2014 · nicom da se pojam »svetosti« koja zavrjeđuje liturgijski spomen u ranoj Crkvi vezao najprije uz mučeništvo, poimano kao životno svjedočanstvo za Krista. Prvomučeniku

živo vreloHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

živoživoživoživoživoživoživoživovrevrevrevrevrevrevrevrevrevrellooHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji • GOD. XXXI. • CIJENA: 13 KN

vrevreHrvatski institut za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji 132014

Svetci Božićne osmineod 25. prosinca 2014. do 17. siječnja 2015.

liturgijsko-pastoralni list

živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

živoživovrevreloloISSN 1331-2170 – UDK 282

živoISSN 1331-2170 – UDK 282

živoživoživovrevrevrevrevrevrevrevrevrelololololo2014 12 živo vreloISSN 1331-2170 – UDK 282

2014111222God. XXXI. (2014.)

Liturgijsko-pastoralni listza promicanje liturgijske obnove

Glavni i odgovorni urednik: Ante Crnčević

Uredničko vijeće:mons. Ivan Šaško,

Ante Crnčević, Petar Bašić,Ivan Ćurić, Ivica Žižić

Predsjednik uredničkog vijeća:mons. Ivan Šaško

Uredništvo:Ante Crnčević, Ivan Andrić,

Lana Vuičić

Grafi čka priprema:Tomislav Košćak

Izdavač i nakladnik:Hrvatski institut za liturgijski pastoralpri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji

Ksaverska cesta 12a10000 ZAGREB

Telefon: 01 5635 050Faks: 01 5635 051

e-mail: [email protected]

Tisak:Grafi ka Markulin, Lukavec

urednikova riječ 1 Mjesto Kristova utjelovljenja

naša tema: Svetci Božićne osmine 2 »Comites Christi« – Kristovi pratitelji,

A. Crnčević

Sanktoral triju dana nakon svetkovine Rođenja Gospodinova, I. Šaško

otajstvo i zbilja 16 Biblijska razmišljanja:

I. Šaško, A. Crnčević, S. Slišković,A. Vučković, D. Tepert, I. Raguž

Rođenje Gospodinovo

Sveta Obitelj Isusa, Marije i Josipa

Sveta Marija Bogorodica

Druga nedjelja po Božiću

Bogojavljenje

Krštenje Gospodinovo

božićna meditacija 40 U poklonstvu pred Malenošću

Rođenje Gospodinovo. Santa Maria dell’Ammi-raglio (Martorana), Palermo, 12. st.

2014 13

dva kalendaraRokovnik

Mjesečni preglednik

1

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 13–2014

DMjesta Kristova utjelovljenja

Dan nakon svetkovine Rođenja Gospodinova liturgija nas, ne napuštajući slavlje otajstva Utjelovljenja, unosi u spomen na svetoga Stjepana Prvomučenika; dan poslije slavimo blagdan

svetoga Ivana, apostola i evanđeliste, a potom Nevine dječice, mu-čenikâ. Otajstvo Gospodinova rođenja, bremenito govorom o miru, djetinjoj blagosti, majčinskoj blizini i neizmjernoj Božjoj ljubavi, »za-sjenjeno« slavljem mučenikâ?

Liturgijski kalendar od najranijih je vremena smještao ta slavlja u ozračje otajstva Kristova utjelovljenja. Sadržaji tih slavlja ne zasje-njuju ljepotu Utjelovljenja, nego Kristovo otajstvo rasvjetljuje smisao trpljenja i mučeništva. Tri svetačka blagdana, smještena u Božićnu osminu, ne dopuštaju da misao o Božjem utjelovljenju ostane zatvo-rena u maštom oslikanu dražest betlehemske noći. Utjelovljenje je čin otkupljenja, prvi korak Božjega silaska u zbilju svijeta i ljudskoga života. Slijedit će novi silasci: u iskustvo siromaštva i izgnanstva, u svakodnevicu rada i životnih briga, u nepoznatost i prezrenost, u od-bačenost od onih kojima je bio poslan, u podnošenje lažnih optužaba, u iskustvo izdanosti, u poniženje i tjelesno trpljenje… sve do preda-nosti u smrt i silaska u grob. Upravo tu, u iskustvu smrti i položenosti u grob, dovršava se otajstvo Božjega utjelovljenja. Ono zahvaća sva ljudska iskustva i sve ih usmjeruje prema otkupljenosti u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Sva slavlja u liturgijskoj godini vezana su jednim lûkom koji spaja Utjelovljenje i Uzašašće k Ocu, silazak k ljudima i uzdignuće ljudi u radost Božje vječnosti.

Blagdani mučenikâ, smješteni u ozračje Božićne osmine, potvr-đuju i daju vidjeti svu dramu Božje prisutnosti u svijetu i čovjeko-va opiranja Božjoj blizini. A blagdan »Učenika koga je Isus ljubio« ohrabruje nas da čista otvorenost Bogu daje u Kristu prepoznati Pa-stira, Zaručnika, Svjetlo, Ljubav, Kruh, Vodu, Put, Riječ, Život… ka-ko bi naši životi bili rasvijetljeni, hranjeni, napajani, ljubljeni, upući-vani, poučavani i unošeni u zbilju Uskrsloga.

I ovo naše vrijeme, okolnosti u kojima živimo i bremena koja no-simo jesu mjesto Kristova silaska k nama, u stvarnost našega života kako bismo već sada iskusili snagu darovanoga Otkupljenja.

Urednik

NAŠA TEMA

2

Svetci Božićne osmine

BBlagdani svetaca smješte -

nih u Božićnu osminu – sv. Stjepan Prvomučenik,

sv. Ivan Evanđelist i Nevi-na dječica – očituju i slave zaživljenost Kristova otaj-

stva u tkivo Crkve, u živote onih koji mudrost Kristova

kraljevstva ugrađuju u zbilju svijeta, obilježenu

nepravdama, nasiljem, pro-tivljenjem Istini i darovanoj

Ljubavi. Utjelovljenje je početak Kristova Vazma,

a Vazam je dovršetak nje-gova utjelovljenja.

Kalendarski naslovi tri-ju blagdana, uz imena

svetaca, čuvaju kristološki pečat tih slavlja, pa se nazi-

vaju još i »prvi… drugi… i treći dan Božića«.

Božićna osmina, dovršujući se svetkovinom Svete Marije Bo-gorodice, nosi nekoliko svetačkih blagdana koje nalazimo već u najranijim kršćanskim kalendarima. Njihova smještenost u

to vrijeme liturgijske godine proširuje vidike i načine razmišljanja o otajstvu Božjega utjelovljenja te otkriva njihov odnos s Kristom. Današnji ustroj liturgijskoga kalendara u kojemu nakon svetkovine Gospodinova rođenja slijede tri svetačka blagdana – sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Ivana Evanđeliste i Nevine Dječice – u nastan-ku je bio znatno raznolikiji svetačkim imenima. Najstariji kalendari, naime, u ovaj niz ubrajaju važne novozavjetne likove: sv. Stjepana, apostole Ivana, Jakova, Petra i Pavla, te spomen na djecu koju je kralj Herod dao pogubiti. Dani koji su slijedili nakon svetkovine Gospodi-nova rođenja oblikovali su niz liturgijskih spomenâ na svetce koji su svojim životom, a posebice mučeništvom, pružili živo svjedočanstvo za Gospodina Isusa Krista. Srednjovjekovni kodeksi nazivaju ih co-mites Christi ili comites Sponsi, pratiteljima Krista Zaručnika. Tako ih, primjerice, naziva W. Durandus u svome Rationale divinorum officiorum pred kraj 13. stoljeća.

Blagdani »svetaca pratitelja« čuvaju značenjski suodnos s Gospo-dinom i njegovim otajstvom spasenja, započetim u događaju utjelov-ljenja. Iz tog su ih razloga najstariji liturgijski sakramentari uvrstili u niz liturgijskih vremena, »temporal« (proprium de tempore), dok su svi drugi svetački spomeni tvorili zasebni niz, »sanktoral« (propri-um de sanctis). Korisno je vratiti se tim početcima da bismo uvidjeli kako liturgija Crkve uvijek promatra i slavi Kristovo otajstvo u njego-voj cjelini, od navještenja i utjelovljenja do muke, smrti, uskrsnuća i slavnoga uzašašća. Unošenje spomena Kristovih učenika i »pratite-lja« koji su za njega posvjedočili mučeničkom smrću, usmjeruje otaj-stvo utjelovljenja prema punini otkupiteljskoga djela – prema smrti, uskrsnuću i uzašašću u Očevu slavu – vodeći čovjekov duh kroz zbilju svijeta, ispunjenu prijetnjama i progonstvima. U razmišljanju o povi-jesnim razlozima kalendarske bliskosti svetkovine Kristova rođenja i svetačkih blagdana smještenih u Božićnu osminu, oslanjam se na studiju Huga Mendeza (The Origin of the Post-Nativity Commemo-rations, Vigiliae Christianae 68 [2014], 290-309).

»Comites Christi« – Kristovi pratiteljiO svetačkim slavljima u Božićnoj osmini

Ante Crnčević

BBBNAŠA TEMA

BNAŠA TEMA

3

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413

Oblikovanje Božićne osmine i slavlje prvih svjedokaOsim svetkovine Kristova Vazma, svoju »osminu« tijekom povijesti zado-bila je i svetkovina Kristova rođenja. Osmi dan Božićne osmine pada na prvi dan siječnja, koji u starome rimskom kalendaru, još od reforme koju je proveo Julije Cezar 46. godine prije Krista, označava početak godine. U pretkršćanskome Rimu uz taj su dan bila vezana slavlja posvećena bogu Janu, po kojemu je prvi mjesec godine dobio ime (Ianuarius). Rimska je Crkva na taj dan, kao zaključak osmodnevnoga slavlja Gospodinova rođe-nja, smjestila svetkovinu Blažene Djevice Marije Bogorodice. U tome je, po svoj prilici, slijedila nadahnuće kršćana Bizanta gdje je bio običaj da nakon velikih svetkovina slijede blagdani (synaxe) koji su u povezanosti s »nosi-vom svetkovinom« na koju se odnose. Tako se među kršćanima na Istoku odmah poslije svetkovine Gospodinova rođenja slavila svetkovina Presvete Bogorodice. Uvođenje te svetkovine nije moguće odvojiti od nastojanja Cr-kve da se liturgijom istakne pravi nauk o Kristovu božanstvu i čovještvu, pa je nakon koncila u Efezu 431. g., uvedena svetkovina u kojoj se Djevica Ma-rija časti kao Bogorodica (Theotokos). U Rimu je ta svetkovina slavljena 1. siječnja. U hispanskome i galskome obredu na taj se dan slavio spomen na Gospodinovo obrezanje (In circumcisione Domini et octava Nativitatis).

No, još prije nego se formirala »Božićna osmina«, kao produžetak slavlja Gospodinovoga rođenja, u liturgijskome kalendaru nalazimo slijed blagdana svetaca, prepoznatih kao comites Christi, »Kristovi pratitelji«. Korisno je potražiti razloge njihova kalendarskoga smještanja u taj dio li-turgijske godine.

Sirski martirologij iz Edesse, nastao oko 411. godine, preuzima stari kalendar iz Nikomedije, oblikovan oko 360. Njegov popis svetaca započi-nje mjesecom prosincem i završava studenim, a prvi u nizu svetaca je sveti Stjepan Prvomučenik, slavljen 26. prosinca. Važno je pritom zamijetiti da je svetkovina »Očitovanja našega Gospodina Isusa« (Epifania) smještena na dan 6. siječnja, u što je uključeno i slavlje Gospodinova utjelovljenja. Bizant tada još ne poznaje zasebnu svetkovinu Kristova rođenja koja bi se, kao na Zapadu, slavila 25. prosinca. Na početku kalendara nalazimo naznake uz sljedeće svetačke blagdane:

26. prosinca: »Stjepan, prvi ispovjedalac, u Jeruzalemu, apostol i prvak ispovjedalaca«; confessor primus, Hierosolymis, Stepha-nus, Apostolus, caput confessorum;

27. prosinca: »Ivan i Jakov, apostoli, u Jeruzalemu«;28. prosinca: »u gradu Rimu, Pavao Apostol, i Šimun Petar, glava apo-

stola našega Gospodina«.U drugim onodobnim kalendarima, sačuvanima ili rekonstruiranima, na-

lazimo istu skupinu svetaca, ali u nešto izmijenjenome redoslijedu. Tako ka-lendari iz pokrajine Kapadocije u unutrašnjosti Male Azije, primjerice oni iz Nisse i Amaseje, nastali oko 380., započinju ovakvim redoslijedom svetaca: 26. prosinca – sv. Stjepan; 27. prosinca – sv. Petar, Jakov i Ivan; 28. prosinca – sv. Pavao. Armenski lekcionar iz Jeruzalema (oko 420.) ima drukčiji raspo-red: 27. prosinca – sv. Stjepan; 28. prosinca – sv. Petar i Pavao; 29. prosinca – sv. Jakov i Ivan. Razlike u slijedu i rasporedu ovdje su manje važne. Vrijed-

Otajstvo utjelovljenja otvara i rasvjetljuje cijeli Isusov put, sve do utjelovljenosti u smrt.

Lajos Tscheligi: Kristovo rođenje, 1959.

4

NAŠA TEMA Svetci Božićne osmine

no je zamijetiti jedinstvo skupine svetaca koji stoje na početku godišnjega niza liturgijskih spomena na svetce. No, zanimljivo je, kako zamjećuje H. Mendez, da kapadocijski kalendari iz Ni-sse i Amaseje imaju zajednički spomen triju Isusovih učenika, Petra, Jakova i Ivana (27. prosinca). Drugi, ne manje važan detalj, odnosi se na jeruzalemski kalendar koji je specifičan po jednome danu pomaka u ovome svetačkome nizu (započinje, naime, 27. prosinca), što se opravdava činjenicom da je, nakon što je u Jeruzalemu uvedena svetkovina Gospodinova rođenja na dan 25. prosinca, prvi dan poslije toga slavlja pripao spo-menu Svete Marije Bogorodice (François Bovon).

Zašto se imena odabranih novozavjetnih osoba pojavljuju na početku liturgijskoga svetačkoga kalendara i zašto upravo oni tvore zasebnu skupinu na početku godišnjega niza slavlja?

Znalac liturgijske povijesti Louis Duchesne tvrdi da razlozi stavljanju toga niza svetaca u zadnje dane prosinca, u bliskost sa svetkovinom Gospodinova rođenja, nisu povijesne naravi, nego im obrazloženje treba tražiti u nekomu drugom uteme-

ljenju. Poznato je, naime, da se slavljenje svetoga Stjepana na dan 26. prosin-ca spominje više desetljeća ranije nego što su pronađeni ostatci njegova groba (415. g.). Razlog smještanju liturgijskoga spomena na kršćanskoga Prvomu-čenika na dan 26. prosinca ne veže se dakle uz dan pronalaska (inventio), prepoznavanja (recognitio), prijenosa (translatio) odnosno pohranjivanja njegova tijela ili uz dan posvećenja crkve podignute njemu u čast. Duchesne zaključuje da je odabir datuma slavlja njegova liturgijskog spomena »arbi-trarno« određen, ali ne obrazlaže koji bi bio kriterij odabira nadnevka.

Anton Baumstark podupire tu tvrdnju rasvjetljujući ju objašnjenjem da su velike svetkovine liturgijske godine imale »prateći niz« slavlja, što je moguće potvrditi za svetkovinu Vazma i za svetkovinu Gospodinova ro-đenja. No, ni Baumstark ne otkriva zašto bi upravo ti svetački spomeni bili uvršteni u »poslijebožićni« niz. Korak dalje u istraživanju išao je Richard M. Nardone nastojeći pokazati da se u vrijeme nastanka godišnjega spome-na velikih novozavjetnih likova, tijekom četvrtoga stoljeća, nadnevci njiho-ve smrti i njihovi grobovi najvećim dijelom nisu bili poznati. Stoga su, tvrdi, za dane njihova spomena prikladnima smatrani dani koji su slijedili nakon svetkovine Gospodinova uskrsnuća, a što je bio posebice običaj među kr-šćanima u Siriji. Za razliku od njih, Grčka i Rimska Crkva bile su sklonije liturgijske spomene važnih novozavjetnih osoba vezati uz stalni kalendar, pa su za njihovo slavlje logično odabrani dani nakon Božića, koji je u ka-lendaru imao nepromjenjivi nadnevak. U tome nizu prvo je mjesto pripalo spomenu svetoga Stjepana Prvomučenika, a Crkve na Istoku to su časno mjesto kasnije ipak dale slavlju Blažene Djevice Marije. Razlozi da je đakon Stjepan našao prvenstvo pred slavljima apostola može se obrazložiti činje-nicom da se pojam »svetosti« koja zavrjeđuje liturgijski spomen u ranoj Crkvi vezao najprije uz mučeništvo, poimano kao životno svjedočanstvo za Krista. Prvomučeniku Stjepanu pridruženi su, u nizu, najbliži Isusovi uče-nici, Petar, Jakov i Ivan, te Pavao, veliki navjestitelj njegova evanđelja.

Svetci Božićne osmineSvetci Božićne osmine

»Stjepan, pun milosti i snage, činio je mnoga znamenja

u narodu.«

Giotto di Bondone: Sv. Stjepan Prvomučenik,

1320.-1325., Museo Horne, Firenze.

5

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413Toj postavci, koja skupinu prvih Isusovih svjedo-

ka i učenika kalendarski veže uz svetkovinu Gospodi-nova rođenja, suprotstavlja se Hans Lietzmann koji je još prije stotinu godina tvrdio da skupina spome-nutih svetaca, smještenih na kraj mjeseca prosinca, izvorno nije povezana sa svetkovinom Gospodinova rođenja, nego je smještena uz početak liturgijske godine koja je, pak, u mnogim Crkvama započinjala upravo svetkovinom Gospodinova rođenja. Tako ka-lendarska bliskost te svetkovine i slavljâ spomenutih novozavjetnih likova ne bi imala međusobne uzroč-ne ili idejne povezanosti. Tu tezu dijelom preuzima Hugo Mendez u jednoj novoj studiji ukazujući na či-njenicu da u doba kada je u Nikomediji (Carigradu) oblikovan vlastiti liturgijski kalendar (oko 360.), ca-rigradska Crkva nije slavila otajstvo Kristova utjelov-ljenja 25. prosinca nego 6. siječnja, kao jedinstvenu svetkovinu »Gospodinova objavljenja« (Epifania), koja je sadržavala sve vidike toga otajstva (utjelovlje-nje-rođenje, Bogoočitovanje, Isusovo krštenje). Bu-dući da onodobni Nikomedijski martirologij započinje nizom spomenutih svetaca (odnosno sa spomenom sv. Stjepana na dan 26. prosinca), postaje logičnim da se u početku slavlja odabranih novozavjetnih osoba ne vežu uz svetkovinu Gospodinova rođenja nego uz sami početak liturgijske godine.

