Haruki Murakami

NORVEŠKA ŠUMA

Južno od granice, zapadno od Sunca Moj slatki Sputnik nakon potresa

O piscu:Haruki Murakami rođen je u Kjotu 1949.godine. Odrastao je u Kobeu, a sada živi ublizini Tokija. Autor je romana Lov na divljuovcu, Tvrdokuhana zemlja čudesa i Krajsvijeta, Norveška šuma, Pleši pleši pleši,Ljetopis Pticenavijalice, Južno od granice,zapadno od Sunca, Moj slatki Sputnik, Kafkana obali; publicističke knjige Podzemlje:napad plinom u Tokiju i japanska psiha, tezbirki priča Slon nestaje i nakon potresa.Dobitnik je mnogih književnih priznanja,uključujući odnedavno i uglednu nagraduJomimuri. Djela su mu prevedena nadvadeset i sedam jezika.

Za mnoge fetesImao sam 37 godina i bio sam pojasom svezan za sjedalo dok je golemi 747 ponirao krozgust oblačni pokrov približavajući se hamburškoj zračnoj luci. Hladne kiše, svojstvenemjesecu studenome, natapale su zemlju i sve obavijale sumornom atmosferomflamanskog ulja na platnu: službenike zračne luke u kabanicama, zastavu navrh niskeaerodromske zgrade, reklamni plakat BMWa. Dakle — evo opet Njemačke.čim se zrakoplov spustio, iz zvučnika na stropu počela se razlijegati tiha glazba:milozvučna instrumentalna obrada Norveške šume1 od Beatlesa. Od te bih melodijeuvijek duboko uzdrhtao, ali ovoga puta potresla me jače nego ikad.Nagnuo sam se naprijed i zagnjurio lice u šake da mi se lubanja ne raspukne. Ubrzo mi jeprišla jedna od njemačkih stjuardesa i na engleskom me upitala jesam li bolestan.— Nisam — rekao sam — samo mi se vrti.— Sigurni ste?— Jesam, hvala.Nasmiješila se i otišla, a glazba se promijenila: sad je sviralo nešto od Bilh/ja Joela.Uspravio sam se i pogledao kroz prozor u1 Prevoditeljičine napomene se nalaze na str. 343347.tamne oblake koji su visjeli nad Sjevernim morem, misleći na sve ono što sam u životuizgubio: zauvijek prošla vremena, prijatelje koji su umrli ili nestali, osjećaje koje nikadviše neću proživjeti.Zrakoplov je stigao do ulaza. Ljudi su počeli otkopčavati pojaseve i vaditi prtljagu izpretinaca, a ja sam se sve to vrijeme nalazio na livadi. Osjećao sam miris trave, ćutiovjetar na licu, čuo krik ptica. Jesen 1969., a meni se približava dvadeseta.Stjuardesa je opet došla provjeriti kako sam. Ovoga puta sjela je kraj mene i pitala mejesam li dobro.— Dobro sam, hvala — rekao sam smiješeći se. — Samo me uhvatila neka sjeta.— Potpuno vas razumijem — rekla je. — I meni se to događa, dosta često.Ustala je i uputila mi prekrasan osmijeh. — Pa, dakle, želim vam sretan put.AufWiedersehen.— AufWiedersehen.Osamnaest je godina prošlo od toga dana na livadi, a ja još mogu u sjećanje prizvatisvaku njegovu pojedinost. Višednevna blaga kiša isprala je ljetnu prašinu i zaodjenulagore dubokim, blistavim zelenilom. Vlati bjelasaste trave sezale su do visine glave ilelujale se tamoamo na listopadskom povjetarcu. Dugi trak oblaka lebdio je posredledenoplavičastog svoda. Pogled na to visoko nebo gotovo je nanosio bol. Dašak vjetrapirnuo je preko livade i puhnuo kroz njenu kosu, da bi se odmah potom izgubio u šumi,šumoreći u krošnjama i donoseći nam na mahove udaljene glasove laveža nejasan,mutan zvuk, koji kao da je dopirao s dveri nekoga drugog svijeta. Druge zvukove nismočuli. Druge ljude nismo sreli. Ugledali smo tek dvije jarkocrvene ptice kad su preplašeneprhnule uvis usred livade i odmaglile u šumu. Dok smo tako lunjali, Naoko mi je govorilao bunarima.Pamćenje je čudna stvar. Dok sam se nalazio na samom mjestu događaja, nisam na njegaobraćao ni najmanju pozornost. Nijednommi nije palo na pamet da će on na mene ostaviti tako dugotrajan dojam, apogotovo nisam sanjao da ću ga se r8 godina poslije sjećati do u tančine. Toga dana živomi se fućkalo za krajobraz. Mislio sam o sebi. Mislio sam o prelijepoj djevojci koja hodakraj mene. Mislio sam o nama dvoma zajedno, pa onda opet o sebi. Bile su to te godine,to životno doba kad mi se svaka slika, svaki osjećaj, svaka misao vraćala poput

bumeranga. I što je još gore, bio sam zaljubljen. Zaljubljen u komplikacije. Krajobraz minije bio ni na kraj pameti.Sada mi se, međutim, u sjećanje prvi vraća taj prizor s livade. Miris trave, pomaloprohladan vjetar, obris brežuljaka, lavež psa: to su mi prva sjećanja, i vraćaju mi se sasavršenom bistrinom. Imam dojam da mogu pružiti ruku i vrškom prsta pratiti njihovekonture. No iako taj prizor vidim posve jasno, u njemu nema nikoga. Nikoga. NemaNaoko, a ni mene. Kamo li smo samo nestali? Kako se to moglo dogoditi? Sve što mi setada činilo važnim Naoko, čovjek koji sam tada bio, svijet koji sam tada imao: kamo li je sve moglonestati? Istina je, ne mogu joj se prisjetiti ni lica bar ne iz prve. Ostala mi je tekpozadina, sam okoliš, bez ljudi u prvom planu.Istina, s vremenom joj se sjetim lica. Počnem spajati predodžbe njezina sićušna, hladna ruka; njena ravna crna kosa, na opip tako glatka i mirna;nježna, obla usna resica i odmah pod njom mikroskopski sitan madež; kaput odkamelhara koji je nosila zimi; njezin običaj da mi gleda ravno u oči kad me nešto pita;lagani drhtaj koji bi joj se katkad uvukao u glas (kao da govori na vjetrovitu vrhuncu) inajednom vidim njezino lice, najprije uvijek iz profila, jer smo Naoko i ja uvijek bilinegdje vani i hodali, jedno uz drugo. A onda se ona okreće prema meni, smiješi se, jedvaprimjetno krivi glavu u stranu i progovara, gledajući me u oči kao da u njima želiugledati odraz bjelice koja je sijevnula bazenčićem kristalno čistog vrela.Treba vremena da se pojavi Naokino lice. A s godinama to traje sve dulje. Tužna je istinada mi je za ono čega sam se mogao sjetitiza 5 sekunda ubrzo trebalo 10, pa 30, pa onda puna minuta kao sjene koje se u sutonizdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati tama. To je neizbježno:moje pamćenje sve se više udaljava od mjesta na kojemu je Naoko nekoć stajala nakojemu sam stajao onaj stari ja. Vraća mi se tek krajolik, pogled na onu livadu ulistopadu, stalno iznova, poput simbolične scene u nekom filmu. Svaki put kad se pojavi,kao da zada udarac nekom dijelu mog uma. Probudi se, kaže. Još sam tu. Probudi se irazmisli o tome. Razmisli zašto sam još tu. Ti me udarci ne bole. Uopće ne osjećam bol.Samo šuplji zvuk koji odjekne sa svakim udarcem. A i on jednoga dana mora izblijedjeti.Ali u hamburškoj zračnoj luci udarci su bili dulji i jači nego inače. I upravo zato pišemovu knjigu. Da razmislim. Da shvatim. Jednostavno zato što sam takav. Da bih osjetiokako sam nešto do kraja razumio, moram to zapisati.Dakle, da vidimo, o čemu je Naoko toga dana govorila?Naravno: o "poljskom bunaru". Nemam pojma je li takav bunar postojao. To je moždabila tek slika ili simbol koji je postojao samo unutar Naoko, poput svih onih drugih stvarikoje je tih mračnih dana znala u svom umu najednom oživjeti. No kad mi ga je jednomopisala, nikad više nisam mogao zamisliti tu livadu bez bunara. Od toga dana slikanečega što nikad nisam svojim očima ugledao ostala je neraskidivo povezana sa stvarnimprizorom polja koje se prostiralo preda mnom. Taj bunar znam opisati do najsitnijihdetalja. Nalazio se točno na granici između livade i šume mračan otvor u zemlji, širokjedan metar, skriven ispod trave. Na njegovu rubu nije bilo nikdkve oznake ni ograde, nikamena oboda (bar ništa više od razine tla). Bila je to obična rupa, razjapljeno zjalo.Njegovo kameno okno nagrizlo je vrijeme, a kamenje je poprimilo čudnovatumuljevitobijelu boju. Bilo je napuklo, nedostajali su neki blokovi, a u jedan od raspuklihspojeva spuznuo je mali zeleni gušter. Mogao si se nagnuti preko ruba i tako zuriti uništavilo. Ja sam o tom bunaru znao samo daje zastrašujuće dubok. Bio je bezdano dubok i prepun tame, kao da su se sve tame svijeta

sabile u njega i nepovratno zgusnule.— On je jako, jako dubok — rekla je Naoko, pažljivo birajući riječi. Znala je takogovoriti, usporila bi da pronađe točno onu riječ koju traži. — Ali nitko ne zna gdje je —nastavila je. — Znam samo da je negdje ovdje, u blizini.Ruku duboko zabijenih u džepove jaknice od tvida, nasmiješila mi se kao da želi reći:"Istina je!"— Onda je iznimno opasan — rekao sam ja. — Tako dubok bunar, a nitko ne zna gdjeje. Upadneš i to je kraj.— Kraj. Aaaaaaaa! Pljus! Gotovo.— Sigurno se događaju takve stvari.— Događaju, tu i tamo. Možda jednom u dvijetri godine. Netko odjednom nestane, nemogu ga naći. Onda ovdašnji ljudi kažu: "Aha, pao je u poljski bunar."— To nije baš lijepa smrt — rekoh.— Nije, to je grozna smrt — rekla je Naoko, stresajući grumen sjemenki trave s jakne.— Najbolje bi bilo da slomiš vrat, ali vjerojatno bi slomio samo nogu i onda ne bi mogaoništa. Vičeš iz svega glasa, ali nitko te ne čuje, ne možeš očekivati da će te itko naći, potebi pužu stonoge i pauci, svuda oko tebe kosti stradalih, mrak, vlaga, a visoko nadglavom vidiš malecki kolut svjetla nalik na zimski Mjesec. I tako polako umireš, na tomemjestu, sasvimsam.— Fuj, od same pomisli ježi mi se koža — rekao sam. — Taj bi bunar trebalo naći iograditi zidom.— Ali nitko ga ne može naći. Zato pazi da ne skreneš sa staze.— Bez brige, neću.Naoko je izvadila lijevu ruku iz džepa i stisnula moju. — Ništa se ti ne brini — rekla je.— Ništa ti neće biti. Da trčiš ovuda usred noći, nikad ne bi upao u bunar. A dok sedržim tebe, ni ja neću.— Nikad?— Nikad!— Zašto si tako sigurna?— Jednostavno znam — rekla je, stegnula mi jače ruku i zašutjela. — Ja znam takvestvari. Uvijek imam pravo. To nema veze s logikom: ja to jednostavno osjećam. Recimo,kad sam ti jako blizu, kao sad, nimalo se ne bojim. Ne može me namamiti ništa mračno nizlo.— E pa onda imamo rješenje — rekao sam. — Samo stalno moraš biti ovako sa mnom.— Ti to stvarno misliš?— Naravno.Naoko je stala kao ukopana. A i ja. Stavila mi je ruke na ramena i zagledala se u mojeoči. U dubini njenih zjenica kovitlala se gusta crna tekućina ispisujući čudnovatevrtložne šare. Njezine prekrasne oči dugo su, dugo bile zagledane u mene. Onda seispružila koliko je duga i ovlaš prislonila svoj obraz uz moj. Bila je to čudesna, toplagesta od koje je moje srce nakratko prestalo kucati.— Hvala.— Nema na čemu — odgovorio sam.— Tako sam sretna što si to rekao. Jako sretna — rekla je tužno se smiješeći. — Ali toje nemoguće.— Nemoguće? Zašto?— To ne bi bilo u redu. To bi bilo strašno. To —

Naoko je stisnula usnice i krenula dalje. Vidio sam da joj se kroz glavu vitlaju svakojakemisli i nisam je htio ometati, pa sam šutio i hodao kraj nje.— To ne bi bilo u redu ni prema tebi, ni prema meni — rekla je nakon duge šutnje.— Kako ne bi bilo u redu? — promrmljao sam.— Zar ne vidiš? Jednostavno nije moguće da jedna osoba zauvijek čuva drugu. Evo,zamisli da se vjenčamo. Ti bi preko dana morao raditi. Tko će me čuvati dok tebe nema?Ili ako odeš na službeni put, tko će me onda čuvati? Mogu li cijeli život stalno bitislijepljena s tobom? Kakva bi to bila jednakost? Kakav bi to bio odnos? Kadtad bih tidosadila. Pitao bi se što radiš od svogživota, i zašto provodiš sve svoje vrijeme dadiljajući tu ženu. Ja to ne bih moglapodnijeti. To ne bi bilo rješenje mojih problema.— Ali nećeš cijeli život imati problema — rekao sam, dotaknuvši joj leđa. — Svremenom će nestati. A kad nestanu, onda ćemo razmisliti kako dalje. Možda ćeš timorati pomoći meni. Ne živimo život prema nekom proračunu. Ako me trebaš, iskoristime. Zar ne vidiš? Zašto si tako kruta? Opusti se, prestani se bojati. Sva si napeta pauvijek očekuješ najgore. Opusti tijelo, pa ćeš se cijela razvedriti.— Kako to možeš reći? — upitala me glasom potpuno lišenim osjećaja.Naokin glas upozorio me da sam možda rekao nešto što nisam smio.— Reci mi kako to možeš kazati — rekla je, zureći u tlo pod svojim nogama. — Nisi mirekao ništa što i sama ne znam. "Opusti tijelo, pa ćeš se cijela razvedriti." Zašto mi togovoriš? Da sada opustim tijelo, raspala bih se. Uvijek sam ovako živjela, jedino takoznam živjeti. Da se na trenutak opustim, nikad se ne bih znala vratiti. Razbila bih se ukomade, koje bi odnio vjetar. Zašto ti to ne vidiš? Kako možeš reći da ćeš me paziti akoto ne vidiš?Nisam odgovorio.— Zbunjena sam. Jako zbunjena. I to je mnogo dublje nego što misliš.Dublje...mračnije...hladnije. Ali reci mi, kako si onaj put mogao spavati sa mnom? Kakosi to mogao učiniti? Zašto me nisi ostavio na miru?Upravo smo hodali kroz zastrašujuće tihu borovu šumu. Sasušena trupla cvrčaka koji suuginuli krajem ljeta ležala su raštrkana po površini staze i drobila se pod našim cipelama.Kao da tragamo za nečim što smo izgubili, Naoko i ja lagano smo kročili stazom.— Oprosti — rekla je, uzimajući me pod ruku i odmahujući glavom. — Nisam te htjelapovrijediti. Nemoj da te to što sam rekla zabrinjava. Zbilja, žao mi je. Samo sam bila ljutana samu sebe.— Valjda te još ne razumijem potpuno — rekao sam. — Nisam baš tako pametan. Trebami vremena da nešto shvatim. Ali ako budem imao vremena, na kraju ću te shvatiti bolje od ikoga na svijetu.Zaustavili smo se u tihoj šumi, osluškujući. Ja sam vrškom cipele prevrtao češere icvrčke, a onda podigoh pogled prema komadićima neba koje je provirivalo kroz borovegrane. Naoko je stajala s rukama u džepovima i razmišljala, očiju uprtih ni u što posebno.— Kaži mi nešto, Toru — reče. — Voliš li me?— Znaš da te volim.— Hoćeš li mi učiniti dvije stvari?— Možete dobiti do tri želje, madam.Naoko se nasmiješila i odmahnula glavom. — Ne, dvije je dovoljno. Jedna je da shvatiškako sam ti zahvalna što si me došao vidjeti ovamo. Nadam se da razumiješ koliko si merazveselio. Ako me išta spasi, to će biti to. Možda ja to ne pokazujem, ali istina je.— Opet ću ti doći — rekao sam. — A druga želja?

— Želim da me se uvijek sjećaš. Hoćeš li se sjećati da sam postojala, i da sam ovdjeovako stajala uz tebe?— Uvijek — rekao sam. — Uvijek ću se sjećati.Nastavila je dalje hodati u tišini. Jesenja svjetlost probijala se kroz granje i poigravala naramenima njezine jakne. Opet je zalajao pas, bliže nego prije. Naoko se popela namaleno uzvišenje, izišla iz šume i pohitala niz blagu padinu. Ja sam išao dvatri korakaiza nje.— Dođi ovamo — doviknuo sam joj sleđa. — Bunar bi mogao biti u blizini. — Naoko jezastala, nasmiješila se i uzela me za ruku. Ostatak puta prešli smo hodajući jedno krajdrugoga.— Zaista obećavaš da me nikad nećeš zaboraviti? — pitala je gotovo šaptom.— Nikad te neću zaboraviti — rekao sam. — Nikad te ne bih mogao zaboraviti.Pa ipak, moje pamćenje postaje sve mutnije, i već sam zaboravio čitav niz stvari. Dokovako pišem prema sjećanju, često osjetim žalac zebnje. Sto ako sam zaboravionajvažniju stvar? Što ako negdje u meni postoji mračni ponor u kojemu su nagomilanasva uistinu važna sjećanja, i sada se polako pretvaraju u mulj?Bilo kako bilo, to je jedini materijal koji imam. Privinuvši ta izblijedjela, sve bljeđa,nesavršena sjećanja na grudi, pišem dalje ovu knjigu s očajničkim žarom izgladnjelačovjeka koji siše kosti. Ne znam za drugi način da održim obećanje koje sam dao Naoko.Jednom davno, dok sam još bio mlad, kad su sjećanja bila mnogo življa nego što su sada,pokušavao sam pisati o njoj. Ali nisam mogao napisati ni retka. Znao sam, kad bi došaotaj prvi redak, ostatak bi sam potekao na papir, ali nisam uspijevao. Sve je bilo odvišeoštro i jasno, pa nikad nisam znao odakle početi kao što karta koja ima previše detaljazna biti beskorisna. Ali sada shvaćam da sve što mogu povjeriti nesavršenu medijupisanja jesu nesavršena sjećanja i nesavršene misli. Kako sjećanja na Naoko u meni sveviše blijede, sve je dublje razumijem. Znam i zašto je od mene tražila da je ne zaboravim.To je, naravno, znala i Naoko. Znala je da će moja sjećanja na nju izblijedjeti. Upravome zato i molila da je nikada ne zaboravim, da se sjećam kako je postojala.Ta me pomisao ispunja gotovo neizdrživom tugom. Jer Naoko me nikad nije voljela.J.I EDNOM DAVNO, PRIJE MNOGO GODINA zapravo, tek prije dvadeset živio sam u studentskom domu. Imao sam 18 i bio sambrucoš. Život u Tokiju bio mi je novost, kao i samački život, pa su moji brižni roditeljipronašli privatni dom u kojemu ću živjeti, umjesto jednokrevetne sobe, kakvu je uzimalavećina studenata. Dom je nudio obroke i druge pogodnosti, i vjerojatno će njihovunevjestu sinu pomoći da preživi. A trebalo je misliti i na trošak. Dom je stajao kudikamomanje nego privatna soba. Dok god sam imao posteljinu i lampu, nije trebalo kupovatipreviše pokućstva. Što se mene tiče, ja bih više volio unajmiti stan i živjeti u udobnojsamoći, ali znajući koliko su moji roditelji potrošili na upisninu i školarinu na privatnomsveučilištu koje sam pohađao, nisam bio u položaju da išta zahtijevam. Na kraju krajeva,i nije mi bilo važno gdje živim.Smješten na brdu usred grada s kojega se pogled sterao na sve strane, domski kompleksnasadio se na veliko četverokutno dvorište ograđeno betonskim zidom. Gorostasno,moćno drvo japanskog brijesta stajalo je odmah iza ulaznih vrata. Ljudi su govorili da jestaro najmanje 150 godina. Kad biste stali u podnožje i pogledali gore, od njegove guste ilisnate zelene krošnje ne biste vidjeli ni tračak neba.Popločena staza koja je vodila od ulaza obilazila je drvo i nastavila se protezati ravnopreko širokog dvorišta, a sa svake strane stajala joj je po jedna betonska trokatnica. Bile

su to velike zgrade, s mnoštvom prozora, i odavale su dojam stanova prenamijenjenih uzatvorske ćelije, ili zatvorskih ćelija prenamijenjenih u stanove. No nisu se doimalenimalo prljavo, niti su djelovale mračno. Kroz otvorene prozore dopirali su zvuči radija, asvi prozori imali su jednake zastore boje bijele kave koji nisu blijedjeli na suncu.Nakon dviju spavaonica staza je vodila do ulaza u zajedničku dvokatnicu, u kojoj je naprvom katu bila blagovaonica i kupaonice, a na drugom dvorana, prostorije za sastanke,čak i sobe za goste, čiju namjenu nikad nisam mogao dokučiti. Odmah do zajedničkezgrade stajala je treća spavaonica, također na tri kata. Posvuda su bili prostrani zelenitravnjaci, a kružne prskalice vrtjele su se i presijavale na suncu. Iza zajedničke zgradebila je poljana za bejzbol i nogomet, te šest teniskih terena. Kompleks je imao sve što bičovjek mogao poželjeti.Postojao je samo jedan problem: mjesto je zaudaralo na politiku. Ustanovom je upravljalanekakva sumnjiva zaklada koja se vrtjela oko nekakvog desničarskog ekstremista, a unačinu na koji su njome upravljali bilo je ako mene pitate nečega silno čudnog. To sevidjelo u brošuri koju su davali novim studentima, kao i u kućnom redu. Tako seproglašavalo da je "temeljna ideja vodilja" doma "težiti stvaranju ljudskih resursa koji ćeslužiti naciji posljednjim dostignućima u osnovnim odgojnim načelima", i mnogifinancijski lideri koji su prigrlili tu "ideju vodilju" priložili su svoj osobni doprinosgradnji ustanove. To je bilo njezino javno lice, a iza toga ležalo je nešto krajnje mutno.Neki su govorili da je to štos za izbjegavanje poreza, drugi su projekt smatrali reklamnimtrikom da bi se privukli sponzori, a treći da je gradnja studentskog doma samo izlika dase na prijevaru dočepaju prvoklasnog javnog građevinskog zemljišta. No jedno je bilosigurno: u kompleksu je postojao privilegirani klub sastavljen od elitnih studenata srazličitih sveučilišta. Imali su "kružoke" koji su senekoliko puta na mjesec, a među njima su bili i neki od jitelja. Svaki član kluba mogao jebiti siguran da će nakon Tplome dobiti dobar posao. Nisam imao pojma koja je od tihteorija točna, i je li ijedna, ali sve ih je povezivala pretpostavka da je tu "nešto sumnjivo".Bilo kako bilo, u tom sam "sumnjivom" domu proveo dvije godine od proljeća 1968.do proljeća 1970. Zašto sam ga tako dugo trpio, ne znam reći. Sto se tiče svakodnevnogživota, bilo mi je praktički svejedno je li ustanova desničarska, ljevičarska ili nešto treće.Svaki dan započinjao je svečanim dizanjem zastave. Naravno, svirali su i državnu himnu.Jedno bez drugoga ne ide. Koplje je stajalo u samom središtu kompleksa, kako bi sevidjelo sa svakog prozora svih triju spavaonica.Za zastavu je bio zadužen upravitelj istočnog paviljona (moje zgrade). Bio je to visokčovjek orlovskog pogleda, od kojih pedesetšezdeset godina. čekinjasta kosa bila mu jeprošarana sjedinama, a na suncem opaljenom vratu imao je dugačak ožiljak. Saptalo se daje završio ratnu špijunsku školu u Nakanu, ali nitko nije u to bio siguran. Kraj njega bistajao student kojega je uzeo za pomoćnika. Ni tog tipa nitko nije dobro poznavao. Imaoje najkraću jež frizuru na svijetu i uvijek je nosio mornarski modru studentsku odoru.Nisam znao kako se zove ni u kojoj sobi živi, nikad ga nisam viđao u blagovaonici ni podtuševima. Nisam čak ni siguran da je bio student, iako je morao biti, s obzirom nauniformu a to mu je ubrzo postao i nadimak. Za razliku od g. Nakana, "Uniforma" je bionizak, zdepast i nezdravo bljedolik. Svakoga jutra u šest taj odvratni par dizao je zastavuIzlazećeg sunca.Kad sam tek stigao u dom, sama neobičnost takve manifestacije često bi me navela darano ustanem i promatram taj domoljubni ritual. Njih dvojica pojavili bi se u dvorištu ugotovo istom času kad bi radio počeo pištati signal da je šest. Uniforma je, naravno, nosiosvoju uniformu, s crnim kožnatim cipelama, a Nakano

kratku jaknu i bijele tenisice. Uniforma je držao ceremonijalnu kutiju od nelakiranog drvapaulovnije, a Nakano je o boku nosio Sonvjev kasetofon. Njega bi spustio na postoljestijega, dok je Uniforma otvarao kutiju u kojoj bi se ukazao uredno smotan barjak. Njegabi sa strahopoštovanjem proslijedio Nakanu, koji bi ga potom prikvačio na uže koplja, iukazao bi se žarkocrveni krug Izlazećeg sunca na djevičanski bijelom polju. Uniforma bitada pritisnuo prekidač za sviranje himne."Nek' vlast našeg gospodara..."I zastava bi se počela penjati."Dok obluci ne postanu gromade..."Tu bi već stigla do polovice koplja."I ne prekrije ih mahovina."Sad je bila na vrhu. Njih dvojica stajali su u stavu pozor, ukočeni, pogleda uprtog uzastavu, koja je pružala krasan prizor za vedrih dana, kad bi puhao vjetar.Spuštanje zastave u predvečerje obavljalo se uz istu takvu ceremonijalnu pompu, aliobrnutim slijedom. Barjak bi se najprije spustio, a onda bi se smjestio u kutiju.Nacionalna zastava noću se nije vijorila.Nisam shvaćao zašto se zastava noću spušta. Nacija je postojala i u mraku, a mnogoljudi radilo je po cijele noći graditelji željezničkih pruga, taksisti, hostese u barovima,vatrogasci, noćni čuvari: djelovalo mi je nepravedno da takvim ljudima bude uskraćenazaštita što je pruža zastava. Ili možda to i nije bilo tako važno, možda nikome i nije bilostalo osim meni. Ne da je meni bilo nešto posebno stalo. Samo mi je ta ideja pala na um.Prema pravilima o smještaju studenti prve i druge godine spavali su u dvokrevetnim, atreće i završne u jednokrevetnim sobama. Dvokrevetne sobe bile su malo duže i uže odtri sa četiri, u zidu nasuprot vratima bio je prozor s aluminijskim okvirom, a kraj prozoradva pisaća stola postavljena tako da stanari mogu učiti leđima okrenuti jedan drugome. Slijeve strane vrata stajaoje čelični krevet na kat. Pokućstvo je bilo čvrsto i jednostavno, a sastojalo se od dvagarderobna ormarića, malenog čajnog stolića i ugrađenih polica. čak i najdobrodušnijipromatrač teško da bi ovakav ugođaj bio mogao nazvati idiličnim. U većini soba napolicama su stajali predmeti poput tranzistora, sušila za kosu, električnih čajnika i kuhala,instant kave, čajnih vrećica, kocki šećera, te običnih lonaca i zdjela za pripravu instantramen2. Na zidovima su stajali posteri iz muških časopisa ili ukradeni plakati za pornofilmove. Jedan tip imao je fotografiju svinja koje se pare, ali to je bio ekstreman primjer umoru uobičajenih golih žena, pop pjevačica i glumica. Na policama za knjige na pisaćimstolovima bili su udžbenici, rječnici i romani.Prljavština koja je vladala u ovim muškim sobama bila je užasavajuća. Na dnu košara zasmeće lijepile su se pljesnive kore mandarina. Prazne konzerve koje su služile umjestopepeljara bile su vrhom pune opušaka, a kad bi se ovi počeli pušiti, prelili bi ih kavom ilipivom i ostavili da se kisele. Sve zdjele i lonci na policama bili su ulijepljeni crnkastimnaslagama nečistoće i neke neodređene tvari, a po podu su ležali omoti instant ramena,prazne pivske konzerve te kojekakvi odbačeni poklopci. Nitko se nikad ne bi sjetiopomesti i pobacati sve to u smeće. Ako bi kroz sobu zapuhao vjetar ili propuh, podigli bise oblaci prašine. Svaka soba imala je vlastiti grozomoran smrad, ali njegovi su sastavnidijelovi bili isti: znoj, tjelesne izlučevine i otpaci. Pod krevetom se nagomilavalo prljavorublje, a kako se nitko nije trudio redovito prozračivati madrace, iz tih znojem natopljenihuložaka širio se očajan vonj. Gledano unatrag, nevjerojatno je što te kenjare nisu postaleleglom neke smrtonosne epidemije.No u mojoj sobi vladala je higijena dostojna mrtvačnice. Pod i prozor bili su

