeti procijeniti, s bilo kojim stupnjem tonosti, prijeteu opasnost svojega slabljenja i pada.

54 Amanda Kelly, What Did Hitler Do in the War, Miss?", Times Educational Supplement, 19. sijenja 2001.

55 MacGregor, History of the World.

1.

Konkurencija

ini se da je Kina dugo nepokretna i vjerojatno je davno stekla puno bogatstvo koje je u skladu s prirodom njenih zakona i institucija. No to bi bogatstvo moglo biti mnogo manje od onoga to moda omoguuju, uz druge zakone i institucije, svojstva njezina tla, klime i poloaja. Zemlja koja se ne obazire na vanjsku trgovinu ili je prezire i koja puta brodove stranih zemalja samo u jednu ili dvije svoje luke, ne moe poslovati u onolikoj mjeri u kolikoj bi mogla s drukijim zakonima i institucijama. (...) Pojaana vanjska trgovina (...) teko da ne bi silno poveala kinesku proizvod-nju i uvelike poboljala proizvodnu snagu njene industrije. Vie plovei, Kinezi bi prirodno nauili vjetinu uporabe i konstruiranja raznih strojeva koji se upotrebljavaju u drugim zemljama, kao i druga poboljanja u obrtima i industriji to se primjenjuju u raznim dijelovima svijeta.

Adam Smith

Zato su tako maleni, a ipak tako jaki? Zato smo mi veliki, a ipak slabi? (...) Od barbara moramo preuzeti samo (...) vrste brodove i djelotvorne puke.

Feng Guifen

DVIJE RIJEKE

Zabranjeni grad (Gugong) u sreditu Pekinga izgradilo je vie od milijun radnika, koristei se materijalima iz cijeloga Kineskog Carstva. S gotovo tisuu graevina podignutih i ukraenih kako bi simbolizirale mo dinastije Ming, Zabranjeni grad nije samo ostatak onoga to je neko bila najvea civilizacija na svijetu, nego i podsjetnik da ni jedna civilizacija ne traje vjeno. Jo 1776. Adam Smith mogao je rei za Kinu da je jedna od najbo-gatijih, to jest najplodnijih, najbolje obraivanih, najradinijih i najnapuenijih zemalja na svijetu, (...) mnogo bogatija od bilo kojeg dijela Europe". Ali Smith ju je opisao i kao dugo nepokretnu" ili zaustavljenu".56 U tome je zacijelo imao pravo. Moglo bi se rei da je poslije manje od stoljea nakon izgradnje Zabranjenoga grada izmeu 1406. i 1420. poelo razmjerno sla-bljenje Istoka. Siromane, sukobima rastrgane zapadnoeurop-ske dravice zapoele su gotovo nezaustavljivu petstogodinju ekspanziju. Veliki istoni imperiji dotle su stagnirali i potom podlegli prevlasti Zapada.

Zato je Kina tonula dok je Europa napredovala? Smithov je glavni odgovor da Kinezi nisu poticali vanjsku trgovinu" pa su stoga propustili okoristiti se komparativnim prednostima i meunarodnom podjelom rada. No mogua su i druga tuma-enja. Piui 40-ih godina XVIII. stoljea, Charles de Secondat, barun de Montesquieu, okrivio je za to utvreni plan tiranije", koji je pripisivao iznimnoj napuenosti Kine, koja je pak takva zbog vremena u istonoj Aziji:

Rasuujem ovako: Azija nema pravu umjerenu zonu, s obzirom na to da podruja s vrlo hladnom klimom gra-nie s vrlo vruima, kao u Turskoj, Perziji, Indiji, Kini, Koreji i Japanu. U Europi je, s druge strane, umjerena zona vrlo velika. (...) Iz toga proizlazi da svaka [zemlja] podsjea na susjednu, nema vrlo velikih razlika meu njima. (...) Zato su u Aziji jake nacije suprotstavljene slabima, ratoborni, odvani i poduzetni narodi granie s lijenima, mlitavima i straljivima; jedni zato moraju

56 Smith, Wealth of Nations, 1. knjiga, 8. i 11. poglavlje, 4. knjiga, 9. poglavlje.

pokoravati, a drugi biti pokoreni. U Europi, s druge strane, jake nacije suprotstavljene su jakima, a one koje meusobno granie gotovo su jednako hrabre, to je glavni razlog slabosti Azije i snage Europe, slobode Europe i ropstva Azije, a ne prisjeam se da je itko zamijetio taj razlog.57

Kasniji europski autori smatrali su da je zapadnjaka tehnologi-ja bila ono to je potisnulo Istok - osobito tehnologija koja e potaknuti industrijsku revoluciju. Tako se zacijelo inilo grofu Macartneyju nakon njegove izrazito neuspjene misije na kine-skom carskom dvoru 1793. godine (vidi dolje). Prema drugom obrazloenju, popularnom u XX. stoljeu, konfucijanska filo-zofija spreavala je inovativnost. Ali ta objanjenja istonjakog podbaaja bila su pogrena. Prva oita ubojita aplikacija koju je Zapad imao, a Istok nije, nije bila ni trgovinska, ni klimatska, ni tehnoloka, ni filozofska. Bila je, kako je Smith raspoznao, ponajprije institucijska.

Da ste 1420. godine krenuli na putovanje dvjema rijekama -Temzom i Yangtzeom - zapanjio bi vas kontrast.