I jedna i druga teza nalaze potvrdu u povijesnim izvorima jer Crkva nije imala jedinstveni kalendar. A on je nastajao, najvećim dijelom, s osloncem na šire promišljanje o otajstvu Krista i o novoj dimenziji vremena, kao plodu dara otkupljenja. Ipak, kojoj god se tezi priklonili, moguće je nedvojbeno potvrditi da su u kasnijemu razvoju i osmišljavanju liturgijske godine dani poslije Božića nosili pečat Kristova otajstva. Utjelovljenje je početak Kristo-va Vazma, a Vazam je dovršetak njegova utjelovljenja. Blagdani smješteni u Božićnu osminu očituju i slave zaživljenost Kristova otajstva u tkivo Crkve, u živote onih koji mudrost Kristova kraljevstva ugrađuju u zbilju svijeta, obilježenu nepravdama, nasiljem, protivljenjem Istini i darovanoj Ljubavi. Kalendarski naslovi triju svetačkih nadnevaka nakon svetkovine Gospodi-nova rođenja, uz ime časnih svetaca – sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Ivana Evanđeliste i Nevine dječice – čuvaju kristološki pečat tih slavlja, pa se nazi-vaju još i »prvi… drugi… i treći dan Božića (ili Božićne osmine)«.

Slavlja svetih Stjepana i Ivana mogu nas približiti otajstvu Kristova utjelo vljenja. Progovaraju nam o utjelovljenosti Krista, očitovanom kao Ži-vot i Riječ. Propituju nas o spremnosti našega svjedočanstva: za što smo da-nas spremni umrijeti i što zbore naše riječi. Svaki dan života pruža priliku pokazati za što smo spremni darovati život, a riječi koje zborimo pokazuju u što su uronjene naše brige. Kršćanstvo umire gdje blijedi kršćansko svje-dočanstvo života i gdje je utihnula riječ, puna pouzdanja i radosti, izrasle iz uronjenosti u otajstvo Krista. Dva božićna dana slave dva lica božićnoga otajstva: Život i Riječ.

»Život se očitova, i vidjeli smo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama.«

Ikona sv. Ivana, evanđeliste; samostan Vatopedi, Atos, 15. st.

NAŠA TEMA

6

Svetci Božićne osmine

KK alendari su višeslojne stvarnosti. Oni u sebi spajaju razne kulturološke vidike, a naročito gospodarske, pravne i reli-gijske. U njima se zrcale pomaci unutar identitetske zbilje

neke skupine. Pa ipak, kršćanski ‘Gregorijanski kalendar’ nadilazi uske okvire i nosi sa sobom sveobuhvatnost na svjetskoj razini, jer se njime koriste mnogi na razini računanja, promjena unutar gos-podarske matrice, tipične za globalizacijske procese. To je stanoviti ‘koiné kalendar’, prihvaćen tijekom stoljeća kršćanskoga misijskoga zamaha, koji je praćen i kulturološkim poteškoćama i pogrješkama.

Općeprihvaćenost ne znači da taj kalendar ne ostaje u napetosti s pojedinim mjesnim kalendarima, ukorijenjenima duboko u predaji onih naroda i skupina koji su obilježeni snažnim nekršćanskim reli-gijskim odrednicama. Tako će biti čudno da se društvo koristi kršćan-skim identitetskim kalendarom i nazivljem, ali ne nužno i sadržajem koji se nalazi u pozadini raspodjelâ i imenâ pojedinih kalendarskih cjelina. Bez obzira na tu raslojenost, sâma jezgra i opravdanje ustroja i značenja kalendarskih odnosa trajno izazivaju. To je možda najvid-ljivije na primjeru Božićnoga ciklusa.

U ovome nas prilogu izbliza zanimaju sadržaji koji se nalaze u slav-ljima triju blagdana nakon svetkovine Rođenja Gospodinova, odnosno Božića: sv. Stjepana, prvomučenika; sv. Ivana, apostola i evanđelista; Nevine dječice, mučenikâ. Zaborav nutarnjega razloga rasporeda tih blagdana baš na tome mjestu uklapa se u dokidanje nutarnjega smi-sla najvećih kršćanskih svetkovina i njihovih ciklusa: ciklusa proslave otajstva Kristova vazma i ciklusa otajstva njegova utjelovljenja.

Valja stoga krenuti baš od vazmene jezgre, jer su slavlja svetih nakon Božića, slavlja oblikovana u 4. i 5. stoljeću kao spomen vezan uz prve su-dionike vazmenoga otajstva. Tako je đakon Stjepan prvi nasljedovatelj (oponašatelj), svjedok ‘Krista-mučenika’, kao model, pa zato i nazvan ‘protomartir’, prvomučenik, prvi kršćanin koji je svojom krvlju posvjedo-čio Krista. Evanđelist Ivan u svojim je spisima duboko zahvatio utjelov-ljenje Božjega Sina, Logosa-Riječi; Nevina dječica su pak udionici ante factum, navjestitelji Otkupljenja. Vazmena odlika tih slavlja zrcali se u: a) čitanju iz Djela apostolskih na drugi dan Božića (Dj 7, 54-60), u koje-mu se nalazi opis mučeništva sv. Stjepana i primjena Ps 31, 6 na Isusa (»U tvoje ruke duh svoj predajem: otkupi me, Gospodine, Bože vjerni«); b)

Sanktoral triju dana nakonsvetkovine Rođenja GospodinovaHomiletski sadržaji i poveznice

Ivan Šaško

LLLNAŠA TEMALNAŠA TEMA

Proniknuti u sadržaje triju svetačkih blagdana koji

slijede nakon svetkovine Gospodinova Rođenja, od-nosno Božića – sv. Stjepa-na, prvomučenika; sv. Iva-na, apostola i evanđelista; Nevine dječice, mučenikâ

– znači uroniti u otajstvo Krista. Zaborav nutarnjega razloga smještaja tih blag-dana baš na tome mjestu u liturgijskome kalendaru uklapa se u dokidanje nu-

tarnjega smisla najvećih kršćanskih svetkovina

i njihovih ciklusa: ciklusa proslave otajstva Kristova

vazma i ciklusa otajstva njegova utjelovljenja.

7


u Evanđelju na blagdan sveto-ga Ivana (odlomak o Petru i Ivanu na Isusovu grobu – Iv 20, 2-8); c) u čita-nju na blagdan Nevine dječice, odnosno u paralelizmu između Mojsija i Isusa koji su spašeni od pokolja (Knjiga Izlaska koja je u pozadini Pashe, Vazma).

Ta skupina svetih koja slijedi nakon Božića tvori ujedno i izražaj pučke po-božnosti. U Srednjemu su vijeku – koji je uvelike dao oduška mašti i nerijetko iznenađujućim tumačenjima – tri dana nakon Božića postali dragi vjernič-komu puku, jer se radilo o slavljima koja su u središtu imala comites Sponsi – pratitelje Zaručnika, viđene u đakonima (promatranima u sv. Stjepanu), u svećenicima (slika im je sv. Ivan) i u studentima i klericima (razmatranima u otajstvu Nevine dječice). Između 11. i 14. stoljeća ovaj zadnji blagdan bio je podloga za neobično slavlje: slavlje ‘slavlje ludâ’ – festa stultorum, prožeto ni-zom liturgijskih parodija i iskrivljavanja, što se u 15. stoljeću pretvorilo u bi-zarne oblike profanacije. K tomu, treba reći da se sve to odigravalo u crkvama.

Što se tiče tih dana na kršćanskome Istoku, podsjećamo da istočna li-turgija nema jednake naglaske, pa tako ni nekog posebno ustrojenoga ‘Bo-žićnog vremena’, nego je drugoga dana Božića spomen na Marijino mate-rinstvo (Sirijci slave ‘Blagdan čestitanja’), zatim slave sv. Stjepana, a nedje-lja poslije Božića posvećena je ‘Isusovoj rodbini’: kralju Davidu, sv. Josipu i Jakovu, ‘bratu Gospodinovom’. Ipak, tematika Utjelovljenja raspršena je tijekom cijele godine, osobito u theotokia, čestim i brojnim marijanskim troparima koji pjevaju o ‘divotnoj razmjeni’, o otajstvu uzajamnoga dara između Boga i čovjeka. Ukratko bi se moglo reći za ova tri blagdana da ih povezuje svjedočanstvo Kristova vazma. To je srž svih svetačkih slavlja, a po svojoj naravi Utjelovljenje je nemoguće odvojiti od Vazma.

Sveti Stjepan PrvomučenikPovjesničar Euzebije Cezarejski naziva đakona Stjepana »savršenim mu-čenikom« (Die Kirchengeschichte V,2,5: GCS II,1, Lipsia 1903., 430.), jer u Djelima apostolskim piše: »Stjepan je pun milosti i snage činio velika čudesa i znamenja u narodu« (6, 8).

▪ Svjedočanstva o svjedoku. Nalazimo se pred otajstvom Božića koji u sebi nosi suprotnosti. Na prvi pogled, svakomu tko ne poznaje srž Božićnoga otajstva, bit će neobičan kontrast Božićne radosti rođenja Spasitelja i život-

U svakome liturgijskom slavlju Crkva vrši spomen na otajstvo Kristove muke, smrti, uskrsnuća i slavnoga uzašašća.

Marko I. Rupnik: Gospodinovo rođenje u svjetlu Vazma, 2011.; katedrala sv. Sebastijana, Bratislava, Slovačka.

8


na drama svetoga Stjepa-na, ali, otkrivajući dubinu Kristova dolaska na svijet, susrećemo istinu da je nje-govo rođenje usmjereno prema otkupljenju svijeta Vazmom: mukom, smrću na križu i uskrsnućem. Ra-đa se, da bi umro za nas. Povezi i platno u koje je umotan u jaslicama slika su platna u koje je pohra-njeno njegovo tijelo nakon skidanja s križa.

Sveti Grgur iz Nisse – govoreći o svetome Stjepa-nu – tumači: »Bio je častan čovjek pun Duha Svetoga: dobrotom svoje duše izvr-

šavao je dužnost hraniti siromašne, a slobodom riječi i snagom Duha Svetoga zatvarao usta neprijateljima istine.« (Sermo in Sanctum Stephanum, II) Kao čovjek molitve i naviještanja evanđelja, Stjepan, čije ime znači ‘vijenac’, ‘kru-na’, primio je od Boga dar mučeništva, vijenac slave koji je Crkva prepoznala kao najljepši plod vjere. Naime, on – kao što smo čuli – »pun Duha Svetoga… ugleda slavu Božju« (Dj 7, 55) i dok su ga kamenovali molio je da Gospodin primi njegov duh i da oprostiti njegovim neprijateljima. Zato se u Istočnim Crkvama pjeva u himnima: »Kamenje postade stubište kojim si se uspeo do neba… i ti radostan pristupi raspjevanomu zboru anđela.«

Nakon naraštaja apostolâ, mučenici zauzimaju prvo mjesto u kršćansko-me čašćenju, ali i u poimanju kršćanske zajednice. U vremenima najvećih progona njihovo svjedočenje krijepi vjernike na trnovitome putu i hrabri one koji traže istinu da se obrate Gospodinu. Zato Crkva, po božanskoj ured-bi, časti relikvije mučenika i časti ih kao »učitelje života«, »žive svjedoke«, »žive stupove«, »šutljive glasnike« (Grgur Nazijanski, Oratio 43, 5: PG 36, 500 C). Pravo nasljedovanje Krista jest ljubav, koju su neki kršćanski pisci opisali kao »skriveno mučeništvo«. U vezi s tim Klement Aleksandrijski pi-še: »Oni koji provode u djelo zapovijedi Gospodnje daju za nj svjedočanstvo u svakome svom djelu, jer čine ono što on želi i vjerno zazivaju ime Gospod-nje.« (Stromatum IV, 7,43,4: SC 463, Pariz 2001., 130.)

Kao u drevna vremena tako i danas iskreno prianjanje uz evanđelje može zahtijevati žrtvu života. Mnogi kršćani u raznim dijelovima svijeta i danas su izloženi progonima i krvnomu mučeništvu. Uz to, svaki kršćanski život u sebi nosi obilježje mučeništva i svatko od nas u raznim prilikama kad-tad mora dati svjedočanstvo svoje vjere.

▪ Vazmene suprotnosti mučeništva. Život i smrt sv. Stjepana otkrivaju da svjetlo kojim je on bio prosvijetljen ne pripada zemlji i da ga zemlja ne može ugasiti. Zbog toga je Božić dragocjenost koja do ostvarenja novoga ne-

»Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu. A Stjepan je zazivao:

‘Gospodine Isuse, primi duh moj!’ Tada se baci na koljena

i povika: ‘Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh.’«

9

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413ba i nove zemlje očituje prisutnost Božjega života na zemlji, po nama, Crkvi. S jedne strane, trebamo se čuvati ljudi jer izdaja ljudskosti i božanskoga da-ra ne štedi nikoga, ali se ne trebamo bojati jer nam je dan Duh, Božja snaga koja nas je učinila Božjom djecom.

Dok Božić objavljuje istinsku narav Boga koji je ljubav i njegovu pri-vrženost čovjeku, život i mučeništvo svetoga Stjepana očituju narav Crkve koja je rođena u krilu te Ljubavi. Ona je otajstvo, znak, sakrament Božje prisutnosti i njegova kraljevstva u svijetu koje živi od navještaja Radosne vijesti, od molitve i proslave, te kršćanske zauzetosti za bližnje, bez obzira na prijetnje i progonstva. Božić je u blagdanu sv. Stjepana obilježen dra-mom prisutnoga Boga i odsutnoga čovjeka; dramom čovjeka koji se teško otvara Bogu i teško prihvaća novost Božje prisutnosti.

Danas ne znamo na kojemu je točno mjestu bio kamenovan Stjepan; možda u blizini Damašćanskih vrata u Jeruzalemu. Njegovo je tijelo zacije-lo ostalo u tome gradu, ali je njegovo djelo, štoviše, njegovo svjedočanstvo nadišlo granice njegove zemaljske domovine.

Sjećanje na toga gorljivoga i svjedočenjem vatrenoga mladića, koji se primjerno zauzeo za siromašne, prošireno je čitavim svijetom. Uz njega je vezano neustrašivo naviještanje riječju i djelom novoga puta kako se tada zvao način života i nasljedovanja raspetoga i uskrsnuloga Nazarećanina. Kršćanstvo je uvijek novi put – neugasiva i neiscrpiva novost, bez obzira na našu ljudsku ograničenost i na našu grješnost.

Ime đakona Stjepana pojavljuje se u Svetome pismu kada su apostoli u Jeruzalemu tražili ljude koji bi se dnevno brinuli za najnezaštićeniju skupinu u tadašnjemu društvu, a to su bile udovice. Osim toga, o Stjepanu nam pisci tih svetih spisa govore da je bio pun milosti i snage, te da je činio velika zna-menja. Dakle, njegov se rad nije zadržao samo na brizi za sirotinju, a njegova su djela, ali i sposobnost u raspravama bila kamen spoticanja u Jeruzalemu. Stjepan pred Velikim vijećem, najvišim sudištem, odgovara kao izvrstan po-znavatelj židovske predaje; briljantno navodi riječi iz Mojsijeva petoknjižja. Tek je na kraju svoga govora svoje slušatelje napao kao tvrdoglave ljude koji se opiru djelovanju Duha Svetoga i baš kao što su nekada ubijeni proroci, tako su ubili i Pravednika. Sveti Stjepan ne spominje izrijekom Isusa, ali svi znaju koga Stjepan smatra ubijenim pravednikom. Neraspoloženje i bijes polako doseže vrhunac, a kada Stjepan kaže da vidi otvoreno nebo i Sina Čovječjega zdesna Bogu, čaša je bila prelivena. To je značilo izreći nečuvenu hulu za Židove; kletvu koju nisu htjeli slušati – zatisnuli su uši. Izbacili su Stjepana iz grada i kamenovali ga.

Kao božanstva na otvorenomu nebu za vjerne su Židove mogle biti shvaćene samo zvijezde, planeti, a štovanje bilo čega stvorenoga prema ži-dovskomu je zakonu iziskivalo smrtnu osudu. Uostalom, i Isus je prošao sličnim putem. I on je govorio da vidi Sina Čovječjega gdje sjedi zdesna Bogu. Bio je to povod da Isusa predaju Pilatu. I kao što je Isusu bio vjeran u naviještanju, tako je ostao vjeran i u trenutku umiranja. Molio je: »Gos-podine, ne uzmi im ovo za grijeh!«, baš kao i Isus na križu. Tako umire svetac. Upravo je sličnost Stjepanova mučeništva i Kristova umiranja ono što opravdava sljubljenost Božića i današnjega blagdana.

10


▪ Stjepan i Savao/Pavao. No, ima jedna zanimljivost koja me redovito na današnji dan privuče i uvuče u dublje razmišljanje. Dok je Stjepan umirao, pored njega je stajao čovjek kojega jednako tako častimo kao svetca. Ovdje se još uvijek zove Savao. Savao je u kamenovanju Stjepana rubni lik, spored-na uloga u provođenju zakona. Još uvijek on stoji pored onih koji su pred njegove noge bacili odjeću žrtve. Savao ne sudjeluje; ne želi uprljati ruke ni na kamenu ni na krvi Stjepanovoj. No, Savao je bio suglasan s tom smrću. Savao bez sućuti; imao je snage gledati ubijanje. Ali ne samo to. U njemu je pokrenuta mržnja na sve koji su se smatrali Kristovim sljedbenicima.

Predaja govori da su i Savao i Stjepan pohađali učenje istoga učitelja, Gamalielovu školu. Rekli bismo: kolege iz školskih klupa, željni upoznati Pisma, a život ih je tako različito oblikovao. Svjetlo koje dolazi na svijet tražilo je njihovu odluku.