besprijekorno blistavi, madraci su se zračili svakoga tjedna, sve olovke stajale su uodgovarajućim stalcima, čak su se i zastori prali svakog mjeseca. Moj cimer bio jebolesno uredan. Nitko u paviljonu nije mi vjerovao kad sam im rekao za zastore. Nisuznali da se zastori uopće mogu prati. Mislili su da su oni nekipolutrajan sastavni dio prozora. — S tim čovjekom nešto nije u redu — govorili bi,nazivajući ga nacistom ili smeđekošuljašem.Mi čak nismo imali ni golišave postere. Ne, mi smo imali fotografiju nekog kanala uAmsterdamu. Ja sam bio objesio jednu golišavu sliku, ali moj cimer ju je skinuo. —Slušaj, Vatanabe — rekao mi je — ja, ja ti nisam baš za te stvari — i na zidu je osvanulaslika kanala. Golišavica mi nije bila nešto posebno prirasla srcu, pa se nisam bunio.— Koji vam je to vrag? — To je bila sveopća reakcija na Amsterdam kad bi netko oddečki došao u moju sobu.— Ma Smeđekošuljaš ti na to drka — rekao bih.Ja sam to govorio kao šalu, ali svi su me ozbiljno shvatili i to toliko ozbiljno da sam nakraju i sam u to počeo vjerovati.Svi su me sažalijevali što imam Smeđekošuljaša za cimera, ali mene to i nije tolikodiralo. Nije me gnjavio dok god sam održavao čistoću u svom dijelu sobe, a takav cimerzapravo mi je i olakšao život, u mnogo pogleda. Sam je sve čistio, vodio brigu da semadraci sunčaju i provjetravaju, bacao smeće. Katkad bi me omirisao i posavjetovao dase okupam ako ja za to nekoliko dana ne bih našao vremena. čak mi je znao reći kako jevrijeme da odem na šišanje ili potkrešem dlake u nosu. Smetalo mi je jedino što bi počeošpricati tone insekticida ako bi u sobu ušla jedna jedina muha, jer sam se ja onda moraosklanjati u susjednu kenjaru.Smeđekošuljaš je studirao zemljopis na državnom fakultetu.Kad smo se upoznali, rekao mi je — Ja studiram zzzemljovide.— Voliš zemljovide? — pitao sam.— Aha. Kada diplomiram, radit ću u Geodetskom uredu i izrađivati zzzemljovide.Bio sam pod dojmom raznolikosti snova i ciljeva koje je nudio život. Bio je to jedan odprvih dojmova koji su me obuzeli kada sam stigao u Tokio. Sinulo mi je da društvo zbiljatreba nekoliko ljudi ne mnogo koje zanima, koje čak oduševljava izrada zemljovida.Ali čudno je, ipak, bilo to što netko tko želi raditiza vladin Geodetski ured zamuca svaki put kad izgovori riječ "zemljovid".Smeđekošuljaš često uopće nije mucao, osim kad bi izgovarao riječ "zemljovid", a tunikad ne bi promašio.— Ššto ti studiraš? — pitao me.— Dramsku umjetnost — rekao sam.— Režirate predstave?— Ma ne, samo čitamo scenarije i pišemo referate. Račine, Ionesco, Shakespeare, tefore.Rekao je da je za Shakespearea čuo, ali za ove druge nije. Ni ja nisam o njima znaobogzna što, samo sam im vidio imena u materijalima za predavanja.— Voliš dramu? — pitao je.— Pa i ne nešto posebno.To ga je zbunilo, a kad bi se zbunio, mucanje bi mu se pogoršalo. Bilo mi je žao što muto činim.— Mogao sam izabrati i druge stvari — rekao sam. — Etnologiju, azijsku povijest. Alislučajno sam izabrao dramu, i to je to— a to baš i nije bilo posebno uvjerljivo objašnjenje.

— Ne razumijem — rekao je, a na licu mu se vidjelo da zbilja ne razumije. — Ja volimzzzemljovide, pa sam odlučio doći u Tokio i rekao sam roditeljima da mi ppošaljunovac pa da mogu studirati zzzemljovide. Ali ti si drukčiji, je li?Njegova logika imala je više smisla od moje. Nisam se više trudio išta mu objašnjavati.Onda smo izvlačili ždrijeb (šibice) za krevete. On je dobio kat.Onako visok, kratko podšišane kose i visokih jagodica, uvijek je nosio istu odjevnukombinaciju: bijelu košulju, crne hlače, crne cipele, mornarsko modri džemper. Kad biišao na fakultet, dopunio bi to još jaknom od uniforme i crnom aktovkom: tipičandesničarski student. Zato su ga i zvali Smeđekošuljaš. Ali njega politika zapravo uopćenije zanimala. Odoru je nosio jer mu se nije dalo birati odjeću. Njega su zanimalepromjene na morskoj obali ili završetak novog željezničkog tunela. Drugo ništa. Kadbi počeo o nekoj takvoj temi, mogao je govoriti satima, dok mu sugovornik ne bipobjegao ili zaspao.Svako jutro u šest budili bi ga zvuči "Nek' vlast našeg gospodara". Sto je značilo da tajpompozni ritual dizanja zastave nije bio posve beskoristan. Odjenuo bi se i otišao ukupaonicu da se umije i opere zube a to je trajalo cijelu vječnost. Katkad sam imaodojam da vadi i pere zub po zub. Kad bi se vratio u sobu, izgladio bi nabore na ručniku irasprostro ga na radijator da se osuši, a onda bi vratio četkicu i sapun na policu. Na krajusvega obavio bi jutarnju tjelovježbu uz radio, zajedno s ostatkom nacije.Ja sam imao naviku čitati do kasno u noć i spavati do osam, pa ne bih došao k sebi ni kadbi se on počeo motati po sobi i vježbati sve do onoga dijela kad bi počeo s poskocima.Poskoke je shvaćao ozbiljno, i svaki put kad bi udario u pod krevet bi se zatresao. Trpiosam to tri dana jer nam je rečeno da zajednički život zahtijeva i stanovitu spremnost naodstupanje od svojih navika, ali četvrto jutro više nisam mogao izdržati.— Hej, možeš ti to negdje na krovu ili na nekom drugom mjestu? — rekao sam. — Nedaš mi da spavam.— Ali već je pola sedam! — rekao bi, razjapljenih usta.— Da, znam da je pola sedam. Ja u to doba još spavam. Ne znam kako da ti objasnim, alikod mene je tako.— Svejedno, na krov ne mogu. Žalili bi se oni s trećeg kata. Ovdje je ispod nasskladište.— Onda idi u dvorište. Na travnjak.— Ne mogu ni to. Nemam tranzistor. Moram ga ukopčati. A radio gimnastika se nemože vježbati bez glazbe.Da, zbilja je imao neko staro smeće od radija bez baterija. Ja sam imao portabl tranzistor,ali samo FM, za glazbu.— Dobro, idemo onda naći kompromis — rekao sam. — Radi gimnastiku, ali izbaciposkoke. Bučno je ko sam vrag. Može?— Pposkoke? Sto je to?— Poskoci su poskoci. Kad skačeš goredolje.— Ali toga nema.Sad me već počela boljeti glava. Došlo mi je da odustanem, ali htio sam istjerati svoje.Ustao sam iz kreveta i počeo skakati goredolje i pjevati uvodnu melodiju emisije zajutarnju tjelovježbu radija. — Na ovo sam mislio — kazao sam.— Aha, to. Pa da, imaš pravo. Nisam ni primijetio.— Eto, vidiš sad? — rekao sam, sjedajući na rub kreveta. — To izbaci. Ostalo ćuizdržati. Prestani skakati i pusti me da spavam.— Ali to nije moguće — rekao je on kao da iznosi neku činjenicu. — Ništa ne mogu

preskočiti. Već deset godina svaki dan radim isto, i kad počnem, nesvjesno izvedemcijelu kombinaciju. Da nešto ispustim, ne bih mogao nastaviti.Tu više nisam imao što reći. Što sam mogao reći? Najbrži način da to zaustavim bio jeda čekam dok ne ode iz sobe, pa da onda bacim njegov vražji radio kroz vražji prozor, aliznao sam da bi onda nastala gadna dreka. Smeđekošuljaš je sve svoje stvari čuvao kao očiu glavi. Kad me je vidio kako sjedim na krevetu ne znajući što da kažem, pokušao meutješiti.— Slušaj, Vatanabe, a zašto fino ne bi ustao i vježbao sa mnom? — I otišao je nadoručak.Naoko se kikotala kad sam joj pričao o Smeđekošuljašu i njegovoj radio gimnastici.Nisam to činio s namjerom da je razveselim, ali na kraju sam se i sam počeo smijati. Iakoje njezin smiješak učas nestao, bilo mi je drago što se prvi put poslije dugo vremenanasmijala.Izašli smo iz vlaka u Jotsuji i sad smo hodali šetalištem uz postaju. Bila je nedjeljapopodne, sredina svibnja. Kratkotrajni pljuskovi koji su padali i prestajali cijelo jutroraščistili su se do podneva, a južina je otpuhala niske oblake. Blistavo zeleno lišćetrešanja treperilo je na povjetarcu, rasipajući sunčane zrake na sve strane. Bio je to jedanod prvih ljetnih dana. Prolaznici su nosili džempere i jakne preko ramena ili u rukama.Na toplomsuncu nedjeljnog popodneva svi su djelovali sretno. Mladići koji su igrali tenis naterenima s druge strane šetališta svukli su se u kratke hlačice. Ljetna svjetlost kao da nijedoprla samo do dvije redovnice u zimskim habitima koje su sjedile i razgovarale na klupi,ali obje su izgledale zadovoljno dok su veselo čavrljale nasuncu.Petnaest minuta šetnje i ja sam se dovoljno oznojio da skinem debelu pamučnu košulju iostanem u majici kratkih rukava. Naoko je do lakata zavrnula rukave svoje svijetlosivemajice. Imala je lijepu izblijedjelu boju, kao da je već mnogo puta oprana. Imao samdojam da sam je davno vidio u toj majici. To je bio samo moj osjećaj, ne jasno sjećanje.Tada još nisam imao toliko sjećanja o Naoko.— Kako ti se sviđa život u zajednici? — pitala je. — Je li zabavno živjeti s mnogodrugih ljudi?— Ne znam, tek sam mjesec dana ondje. Nije strašno, izdržavam nekako.Zastala je kod česme i srknula malo vode, te obrisala usta bijelim rupčićem koji jeizvadila iz džepa na hlačama. Onda se sagnula i pomno iznova svezala vezice nacipelama.— Misliš da bih i ja to mogla?— Sto? Živjeti u studentskom domu?— Mhm.— Pa, to je valjda pitanje stava. čovjek bi se mogao živcirati oko mnogo stvari zbogpravila, zbog idiota koji misle da su face, cimera koji u pola sedam ujutro radigimnastiku. Ali slično je kamo god da odeš, snađeš se.— Pa valjda — rekla je ona i kimnula. činilo mi se da nešto premeće po glavi. Onda mepogledala ravno u oči, kao da proučava neki neobičan predmet. Tada sam vidio da su jojoči tako duboke i bistre da mi je srce počelo snažno lupati. Shvatio sam da nikad dotadnisam imao priliku ovako joj gledati u oči. Bilo je to prvi put da smo zajedno izašli ušetnju ili dugo razgovarali.— Razmišljaš da odeš u studentski dom? — pitao sam.— Aa — rekla je. — Samo me zanimalo kako je živjeti s drugima. I... — Kao da se

trudila a nije uspijevala naći točnu riječ ili izraz. A onda je uzdahnula i spustilapogled. — Ma ne znam. Nema veze.To je bio kraj razgovora. Ona je nastavila hodati prema istoku, a ja sam je u korak pratio.Već gotovo godinu dana nisam vidio Naoko, i za to vrijeme toliko je smršavjela da mi jeizgledala kao druga osoba. Bucmasti obrazi po kojima je bila prepoznatljiva sad sunestali, a vrat joj je postao tanan i vitak. No nije postala koščata ili nezdrava izgleda: unačinu na koji je smršavjela bilo je nečega prirodnog i nepomućenog, kao da se skrivalau nekom dugom, uskom prostoru sve dok i sama nije postala duga i uska. I mnogo ljepšanego što sam je pamtio. Htio sam joj to reći, ali nisam znao kako da se lijepo izrazim.Nismo dogovorili sastanak, naletjeli smo jedno na drugo na prigradskoj liniji čuo. Ona jeodlučila sama otići u kino, a ja sam bio krenuo obići knjižare u Kandi ništa hitno u obaslučaja. Predložila je da siđemo s vlaka, a slučajno smo sišli baš u Jotsuji, gdje postojiugodno šetalište obraslo zelenilom kraj starog šanca uz dvorac. Sad kad smo ostali saminismo imali o čemu previše razgovarati, i nije mi baš bilo jasno zašto je Naoko predložilada siđemo s vlaka. Nikad i nismo imali jedno drugome mnogošto reći.Naoko je počela hodati čim smo stupili na ulicu, a ja sam žurno hodao za njom, nekolikokoraka iza. Mogao sam je stići, ali nešto me sprečavalo. Hodao sam očiju uperenih unjezina ramena i njenu ravnu crnu kosu. Nosila je veliku smeđu kopču za kosu, i kad jeokrenula glavu načas sam ugledao jedno malo, bijelo uho. Tu i tamo bi se osvrnula danešto kaže. Katkad bi to bila opaska na koju sam mogao odgovoriti, a katkad opet neštona što nisam imao pojma kako bih reagirao. A neki put jednostavno ne bih čuo što jerekla. No njoj kao da i nije bilo stalo. Kad bi izrekla to što je htjela reći, opet bi seokrenula prema naprijed inastavila hodati. No, i tako mi je svejedno, rekao sam sebi, lijep je dan za šetnju.Ali za Naoko to nije bila tek šetnja, sudeći prema njezinu hodu. Kod Iidabašija jeskrenula desno, izbila kraj šanca, prešla križanje kod Džinboča, popela se na brdo kodOčanomizua i izbila na Hongo. Dalje je slijedila tramvajsku prugu do Komagomea. Bilaje to naporna ruta. Dok smo stigli do Komagomea, Sunce je već zapadalo i dan sepretvorio u blagu proljetnu večer.— Gdje smo? — pitala je Naoko, kao da prvi put opaža svijet oko nas.— U Komagomeu — rekao sam. — Nisi primijetila? Napravili smo veliki krug.— Zašto smo ovamo došli?— Ti si nas dovela. Ja sam samo išao za tobom.Otišli smo u zalogajnicu kraj postaje na porciju rezanaca. Bio sam žedan, pa sam sampopio cijelo pivo. Nijedno od nas nije progovorilo ni riječi otkako smo naručili pa svedok nismo pojeli. Iscrpla me šetnja, a ona je sjedila s rukama na stolu i opet o nečemumozgala. Toga toplog nedjeljnog dana sva su izletišta bila prepuna, govorili su na TVvijestima. A mi smo prohodali od Jotsuje do Komagomea, rekao sam u sebi.— Pa, ti zbilja imaš kondicije — rekao sam kad sam pojeo rezance.— Iznenadio si se? Aha.— U školi sam bila dugoprugašica, tako da znaš. Trčala sam na 10.000 metara. A tatame nedjeljom vodio na planinarenje otkako znam za sebe. Znaš našu kuću odmah doplanine. Uvijek sam imala jake noge.— Ne vidi se.— Znam — odgovorila je. — Svi misle da sam neka nježna curica. Ali knjiga se ne sudipo koricama. — Našto se kratko nasmiješila.— A to vrijedi i za mene — rekao sam. — Mrtav sam.— Ooo, oprosti, cijeli dan te vučem naokolo.

— Ali drago mi je što smo porazgovarali. Nikad prije nismo, nasamo — rekao sam,pokušavajući se prisjetiti o čemu smo zapravo razgovarali.Ona je nešto petljala s pepeljarom na stolu.— Nego, ne znam... — počela je — bi li imao što protiv.. .hoću reći, ako ti to nijegnjavaža... Misliš da bismo se mogli opet vidjeti? Znam da te nemam nikakvo pravo topitati.— Pravo? Kako to misliš?Zarumenjela se. Možda sam malo prenaglo reagirao na njezinu molbu.— Ne znam... Ne mogu to objasniti — rekla je, navlačeći rukave majice preko lakata iopet dolje. Meke dlačice na njezinim podlakticama zlatasto su se sjajile pod svjetlimazalogajnice.— Nisam htjela reći "pravo". Nisam znala kako da se izrazim. Nalakćena na stol,netremice je gledala u kalendar na zidu,kao da se nada kako će ondje pronaći pravi izraz. Nije ga bilo, pa je uzdahnula, sklopilaoči i počela se poigravati kopčom.— Nema veze — rekao sam. — Mislim da znam što želiš reći. Ni ja ne znam kako bihto rekao.— Nikad se ne mogu točno izraziti — nastavila je Naoko. — I to već neko vrijeme.Nešto želim reći, ali dolaze mi samo pogrešne riječi pogrešne ili točno suprotne odonoga što mislim. Onda se pokušam ispraviti, ali samo sve pogoršam. Sasvim izgubimvezu s onim što sam na početku htjela reći. Kao da sam podijeljena nadvoje i sama se sasobom igram lovice. Jedna polovica lovi drugu oko velikog debelog stupa. Ona druga"ja" ima prave riječi, ali ova"ja" ne može je uhvatiti. — Podigla je glavu i pogledala me u oči.— Razumiješ o čemu govorim?— Svima je do neke mjere tako — rekao sam. — Svi se pokušavaju izraziti i smeta imkad ne mogu.Naoko kao da je razočarao moj odgovor. — Ne, ni to nisam htjela reći — rekla je neobjašnjavajući dalje.— No, rado ću se opet naći s tobom — rekao sam. — Nedjeljom sam uvijek slobodan,a šetnja će mi goditi.Ukrcali smo se na liniju Jamanote, a Naoko je u Sindžukuu presjela na liniju čuo. Živjelaje u stančiću daleko u zapadnom predgrađu Kokubundži.— Kaži mi — kazala je kad smo se rastajali. — Je li se moj način govora promijenio?— Mislim da jest — rekao sam — ali nisam točno siguran kako. Da ti pravo kažem,znam da smo se onda često viđali, ali ne sjećam se da smo mnogo razgovarali.— To je istina — rekla je. — No, uglavnom, mogu li te nazvati u subotu?— Samo nazovi. čekat ću tvoj poziv.Prvi put sam upoznao Naoko u šestom razredu. I ona je išla u šesti razred mondenedjevojačke škole koju je vodila neka kršćanska misija. Ta škola bila je tako fina da suonoga tko je previše učio smatrali prostakom. Naoko je bila djevojka moga najboljeg (ijedinog) prijatelja Kizukija. Družili su se gotovo od rođenja, jer su im kuće bile udaljenejedva dvjesto metara.Kao što je slučaj s većinom parova koji su zajedno od djetinjstva, i njihov je odnos bioopušten i otvoren, i rijetko su imali potrebu biti nasamo. Stalno su jedno drugome odlaziliu posjet, ručali ili igrali madžong sa svojim obiteljima. Nebrojeno puta izlazio sam snjima na dvostruki spoj. Naoko bi povela neku prijateljicu za mene, pa bismo nas četverootišli do zoološkog vrta, na bazen ili u kino. Uvijek je dovodila lijepe djevojke, ali malo

odviše fine za moj ukus. Bolje sam se slagao s nešto grubljim djevojkama iz mojedržavne škole, s kojima se moglo lakše razgovarati. Nikad nisam znao što se događa uglavama lijepih djevojaka koje je Naoko dovodila, a vjerojatno ni one mene nisurazumjele.Nakon nekog vremena Kizuki je odustao od traženja cura za mene, pa smo umjesto togapočeli izlaziti nas troje, Kizuki, Naokoi ja: čudno, ali takva nam je kombinacija bila najugodnija. Uvođenje četvrte osobe utakvo naše društvo uvijek bi unijelo neku nelagodu. Bili smo nalik na televizijski talkshow, u kojemu sam ja bio gost, Kizuki svestrani domaćin, a Naoko njegova pomoćnica.Tu je središnju ulogu dobro obavljao. Istina, imao je neku sarkastičnu stranu koja seljudima često činila bahatom, ali zapravo je bio obzirna i nepristrana osoba. Ravnomjernobi raspoređivao svoje komentare i šale na Naoko i mene, pazeći da se ni ona ni ja neosjetimo zapostavljenima. Ako bi jedno od nas predugo šutjelo, usmjerio bi razgovor utom pravcu i naveo tu osobu da progovori. Vjerojatno je djelovalo teže nego što je doistabilo: on je znao kako treba nadzirati i prilagođavati atmosferu oko sebe u svakomtrenutku. Usto je imao rijedak dar da u nečijim poglavito nezanimljivim komentarimapronađe zanimljive dijelove, tako da ste se razgovarajući s njim osjećali kao iznimnozanimljiva osoba s iznimno zanimljivim životom.No unatoč tome on nije bio nimalo društven. Ja sam mu u školi bio jedini pravi prijatelj.Nikad nisam shvaćao zašto se tako bistar i sposoban govornik ne posveti širem svijetuoko sebe, nego se zadovoljava time da se koncentrira samo na našu malu trojku. A nisamshvaćao ni zašto je za prijatelja odabrao baš mene. Ja sam bio običan dječak koji voličitati knjige i slušati glazbu, i nisam se isticao ni na koji način koji bi nekoga kao Kizukinaveo da obrati pozornost na mene. No ipak smo se od samog početka složili. Otac mu jebio zubar, poznat po svojoj stručnosti i visokim cijenama.— Hoćeš da u nedjelju izađemo u četvero? — pitao me tek što smo se upoznali. —Moja cura ide u djevojačku školu, povest će neku zgodnu curu za tebe.— Može — rekao sam, i tako sam upoznao Naoko.Nas troje provodili smo mnogo vremena zajedno, ali kad god bi Kizuki izišao iz sobe,Naoko i ja zapeli smo u razgovoru. Nikad nismo znali o čemu razgovarati. Doista, nismoimali nijednu zajedničku temu. Umjesto da razgovaramo, pili bismo vodu ilipetljali po nečemu na stolu i čekali da se Kizuki vrati i opet započne razgovor. Naokonije bila osobito pričljiva, a meni je bolje išlo slušanje nego govorenje, pa mi je biloneugodno biti nasamo s njom. Ne da smo bili nespojivih karaktera: jednostavno nismoimali o čemu razgovarati.Naoko i ja vidjeli smo se samo jednom nakon Kizukijeva sprovoda. Dva tjedna nakontoga događaja našli smo se u kavani da se dogovorimo oko neke sitnice, a kad smo toobavili, više nismo znali što reći. Ja sam pokušao zapodjenuti razgovor o nekolikorazličitih tema, ali nijedna nas nikamo nije odvela. A kad bi Naoko i progovorila, unjezinu glasu čula se neka oštrina. Kao da se srdila na mene, ali nisam imao pojma zašto.Poslije se više nismo vidjeli, sve dok se toga dana jednu godinu kasnije nismo slučajnosreli na liniji čuo u Tokiju.Naoko se možda srdila na mene jer sam ja, a ne ona, posljednji vidio Kizukija. To moždanije najbolja formulacija, ali ja sam manjeviše shvaćao kako joj je. Da sam mogao,zamijenio bih se s njom, ali naposljetku, što je bilo, bilo je, i ja tu ništa nisam mogao.Bilo je to jednog lijepog svibanjskog popodneva. Nakon ručka Kizuki je predložio daodemo s nastave na biljar ili nešto slično. Popodnevni sati nisu me posebno zanimali, pasmo zajedno otišli iz škole, laganim korakom spustili se nizbrdo do dvorane za biljar u

luci, i odigrali četiri partije. Kad sam dobio prvu, opuštenu partiju, uozbiljio se i zaredaopobjede u iduće tri. To je prema našem običaju značilo da ja plaćam. Kizuki se tijekomigre nijednom nije našalio, što je bilo vrlo čudno. Poslije smo pušili.— čemu takva ozbiljnost? — pitao sam.— Danas nisam htio izgubiti — rekao je Kizuki sa zadovoljnim osmijehom.Te je noći preminuo u svojoj garaži. Sproveo je gumeno crijevo s auspuha svoje HondeN36o? do prozora, ljepljivom trakom zatvorio rupu u prozoru, i turirao motor. Nemampojma koliko jetrajalo dok nije umro. Roditelji su mu bili otišli u posjet nekom bolesnom rođaku, i kadsu otvorili garažu da utjeraju auto, već je bio mrtav. Radio je svirao, a ispod brisača jebio zataknut račun za benzin.Kizuki nije ostavio nikakvu poruku, i nitko nije mogao zamisliti što ga je nagnalo dapočini samoubojstvo. Kako sam ga ja posljednji vidio, policija me pozvala da dam iskaz.Rekao sam detektivu da Kizuki nije ničim nagovijestio što kani učiniti, da je bio potpunoisti kao i uvijek. Policajac je očito stvorio dosta loše mišljenje o Kizukiju i meni, kao daje savršeno normalno da osoba koja markira iz škole i igra biljar počini samoubojstvo.Sve je okončano člančićem u novinama. Kizukijevi roditelji prodali su njegov crveni N360. Neko je vrijeme na njegovoj klupi u školi stajao jedan bijeli cvijet.Tijekom onih deset mjeseci koji su protekli između Kizukijeve smrti i mojih ispita nisamse mogao snaći u svijetu oko sebe. Počeo sam spavati s jednom od djevojaka iz škole, alito nije potrajalo ni šest mjeseci. Ništa na njoj nije me dublje zaintrigiralo. Prijavio sam sena privatni fakultet u Tokiju, i to takav s prijamnim ispitom za koji nisam morao mnogoučiti, i položio sam ga bez ikakva ushićenja. Djevojka me zamolila da ne idem u Tokio.— To je 800 kilometara odavde! — preklinjala me ali morao sam se po svaku cijenumaknuti iz Kobea. Htio sam početi novi život negdje gdje nisam poznavao nikoga živog.— Sad kad si spavao sa mnom više ti ništa ne značim — rekla je, plačući.— Nije tako — uvjeravao sam je. — Samo se moram maknuti iz ovoga grada. — Aliona me nije bila spremna shvatiti. Pa smo se rastali. Razmišljajući o svemu onome zbogčega je bila toliko bolja od drugih djevojaka, sjedio sam u superbrzom vlaku4 za Tokio istrašno se grizao zbog onoga što sam učinio, ali više to nisam mogao popraviti. Pokušatću je zaboraviti.Kad sam započeo novi život u studentskom domu, na meni je bilo da učinim samo jedno:da prestanem sve shvaćati takoozbiljno; da postavim dovoljnu distancu između sebe i svega drugoga. Da zaboravim nabiljarske stolove od zelene čohe, na crvene N360 i bijele cvjetove na školskim klupama;na dim koji se diže iz visokih dimnjaka krematorija, i na glomazne pritiskivače za papir upolicijskim sobama za obavijesne razgovore. Isprva se činilo da funkcionira. Uporno samse trudio zaboraviti, ali u meni je ostao nekakav neodređeni zračni uzao. Kako je vrijemeprolazilo, čvor je počeo poprimati jasne i jednostavne obrise, obrise koje mogu iskazatiriječima, ovako:Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavni dio.To je klišej izrečen riječima, ali u to doba nisam ih ćutio kao riječi, nego kao taj zračniuzao u svojoj nutrini. Smrt postoji u pritiskivaču za papir, u četiri crvene i bijele kuglena biljarskom stolu i mi živimo i udišemo je u pluća kao finu prašinu.Do tog vremena smrt sam shvaćao kao nešto u potpunosti odvojeno i neovisno o životu.Ruka smrti kadtad će nas uzeti, osjećao sam, ali do dana kad posegne za nama ostavitće nas na miru. To mi se činilo kao jednostavna, logična istina. Život je tu, smrt negdjeondje. Ja sam ovdje, ne negdje ondje.