Yangtze je bio dijelom golemoga kompleksa vodenih putova koji su povezivali Nanjing s Pekingom, vie od 800 kilometara sjeverno, i s Hangzhouom na jugu. U sreditu tog sustava bio je Veliki kanal, koji se na svom vrhuncu pruao dulje od 1600 kilo-metara. Datirajui jo iz VII. stoljea pr. Kr., s brodskim predvod-nicama uvedenima ve u X. stoljeu n. e. i divnim mostovima poput Bao Daija s brojnim lukovima, kanal je temeljito obnov-ljen i poboljan za vladavine cara Yung-loa (1402. - 1424.) iz dinastije Ming. Nakon to je njegov glavni inenjer Bai Ying zajazio tok ute rijeke, godinje je tim kanalom moglo ploviti gotovo 12.000 teglenica sa itom.58 Gotovo 50.000 ljudi bilo je zaposleno na njegovu odravanju. Na Zapadu, naravno, najvei od svih velikih kanala uvijek e biti onaj u Veneciji. No kad je 70-ih godina XIII. stoljea neustraivi mletaki putnik Marko

s57 Montesquieu, Spirit of the Laws, VIII. knjiga, 21. poglavlje. Vidi i VII. knjigu, 7. poglavlje, XIX. knjigu, 17.-20. poglavlje.

58 Vidi u: general Bishop, China's Imperial Way.

Polo posjetio Kinu, ostao je impresioniran gustoom prometa na Yangtzeu:

Broj plovila koja opsjedaju ovu veliku rijeku tako je velik da nitko tko ovo bude uo ili proitao nee vje-rovati. Nevjerojatna je koliina robe koja se prevozi nizvodno i uzvodno. Zapravo je tako iroka da je vie nalik moru nego rijeci.

Kineski Veliki kanal nije sluio samo kao glavna arterija unutar-nje trgovine. Omoguavao je carskoj vladi da ujednauje cijene ita putem pet dravnih itnica, koje su ga kupovale kad je bilo jeftino i prodavale kad je bilo skupo.59

Nanjing je 1420. bio vjerojatno najvei grad na svijetu, imao je izmeu pola milijuna i milijun stanovnika. Stoljeima je bio razvijeno sredite proizvodnje svile i pamuka. Pod carom Yung-loom postao je i sredite uenosti. Ime Yung-lo znai vjena srea" - vjeno kretanje moda bi bio bolji opis. Najvei car iz dinastije Ming nita nije inio napola. Na kompendiju kineskog znanja koji je naruio radilo je vie od 2000 uenjaka, a inilo ga je vie od 11.000 svezaka. Nakon gotovo eststoljetne vladavine kao najveu svjetsku enciklopediju 2007. godine nadmaila ga je Wikipedia.

No Yung-lo nije bio zadovoljan Nanjingom. im je stupio na prijestolje, odluio je izgraditi novi i jo spektakularniji glavni grad na sjeveru: Peking. Godine 1420., kad je Zabranjeni grad dovren, Kina dinastije Ming mogla je s neosporivim pravom tvrditi da je najrazvijenija svjetska civilizacija.

U usporedbi s Yangtzeom, Temza je poetkom XV. stoljea bila prava abokreina. Istina, London je bio prometna luka, sredite engleske trgovine s kontinentom. Najpoznatiji londonski grado-naelnik Richard Whittington bio je vodei trgovac tkaninom, obogativi se na porastu engleskog izvoza vune. A brodogradi-teljska industrija engleske prijestolnice razvila se zbog potrebe za prijevozom ljudstva i zaliha za este engleske pohode protiv Francuza. U Shadwellu i Ratcliffeu brodovi su se mogli podignu-

59 Tsai, Perpetual Happiness, str. 123.

ti na suhe vezove radi popravaka. Naravno, bio je tu i londonski Tower, vie opasan nego zabranjen.

No teko da bi se to dojmilo posjetitelja iz Kine. Sam Tower bio je primitivno zdanje u usporedbi s brojnim palaama Zabranjenoga grada. London Bridge bio je nezgrapan bazar na tulama u usporedbi s mostom Bai Dao. A primitivne navi-gacijske tehnike ograniavale su engleske pomorce na uske vodene povrine - Temzu i La Manche - gdje su se mogli drati poznatih obala. Nita nije moglo biti nezamislivije, podjednako i Englezima i Kinezima, od brodova koji plove od Londona do Yangtzea.

U usporedbi s Nanjingom, London u koji se 1421. vratio Henrik V. nakon pobjeda nad Francuzima - najpoznatija od njih bila je ona kod Agincourta - jedva se mogao nazvati gradom. Njegove stare, pokrpane gradske zidine protezale su se oko pet kilometara - to je, opet, samo djeli onih u Nanjingu. Osnivau dinastije Ming trebalo je vie od 20 godina da podigne zid oko svoje prijestolnice, koji se protezao 36 kilometara, s tako velikim ulazima da je u samo jedan od njih moglo stati 3000 vojnika. I bio je sagraen da traje. Dobar dio stoji i danas, dok od london-skih srednjovjekovnih zidina nije ostalo gotovo nita.

Prema mjerilima XV. stoljea, Kina dinastije Ming bila je razmjerno ugodno mjesto za ivot. Strog feudalni poredak uspostavljen na poetku razdoblja dinastije Ming olabavila je razvijena unutarnja trgovina.60 Dananji posjetitelj u Suzhouu jo moe vidjeti arhitektonske plodove tog blagostanja