Čitamo li Djela apostolska nekoliko redaka dalje, vidjet ćemo svu žesti-nu kojom je Savao bjesnio protiv Crkve. Upadao je u kuće, odvlačio žene i muževe i zatvarao ih u tamnice. Nije to bilo samo u Jeruzalemu, već i u Damasku. Da bi mogao proširiti svoje progonstvo, traži od Velikoga vijeća u Jeruzalemu pismena ovlaštenja, ali upravo pred gradom Damaskom do-gađa se obrat i obraćenje. Tamo mu se ukazuje svjetlost i tamo čuje pitanje: »Savle, zašto me progoniš?«

I od toga trenutka mijenja svoje ime, ali ta mijena govori o dubljoj pro-mjeni u njegovu životu. On, lovac postaje lovinom; krvnik postaje žrtvom. Smatraju ga izdajnikom, otpadnikom od vlastite vjere. A on, kao učen čo-vjek, nije se ograničavao samo na naviještanje glasom, na snagu riječi, već i na snagu slova. On, pod čije je noge bačena odjeća kamenovana Stjepana, sada svojim poslanicama učvršćuje kršćane u vjeri i u progonstvima.

Pavao u tim pismima jasno, bez okolišanja, piše: ja sam onaj koji je ne-koć progonio. Zanimljivo je da nikada nije spomenuo mučenika Stjepana. Je li to prešutio samo zato što je Stjepan bio jedan od tolikih koje je pogubio ili zato što sâm nije posegnuo za ubojitim kamenjem?… To i nije toliko važno. Meni je puno zanimljivije da upravo oni koji su bili žrtve Savlova progonstva nisu posegnuli za osvetom, već su ga, štoviše, prihvatili kao apostola.

Otajstvo Božića uspjelo je to stopiti u istu novost kršćanske kulture koja nikada neće zastarjeti. Isusovo svjetlo je privuklo i Stjepana i Savla, zatim odvojilo i ponovno združilo u otajstvu života. Smrt, nadmoć nad neobra-njenim, fanatično progonstvo, prijetnje, laž, nespremnost na slušanje, ne-dostatna samokritika, prividna svetost pod krinkom čistoće jedne ideje, ne pripadaju Kristovoj novosti, započetoj pozivom Boga čovjeku da slijedi Isu-sa Krista. Pa ipak, slaveći Boga u svetome Stjepanu, možemo naučiti da ni svetci nisu istesani od jednoga drveta; da iz različitih obilježja može niknuti dobro, no jedno se pretpostavlja: svjedočenje dobra riječju i djelom.

Sveti Ivan, apostol i evanđelistTijekom osam dana susreće se mnoštvo raznolikih ozračja, osjećaja i pri-zora: oduševljenje, radost, zahvaćenost dobrom, zajedništvo, ali i sukobi, nasilje, nerazumijevanje, progonstva… U tome mnoštvu ostaje zajednička okosnica koju sveti Ivan u svojoj poslanici sažima dvama pojmovima: Riječ

11

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413i Život. U tome se nalazi sve što doživljavamo i što dohvaćamo svojom stvo-renošću, svojom tjelesnošću u svjetlu otajstva Isusa Krista, u svjetlu rođe-nja, smrti i uskrsnuća.

▪ Širina i dubina susreta s Gospodinom. Iznova susrećemo stvara teljsku Božju Riječ koja prihvaća ljudsko tijelo, preobražava ga i svojim ga Duhom nastanjuje kao najdragocjenije boravište. Tako Boga više ne treba tražiti po hramovi ma, niti samo u ljepoti stvorenoga svijeta, nego u slabašnosti čovjeka, u bespomoćnosti Djeteta. Svaka je ljepota zalog Božje prisutnosti; svaka je ljubav odražaj njegove ljubavi, svaki kutak tišine može biti mjesto susreta s njim. Ali, samo se u bespomoćnome Djetetu objavila punina i ona ljubav koja je jednima sablazan, drugima ludost, a onima koji vjeruju spa-senje. Sveti je Ivan povjerovao i puno je vjernika koji su iz zapisa o njegovu iskustvu doživjeli susret s Bogom. Nakon duge bliskosti s Isusom, sveti je Ivan zapisao: »Što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama.« (1Iv 1, 3)

Velik dar ljubavi, koji je Ivana od ribara učinio Isusovim učenikom, do-pustio mu je da jedinstvenom jasnoćom, iznad svake ljudske sposobnosti, naviješta božanstvo Isusa Krista, utjelovljene Riječi Svevišnjega. Premda se ponekad s velikom lakoćom o tome govori kao da je sam po sebi razumljiv takav stav, nije jednostavno prepoznati i usvojiti kao životnu istinu da sâm Bog djeluje u čovjeku, štoviše: da je netko sličan nama Bogočovjek.

Ivan je bilježio i sačuvao znakove koji su postali spomen njegova su-sreta s tom istinom te nam svojim spisima omogućio da i mi stanemo pred otkrivanje Isusova božanstva. Ostavio je tragove po kojima je moguće čitati na koji je način Bog ispunjavao svoja obećanja, uoso-bivši u Isusu Dobroga pastira i Zaručnika; sveti je Ivan sačuvao obja-vu istinskoga Svjetla, živoga Kruha, Vode koja zauvijek taži ljud-sku žeđ, Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta; ostavio je živo svjedočanstvo susreta s Uskrsnulim koji daruje vječni život.

Iza života sv. Ivana ostalo je pet spisa pod njegovim autorstvom: Evanđelje, tri poslanice i Otkrivenje. Pre-ma evanđeoskim izvješćima puno je toga doživio s Go-spodinom. S Petrom, Andrijom i svojim bratom Jako-vom pripada četvorici prvopozvanih. Pripada malomu krugu apostola koji su s Isusom živjeli posebne trenut-ke: ozdravljenje Petrove punice (usp. Mk 1, 29); obilat ribolov (usp. Lk 5, 10); buđenje na život Jairove kćeri (usp. Lk 8, 51); preobraženje na brdu Taboru (usp. Mk 9, 2); molitvu u Getsemanskome vrtu (usp. Mk 14, 33). Doživio je i onu neugodnu molbu koju je Isusu uputila majka za njega i njegova brata da ih postavi sebi zdesna i slijeva u Kraljevstvu. Ne spominje svoje ime u svojim spisima, ali ostavlja odrednicu koja opravdava njegovu nazočnost u ključnim trenutcima: onaj koga je Isus lju-bio. Samo je ljubav vjerodostojna i zna u izabranim tre-nutcima prepoznati bitno; razumjeti dubinu, važnost, značenje pojedinoga milosnog trenutka.

Ivan je bilježio i sačuvao znakove koji su postali spomen njegova su-sreta s tom istinom te nam svojim spisima omogućio da i mi stanemo pred otkrivanje Isusova božanstva. Ostavio je tragove po kojima je moguće čitati na koji je način Bog ispunjavao svoja obećanja, uoso-bivši u Isusu Dobroga pastira i Zaručnika; sveti je Ivan sačuvao obja-vu istinskoga Svjetla, živoga Kruha, Vode koja zauvijek taži ljud-sku žeđ, Jaganjca koji oduzima grijehe svijeta; ostavio je živo svjedočanstvo susreta s Uskrsnulim koji daruje vječni život.

Iza života sv. Ivana ostalo je pet spisa pod njegovim autorstvom: Evanđelje, tri poslanice i Otkrivenje. Pre-ma evanđeoskim izvješćima puno je toga doživio s Go-spodinom. S Petrom, Andrijom i svojim bratom Jako-vom pripada četvorici prvopozvanih. Pripada malomu krugu apostola koji su s Isusom živjeli posebne trenut-

1, 29); obilat 5, 10); buđenje na život Jairove kćeri

8, 51); preobraženje na brdu Taboru (usp. Mk 14, 33).

Doživio je i onu neugodnu molbu koju je Isusu uputila majka za njega i njegova brata da ih postavi sebi zdesna i slijeva u Kraljevstvu. Ne spominje svoje ime u svojim spisima, ali ostavlja odrednicu koja opravdava njegovu

onaj koga je Isus lju-Samo je ljubav vjerodostojna i zna u izabranim tre-

nutcima prepoznati bitno; razumjeti dubinu, važnost,

Isus i Ljubljeni učenik.

Nepoznati autor, Njemačka, oko 1320.; Museum Mayer van den Bergh, Antwerpen, Belgija.

12


▪ Vidjeti i povjerovati. Ono što je u Ivanu pro-budilo razumijevanje i sigurnost vjere, nedvojbeno je bilo najuzvišenije iskustvo njegova života koje je zabilježio u svome nutarnjem dnevniku. Uskrsno-ga je jutra trčao, nošen posebnim osjećajima; toga je dana prije apostola Petra došao na Isusov grob; susreo se s najradosnijom prazninom, sa složenim povojima… »vidje i povjerova«.

Vrijedi razmotriti taj dvostruki pristup ove dvo-jice učenika. Petar je prvi ušao u grob i ugledao, pro-matrao povoje. Izvornik na grčkome jeziku za glagol koji smo mi preveli riječju ugledati koristi glagol theoreo. To je stav promatrača koji utvrđuje stanje. Tu riječ i mi koristimo kada govorimo o teorijama i teoretiziranju. To je tipičan proces duha koji proma-tra i dovodi u vezu, ali ne shvaća, jer mu bježi du-binski smisao, jer ga ne zahvaća viđeno i ostaje mu nedostupna cjelina. Petar nam je opisan kao čovjek koji je spreman ući, biti brz u djelovanju, prihvati-ti nepoznato, susresti se s istinom, ali mu u tome trenutku nešto bitnô nedostaje. Premda tako blizu,

ostaje odijeljen, po strani. Tražio je sebe, možda pokušao vratiti sate unatrag i sebe pomiriti sa sobom. Promatrao je, ali nije našao ono što je tražio. Bio je iznenađen, ali je imao pred sobom svoja očekivanja, a ne Božje obećanje.

Apostol Ivan je ušao u grob: »vidje i povjerova«. Tu Evanđelje koristi glagol oráo. On ne znači samo promatrati, nego susresti, osjetiti, razumje-ti, doživjeti… To je pogled duha, gledanje koje vidi onkraj predmeta i koje svaku stvar povezuje s cjelinom i cjelinu sa svakom stvari. To nije tek neki umni proces, nego duhovna sposobnost koja vodi k vjeri, k pouzdanju u ono svjetlo koje se nalazi u dubini stvarnosti. Ivan je vidio znakove smrti, ali te znakove nije povezao sa smrću koja je nadvladala Isusov život. Povje-rovao je onomu što je Isus govorio o uskrsnuću. Onkraj privida i ‘teoretizi-ranja’, Ivan je povezao zbilju s onim što je rekao Čovjek koji ga je volio. Ivan je ušao u Isusov grob, ali i u svoj život i povjerovao, jer je susreo ljubav za koju zna da ne prestaje zatvaranjem grobnoga kamena.

Susret s Uskrsnućem koji se ne može prenijeti na druge, nego zahtijeva svaki pojedinačni život, bio je odlučujuć i za Ivana. Sveti Pavao o tome piše kršćanima u Rimu: »Ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen.« (Rim 8, 9)

Ono što je svetoga Ivana odredilo i ono što ulijeva vrijednost njegovu svjedočanstvu, ostavlja zabilježeno u svome Evanđelju: on je učenik koji se na Posljednjoj večeri privinuo Isusu na grudi (usp. Iv 13, 25). Teško da bismo našli vjerodostojniji ljudski izvor o poznavanju drugoga. Ako nam o Isusu govori i piše takva osoba, dobro je zastati i pitati se što nam ima reći. Ako je to osoba koja je uložila svoj život, spremna trpjeti za tu istinu, bez želje za nasilnim provođenjem svojih planova, tada je vrijedno da to što nam prenosi razmotrimo – svim svojim bićem.

Ivan je bilježio i sačuvao znakove koji su postali

spomen njegovasusreta s Riječju.

Sv. Ivan Evanđelist, Evanđelistar s kraja 9. st.

(Innicher Evangeliar); Sveučilišna knjižnica

u Innsbrucku, Austrija.

13

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413▪ Bog koji se objavljuje i naša vjera. Evanđelje apostola Ivana može se

svesti na samoobjavu Boga nama ljudima, kako bi nas priveo u potpuno zajedništvo sa sobom, u dioništvo u božanskome i vječnome životu. Kr-šćanstvo u sebi nosi radost; nosi ponudi svakomu čovjeku da bude sličan Bogu i da ima život u punini, ali uvijek u zajedništvu s Bogom. Kao što je grijeh ukorijenjen u ljudsku slobodnu odluku prvih ljudi, koji su popustili kušnji i htjeli biti kao bogovi, ali bez istinskoga Boga i u suprotstavljenosti s njim, tako Kristova žrtva odgovara na čežnju koju mu je Bog darovao da živi puninu života, ali uvijek u povezanosti s Bogom. Naši ljudski nemiri, naša nezadovoljstva, neispunjenosti… rađaju se tamo gdje smo odstranili Boga i zatvorili prostor istinskomu Svjetlu.

Čovjek koji osluškuje Božju riječ ne može biti gluh za riječ i krik čovjeka; čovjek koji je prosvijetljen Božjim svjetlom, ne može previdjeti tamu u kojoj se nalazi ljudsko srce; čovjek dodirnut Božjim životom, ne može prihvatiti ideologiju smrti. Ta, duboko u sebi osjeća da ga je Bog pozvao na besmrtnost i po svojoj žrtvi tu besmrtnost ponudio našoj slobodi. Vjera je prianjanje sr-cem, najdublje pouzdavanje u uskrsloga Isusa koji je prepoznat kao Gospo-din sviju, bogat prema svima koji ga zazivaju. Vjera Crkve je uvijek apostolska i seže, kroz stoljeća, do života, susreta i svjedočanstva apostola. Zadivljujuće je s kolikom je pažnjom, čuvanjem i oduševljenjem Kristova Radosna vijest nošena apostolskim stupovljem do naših dana, u vremenima kada tehnička sredstva nisu imala današnje mogućnosti. Očito je riječ o dragocjenosti, o vjerodostojnosti koja je privlačila i ostaje privlačnom, jer kroz nju se nazire sva istina. I opet se, u molitvi Crkve, nalazimo pred apostolskom vjerom, pri-mljenom u Crkvi, s najsnažnijim evanđeoskim svjedočanstvom u životima vjernika, kao što kaže apostol Ivan: »Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.« (1Iv 3, 18) No, ne zaboravlja da smo grješni ljudi te da po-znaje našu nedosljednost i našu grješnost. To nas ne smije pokolebati, jer Bog nije došao čovjeku pred lice staviti grijeh, nego radost. Piše sv. Ivan: »Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika.« (1Iv 2, 1)

Primjer apostola pokazuje da se upravo oproštenje grijeha pretvara u lju-bav, tako Ljubljeni učenik kršćanski život može prereći u dvije zapovijedi: »da vjerujemo u ime Sina njegova Isusa Krista i da ljubimo jedni druge«. Vjera i ljubav, pri čemu je ljubav potvrda vjere, ali i zalog besmrtnosti kojoj svaki čovjek teži, bez obzira u kojemu vremenu živio: »Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću i sestre; tko ne ljubi, ostaje u smrti.« (1Iv 3, 14)

Nevina dječica, mučeniciIz Betlehema se, na jednome brežuljku naslućuje ruševina Herodova groba. Mjesto Isusova rođenja bilo je skromna spilja. Ta dva različita mjesta obi-lježuju dvojicu različitih kraljeva. Kao vjernici pozvani smo izabrati komu želimo odati poštovanje i služiti mu: onomu koji u svojoj oholosti ostavlja dojam moći ili onomu koji u svojoj poniznosti govori o blagosti.

▪ Od urlika oholosti do tišine svjedočanstva. Herod je nastojao ukloniti svakoga suparnika, svakoga koga je smatrao opasnošću za svoj položaj i vlast, do te mjere da nije bila pošteđena niti njegova obitelj. Kao posljedica toga stava, njegovo srce, otupjelo dugogodišnjom zarobljenošću u grijesi-

14


ma, nije imalo nimalo milosrđa prema djeci koja su prepoznata kao neobični svjedoci Kristove ljubavi. Ona su u po-vijesnome događanju umrla umjesto Krista koji je došao umrijeti za svakoga čovjeka, pa tako i za njih. Krist, Knez mira, došao je na svijet pomiriti svijet s Bogom, donijeti oproštenje grješ-nicima i omogućiti nam udioništvo u njegovu božanskom životu. Gledano s toga gledišta, zaključak je da su ona, premda nisu imala potrebu za opro-štenjem, pogubljena za Krista i njego-vo kraljevstvo, među prvima u radosti vječnoga života. Matej te događaje čita

u svjetlu nevolja izabranoga naroda koji je više puta bio progonjen i potlačen, ali se iz svih njih izbavio pouzdanjem u Božju prisutnost.

Možda je baš taj blagdan najveći ‘remetitelj Božićne idile’, Störungsfaktor u nekršćanskome govoru o Božiću. I u našemu smo hrvatskom društvu već toliko puta čuli da je netko nekomu ‘ukrao Božić’. Kršćanima se Božić ne može ukra-sti, jer nema ničega dramatičnijega u životu od onoga što se nalazi u našemu kalendaru; od događaja koji nas suočavaju s patnjom. Ali, radost našega Božića i jest u tome što je Bog darovao svoga Sina da niti jedno ljudsko iskustvo ne bu-de ‘neugodno iznenađenje’. Ljepota naših jaslica i drugih više ili manje pučkih prikaza ne smije zaboraviti zbilju križa, pa tako ni ovu betlehemsku djecu. Bo-žić je događaj koji uključuje bezumnoga čovjeka koji ne vidi samo u djeci svoje neprijatelje, nego je za njega Bog zapravo opasan protivnik koga treba ukloniti.

To je drama svakoga vremena. Upravo su oni, koje nitko nije pitao o pravu na život, o zaštiti djece, zaštitili dijete Isusa, izbjegloga u Egipat. Koliko je u tome suvremenih tema, od poštivanja života, brige za nove naraštaje i de-mografiju do drame izbjeglištva i progonstva! I premda ta djeca nikada nisu ispovjedila vjeru u Krista, Crkva ih časti kao mučenike. Betlehemska djeca pokazuju svu dramatičnost događaja u Božjemu Djetetu koje – bez riječi – uznemiruje nepravedne i umišljene. U našim su jaslicama u likovima djece i ta djeca, kao pitanje savjestima svakoga vremena, kao nositelji tragedija ko-je se događaju i danas: od tjelesnih i ideoloških zlorabljenja djece, trgovine, preko stradavanja u ratovima do umiranja od neuhranjenosti i nebrige. Kr-šćanski navještaj otajstva Radosne vijesti obuhvaća i njih. Ta nevina bića koja svojim životima plaćaju aroganciju raznovrsnih Herodâ, a da to i ne znaju, ‘čuvaju’ Gospodina u svijetu i ostaju šutljivi Božji svjedoci.