No te večeri kad je Kizuki umro, izgubio sam sposobnost da smrt (i život) promatram utako jednostavnim okvirima. Smrt nije nešto suprotno životu. Ona je već tu, unutar mogabića, uvijek je bila tu, i nikakva mi borba neće dopustiti da to zaboravim. Kad je tesvibanjske večeri k sebi uzela sedamnaestogodišnjeg Kizukija, uzela je i mene.Proživio sam iduće ljeto, u osamnaestoj, s tim čvorom zraka u prsima, ali sve sam sevrijeme borio da ne postanem ozbiljan. Postati ozbiljan nije isto što i približiti se istini,ćutio sam, makar maglovito. No smrt je bila činjenica, ozbiljna činjenica, kako god ječovjek shvatio. Zarobljen unutar tog protuslovlja koje me gušilo, vrtio sam se u krugu bezizlaza. Bili su to čudni dani, sad kad ih se prisjetim. Usred života sve se vrtjelo oko smrti.3Iduće subote nazvala me Naoko,i te nedjelje otišli smo na spoj. To bi se vjerojatno moglo nazvati spojem. Bolje riječi sene mogu sjetiti.Kao i prošli put, šetali smo ulicama. Sjeli smo na kavu, još malo šetali, navečer otišli navečeru, te se oprostili. Opet je govorila u intervalima, ali to kao da joj nije smetalo, a ja senisam posebno trudio održati razgovor. Razgovarali smo o svemu što nam je palo na um o svojim dnevnim obvezama, svojim fakultetima; svi ti mali fragmenti nisu vodilinikamo. Prošlost uopće nismo spominjali. Uglavnom smo hodali i hodali, i hodali.Srećom, Tokio je tako velik grad da ga nikad nismo mogli cijeloga prehodati.Tako smo nastavili hodati gotovo svaki vikend. Ona bi vodila, a ja bih išao tik iza nje.Naoko je imala raznorazne kopče za kosu i uvijek ih je nosila tako da bi joj desno uhobilo otkriveno. Tako je se najjasnije sjećam, s leđa. Kad god bi joj zbog nečega biloneugodno, prevrtala bi kopču po prstima. I vječito je tapkala rupčićem po ustima. To bičinila kad god bi nešto htjela reći. Sto sam više promatrao te njezine navike, više mi sepočinjala sviđati.Naoko je pohađala djevojački fakultet na ruralnom zapadnom rubu Tokija, zgodnumalenu ustanovu poznatu po nastavi engleskoga. U blizini se nalazio uski kanal zanavodnjavanje s čistom,bistrom vodom, te bismo Naoko i ja često šetali uz njegovu obalu. Katkad bi me pozvalau svoj stan i nešto skuhala. Kao da je nikad nije zabrinulo što smo nas dvoje tako bliski.Soba je bila malena i uredna, i toliko lišena bilo kakvih ukrasnih drangulija da su samočarape koje su se sušile u kutu kraj prozora davale naslutiti ,da tu živi ženska osoba.Vodila je štur, jednostavan život, gotovo bez ijednog prijatelja. Nitko od njezinih kolegaiz škole ne bi je mogao zamisliti ovakvu. Tada se odijevala veoma pomno i bila okruženagomilom prijatelja. Kad sam vidio njezinu sobu, shvatio sam da je i ona, baš kao i ja,željela otići nekamo na studij i početi novi život daleko od svih koje poznaje.— Znaš zašto sam izabrala ovaj fakultet? — rekla je s osmijehom. — Jer nitko doma nijeišao ovamo. Od svih nas se očekivalo da odemo na neko elitnije mjesto. Kužiš?Moj odnos s Naoko, međutim, nije tapkao u mjestu. Malo pomalo navikavala se na mene,a i ja na nju. Kad su završili ljetni praznici i počeo novi semestar, Naoko je počela hodatikraj mene, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Sad me smatrala prijateljem,zaključio sam, a hodati uz tako lijepu djevojku nije mi bilo nimalo teško. I dalje smohodali po cijelom Tokiju onako krivudajući, penjali se uz brda, prelazili rijeke iželjezničke tračnice, šetali i šetali bez ikakva cilja. Stremili smo ravno naprijed, kao da jenaša šetnja vjerski obred koji će zacijeliti naše ranjene duše. Ako bi padala kiša, uzelibismo kišobrane, ali šetali bismo bez obzira na sve.A onda je došla jesen, i tlo studentskog doma prekrilo je lišće japanskog brijesta. Mirisnovoga godišnjeg doba stigao je kad sam obukao prvi džemper. Bio sam iznosio jedan

par cipela pa sam kupio nove, od antilopa.Ne uspijevam se sjetiti o čemu smo tada razgovarali. Pretpostavljam ni o čemuposebnome. I dalje uopće nismo spominjali prošlost, i rijetko smo govorili o Kizukiju.Umjeli smo sjediti jedno nasuprot drugome uz šalicu kave u potpunoj tišini.Naoko je voljela da joj pričam o Smeđekošuljašu. Jednom jeotišao na spoj s kolegicom (cura je bila sa zemljopisa, naravno), ali vratio se rano,smrknuta lica. — Reci mi, VVVatanabe, o čemu ti razgovaraš s cccurama? — Nesjećam se kako sam mu odgovorio, ali pitao je pogrešnoga. U srpnju je netko iz domaskinuo Smeđekošuljašev pejzaž s amsterdamskim kanalom i umjesto njega objesiofotografiju Golden Gatea. Rekao mi je da ga zanima može li Smeđekošuljaš masturbiratina Golden Gate. Oduševio se izvijestio sam ja poslije, što je nekoga drugog navelo daobjesi sliku glečera. Svaki put kad bi se u njegovoj odsutnosti slika promijenila,Smeđekošuljaš bi se uzrujao.— Tttko to radi, koji im je vrag? — pitao je.— I ja se pitam — rekao sam. — Ali nema veze. Sve su to lijepe slike. Trebao bi im bitizahvalan.— Dobro, možda, ali čudno je.Moje priče o Smeđekošuljašu uvijek bi nasmijale Naoko. Nju je malo toga moglonasmijati, pa sam često govorio o njemu, iako se baš nisam ponosio sam sobom što ga nataj način iskorištavam. On je samo bio najmlađi sin u ne baš imućnoj obitelji koji jeodrastao u malo ozbiljniju osobu nego što je to za njega bilo zdravo. Izrada zemljovidabio je jedini mali san u njegovu malom životu. Tko ga zbog toga ima pravo ismijavati?No vicevi o Smeđekošuljašu već su postali nezaobilazno vrelo priča iz studentskogdoma, i više to nikako nisam mogao popraviti. Osim toga, pogled na Naokinonasmiješeno lice već mi je postao vrlo poseban izvor zadovoljstva. Tako da sam nastaviosve snabdijevati novim pričama.Naoko me jednom pitala — samo jedanput — imam li neku curu koja mi se sviđa. Rekaosam joj za onu koju sam ostavio u Kobeu. — Bila je draga — rekao sam — bilo mi jelijepo s njom spavati, katkad mi nedostaje, ali ipak me nije dirnula u srce. Ne znam,katkad mi se čini da u srcu imam nekakvu tvrdu košticu, pa u njega ne može ući bašmnogo. Pitam se mogu li uopće nekoga stvarno voljeti.— Jesi li ikada bio zaljubljen? — pitala je Naoko.— Nikad — rekao sam. Više od toga nije me pitala.Kad je prošla jesen i kad su gradom počeli šibati hladni vjetrovi, Naoko bi često hodalastišćući se uz moju nadlakticu. Kroz debeli štof njezina kaputa osjećao sam kako diše.Provukla bi ruku ispod moje, ili zabila ruku u moj džep, ili bi se, kad je zbilja bilo hladno,čvrsto privila uz moju nadlakticu, dršćući. To nije značilo ništa posebno. Ja bih samonastavio hodati, s rukama u džepovima. Naše cipele s gumenim potplatima jedva da suproizvodile ikakav zvuk na pločniku, osim suhog pucketanja kad bismo gazili poširokom, smežuranom lišću platane. Kad god bih začuo taj zvuk, sažalio bih se nadNaoko. Nije ona trebala moju ruku, nego nečiju drugu. Nije trebala moju toplinu, negonečiju drugu. Gotovo da sam se osjećao krivim što sam onaj koji jesam.Kako je zima jačala, prozirna bistrina Naokinih očiju kao da se povećavala. Bila je tobistrina koja nije znala kamo bi pošla. Katkad bi se Naoko iz čista mira netremicezagledala u mene. činilo se kao da nešto traži, a u meni bi to pobudilo nekakav čudanosjećaj usamljenosti i nemoći.Pitao sam se pokušava li mi ona time nešto reći, nešto što ne može izraziti riječima nešto starije od riječi što ne zna u sebi dokučiti, i za što stoga nije bilo nade da će se ikad

pretočiti u riječi. Umjesto toga petljala bi nešto oko kopče za kosu, rupčićem tapkala okokrajičaka usta, ili me gledala onim pogledom lišenim značenja. Kad bi to činila, došlo bimi da je čvrsto zagrlim, ali onda bih se pokolebao i odustao. Bojao sam se da je nepovrijedim. I tako smo nas dvoje nastavili hodati tokijskim ulicama, a Naoko je i daljetražila riječi u prostoru.Dečki u domu uvijek bi me zafrkavali kad bi me nazvala Naoko ili kad sam nedjeljomujutro izlazio. Pretpostavljali su, jasno, da sam našao djevojku. Nisam im mogaoobjašnjavati kako zbilja stoje stvari, a za to nije ni bilo potrebe, pa sam ih pustio da mislešto god žele. Navečer bih morao izdržati salvu glupih pitanja U kojem smo se položaju?Kakva joj je? Koje je boje rublje danas imala? Odgovarao sam im ono što su htjeli čuti.I tako sam iz osamnaeste prešao u devetnaestu. Svakoga dana Sunce je izlazilo i zalazilo,zastava se dizala i spuštala. Svake nedjelje išao sam na spoj s djevojkom svoga mrtvogprijatelja. Nisam imao pojma što činim ili Što ću učiniti. Za seminare sam čitaoClaudela, Racinea i Eisensteina, ali nisu mi značili gotovo ništa. Na predavanjima nisamnašao prijatelje, a u domu nisam poznavao gotovo nikoga. Drugi su u domu mislili daželim postati pisac jer sam uvijek bio sam s nekom knjigom, ali ja takve ambicije nisamimao. Nisam želio biti baš ništa.Pokušao sam o tom osjećaju razgovarati s Naoko. Ona će, mislio sam, bar donekleprecizno moći shvatiti kako se osjećam. Ali nikad nisam mogao naći prave riječi. Kaoda sam se zarazio njezinom bolešću nepronalaženja riječi.Subotom navečer sjedio bih kraj telefona u predvorju i čekao da nazove Naoko. Drugi suuglavnom bili vani, pa je predvorje bilo pusto. Zurio bih u mrvice svjetlosti što sulebdjele u tom prostoru punom tišine, trseći se da proniknem u vlastito srce. Sto želim? Išto drugi žele od mene? Ali nikad ne bih pronašao odgovore. Katkad bih pružio ruku dadosegnem čestice svjetlosti, ali prsti su mi zahvaćali u prazno.Mnogo sam čitao, ali ne mnogo različitih knjiga: volio sam stalno iznova iščitavati svojeomiljene pisce. Tada su to bili Truman Capote, John Updike, F. Scott Fitzgerald,Ravmond Chandler, ali nisam vidio da itko na mojim predavanjima ili u domu čita takvepisce. Oni su voljeli autore kao što su Kazumi Takahaši, Kenzaburo Oe, Jukio Mišima5,ili suvremene francuske romanopisce, pa je to bio još jedan razlog što ni s kim nisamimao bogznašto razgovarati, nego sam se držao svojih knjiga. Sklopio bih oči,dotaknuo neku meni poznatu knjigu i duboko udahnuo njezin miris. To mi je bilodovoljno za sreću.U osamnaestoj godini omiljena knjiga bio mi je Centaur Johna Updikea, ali nakon štosam je nekoliko puta pročitao, počela je za mene gubiti onaj nekadašnji čar i ustupilaprimat Velikom Gatsbyju. Gatsby je dugo nakon nje ostao na prvome mjestu. Skinuo bihga s police kad bih zapao u takvo raspoloženje, i nasumce pročitao neki odlomak.Nijednom me nije razočarao. U cijeloj knjizi nije bilo ni jedne jedine dosadne stranice.Htio sam svima reći kako je to divan roman, ali nitko oko mene nije čitao VelikogGatsbyja, a nije ni namjeravao. Nagovarati druge da čitaju F. Scotta Fitzgeralda, premdane baš reakcionarni čin, nije bilo preporučljivo 1968.Kad sam napokon upoznao jedinog čovjeka u svome svijetu koji je pročitao Gatsbyja, toje bio razlog da se sprijateljimo. Zvao se Nagasava. Bio je dvije godine stariji od mene, akako je studirao pravo na prestižnom Tokijskom sveučilištu, bio je predodređen dapostane jedan od vođa nacije. Živjeli smo u istom paviljonu i znali se iz viđenja, sve dojednoga dana kad sam ja sjedio na suncu u blagovaonici i čitao Gatsbyja. Sjeo je krajmene i pitao me što čitam. Kad sam mu rekao, pitao me sviđa li mi se. — Ovo mi je trećiput — rekao sam — i svaki put nađem nešto novo što mi se sviđa još više nego

prethodni.— Ovaj čovjek kaže da je triput pročitao Velikog Gatsbyja — rekao je kao da govori samsa sobom. — Pa, Gatsbvjev prijatelj i moj je prijatelj.I tako smo postali prijatelji. Bilo je to u listopadu.Sto sam bolje upoznavao Nagasavu, to mi se činio čudnijim. U životu sam upoznaomnogo ekscentrika, ali nitko nije bio takav čudak kao Nagasava. Gutao je knjige mnogopohlepnije od mene, ali imao je pravilo da nikad ne pipne knjigu autora koji nije umroprije bar trideset godina. — Samo takvim knjigama vjerujem — rekao je.— Nije da ne vjerujem u suvremenu književnost — dodao je — ali ne želim gubiti svojedragocjeno vrijeme na neku knjigukoja nije prošla test vremena. Život je prekratak za to.— A kakve autore ti voliš? — pitao sam, glasom punim poštovanja prema ovomečovjeku koji je bio dvije godine preda mnom.— Balzaca, Dantea, Josepha Conrada, Dickensa — odgovorio je smjesta.— Nisu baš moderni.— Zato ih i čitam. Ako čitaš samo knjige koje svi čitaju, mislit ćeš samo ono što svimisle. To je svijet provincijalaca i mediokriteta. Pravi ljudi trebali bi se sramiti što točine. Zar ti to nisi primijetio, Vatanabe? Ti i ja smo jedini pravi u ovom domu. Ostalidečki su debili.Tome se nisam nadao. — Kako to možeš reći?— Jer je istina. Znam ja. Vidim. To ti je kao da imamo žig na čelu. A osim toga, čitalismo Velikog Gatsbyja.Nešto sam nabrzinu preračunavao. — Ali Fitzgerald je umro tek prije 28 godina — rekaosam.— Pa što onda? Dvije godine? Fitzgerald je napredan.Nitko drugi u domu nije znao da je Nagasava prikriveni čitatelj klasika, a i da su znali, nebi im bilo važno. Nagasava je bio na glasu kao pametnjaković. Bez pol muke upao je naTokijsko sveučilište, dobivao dobre ocjene, položit će Ispit za državnu službu, zaposlitise u Ministarstvu vanjskih poslova i postati diplomat. Potjecao je iz imućne obitelji. Otacmu je imao veliku bolnicu u Nagoji, a i brat mu je diplomirao na Tokijskom, da bi sezatim upisao na medicinu, kako bi jednoga dana naslijedio bolnicu. Nagasava je uvijekimao mnogo novca u džepovima, i vladao se veoma dostojanstveno. Ljudi su se premanjemu odnosili s poštovanjem, čak i upravitelj doma. Kad bi od nekoga zatražio da neštoučini, ovaj bi to obavio bez pogovora. Tu se nije imalo što misliti.Nagasava je imao stanovitu urođenu crtu koja je privlačila ljude da ga slijede. Znao jekako povesti masu, procijeniti situaciju, dati precizne i taktične upute kojima će se drugipokoriti. Nad glavommu je lebdjela aura koja je koja je otkrivala njegove moći kao anđeoska aureola, i prisamom pogledu na nju čovjeka bi obuzelo strahopoštovanje prema tom višem biću.Stoga su svi ostali u šoku kad je Nagasava za prijatelja od povjerenja izabrao mene,osobu bez ikakvih posebnih odlika. Zbog toga su mi ljudi koje jedva da sam poznavaopočeli ukazivati stanovito poštovanje, ali kao da nisu shvaćali kako sam odabran iz vrlojednostavnog razloga: što se Nagasavi nisam ulagivao kao svi ostali. Bez daljnjega,zanimale su me čudnovate, kompleksne strane njegove naravi, ali ne i ovo drugo: njegovedobre ocjene, aura, izgled ništa me od toga nije impresioniralo. A to je za njega očitobilo nešto novo.Neke strane Nagasavina karaktera međusobno su se kosile do krajnosti. Njegovaljubaznost katkad bi dirnula čak i mene, ali znao je isto tako biti zloban i okrutan. Bio je

istodobno utjelovljenje izvanredne uzvišenosti i okorjeli propalica. Umio je nadiratinaprijed, kao pravi optimistični vođa, čak i dok mu se srce grčilo od očaja i usamljenosti.Te sam njegove protuslovne osobine uvidio od samog početka, i nikad nisam mogaoshvatiti zašto i drugima nisu bile jednako tako očite. On je živio u nekakvu vlastitompaklu.No ipak mislim da sam ga uvijek znao promatrati u najboljem svjetlu. Njegova najvećavrlina bila je poštenje. Ne samo da nikad nije lagao, nego je i uvijek priznavao svojenedostatke. Nikad nije pokušavao sakriti stvari koje bi ga mogle osramotiti. A premameni je uvijek bio ljubazan i pun razumijevanja. Da nije, moj život u studentskom domubio bi mnogo manje ugodan. No ipak mu nikad nisam otvorio srce, i u tom je smislu mojodnos s Nagasavom bio stubokom drukčiji od onoga s Kizukijem. Kad sam prvi put vidioNagasavu pijanoga kako dodijava nekoj curi, obećao sam sebi da mu se nikad, ni podkojim okolnostima, neću povjeriti.Domom je kružilo nekoliko "legendi o Nagasavi". Prema jednoj, navodno je nekomprigodom pojeo tri puža golaća. Druga je glasila da ima užasno velik penis i da je spavaos više od sto cura.Ono o golaćima bila je istina. Sam mi je to rekao. — Tri komada, a bili su veliki, majkuim — rekao mi je. — Cijele sam ih gutnuo.— A zašto, koji ti je bio vrag?— Pa, to ti je bilo prve godine, kad sam tek došao u dom — rekao je. — Nastalo je nekosranje između brucoša i treće godine. Počelo je u travnju, a u rujnu je napokon eskaliralo.Kao predstavnik prve godine otišao sam izgladiti stvari s trećom. Kakvi su to bilidesničarski debili. Imali su drvene kendo mačeve, očito im uopće nije bilo do nekog"izglađivanja". Pa sam im rekao: "Dobro, idemo ovo riješiti jednom za svagda. Meninapravite što god hoćete, ali druge dečke pustite na miru." A oni su rekli: "OK, sad ćešprogutati par puževa." "Može," rekao sam, "samo dajte." Kreteni su otišli van i donijeli triužasno velika puža. Pa sam ih progutao.— I kako je bilo?— Kako je bilo? Progutaj jednog pa ćeš vidjeti. Klizi ti niz grlo i u želudac... Hladan je iostane ti odvratan okus.. .bljak, naježim se kad se samo sjetim. Htio sam povratiti, alisuzdržavao sam se. Hoću reći, da sam ih povratio, morao bih ih gutati ispočetka. Pa samih probavio. Sva tri.— I što je onda bilo?— Otišao sam u svoju sobu i popio kanticu slane vode. A što sam drugo mogao?— Da, valjda.— Ali nakon toga nitko mi ništa nije smio reći. čak ni treća godina. Ja sam jedini frajerovdje koji može progutati tri puža golaća.— To sigurno.Što se tiče veličine penisa, to je bilo lako. Jednostavno sam s njim otišao na tuširanje udomsku zajedničku kupaonicu. Imao je velikoga, to je istina. Ali ono o sto cura, to jevjerojatno bilo pretjerano. — Možda 75 — rekao je. — Ne sjećam ih se svih, ali siguransam da ih je najmanje 70. — Kad sam mu rekao da samja spavao samo s jednom, kazao mi je — Ma to se lako može srediti. Idući put ideš samnom. Bez pol frke ću ti naći jednu.Nisam mu vjerovao, ali ispalo je da ima pravo. Bilo je lako. Gotovo odviše lako, iuzbudljivo otprilike kao ishlapjelo pivo. Otišli smo u nekakav bar u Šibuji ili Šindžukuu(on je imao svoja omiljena mjesta), našli par cura (svijet je bio pun cura u parovima),razgovarali s njima, pili, otišli u hotel, te se poseksali. On je znao sjajno voditi razgovor.

Ne da je imao bogznašto reći, ali cure bi se zanijele dok su ga slušale, previše bi popile izavršile s njim u krevetu. Valjda im je bilo lijepo što su s nekime tko je tako pristojan,zgodan i pametan. A najnevjerojatnije je bilo to što sam im i ja, samo zato što sam s njim,očito postao jednako tako fascinantan. Nagasava bi me tjerao da razgovaram, a cure bi miuzvraćale istim osmjesima divljenja kakve su slale njemu. Pleo je svoje čini, i taj me senjegov dar svaki put dojmio. U usporedbi s Nagasavom, Kizukijeve konverzacijskevještine bile su igra za malu djecu. Ovo je bila sasvim druga razina darovitosti. No iakosam pao pod Nagasavin magični utjecaj, i dalje mi je nedostajao Kizuki. Počeo sam muse na nov način diviti zbog njegove iskrenosti. Sve je svoje talente dijelio s Naoko i samnom, dok je Nagasava svoje nezanemarive sposobnosti trošio na sve oko sebe. Ne da jeumirao od želje da spava s curama koje bi našao: za njega je to bila samo igra.Ja nisam bio previše lud za tim da spavam s nepoznatim curama. Naravno, to je bio laknačin da zadovoljim svoj seksualni nagon, i bilo mi je lijepo sve ono grljenje idodirivanje, ali mrzio sam jutro poslije. Probudio bih se, kraj mene bi spavala nekanepoznata djevojka, soba bi zaudarala na alkohol, krevet, rasvjeta i zastori odisali suonom posebnom napadnošću "hotela za jednu noć", a meni bi glava plivala u mamurnojizmaglici. Onda bi se cura probudila i počela okolo pipkati tražeći gaćice, i dok bioblačila čarape rekla bi nešto tipa: "Nadam se da si sinoć imao zaštitu. Bio mi je najgorimogući dan u mjesecu." Onda bi sjelapred zrcalo i počela mrmljati da je boli glava ili joj šminka pravi probleme i istodobnonanosila ruž ili lijepila lažne trepavice. Meni bi bilo draže da s njima nisam moraoostajati cijelu noć, ali čovjek ne može misliti na rok za izlazak do ponoći dok zavodižene (što se, uostalom, protivi zakonima fizike), pa sam izlazio s propusnicom za prekonoći. To je značilo da moram ostati do ujutro i vraćati se u dom pun gađenja prema sebii razočaran, dok mi je sunce bolo oči, u ustima škripao pijesak, a moja glava kao da jepripadala nekome drugom.Kad sam tako spavao s tričetiri cure, pitao sam Nagasavu— Kad ovo napraviš sedamdeset puta, zar ne postane nekako besmisleno?— To samo pokazuje da si čovjek na mjestu — rekao je.— čestitam. Apsolutno ništa ne dobivaš spavajući s jednom nepoznatom ženom zadrugom. To te samo umara i tjera da se počneš gaditi sam sebi. Tako je i meni.— I koga vraga onda nastavljaš s time?— Teško je to reći. Hej, znaš ono što je Dostojevski napisao o kockanju? Tako je i ovo.Kad si okružen mogućnostima, jedna od najtežih stvari jest propustiti ih. Razumiješ?— Recimo.— Gledaj. Sunce zađe. Cure izađu piti. Lunjaju okolo i nešto traže. Ja im to nešto mogudati. To je najlakša stvar na svijetu, lako ko pero. Još nisu ni skužile, a ja sam ih većobrlatio. To one i očekuju. To ja zovem mogućnostima. Ima ih posvuda oko tebe. Kakoda ih ignoriraš? Imaš nekakvu sposobnost i priliku da je upotrijebiš: možeš li šutjeti ipustiti da prođe?— Ne znam. Nikad nisam bio u takvoj situaciji — rekao sam s osmijehom. — Ne moguzamisliti kako je to.— Budi sretan da je tako — rekao je Nagasava. Zenskarenje je bilo razlog što jeNagasava unatoč bogatstvusvoje obitelji živio u studentskom domu. Zbog brige da Nagasava neće raditi ništa drugobude li mu dopustio da u Tokiju živi sam,otac ga je primorao da sve četiri godine fakulteta živi u domu. Ne da je to Nagasavismetalo. On nije dopuštao da ga ometaju neka tamo pravila. Kad god bi mu se prohtjelo

nabavio bi propusnicu za preko noći i otišao u potragu za curama, ili prespavao u stanusvoje djevojke. Takve propusnice nije bilo lako nabaviti, ali za njega to je bilo poputobičnih propusnica a i za mene, dokle god ih je on tražio.Nagasava je imao stalnu curu, s kojom je hodao od svoje prve godine. Zvala se Hatsumi ibila je njegova vršnjakinja. Nekoliko puta sam je sreo i učinila mi se vrlo ugodnom. Nijebila od onih koje svojim izgledom smjesta privuku pozornost, zapravo, bila je takoobična da sam se, kad sam je upoznao, morao zapitati zašto Nagasava nije našao nekubolju, ali tko god bi s njom progovorio, smjesta bi je zavolio. Povučena, inteligentna,duhovita, nježna, uvijek se odijevala besprijekorno ukusno. Meni se veoma sviđala i znaosam da kad bih ja imao djevojku kao što je Hatsumi, ne bih spavao okolo s nekakvimlakim metama. I ja sam se njoj sviđao, i silno se trudila da mi namjesti neku brucošicu izsvoga kluba pa da možemo izlaziti u četvero, ali stalno sam se izvlačio kako ne bihponovio pogreške iz prošlosti. Hatsumi je išla na apsolutno najbolji ženski fakultet uzemlji, i ja ni pod razno ne bih znao razgovarati s nekom od tih superbogatih princeza.Hatsumi je naslućivala da je Nagasava naveliko vara, ali nikad mu nije prigovorila. Bilaje ozbiljno zaljubljena u njega, ali nikad nije postavljala zahtjeve.— Ne zaslužujem curu kao što je Hatsumi — jednom mi je rekao Nagasava. Morao samse složiti s njim.Te zime pronašao sam honorarni posao u maloj prodavaonici ploča u Sindžukuu. Nisumnogo plaćali, ali posao je bio lagan samo sam trebao tri večeri u tjednu paziti na lokal a davali su mi popust na ploče. Za Božić sam kupio Naoko album Henrvja Mancinijana kojemu je bila njezina omiljena Dear Heart. Samsam ga umotao i vezao jarkocrvenom vrpcom. Ona je meni darovala par vunenihrukavica koje je sama isplela. Palci su mi bili malo prekratki, ali dobro su mi grijale ruke.— Joj, žao mi je — rekla je, pocrvenjevši. — Kako sam to loše napravila!— Bez brige, dobra je veličina — rekao sam, ispruživši prema njoj ruke u rukavicama.— Pa, bar nećeš morati držati ruke u džepovima.Naoko tijekom zimskih ferija nije otišla kući u Kobe. I ja sam ostao u Tokiju jer samradio u prodavaonici ploča sve do kraja godine. U Kobeu nisam imao što zanimljivoraditi, a ni ikoga koga sam htio vidjeti. Studentska menza preko blagdana je bilazatvorena, pa sam išao jesti u Naokin stan. Na Novu godinu jeli smo kuglice od riže ijuhu kao i svi .Potkraj siječnja i u veljači te godine štošta se dogodilo.Krajem siječnja Smeđekošuljaš je pao u krevet s visokom temperaturom. To je značilo datoga dana moram otkazati sastanak s Naoko. Dosta sam se namučio dok nisam nabaviobesplatne karte za koncert. Bilo joj je silno stalo da idemo jer je orkestar svirao jednu odnjezinih omiljenih skladbi, Brahmsovu četvrtu simfoniju. Ali kako se Smeđekošuljašprevrtao po krevetu kao da će svaki čas umrijeti u mukama, nisam ga mogao tek takoostaviti, a nisam uspio naći nikoga dovoljno glupoga tko će ga umjesto mene njegovati.Kupio sam leda i privezao mu ga za čelo uz pomoć nekoliko slojeva plastičnih vrećica,brisao mu znoj s čela hladnim ručnicima, svaki sat mu mjerio temperaturu, čak sam ga ipresvlačio. Cijeli dan vrućica nije padala, ali idućeg jutra skočio je iz kreveta i počeovježbati kao da se ništa nije dogodilo. Temperatura mu je bila potpuno normalna. Bilo jeteško povjerovati da je ljudsko biće.— čudno — rekao je Smeđekošuljaš. — Nikad u životu nisam imao temperaturu. —Zvučalo je gotovo kao da mene okrivljuje.Na to sam poludio. — Ali imao si temperaturu — navalio sam ja na njega, pokazujućimu dvije propale karte.

— Sva sreća da su bile besplatne — rekao je. Došlo mi je da mu zgrabim radio i bacimga kroz prozor, ali nisam, nego sam se vratio u krevet s glavoboljom.U veljači je nekoliko puta pao snijeg.Pred kraj mjeseca upustio sam se u glupu svađu s jednim s treće godine s moga kata iudario ga. Lupio je glavom o betonski zid, ali nije se teže ozlijedio, a Nagasava je sveizgladio. No svejedno su me pozvali u upraviteljev ured i ukorili, nakon čega mi jepostajalo sve neugodnije živjeti u domu.Akademska godina završila je u ožujku, ali meni je nedostajalo nekoliko studijskihbodova. Imao sam osrednje ocjene uglavnom trojke i dvojke, te nekoliko četvorki.Naoko je postigla potreban prosjek da se upiše u proljetni semestar druge godine. Jedansmo ciklus godišnjih doba priveli kraju.Oko polovice travnja Naoko je napunila dvadeset. Bila je sedam mjeseci starija od mene,budući da je moj rođendan u studenome. Bilo je nekako čudno što je napunila dvadesetu.Osjećao sam da bi, kako za Naoko, tako i za mene, sve imalo smisla jedino kad bismo sekretali naprijednatrag između osamnaeste i devetnaeste. Nakon osamnaeste došla bidevetnaesta, a nakon devetnaeste, naravno, osamnaesta. Ali ona je napunila dvadesetu. Au jesen ću i ja. Samo mrtvi zauvijek imaju sedamnaest.Na njezin rođendan padala je kiša. Nakon predavanja u blizini sam kupio tortu itramvajem otišao do njezina stana. — Trebali bismo proslaviti — rekao sam. Da je biloobratno, vjerojatno bih i ja to htio. Sigurno je teško sam provesti dvadeseti rođendan.Tramvaj je bio krcat i tako se žestoko drmusao da je kad sam stigao u Naokinu sobu tortasličila rimskom Koloseju, a ne torti. No kad sam uspio zataknuti dvadeset svijeća kojesam donio, upaliti ih, navući zastore i ugasiti svjetla, imali smo sve preduvjete zarođendansku proslavu. Naoko je otvorila bocu vina. Pili smo, jeli tortu i s užitkom pojelijednostavnu večeru. — Ne znam, nekako je glupo imati dvadeset — rekla je. — Jednostavnonisam za to spremna. čudno mi je. Kao da me netko otraga gura.— Ja imam sedam mjeseci za pripremu — rekao sam smijući se.— Blago tebi! Još imaš devetnaest! — rekla je Naoko s mrvicom zavisti u glasu.Dok smo jeli ispričao sam joj za Smeđekošuljašev novi džemper. Dotad je imao samojedan, tamno modri pulover, tako da mu je ovaj drugi bio velik korak. Sam džemper bioje lijep, crvenocrni s upletenim motivom jelena, ali kad je bio na njemu, sve je živenasmijavao. On nije mogao shvatiti zašto.— Ššto je tako smiješno, Vatanabe? — pitao je, sjedeći kraj mene u blagovaonici. —Imam nešto na čelu?— Ništa — rekao sam, trudeći se ostati ozbiljan. — Ništa nije smiješno. Lijep ti jedžemper.— Hvala — rekao je on, sav ozaren.Naoko se priča jako svidjela. — Ja ga moram vidjeti — rekla je. — Samo jednom.— Nema šanse — rekao sam. — Nasmijala bi mu se u lice.— Misliš?— Dam se kladiti. Ja ga viđam svaki dan, pa ipak ne izdržim a da mu se tu i tamo nenasmijem.Pospremili smo stol i sjeli na pod da slušamo glazbu i popijemo vino do kraja. Dok samja ispijao svoju čašu, ona je popila dvije.Naoko je te večeri bila neobično razgovorljiva. Pričala mi je o svome djetinjstvu, školi,obitelji. Svaka epizoda bila je dugačka, prepričana u najsitnije detalje, poput minijature.Zadivila me snaga njezina sjećanja, ali dok sam sjedio i slušao sinulo mi je da nešto nije

u redu s načinom na koji ona priča te priče: bilo je tu nečega čudnog, čak nastranog.Svaka priča imala je svoju unutarnju logiku, ali bile su povezane na neobičan način.čovjek ne bi ni primijetio, a priča A pretvorila bi se u priču B, koja je bila sadržana upriči A, a onda bi iz nečega u priči B uslijedila priča C, i tako unedogled. Isprva samiznosio svoje komentare, ali nakonnekog vremena prestao sam se truditi. Stavio sam ploču, a kad je došla do kraja podigaosam iglu i stavio drugu. Kad je završila i posljednja stavio sam prvu. Imala je samo šest.Ciklus je počinjao sa Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band, a završavao s Waltz forDebbie Billa Evansa. Kiša je padala uz prozor. Vrijeme je polako odmicalo. Naoko je idalje govorila sama sebi.Napokon mi je sinulo što nije u redu: dok je govorila, Naoko se silno trudila da se nekihstvari ne dotakne. Jedna od tih stvari bio je, naravno, Kizuki, ali bilo je tu više odKizukija. I premda je neke teme odlučila izbjegavati, beskonačno se i nevjerojatnodetaljno raspričala o najbanalnijim, najispraznijim stvarima. Nikad je prije nisam čuo dagovori s takvim žarom, pa je nisam prekidao.No kad je sat odbio jedanaest, postao sam nervozan. Bez prestanka je pričala više odčetiri sata. Brinuo sam se da ne propustim posljednji vlak i ne dođem iza ponoći, kad suvrata doma već bila zaključana. Kad sam dobio priliku, upao sam.— Pa, vojska mora na spavanje — rekao sam, gledajući na sat. — Stiže zadnji vlak.Moje riječi kao da nisu doprle do nje. Ili, ako jesu, nije ih bila u stanju shvatiti. Na djelićsekunde zaklopila je usta, a onda nastavila s pričom. Odustao sam od svega i smjestio seu udobniji položaj, te popio vino koje je ostalo u drugoj boci. Mislio sam da je bolje akoje pustim da sama prestane pričati. Domska pravila i posljednji vlak nisu više bili mojabriga.No ona nije pričala još dugo. Nakon nekog vremena najednom je zašutjela. Iskrzani rubposljednje riječi koju je izgovorila kao da je lebdio u zraku, ondje gdje ga je otrgnula.Nije ni završila ono što je govorila. Riječi su joj jednostavno isparile. Pokušala jenastaviti, ali nije imala što. Nešto je sad bilo nestalo, a to nešto vjerojatno sam uništio ja.Možda su moje riječi napokon stigle do nje, nakon što ih je polako razabirala, i sad suzatrle tu nekakvu energiju koja ju je tako dugo držala. Lagano rastvorenih usnica, svratilaje svoje napola fokusirane oči na moje. Izgledala je kaonekakav stroj koji je zvrjao sve dok netko nije izvukao utičnicu iz zida. Oči su joj bilenekako zamućene, kao prekrivene nekom tananom, prozračnom opnom.— Oprosti što te prekidam — rekao sam — ali već je kasno, pa...Iz oka joj je kanula jedna krupna suza, skotrljala joj se niz obraz i rasprsnula se o omotploče. Jednom kad se otkinula ta prva suza, ostale su potekle nezadrživo, bujicom. Naokose nagnula na pod na sve četiri i, upirući se dlanovima o prostirku, počela plakati silinomkao kad čovjek povraća. Nikad još u životu nisam vidio nekoga da plače s takvomžestinom. Pružio sam ruku i spustio je na njezino uzdrhtalo rame. Onda sam je, gotovoinstinktivno, zagrlio. Privijena uz mene, dok joj je cijelo tijelo drhtalo, nastavila je plakatibez glasa. Košulja mi je postala vlažna a onda i posve promočena od njezinih suza ivrelog daha. Uskoro je prstima počela prelaziti preko mojih leđa kao da nešto traži, nekuvažnu stvar koja je uvijek bila ondje. Dok sam je lijevom rukom pridržavao, desnom samjoj milovao meku, ravnu kosu. I čekao sam. U tom položaju, čekao sam da Naokoprestane plakati. čekao sam i čekao. Ali Naokino plakanje nije prestalo.Te sam noći spavao s Naoko. Je li to bilo ispravno? Ne mogu reći. čak ni sada, gotovodvadeset godina poslije, nisam u to siguran. Vjerojatno nikad i neću znati. Ali tada nisammogao drukčije. Bila je u stanju povišene napetosti i zbunjenosti, i jasno mi je dala do

znanja da od mene traži olakšanje. Ugasio sam svjetlo i počeo joj, komad po komad, štosam nježnije mogao, skidati odjeću. Onda sam se i ja svukao. Bilo je dosta toplo tekišovite travanjske večeri, pa smo mogli goli stajati pripijeni jedno uz drugo bez osjećajastudeni. Istraživali smo tijelo onoga drugog u mraku, bez riječi. Ljubio sam je i držaonjezine meke grudi u rukama. Ona je stiskala moj nabrekli ud. Njezin otvor bio je topao,vlažan i podatan.No ipak, kad sam ušao u nju, Naoko se zgrčila od boli. Je li jojovo prvi put, pitao sam, a ona je kimnula glavom. Sad je na mene bio red da se zbunim.Pretpostavljao sam da je Naoko sve vrijeme spavala s Kizukijem. Ušao sam koliko sammogao i dugo ostao nepomičan, grleći Naoko. A onda, kad se naoko smirila, usudio samse pokrenuti, i dugo sam odgađao vrhunac, krećući se polaganim, nježnim pokretima.Njezine ruke stegnule su me na kraju, kad je napokon prekinula šutnju. Njezin krik bio jenajtužniji zvuk orgazma koji sam ikad čuo.Kad je sve bilo gotovo, pitao sam Naoko zašto nije spavala s Kizukijem. To je bilapogreška. čim sam postavio to pitanje, pustila me i opet počela bezglasno plakati. Izvadiosam njezinu posteljinu iz ormara, rasprostro je na prostirku na podu, i smjestio je izmeđuplahti. A onda sam zapalio cigaretu i stao promatrati beskrajnu travanjsku kišu kako padas druge strane prozora.Kiša je s jutrom prestala. Naoko je spavala leđima okrenuta prema meni. Ili možda uopćenije spavala. Bilo da je bila budna ili ne, s njezinih usnica sad su nestale sve riječi, a tijelojoj je bilo ukočeno, gotovo zaleđeno. Nekoliko puta pokušao sam joj se obratiti, ali nijeodgovarala niti se micala. Dugo sam zurio u njeno golo rame, ali na kraju sam izgubiosvaku nadu da ću iz nje izvući neki odgovor i odlučio ustati.Po podu su još bili razbacani omoti ploča, čaše, vinske boce i pepeljara koju samupotrebljavao. Na stolu je ostalo pola urušene torte. Izgledalo je kao da je vrijeme stalo.Pokupio sam stvari s poda i otišao do sudopera te popio dvije čaše vode. Na Naokinustolu stajao je rječnik i tablica francuskih glagola. Na zidu iznad stola visio je kalendar,bez ikakvih ilustracija ili fotografija, samo s brojevima datuma. Kraj datuma nije bilonikakvih bilješki ni oznaka.Pokupio sam odjeću i obukao se. Prednjica moje košulje još je bila vlažna i hladna.Mirisala je na Naoko. Na notesu na stolu napisao sam: Volio bih s tobom lijepo inadugačko porazgovarati jednom kad se smiriš. Molim te, brzo me nazovi. Sretanrođendan.Bacio sam još jedan pogled na Naokino rame, izišao i tiho zatvorio vrata.Ni nakon što je prošao cijeli tjedan poziv nije stizao. Naokina zgrada nije imala sustavnazivanja, pa sam u nedjelju ujutro vlakom otišao u Kokubundži. Nije je bilo, a s vrata jebilo uklonjeno njezino ime. Prozori i žaluzine bili su čvrsto zatvoreni. Upravitelj mi jerekao da se Naoko prije tri dana iselila. Nije imao pojma kamo je otišla.Vratio sam se u dom i napisao Naoko dugačko pismo na njezinu kućnu adresu u Kobeu.Gdje god bila, oni će joj ga valjda proslijediti.Iskreno sam joj iznio svoje osjećaje. Štošta još nisam razumio, napisao sam joj, i premdase silno trudim da shvatim, trebat će vremena. Gdje ću biti jednom kada to vrijemeprođe, sad ne mogu reći, i zato joj ne mogu ništa obećati niti od nje išta tražiti, kao nipisati joj laskave riječi. Kao prvo, premalo toga znamo jedno o drugome. No ako mi onabude dala to vrijeme, dat ću sve od sebe i nas dvoje ćemo se bolje upoznati. U svakomslučaju, želim je opet vidjeti i s njom nadugačko razgovarati. Kad sam izgubio Kizukija,izgubio sam jedinu osobu kojoj sam mogao otvoreno govoriti o svojim osjećajima, papretpostavljam da je i njoj bilo tako. Ona i ja trebamo jedno drugo više nego što smo toga

bili svjesni. A to je nesumnjivo i razlog što je naš odnos skrenuo u sasvim drugom smjerui, na neki način, zastranio. Vjerojatno nisam trebao učiniti to što sam učinio, pa ipakvjerujem da drukčije nisam mogao. Toplinu i bliskost koju sam u tom trenutku osjećaoprema tebi nikad dotad nisam iskusio. Moraš mi odgovoriti na ovo pismo. Kakav god tajodgovor bio, moram ga dobiti.Odgovor nije došao.Nešto se u meni urušilo, i ništa nije ušlo da popuni tu praznu duplju. Moje tijelopoprimilo je nekakvu abnormalnu lakoću, a zvuči su do mene dopirali nekako šuplje, sjekom. Na predavanja sam išao predanije nego ikad. Bila su dosadna, i nikad nisamrazgovarao s kolegama, ali nisam imao što drugo raditi. U predavaonici sam sjedio sam uprvom redu, ni s kim nisam razgovarao, jeo sam sam. Prestao sam pušiti.Krajem svibnja počeo je studentski štrajk. — Srušimo sveučilište! — galamili su svi.Hajde, samo dajte, mislio sam. Srušite ga. Uništite. Razbijte. Briga me. To bi bio dašaksvježeg zraka. Ja sam spreman na sve. Pomoći ću vam ako treba. Samo dajte.Sad kad je kampus bio pod blokadom i predavanja su bila otkazana, počeo sam raditi zadostavljačku tvrtku. Sjedio sam s vozačem, tovario i istovarivao kamione, takve stvari.Bilo je teže nego što sam mislio. Isprva sam ujutro od bolova jedva mogao ustati izkreveta. Ali plaća je bila dobra, i dokle god sam bio u pokretu mogao sam zaboraviti naprazninu iznutra. Na kamionima sam radio pet dana u tjednu, a tri večeri i dalje samodlazio u prodavaonicu ploča. Slobodne večeri provodio sam s viskijem i knjigama.Smeđekošuljaš viski nije htio ni okusiti i užasno mu je smrdio, pa je dok sam ja ležaoizvaljen na krevetu i cugao on kukao da zbog isparenja ne može učiti i tražio da iznesembocu van.— Ti se nosi van — režao sam.— Ali ti znaš da je piti u domu ppprotiv pravila.— Zaboli me. Ti izađi.Prestao je kukati, ali sad sam se ja iživcirao. Otišao sam na krov i nastavio piti sam.U lipnju sam Naoko napisao još jedno dugačko pismo, opet na kućnu adresu u Kobeu. Unjemu je pisalo otprilike isto što i u prvome, ali na kraju sam dodao: čekati na tvojodgovor mi je jedno od najbolnijih iskustava koje sam proživio. Bar mi javi jesam li tepovrijedio ili nisam. Kad sam ga poslao, osjećao sam se kao da je duplja u meni opetnarasla.U lipnju sam opet dvaput izašao s Nagasavom da bih spavao s curama. Oba puta bilo jelako. Prva cura užasno se opirala kad sam je pokušao svući i navesti da legne u hotelskikrevet, ali kad sam sam počeo čitati jer mi se više jednostavno nije dalo gnjaviti, prišla mije i počela se gnijezditi uz mene. A nakon što sam to obavios drugom, počela mi je postavljati svakakva intimna pitanja S koliko sam curaspavao? Odakle sam? Na koji fakultet idem? Kakvu glazbu volim? Jesam li čitao neštood Osamua Dazaija7? Kad bih mogao putovati van, kamo bih volio ići? Mislim li da imaprevelike bradavice? Smislio sam neke odgovore i zaspao, ali idućeg jutra rekla je da želisa mnom doručkovati, i nastavila s bujicom pitanja dok smo jeli bezukusna jaja, tost ikavu. Kakvim se poslom bavi moj otac? Imam li dobre ocjene? U kojem sam mjesecurođen? Jesam li ikad jeo žabe? Od nje me počela boljeti glava, pa sam brzo završio sjelom i rekao da moram na posao.— Hoću li te ikad opet vidjeti? — pitala me, tužno gledajući.— Ma, sigurno ćemo se negdje sresti, vrlo skoro — rekao sam i otišao. Sto ja to radim,kvragu? To sam se počeo pitati čim sam ostao sam, gadeći se sam sebi. No drugo nisammogao. Moje tijelo žudjelo je za ženama. Sve vrijeme dok sam spavao s tim curama

mislio sam na Naoko: na bijeli obris njezina golog tijela u tami, njezine uzdahe, zvukkiše. Što sam više mislio na sve to, tjelesna se glad povećavala. Popeo sam se na krov sviskijem i zapitao kamo sve to vodi.Početkom srpnja napokon je stiglo pismo od Naoko. Kratko pismo.Molim te oprosti mi što ti nisam odgovorila ranije. Ali pokušaj me shvatiti. Dugo uopćenisam bila u stanju da išta napišem, a ovo sam pismo počinjala bar deset puta. Pisanje jeza mene bolan proces.Počet ću od zaključka. Odlučila sam pauzirati godinu na fakultetu. Službeno sam upisalapauzu, ali slutim da se nikad neću vratiti. Tebe će to sigurno iznenaditi, ali ja samzapravo o tome već dugo razmišljala. Nekoliko puta sam ti pokušala spomenuti, ali nikadse nisam znala natjerati da počnem. Bojala sam se i izgovoriti te riječi.Pokušaj se ne uzrujavati toliko oko svega. Što god da se dogodilo ili nije krajnjirezultat bio bi isti. Možda ovo nijenajljepše rečeno, i žao mi je ako sam te povrijedila. Hoću reći, ne želim da sebe kriviš zaono što se dogodilo sa mnom. To je nešto za što sam kriva samo ja. Odgađala sam to višeod godinu dana, i na kraju sam ti sve veoma otežala. Sad vjerojatno više to ne moguodgađati.Kad sam se iselila iz stana, vratila sam se kući u Kobe i neko vrijeme išla doktoru. On mikaže da u brdima kod Kjota postoji mjesto koje bi za mene bilo savršeno, i razmišljam daodem tamo na neko vrijeme. To nije prava bolnica, više nekakav sanatorij s mnogoslobodnijim režimom. Detalje ću ostaviti za iduće pismo. Sad moram odmoriti živce nanekom tihom mjestu odsječenom od svijeta.Na svoj način sam ti zahvalna za godinu druženja koju si mi darovao. Molim te, vjerujbar to, ako ni u što drugo ne vjeruješ. Nisi me ti povrijedio. Ja sam to sama učinila. To jedoista ono što osjećam.Zasad te, međutim, nisam spremna vidjeti. Nije da te ne želim vidjeti: jednostavno nisamspremna. čim se osjetim spremnom, pisat ću ti. Možda se onda možemo bolje upoznati.Kako ti kažeš, to je vjerojatno ono što sad moramo: bolje se upoznati.Zbogom.čitao sam i čitao Naokino pismo, i svaki put ispunila bi me ista ona nepodnošljiva tugakoju sam osjećao kad god bi se sama Naoko zagledala u moje oči. Nisam se znao s njomnositi, nisam je imao kamo odnijeti ni sakriti. Poput vjetra koji mi prelazi tijelom, onanije imala ni oblik, ni težinu, niti sam se njome mogao obaviti. Objekti iz okoline klizilisu kraj mene, ali njihove riječi nikad ne bi doprle do mojih ušiju.Subotnje večeri i dalje sam provodio sjedeći u hodniku. Nije bilo nade da će poziv stići,ali nisam znao kako potrošiti to vrijeme. Prebacio bih na bejzbolsku utakmicu i pretvaraose da je gledam dok sam prazan prostor između sebe i televizora rezaonapola, pa onda svaku polovicu opet napola, i tako dalje, sve dok nisam stvorio prostordovoljno malen da mi stane u ruku. U deset bih ugasio televizor, vratio se u sobu izaspao.Krajem mjeseca Smeđekošuljaš mi je darovao krijesnicu. Bila je u staklenki od instantkave, na poklopcu su bile probušene rupe za zrak, a unutra je bilo nekoliko vlati trave imalo vode. U osvijetljenoj sobi krijesnica je izgledala kao neki običan crni kukac koji semože naći kraj neke bare, ali Smeđekošuljaš me uvjeravao da je prava. — Valjda umijemprepoznati krijesnicu — rekao je, a ja nisam imao razloga ni osnove da mu ne bihvjerovao.— Dobro — rekao sam — krijesnica je. — Lice joj je bilo nekako pospano, ali stalno sepokušavala popeti skliskim staklenim stijenkama i padala.

— Našao sam je u dvorištu — rekao je.— Ovdje? Blizu doma?— Aha. Znaš onaj hotel u ulici? Oni puštaju krijesnice u vrt za ljetne goste. Ova jedoletjela ovamo.Dok je govorio, Smeđekošuljaš je trpao odjeću i bilježnice u crnu torbu s ručkama.Ljetni praznici počeli su prije nekoliko tjedana, i nas dvojica gotovo da smo jedini ostaliu domu. Radije nego da idem u Kobe, nastavio sam raditi, a on je ostao zbog seminara izpraktične obuke. Sad kad je obuka završila, vraćao se u planine Jamanašija.— Daj je curi — rekao je. — Sigurno će se oduševiti.— Hvala — rekao sam.Nakon sumraka dom bi utihnuo i postao nalik na ruševinu. Zastava je bila spuštena, a uprozorima blagovaonice rumenjela su se svjetla. Sad kad je ostalo tako malo studenatapalili su samo polovicu svjetiljki, pa je desna polovica bila u mraku, a lijeva osvijetljena.No do mene je ipak dopirao miris večere nekakva kremjuha.Odnio sam svoju flaširanu krijesnicu na krov. Gore nije bilo nikoga. Na štriku je visjelabijela vesta koju je netko zaboraviounijeti, i na večernjem se povjetarcu vijorila nalik na odbačenu ljušturu nekoga golemogkukca. Popeo sam se čeličnim ljestvama u kutu krova na vrh domske cisterne za vodu.Cisterna je još bila zgrijana od sunca koje je upila tijekom dana. Sjedio sam u skučenomprostoru nad cisternom, naslonjen na šipku držača, licem u lice s gotovo punim bijelimmjesecom. Zdesna su se blistala svjetla Šindžukua, slijeva Ikebukura. Farovi automobilapritjecali su u svjetlosnim bujicama, iz jednog mjesta okupanog svjetlom do drugog. Nadgradom se poput oblaka nadvijala potmula huka zbrkanih zvukova.Krijesnica se blago žarila na dnu staklenke, sjaj joj je bio odviše slabašan, bojapreblijeda. Godinama nisam bio vidio krijesnicu, ali one kojih sam se sjećao isijavale sumnogo jačom svjetlošću u ljetnoj tami, i ta blistava, užarena sličica stalno me pratila.Možda je ova krijesnica na pragu smrti. Malo sam protresao staklenku. Krijesnica jebubnula o staklenu stijenku i pokušala poletjeti, ali sjaj joj je i dalje bio zamućen.Pokušao sam se sjetiti kad sam posljednji put vidio krijesnice, i gdje je to moglo biti. Predočima sam imao sliku, ali nisam se mogao sjetiti kad je to bilo ni gdje. čuo sam šum vodeu tami i vidio starinsku zapornicu od opeke. Imala je dršku čijim se okretanjem ustavaotvarala i zatvarala. Potok koji je regulirala bio je tako malen da se nije vidio od trave naobali. Noć je bila mračna, tako mračna da kad sam isključio bateriju više nisam vidiovlastite noge. Stotine krijesnica lebdjele su nad vodenom masom što ju je zadržavalaustava, a njihov vrući žar odsijevao je u vodi nalik na kišu iskrica.Sklopio sam oči i uronio u tu davnu tamu. S neobičnom sam jasnoćom čuo vjetar. Okomene je pirkao lagani povjetarac, a za njim su u mraku ostajali čudnovati blistavi repovi.Otvorio sam oči i shvatio da je tama ljetne noći još za nekoliko stupnjeva dublja nego štoje bila.Odvrnuo sam poklopac staklenke i izvadio krijesnicu, te je položio na petcentimetarskirub cisterne. činilo se da ne možerazabrati svoj novi okoliš. Počela je posrtati oko poklopca čeličnog čepa, a nožice su jojse hvatale u ukovrčane ljuske boje. Kretala se nadesno dok nije došla do zapreke, a ondaje okružila nalijevo. Naposljetku se popentrala na čep i neko vrijeme ondje ostala čučati,nepomična, kao da je na izdisaju.Još naslonjen na šipku, promatrao sam krijesnicu. Ni ja ni ona dugo se nismo nipomaknuli. Vjetar je i dalje brisao oko nas, a u tami su šuštali nebrojeni listići japanskogbrijesta.