Zato je, osim glasnoga svjedočanstva svetoga Stjepana i dubokoga pogleda vjere svetoga Ivana, zadnji dan poslijebožićnoga trodnevlja obilježen našom tišinom i šutnjom. U njoj se – pred patnjom nedužnih – ponovno jasnije čuje punina betlehemske noći Rođenja.

▪ »Iz Egipta dozvah sina svoga.« Već je Izrael, na početku svoje povijesti, morao pobjeći u Egipat, te ga od tamo, po Mojsiju, Bog izbavlja. Drugi je put prognan u Babilon, odakle Gospodin vraća ‘Ostatak Izraela’ koji ostaje vjeran

Još ne mogahu govoriti, a već ispovjediše Krista.

Giovanni Pisano: Nevina dječica,

mučenici, 1301.; detalj propovjedaonice, crkva

sv. Andrije, Pistoia, Italija,

15

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413svomu Bogu. Unutar tragedija i kušnja čovjek koji ostaje vjeran Bogu biva oslo-bođen i spašen, a ujedno dolazi i do sigurne pravednosti, prema Marijinim ri-ječima: »Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne… Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim.«

Tu su vidljiva dva odlučujuća elementa: Bog spasava i oslobađa od smr-ti. Čovjek u svojim tragedijama nije sâm; u lađi nošenoj i udaranoj valovima Bog govori: »Utihni! Umukni!« (Mk 4, 39) Božja ruka koja spasava nije nika-da prekratka (usp. Iz 50, 2). Svo Božje djelo vraćanje je u život, otkupljenje svega stvorenoga, jer, kako piše sv. Pavao, sve stvorenje živi u nadi da bude oslobođeno od raspadljivosti (usp. Rim 8, 21). Osim spasenja, postoji i drugi element, a to je pravednost, u skladu s neporecivim sudom koji je iznad svih nasilja povijesti. To je pravednost za kojom toliki žeđaju, iskušavani nepravda-ma do sablažnjivanja; pravednost koja je nošena vjerom i nadom u uskrsnuće.

Znakovito je to slavlje u kojemu se osjeća gorčina plača majki kojima se odu-zimaju djeca u najnježnijoj dobi da bi bila masakrirana. Povijest je to koja ne prestaje; povijest nedužnih svih vremena koji su trpjeli s Kristom i po Kristu i s njime ušli u slavu. Takav nam pristup omogućuje drukčije čitanje povijesti svije-ta, ali i svoje osobne. U prostor patnje nedužnih, koja nas najviše pogađa i izaziva, time ulazi trak svjetla. Premda ostaje otajstvom, sablazan takve patnje u Kristovu križu i slavi preobražena je i vidljiva u svjetlu kršćanskih mučenika.

Liturgijski kalendar

P R O S I N A C 25 Č ROĐENJE GOSPODINOVO

Polnoćka: Iz 9,1-6; Ps 96,1-3.11-13; Tit 2,11-14; Lk 2,1-14Zornica: Iz 62,11-12; Ps 97,1.6.11-12; Tit 3,4-7; Lk 2,15-20Danja: Iz 52,7-10; Ps 98,1-6; Heb 1,1-6; Iv 1,1-18

26 P SV. STJEPAN PRVOMUČENIK, blagdanvl.: Dj 6,8-10; 7,54-60; Ps 31,3c-4.6ab.7b.8a.17.21ab; Mt 10,17-22

27 S SV. IVAN, apostol i evanđelist, blagdanvl.: 1Iv 1,1-4; Ps 97,1-2.5-6.11-12; Iv 20,1-8

28 N SV. OBITELJ ISUSA, MARIJE I JOSIPA 29 P Peti dan Božićne osmine:

1Iv 2,3-11; Ps 96,1-3.5b-6; Lk 2,22-35 30 U Šesti dan Božićne osmine:

1Iv 2,12-17; Ps 96,7-10; Lk 2,36-40 31 S Sedmi dan Božićne osmine:

1Iv 2,18-21; Ps 96,1-2.11-13; Iv 1,1-18

S I J E Č A N J 2 0 1 5 1 Č SV. MARIJA BOGORODICA

Br 6, 22-27; Ps 66, 2-3. 5. 6 et 8.; Gal 4, 4-7.; Lk 2, 16-21.

2 P Sv. Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski, biskupi, spomendan1Iv 2, 22-28; Ps 97, 1. 2-3ab. 3cd-4.; Iv 1, 19-28

3 S Svagdan; ili: Presveto Ime Isusovo1Iv 2, 29-3.6; Ps 97, 1.3cd-4.5-6.; Iv 1, 29-34

4 N DRUGA NEDJELJA PO BOŽIĆU 5 P Svagdan: 1Iv 3, 11-21; Ps 99, 2.3.4.5.; Iv 1, 43-51 6 U BOGOJAVLJENJE 7 S Svagdan; ili: Sv. Rajmund Penjafortski, prezbiter

1Iv 3, 22-4.6; Ps 2, 7-8.10-11.; Mt 4, 12-17.23-25 8 Č Svagdan: 1Iv 4, 7-10; Ps 71, 1-2.3-4ab.7-8.; Mk 6, 34-44 9 P Svagdan: 1Iv 4, 11-18; Ps 71, 1-2.10-11.12-13.; Mk 6, 45-52 10 S Svagdan: 1Iv 4, 19-5,4; Ps 71, 1-2.14 et 15bc.17.; Lk 4, 14-22a 11 N KRŠTENJE GOSPODINOVO 12 P Svagdan: Hebr 1, 1-6.; Ps 96, 1–2b.6–7c.9.; Mk 1, 14-20 13 U Svagdan; ili: sv. Hilarije, biskup i crkveni naučitelj

Hebr 2, 5-12; Ps 8, 2a–5. 6-7. 8-9.; Mk 1, 21b-28 14 S Svagdan: Hebr 2, 14-18; Ps 104, 1-2.3-4.6-7.8-9.; Mk 1, 29-39 15 Č Svagdan: Hebr 3, 7-14; Ps 94, 6-7.8-9.10-11.; Mk 1, 40-45 16 P Svagdan: Hebr 4, 1-5.11; Ps 77, 3 et 4bc.6c-7.8.; Mk 2, 1-12 17 S Sv. Antun Opat, spomendan

Hebr 4, 12-16; Ps 18, 8. 9.10.15.; Mk 2, 13-17

OTAJSTVO I ZBILJAOTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 384 Dijete nam se rodilo ili: 403 Veselje ti navješćujem Otpj. ps.: 387 Svi krajevi svijeta vidješe Prinosna: 402.1-2 Radujte se, narodi Pričesna: 393 (394) O Isuse, o Spase naš ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420 Narodi nam se

25. prosinca 2014.

Rođenje Gospodinovo. BožićZborna molitvaBože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još divnije ga obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. Koji s tobom.

Darovna molitvaNek ti, Gospodine, ugodi spomenžrtva današnje svetkovine: ti nam u njoj daješ potpuno oproštenje, a mi tebi iskazujemo savršeno bogoslužje.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 52, 7-10Neka svi krajevi zemlje vide spasenjeBoga našega.

Čitanje Knjige proroka IzaijeKako su ljupke po gorama noge glasonoše radosti koji oglašava mir, oglašuje sreću, navješćuje spasenje govoreći Sionu: »Bog tvoj kraljuje!« Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte, razvaline jeruzalemske, jer Gospodin je utješio narod svoj, otkupio Jeruzalem. Ogolio je Gospodin svetu svoju mišicu pred očima svih naroda, da svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 98, 1-6Pripjev: Svi krajevi svijeta vidješe

spasenje Boga našega.Pjevajte Gospodinu pjesmu novu,jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.

Gospodin obznani spasenje svoje,pred poganima pravednost objavi.Spomenu se dobrote i vjernostiprema domu Izraelovu.

Svi krajevi svijetavidješe spasenje Boga našega.Sva zemljo, poklikni Gospodinu,raduj se, kliči i pjevaj!

Zapjevajte Gospodinu uz citru,uz citru i zvuke glazbala;uz trublje i zvuke rogova: kličite Gospodinu kralju!

Drugo čitanje Heb 1, 1-6Bog nam progovori u Sinu.

Početak Poslanice HebrejimaViše puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. On, koji je odsjaj slave i otisak bića njegova te sve nosi snagom riječi svoje, pošto očisti grijehe, sjede zdesna Veličanstvu u visinama; postade toliko moćniji od anđelâ koliko je uzvišenije nego oni baštinio ime. Ta kome od anđela ikad reče: Ti si sin moj, danas te rodih; ili pak: Ja ću njemu biti otac, a on će meni biti sin. A opet, kad uvodi Prvorođenca u svijet, govori: Nek pred njim nice padnu svi anđeli Božji.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitvaDobri Bože,Spasiteljev rođendan početak je našeg božanskog preporođenja.Molimo da nas privedei vječnom životu u nebu.Po Kristu.

Danja misa

17


Braćo i sestre, Bog je po Kristovu utjelovljenju sišao u ljudsku narav da bi čovjeka obdario božanskim životom. Oživljeni Riječju po kojoj je sve stvoreno, iskrenom se molitvom utecimo nebeskomu Ocu:Neka te slavi, Gospodine, život naš.1. Gospodine, svjetlom božanske Riječi rasvijetli

put svojoj Crkvi da po vjerodostojnosti života bude dom ljubavi svim vjernicima i mjesto susreta za sve koji te traže, molimo te.

2. Gospodine, obdari mudrošću Duha Svetoga papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire svoga naroda, da u Crkvi i svijetu budu ustrajni navjestitelji evanđelja istine i života, molimo te.

3. Gospodine, otvaramo ti vrata svojih domova i svojih obitelji: izliječi nam srca od svakoga opiranja tvojoj Riječi i nastani se u svima nama, molimo te.

4. Gospodine, ti si se u Kristu na čudesan način darovao svim ljudima. Otvori nam oči vjere da te umijemo prepoznati u bližnjima te i sami budemo tvoj dar za svakoga čovjeka, molimo te.

5. Gospodine, zazivamo tvoju dobrotu nad našu pokojnu braću i sestre: obdari ih radošću zajedništva s tobom u vječnosti, molimo te.

Svemogući Bože, rođenjem svoga Sina obnovio si u nama sve što je grijehom ranjeno. Vodi nas svojim Duhom da navijek budemo dostojan stan tvome Sinu. Koji živi.

Pjesma prije evanđeljaDan nam sveti osvanu:Dođite, narodi, poklonite se Gospodinu,jer danas siđe na zemlju svjetlost velika.

Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 (kraća verzija)Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu. (Foto: 123RF)


18

Rođenje Gospodinovo

Biblija od stranice do stranice objavljuje povijest neobičnoga odnosa ljudskih lutanja i udaljavanja od Boga, s jedne

strane, i Božjega približavanja, s druge strane. Čovjek je zazivao Boga, molio ga da mu bude bliz, a kada se Bog očitovao takvim, čovjek se udaljavao. Čudan je taj ples Stvoritelja i njego-vih stvorenja.

Tekle Božje riječi… proročke riječi… lavina riječî. Mogli bismo reći – bačene u vjetar. Po-put onih koje slušamo svakoga dana, na razne načine. Riječi koje iz dana u dan izgovaraju samozvani proroci; ljudi koji misle da se bez njihovih riječi ne može, da je njihova pojava važna, a riječi nezaobilazne. Riječi u palača-ma moći, s političkih govornica; riječi ljutnje i prosvjeda; riječi u raspravama, riječi u znan-stvenim traženjima i gospodarskim uvjerava-njima; riječi u medijskim promidžbama; riječi u kutovima bijede i siromaštva; riječi nemoći koje postaju šapat i gube se u buci užurbanosti; riječi nas svećenikâ, o kojima se i sami pitamo koliko govore, jesu li isprazne, jesu li odjeknule u nama, otvaraju li ili zatvaraju pristup Bogu. Ljudske riječi u svoj šarolikosti i ograničenosti.

Kada se u vjeri nalazim pred otajstvom ko-je danas slavimo, osjećam nemoć tih riječi. I zahvaljujem Gospodinu za snagu njegove Ri-ječi. Ona je poput rose, poput kiše koja nata-pa zemlju i ne vraća se bez ploda. Božja riječ ispunjava ono radi čega je poslana, čak i onda kada ju ljudi odbijaju i idu svojim putovima. I Božja se riječ, izgovorena po prorocima, može prečuti, izbjeći, ismijati, zanemariti.

(Ne) primiti RiječI zato Bog, nakon svih upućenih snažnih, dje-lotvornih, stvarateljskih riječi, upućuje zadnju koju nije izgovorio u ljudskoj povijesti na ta-kav način: Riječ postalu tijelom. Toj se riječi ne može suprotstaviti zatvarajući uši, jer osta-je vidljivom i onda kada se ugase svjetla u cr-

U ove dane Bog progovori – Riječ

kvi i kada se iz nje izađe, i kada ju se pokušava ismijati, poniziti, prikazati kao neistinu.

Ta Riječ ostaje bliza čovjeku, bliža i od njega samoga. Ta riječ je vidljiva u drugim ljudima, a njezin trag ostaje prisutan u svim stvorenjima i u zakonima svega što postoji. Zato je divno tu riječ promatrati u ljepotama prirode i jednako bolno u patnjama ljudi. Božja je riječ došla k nama i nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Jedino što je moguće – ne prihvatiti ju. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Naći će se oni koji će ju pokušati ušutkati i, konačno, ukloniti. Ali, ona je došla na svijet da bi bila svjetlo i život ljudima. Zatvorena u zemlju, ni-je u njoj ostala; raspeta na križu, nije pod vla-šću smrti. Odbijajući ju, čovjek ponižava sebe; zatvara se radosti i slobodi.

Onima pak koji ju prihvaćaju, dana je moć Božje djece. To je moć punine, sigurnosti, po-sebne osjetljivosti za ljepotu i u trenutcima kuš-nja i boli. Od noći koja postoji kao jedna noć dolaska Božjega Sina na svijet, ništa nije ostalo nedodirnuto. Ni mjesto ni vrijeme. Svoje tre-

Časo

slov i

z Car

row

a, En

gles

ka, o

ko 1

250.

19

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413nutke, premda postoje razni kalendari, i vjernici i nevjernici snažno vežu uz događaj koji slavimo u Božiću i mjerimo godine prije i poslije Kristo-va rođenja, prije i poslije dolaska Božje Riječi.

Za nas vjernike posebno je značajan taj do-gađaj koji traje, jer od nas traži ne samo da prihvatimo utjelovljenu Riječ, nego da ju sa-mi utjelovimo, ispunimo ljudskošću. I dok se toliko puta čini da se duhovnost tiče duha, današnja nam svetkovina posvješćuje da nije moguće naviještati, živjeti tu Riječ bez – tijela. Od Betlehema nadalje, radovati se Bogu znači radovati se čovjeku; trpjeti za Boga znači tr-pjeti za čovjeka. Ovo je svetkovina blizine, je-dinstva duha i tijela.

Jer svaka naša molitva i klanjanje pred ol-tarom u crkvi govori o kršćanskome klanjanju Bogu koji je prisutan u čovjeku, osobito u oni-ma koji trpe. Tamjan kojim kadimo Božju pri-sutnost u crkvi znak je da svojom ljubavlju pre-ma bližnjima iskazujemo svoje poštovanje pre-ma čovjeku i uzdižemo ga i prikazujemo Bogu. To dvoje usko je povezano. Jedno bez drugoga nema puninu. Zato je svaki pokušaj toga odva-janja narušavanje istinske duhovnosti Božića.

Neizbježni BogDok smo u došašću zazivali da nebesa rose odozgor, očekivali smo Božji dar, ali i njego-ve posljedice. Jer ta rosa negdje daje da raste bilje, ali negdje prašinu pretvara u blato. I to je naš Božić. Predivan, ljudski. Ne bira boje očiju ni kože, ne bira sposobne ili nesposobne,

ugledne ili neugledne. U svakim je očima, na svakome licu i u svakome domu. Nema veli-kih i malih, vrijednih i bezvrijednih. Lijepo je prihvatiti tu Riječ. Lijepo je biti kršćanin, jer u svemu po toj Riječi živi vječnost.

Ali Riječ je postala tijelom i u tuzi ljudi koji su popustili pred pritiscima; riječ u zadahu al-kohola i droge, kocke, ovisnostima svake vrste; Riječ je postala tijelom u ružnoći psovke, svađa, nemira; Riječ u nesigurnosti jednih koju je ro-dila sebičnost i pohlepa dugih; Riječ je postala tijelom u tisućama tona bačene hrane; Riječ je postala tijelom u našim bolnicama, u brižnosti i nježnosti liječnika i medicinskoga osoblja; Ri-ječ na cestama, u dušama vojnika i policajaca; Riječ u dvojbama otpuštenih s posla, riječ u ponosu i pitanjima branitelja; Riječ među od-lukama da se ubiju nerođeni i Riječ naviještena u svakoj kolijevci gdje je položen rođeni život.

Riječ postaje tijelom u prvome osmijehu privlačnosti dvoje zaljubljenih i u zadnjemu dodiru staraca koji prekoračuju prag vječnosti. Riječ je u svakodnevnome naporu podizanja i uzdržavanja obitelji, u nastojanjima učitelja i profesora koji ne prestaju prenositi znanje, premda u tome nisu dovoljno vrjednovani; ri-ječ u ljudima predanima svome pozivu u Crkvi i drugdje koji ponizno stoje pred zahtjevima koji ih nadilaze, ali podnose to s ljubavlju.

Bog je odlučio izgovoriti svoju posljednju Riječ; objaviti se drukčiji: bliži, vidljiviji, što-više – neizbježan. Božić nam je preblizu da bi-smo ga zaboravili čestitati i donijeti drugima.