čekao sam cijelu vječnost.Tek mnogo kasnije krijesnica se vinula u zrak. Kao da se najednom nečega sjetila, raširilaje krila, i već u idućem trenu proletjela je kraj ograde i otplovila u blijedu tamu. Hitro jeopisala luk oko cisterne kao da želi vratiti izgubljeni interval vremena. A onda, nakon štoje nekoliko sekunda lebdjela ondje kao da promatra kako se zakrivljena svjetlosna crtastapa s vjetrom, napokon je odletjela na istok.Dugo nakon što je krijesnica nestala, u meni je ostao trag njezine svjetlosti, a njezinblijed, slabašan sjaj ostao je lebdjeti u gustoj tmini iza mojih kapaka nalik na izgubljenudušu.Više sam puta pokušao ispružiti ruku u mrak. Moji prsti ničega se nisu doticali. Slabašansjaj je ostao, tik izvan moga domašaja.4J.IJEKOM LJETNIH PRAZNIKA SVEUčIlišteje pozvalo interventnu policiju da suzbije nerede. Probili su barikade i uhitilistudente koji su bili unutra. To nije bilo ništa novo. Svi studenti stalno su to radili.Sveučilišta nije bilo tako lako "srušiti". U njih su uložene goleme svote novca, i nisu senamjeravala rasformirati samo zato što je hrpica studenata počela divljati. Zapravo,studenti koji su blokirali kampus nisu ni željeli srušiti sveučilište. Samo su htjelipromijeniti strukture moći unutar samoga sveučilišta, za što je mene bilo briga kao zalanjski snijeg. Stoga, kad je štrajk na kraju propao, ja nisam osjećao ništa.U rujnu sam otišao na kampus očekujući da ću ondje zateći nered. Sve je bilo unajboljem redu. Knjige nisu bile odvezene iz knjižnica, nastavnički uredi nisu bilidemolirani, studentska referada nije bila spaljena do temelja. Bio sam kao gromompogođen. Koga su vraga onda radili iza tih barikada?Kad je štrajk neutraliziran i kad su pod policijskom opsadom opet počela predavanja, prvisu u klupe sjeli kreteni koji su vodili štrajk. Kao da se ništa nije dogodilo, sjedili su ihvatali bilješke, te na prozivanje odgovarali s "nazočan". Meni je to bilo nevjerojatno. Nakraju krajeva, štrajk je još bio na snazi. Nije bilo nikakve objave da je završen. Jedino jesveučilište pozvalo policijui srušilo barikade, ali sam štrajk i dalje je bio u tijeku. Kreteni su u vrijeme štrajkagalamili kao ludi, prokazujući studente koji su mu se protivili (ili su samo izrazilisumnju), a tu i tamo čak bi ih pokušali privesti pred svoje lakrdijaške sudove. Namjernosam posjećivao te bivše predvodnike i pitao zašto pohađaju predavanja umjesto daštrajkaju, ali nisu mi znali dati izravan odgovor. Što su i mogli reći? Da se boje kako ćezbog nepohađanja nastave izgubiti ocjene? Kad čovjek samo pomisli da su ti idioti urlalineka se sveučilište sruši! Dobar vic. Vjetar je zapuhao u drugom pravcu, i njihovi povicipostali su šapat.Hej, Kizuki, mislio sam, nisi propustio ama baš ništa. Svijet je živo sranje. Kretenidobivaju dobre ocjene i sudjeluju u stvaranju društva na vlastitu ogavnu sliku i priliku.Neko vrijeme pohađao sam nastavu, ali nisam se htio javiti kad su prozivali. Znam da jeto bila besmislena gesta, ali bilo mi je tako loše da nisam imao izbora. Time sam se samojoš više izolirao od drugih studenata. Šuteći kad bi me prozvali, kod svih sam nanekoliko sekunda stvarao nelagodu. Nitko od drugih studenata nije razgovarao sa mnom,a ni ja s njima.Do drugog tjedna rujna došao sam do zaključka da fakultetska naobrazba nema smisla.Odlučio sam je shvatiti kao razdoblje obuke u vještini svladavanja dosade. Nisam imaonikakvu društvenu misiju zbog koje bih odmah morao napustiti studij, pa sam nastaviosvaki dan pohađati nastavu, hvatati bilješke, a u slobodno vrijeme sjedio sam u knjižnici i

čitao ili tražio podatke.I premda je već prošao taj drugi tjedan rujna, od Smeđekošuljaša nije bilo ni traga. Takavrazvoj događaja nije bio samo neobičan, nego epohalan. Fakultet je počeo, i bilo jenezamislivo da Smeđe košuljaš propusti predavanja. Njegov stol i radio prekrio je tanaksloj prašine. Njegova plastična šalica i četkica za zube, limenka s čajem, insekticidnisprej i ostalo stajali su uredno poredani na njegovoj polici.Dok ga nije bilo održavao sam čistoću u sobi. U proteklih godinu i pol stekao samnaviku urednosti, a kako nije bilo njega da posprema sobu, za to sam se morao brinuti ja.Svaki dan meo sam pod, svaki treći prao prozor, madrac sam prozračivao jednom tjedno,i čekao da se vrati kako bi me pohvalio.Ali nije se vratio. Jednoga dana došao sam s predavanja, a sve njegove stvari bile suodnesene i s vrata je bila skinuta pločica s njegovim imenom. Otišao sam u upraviteljevured i pitao što se dogodilo. — Napustio je dom — rekao je. — Zasad ćete biti sami usobi.Nisam ga uspio nagovoriti da mi kaže zašto je Smeđekošuljaš nestao. Tome čovjekunajveća je sreća u životu bila sve imati pod kontrolom i druge držati u mraku.Smeđekošuljašev poster s ledenjakom neko je vrijeme ostao na zidu, ali na kraju sam gaskinuo i stavio Jima Morrisona i Milesa Davisa. Sad mi je soba na neki način višedjelovala kao da je moja. Novcem koji sam uštedio od plaće kupio sam mali stereo.Noću bih sam pio i slušao glazbu. Tu i tamo sjetio bih se Smeđekošuljaša, ali uživao samu samotnjačkom životu.Jednog ponedjeljka u pola dvanaest, nakon predavanja o Euripidu na Povijesti drame,odvojio sam deset minuta da se prošećem do obližnjeg restorančića, gdje sam ručaoomlet i salatu. Lokal se nalazio u tihoj zabačenoj uličici i bio je nešto skuplji odstudentske menze, ali mogao si se opustiti, a ti ljudi znali su kako se pravi omlet. "Ljudi"su bili bračni par koji je rijetko međusobno razgovarao, plus jedna konobarica zaispomoć. Dok sam sjedio kraj prozora i jeo, ušla je skupina od četvero studenata, dvastudenta i dvije studentice, svi prilično lijepo odjeveni. Sjeli su za stol kraj vrata, te nekovrijeme proučavali meni i razgovarali o jelima, a onda je jedno od njih konobaricireferiralo za što su se odlučili.Nije prošlo dugo kad sam primijetio da jedna od djevojaka neprestano gleda u mompravcu. Imala je užasno kratku kosu, tamne naočale i bijelu pamučnu minihaljinu. Nisamimao pojmatko bi to bio, pa sam nastavio jesti, ali ubrzo je spuznula iz stolca i prišla mi. Položivširuku na rub moga stola, rekla je — Ti si Vatanabe, zar ne?Podigao sam glavu i bolje je pogledao. I dalje se nisam mogao sjetiti da sam je ikadvidio. Bila je od onih djevojaka koje čovjek primijeti, pa da sam je ikad prije sreo, moraosam je se odmah sjetiti, a na mojem fakultetu nije me baš mnogo ljudi znalo po imenu.— Slobodno sjednem? — pitala je. — Ili nekoga čekaš?I dalje mozgajući, odmahnuo sam glavom. — Ne, nitko neće doći. Izvoli.Uz kloparanje drva o pod odmaknula je stolac i sjela prekoputa mene, gledajući menetremice kroz sunčane naočale, a onda je bacila pogled na moj tanjur.— Dobro izgleda — rekla je.— Dobro je. Omlet s gljivama i salata od graška.— K vragu — rekla je. — No dobro, to ću uzeti drugi put. Već sam naručila neštodrugo.— Što?— Makarone sa sirom.

— Ni makaroni sa sirom im nisu loši — rekao sam. — Nego, poznajemo li se mi? Nesjećam se...— Euripid — rekla je. — Elektra. "Nijedan bog ne čuje izgubljene Elektre glas." Znaš predavanje od maloprije.Zagledao sam se u nju. Skinula je sunčane naočale. Napokon sam je se sjetio brucošicakoju sam viđao na Povijesti drame. Razlog što je nisam prepoznao bila je drastičnapromjena frizure.— Aha — rekao sam, pokazujući rukom visinu nekoliko pedalja ispod svog ramena —kosa ti je prije ljeta bila dovde.— Imaš pravo — rekla je. — Ljetos sam stavila trajnu i ispala je jezivo. Htjela sam seubiti. Izgledala sam kao truplo na plaži kojemu su se po glavi zalijepile travuljine. Pa samodlučila, kad mi već više nije do života, mogu se isto tako i ošišati. Bar je ljeti praktično.— Provukla je prstima kroz frizuricu i nasmiješila mi se.— Ali dobro ti stoji — rekao sam, i dalje žvačući omlet. — Da vidim iz profila.Okrenula se i nekoliko sekundi ostala u toj pozi.— Da, i mislio sam. Stvarno ti dobro stoji. Imaš lijep oblik glave. I lijepe uši, sad kad sevide.— Dakle, ipak nisam luda! Kad sam sve odrezala, i meni se učinilo da izgledam dobro.Ali nijednom dečku se ne sviđa. Svi mi kažu da izgledam kao da sam stigla izkonclogora. Zašto su dečki ludi za curama s dugom kosom? Najobičniji fašisti! Zašto svidečki misle da su cure s dugom kosom najfinije, najslađe, najženstvenije? Hoću reći,samo ja znam bar 250 cura s dugom kosom koju uopće nisu fine! Stvarno.— Meni sad izgledaš bolje nego prije — rekao sam. A to sam i mislio. Koliko sam sesjećao, s dugom kosom bila je obična zgođušna studentica. A iz djevojke koja je sadasjedila preda mnom izbijala je krepka, opipljiva životna snaga. Bila je nalik na životinjicukoja je s dolaskom proljeća stigla na svijet. Oči su joj se kretale kao da su i samesamostalan organizam koji ćuti radost, smijeh, ljutnju, čuđenje i očaj. Tako živo iizražajno lice nisam vidio odavno, i uživao sam gledati kako živi i miče se.— Stvarno tako misliš? — pitala je. Kimnuo sam glavom, i dalje žvačući salatu.Ona je stavila naočale i stala me gledati iza stakala.— Ne lažeš, zar ne?— Volim se smatrati iskrenim čovjekom — rekao sam.— Ludnica.— Nego, reci, zašto nosiš tako tamne naočale?— Kad mi je kosa tako naglo postala kratka, osjetila sam se ranjivo. Kao da me netkogolu bacio usred neke gužve.— Ima smisla — rekao sam, dovršavajući omlet. Gledala me sa živim zanimanjem.— Ne moraš se vratiti k njima? — pitao sam, pokazujući na njezino troje prijatelja.— Ma kakvi. Ići ću kada donesu jelo. Prekidam te u ručku?— Nemaš više u čemu — rekao sam, a kad nije pokazala namjeru da ode, naručio samkavu. Gazdina supruga je odnijela tanjure, te donijela mlijeko i šećer.— A sada ti reci meni — rekla je. — Zašto se nisi javio danas kad su prozivali? Ti jesiVatanabe, zar ne? Toru Vatanabe?— Taj sam.— Zašto se onda nisi javio?— Danas mi nije bilo do toga.Opet je skinula naočale, spustila ih na stol, i pogledala me kao da gleda u kavez nekerijetke životinje u zoološkom vrtu. — "Danas mi nije bilo do toga." Zvučiš kao

Humphrev Bogart. Hladnokrvno. Opasno.— Ne budi smiješna. Ja sam običan dečko, kao i svi drugi. Žena mi je donijela kavu istavila je na stol. Otpio sam ne dodavši šećer i mlijeko.— Pogledaj ti to. Piješ sasvim crnu.— Nema to veze s Humphrevjem Bogartom — strpljivo sam objasnio. — Jednostavnonisam za slatko. Mislim da si me sasvim pogrešno procijenila.— Kako to da si tako pocrnio?— Protekla dva tjedna sam planinario. S ruksakom. I vrećom za spavanje.— Gdje si bio?— Kanazava. Poluotok Noto. Sve do Niigate.— Sam?— Sam — rekao sam. — Tu i tamo bih našao neko društvo.— Romantično društvo? Nove žene u dalekim krajevima?— Romantično? Sad znam da si me pogrešno procijenila. Kako će dečko s vrećom zaspavanje na leđima i sav neobrijan naći neku romansu?— Ti uvijek tako putuješ sam?— Aha.— Voliš samoću? — pitala me, naslanjajući obraz na šaku.— Putuješ sam, jedeš sam, sam sjediš u predavaonici...— Nitko baš toliko ne voli biti sam. Ja samo ne želim sebe iznevjeriti da nađemprijatelje, to je sve. To vodi u razočaranje.Zataknuvši ručku naočala među usnice, promumljala je — "Nitko ne voli biti sam. Jasamo mrzim razočaranje." Tu rečenicu možeš upotrijebiti ako ikad budeš pisaoautobiografiju.— Hvala — rekao sam.— Voliš zeleno?— Zašto pitaš?— Imaš zelenu košulju.— Ne baš. Svejedno mi je što ću obući.— "Ne baš. Svejedno mi je što ću obući." Super mi je kako govoriš. Kao da razmazuješgips, sve fino i glatko. Je li ti netko to već kazao?— Nitko — rekao sam.— Ja sam Midori — rekla je. — "Zelena". Ali zeleno mi grozno stoji. čudno, zar ne?Kao da sam ukleta, što kažeš? A sestra mi se zove Momoko: "Breskvadjevojka".— Stoji li njoj dobro ružičasto?— Stoji joj fantastično*. Ona je rođena za ružičasto. To uopće nije fer.Za Midorin stol stiglo je jelo, pa joj je dečko u jakni od raadrasa doviknuo — Hej,Midori, dođi, navali! — Mahnula mu je kao da želi reći: "Znam."— Reci — kazala je — hvataš li ti bilješke? Iz Drame?— Hvatam.— Neugodno mi je pitati, ali možeš li mi ih posuditi? Dvaput sam izostala, a nepoznajem nikoga u razredu.— Nema problema — rekao sam, izvlačeći bilježnicu iz torbe. Provjerivši da nisamunutra napisao ništa privatno, pružio sam je Midori.— Hvala — rekla je. — Dolaziš prekosutra na predavanje? Aha.— Možemo se naći ovdje u podne. Vratit ću ti bilježnicu i častim te ručkom. Osim...akote, recimo, kad ne jedeš sam počne boljeti želudac.— Ne počne — rekao sam. — Ali ne moraš me častiti ručkom samo zato što sam ti

posudio bilježnicu.— Bez brige — rekla je. — Ja volim častiti ljude ručkom. Nego, a da nekamo tozapišeš? Nećeš zaboraviti?— Neću. Prekosutra. U dvanaest. Midori. Zelena.S drugog stola netko je povikao — Brže, Midori, ohladit će ti se jelo!Ne obraćajući pozornost na dozivanje, pitala me — Jesi li uvijek tako govorio?— Mislim da jesam — rekao sam. — Nikad prije nisam primijetio. — I doista, nitko minikad nije rekao da govorim drukčije.Nekoliko sekunda činilo se da o nečemu mozga. Onda je ustala, nasmiješila se i vratila zasvoj stol. Mahnula mi je dok sam prolazio kraj njihova stola, ali ostalo troje jedva da sume pogledali.U srijedu u podne u restoranu nije bilo ni traga od Midori. Namjeravao sam popiti pivodok je čekam, ali restoran se počeo puniti čim je stiglo moje piće, pa sam naručio ručak ipočeo jesti sam. Završio sam u 12.35, ali Midori niotkuda. Plativši račun, izišao sam iotišao do malenog svetišta na drugoj strani ulice, gdje sam sjeo na kamene stube i čekaoda mi se glava razbistri i da Midori dođe. U jedan sat sam odustao i otišao u knjižnicučitati. U dva sam otišao na predavanje iz njemačkoga.Kad je završilo, pošao sam do studentske referade i potražio Midorino ime na popisustudenata Povijesti drame. Jedina Midori u grupi bila je Midori Kobajaši. Zatim samprelistao kartice studentskih dosjea i pronašao adresu i telefonski broj Midori Kobajašikoja se upisala na fakultet 1969. Živjela je u sjeverozapadnom predgrađu Tošima, sobitelji. Ušao sam u telefonsku govornicu i okrenuo taj broj.Javio se neki čovjek. — Knjižara Kobajaši. — Knjižara Kobajaši?— Oprostite na smetnji — rekao sam — ali je li Midori možda doma?— Nije — rekao je.— Mislite da je možda na fakultetu?— Hmm, ne, vjerojatno je u bolnici. Tko je treba, molim? Umjesto da odgovorim,zahvalio sam mu i spustio slušalicu.Bolnici? Da se nije ozlijedila, ili razboljela? Ali čovjek je to rekao bez i najmanjeg znakazabrinutosti. "Vjerojatno je u bolnici", rekao je, bezbrižno kao da je rekao: "U ribarnicije." Razmatrao sam nekoliko drugih mogućnosti dok mi i samo razmišljanje nije postalopreviše problematično, a onda sam se vratio u dom i ispružio na krevet da čitam LordaJima, kojega sam posudio od Nagasave. Kad sam pročitao, otišao sam u njegovu sobu damu ga vratim.Nagasava je upravo bio krenuo u menzu, pa sam s njim otišao na večeru.— Kako su prošli ispiti? — pitao sam. U kolovozu je održan drugi krug ispita višegstupnja za Ministarstvo vanjskih poslova.— Isto kao i uvijek — rekao je Nagasava kao da to nije ništa. — Odeš, položiš. Grupnerasprave, razgovori...ko kad ševiš žensku.— Drugim riječima, lako — rekao sam. — Kad će vas obavijestiti?— Početkom listopada. Ako prođem, idemo na veliku večeru.— I reci, kakvi dečki stignu do drugog kruga? Sve superstarovi kao ti?— Ne budi glup. Sve sami idioti. Idioti ili čudaci. Ja bih rekao da 95% dečki koji želebiti birokrati ne vrijede ni golo govno. Ne šalim se. Jedva znaju čitati.— Zašto ti onda hoćeš raditi u Ministarstvu vanjskih?— Ima puno razloga — rekao je Nagasava. — Za početak, fora mi je raditi vani. Alinajviše zato da testiram svoje sposobnosti. Aako sebe želim testirati, onda ću to učiniti u najvećoj mogućoj areni nacionalnoj.

Zanima me koliko se visoko mogu popeti, koliko moći mogu osvojiti u tom luđačkivelikom birokratskom sustavu. Kužiš?— Zvuči kao neka igra.— To i jest igra. Briga mene za moć i novac kao takve. Zbilja, briga me. Možda samsebičnjak i gad, ali takva sranja meni su posve ravna. Mogao bih biti zen svećenik. Aliono što imam jest radoznalost. Želim vidjeti što mogu postići u velikom opasnomsvijetu.— A "ideali" te ne zanimaju, pretpostavljam?— Nimalo. Život ne traži ideale. Traži standarde ponašanja.— Ali može se živjeti i na mnogo drugih načina, zar ne? — pitao sam.— Tebi se sviđa moj način života, zar ne?— To sad nema veze — rekao sam. — Ja nikad ne bih mogao upisati Tokijskosveučilište; ne mogu spavati s kojom god curom poželim kad god mi dođe; ne znamrazgovarati; ljudi mi se ne dive; nemam curu; i neće mi se otvoriti svijet kada dobijemdiplomu iz književnosti na drugorazrednom privatnom fakultetu. Kakve ima veze što mise sviđa tvoj način života?— Hoćeš reći da mi zavidiš na mom načinu života?— Ne zavidim — rekao sam. — Navikao sam se biti ovo što jesam. I zapravo me bolineka stvar za Tokijsko sveučilište ili Ministarstvo vanjskih poslova. Zavidim ti jedino štoimaš takvu gala curu kao što je Hatsumi.Nagasava je ušutio i nastavio jesti. Kad smo večerali, rekao je — Znaš, Vatanabe, imamdojam da ćemo se, možda desetdvadeset godina nakon što odavde iziđemo, opet negdjesresti. I mislim da ćemo na neki način biti povezani.— Zvuči kao Dickens — rekao sam s osmijehom.— Pa, malo da — rekao je, uzvraćajući mi osmijeh. — Ali mene predosjećaj običnone prevari.Izišli smo iz blagovaonice i otišli van u bar. Ondje smo pili do poslije devet.— Reci, Nagasava — pitao sam — što je u tvom životu "standard ponašanja"?— Smijat ćeš se ako ti kažem — rekao je.— Neću.— Dobro — rekao je. — Biti gospodin.Nisam se nasmijao, ali zamalo sam pao sa stolca. — Biti gospodin? Gospodin?— čuo si me.— Sto to znači "biti gospodin"? Kako ti to definiraš?— Gospodin je onaj tko ne čini ono što bi htio, nego ono što treba učiniti.— Ti si najčudniji tip kojega sam ikad upoznao — rekao sam.— A ti si najnormalniji tip kojega sam ja ikad upoznao — rekao je on. I platio za obojicu.I idući tjedan otišao sam na predavanje iz drame, ali i dalje ni traga od Midori Kobajaši.Nakon što sam brzo pogledom preletio po prostoriji i uvjerio se da je nema, kao i običnosjeo sam u prvu klupu i počeo pisati pismo Naoko dok sam čekao da dođe profesor. Pisaosam o svojim putovanjima preko ljeta cestama po kojima sam hodao, gradovima krozkoje sam prolazio, ljudima koje sam upoznao. I svake noći mislio sam na tebe. Sad kadte više ne mogu viđati, shvaćam koliko mi trebaš. Fakultet je neopisivo dosadan, ali radisamodiscipline idem na sva predavanja i radim sve propisane zadaće. Sve mi se čini bezsmisla otkako si otišla. Volio bih s tobom lijepo i dugo popričati. Ako je moguće, voliobih te posjetiti u sanatoriju, da se vidimo na nekoliko sati. I, ako je moguće, volio bih daprošećemo, jedno kraj drugoga, onako kako smo nekoć šetali. Molim te, pokušajodgovoriti na ovo pismo makar samo kratkom porukom. Neće mi smetati.

Ispisao sam četiri lista, savio ih, umetnuo u omotnicu i adresirao na Naoko, prekoobitelji.Profesor je već bio stigao i sad je brisao znoj s čela dok nas je prozivao. Bio je to nizakčovjek žalobna izgleda, a hodao je uz pomoć metalnog štapa. Premda ne baš zabavna,predavanja su na njegovu kolegiju uvijek bila dobro pripremljena i korisna. Nakon što jekomentirao kako je vrijeme užasno vruće, počeo je govoriti0 uporabi deus ex machina kod Euripida i objasnio kako je pojam "boga" kod Euripidabio drukčiji nego kod Eshila i Sofokla. Govorio je nekih petnaest minuta, kad su senajednom otvorila vrata predavaonice i ušla je Midori. Na sebi je imala tamnoplavusportsku majicu, bež pamučne hlače i svoje uobičajene sunčane naočale. Nakon što jeprofesoru dobacila neku vrstu ispričnog pogleda, sjela je kraj mene. Onda je iz torbeuzela bilježnicu moju bilježnicu i pružila mi je. Unutra sam našao poruku: Oprosti zasrijedu. Ljutiš li se?Prošlo je pola predavanja i profesor je upravo na ploči crtao shemu grčke pozornice, kadsu se opet otvorila vrata i ušla su dva studenata s kacigama. Izgledali su kao neki parkomedijaša, jedan visok, mršav i blijed, a drugi nizak, debeljuškast i crnomanjast, sdugom bradom koja mu nije dobro pristajala. Onaj visoki imao je pune ruke političkopropagandnihletaka. Niski je prišao profesoru i rekao, prilično pristojno, da žele drugupolovicu njegova predavanja iskoristiti za političku raspravu, i nadaju se da će surađivati,dodavši — Svijet je pun problema koji su mnogo aktualniji1 relevantniji od grčke tragedije. — Bila je to više objava nego molba. Profesor jeodgovorio — Cisto sumnjam da u svijetu postoje problemi koji bi bili mnogo aktualniji irelevantniji od grčke tragedije, ali vi me nećete slušati, pa prema tome činite kako želite.— Uhvativši se za rub stola, spustio je noge na pod, uzeo štapi šepajući izišao iz učionice.Dok je visoki student dijelio letke, onaj debeljuškasti popeo se na podij i počeo držatiprodiku. Letci su bili puni uobičajenih slogana za naivčine: "srušimo lažne izbore zafakultetskog predsjednika!" "zbijmo redove za novi svefakultetski štrajk!" "uništimoimperijalnoobrazovnoindustrijskikompleks!" Ono što su govorili nije mi smetalo, ali pisanje im je bilo problematično. Usloganima nije bilo ničega što bi pobudilo povjerenje niti uzbudilo strasti. A i debeljkovgovor bio je jednako loš — stara pjesma s drukčijim riječima. Pravi neprijatelj ove ekipenije bila državna vlast, nego nedostatak mašte.— Idemo odavde — rekla je Midori.Kimnuo sam i ustao, te smo krenuli prema vratima. Debeljko mi je u tom trenutku neštorekao, ali nisam ga razumio. Midori mu je mahnula i rekla — Vidimo se.— Hej, jesmo li mi kontrarevolucionari? — pitala me Midori kad smo izišli. — Hoće linas objesiti na telefonske stupove ako revolucija uspije?— Idemo prvo ručati, za svaki slučaj.— Dobro. Želim te odvesti u jedan restoran. Ali malo je daleko. Imaš vremena?— Aha. Slobodan sam do predavanja u dva.Midori me autobusom odvela u Jotsuju i uvela u fini restoran gdje su kao specijalitetslužili ručak u kutijama, na zaklonjenome mjestu odmah iza postaje. čim smo sjeli,poslužili su nam juhu i dnevni meni u četvrtastim, crveno lakiranim kutijama. Za ovakavje ručak vrijedilo sjesti na bus.— Odlična hrana — rekao sam.— I jeftina. Dolazim ovamo još od škole. Moja bivša škola je tu blizu, u ulici. Bili su

jako strogi, morali smo bježati da dođemo ovamo. Ako bi te uhvatili da jedeš vani, dobiobi ukor.Bez naočala su Midorine oči izgledale malo pospanije nego prošli put. Kad se nijepoigravala uskom srebrnom narukvicom na lijevoj ruci, trljala je krajičak oka vrhommalog prsta.— Umorna si? — pitao sam.— Malo. Ne spavam dovoljno. Ali dobro sam, ne brini se — rekla je. — Oprosti za ononeki dan. Iskrsnulo mi je nešto važno i nisam se mogla izvući. Odjednom, ujutro. Htjelasam te nazvati u restoran, ali nisam se sjećala imena, a nisam znala tvoj kućni broj. Jesili dugo čekao?— Nije problem. Imam ja puno vremena.— Puno?— Daleko više nego što mi treba. Kad bih ti bar mogao dati malo da se naspavaš.Midori je naslonila obraz na ruku i nasmiješila mi se. — Kako si dobar.— Nisam dobar. Samo imam vremena na bacanje — rekao sam. — Nego, taj dan sam tezvao kući i rekli su mi da si u bolnici. Nešto nije u redu?— Zvao si me doma? — pitala je, a između obrva joj se stvorila tanka borića. — Odakleti moj broj?— Našao sam ga u studentskoj referadi. To se može.Kimnula je jednomdvaput i počela se opet poigravati narukvicom. — Ja se toga nikad nebih sjetila. Vjerojatno sam i ja mogla pronaći tvoj. Nego, za bolnicu ću ti reći drugi put.Sad mi se ne da. Oprosti.— Nema veze. Nisam htio biti znatiželjan.— Nisi. Samo sam malo umorna. Kao majmun na kiši.— Zar ne bi trebala onda poći kući da malo odspavaš?— Ne sad. Idemo.Odvela me do svoje bivše škole, nekoliko minuta hoda od Jotsuje.Kad smo prolazili kraj postaje, pomislio sam na Naoko i naše beskrajne šetnje. Sve je tupočelo. Shvatio sam, da nisam te svibanjske nedjelje naletio na Naoko u vlaku, moj životbio bi posve drukčiji nego što je sad. Ali onda sam se predomislio: ne, čak i da se togadana nismo sreli, moj život možda uopće ne bi bio drukčiji. Morali smo se sresti. Ako netada, onda neki drugi put. Nisam imao nikakve osnove da tako mislim: to je bio samoosjećaj.Midori Kobajaši i ja sjedili smo u parku na klupi i gledali njezinu bivšu školu. Pozidovima se penjao bršljan, a pod strehama su se skupljali golubovi, odmarajući krila.Bila je to lijepa stara građevina s duhom. Na igralištu je stajao veliki hrast, a odmahkraj njega dizao se stup bijelog dima. U ljetnom sumraku dim je djelovao meko i mutno.— Znaš li od čega je taj dim? — pitala me Midori iznenada.— Nemam pojma — rekao sam.— Pale higijenske uloške.— Stvarno? — nisam znao što drugo reći.— Uloške, tampone, takve stvari — rekla je s osmijehom. — To je ipak ženska škola.Stari kućepazitelj ih kupi iz svih posebnih kanti i pali u peći. Odatle dim.— Uau.— Da, to bih i ja rekla sama sebi kad god bih iz učionice kroz prozor vidjela da se dižedim. "Uau." Samo razmisli: u školi je bilo gotovo tisuću djevojaka. Recimo da ih je 900već dobilo menstruaciju, i možda ih petina u svako doba ima krvarenje: 180 djevojaka.Dakle, svaki dan u kantama ima uložaka od sveukupno 180 djevojaka.