Ivan Šaško

Bog otkupljuje svoj narod Iz 52, 7-10U Božjem povratku očituje se utjeha za narod koji je bio napušten. Bog je sada »otkupio Jeruzalem«. Glagol »otkupiti« (heb. gaal) označavao je među starim Hebrejima otkup roba i njegovo oslobađanje. To sada Bog čini s Jeruzalemom, kao predstavnikom svega svoga izabranog naroda. Bog je »ogolio svetu svoju mišicu«, kao što je to učinio već za Izlaska iz Egipta, gdje Mojsije, skupa s Izraelcima, pjeva Bogu zahvalnu pjesan: »Snaga tvoje ruke skamenila ih je dok narod tvoj, Gospodine, ne prođe, dok ne prođe narod tvoj koji si otkupio« (Izl 15, 16; usp. Pnz 4, 34; 5, 15; 7, 19; 9, 29; 11, 2; 26, 8). Bog sada ponavlja ono isto otkupljenje kojim je otkupio svoj izabrani narod iz Egipta, te ga vraća u obećanu zemlju. I kao što je tada pokazao svoju moć pred Egipćanima, tako će to pokazati i »svim krajevima zemaljskim« (Iz 52, 10), u trenutku izbavljenja naroda iz babilonskoga ropstva.

Darko Tepert

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:


20

Ulazna: 382.2 I pohitješe pastiri ili: 422 Nebo i zemljaOtpj. ps.: On je Gospodinš (ŽV 13-2011.)Prinosna: 404 Rodio se Bog i čovjekPričesna: 421 Isklija Izdanak Jišajev ili: 829 Djetešce nam se rodilo Završna: 422.4 Nebo i zemlja ili: 402.3 Radujte se, narodi

28. prosinca 2014.

Sveta obitelj Isusa, Marije i JosipaUlazna pjesma I pohitješe pastirite pronađoše Mariju, Josipa i Novorođenče.

Lk 2, 16

Zborna molitvaBože, ti nam u svetoj Obitelji daješ divan uzor obiteljskih kreposti i uzajamne ljubavi. Daj da je nasljedujemo te postignemo vječnu radostu tvome domu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, prikazujemo ti žrtvu pomirenja i usrdno te molimo: po zagovoru Djevice Bogorodice i svetog Josipa učvrsti naše obitelji u svojoj ljubavi i miru. Po Kristu.

Prvo čitanje Post 15, 1-6; 21, 1-3Baštinik će biti tvoj potomak.

Čitanje Knjige PostankaU one dane: Dođe riječ Gospodnja Abramu u viđenju: »Ne boj se, Abrame, ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika!«Abram odgovori: »Gospodine moj, Gospo-dine, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« Ali eto opet riječi Gospodnje: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« Bog izvede Abrama i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potom-stvo.« Abram povjerova Gospodinu, i on mu to uračuna u pravednost.Gospodin se sjeti Sare kako je rekao i učini joj kako je obećao: Sara zače i rodi Abraha-mu sina u njegovoj starosti – u vrijeme koje je Bog označio. Abraham nadjene ime Izak svome sinu što mu ga Sara rodi.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 105, 1-6.8-9Pripjev: On je Gospodin, Bog naš,

on se uvijek sjeća svojega saveza.Hvalite Gospodina, prizivajte mu ime,navješćujte među narodima djela njegova!Pjevajte mu, svirajte mu,pripovijedajte sva njegova čudesa!

Dičite se svetim imenom njegovim,neka se raduje srce onih što traže Gospodina!Tražite Gospodina i njegovu snagu,tražite svagda njegovo lice!

Sjetite se čudesa koja učini,njegovih čuda i sudova usta njegovih!Abrahamov rod sluga je njegov,sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!

On se uvijek sjeća svojega saveza,riječi koju dade tisući naraštaja:Saveza koji sklopi s Abrahamomi zakletve svoje Izaku.

Drugo čitanje Heb 11, 8.11-12.17-19Čitanje Poslanice HebrejimaBraćo: Vjerom pozvan, Abraham posluša i zaputi se u kraj koji je imao primiti u bašti-nu, zaputi se ne znajući kamo ide. Vjerom i Sara unatoč svojoj dobi zadobi moć da začne jer vjernim smatraše Onoga koji joj dade obe-ćanje. Zato od jednoga, i to obamrla, nasta mnoštvo poput zvijezda na nebu i pijeska ne-brojena na obali morskoj. Vjerom Abraham, kušan, prikaza Izaka. Jedinca prikazivaše on koji je primio obećanje, kome bi rečeno: Po Izaku će ti se nazivati potomstvo! – uvjeren da Bog može i od mrtvih uskrisiti. Zato ga u predslici i ponovno zadobi.Riječ Gospodnja.

Alternativna čitanja (B)

21


Molitva vjernika

Svemogućemu Bogu, koji nas primjerom Svete Obitelji uči da Isusa stavimo u središte svoga osobnoga i zajedničkoga življenja, uputimo svoje iskrene molitve: 1. Gospodine, svoju si Crkvu sazdao

kao obitelj svih naroda: obnovi ju u jedinstvu i u vjernosti tvojoj riječi, molimo te.

2. Gospodine, svijet je danas ranjen razdorom, a toliki trpe nepravde i progonstvo: potakni snagom Duha sve odgovorne u svijetu da budu graditelji mira koji nam u Kristu daruješ, molimo te.

3. Gospodine, danas te molimo za naše obitelji:oslobodi nas od navezanosti na svijet i pomozi nam da po snazi obiteljske molitve otvorimo vrata Kristu koji dolazi, molimo te.

4. Gospodine, tvojoj mudrosti povjeravamo našu domovinu: prodahni mudrošću evanđelja našu građansku odgovornost da umijemo odabrati predvodnika koji će se istinski zalagati za opće dobro i za kršćanske vrjednote našega narodnoga bića, molimo te.

5. Gospodine, našu pokojnu braću i sestre pridruži obitelji svojih svetih i izabranih, molimo te.

Milosrdni Bože, tvojoj dobroti povjeravamo svoj život, svoje obitelji i našu domovinu. Pomozi nam da uvijek znademo Krista staviti u središte naših životnih traženja i nastojanja te tako iz dana u dan budemo graditelji tvoga Kraljevstva. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesma Bog se na zemlji pojavio i među ljudima se udomio.

Bar 3, 38

Popričesna molitva Dobri Oče, ti nas hraniš nebeskim otajstvima. Daj da se trajno ugle�damo u svetu Obitelj te se poslije nevolja ovoga života njoj pridružimo u vječnoj slavi. Po Kristu.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1-2

Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima: konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu.

Evanđelje kraća verzija: Lk 2,22.39-40Dijete je raslo, puno mudrosti.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiKad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret.A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.Riječ Gospodnja.

Doniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu.Časoslov iz Carrowa, Engleska, oko 1250.


22

Biti za, živjeti za, darivati se stoji u temelju svakoga rađanja života, svake obnove, napret-ka i novosti. Zato je obitelj ustanova na kojoj se na jedinstven i često bolan način prelamaju najdublja pitanja suvremenosti, pitanja o ži-votu, o slobodi i dostojanstvu čovjeka, o od-goju, spremnosti na služenje, o solidarnosti, o društvenoj odgovornosti, o budućnosti svi-jeta… Mnogi problemi društva pogađaju naj-prije obitelj, premda se tu pogođenost obitelji uvijek ne primjećuje ili se svjesno prešućuje. Ta životna pitanja ne mogu biti riješena tek gospodarskim napretkom ili većom potroš-njom, kako nas uporno uvjeravaju, ili pak izgrađenom socijalnom osjetljivošću za po-trebite… Pitanje obitelji dotiče smisao života i svijeta. Gdje se ta pitanja prešućuju ili poti-skuju kao nevažna, ili gdje ih se proglašava tek privatnima, život ubrzo rastače društvo i nje-gove vrjednote. Obitelj je zato potrebna stalne brige i odgovornosti. Rođeni smo u obitelji i ona nam je »zauzvrat povjerena«.

Bog povjeren obiteljiNa blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josi-pa Crkva nam naviješta evanđeoski odlomak o Isusovu prikazanju u hramu. Josip i Marija donose ga u Hram i prikazuju ga Gospodinu, ispovijedajući, u poniznosti, da on ne pripada njima. Izvršavaju Zakon koji se odnosio na

Obitelj – odgajateljica društva

Biblijska pripovijest o stvaranju čovjeka, izričajem književnoga stvaralaštva, go-vori u međusobnoj upućenosti muškar-

ca i žene: »Nije dobro da čovjek bude sam.« (Post 2, 18) Te riječi izgovara Bog i stvara čovjeka kao zajedništvo, kao muškarca i že-nu. Knjiga Postanka svjedoči da čovjek biva sâm, u samoći, sve dok ne susretne i ne pre-pozna »biće kao što je on« (usp. Post 2, 20). Uz sva bića koja ga okružuju, uz sva stvorenja, uz još nedirnuti i ljepotom zadivljujući svijet, čovjek ostaje sâm, sasvim sâm. Ništa što nas okružuje ne može premostiti osamljenost i ne može pružiti zajedništvo. Osamljenost može pobijediti samo čovjek, obitelj, mjesto gdje se rađa život. »Nije dobro da čovjek bude sam.« Ponavlja to Bog i danas – kao istinu koju je potrebno razumjeti u svoj širini Božje objave.

»Biti sâm« i »sebično biti zajedno«Čovjek današnjice, međutim, želi biti sâm.

I istovremeno bježi od samoće. Nekada iz se-bičnosti želi biti daleko od drugih, daleko od ljudi, da bi doskora, iz iste sebičnosti, tražio druge i njihovu blizinu. Kada ih u sebičnosti pronađe, ostaje i dalje sâm. Nema snage i hra-brosti prihvatiti drugoga pored sebe, s nekim zajedno graditi i dijeliti život, jer ne prihvaća da »biti s nekim« znači biti za nekoga i biti nekomu. Želi biti sâm, nesmetan i neugrožen, uvjeren da je upravo tako dobro. No, tu želje-nu osamljenost istovremeno doživljava kao neispunjenost i neostvarenost.

I kada se raspravlja o obitelji, o obiteljskome životu, »biti sâm« kao da postaje novom vrjedno-tom koja ne smije biti ničim ugrožena. Suvremeni čovjek čak i u obitelji, u životnoj zajednici, želi ostati sâm, imati »svoj život«. Mnogi nesporazumi, razo-čaranja i neuspjesi u obiteljskome životu proizlaze upravo iz nespremnosti osobe da živi zajedno, da dijeli život, da živi za drugoga i da upravo u tome »živjeti za« pronalazi smisao i ljepotu obiteljskoga života. Možda se i prihvaća formula »živjeti sa«, ali bez oplemenjenosti onim »živjeti za«.

23

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413prinos i »otkup« prvorođenaca, ali ujedno ura-njaju u spoznaju da je Isus dar povjeren njiho-voj brizi i odgovornosti. Prinose otkupni dar i spoznaju veličinu Dara koji je povjeren njima. Starac Šimun naziva ga svojim Spasenjem, Slavom izabranoga naroda i Svjetlošću na-rodâ. On je Dar koji dotiče sav svijet. Šimun ga stavlja u odnos sa sobom, sa svojim narodom i sa svim narodima svijeta. Nitko ne ostaje izvan toga Dara, a narod i čitavo čovječanstvo bivaju prodahnuti novom dimenzijom odnosa.

Šimun spominje sebe, svoj narod i čitavo čovječanstvo, a pisac evanđelja spominje grad Nazaret, gdje Isus odrasta. Pojedinac, grad, narod (društvena zajednica) i čovječanstvo. Spasenjem je obuhvaćen sav svijet u svojim strukturama. No, ne spominje se obitelj. Ona je izvan ovoga niza. Doista, obitelj nije tek jedan od oblikâ zajedništva, ili jedna od stuba u strukturi društva. Ona je mjesto rađanja zajedništva. U njoj svako zajedništvo zadobiva životnost i biva oplemenjeno. Stoga obitelj nije tek zajednica u društvu. Društvo, narod i cijelo čovječanstvo ži-ve iz obitelji; i njihova zajedništva upravo u njoj bivaju oplemenjena. Obitelj stoji u temelju sva-ke obnove društva, naroda, čovječanstva.

Evanđelje otkriva da je obitelj put Božje preobrazbe svijeta. Zadivljujuće je da Bog do-lazi na svijet rođenjem, i to baš u obitelji. Po-ruka je to o svetosti rađanja i o svetosti obitelji. Bog je odabrao taj put da bi pokazao uzvišenost obitelji, ali i čuvao njezinu krhkost. Sâm Bog se povjerava životu u obitelji. I to ne idealiziranoj

ili dobrostojećoj, nego po mnogočemu, rekli bi-smo danas, ispodprosječnoj. Marija i Josip ne žive u svome gradu, raseljeni su te na popis pu-čanstva idu u Betlehem; ne obiluju: nisu mogli sebi u Betlehemu priuštiti prikladan smještaj, a u Hramu prinose »žrtvu siromaha«, dvije gr-lice; potom moraju napustiti sve i bježati da bi dijete Isusa izbavili od Herodove okrutnosti… Takvoj obitelji biva povjeren Isus. U takvoj obi-telji Dijete »raslo, jačalo i napunjalo se mudro-šću, a milost je Božja bila na njemu«.

Božja ljubav ne traži »idealne životne pre-duvjete« za otajstvo utjelovljenja. Bog nema zahtjevâ kojima bi uvjetovao svoj dolazak. On dolazi iz čiste ljubavi, jer spasenje se može roditi samo iz potpune ljubavi. Zato odabire obitelj, kolijevku ljubavi, kao mjesto svoga ro-đenja, kao mjesto svoga rasta u svijetu i kao put preobrazbe svijeta.

Ako je Bog udaljen iz obitelji, on ne može biti utjelovljen u kulturu, u društvene vrjed-note, u socijalnu pravednost, u odgovornost politike, u razvoj koji vodi brigu o općemu dobru i budućnosti svijeta. Obitelj odgaja i oplemenjuje društvo. Oplemenjena Božjom prisutnošću, obitelj je kadra biti zalog novoga društva i evanđeoske pravednosti koja nadila-zi socijalnu jednakost.

U združenosti s Kristom, po daru vjere i po sakramentu koji slavimo, tvorimo novu obitelj, Crkvu, koja po Snazi Duha i po našemu svje-dočanstvu života unosi u svijet istinu o Božjoj utjelovljenosti i ljepotu življenja za druge.

Ante Crnčević

Božja vjernost Post 15, 1-6; 21, 1-3Abramovo povjerenje u Boga i u njegova obećanja s vremenom će postajati sve teže održivo. Abra-mova žena Sara još dugo ne će zatrudnjeti, pa će mu sluškinja Hagara roditi Jišmaela (usp. Post 16), a Abram i Sara sve će više starjeti (usp. Post 18, 11-12), te je izgledalo kao da Bog ne će ispuniti svoje obećanje. No, Bog je i dalje vjeran. On se spomenuo Sare »kako je rekao« i učinio joj »kako je obećao« (Post 21, 1). Tako, Sara rodi sina, u vrijeme kad je Abram – sada već nazvan Abraham – bio star. Bilo je to, međutim, vrijeme koje je Bog označio. Tako se potvrđuje da Bogu ništa nije nemoguće (usp. Post 18, 14) te da on može, i mimo čovjekovih očekivanja i nadanja, biti vjeran svojim obećanjima, a to zna či vjeran samomu sebi. Sve što se u tome od čovjeka traži jest da bude vjeran i strpljiv, kao što je i Abraham vjerovao Bogu i bio strpljiv do svoje stote godine, kad mu se rodio sin Izak (Post 21, 3.5).

Darko Tepert

Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Prikazanje u Hramu.Reljef u crkvi sv. Tome, Minden-Rodenbeck, Njemačka.


24

Ulazna: 385 Zdravo, sveta Rodiljo ili: 383.1 Svjetlo će nas danas obasjatiOtpj. ps.: Smilovao nam se Bog (ŽV 13-2011.)Prinosna: 811.1 i 3 O pastiri, čudo novoPričesna: 396 (397) Od istoka sunčanoga ili: 411 (410) U se vrijeme godištaZavršna: 812 Veseli se, Majko Božja

1. siječnja 2015.

Sveta Marija BogorodicaUlazna pjesmaZdravo Sveta Rodiljo,Majko Kralja vječitoga,komu ruka ima vlastiznad svijeta čitavoga!

Darovna molitvaGospodine, ti svako dobro počinješ i dovršuješ. Danas se radujemo svetkovini svete Bogorodice i zahvaljujemo za rođenje Isusa Krista: daj da s radošću postignemo puni plod njegova spasenja, kojemu slavimo početak. Po Kristu.

Prvo čitanje Br 6, 22-27Neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati.

Čitanje Knjige BrojevaReče Gospodin Mojsiju:»Reci Aronu i njegovim sinovima: Ovako blagoslivljajte Izraelce:Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!Tako neka zazivaju ime moje nad sinove Izraelovei ja ću ih blagoslivljati.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 67, 2-3.5-6.8

Pripjev: Smilovao nam se Bogi blagoslovio nas.

Smilovao nam se Bog i blagoslovio nas,obasjao nas licem svojim,da bi sva zemlja upoznala putove tvoje,svi puci tvoje spasenje!

Nek se vesele i kliču narodijer sudiš pucima pravednoi narode vodiš na zemlji.

Neka te slave narodi, Bože,svi narodi neka te slave!Bog nas blagoslovio!Neka ga štuju svi krajevi svjetski!

Drugo čitanje Gal 4, 4-7Bog posla Sina svoga, rođena od žene.

Čitanje Poslanicesvetoga Pavla apostola GalaćanimaBraćo: Kad dođe punina vremena,odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložnike Zakona otkupi te primimo posinstvo. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha Sina svoga koji kliče: »Abba! Oče!«Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda i baštinik po Bogu.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Heb 1, 1–2Više puta i na više načinaBog nekoć govoraše ocima po prorocima;konačno, u ove dane,progovori nama u Sinu!

Zborna molitvaBože, ti si plodnim djevičanstvom svete Marije ljudskom rodu darovao vječno spasenje. Po njoj smo primili tvoga Sina, začetnika novog života: molimo te da i u ovoj godini iskusimo njezin zagovor.Po Kristu.

25


Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu proseći milost darovane novosti.Obnovi nas, Gospodine, u novosti života.1. Za svetu Crkvu Božju: da uvijek bude vjerna

navjestiteljica Kristova evanđelja i donositeljica tvoga mira i blagoslova svim ljudima, molimo te.

2. Za papu Franju, (nad)biskupa našega I. i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da vjerodostojnošću nauka i života predvode tvoj narod putem spasenja te sva Crkva raste u snazi zajedništva, molimo te.

3. Za sve koji upravljaju narodima i državama: daj da se uvijek zalažu za uspostavu evanđeoske pravednosti te tako u cijelome svijetu zavlada tvoj mir, molimo te.