— Valjda ali nisam baš siguran za račun.— No, puno je. 180 cura. Sto misliš, kako je to skupljati i paliti toliko tih stvari?— Ne mogu zamisliti — rekao sam. Kako sam mogao zamisliti kako je tome starcu?Midori i ja nastavili smo gledati dim.— Zapravo nisam htjela ići u ovu školu — rekla je Midori. Malo je zatresla glavom. —Htjela sam ići u sasvim normalnu državnu školu s normalnim ljudima gdje bih se moglaopustiti i zabaviti kao svaki normalan tinejdžer. Ali moji roditelji su mislili da će finodjelovati ako budem išla u otmjenu školu. Oni su me ovamo uvalili. Znaš već: tako ti jeto kad se iskažeš u osnovnoj. Nastavnica kaže roditeljima: "S takvim ocjenama morala biići tu i tu." I tako sam završila ovdje. Išla sam tu šest godina, i nikad mi se nije sviđalo.Stalno sam mislila kako ću otići. A znaš, imam pohvalnice što nikad nisam zakasnila niizostala ni dana iz škole. Toliko sam je mrzila. Shvaćaš?— Ne, ne shvaćam.— Zato što sam je toliko mrzila. Nisam htjela pustiti da me pobijedi. Da sam jednompustila da me sredi, bila bih gotova. Bojala sam se da ću onda padati sve niže i niže.Znala sam se odvući u školu s temperaturom 39,5. Nastavnica me pitala jesam li bolesna,a ja bih rekla ne. Kad sam završavala, dali su mi pohvalnicu za besprijekorno pohađanjenastave i točnost, i još francuski rječnik. Zato sam sad upisala njemački. Nisam htjelaovoj školi dugovati ništa. Ne šalim se.— Zašto si je toliko mrzila?— Jesi li ti volio svoju školu?— Pa, nisam, ali nisam je ni nešto posebno mrzio. Ja sam išao u normalnu državnuškolu, ali nikad o njoj nisam mislio ništa posebno.— E pa u ovoj školi — rekla je Midori, češući krajičak oka malim prstom — bile su svesame djevojčice iz više klase blizu tisuću cura s pedigreom i dobrim ocjenama. Bogatecure. Morale su biti bogate da bi preživjele. Visoke školarine, vječiti prilozi, skupeekskurzije. Recimo, ako bismo išli u Kjoto, smjestili bi nas u najelitniju gostionicu iposlužili nam obred čaja na lakiranim stolovima, a jednom godišnje vodili su nas unajskuplji hotel u Tokiju da učimo ponašanje za stolom. Hoću reći, ovo nije bila običnaškola. Od 160 cura s moje godine ja sam jedina bila iz građanske četvrti kao što jeTošima. Jednom sam pogledala u školsku matičnu knjigu da vidim gdje žive druge, i svedo jedne živjele su u nekom bogataškom naselju. No, ne, jedna cura je bila čak iz Cibe,poljodjelski kraj, pa sam se s njom na neki način sprijateljila. I bila je stvarno draga.Pozvala me k sebi doma, ali ispričavala se što sam do nje morala tako dugo putovati. Išlasam i bilo je nevjerojatno, golem komad zemlje, petnaest minuta je trebalo da ga pješiceobiđeš. Imali su fantastičan vrt i dva psa velika kao osrednji auto, a hranili su ihodrescima. Ali ta cura svejedno se sramila što živi čak u Cibi. I to cura koju je kad bikasnila u školu dovozio Mercedes Benz! Sa šoferom! Baš kao u Zelenom obadu9: kapa,bijele rukavice, sve kompletno. A ona je svejedno imala kompleks manje vrijednosti.Zamisli! Možeš li ti to vjerovati? Odmahnuo sam glavom.— Ja sam jedina u cijeloj školi živjela u mjestu kao što je KitaOtsuka Tošima. I pod"zanimanje roditelja" pisalo je "vlasnik knjižare". Svi s moje godine mislili su da je to bašsuper: "Joj, blago tebi, možeš čitati koju god knjigu želiš" i sve tako. Naravno, oni su uglavi imali neku grdosiju od knjižare kao što je Kinokunija10. Nikad ne bi moglizamisliti sirotinjsku malu Knjižaru Kobajaši. Vrata škripe kad se otvaraju i vide se samočasopisi. Najbolje se prodaju ženske revije s ilustriranim dodacima 0 najnovijimseksualnim tehnikama. Lokalne kućanice ih kupe, sjednu za kuhinjski stol i pročitaju odkorica do korica, a onda iskušaju savjete kad im muževi dođu doma. A kakve samo

položaje imaju! Je li to kućanicama po cijele dane na pameti? Dalje, dobro se prodajustripovi: Magazin, Nedjelja, Skok. I naravno tjednici. Dakle, ta "knjižara" prodaje gotovoisključivo časopise. No, ima i nešto knjiga, džepnih, detektivskih, pustolovnih, ljubica.To je sve što se prodaje. I one knjige s uputama: kako pobijediti u gou, kako uzgojitibonsai, kako održati govor na vjenčanju, kako voditi ljubav, kako prestati pušiti, nema štonema. Prodajemo čak i pisaći pribor kraj kase imamo gomilu kemijskih i grafitniholovaka i bilježnica. Ali to je sve. Nema Rata i mira, nema Kenzabura Oea, nema Lovcau žitu. To je Knjižara Kobajaši. Eto kako mi je "blago". Misliš li ti da mi je blago?— Mogu točno zamisliti.— Kužiš. Dolaze nam svi susjedi, neki već godinama, a i isporučujemo na kućnuadresu. Posao ide dobro, više nego dovoljno dobro da se prehrani četveročlana obitelj;nemamo dugova, dvije kćeri su na fakultetu, ali to je sve. Nema viška za dodatnepotrebe. Nisu me smjeli poslati u tu školu. Stalno smo doživljavali šokove. Morala sam ihslušati kako mi gunđaju svaki put kad bi škola tražila prilog, i uvijek sam bila u smrtnomstrahu da će minestati novca kad sam izlazila sa školskim kolegicama i one su htjele jesti na nekomskupom mjestu. Bijedan je to život. Jesu li tvoji bogati?— Moji? Ne, roditelji su mi obični radni ljudi, ni bogati ni siromašni. Znam da im nijelako plaćati moj privatni fakultet u Tokiju, ali jedinac sam pa nije tako strašno. Ne dajumi veliki džeparac pa imam honorarni posao. Živimo u standardnoj kući s malim vrtom iimamo Tovotu Corollu.— Kakav posao imaš?— Radim tri večeri na tjedan, u prodavaonici ploča u Sindžukuu. Lako je. Samo sjedimi čuvam dućan.— Šališ se? — rekla je Midori. — Ne znam, kad te pogledam ne bih rekla da si ikad biou stisci.— Istina je. I nisam. Ali nemam ni hrpu love. Baš kao i većina ljudi.— Pa, "većina ljudi" u mojoj školi bili su bogataši — rekla je Midori, položivši dlanovena krilo. — U tome i jest bio problem.— A sad ćeš imati prilika koliko hoćeš da vidiš svijet bez tog problema. I više nego štobi željela, možda.— Hej, reci, što misliš, što je najbolje kad si bogat?— Ne znam.— Možeš reći ako nemaš novca. Recimo, kad bih ja predložila nekoj kolegici danekamo odemo, ona je mogla reći: "Zao mi je, nemam novca." Što ja nikad ne bih moglareći u obrnutom slučaju. Ako bih ja rekla "nemam novca", to bi stvarno značilo"nemam novca". Tužno. Ili, recimo, ako zgodna cura kaže "Danas izgledam očajno, neide mi se van", to je u redu, ali ako to isto kaže ružna cura, ljudi joj se smiju. Tako mi jebilo. Šest godina, sve do prošle godine.— Preboljet ćeš ti to.— Nadam se. Fakultet mi je donio takvo olakšanje! Pun je normalnih ljudi.Nasmiješila se jedva primjetno podigavši usnicu i pogladila kratku kosu dlanom.— Imaš li ti posao? — pitao sam.— Aha, pišem bilješke uz mape. Znaš one brošurice koje dobiješ uz mape? S opisimaraznih četvrti i brojem stanovnika i gradskim znamenitostima. Tu imate tuituplaninarsku stazu, a tu takvuitakvu legendu, ili neki zanimljiv cvijet ili pticu. Ja pišemte tekstove. Užasno je lako! Gotovo je za tren oka. Za samo jedan dan što nađem podatkeu knjižnici mogu napisati cijelu knjižicu. Samo treba svladati nekoliko tajni i počneš

dobivati svakakve poslove.— Kakvih tajni?— Recimo, ubaciš nešto što nitko drugi nije napisao, i ljudi iz tvrtke za mape misle da simali genijalac, pa ti pošalju još posla. Ne mora biti ništa veliko, neka sitnica. Recimo,kad su u nekoj dolini izgradili branu, voda je prekrila selo, ali i dalje svakog proljeća sjuga dolaze ptice koje se mogu vidjeti kako nadlijeću jezero. Ubaciš jednu takvuepizodicu i ljudi se oduševe, jer je tako slikovita i sentimentalna. Prosječni honorarac negnjavi se s takvim stvarima, ali ja od onoga što pišem mogu dobro zaraditi.— Da, ali moraš naći takve "epizode".— Točno — rekla je Midori nakrivivši glavu. — Ali ako ih tražiš, obično ih i nađeš. Aako ih ne tražiš, uvijek možeš izmisliti nešto bezopasno.Aha!— Mir — rekla je Midori.Rekla je da je zanima moj dom, pa sam joj ispričao uobičajene priče o dizanju zastave iSmeđekošuljaševoj jutarnjoj gimnastici. Smeđekošuljaš je posebno nasmijao Midori, kao,uostalom, i sve druge. Rekla je da bi bilo zabavno obići dom. Nema tamo ničegazabavnog, rekao sam joj — Samo nekoliko stotina dečki u zamazanim sobama koji piju idrkaju.— To uključuje i tebe?— Uključuje svakog muškarca na licu Zemlje — objasnio sam. — Cure imajumenstruaciju a dečki drkaju. Svi.— čak i oni s curama? Mislim, seksualnim partnericama.— To s tim nema veze. Student s Keia11, moj susjed, drka prije svakog spoja. Kaže daga to opušta.— Ja ne znam baš puno o tome. Dugo sam bila u ženskoj školi.— A ženske revije u to ne ulaze.— Nikako! — rekla je, smijući se. — Uglavnom, Vatanabe, imaš li malo vremena unedjelju? Jesi li slobodan?— Slobodan sam svake nedjelje. Bar do šest. Onda idem raditi.— Dođi me posjetiti. U Knjižaru Kobajaši. Knjižara će biti zatvorena, ali moram tamobiti sama cijeli dan. čekam važan telefonski poziv. Jesi li za ručak? Skuhat ću ti nešto.— To bi bilo lijepo — rekao sam.Midori je istrgnula list iz bilježnice i detaljno mi nacrtala kako doći do njezine kuće.Crvenom olovkom ucrtala je veliko X na mjestu kuće.— Ne možeš promašiti. Ima velik natpis "Knjižara Kobajaši". Dođi u podne. Ručak ćebiti gotov.Zahvalio sam joj i stavio kartu u džep. — Moram se vratiti na kampus — rekao sam. —Njemački mi počinje u dva. — Midori je rekla da nekamo mora ići i sjela na vlak izJotsuje.U nedjelju sam ustao u devet, obrijao se, oprao rublje i objesio odjeću na krov. Dan jebio prekrasan. U zraku se osjećao miris jeseni. Po dvorištu su se razletjeli crveni vilinikonjici, a za njima su jurila djeca iz susjedstva, zamahujući mrežama. Kako nije bilovjetra, zastava Izlazećeg sunca mlitavo je visjela na motki. Obukao sam svježe izglačanukošulju i iz doma krenuo pješice na tramvajsku postaju. Studentska četvrt nedjeljomprijepodne: ulice prazne, praktički puste, većina dućana zatvorena. Ono malo zvukovaodjekivali su posebnom jasnoćom. Neka djevojka u klompama tapkala je asfaltnimkolnikom, a kraj kućice na tramvajskoj postaji četveropetero djece gađali su kamenjemniz poredanih praznih konzervi. Cvjećarnica je bila otvorena, pa sam ušao i kupio

sunovrate. Sunovrati u jesen: čudno. Ali uvijek mi se sviđao taj cvijet.Tri stare žene bile su jedini putnici u tramvaju tog nedjeljnog jutra. Sve su gledale mene imoje cvijeće. Jedna mi se nasmiješila. Uzvratio sam joj osmijeh. Sjeo sam na stražnjesjedalo i gledao kako kraj prozora promiču stare kuće. Tramvaj gotovo da se doticaonjihovih nadnesenih streha. Na gornjoj terasi jedne kuće bilo je deset stabljika rajčice uloncima, a kraj njih se na suncu ispružila velika crna mačka. U vrtu druge kućedjevojčica je puhala balone od sapunice. Odnekle je dopirala pjesma Ajumi Išide12, čak imiris currvja koji se negdje kuhao. Tramvaj je vijugao kroz taj privatni svijet stražnjihdvorišta. Usput je na postajama ušlo još nešto putnika, ali tri starice i dalje su usrdno onečemu razgovarale, okrenute jedna drugoj.Sišao sam blizu postaje Otsuka i slijedio Midorinu mapu krenuvši širokom ulicom u kojojse nije imalo bogznašto vidjeti. Nijednom od dućana kraj kojih sam prolazio, činilo se,ne ide baš dobro, budući da su se smjestili u starim zgradama sa sumornim interijerima, ana nekima od natpisa slova su već izblijedjela. Sudeći prema starosti i stilu gradnje, ovajdio bio je pošteđen tijekom ratnih bombardiranja, i cijeli blokovi ostali su netaknuti.Neka mjesta bila su potpuno novoizgrađena, ali gotovo sve je bilo prošireno ili namjestima popravljano, i upravo ti dodaci uglavnom su izgledali otrcanije nego starezgrade.U cijelom naselju vladalo je ozračje iz kojega se dalo naslutiti da su većini prvobitnihstanara dosadili auti, prljav zrak, buka i visoke stanarine, pa su se preselili u predgrađe, aostali su samo jeftini stanovi, poslovni apartmani, dućani koji se nisu mogli prodati inekolicina tvrdoglavih ljudi koji nisu dali staru obiteljsku imovinu. Sve je djelovalomutno i musavo, kao umotano u sumaglicu ispušnih plinova.Nakon deset minuta hoda ovom ulicom stigao sam do benzinske postaje na uglu, gdjesam skrenuo desno u blok prodavaonica, usred kojega je visio natpis Knjižare Kobajaši.Istina, nije bila velika, ali ni tako malena kako sam iz Midorina opisa pomislio. Bila je toobična kvartovska knjižara, ista onakva u kakvu sam i samtrčao na dan kad bi izlazio strip za dečke. Dok sam stajao pred njom, obuzelo menostalgično raspoloženje.Cijelo pročelje bilo je zatvoreno velikom metalnom roletom na kojoj je bio oglas začasopis: "tjedni bunšun kupite ovdje svakog četvrtka". Do podneva sam imao još petnaestminuta, ali nisam htio ubijati vrijeme lutajući naseljem s buketom sunovrata, pa sampozvonio na zvono kraj rolete i odmaknuo se nekoliko koraka unatrag da pričekam.Petnaest sekunda nitko nije odgovarao, i baš sam sa sobom raspravljao trebam li opetpozvoniti kad sam čuo kako se iznad mene uz štropot otvara prozor. Pogledao sam gore ividio Midori kako se naginje van i maše.— Uđi — povikala je. — Podigni roletu.— Je li u redu? Malo sam uranio — doviknuo sam joj.— Nema problema. Dođi gore. Zauzeta sam u kuhinji. — Zatvorila je prozor.Roleta je užasno strugala dok sam je dizao pola metra od zemlje, provlačio se ispod i opetspuštao. U knjižari je bilo mračno kao u rogu. Uspio sam nekako napipati put dostražnjeg stubišta, spotičući se o uvezane hrpe časopisa. Odriješio sam cipele i popeo sestubama do stambenog prostora. Unutrašnjost kuće bila je mračna i sumorna. Stube suvodile u jednostavan dnevni boravak s kaučem i naslonjačima. Bila je to mala soba, akroz prozor je dopiralo slabo svjetlo, što me podsjetilo na stare poljske filmove. Slijeva jebilo nekakvo spremište i vrata koja kao da su vodila u kupaonicu. Morao sam se opreznopopeti strmim stubištem da dođem na drugi kat, ali kad sam tamo stigao, bilo je tolikosvjetlije nego na prvom da sam osjetio veliko olakšanje.

— Tu sam — začuo sam Midorin glas. Nadesno od stuba bilo je nešto nalik nablagovaonicu, a iza nje kuhinja. Sama kuća bila je stara, ali kuhinja kao da je nedavnobila obnovljena i opremljena novim elementima sa sjajnim, blistavim sudoperom islavinama. Midori je spremala jelo. U loncu se nešto krčkalo, a zrak je bio zasićenmirisom ribe s roštilja.— U hladnjaku ima piva — rekla je bacivši pogled u mompravcu. — Sjedni dok ja završim. — Uzeo sam konzervu i sjeo za kuhinjski stol. Pivo jebilo hladno kao da je u hladnjaku stajalo dobar dio godine. Na stolu je bila malena bijelapepeljara, novine i dozica za sojin umak. Bili su tu i notes i olovka, s telefonskim brojemi nekim brojkama koji su očito bili izračuni za kupnju.— Trebala bih završiti za deset minuta — rekla je. — Možeš izdržati?— Naravno da mogu — rekao sam ja.— Onda se nabrusi. Spremila sam svašta.Pijuckao sam pivo i gledao Midori dok je kuhala leđima okrenuta meni. Radila je brzim,žustrim pokretima, odjednom obavijajući ni manje ni više nego četiri kuharskeprocedure. Najprije je kušala jelo na pari, a već iduće sekunde bila je kraj daske,rezuckajući, onda je nešto izvadila iz hladnjaka i istresla u zdjelu, a prije nego sam sesnašao već je oprala lonac koji je upotrijebila. Otraga je podsjećala na indijskogudaraljkaša zazvoni u zvono, lupni o blok, udri u bivolju kost, svaki pokret bio joj jeprecizan i ekonomičan, savršeno odmjeren. Zadivljeno sam je gledao.— Reci ako ti što mogu pomoći — rekao sam, za svaki slučaj.— Ne treba — rekla je Midori nasmiješivši se prema meni. — Navikla sam sve obavitisama. — Na sebi je imala uske plavetraperice i tamno modru majicu kratkih rukava. Gotovo cijela leđa majice pokrivao jeznak Apple Recordsa. Imala je iznimno uske bokove, kao da je nekako preskočilapubertet u kojemu se bokovi zaobljuju, i zbog toga je izgledala mnogo muškobanjastijenego većina cura u uskim trapericama. Na svjetlu koje je dopiralo iz kuhinje obrisinjezina stasa djelovali su nekako nejasno.— Stvarno nisi morala spremati takvu gozbu — rekao sam.— Nije gozba — odgovorila je Midori ne okrenuvši se prema meni. — Jučer nisamimala vremena ići u pravu kupnju. Sad sam samo smiješala ono što sam imala uhladnjaku. Stvarno, ne brini se. Osim toga, mi Kobajašiji imamo obiteljsku tradiciju dalijepo dočekamo goste. Ne znam zašto, ali mi volimo primati goste. To je urođeno: kaoneka bolest. Ne da smo nešto posebno ljubazniniti nas ljudi vole ili nešto tako, ali ako netko dođe, moramo ga dobro ugostiti, po svakucijenu. Svi imamo istu tu manu, bilo to dobro ili loše. Evo, uzmi na primjer mog oca.Jedva da ikad išta popije, ali kuća je uvijek puna alkohola. Zašto? Da se ima što poslužitigostima! Zato se ne srami: pij koliko god piva hoćeš.— Hvala — rekao sam.Najednom mi je sinulo da sam sunovrate ostavio dolje. Odložio sam ih dok samodvezivao cipele. Vratio sam se dolje i našao deset jarkih cvjetova kako leže u tmini.Midori je iz ormarića uzela visoku, tanku čašu i u nju rasporedila cvijeće.— Obožavam sunovrate — rekla je Midori. — Jednom sam na školskom natjecanjupjevala Sedam sunovrata. Znaš tu pjesmu?— Naravno.— Imali smo folklornu skupinu. Ja sam svirala gitaru.Dok je servirala hranu na tanjure, pjevušila je Sedam sunovrata.Midori je kuhala mnogo bolje nego što sam očekivao: bio je to nevjerojatan izbor

pohanih, ukiseljenih, kuhanih i pečenih jela s jajima, skušom, svježim lisnatim povrćem,plavim patlidžanom, gljivama, rotkvicama i sezamovim sjemenkama, spravljenih uprofinjenom stilu Kjota.— Ovo je super — rekao sam punih usta.— Dobro, a sad mi reci istinu — rekla je Midori. — Nisi očekivao da ću tako dobrokuhati, zar ne sudeći prema mome izgledu?— Pa i nisam — rekao sam iskreno.— Ti si iz regije Kansai, pa voliš ovakve blaže okuse, zar ne?— Nemoj mi reći da si posebno zbog mene mijenjala svoj način kuhanja?— Ne budi smiješan! Ne bih se baš toliko trudila. Ne, mi uvijek ovako jedemo.— Dakle tvoja mama ili tata je iz Kansaija?— Ne. Tata mi je rođen u Tokiju, a mama je iz Fukušime. Nitko od mojih rođaka nije izKansaija. Svi smo iz Tokija ili sjevernog Kanta.— Ne razumijem — rekao sam. — Kako onda znaš kuhati stoposto autentičnakansajska jela? Netko te naučio?— Pa, duga je to priča — rekla je, jedući komad pečenog jaja. — Mama je mrzila svekućne poslove i gotovo nikad ništa nije kuhala. I uvijek smo morali misliti na posao, paje uvijek bilo "Danas imamo toliko posla, naručit ćemo dostavu", ili "Idemo samo kupitikrokete kod mesara", i tako dalje. To sam mrzila još kao mala, skuhali bismo veliki lonaccurrvja i onda ga jeli tri dana. I tako sam jednoga dana bila sam u petom razredu odlučila da ću ja kuhati za obitelj, i to propisno. Otišla sam u veliku Kinokuniju uSindžukuu i kupila najveću, najljepšu kuharicu koju sam našla, i svladala sam je odkorica do korica: kako odabrati dasku za rezanje, kako oštriti noževe, kako očistiti ribu odkosti, kako izrezati ploške svježe palamide, sve. Pokazalo se da je autor knjige izKansaija, tako da su sva moja jela u tom stilu.— Hoćeš reći da si sve ovo naučila kuhati iz knjige?!— Stedjela sam novac i išla jesti u pravim restoranima. Tako sam naučila baratatizačinima. Imam dosta dobru intuiciju. Ali kao logički mislilac ja sam beznadan slučaj.— Nevjerojatno je da si sama ovako naučila kuhati, a nisi imala nikoga da ti pokaže.— Nije bilo lako — rekla je Midori s uzdahom — odrastati u kući u kojoj nikoga nijebilo briga za hranu. Rekla bih im da hoću kupiti noževe i lonce koji nešto vrijede, a onimi ne bi htjeli dati novac. "I ovo što sad imamo je dobro", rekli bi, ali ja sam im rekla daje to suludo, ne možeš očistiti ribu od kosti s onakvim traljavim noževima kakve smo midoma imali, a oni bi onda rekli:"A koga vraga bi uopće čistila ribu od kosti?" S njima se nije dalo razgovarati. Stedjelasam džeparac i kupila prave profesionalne noževe, lonce, cjedila i ostalo. Možeš li ti topovjerovati? Petnaestogodišnjakinjaštedi svaki novčić da bi kupila cjedilo i brus i posude za tempuru1', adruge cure u školi dobivaju goleme džeparce i kupuju si divne haljine i cipele. Zar me nežališ?Kimnuo sam, gutajući žlicu bistre juhe sa svježim listovima džunsaija.— U šestom razredu morala sam nabaviti pekač za jaja dugačku usku tavu za spravijanje jaja a la dašimaki14, ovakva kakva sad jedemo. Kupila sam ga od novca za koji samtrebala kupiti novi grudnjak. Tri mjeseca živjela sam s jednim grudnjakom. Možeš li ti tovjerovati? Navečer bih ga oprala, luđački se trudila da ga osušim, i idući dan bih gaobukla. A ako se nije dobro osušio, to je bila tragedija. Nema ničeg tužnijeg nego nositivlažan grudnjak. Hodala sam okolo a iz očiju su mi curile suze. Kad samo pomislim dasam se toliko napatila zbog pekača za jaja!

— Razumijem te — rekao sam smijući se.— Znam da ovo ne bih smjela reći, ali zapravo mi je na neki način laknulo kad mi jemama umrla. Onda sam mogla voditi obiteljski budžet na svoj način. Mogla samkupovati što se meni sviđa. Tako da sad imam relativno kompletnu garnituru kuhinjskogpribora. Tata nema pojma o budžetu.— Kad ti je mama umrla?— Prije dvije godine. Od raka. Tumor na mozgu. Godinu i pol je bila u bolnici. Bilo jegrozno. Od početka do kraja je patila. Na kraju je izgubila razum; stalno je morala bitidrogirana, a nije mogla umrijeti, ali na kraju je to praktički bila eutanazija. To je najgoravrsta smrti bolesnik je u agoniji, a obitelj živi u paklu. Potrošili smo i zadnji jen. Hoćureći, davali su joj neke injekcije bum, bum, 20.000 jena po dozi, i morala je imatidanonoćnunjegu. Imala sam toliko posla s njom da nisam mogla učiti, morala sam na godinu danaodgoditi fakultet. I kao da sve to nije bilo dovoljno... — Zastala je usred rečenice, spustilaštapiće i uzdahnula. — Kako smo došli na ovako mračne teme?— Počelo je s grudnjacima — rekao sam.— Uglavnom, jedi jaja i razmišljaj o onome što sam ti upravo ispričala — rekla jeMidori s ozbiljnim izrazom na licu.Pojevši svoj dio zasitio sam se, ali Midori je jela mnogo manje. — Kuhanje mi upropastiapetit — rekla je. Raspremila je stol, stresla mrvice, donijela kutiju Maribora, stavilacigaretu u usta i zapalila je šibicom. Uzevši u ruke čašu sa sunovratima, neko je vrijemeproučavala njihove cvasti.— Mislim da ih neću staviti u vazu — rekla je. — Ako ih ostavim ovako, bit će kao dasam ih ubrala kraj nekog ribnjaka i ubacila u prvo što mi je bilo pri ruci.— Ja ih i jesam ubrao kraj ribnjaka kod postaje Otsuka — rekaosam.Zakikotala se. — Zbilja si čudak. Šališ se, a lice ti je smrtno ozbiljno.Oslonivši se bradom na ruku, popušila je pola cigarete, a onda ju je zgnječila u pepeljari.Protrljala je oči kao da je pecka dim.— Cure bi trebale biti malo elegantnije kad gase cigarete. Ti si to napravila kaodrvosječa. Ne smiješ je tako gnječiti u pepeljari, nego je lagano pritisneš oko rubovapepela. Onda se neće sva iskriviti. I cure nikad ne bi smjele puhati dim kroz nos. Avećina cura ne bi govorila kako su isti grudnjak nosile tri mjeseca dok nasamo jedu smuškarcem.— Ja jesam drvosječa — rekla je Midori, češući se kraj nosa. — Nikad ne uspijevambiti šik. Katkad pokušam iz vica, ali nikakomi ne ide. Imaš li još kakvu kritiku za mene?— Cure ne puše Marlboro — rekao sam.— Zašto ne bi? Sve imaju jednako gadan okus. — Počela je prevrtati crvenu kutijuMaribora po rukama. — Počela sam pušiti prošli mjesec. Nije da sam umirala od želje zaduhanom ili tako nešto. Samo mi je došlo.— A zašto? — pitao sam.Skupila je ruke i položila ih na stol, te se zamislila. — Zašto ne? Ti ne pušiš?— Prestao sam u lipnju — rekao sam.— Kako to?— Bila mi je gnjavaža. Mrzim kad ostanem bez duhana usred noći. Ne volim da menešto tako kontrolira.— Ti jasno znaš što voliš a što ne voliš — rekla je.

— Možda — rekao sam. — Možda zato ljudi ne vole mene. Nikad i nisu.— To je zato što ti to pokazuješ — rekla je. — Svima jasno daješ do znanja da ti jesvejedno vole li te ljudi ili ne. To neke ljuti.— Govorila je gotovo mumljajući, s bradom u ruci. — Ali ja volim razgovarati s tobom.Ti tako neobično govoriš. "Ne volim da me nešto tako kontrolira."Pomogao sam joj da opere suđe. Stojeći kraj nje, brisao sam ono što je prala i sve slagaona radnu plohu.— Onda — rekao sam — obitelj ti je danas izašla?— Mama je u grobu. Umrla je prije dvije godine.— Da, taj dio sam čuo.— Sestra mi je otišla na spoj sa zaručnikom. Vjerojatno se voze. Dečko joj radi za nekuautomobilsku tvrtku. Obožava aute. Ja ne obožavam aute.Midori je zašutjela i nastavila s pranjem. I ja sam zašutio i nastavio s brisanjem.— A imam i oca — rekla je nakon nekog vremena.— Dobro — rekao sam.— On je u lipnju prošle godine otišao u Urugvaj i otada je ondje.— Urugvaj?! Zašto u Urugvaj?— Razmišljao je da se tamo preseli, vjerovao ili ne. Neki njegov stari kolega iz vojskeondje ima farmu. I tako moj otac iz vedra neba objavi da ide i on, da ga ondje čekajuneslućene mogućnosti, sjedne na avion, i to je to. Dale smo sve od sebe da gaodgovorimo, kao: "Zašto bi išao na takvo mjesto? Ne govoriš jezik, jedvada si ikad bio izvan Tokija." Ali nije slušao. Bio mu je strašan šok kad je izgubio mamu.Hoću reći, kao da je malo skrenuo. Toliko ju je volio. Stvarno.Na to nisam baš imao što odgovoriti. Zurio sam u Midori otvorenih usta.— Što misliš, što je rekao sestri i meni kad je mama umrla? "Mnogo bih više volio dasam izgubio vas dvije nego nju." Meneje to ostavilo bez daha. Nisam mogla reći jednu riječ. Razumiješ? Takva stvar se negovori. OK, izgubio je ženu koju je volio, svoju životnu partnericu. Ja razumijem tu bol,tugu, jad. Žalim ga. Ali ne možeš reći kćerima koje si začeo: "Trebale ste vi umrijetiumjesto nje." Hoću reći, to je prestrašno. Zar se ne slažeš?— Da, vidim što hoćeš reći.— Ta rana nikad neće zacijeliti — rekla je, odmahujući glavom. — Ali u mojoj obiteljisvi su malo drukčiji. Svi smo pomalo čudaci.— I meni se čini — rekao sam.— Pa ipak, divno je kad se dvoje ljudi vole, zar ne? Hoću reći, kad čovjek toliko volisvoju ženu da može kćerima reći da su one trebale umrijeti umjesto nje...!— Možda, sad kad tako kažeš.— A onda nas ostavi same i pobjegne u Urugvaj.Nisam ništa odgovorio, nego sam obrisao još jednu posudu. Na kraju je Midori svesložila natrag u ormarić.— A je li ti se otac javljao? — pitao sam.— Jednom razglednicom. U ožujku. I što je napisao? "Ovdje je vruće" ili "Voće nijeukusno kao što sam očekivao". Takve stvari. Mislim, daj molim te! Jednu glupu slikumagarca! Potpuno je prošvikao! Nije napisao čak ni je li se sastao s tim tipom timsvojim prijateljem, ili što mu je već. Doduše, pred kraj je dodao da će kad se srediposlati po mene i sestru, ali odonda ni riječi. I nikad nam ne odgovara na pisma.— Što bi učinila kad bi ti otac rekao "Dođi u Urugvaj"?— Otišla bih bar da malo vidim kako je. Možda bi bilo zabavno. Sestra kaže da bi ona

apsolutno odbila. Ne podnosi prljave stvari i prljava mjesta.— A Urugvaj je prljav?— Tko to zna? Ona misli da jest. Kao, ceste su pune magarećih govana i sve vrvi odmuha, zahodi ne rade, a posvuda plaze gušteri i škorpioni. Možda je gledala neki takavfilm. Ne trpi ni muhe. Njoj je samo do vožnje kroz slikovite krajolike u skupim autima.— Nije valjda.— Hoću reći, što fali Urugvaju? Ja bih išla.— A tko vodi knjižaru?— Sestra, ali to joj je grozno. Imamo strica u susjedstvu, on pomaže i vrši isporuke. I japomognem kad imam vremena. Knjižara nije neka robija, pa se snalazimo. Ako nampostane preteško, prodat ćemo je.— Voliš li oca?Midori je odmahnula glavom. — Ne baš.— Zašto bi onda pošla za njim u Urugvaj?— Vjerujem u njega.— Vjeruješ u njega?— Aha, nisam baš luda za njim, ali vjerujem u njega. Kako da ne vjerujem u čovjekakoji ostavi kuću, djecu, posao, i ode u Urugvaj zbog šoka što je izgubio ženu? Razumiješšto hoću reći?Uzdahnuo sam. — Recimo, ali ne baš.Midori se nasmijala i potapšala me po leđima. — Nema veze — rekla je. — Zbilja nijevažno.Tog nedjeljnog popodneva dogodila se sva sila čudnih stvari. Blizu Midorine kuće izbioje požar, a kad smo se penjali na treći kat da gledamo, pao je nekakav poljubac. Zvučiglupo kada to tako kažem, ali tako je ispalo.Nakon ručka pili smo kavu i razgovarali o fakultetu, a onda smo začuli sirene. Postajalesu sve glasnije, a i brojnije. Krajknjižare je protrčalo mnogo ljudi, neki su nešto vikali. Midori je otišla u sobu koja gledana ulicu, otvorila prozor i pogledala dolje. — čekaj tu minutu — rekla je i nestala; zatimsam začuo topot nogu koje su se penjale stubama.Sjedio sam, pio kavu i pokušavao se sjetiti gdje je Urugvaj. Da vidimo, Brazil je tu,Venezuela tu, a Kolumbija negdje ovamo, ali nisam se mogao sjetiti gdje je točnoUrugvaj. Nekoliko minuta kasnije Midori je sišla i rekla mi da brzo dođem s njom.Slijedio sam je do kraja hodnika i popeo se strmim, uskim stubištem do drvene terase smotkama za veš od bambusa. Terasa je bila viša od većine okolnih krovova, i s nje sepružao dobar pogled na cijelo susjedstvo. Tri ili četiri kuće dalje dizali su se golemioblaci crnog dima, i s povjetarcem plovili prema glavnoj ulici. Zrak je bio pun mirisapaljevine.— To gori kod Sakamota — rekla je Midori, naginjući se na ogradu. — Izrađivali sutradicionalne okvire za vrata i slično. Ali nedavno su zatvorili biznis.Nagnuo sam se preko ograde i upeo da vidim što se događa. Pogled na vatru zaklanjalanam je neka trokatnica, ali činilo nam se da požar gase tričetiri vatrogasna vozila. Uusku uličicu u kojoj je gorjela kuća moglo se ugurati samo dva, a ostala su stajala naglavnoj ulici. Kako to već biva, sve je bilo puno zablenutih promatrača.— Hej, možda bi trebala skupiti sve dragocjenosti i spremiti se za evakuaciju — rekaosam Midori. — Vjetar sad puše u drugom smjeru, ali svaki čas se može okrenuti, a blizuti je benzinska postaja. Pomoći ću ti da sve spakiraš.— Kakve dragocjenosti? — rekla je Midori.

— Pa, sigurno imaš nešto što želiš spasiti bankovne knjige, pečate, pravne dokumente,takve stvari. Gotovinu iz pričuve.— Nikako. Neću pobjeći.— Ni ako se kuća zapali?— čuo si me. Neka umrem.Pogledao sam je u oči; gledala je ravno u mene. Nisam mogaoodrediti je li ozbiljna ili se šali. Neko vrijeme tako smo se gledali, i ubrzo sam se prestaobrinuti.— Dobro — rekao sam. — Shvatio sam. Ostat ću s tobom.— Umrijet ćeš sa mnom? — pitala me Midori blistavih očiju.— Nema šanse — rekao sam. — Pobjeći ću ako postane opasno. Ako ti se umire, umrisama.— Gade bezosjećajni!— Neću umrijeti s tobom samo zato što si mi skuhala ručak. No da je bila večera...— Okej... Dobro, ostanimo tu pa ćemo malo gledati. Možemo pjevati pjesme. A ako sedogodi nešto loše, onda ćemo o tome razmišljati.— Pjevati pjesme?Midori je odozdo donijela dva podna jastuka, četiri konzerve piva i gitaru. Pili smo igledali kako se diže crni dim. Ona je prebirala po gitari i pjevala. Pitao sam je ne misli lida bi to moglo naljutiti susjede. Piti pivo i pjevati dok s gornje terase gledaš kako ususjedstvu nešto gori to mi se nije činilo baš najpohvalnijim ponašanjem.— Ma pusti to — rekla je. — Mi se nikad ne brinemo što susjedi misle.Otpjevala je nekoliko narodnih pjesama koje je izvodila sa svojom grupom. Teško bihmogao reći da je bila dobra, ali činilo se da uživa u muziciranju. Prošla je sve starestandarde Lemon Tree, Puff (The Mdgic Dragon), Five Hundred Miles, Where Have Alithe Flowers Gone?, Michael, Row the Boat Ashore. Isprva me pokušavala nagovoriti dapjevam bas pratnju, ali bio sam tako loš da je odustala i dalje pjevala sama, za svoj gust.Ja sam se bacio na ispijanje pive i slušao je kako pjeva, te motrio vatru. Nekoliko puta serasplamsavala i zamirala. Ljudi su galamili i izdavali naredbe. Novinarski helikopterkloparao nam je nad glavama, fotografirao i onda odletio. Brinuo sam se da bismo i mimogli biti na slici. Policajac je kroz razglas vikao da se promatrači odmaknu. Neko dijeteplakalo je i tražilo mamu. Negdje se raspršio staklo. Ubrzoje vjetar počeo nepredvidljivo mijenjati smjer, bijele ljuskice pepela počele su naszasipati iz zraka, ali Midori je i dalje pijuckala i pjevala. Nakon što je prešla sve pjesmekoje je znala, otpjevala je nekakvu čudnu, za koju je rekla da ju je napisala sama:Skuhala bih ti juhu,AV lonca nemam ja. Isplela bih ti šal,AV vune nemam ja. Pisala bih ti pjesmu,AV olovke nemam ja.— Zove, se Nemam ništa — izvijestila me Midori. Pjesma je bila zbilja grozna, kakoriječi, tako i melodija.Slušao sam tu glazbenu papazjaniju i razmišljao da će kuću raznijeti eksplozija ako sezapali benzinska postaja. Kad se umorila od pjevanja, Midori je spustila gitaru i klonulana moje rame, kao mačka na suncu.— Kako ti se svidjela moja pjesma? — pitala je.Oprezno sam odgovorio — Jedinstvena je, originalna i vrlo dobro oslikava tvojuosobnost.— Hvala — rekla je. — Tema je da nemam ništa.

— Da, to sam i mislio.— Znaš — rekla je — kad mi je mama umrla...— Da?— Nisam bila nimalo tužna.— Joj.— A nisam bila tužna ni kad mi je tata otišao.— Stvarno?— Istina je. Zar nisam grozna? Bez srca?— Sigurno imaš razloga za to.— Razloga. Hmm. U ovoj kući situacija je bila prilično komplicirana. Ali uvijek sammislila, hoću reći, to su moji mama i tata, naravno da bih bila tužna kad bi umrli ili kadih nikad više nebih vidjela. Ali nije tako bilo. Ništa nisam osjećala. Ni tugu, ni usamljenost. Jedva da ihse ikad sjetim. Ali tu i tamo ih sanjam. Katkad me mama bijesno gleda iz mraka ioptužuje me da sam sretna što je umrla. Ali ja nisam sretna što je umrla. Samo nisam jakotužna. A iskreno rečeno, nisam prolila ni jednu jedinu suzu. A kad mi je mačka uginulaplakala sam cijelu noć, kad sam bila mala.Odakle toliko dima, pitao sam se. Plamen nisam vidio, a vatra kao da se nije širila. Samose taj stup dima vijugavo dizao u nebo. Sto li tako dugo gori?— Ali nisam samo ja kriva — nastavila je Midori. — Istina je da sam po prirodi malohladna. To priznajem. Ali da su me oni tata i mama malo više voljeli, i ja bih bila ustanju imati dublje osjećaje osjećati, recimo, pravu tugu.— Misliš da nisi dobila dovoljno ljubavi?Nakrivila je glavu i pogledala me. Onda je kratko, odsječno kimnula. — Negdje između"ne dovoljno" i "nimalo". Uvijek sam bila gladna ljubavi. Bar jednom, bar jednom samhtjela saznati kako je to kada dobiješ koliko ti treba kad ti daju toliko ljubavi da više nemožeš primiti. Bar jednom. Ali nikad mi je nisu dali. Nikad, nijednom. Kad bih im sepokušala sklupčati u krilo da ih nešto zamolim, odgurnuli bi me i izderali se na mene."Ne! Preskupo je!" Samo sam to slušala. Tako da sam odlučila kako ću naći nekoga tkoće me bezuvjetno voljeti 365 dana godišnje. Tada sam još bila u osnovnoj školi, aliodlučila sam to za sva vremena.— Uau — rekao sam. — I je li ti se potraga isplatila?— Tu nastupaju teškoće — rekla je Midori. Neko je vrijeme gledala dim kako se diže irazmišljala. — Valjda sam toliko dugo čekala na ljubav da sada tražim savršenstvo. Zatoje teško.— čekati savršenu ljubav?— Ne, čak i ja znam da to ne postoji. Ja tražim sebičnost. Savršenu sebičnost. Recimo,kažem ti da mi se jede kolač s jagodama. I ti prekineš sve što radiš, izjuriš i kupiš mi ga. Ivratiš se sav zadihan,klekneš na koljena i pružiš mi kolač s jagodama. A ja kažem da mi se više ne jede ibacim ga kroz prozor. To ja tražim.— Nisam siguran da to ima ikakve veze s ljubavlju — rekao sam, malo zaprepašteno.— Ima — rekla je. — Ti to samo ne znaš. U životu jedne djevojke ima trenutaka kad sutakve stvari nevjerojatno važne.— Stvari kao što su bacanje keksa s jagodama kroz prozor?— Baš tako. A kad ja to učinim, želim da mi se muškarac ispriča. "Sad shvaćam,Midori. Baš sam bio budala! Trebao sam znati da će te proći želja za keksom sjagodama. Inteligentan sam i osjećajan kao magareće govno. Da ti se iskupim, idem ti

kupiti nešto drugo. Sto bi htjela? Pjenu od čokolade? Tortu od sira?"— I onda?— I onda bih mu ja dala svu ljubav koju zaslužuje zbog onoga što je učinio.— Meni to zvuči šašavo.— Pa, meni je to prava ljubav. Ali nitko me ne razumije.— Midori je malo odmahnula glavom naslonjenom na moje rame.— Za neke ljude ljubav počinje od nečega sitnog ili luckastog. Od nečega takvog, iliuopće ne počne.— Nikad nisam upoznao curu koja razmišlja kao ti.— To mi mnogi kažu — rekla je, cupkajući kožicu oko nokta.— Ali ja jedino tako znam razmišljati. Ozbiljno. Samo ti govorim ono što vjerujem.Nikad mi nije palo na pamet da razmišljam drukčije od drugih ljudi. Ne trudim se bitidrukčija. Ali kad iskreno nešto kažem, svi misle da se šalim ili da nešto glumim. Kad seto dogodi, osjećam kako mi je sve užasno teško!— I dođe ti da pogineš u požaru?— A, ne, to je drukčije. To je samo pitanje znatiželje.— Sto? Poginuti u požaru?— Ne, samo sam htjela vidjeti kako ćeš reagirati — rekla je Midori. — Ali ne bojim sesmrti. Stvarno. Kao recimo ovdje, jednostavno bi me obavio dim, onesvijestila bih se iumrla prijenego što bih išta shvatila. To me uopće ne plaši, u usporedbi s onim kako sam vidjela dasu umrli moja mama i neki rođaci. Svi moji rođaci umiru u mukama od neke užasnebolesti. To nam je u krvi, valjda. To je uvijek dugačak, dugačak proces, i na kraju gotovoda se više ne vidi je li ta osoba živa ili mrtva. Ostane samo bol i patnja.Midori je zataknula Marlboro između usnica i zapalila.— Takva me smrt plaši. Sjenka smrti polako, polako nagriza sferu života, i ni ne snađešse a već je sve mračno, ne vidiš, a ljudi oko tebe doživljavaju te kao mrtvaca, a ne kaoživog čovjeka. To mrzim. To ne bih mogla podnijeti.Za pola sata požar je bio ugašen. Očito su ga uspjeli staviti pod kontrolu i pobrinuli se danitko ne strada. Sva su se vatrogasna vozila vratila u bazu osim jednoga, a gomila serazišla, žamoreći. Jedan policijski automobil ostao je regulirati promet, a na krovu mu sevrtjela plava svjetiljka. Na obližnjim rasvjetnim stupovima smjestile su se dvije vrane ipromatrale užurbana događanja ispod sebe.Iz Midori kao da je istekla sva energija. Klonulo se zagledala u nebo i jedva da je ištagovorila.— Umorna si? — pitao sam.— Ne baš — rekla je. — Samo sam si dopustila da se opustim i odlutam. Prvi put nakondugo vremena.Zagledala se u moje oči, i ja u njezine. Zagrlio sam je i poljubio. Ramena su joj se načasak ukočila, a onda se opustila i na nekoliko sekunda sklopila oči. Rano jesensko suncebacalo je sjenu njezinih trepavica na obraz, i vidio sam kako njihova silueta podrhtava.Bio je to nježan i blag poljubac, koji nas nije trebao odvesti dalje. Vjerojatno toga danane bih poljubio Midori da nismo proveli popodne na gornjoj terasi, na suncu, pijući pivoi promatrajući požar, a i ona je nesumnjivo osjećala isto to. Nakon što smo dugo gledaliblistave krovove, dim, crvene viline konjice i druge stvari,osjetili smo nešto toplo i blisko, i vjerojatno smo oboje, napola svjesno, na neki načinželjeli sačuvati to raspoloženje. Bio je to takav poljubac. Ali kao u svakom poljupcu, i uovome je postojao element opasnosti.

Prva je progovorila Midori. Uhvatila me za ruku i rekla mi, a to joj je naizgled pomaloteško palo, da se viđa s nekim. Rekao sam da sam to naslućivao.— Imaš li ti neku curu koja ti se sviđa? — pitala je.— Imam — rekao sam.— Ali nedjeljom si uvijek slobodan, zar ne?— To je jako komplicirano — rekao sam.Tada sam shvatio da se kratka čarolija toga ranojesenskog popodneva raspršila.U pet sam rekao da moram na posao i predložio Midori da pođe sa mnom na užinu. Reklaje da mora ostati kod kuće ako zazvoni telefon.— Mrzim po cijeli dan kod kuće čekati poziv. Kada dan provedem sama, osjećam kaoda mi meso malopomalo trune trunei topi se, i na kraju ostane samo zelena lokvica koju upije zemlja. Ostane samo mojaodjeća. Tako mi je kad cijeli dan čekam u kući.— Ja ću ti praviti društvo kad idući put budeš morala čekati poziv — rekao sam. — Alisamo ako je u ponudu uključen i ručak.— Odlično — rekla je. — A ja ću za desert opet urediti da plane požar.Midori idućega dana nije došla na predavanje iz Povijesti drame. Poslije sam otišao ukafeteriju i sam pojeo hladan, bezukusan ručak. Onda sam sjeo na sunce i promatraodogađanja na kampusu. Dvije studentice kraj mene vodile su dug razgovor, sve vrijemena nogama. Jedna je na grudi privila teniski reket nježno i s ljubavlju kao da grli dijete, adruga je držala neke knjige i LP Leonarda Bernsteina. Obje su bile lijepe i očito suuživale u diskusiji. Izpravca studentskog kluba dopirao je zvuk basa koji je vježbao ljestvice. Naokolo sustajale grupice od četiripet studenata koji su baš izražavali svoja trenutačna mišljenja,smijali se i nešto jedni drugima dovikivali. Na parkiralištu su vozili skateboarde. Prekoparkirališta prešao je neki profesor s kožnatom aktovkom u ruci, zaobilazeći ih. Nadvorištu je neka studentica pod kacigom klečala na zemlji i ispisivala krupne znakove naneki natpis, nešto o američkom imperijalizmu koji prijeti Aziji. Bio je to uobičajenpodnevni fakultetski prizor, ali dok sam sjedio i promatrao ga s ponovno probuđenompozornošću, postao sam svjestan nečega. Svi koje sam vidio pred sobom na svoj su načinizgledali sretno. Jesu li zaista bili sretni ili su tako samo izgledali, to nisam mogaoodrediti. Ali izgledali su sretni tog ugodnog ranog popodneva krajem rujna, i zbog togasam osjetio neku osamljenost koja mi je bila nova, kao da sam jedini koji se ne uklapa utu sredinu.Kad bolje razmislim, u koju sam se sredinu uklopio posljednjih godina? Posljednja kojesam se mogao sjetiti bila je dvorana za biljar blizu luke, gdje smo Kizuki i ja zajednoigrali biljar u duhu pravog prijateljstva. Kizuki je te večeri preminuo, i otada se izmeđumene i svijeta uvukao hladan, jak vjetar. Taj mladić Kizuki: što mi je njegovo postojanjeznačilo? Na to pitanje nisam znao odgovor. Znao sam samo — i to s posvemašnjomsigurnošću da mi je Kizukijeva smrt zauvijek ukrala jedan dio mladosti. Ali što toznači, i kako će to završiti, to je bilo daleko izvan moje moći shvaćanja.Dugo sam tako sjedio i gledao kampus i prolaznike, i nadao se, također, da ću vidjetiMidori. Ali nije se pojavila, i kad je završio podnevni odmor, otišao sam u knjižnicu dase pripremim za predavanje iz njemačkoga.Te subote popodne Nagasava je došao u moju sobu i predložio da te večeri opet odemovan. On će mi urediti propusnicu preko noći. Rekao sam da ću ići. Cijeli tjedan u glavimi je bila neka čudna zbrka, i bio sam spreman spavati s bilo kim.Kasno popodne istuširao sam se, obrijao i obukao čistu odjeću polo majicu i pamučnu

jaknu a onda smo Nagasava i ja večerali u blagovaonici, pa smo autobusom otišli uSindžuku. Malo smo šetali ulicama punim života, a onda smo otišli u jedan od našihbarova i sjeli, čekajući da se pojavi par kandidatkinja. Cure su u taj bar uglavnomdolazile u parovima osim baš te večeri. Bili smo ondje gotovo dva sata i pijuckali viskisodu,ali polako da bismo ostali trijezni. Napokon su za šank sjele dvije simpatične cure,te naručile džusvotku i margaritu. Nagasava im je odmah prišao, ali rekle su da čekajusvoje dečke. Svejedno smo s njima ugodno popričali dok im nisu došli mladići.Nagasava me odveo da okušamo sreću u drugi bar, maleni lokal u nekakvoj slijepoj ulici,u kojemu je većina gostiju već bila pijana i glasna. Za stolom otraga sjedile su tridjevojke. Pridružili smo im se i upustili se u kratki razgovor u petero, i atmosfera jeuskoro postala opuštena, ali kad je Nagasava predložio da pođemo nekamo drugamo napiće, cure su rekle da se moraju vratiti u studentski dom jer im se uskoro zaključavajuvrata. Toliko o našoj "sreći". Pokušali smo još na jednome mjestu s istim rezultatom. Iznekog razloga nikako nismo mogli naći cure.U pola dvanaest Nagasava je odustao. — Oprosti što sam te bez veze vukao naokolo —rekao je.— Nema problema — rekao sam. — Vrijedilo je bar vidjeti da i ti katkad imaš loš dan.— Možda jednom godišnje — priznao je.Zapravo, više mi nije bilo do ševe. Dok sam te bučne subotnje večeri lutao Sindžukuom ipromatrao tajanstvenu energiju nastalu iz mješavine seksa i alkohola, počeo samosjećati da je moja vlastita seksualna želja nešto bijedno i tričavo.— Sto ćeš sad, Vatanabe?— Možda ću u nonstop kino — rekao sam. — Sto godina nisam pogledao film.— Ja onda idem k Hatsumi — rekao je Nagasava. — Ne ljutiš se?— Jasno da ne — rekao sam. — Zašto bih se ljutio?— Ako hoćeš, mogu te upoznati s curom koja će te pustiti da prespavaš.— Ma ne, baš mi se gleda film.— Oprosti — rekao je Nagasava. — Iskupit ću ti se za ovo jednom. — I nestao je ugužvi. Otišao sam u fast food na cheeseburger i kavu da se malo istrijeznim, a onda samotišao u neku staru kinodvoranu pogledati Diplomca. Nije mi se baš jako svidio, ali nisamimao što drugo raditi, pa sam ostao i pogledao ga još jednom. Kad sam u četiri ujutroizišao iz kina, krenuo sam lutati prohladnim ulicama Sindžukua, zadubljen u misli.Kad sam se umorio od šetnje, ušao sam u nonstop kafić i sjeo uz knjigu i šalicu kavečekati prvi jutarnji vlak. Ubrzo se kafić napunio ljudima koji su kao i ja čekali prvevlakove. Prišao mi je konobar i uz ispriku pitao smije li staviti još nekoga za moj stol.Rekao sam da nema problema. Nije mi bilo bitno tko sjedi prekoputa mene: čitao samknjigu.Pokazalo se da su mi se za stolom pridružile dvije djevojke. činilo mi se da smo vršnjaci.Nijedna nije bila neka ljepotica, ali nisu bile loše. Obje su bile diskretno odjevene inašminkane: nipošto tip cure koja u pet ujutro luta Šindžukuom. Nagađao sam da suslučajno zakasnile na posljednji vlak. Kao da im je odlanulo što sjede sa mnom: bio samuredno odjeven, navečer sam se obrijao, i kao kruna svega zadubio sam se u čarobnibrijeg Thomasa Manna.Jedna od njih bila je malo krupnija. Bila je odjevena u sivu komandosicu i bijeletraperice, nosila je veliku plastičnu lisnicu, a na ušima je imala velike naušnice u oblikuškoljke. Prijateljica joj je bila sitna cura s naočalama. Ona je imala plavi džemper nakopčanje preko karirane košulje, i prsten s tirkizom. Manja je stalno skidala naočale i

prstima trljala oči.Obje djevojke naručile su kavu s mlijekom i kolač, i dugo su to konzumirale jer su bilezadubljene u, kako se činilo, neku povjerljivu i ozbiljnu diskusiju. Krupna djevojkanekoliko je puna nakrivilaglavu, a mala je jednako često odmahivala svojom. Nisam razabirao što govore jerje iz stereouređaja glasno svirao Marvin Gaye ili Bee Gees ili nešto slično, ali činilo se daje niska cura ljuta ili uzrujana, a krupna ju je tješila. Naizmjence sam iščitavao pasuse uknjizi i pogledavao u njihovu smjeru.čvrsto stisnuvši torbicu na grudi, manja djevojka je otišla u zahod, a njena prijateljica mise u tom času obratila.— Oprosti što ometam, ali znaš li možda za neki bar tu blizu koji još služi pića?Zatečen, odložio sam knjigu i upitao — Poslije pet ujutro?— Da...— Ako mene pitaš, u 5.20 ujutro većina ljudi ide doma da se otrijezni i legne.— Da, znam — rekla je, malo posramljeno — ali moja prijateljica kaže da mora neštopopiti. Važno je.— Onda ti nema druge nego da odete doma i nešto popijete.— Ali ja moram uloviti vlak u 7.30 za Nagano.— Nađite onda automat i neko lijepo mjesto gdje ćete sjesti. To je sve što možete.— Znam da mnogo tražim, ali bi li pošao s nama? Dvije same cure tako nešto baš i nemogu učiniti.U Sindžukuu sam već doživio svakakva čudna iskustva, ali nikad me još u 5.20 ujutrodvije nepoznate cure nisu pozvale na piće. Nije mi se gnjavilo s odbijanjem, a vremenasam imao, pa sam iz obližnjeg automata kupio pune ruke sakea i grickalica, i tako smonas troje otišli na prazno parkiralište kraj zapadnog izlaza iz postaje i održaliimproviziranu pijanku.Cure su mi rekle da su se sprijateljile radeći u putničkoj agenciji. Obje su te godinediplomirale i dobile prvi posao. Manja je imala dečka s kojim se viđala godinu dana, alinedavno je otkrila da spava s drugom, i teško je to primila. Krupnija je sinoć trebalaotputovati u planine Nagana na bratovo vjenčanje, ali odlučila je provesti noć spotištenom prijateljicom i sjesti na prvi ekspres vlak u nedjelju ujutro.— Žao mi je što kroz to moraš prolaziti — rekao sam sitnijoj— ali kako si otkrila da ti dečko spava s drugom?Polako pijuckajući šake, cura je nogom satirala neki korov.— Nisam ništa morala shvaćati — rekla je. — Otvorila sam vrata i vidjela ga kako toradi.— Kad je to bilo?— Preksinoć.— Nevjerojatno. Vrata su bila otključana?— Da.— Zašto ih nije zaključao?— Kako bih ja to trebala znati?— Da, kako bi njoj sada trebalo biti? — rekla je krupnija, koja je očito bila iskrenozabrinuta za prijateljicu. — Kakav joj je to samo šok bio. Zar nije to grozno?— Ne bih znao reći — odgovorio sam. — Trebala bi dobro porazgovarati s dečkom. Aonda je pitanje hoćeš li mu oprostiti ili ne.— Nitko ne zna kako mi je — obrecnula se mala, i dalje gazeći travku.Sa zapada se pojavilo jato vrana i preletjelo preko velike robne kuće. Već je svanulo.