4. Za sve nas sabrane oko Kristova stola: nadahni nas da poput Majke Gospodinove umijemo tvoju riječ čuvati u srcu kako bi ona bila put i svjetlo našemu životu, molimo te.

5. Za našu pokojnu braću i sestre: primi ih u zajedništvo svetih kod nebeskoga stola, molimo te.

Gospodine, Bože svemogući, s pouzdanjem u tvoju dobrotu danas započinjemo novo vrijeme što nam ga darivaš. Milošću svojom obaspi naše dane i svojom pomoću prati naša djela da uzmognemo biti pronositelji tvoga mira i graditelji tvoga kraljevstva u svijetu. Po Kristu Gospodinu našemu.

Evanđelje Lk 2, 16-21Pronađoše Mariju, Josipa i novorođenče.I nakon osam dana nadjenuše mu ime Isus.

Čitanje svetog Evanđelja po LukiU ono vrijeme:Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mari-ju, Josipa i novorođenče gdje leži u jasla-ma. Pošto sve pogledaše, ispripovjediše što im bijaše rečeno o tom djetetu. A svi koji su to čuli divili se tome što su im pripovijedali pastiri. Marija u sebi pohra njivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Pastiri se zatim vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno. Kad se navršilo osam dana da bude obre-zan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo prije njegova začeća.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaIsus Krist jučer i danas isti je –– i uvijeke!

(Heb 13, 8)

Popričesna molitvaGospodine, mi ispovijedamo da je blažena Marija, vazda djevica, Majka tvoga Sina i Majka Crkve. Molimo te da nam nebeska otajstva, koja smo primili, koriste za vječni život. Po Kristu.

Molitva vjernika

Braćo i sestre, po rođenju svoga Sina iz krila presvete Djevice Bog je dao novi smisao našemu vremenu i našemu životu. Zajedničkom se molitvom utecimo Bogu proseći milost darovane novosti.Obnovi nas, Gospodine, u novosti života.1.



Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.Časoslov iz Bamberga, Njemačka, 13. st.


26


Blagoslovljeni po Blagoslovljenoj

Danas se Crkva pridružuje slavlju veći-ne čovječanstva na početku nove gra-đanske godine. Unatoč svim nedaća ma

s kojima se svijet suočava i tijekom ovoga dana, a nažalost slično će biti i sutra, na gotovo svim mjestima naše planete on je dočekan u sve-čarskom raspoloženju. Dok će mnoge izrečene čestitke ostati na razini željâ, mi kršćani svje-sni smo svoje nemoći da ih sami ostvarimo pa pouzdanje u njihovo ispunjenje stavljamo pod zagovor Blažene Djevice Marije. Želimo biti bla-goslovljeni po njoj koja je »blagoslovljena među ženama«. Zato danas ne slavimo samo Novu Godinu, nego, na prvome mjestu, svetkovinu Svete Bogorodice Marije. Vjerujemo da je ona, što je do tada bilo nezamislivo, svijetu rodila samoga Sina Božjega. Stoga joj, zacijelo, nije teško biti nam pomoćnicom u mnogo neznatni-jim traženjima. Usto, upirući pogled u nju, mi postajemo svjesni relativnosti naših želja te se okrećemo onome vrjednijem i neprolaznom.

Dvostruka narav ovoga slavlja jasno se ogleda u današnjim liturgijskim tekstovima. U zbornoj molitvi ističemo kako smo po Mariji »primili Božjega Sina, začetnika novoga živo-ta«, ali i pouzdano molimo »da (i u ovoj godi-ni) iskusimo njezin zagovor«.

Najpotpunija novogodišnja čestitka koju možemo jedni drugima uputiti sadržana je u starozavjetnome blagoslovu iz Knjige Brojeva,

izabranom za prvo čitanje: »Neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! Neka te Gospodin li-cem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti do-nese!« S druge strane, sveti Pavao u Poslanici Galaćanima poučava nas o Marijinoj ulozi u događaju Božjega utjelovljenja prema čemu nas usmjerava i sâm naziv Sveta Bogorodica. »Kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svoga: od žene bî rođen, Zakonu podložan da podložni-ke zakona otkupi, te primimo posinstvo.«

Rođen od MarijeNa Božić smo svečano proslavili utjelovljenje Riječi Božje, druge osobe Presvetoga Trojstva. Važnost Božića Crkva pokazuje slaveći ga in-tenzivno punih osam dana. Današnjom svet-kovinom završavamo Božićnu osminu. Osam dana označava vrijeme stvaranja, počinka i novoga početka. Jedan tjedan je završio, a drugi počinje. Doima se kao iskorak prema budućnosti. Ono što smo slavili želimo preni-jeti u nastavak života. Tako se obnavlja život-ni ritam i teče iz godine u godinu. Jučer smo završili jednu, a danas započinjemo novu. Primjereno je tada slaviti Svetu Bogorodicu. S njom je završilo vrijeme iščekivanja, a po-čelo vrijeme ostvarenja. Ona nije samo kraj Staroga Zavjeta, nego i početak Novoga. Po njoj je Bog ušao u naše vrijeme i našoj povije-sti dao novi smisao.

Sveti Pavao govori o »punini vremena«. Zato je današnje evanđelje nastavak onoga koje je čitano u božićnoj noći. Nakon što je pa-stirima objavljena velika radost, oni su došli vidjeti ono što im je naviješteno. Nevje rojatna jednostavnost koja vlada pri rođenju Sina Božjega još jednom nas potiče da u ovom no-vogodišnjem ozračju ne tražimo velike daro-ve, čudesne znakove i neispunjiva obećanja, nego da ono što je vrijedno umijemo pronaći u jednostavnosti. Toj jednostavnosti pridono-


Blagoslovljenipo Blagoslovljenoj


Blagoslovljeni

Bogo

rodi

ca, k

ated

rala

u Si

eni.

Foto

: Shu

tters

tock

27

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413se i pastiri koji su »pronašli« Svetu Obitelj. Oni se nalaze na dnu društvene ljestvice, a sada postaju privilegirani. Prvi su prepozna-li Spasitelja. Nakon toga vraćaju se »slaveći i hvaleći Boga«. Pronaći i prepoznati u Isusu Spasitelja čini svaku osobu, bez obzira na sva njezina ograničenja, vjerodostojnim i rado-snim navjestiteljem. Prizor iz betlehemske štale ujedno je slika Crkve u klanjanju, razma-tranju i slavljenju. »Pastiri pohite u Betlehem i pronađu Mariju, Josipa i novorođenče gdje leži u jaslama.« Same jasle upućuju na euhari-stiju: u njih se stavlja hrana, a Isus dolazi biti hranom za život svijeta. Marija ga je tamo po-ložila, ona ga je darovala svijetu.

Događaje pohranjivaše i prebirašeU središtu odlomka o dolasku pastira, njiho-vome govoru, iskazivanju počasti i pohvala nalazi se velika šutnja. »Marija u sebi pohra-njivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu.« Razmatrati znači udubiti se u otajstvo, s njim se susresti i sjediniti. Čuvanje Riječi Božje njezino je razumijevanje u svjetlu ži-votnih događaja, a njihovo pohranjivanje označava prihvaćanje činjenice da nas neke stvarnosti nadilaze. Ne odvija se uvijek sve

kako smo planirali, nego se i mi uklapamo u planove Božje providnosti koja se, kako joj i ime veli, uvijek pokaže providnosnom. Riječi »pohranjivaše« i »prebiraše« napisane su u prošlom trajnom vremenu, čime evanđelist poručuje kako je i Marija postupno postaja-la svjesna svoje uloge u povijesti spasenja. Pismo ne skriva da je imala puno nejasnoća. Ona pita: »Kako?« Čak prigovara: »Zašto?« No, svemu pristupa s povjerenjem u Boga. Vrši svoje svakodnevne obveze i u njima otkri-va Božju nazočnost. Tako se sjedinila s Riječju Božjom. Sjediniti se znači primati ju i primje-njivati u svim životnim situacijama, bile one dobre ili loše, lijepe ili ružne. Riječ Božja ne smije ostati apstraktnom, nego treba biti ži-votno konkretizirana. Marija nije samo pro-svijetlila svoj život u svjetlu Riječi Božje, nego je svojim življenjem i nama rasvijetlila Riječ Božju. U svojoj životnoj situaciji dopuštala je Božjoj Riječi da u njoj i po njoj djeluje. Tako je postala Bogorodicom. Zanimljivo je da sve-ti Pavao ne spominje Marijino ime u svojoj Poslanici Galaćanima. Ističe za Isusa tek da »od žene bî rođen«. Tako naglašava kako ono što je Marija učinila treba činiti svatko od nas od žene rođenih.

Slavko Slišković

Odjeci RiječiSnaga Božjega blagoslova Br 6, 22-27Tekst blagoslova može se podijeliti u tri međusobno paralelna dijela, koji u svome prvom polustihu imaju zaziv Gospodinu (6, 24a.25a.26a), a u drugome plod Božjega djelovanja (6, 24b.25b.26b). Ovim se blagoslovom moli Gospodina da »blagoslovi«, »licem svojim obasja« i »pogled svoj svrati« nad sinove Izraelove. U sva tri zaziva valja prepoznati izraz Božje blizine. Usto, njegovo je ime triput zazvano, što izriče puninu blagoslova i sigurnost zaštite koju narod ima kod Boga. Božje dje-lovanje opisano je kroz čuvanje, milostivost, donošenje mira. Bog koji čuva narod od njego-vih neprijatelja i mogućih zastranjenja, pokazuje tako svoju milost, jer je riječ o Božjoj slobodnoj odluci. Narod koji je pod Božjom zaštitom, ima mir. Riječ je o konkretnom miru onih koje štiti Bog. Blagoslovom što ga izriču svećenici »sinovi Izraelovi« obilježeni su Božjim imenom, postaju u potpunosti njegov narod.

Darko Tepert

Zrnj

e

uz Prvo čitanje:

Marijino »prebiranje u srcu« traži vrijeme. Molitvi je potrebno vrijeme. Ne ono koje smo »uspjeli odvojiti« od svojih obveza i briga, nego vrijeme u potpunosti darovano molitvi. Vrije-

me oslobođeno od svega drugoga. Ta-kvo »oslobođeno vrijeme« otvara nas

iskustvu koje ide onkraj vremena; nosi nas u Početak, u Božju predvječ-nost, kad nas je On u svome promislu

već vidio, i u Vječnost, gdje nam je pripravio mjesto u svojoj slavi.


28

Darovna molitvaGospodine, posveti ove darove rođenjem svoga jedinca Sina koji nam pokazuje put istinei obećava život nebeskog kraljevstva. Po Kristu.

Ulazna: 383.2 Dok je mirna tišina svime vladala ili: 419 Tama je svudOtpj. ps.: 389 Riječ tijelom postadePrinosna: 401 Svim na zemlji ili: 403 Veselje ti navješćujemPričesna: 407 Dvorani nebaZavršna: 404 Rodio se Bog i čovjek

4. siječnja 2015.

Druga nedjelja po BožićuUlazna pjesmaDok je mirna tišina svime vladala, i noć brzim tijekom stigla do sredine puta svog, sišla je tvoja svemoguća Riječ s nebesa, Gospodine, s kraljevskih prijestolja.

Mudr 18, 14-15

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, ti prosvjetljuješ sve koji u te vjeruju. Ispuni čitav svijet svojom slavom i jasno se očituj svim narodima. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Sir 24,1-2.8-12Mudrost se Božja nastani posred izabranog naroda.

Čitanje Knjige SirahoveMudrost se sama slavi i u Bogu se časti i sred puka svog se hvali. Usta svoja otvara u zboru Svevišnjeg i pred njegovom se moći proslavlja. Posred naroda se svog uzvisuje i u punom svetom zboru pobuđuje divljenje i u mnoštvu izabranika ima hvalu i među blagoslovljenima ona se sama ovako blagoslivlje: »Zapovjedi mi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori, odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu.’ Prije vjekova, odiskona, on me stvorio i neću prestati dovijeka. Pred njim sam služila u svetom šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast mi je u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnom narodu, na dijelu Gospodnjem, u baštini njegovoj, i u punom zboru svetih moj je boravak.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 147,12-15.19-20Pripjev: Riječ tijelom postade

i nastani se među nama.Slavi Gospodina, Jeruzaleme,hvali Boga svoga, Sione!On učvrsti zasune vrata tvojih,blagoslovi u tebi tvoje sinove.

On dade mir granicama tvojim,pšenicom te hrani najboljom.Besjedu svoju šalje na zemlju,brzo trči riječ njegova.

Riječ svoju on objavi Jakovu,odluke svoje i zakone Izraelu.Ne učini tako nijednom narodu:nijednom naredbe svoje ne objavi!

Drugo čitanje Ef 1, 3-6.15-18Po Isusu nas predodredi za posinstvo.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola EfežanimaBlagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, on koji nas blagoslovi svakim blagoslovom duhovnim u nebesima, u Kristu. Tako: u njemu nas sebi izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i bez mane pred njim; u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu, dobrohotnošću svoje volje, na hvalu slave svoje milosti. Njome nas zamilova u Ljubljenome.Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga

29

Ocu nebeskom, koji nam je po svome Sinu darovao puninu milosti i istine, u otvorenosti srca izrecimo svoje molitve, zajedno govoreći:Vodi nas u svome svjetlu, Gospodine.1. Za Crkvu, zajednicu tvojih vjernika:

rasvijetli ju svojim Duhom da uvijek znade prepoznati tvoj dolazak i vjerno živjeti tvoju riječ spasenja, molimo te.

2. Za pastire Crkve: okrijepi ih snagom Duha Svetoga da svojom riječju vode ljude k tvojoj Riječi i svojim ih životom predvode u život koji nam ti daruješ, molimo te.

3. Za sve koji ne upoznaše Kristov dar spasenja: vodi ih svojom milošću u njihovim životnim traženjima i daj im da u Kristu spoznaju Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, molimo te.

4. Za ovu (župnu) zajednicu: nadahnjuj svojom mudrošću i prati svako naše djelo; obnovi nam radost pripadnosti tvojoj Crkvi da po svjedočanstvu evanđeoske ljubavi budemo svjedoci tvoje blizine svakomu čovjeku, molimo te.

5. Pokojnu našu braću i sestre primi u radost svoje nebeske slave, molimo te.

Svemogući vječni Bože, u slavljenju otajstva utjelovljenja ti nas prosvjetljuješ svojom milošću i uvodiš u puninu istine. Prati svojim Duhom naše misli i naša djela da uvijek živimo dostojno tvoga dara – Isusa Krista. Koji živi i kraljuje u vijek vjekova.

Pričesna pjesma Svima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.

Iv 1, 12

Popričesna molitva Gospodine Bože naš, smjerno te molimo: djelovanjem ovog otajstva očisti nas od zlih sklonosti i ispuni nam želju za spasenjem. Po Kristu.

spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Usp. 1Tim 3,16Slava tebi, Kriste, propovijedani narodima! Slava tebi, Kriste, vjerovani u svijetu!

Evanđelje Iv 1, 1-5.9-14 (kraća verzija)Riječ tijelom postade i nastani se među nama.

Početak svetog Evanđelja po IvanuU početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga.I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.Riječ Gospodnja.

Molitva vjernika

Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.Evanđelistar Henrika II., iz samostana Reichenau,

Njemačka, 1007.-1012.


30

U početku bijaše Riječ. Dočim u liturgiji odzvone ove riječi s početka Ivanova evanđelja, kao da se stvori neko poseb-

no svečano ozračje. Kao da smo prebačeni u po-četak svega, u trenutak kada nikoga od nas nije bilo. Liturgija u središtu koje stoje riječi Ivano-va prologa kao da odškrine prozor u čudesnost stvaralačke odluke beskonačnoga i nevidljivo-ga Boga, kojom je stvorio mogućnost da bude sve što jest. Ljudima početak izmiče. Ne samo početak svega, nego i početak njih samih. Ljudi nisu bili nazočni u trenutku svoga nastanka. U trenutku kada je već bilo određeno sve što će cijeloga života obilježavati pojedinačni život, čovjek nije bio nazočan. Ljudi ne sudjeluju u odlukama o svome vremenu, spolu, roditeljima i temeljnim tjelesno-duhovnim strukturama. U početku nije čovjek. Riječ je u početku. Ona je prvi uzrok svijeta i svega što jest. Svijet je počeo zahvaljujući Riječi. Svijet postoji u sili, nad-moći i suverenosti Riječi. Riječ je smisao, red, uzrok, ustroj svega. Kružimo oko mnoštva zna-čenja grčke riječi Logos kojom evanđelist Ivan imenuje Isusa, Bogočovjeka, koga je on vidio u

Druga nedjelja po Božiću

U početku bijaše Riječtijelu, s kim je dijelio kratko i intenzivno vrije-me svoga najdubljega životnog iskustva.

Ivan je dugo razmatrao čudesnost Isusovih riječi i dijela. Nije najčudesnije ono što ljudi či-ne. Prije i iznad svega ljudskoga leži uzvišenost Božje Riječi. Riječ je ne samo u početku. Ona je sâma Bog. Sve što jest, u njoj ima život. Život izlazi iz Boga i koji god je život nastao iz nje-ga je izišao. Mi ljudi posvuda oko sebe vidimo živa bića. Nigdje ne vidimo život. Govorimo o životu koji buja ili se gasi, ali zapravo vidimo samo živa bića. Život sâm ne vidimo, ni u nje-govome nastanku niti u njegovome nestajanju. Ja sam Život, govorio je Isus za sebe. Za razli-ku od svih drugih bića on nije samo živ, niti je tek neko živo biće, kako god ga mi visoko ili uzvišeno mislili. On je Život. U njemu je život svega što postade.

Život kao svjetloŽivot je svjetlo. Život u sebi nosi usmjerenost iz tame u svjetlo. Kao što živa bića nemaju život iz sebe samih tako nemaju ni svjetlo iz sebe. Život im je darovan i darovana im je svjetlost.

Svjetlo svijetli u tami i tama nema moći nad svjetlom. Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka je istinsko svjetlo. Ivan u Isusu vidi to svjetlo. On je došao na svi-jet. Pa ipak, svijet ga nije upoznao. Premda je svijet postao po njemu i premda je on boravio u svijetu, svijet ga nije upoznao. Ivan ovdje piše iznimno jaku rečenicu: K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. Svijet je »nje-gov« jer je nastao po njemu i zato što ga on smatra svo-jim. U svijet je i došao zato što svijet i one u svijetu sma-tra svojima. No, svijet ga nije upoznao. Svijet nema oči za

Bog povjeren ljudskoj blizini. (Katedrala u Chartresu, Francuska, 1230.-1240.)

31

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413onoga tko ga je stvorio. Svijet ne vidi onoga ko-ji je učinio da svijet postoji. To je neočekivano i neobično, ali to je kruta zbilja. Oni koji su po svome postojanju njegovi, ne primaju ga. Onaj koji dolazi na svoje, nije dobro došao. Ne pri-maju ga njegovi. Na svome nije dobrodošao.

Ipak, primio ga je jedan dio. Nisu ga svi odbacili. Oni koji su ga primili dobili su moć da postanu djeca Božja. Oni vjeruju u njegovo ime. Oni su rođeni od volje Božje, a ne od tijela i volje muževljeve. Oni su rođeni odozgor. Nji-ma je Bog Otac. Bog je svima, a njima je Otac, jer oni ga, za razliku od većine, priznaju Ocem.

Utjelovljena RiječRiječ je postala tijelom. Riječ koja je bila od početka i po kojoj je sve postalo, Riječ koja je prije i iznad vremena, utjelovila se u vreme-nu, uzela je ljudsko tijelo, ušla u smrtnost, u vrijeme i ljudsku ranjivost, nastanila se među nama, ušla u naš šator, u naše obitavalište, do-selila se k nama, nastanila se u našoj sredini.

Riječ se pokazala u svojoj slavi. Ona je je-dincata i jedinstvena slava koju Riječ ima od Oca kao jedinac Očev. Jedinorođeni Očev je pun milosti i istine. O njemu Ivan svjedoči da stoji iznad njega. Bio je prije njega i iznad njega je. Dolazi, doduše, nakon njega, ali to ne

mijenja njegov status. Onaj koji dolazi, iznad onoga je koji svjedoči za njega. Od njega smo svi primili, od njegove punine, od njegova pre-komjerja. Primili smo milost za milošću. Iz istoga izvora najprije je dan Zakon po Mojsiju, a milost i istina po Isusu Kristu.

Boga nitko nikada nije vidio. On prebiva u nedostupnu svjetlu. Sve svjetlo koje ljudi vi-de ne može pokazati Boga. Njegovo je svjetlo ljudima nedostupno. Isus koji dolazi iz Božjega krila, on koji ga je gledao licem u lice, došao je k nama i obznanio nam ga. Donio nam je vijest o Bogu. Pokazao nam je kakav je i što hoće s nama. U Isusu se pokazuje Bog kojega ne vidi-mo i u njegovim se riječima i djelima pokazuje kakav je. Isus je njegovo lice. On je pravi i vid-ljivi lik nevidljivoga Boga.

Kada Ivanov prolog vjernike u božićno vri-jeme prenese u ozračje čudesnosti stvorenoga i tajnu utjelovljenoga Boga, u njihovom zajed-ništvu zatitra radost što im je Riječ podarila svjetlo, sinovstvo Božje i milost Jedinorođen-ca. Njihovo se sudjelovanje u liturgiji pretvara u služenje svijetu koji nije ni upoznao ni pri-mio utjelovljenu Riječ. Bog svijet preobražava preko onih koji su rođeni od Boga i koji njego-vo svjetlo unose u mrak svijeta.

Ante Vučković

Ljepota mudrosti Sir 24, 1-3.8-12Isus sin Sirahov je opisao mudrost (hokma) nešto blaže teološki od svojih uzora Izr 8 i Job 28. U 24. poglavlju prikazuje mudrost u obli-ku egipatskih božica drveća. Pisac ju čvrsto povezuje s isključivim patrijarhalnim monoteizmom. Svaka mudrost dolazi od Gospodina – oblikuje jasan program koji isključuje sve mnogoznačnosti mudro-sti s obzirom na jednog Boga u Izraelu. Mudrost se razvija u pravcu hipostaze, utjelovljuje jedan dio bića božanstva i gubi samostalnost. I ovdje postoji korelacija slikâ mudrosti i žene. Sirah respektira maj-ke i dobre supruge, ali nesumljivo je da je potpuna podložnost kćerî i suprugâ onomu tko je pater familias religijska zapovijed, a njezi-na povreda grijeh pred Svevišnjim (26,26). Bog dodjeljuje mudrosti čvrsto mjesto u Izraelu, u Jeruzalemu na Sionu (24, 8-12). Na koncu himna mudrost se identificira s Torom. Tora je zakon života, uvida, a ne kultnih zapovijedi.

Mario Cifrak

Zrnj

e Odjeci Riječi uz Prvo čitanje:

Onima koji ga primiše »podade moć da postanu djeca Božja«. Premda ro-đeni od roditelja koji u sebi nose dar vjere, nismo rođeni kao djeca Bož-

ja. Kršćanima smo postali po poseb-nome daru, po snazi krštenja, po daru

otkupljenja koji nam je dan. Svako-mu osobno. Samo tako se »postaje«.

Osobno. Živeći jedinstveni i neponov-ljivi dar, i rastući u njemu. Dana nam

je moć da postanemo djeca Božja. Ima li još u nama te snage i te moći?


32

6. siječnja 2015.

BogojavljenjeUlazna pjesmaEvo, dolazi Gospodar, Gospodin; U ruci mu kraljevstvo, moć i vlast.

Usp. Mal 3, 1; 1Ljet 19,12

Zborna molitvaBože, ti si na današnji dan po zvijezdi prethodnici narodima objavio svoga Jedinorođenca.Mi smo te upoznali svjetlom vjere: privedi nas gledanju svoje nebeske ljepote. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 60,1-6Slava Gospodnja sviće nad tobom.

Čitanje Knjige proroka IzaijeUstani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja i slava Gospodnja sviće nad tobom! Jer gle, zemlju tmina pokriva i mrklina narode! A tebe Gospodin obasjava i slava se njegova javlja nad tobom. K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje. Očima okruži i promatraj: svi se oni sabiru, k tebi dolaze! Izdaleka ti dolaze sinovi, kćeri ti donose u naručju. Gledat ćeš tad i sjati, igrat će ti srce i širiti se jer k tebi će poteći bogatstvo mora,blago narodâ k tebi pritjecati. Mnoštvo deva prekrit će te, mladih deva iz Midjana i Efe. Svi će iz Sabe dolaziti, donosit će zlato i tamjan i hvale navješćivati Gospodnje.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 72,1-2.7-8.10-13Pripjev: Klanjat će se tebi,

Gospodine, svi narodi zemlje.Bože, sud svoj daj kraljui svoju pravdu sinu kraljevu.Nek puku tvojem sudi pravedno,siromasima po pravici!

U danima njegovim cvjetat će pravdai mir velik – sve dok bude mjeseca.I vladat će od mora do morai od Rijeke do granica svijeta.

Kraljevi Taršiša i otokâ nosit će dare,vladari Šabe i Sebe danak donositi.Klanjat će mu se svi vladari,svi će mu narodi služiti.

On će spasiti siromaha koji uzdiše,nevoljnika koji pomoćnika nema;smilovat će se ubogu i siromahui spasit će život nevoljniku.

Drugo čitanje Ef 3, 2-3a.5-6Sada je objavljeno da su i poganisubaštinici obećanja.

Čitanje Poslanice svetogaPavla apostola EfežanimaBraćo: Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: objavom mi je obznanjeno otajstvo koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njego-vim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju.Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Mt 2, 2Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegovapa dođosmo pokloniti se Gospodinu.

Darovna molitvaGospodine, nek ti budu mili darovi tvoje Crkve. To nije zlato, tamjan ni smirna, nego se danas prinosi i za hranu daje Isus Krist, koga ti darovi označuju. Koji živi.

Ulazna: 382.3 Evo, dolazi ili: 402 Radujte se, narodiOtpj. ps.: 391 Klanjat će se tebi, GospodinePrinosna: 408.1 i 4 O Betleme Pričesna: 392.2 Vidjesmo zvijezdu njegovu ili: 406 Zdravo budi, mladi KraljuZavršna: 420.1 i 8 Narodi nam se ili: 424 Tri Kralja jahahu

33

Evanđelje Mt 2, 1-12Dođosmo s istoka pokloniti se kralju.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuKad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s isto-ka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećeničke i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi. Oni mu odgovoriše: »U Betlehemu judejskome jer ovako piše prorok: ’A ti, Betleheme, zemljo Judina! Nipošto nisi najmanji me-đu kneževstvima Judinim jer iz tebe će izaći vladalac koji će pâsti narod moj – Izraela!’« Tada Herod potajno dozva mudrace i raza-zna od njih vrijeme kad se pojavila zvijezda. Zatim ih posla u Betlehem: »Pođite«, reče, »i pomno se raspitajte za dijete. Kad ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklo nim.« Oni saslušavši kralja, pođoše. I gle, zvijezda kojoj vidješe izlazak iđaše pred njima sve dok ne stiže i zaustavi se po vrh mjesta gdje bijaše dijete. Kad ugledaše zvijezdu, obrado vaše se radošću veoma velikom. Uđu u kuću, ugledaju dijete s Marijom, majkom njegovom, padnu ničice i poklone mu se. Otvore zatim svoje blago i prinesu mu daro ve: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.Riječ Gospodnja.

Popričesna molitva Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svje-tlom. Htio si da se pričestimo ovim nebeskim otajstvom: daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim srcem. Po Kristu.

Braćo i sestre, nebeski je Otac vodio mudrace s istoka da se poklone njegovu Sinu. Molitvom se obratimo istome Ocu da i mi umijemo pre poznati svjetlo kojim obasjava naš životni put. Budi nam, Gospodine, svjetlo života.

1. Za Crkvu u svijetu: da bude trajno otvorena vodstvu tvoga Duha te svoju moć ne traži u vladanju nego u poklonstvu tebi, molimo te.

2. Za papu Franju i sve pastire Crkve: prodahni ih svojom mudrošću da uvijek znaju slijediti svjetlo koje dolazi u snazi tvoje riječi i u poticajima tvoga Duha te uvijek budu mudri predvodnici tvoga naroda na putu prema novome susretu s Kristom, molimo te.

3. Za sve one čijoj je službi i odgovornosti povjerena briga za svijet: da u evanđeoskim nastojanjima Crkve prepoznaju dobrobit cijeloga društva, molimo te.

4. Za sve koji znanošću istražuju tajne svijeta i života: pomozi im da u stvorenjima umiju prepoznati put do Stvoritelja te svoje poslanje vrše s istinskom odgovornošću za čovjeka i za sav stvoreni svijet, molimo te.

5. Za nas ovdje sabrane: da poslušni tvome Duhu uvijek umijemo prepoznavati putove koji nas vode do susreta s tobom, molimo te.

S našim prošnjama primi, Gospodine, naše poklonstvo pred tobom. Otvori nam oči vjere da u svim životnim nastojanjima i kušnjama umijemo slijediti svjetlo u kojem nam se ti objavljuješ. Po Kristu Gospodinu našemu.

Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svje-tlom. Htio si da se pričestimo

daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim

Dođosmo s istoka pokloniti se kralju.

Gospodine, idi pred nama uvijek i svuda svojim nebeskim svje-tlom. Htio si da se pričestimo

daj da ga promatramo čistim pogledom i primamo odanim

Molitva vjernika

Kad ugledaše zvijezdu, obradovaše se radošću velikom.

Detalj kapitela, katedrala u Autunu, Francuska, 12. st.


34

mu, poput zvijezde, Bog otkriva na putu, naći će Isusa. Za istinom na poseban način tragaju znanstvenici. Ako su iskreni u svome traženju, ako su spremni priznati svoje granice i ogra-ničenja znanstvenih metoda, na kraju će naći Istinu, naći će Isusa.

Sveti Ivan Zlatousti dalje objašnjava: »Ako si pastir, dođi jednostavno i vidjet ćeš Djetešce u jaslama. Ako si kralj, tvoje svečane halje, sjaj tvoga dostojanstva, ne će ti ničemu koristiti ne dođeš li. Ako si čovjek znanosti poput mudracâ, sve tvoje znanje ne će te spasiti ako ne dođeš i ne pokloniš se. Ako si stranac, pa čak i barba-rin, bit ćeš primljen na dvor ovoga kralja.«

Mudraci su slijedili svoju znanost. Mi bi-smo ju danas možda usporedili s gatanjem i čarobnjaštvom, s astrologijom. No, to je bio put koji su oni znali slijediti, a Bog se potrudio da im, na njima razumljiv način, dade znak. Sa svoje strane, oni su se morali odreći oholosti te smoći snage prepoznati kralja u nekome tko nije bio iz njihova naroda, u pripadniku druge religije, ali i u Djetešcu za koje nije bilo mjesta u svratištu i položenu u jasle.

Znanost kao traženjeZnanost sa svojim metodama može biti isko-rištena kao sredstvo protivljenja vjeri, ali i kao pomoć da ju se otkrije i produbi. Istinska zna-nost ne može se protiviti vjeri i Kristu, nego k

Slaveći svetkovinu Bogojavljenja proma-tramo mudrace koji dolaze s Istoka. Oni su tražili novorođenoga kralja i slijedili

zvijezdu. Pritom nailaze na Heroda koji je, iz straha i svojih interesa, naumio spriječiti poja-vak novoga kralja. Herod je već ranije, dolazeći na vlast, pobio svoje suparnike. Ista je sudbina prijetila i »novom kralju«. Stoga je mudracima, nakon što su susreli novorođenče Isusa, objav-ljeno da se vrate drugim putem i tako izbjegnu ponovni susret s judejskim kraljem, ostavljaju-ći ga u neznanju o mjestu gdje se Isus nalazi.

Govoreći o prizoru mudracâ koji dolaze s istoka, sveti Ivan Zlatousti ovako kaže u svo-joj Homiliji na Matejevo evanđelje: »Pođimo za primjerom mudracâ! Neka se drugi samo uznemiruju, a mi radosno pohitimo onamo gdje je Djetešce. Ako bi nam kraljevi i naro-di na put postavljali preprjeke, nije važno, ne klonimo gorljivošću, odbijmo sva zla kojima nam prijete. Da nisu bili vidjeli Djetešce, mu-draci ne bi izbjegli opasnost koja im je prije-tila od Heroda. Prije nego što su ga radosno promatrali, bili su obuzeti strahom, okruženi opasnostima, uronjeni u uznemirenost. Na-kon što su mu se poklonili, njihovo je srce po-stalo spokojno i sigurno.«

Čovjek u traženjuMudraci su ljudi koji traže istinu i to čine rado-sno. U tome traženju ne dopuštaju da ih smete ili uznemiri kraljev naum. Njihovo ih traganje dovodi do Isusa, onog novorođenoga »kralja židovskoga« kojega su i tražili. Ondje mu se klanjaju i predaju svoje darove. Mudraci, koji su bili stranci i pripadnici druge religije, kla-njaju se pred pravim židovskim Kraljem i Si-nom Božjim. Nisu očekivali da će u Betlehemu pronaći Božjega Sina, a opet ga nalaze i klanja-ju mu se. Valja u njima prepoznati vrijednost traženja. Svaki je čovjek tražitelj. On traga za srećom, za zdravljem, za blagostanjem, za si-gurnošću, za zajedništvom, za bogatstvom. U toj potrazi, ako iskreno slijedi znakove koje

Bog se daje otkriti

Bogojavljenje

Bran

imir

Doro

tić: P

oklo

nstv

o m

udra

ca, s

kica z

a vitr

aj.

35

1313živo vrelo13živo vrelo13201420141320141313201413njemu vodi. Budući da je Bog sve stvorio i sve uzdržava, znanost je otkrivanje Božjega svijeta. Dovoljno je ovdje sjetiti se teorije velikoga pra-ska, koju se često uzima površno, kao »dokaz« da nije bilo potrebno Božje stvarateljsko djelo, pa se zaključuje da ni Bog nije potreban ili da ga čak i nema. Pritom se zaboravlja da je teori-ju o širenju svemira, a onda i teoriju o velikom prasku, postavio belgijski astronom i fizičar Ge-orges Lemaître (1894.-1966.), profesor na Kato-ličkom sveučilištu u Louvainu. On, pak, ne samo da je bio vjernik, nego je bio i katolički svećenik. Pred kraj života papa Pavao VI. imenovao ga je za stručnjaka-suradnika u jednoj od komisija Drugoga vatikanskog koncila, pokazavši time da se njegova znanstvena promišljanja ni po če-mu ne suprotstavljaju katoličkoj vjeri.

U pastoralnoj konstituciji Drugog vatikan-skog koncila o Crkvi u suvremenom svijetu stoje i ove riječi: »Samim time što su stvorene, sve stvari imaju vlastito postojanje, istinitost, te vlastite zakone i poredak. Čovjek to mora poštivati tako da pojedinim znanostima i umi-jećima prizna njihove vlastite metode. Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se doista vrši znanstveno i prema ćudorednim načelima, nikad ne će stvarno protiviti vjeri jer

profane stvari i stvari vjere imaju izvor u isto-me Bogu. Štoviše, onaj koji ponizna i ustrajna duha nastoji istražiti tajnu stvarî, vođen je – a da toga i nije svjestan – takoreći rukom Boga, koji time što uzdržava sva bića čini da budu to što jesu.« (GS, 36)

Kao što su mudraci s istoka tražili i dopu-stili da ih, premda toga nisu bili svjesni, vodi Božja ruka, tako i ljudi našega vremena traže, a neki od njih i dopuste da ih vodi Božja ruka. U istoj konstituciji Drugog vatikanskog konci-la čitamo i ovo: »Bog je, naime, objavljujući se svojemu narodu sve do svojega punog očitova-nja u utjelovljenome Sinu, govorio u skladu s kulturom koja je vlastita različitim vremeni-ma.« (GS, 58) I sada Bog progovara na način koji odgovara kulturi i običajima različitih kra-jeva svijeta, ali i različitim životnim okolnosti-ma. Bog progovara ljudima i vodi ih također na način koji se vjerniku može činiti čudnim i naizgled daleko od Božje riječi. No, to je stoga što Bog želi svakoga čovjeka približiti sebi, jer svakoga čovjeka doživljava kao svoje dijete do kojega mu je stalo, pa svakoga prihvaća, sva-komu oprašta i svakoga vodi. Naša je želja da svatko otkrije radost u spoznaji da ga Bog ljubi i da ga vodi prema punini života.

Darko Tepert

uz Prvo čitanje:

Očitovanje Božje slave Iz 60, 1-6Ovaj tekst pun nade najvjerojatnije je nastao na prijelazu iz 5. u 4. st. pr. Kr. Već je odavno Božji narod došao iz egzila, odavno je ponovno sagrađen jeruzalemski hram (515. pr. Kr.). I politička se situacija promijenila: mali Izrael sada živi u velikome perzijskom carstvu, čije granice sežu do Grčke i gotovo preko Inda. Palestina je prikazana kao važno trgovačko područje, u tijeku je svojevrsna internacionalizacija odnosa koja se usredotočuje na središte moći – Perzepolis. Time je čudnija ova prorokova slika: Jeruzalem, premda tada provincijski gradić, treba postati duhovno središte svih naroda! Ovdje je riječ o svojevrsnoj duhovnoj »internacionali« svih koji tra-že mir. Doći će iz svih naroda. Nije samo riječ o globalizaciji novca i konzumiranja, nego duhovnosti, mira i pravde! Treći Izaija ovim gospodarskim procvatom carstva crta u najsvjetlijoj boji ne samo budućnost grada nego i cijeloga svijeta.

Mario Cifrak

Zrnj


Vjernik u sebi nosi »sveti strah«, strah da će se uzoholiti do mjere da se više ne boji Boga. To je strah ko-

ji ispunja sigurnošću, strah koji nika-da ne oduzima radost. I Herod osjeća strah, ali ga strah ispunja tjeskobom.

Njegov strah nije svet. Boji se da će mu Bog oduzeti slobodu i moć. Osje-

ća se ugroženim pred Bogom. Bog mu je smetnja. Poklonstvo pred Bo-

gom liječi tjeskobu i pretvara ju u »sveti strah«, strah koji oslobađa.


36

11. siječnja 2015.

Krštenje GospodinovoUlazna pjesma Nakon krštenja Gospodi-nova otvoriše se nebesa, a Duh siđe na nj kao golub. I glas s neba zaori: ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!

Usp. Mt 3, 16.17

Zborna molitvaSvemogući vječni Bože, kod krštenja u Jordanu Duh Sveti je sišao na Isusa Krista, a ti si ga svečano proglasio svojim ljubljenim Sinom. I nas si iz vode i Duha Svetoga nanovo rodio za svoju djecu: daj da vazda ostanemo u tvojoj ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 42,1-4.6-7Evo sluge mojega, miljenika duše moje!

Čitanje Knjige proroka IzaijeOvo Govori Gospodin:»Evo sluge mojega koga podupirem, mog izabranika, miljenika duše moje. Na njega sam svoga duha izlio, on će donijeti pravo narodima. Vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima. Trske napuknute prelomiti neće, stijenja što tinja neće ugasiti. Po istini on će donijeti pravo, neće sustati niti smalaksati dok na zemlji ne uspostavi pravo. Otoci žude za naukom njegovim.Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto za ruku te uzeh; oblikovah te i postavih za savez narodu i svjetlost pucima, da otvoriš oči slijepima, da izvedeš sužnja iz zatvora, iz tamnice one što žive u tami.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 29,1a.2.3ac.4.3b.9b-10Pripjev: Gospodin narod svoj

mirom blagoslivlje.Prinesite Gospodinu, sinovi Božji,prinesite Gospodinu slavu njegova imena,poklonite se Gospodinu u svetištu njegovu!

Čuj! Gospodin nad vodama,Gospodin nad vodama silnim!Čuj! Gospodin u sili,Gospodin u veličanstvu!

Čuj! Bog veličanstveni zagrmje,a u hramu njegovu svi kliknuše: Slava!Gospodin nad vodama stoluje,stoluje Gospodin – kralj dovijeka!

Drugo čitanje Dj 10, 34-38Gospodin ga pomaza Duhom Svetim.

Čitanje Djela apostolskihU one dane Petar prozbori i reče: »Sad uistinu shvaćam da Bog nije pristran, nego – u svakom je narodu njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu. Riječ posla sino vima Izraelovim navješću-jući im evanđelje: mir po Isusu Kristu; on je Gospodar sviju. Vi znate što se događalo po svoj Judeji, počevši od Galileje, nakon krštenja koje je propovijedao Ivan: kako Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, njega koji je, jer Bog bijaše s njime, prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.«Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, danas slavimo dan kad si Isusa objavio kao svoga ljubljenoga Sina. Primi naše darove i daj da postanu Kristova žrtva, kojom si oprao grijehe svega svijeta. Po Kristu.

Ulazna: 383.3 Nakon krštenja Gospodinova ili: 401 Svim na zemljiOtpj. ps.: 150 S radošću ćete crpsti voduPrinosna: 211 Isus Krist je slika Božja ili: 410 (411) U to vrijeme godištaPričesna: 392.3 Evo onoga ili: 393 ili 394 O Isuse, o Spase našZavršna: 420.1 i 10 Narodi nam se

37


Pjesma prije Evanđelja Mk 9,6Otvoriše se nebesa i glas Očev zaori: Ovo je Sin moj, ljubljeni! Slušajte ga!

Evanđelje Mk 1, 7-11Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Propovijedao je Ivan: »Nakon mene dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenje na obući. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim.«Onih dana dođe Isus iz Nazareta galilejskog i primi u Jordanu krštenje od Ivana. I odmah, čim izađe iz vode, ugleda otvorena nebesa i Duha poput goluba gdje silazi na nj, a glas se zaori s nebesa: »Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesma Evo onoga za kog Ivan posvjedoči: Ja sam to vidioi svjedočim: On je Sin Božji!

Iv 1, 32.34

Popričesna molitva Gospodine, nahranio si nas svetim darom. Molimo te da vjerno slušamo tvoga Jedinorođenca te se zovemo i budemo tvoji sinovi i kćeri. Po Kristu.

Nebeskom Ocu, koji nam je po svome Sinu darovao spasenje i učinio nas svojom ljubljenom djecom, izrecimo svoje molitve. Molimo zajedno:

Obnovi nas, Gospodine, u milosti krštenja.1. Za Crkvu, zajednicu krštenika: da uvijek

bude vjerna poslanju koje si joj udijelio te i danas pronalazi putove donošenja tvoga spasenja svakomu čovjeku, molimo te.

2. Za pastire Crkve i sve kojima si povjerio brigu za svoj narod: prodahni ih mudrošću svoga Duha da ustrajno promiču snagu zajedništva Crkve te svi kršćani očituju ljepotu svoga krsnoga preporođenja, molimo te.

3. Za sve katekumene koji se pripravljaju za sakramente kršćanske inicijacije: prosvijeti ih svojim Duhom da prihvate život evanđelja te trajno rastu u daru vjere, molimo te.

4. Za sve krštene koji zapostaviše udijeljeni dar krsnoga preporođenja: otvori im srca da umiju ponovno čuti tvoj glas i krenuti putem evanđelja, molimo te.

5. Za ovu zajednicu tvojih krštenika: vodi nas svjetlom svoga Duha da budemo radosni svjedoci kršćanskoga imena i ustrajni graditelji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.

Svemogući Bože, ti nas po svojoj neizmjernoj ljubavi ne ostavljaš u grijehu. Smjerno te molimo, izliječi u nama sve slabo i grješno, obnovi sve dobro i plemenito da bismo mogli ponovno živjeti kao djeca svjetla. Po Kristu Gospodinu našemu.

Molitva vjernika

Ja vas krstim vodom, a On će vas krstiti Duhom Svetim.

Lorenzo Ghiberti: Isusovo krštenje; reljef krstionice u Sieni, oko 1417.


38

Prve Kristove riječi u evanđeljima, a koje nam donosi evanđelist Luka, jesu riječi upućene Ivanu Krstitelju prije krštenja:

»Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispuni-mo svu pravednost!« Započnimo ovo razma-tranje tim riječima, danas, dok slavimo svet-kovinu Kristova krštenja.

Pusti sada!Ne znam jeste li kada razmišljali o toj nevje-rojatnoj i čudesnoj činjenici da Bog u Isusu Kristu, na početku svojega javnog djelovanja, izgovara upravo te nenametljive, jednostavne i, ponajprije, ponizne riječi. Zadiviti nas treba Kristova poniznost u tim riječima. Pogledamo li sebe i način na koji se obično predstavljamo drugima, kako progovaramo o svojemu posla-nju i službi, moramo priznati da u nas sve pršti od ‘ega’, od taštine i oholosti. Znam neke osobe koje, kad se nađu u određenom društvu, čak ako ih nitko i ne pita, odmah sebe i svoju »vi-soku službu« nametljivo predstavljaju, kao da svima žele poručiti: »Znaš, ja sam ti jako važan, imam ovu ili onu funkciju, pišem ovo ili ono. Sada znaš s kim imaš posla.« I, naravno, većina se odmah zadivi njihovom funkcijom, njiho-vom »veličinom«. Tako mi, grješnici, činimo.

Ako bi itko na to imao pravo, to pravo ima Bog. Ali Bog tako ne čini. U Isusu Kristu on se dao krstiti! Da, dao se krstiti: stao je u red s ostalim grješnicima, vjerojatno se nije gurao, laktario, nije išao »preko reda«, kako to mi či-nimo. Svrstao se među grješnike i rekao s toli-kom uzvišenošću, lakoćom i otmjenošću: »Pu-sti sada!« U grčkom izvorniku taj imperativ glasi: Áfes. Taj se izraz često susreće u evanđe-ljima, posebice u Matejevu evanđelju. On kao da izriče Kristovo nježno, nenametljivo opho-đenje s ljudima. Na poseban je način povezan s Kristovim pozivom na praštanje, na otpuštanje grijeha. Krist nas uči da se i sami naučimo toj, zapravo njegovoj, gesti (usp. Mt 6, 12; Lk 11, 4;

Krštenje Gospodinovo

Krštenje i velika poniznost

17, 3), jer s križa moli Oca da oprosti, doslovno da pusti, otpusti grijehe (usp. Lk 23, 34). Krist kao da govori Ivanu Krstitelju: »Pusti sada mo-je božanstvo, nisam sad ja bitan, bitni su drugi, ovi koji su u redu, grješnici pogođeni grijehom, patnici pogođeni patnjom. Pusti me da uđem u njihov život i da sa mnom sad odjednom bude sve drukčije!« I nama danas kazuje kao i Iva-nu Krstitelju: »Pusti da uđem u tvoj život jer mi je stalo do tebe.« Današnje slavlje Kristova krštenja jest gesta puštanja Krista u naš život. Kako je to zanimljivo, kako je to čudesno da se u »puštanju«, a ne u proizvođenju i činjenju, krije naše spasenje.

Isusova poniznost i silazak u vodu krštenja – put prema silasku u iskustvo smrti.

39


Smanji se!Sveti Bernard iz Clairvauxa osvrće se na drugi dio rečenice koju Krist upućuje Ivanu: »Ta do-likuje nam da tako ispunimo pravednost.« Veli Bernard da u toj rečenici dolazi do izražaja Bož-ja, Kristova pravednost koja je drukčija od na-še. Naša pravednost glasi: svakomu svoje. I to je dobro. Krist pak donosi drukčiju pravednost, pravednost poniznosti, koja je veća od naše, a ona glasi, piše Bernard: »Smatrati se manjim od sebi jednakima te se poistovjetiti s manjima od sebe.« Naime, mi oholi, tašti, uglavnom se izdižemo ne samo iznad sebi jednakima, nego se izdižemo i iznad onih koji su veći od nas. I to je uvijek zanimljivo primijetiti. Ljudi taštoga, uskoga i maloga duha proždrljivo nastoje ugra-biti što više časti, titula, svim se silama trse po-kazati drugima – sebi jednakima, a ponajviše onima boljima od sebe – kako su iznad njih. I pritom dakako preziru one manje od sebe. Daju oni »svakomu svoje«, ali uvijek tako da svima moraju dati do znanja kako su iznad njih.

Krist pak ne čini tako. On se ‘smanjuje’ pred Ivanom Krstiteljem i poistovjećuje se s manjima od sebe, s nama. Zašto je ta ponizna

Kristova pravednost, zašto je Kristova praved-nost veća od naše? Ona je veća jer je to praved-nost koja ide u susret drugomu, kojoj je stalo do drugoga. To je, ako baš želite, aristokratska pravednost, pravednost onoga koji nema po-trebe grčevito se dokazivati pred drugima i ko-ja uvijek, po svaku cijenu, mora biti iznad dru-gih. To je pravednost koja daje drugomu pro-stora i, što je meni posebno važno istaknuti, to je pravednost u čijoj prisutnosti drugi smije biti svoj, u čijoj prisutnosti drugi i njegova do-brota dolaze do izražaja. Zato je predivno biti u Kristovoj blizini. On se povlači, smanjuje se zbog nas da mi možemo biti veliki pred njim. Da, Bog se smanjuje da mi možemo biti veliki pred velikim Bogom!

Pustimo danas Krista u svoj život, učimo se krsnom življenju: smatrajmo se manjima od sebi jednakima i poistovjetimo se s ma-njima od sebe. Tako će Bog biti s nama i mi ćemo Boga donositi drugima. Živimo Kristovo krštenje, Božju veliku poniznost. Jer, Bog se raduje »krštenicima«, poniznima i malenima, te svakomu kazuje: »Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!«

Ivica Raguž

Bog predstavlja svoga Slugu Iz 42, 1-4.6-7U Izaiji 40 – 55 susrećemo zagonetni lik: Slugu Božjega. Već se u 41, 8 kaže: »Ti, Izraele, slugo moj, Jakove, kog sam izabrao, potomče Abrahama, mojega ljubimca!« Ako čitamo tekst Prve pjesme o Sluzi, nailazimo na brojna pitanja: Tko govori i predstavlja svojega slugu? Komu je sluga predstavljen? Gdje je predstavljen? Tko je taj sluga? U čemu je njegova zadaća? Možemo zaključiti da je sâm Bog onaj koji slugu predstavlja. On ga zove svojim slugom, svojim izabrani-kom, miljenikom, na kojem je njegov Duh. Iz tog je predstavljanja vidljivo da sluga ima kraljevske crte. Sluga je zbog svoje zadaće da pravo (mišpat) donese otocima koji slove kao najudaljeniji krajevi svijeta i koji čekaju Toru, uputu, usporediv s Mojsijem, objaviteljem Božje volje. U kontekstu Iz 40 – 55 Božji sluga može se protumačiti kolektivno. S njim se identificira jedna grupa u Babilonu, koja se doživljava kao pravi Izrael koga Bog poziva na utjehu.

Mario Cifrak

Zrnj


Isus silazi u vodu krštenja ne da bi ondje, pranjem, ostavio grijehe, ne-go da bi na sebe uzeo grijeh svijeta,

grijehe ljudi. On je jedini bez grijeha. Zato jedini može u potpunosti vidje-

ti grijeh i njegov teret. Samo on ko-ji je bez grijeha, može biti osloboditelj

od grijeha. Po njegovu silasku u vo-du voda je postala mjestom očišćenja

od grijeha. Zato krsnim silaskom u vodu, silazimo u Krista, bivamo uro-

njeni u Njega, Jedinoga bez grijeha.

4040

Božićnameditacija

»I evo vam znaka: naći ćete novorođenče, povijeno, gdje leži u jaslama.« (Lk 2, 12)Dvije su slike tu: poniznost i siromaštvo.Što znači: 'Naći ćete novorođenče', ako ne:Naći ćete Mudrost koja tepa,Moć pokazanu u nemoći,Neizmjernoga postala djetetom,Bogatoga koji biva siromahom,Kralja anđela kako leži u staji,Anđeosku hranu ponuđenu poput sijena,Onoga koga ništa ne može obuhvatiti smještena u uske jasle.

»Povi ga i položi u jasle.« (Lk 2, 7)O siromaštva, o poniznosti!Gospodar svega povio je u povoje kralja anđelâi položio ga u staju.Srami se, o nezasitna lakomosti!Propadni, ljudska oholosti!

Po utjelovljenoj Riječi,po rođenju od Djevice,po rođenome Spasitelju,neka je slava Bogu Ocu na nebesimai neka je mir na zemlji ljudima koje on ljubi.Neka se udostoji udijeliti nam taj mirOn koji je blagoslovljen u vijeke. Amen.

(Iz Propovijedi sv. Antuna Padovanskoga)

U poklonstvu pred Malenošću

INFORMACIJE I NARUDŽBE:HRVATSKI INSTITUT ZA LITURGIJSKI PASTORALKsaverska cesta 12a, 10000 Zagreb • tel.: +385 (0)1 5635 050 • faks: +385 (0)1 5635 051e-mail: [email protected] • www.hilp.hr

živo vreloList izlazi 13 puta godišnje. Cijena pojedinog primjerka: 13,00 kn. Inozemstvo: 3,70 EUR; 4,50 CHF; 6,20 USD; 6,20 CAD; 7,50 AUDGodišnja pretplata: 169,00 kn. Inozemstvo: 48 EUR; 58 CHF; 80 USD; 80 CAD; 97 AUD • BiH, SRB, MNE: 36 EURZa pretplatnike s deset i više primjeraka odobravamo popust od 10%. Uplate za Hrvatsku: Privredna banka Zagreb, d.d. – 2340009-1110174994

model plaćanja: 02 – poziv na broj: upisati pretplatnički broj Uplate za inozemstvo: Privredna banka Zagreb, d.d. – 703000-012769

SWIFT: PBZGHR2X – IBAN: HR88 2340 0091 1101 7499 4

U Rokovniku su za svaki tjedan kroz godinu predviđene po dvije stranice s liturgijskim čitanjima za svaki dan te citatom iz evanđelja dana (ukupno 136 stranica), dok Mjesečni preglednik na 28 stranica donosi pregled cijelog mjeseca na po dvije

stranice. Kalendari su tiskani dvobojno na kvalitetnom papiru u PVC koricama, što im osigurava otpornost na habanje i jamči cijelogodišnje korištenje. Dostupan je u dvije boje korica – bordo i plavoj. Na veće količine odobravamo popust.

Troškovi poštarine nisu uračunati u cijenu kalendara.

Kalendar možete naručiti e-mailom: na [email protected], faksom na broj +385 (0)1 5635 050 ili na telefon +385 (0)1 5635 051.

2015

dva kalendaraRokovnik

Mjesečni preglednik 28,00 kn

LITURGIJSKI KALENDAR ZA

Puer natus est nobis. Gradual iz crkve sv. Mihaela, Murano (Venezia), 1395.The Morgan Library, New York.

Documents

2014 · nicom da se pojam »svetosti« koja zavrjeđuje liturgijski spomen u ranoj Crkvi vezao najprije uz mučeništvo, poimano kao životno svjedočanstvo za Krista. Prvomučeniku