Vlak za Nagano ubrzo je trebao stići, pa smo ostatak sakea dali beskućniku nazapadnom izlazu, kupili peronske karte i otišli otpratiti krupniju curu. Nakon što je vlaknestao iz vida, malena i ja nekako smo završili u obližnjem hotelu. Nijedno od nas nijebaš umiralo od želje da spava s onim drugim, ali bilo je nekako nužno stvari privestikraju.Ja sam se prvi svukao i sjeo u kadu žestoko se bacivši na pivo. Ona je ušla sa mnom iučinila isto, pa smo se ispružili i tako bez riječi cugali pivo. Ali nikako se nismo moglinapiti, a ni jednom ni drugom nije se spavalo. Koža joj je bila vrlo svijetla i glatka, iimala je prekrasne noge. Dao sam joj kompliment za noge, ali jedva da je progunđala"Hvala".Ali kad smo legli u krevet, postala je druga osoba. Uzvraćala je na najmanji dodir mojihruku, izvijala se i stenjala. Kad sam ušaou nju zarila mi je nokte u leđa, a dok joj se orgazam približavao točno šesnaest putauzviknula je ime drugog muškarca. Koncentrirao sam se na brojanje kako bih odgodiovlastiti orgazam. Onda smo oboje zaspali.Kad sam se u pola jedan probudio, nje nije bilo. Nisam našao nikakvu poruku. Jednastrana glave bila mi je neobično otežala od pijenja u tako čudne sate. Istuširao sam se dase razbudim, obrijao i sjeo u stolac, gol, te stao piti sok iz boce u hladnjaku i redomrazmatrati događaje od prethodne noći. Svaki prizor činio mi se nestvarnim i neobičnodalekim, kao da ga gledam kroz dvatri sloja stakla, ali nije bilo sumnje da mi se sve todogodilo. Pivske čaše još su bile na stolu, a kraj umivaonika je ležala upotrijebljenačetkica za zube.Pojeo sam lagani ručak u Sindžukuu i otišao do telefonske govornice da nazovem MidoriKobajaši, nadajući se da možda opet sama kod kuće čeka telefonski poziv. Pustio samda odzvoni petnaest puta, ali nitko se nije javljao. Dvadeset minuta poslije opet sampokušao, ali rezultat je bio isti. Onda sam sjeo na autobus i vratio se u dom. U sandučićukraj ulaza čekalo me preporučeno pismo. Bilo je od Naoko.5Ova/a ti za pismo, pisala je Naoko.Obitelj joj ga je poslala ovamo, rekla je. Ono je nipošto nije uznemirilo, nego veomarazveselilo, a upravo mi se i sama spremala pisati.Pročitavši samo to, otvorio sam prozor, skinuo jaknu i sjeo na krevet. Iz obližnje kućiceza ptice čuo sam gukanje golubova. Lahor je mreškao zavjese. Držeći sedam ispisanihlistova od Naoko, prepustio sam se beskonačnoj bujici osjećaja. Osjećao sam se kao dasu boje stvarnog svijeta oko mene počele blijedjeti samo zato što sam pročitao nekolikonjezinih rečenica. Sklopio sam oči i dugo vremena sređivao misli. A onda, dubokoudahnuvši, nastavio sam čitati.Prošlo je već gotovo četiri mjeseca otkako sam stigla ovamo, pisala je dalje.Otada sam mnogo mislila na tebe. Sto više mislim, sve više osjećam da sam prema tebibila nepravedna. Vjerojatno sam trebala biti bolja, pravednija osoba i drukčije se ponijetiprema tebi.Ovo, međutim, možda nije najnormalniji način promatranja stvari. Cure mojih godinanikad ne rabe riječ "pravedno".Običnim mladim curama poput mene uglavnom je svejedno je li nešto pravedno ili ne.Njima glavno pitanje nije je li nešto pravedno, nego je li ili nije lijepo, ili hoće li ihusrećiti. "Pravedno" je muška riječ, da, ali ne mogu se oteti dojmu da je u ovom trenutkuto točno ona riječ koja mi treba. A kako su pitanja ljepote i sreće sada za mene postalatako teški i zamršeni problemi, kako mi se čini, umjesto toga se držim drugih mjerila

recimo, je li nešto pravedno, pošteno ili općenito istinito.U svakom slučaju, vjerujem da prema tebi nisam bila pravedna i da sam te zbog togazavlačila i duboko povrijedila. Međutim, time sam istodobno i sebe zavlačila i jednakotako duboko povrijedila. To ne kažem kao izliku ili opravdanje, nego zato što je istina.Ako sam u tebi ostavila ranu, to nije samo tvoja, nego i moja rana. Zato me, molim te,nemoj mrziti. Ja sam nesavršeno ljudsko biće mnogo nesavršenije nego što ti misliš.Upravo zato ne želim da me mrziš. Jer kad bi me mrzio, onda bih stvarno bila potpunoshrvana. Ja ne mogu postupiti kao ti: ne mogu se uvući u svoju ljušturu i čekati da sve toprođe. Ne znam zasigurno da si ti takav, ali katkad o tebi imam takav dojam. često ti natome zavidim, zato sam te možda toliko i zavlačila.Ovo je možda previše analitički način gledanja na stvari, zar ne? Terapija koju ovdjeprakticiraju svakako nije previše analitička, ali kad si nekoliko mjeseci pod tretmanomkao što sam ja, htio ti to ili ne postaješ manje ili više analitički nastrojen. "Razlog ovomeje ovo, a ovo znači ovo, zbog toga i toga." Tako. Ne mogu odrediti pokušava li takvaanaliza pojednostavniti svijet ili ga zakomplicirati.U svakom slučaju, čini mi se da sam mnogo bliže oporavku nego što sam bila, a i ljudi miovdje govore da je tako. Ovo je prvi put nakon dugo vremena da sam uspjela sjesti imirno napisati pismo. Ono koje sam ti napisala u srpnju morala sam cijediti iz sebe(premda, da ti pravo kažem, ine sjećam se više što sam napisala je li bilo grozno?), ali ovaj put sam vrlo, vrlosmirena. čisti zrak, spokoj i izolacija, dnevni raspored životnih aktivnosti, redovitatjelovježba: to mi je trebalo, čini mi se. Kako je divno moći nekome napisati pismo!Željeti nekome prenijeti svoje misli, sjesti za svoj stol i uzeti olovku, ovako pretočitimisli u riječi, to je doista veličanstveno. Naravno, jednom kad ih uspijem staviti na papir,otkrijem da mogu izraziti samo djelić onoga što želim reći, ali nema veze. Sretna samšto sam u stanju osjećati da nekome želim pisati. I tako ti evo pišem. Sad je pola osamnavečer, večerala sam i upravo se okupala. Kuća je tiha, a vani je mrkli mrak. Krozprozor ne vidim ni jedno svjetlo. Obično odavde dobro vidim zvijezde, ali ne danas,oblačno je. Ovdje svi mnogo znaju o zvijezdama, i kažu mi: "To je Djevica" ili "To jeStrijelac". Vjerojatno nauče htjeline htjeli, jer ovdje se jednom kad zađe Sunce nema štoraditi. Zato znaju i tolike stvari o pticama, cvijeću i kukcima. Kad razgovaram s njima,shvatim kolika sam neznalica bila kad su te stvari u pitanju, što je nekako lijepo.Ovdje živi sedamdesetak ljudi. Osim njih, osoblja (doktora, sestara, uredskog osoblja itd.)ima nešto malo više od dvadeset. Ovo je tako prostrano i otvoreno mjesto da to uopćenisu veliki brojevi. Daleko od toga: bilo bi točnije reći da je imanje poluprazno. Velikoje i prožeto prirodom, i svi žive tiho tako tiho da katkad čovjek ima osjećaj da je ovonormalan, stvarni svijet, ali naravno nije. Ovdje nam je tako jer živimo po nekakvimpravilima.Igram tenis i košarku. Košarkaške ekipe sastavljene su od osoblja i (mrzim tu riječ, ali nemože se izbjeći) pacijenata. No kad se udubim u igru zaboravim tko su pacijenti, a tkoosoblje. To je malo čudno. Znam da će ti ovo zvučati čudno, ali kad tijekom utakmicepogledam ljude oko sebe, svi mi izgledaju jednako deformirani.Jednoga dana rekla sam to doktoru koji je zadužen za mojslučaj, i rekao mi je da, na neki način, imam pravo, i da nismo tu kako bismo popravilideformaciju, nego se na nju navikli: da je jedan od naših problema to što ne možemoprepoznati i prihvatiti vlastite deformitete. Kao što svaki čovjek ima osebujan način nakoji hoda, ljudi također misle, osjećaju i shvaćaju na osebujne načine, i premda ihmožda želimo ispraviti, to se ne događa preko noći, a ako pokušamo u nečemu silom

djelovati, nešto drugo se može pošemeriti. Naravno, on je to meni vrlo pojednostavljenoobjasnio, i to je samo mali dio naših problema, ali mislim da shvaćam što je htio reći.Možda se zbilja nikad ne možemo u potpunosti prilagoditi svojim deformitetima. Kad neznamo što činiti s istinskom boli i patnjom koje izazivaju ti deformiteti, dolazimo ovamoda od njih pobjegnemo. Dok smo ovdje, uspijevamo živjeti a da ne nanosimo bol drugimaniti oni nama, jer znamo da smo "deformirani". Po tome smo drukčiji od izvanjskogasvijeta: većina ljudi živi život nesvjesna svojih deformiteta, dok su u ovome našemmalenom svijetu upravo deformiteti preduvjet. Kao što Indijanci na glavi nose perje kakobi pokazali kojem plemenu pripadaju, mi iznosimo svoje deformitete na vidjelo. I živimotiho, da jedni druge ne povrijedimo.Osim što se bavimo sportom, svi uzgajamo voće i povrće: rajčice, patlidžane, krastavce,lubenice, jagode, mladi luk, kupus, daikon rotkvice15, i tako dalje, i tako dalje. Uzgajamogotovo sve. Imamo i staklenike. Ovdje ljudi znaju mnogo o uzgoju voća i povrća, i u toulažu mnogo energije. čitaju knjige u toj temi i pozivaju stručnjake, te od jutra do mrakarazgovaraju o odgovarajućem gnojivu, pripremljenosti zemlje i sličnim stvarima.Zavoljela sam uzgoj voća i povrća. Fantastično je gledati različito voće i povrće kakosvaki dan sve više raste. Jesi li ikad uzgajao lubenice? Rastu naočigled, kao neke maleživotinjice.Svaki dan jedemo svježe ubrano voće i povrće. Naravno,služe nam i meso i ribu, ali kad živiš ovdje sve ti je manje do takvog jela, jer je povrćetoliko svježe i ukusno. Katkad idemo van skupljati divlje raslinje i gljive. Imamostručnjake za to (sad kad razmislim, ovdje je sve puno stručnjaka), koji nam govore kojebiljke treba brati a koje izbjegavati. Zbog svega toga otkako sam došla dobila sam prekotri kilograma. Kilaža mi je gotovo savršena, zahvaljujući tjelovježbi te redovitim izdravim obrocima.Kad se ne bavimo poljodjelstvom, čitamo, slušamo glazbu ili pletemo. Nemamoteleviziju ni radio, ali imamo vrlo pristojnu knjižnicu s knjigama i pločama. U zbirciploča imamo sve, od Mahlerovih simfonija do Beatlesa, i stalno posuđujem ploče kojeonda slušam u sobi.Jedini je problem što jednom kada dođeš, više ne želiš otići ili se bojiš otići. Dok smoovdje, osjećamo se smireno i spokojno. Naši deformiteti čine se prirodnima. Mislimo dasmo se oporavili. Ali nikad ne možemo biti sigurni da će nas i vanjski svijet isto takoprihvatiti.Moj doktor kaže kako je vrijeme da počnem kontaktirati s "ljudima vani" što znači snormalnim ljudima u normalnom svijetu. Kada to kaže, ja vidim jedino tvoje lice. Da tiiskreno kažem, ne želim vidjeti roditelje. Previše se brinu za mene, pa se oneraspoložimkad ih vidim. Osim toga, neke ti stvari moram objasniti. Nisam sigurna da ih mogu dobroobjasniti, ali to su važne stvari i ne mogu ih više izbjegavati.Pa ipak, ne želim te opterećivati. Zbilja nikome ne želim biti na teret. Osjećam da miželiš dobro. To me usrećuje. U ovom pismu želim ti samo prenijeti tu sreću. Te tvojedobre želje vjerojatno su upravo ono što meni sada treba. Molim te, oprosti mi ako te ištašto sam ovdje napisala uznemirilo. Kao što sam već rekla, mnogo sam nesavršenija negošto ti misliš.Katkad se pitam: DA smo se ti i ja sreli pod sasvim normalnim okolnostima, i DA smo sejedno drugome svidjeli,što bi se dogodilo? DA SAM JA bila normalna i da si ti bio normalan (što ti naravnojesi), i da nije bilo Kizukija, što bi se dogodilo? Naravno, to "DA" je puno preveliko.Jako se trudim bar biti pravedna i poštena. To je sve što sada mogu. Nadam se da ću ti na

ovaj način uspjeti prenijeti bar mali dio onoga što osjećam.Za razliku od običnih bolnica, ovdje imamo slobodne sate posjeta. Ako nazoveš dan prije,možeš doći kad god želiš. Možeš čak i jesti sa mnom, a imaš i gdje prespavati. Molim te,dođi mi u posjet kada ti bude zgodno. Jedva čekam da te vidim. Prilazem i mapu. OprostiŠto je ovo pismo ispalo tako dugačko.Pročitao sam Naokino pismo do kraja, a onda još jednom. Nakon toga sišao sam uprizemlje, kupio Colu iz automata, i pio je dok sam još jednom čitao pismo. Vratio samsedam ispisanih stranica u omotnicu i stavio je na stol. Na ružičastoj omotnici moje ime iadresa bili su ispisani savršenim, sićušnim znakovima koji su bili tek mrvicu odvišepravilni za jednu djevojku. Sjeo sam za stol i stao proučavati omotnicu. Adresapošiljatelja otraga bila je Hostel Ami. čudno ime. Nekoliko minuta razmišljao sam onjemu, i zaključio da je ono "ami" sigurno od francuske riječi "prijatelj".Nakon što sam stavio pismo u ladicu stola, presvukao sam se i izišao. Bojao sam se da ćuako ostanem blizu pročitavati pismo deset, dvadeset, tko zna koliko puta? Hodao samulicama Tokija te nedjelje bez ikakva cilja, kao što sam to uvijek činio s Naoko. Lutaosam od ulice do ulice, prisjećajući se njezina pisma od retka do retka, i premetao svakurečenicu po mislima što sam bolje mogao. Kad je Sunce zašlo, vratio sam se u dom inazvao međugradsku, Hostel Ami. Javila se žena na recepciji i pitala me kojim poslomzovem. Pitao sam mogu li sutra popodne posjetiti Naoko. Ostavio sam ime i ona je reklada nazovem za pola sata.Kad sam nazvao poslije večere, javila mi se ista ta žena. Da, mogu posjetiti Naoko, reklaje. Zahvalio sam joj, spustio slušalicu,i u ruksak stavio čistu odjeću i toaletni pribor. Onda sam opet uzeo čarobni brijeg, te gapočeo čitati i pijuckati konjak, čekajući da mi se prispava. No svejedno nisam zaspao svedo poslije jedan ujutro.PONEDJELJAK UJUTRO U SEDAM,čim sam se probudio, umio sam se, obrijao i ne doručkovavši otišao ravno u uredupravitelja doma da mu kažem kako odlazim na dvodnevno planinarenje. Već je bionavikao da u slobodno vrijeme odlazim na kraće izlete, pa se nije iznenadio. Prepunimprigradskim vlakom otišao sam do glavnog kolodvora i kupio kartu za superbrzi vlak zaKjoto, doslovce uskočivši na prvi Hikari ekspres koji je kretao. Zadovoljio sam se kavomi sendvičem za doručak i odrijemao sat vremena.U Kjoto sam stigao nekoliko minuta prije jedanaest. Prema Naokinim uputama gradskimautobusom odvezao sam se do malenog terminala za sjeverna predgrađa. Sljedećiautobus išao mi je tek u 11.35, kazali su mi, a vozi nešto više od sata. Kupio sam kartu iotišao u knjižaru preko ceste da kupim mapu. Vrativši se u čekaonicu, prostudirao sammapu da vidim mogu li pronaći točnu lokaciju Hostela Ami. Pokazalo se da je smještenmnogo dublje u planinama nego što sam zamišljao. Autobus će na svom pohodu premasjeveru morati prijeći nekoliko brda, a onda se na kraju slijepog kanjona okrenuti i vratitiu grad. Ja ću sići pred sam kraj rute. Naoko je rekla da će kraj postaje biti pješačkastaza, po kojoj ću nakon dvadeset minuta hoda stići do Hostela Ami. Nijeni čudo što je tako tiho i mirno ako se nalazi tako duboko u brdima!Autobus je krenuo s dvadesetak putnika, uz rijeku Kamo kroz sjeverni dio Kjota. Gustonačičkane gradske ulice zamijenile su prorijeđene kuće, a onda polja i prazni predjeli.Krovovi od crnih pločica i plastenici privlačili su zrake jesenskog sunca koje su sezasljepljujuće odbijale od njih. Kad je autobus ušao u kanjon, vozač je počeo okretatiupravljač ovamoonamo prateći zavoje i okuke na cesti, i meni je postalo slabo u želucu.Još sam osjećao okus kave koju sam jutros popio. Kad se broj zavoja počeo smanjivati

toliko da mi je postalo malo lakše, autobus je uronio u sumornu cedrovu šumu. Stabla supo svemu sudeći bila vrlo stara, izdizala su se visoko nad cestom, zaklanjala sunčevusvjetlost i na sve bacala mračne sjene. Vjetrić koji je pirkao kroz otvorene prozoreautobusa najednom je postao vrlo hladan, a njegova vlaga šibala je kožu. Cesta krozdolinu držala se riječne obale, a kroz drveće je vodila tako dugo da se već počelo činitikako je cijeli svijet zauvijek zakopan u cedrovoj šumi no u tom trenu šuma je završila, inašli smo se na otvorenom platou okruženom planinskim vrhovima. Svud oko nasprostirale su se široke zelene oranice, a rijeka kraj ceste djelovala je bistro i čisto. Udaljini se nazirao tanki končić bijelog dima. U nekim kućama na suncu se sušilo rublje,a psi su zavijali. Pred svakim gazdinstvom drva za ogrjev bila su naslagana sve do strehe,a negdje na hrpi obično je ležala mačka. Neko vrijeme uz cestu su se nizale takve kuće,ali nisam vidio ni žive duše.Takav se raspored u krajoliku ponovio bezbroj puta. Autobus bi ušao u cedrovu šumu,izronio u selo, a onda opet u šumu. U selima bi ljudi izlazili, ali nitko se nije ukrcavao.četrdeset minuta nakon odlaska iz grada autobus je stigao do planinskog prijevoja skojega je nadaleko pucao pogled. Vozač je zaustavio autobus i objavio da ćemo tupričekati petšest minuta: tko želi može izići. U autobusu je sad ostalo samo četveroputnika, uključujući i mene. Svi smo izišli da se protegnemo ili zapalimo, promatrajućidaleko ispod sebe panoramu Kjota. Vozač je otišao na stranu da obavi malu nuždu.Preplanuli muškarac pedesetih godina koji je ušao u autobus noseći veliku kartonskukutiju vezanu špagom pitao me idem li planinariti. Da ne kompliciram, odgovorio sampotvrdno.S drugog kraja prijevoja naišao je drugi autobus i stao kraj našega. Vozač je izišao,kratko porazgovarao s našim, a onda su se obojica popela natrag u svoje autobuse. Nasčetvero vratili smo se na svoja sjedala, i autobusi su krenuli svaki na svoju stranu. Nije miodmah bilo jasno zašto je naš autobus morao čekati onaj drugi, ali nedaleko odatle nizdrugu stranu planine cesta se najednom suzila. Dva velika autobusa nikad se ne bi moglamimoići na cesti, čak je i pri prolasku kraj običnih automobila iz suprotnog smjeratrebalo dosta manevrirati, i uvijek se jedno ili drugo vozilo moralo ukloniti i uvući uizbočinu zavoja.Sela uz cestu sad su bila daleko manja, a obrađene ravne površine još uže. Planina je bilastrmija, a stranice su joj se primaknute prozorima autobusa. Ali činilo se da nemaju ništamanje pasa nego u ostalim mjestima, pa je prolazak autobusa izazivao pravo natjecanje uzavijanju.Kod moje postaje nije bilo ničega ni kuća, ni polja, samo znak za autobusnu postaju,potočić i početak planinske staze. Objesio sam ruksak preko ramena i uputio seputeljkom. Potok je tekao uz lijevu stranu staze, a na desnoj se pružala šuma bjelogorice.Uspinjao sam se blagom padinom nekih petnaest minuta, a onda sam stigao do puta kojije vodio u šumu s desne strane; prolaz je bio jedva dovoljno širok da kroz njega prođeauto. Na natpisu kraj ceste pisalo je: hostel ami. privatni posjed, prolaz zabranjen.Na cesti koja je vodila kroz stabla bili su oštro urezani tragovi guma. U šumi bi sepovremeno začuo lepet krila. Zvuk je do mene dopirao neobično jasno, kao da je pojačanu odnosu na druge šumske glasove. Jednom sam izdaleka začuo nešto što je sličilo pucnjupuške, ali bio je to slab, prigušen zvuk, kao da je prošao kroz nekoliko filtara.Na kraju šume naišao sam na bijeli kameni zid. Nije bio viši od mene, a kako na vrhu nijeimao dodatnih zapreka, bilo bi mi ga lako preskočiti. Željezna crna kapija djelovala jedosta čvrsto, ali bila je širom otvorena, a u stražarnici nije bilo nikoga. Kraj kapije jestajao isti natpis: hostel ami. privatni posjed, prolaz zabranjen. Nekoliko sitnica ukazivalo

je na to da je stražar do maloprije bio tu: u pepeljari su bila tri opuška, tu je bila ipoluprazna šalica čaja, na polici je stajao tranzistor, a sat na zidu otkucavao je vrijeme uztrpko tiktakanje. Malo sam pričekao da se čovjek vrati, ali kad se to nije dogodilo,nekoliko puta sam pritisnuo nešto što je sličilo zvoncu. Odmah iza kapije bilo jeparkiralište. U njemu je stajao minibus, Land Cruiser s pogonom na sva četiri kotača, tetamnoplavi Volvo. Na parkiralište je moglo stati tridesetak auta, ali sad su ondje bilaparkirana samo ta tri.Prošle su dvijetri minute, a onda se na šumskom puteljku pojavio čuvar u mornarskimodroj odori na žutom biciklu. Bio je to visok čovjek u ranim šezdesetima, prorijeđenekose. Naslonio je žuti bicikl na stražarsku kućicu i rekao — Žao mi je što ste moraličekati — ali nije zvučao kao da mu je žao. Na blatobranu bicikla bijelom je bojom bionapisan broj 32. Kad sam mu rekao ime, podigao je slušalicu i dvaput ga ponovionekome s druge strane, odgovorio "Da, aha, dobro" i spustio.— Idite u glavnu zgradu, molim vas, i tražite dr. Išida — rekao mi je. — Idete ovomstazom kroz drveće do kružnog toka. Onda skrenite drugi izlaz ulijevo jeste lizapamtili? Drugi nalijevo iz kružnog toka. Vidjet ćete staru kuću. Skrenite desno iprođite kroz još jedan šumarak do betonske zgrade. To je glavna zgrada. Lako je, samopazite na putokaze.Skrenuo sam na drugi izlaz slijeva iz kružnog toka kako mi je rekao, a na kraju stazenaišao sam na zanimljivu staru zgradu koja je nekoć očito bila nečija kuća za odmor.Imala je njegovan vrt s lijepo oblikovanim stijenama i kamenim fenjerom. To je sigurnobilo ladanje. Skrećući desno kroz drveće, ugledao sam betonsku trokatnicu. Stajala je uizdubljenom terenu pa njezina tri katanisu djelovala napadno. Bila je jednostavno projektirana i odavala snažan dojam čistoće.Ulaz je bio na drugom katu. Popeo sam se stubama i ušao kroz velika staklena vrata, dabih na recepciji zatekao mladu ženu u crvenoj haljini. Rekao sam joj svoje ime i kazao dasu me uputili na dr. Išida. Nasmiješila se i pokazala mi na smeđi kauč, tihim glasompredlažući da ondje pričekam. Onda je okrenula neki broj. Spustio sam ruksak s leđa,zavalio se u duboke jastuke na kauču i stao promatrati oko sebe. Predvorje je bilo čisto iugodno, s ukrasnim lončanicama, ukusnim apstraktnim slikama i ulaštenim podom. Doksam čekao, nisam skidao pogled s odraza svojih cipela na podu.U jednom trenutku žena na recepciji obratila mi se da me umiri — Doktorica će odmahdoći. — Kimnuo sam glavom. Kakvo tiho mjesto, nevjerojatno! Nije bilo nikakvihzvukova. Kao da su svi na popodnevnom odmoru. Ljudi, životinje, insekti, biljke, svizacijelo čvrsto spavaju, pomislio sam, kad je tako tiho.No nije prošlo dugo kad sam začuo meko tapkanje gumenih potplata, i pojavila se zrelažena čekinjaste kose. Hitro je prošla predvorjem, sjela kraj mene, prekrižila noge i uzelame za ruku. Umjesto da je stisne, okrenula mi je šaku i stala promatrati njezinu prednju istražnju stranu.— Ništa niste svirali, bar ne posljednjih nekoliko godina, zar ne? — bile su prve riječikoje sam začuo iz njezinih usta.— Ne — rekao sam, zatečen. — Imate pravo.— Vidim to po vašim rukama — rekla je nasmiješivši se.Iz te je žene izbijala nekakva tajanstvenost. Na licu je imala mnogo bora. To je odmahupadalo u oči, ali nije zbog njih izgledala staro. Naprotiv, one su u njoj naglašavalenekakvu mladost koja nije imala veze s godinama. Borama je ondje bilo mjesto, kao dasu od rođenja stajale na njezinu licu. Kad bi se nasmiješila, i bore su se smiješile s njom;kad se mrštila, mrštile su se i bore. A kad se nije ni smiješila ni mrštila, bore su preko

njezina lica bile razmještene na neki čudno topao, ironičan način. Bila je to ženau kasnim tridesetima koja, kako se činilo, nije bila samo dobar čovjek, nego je njezinadobrota jednostavno privlačila. Svidjela mi se čim sam je ugledao.Onako neukrotivo podšišana, kosa joj je stršila u pramenovima, a preko čela su jojnakrivo stajale šiške, ali takva joj je frizura savršeno pristajala. Imala je plavu radnukošulju preko bijele majice kratkih rukava, široke bež pamučne hlače i tenisice. Visoka imršava, gotovo uopće nije imala grudi. Usnice su joj se neprekidno pomicale ustranukriveći se pomalo ironično, a boriće u kutovima očiju lagano su joj se trzale. Podsjećalaje na drvosječicu: blagu, vještu, ali pomalo umornu od života.Uvučene brade i napućenih usta, neko me je vrijeme prelazila pogledom od glave dopete. Zamišljao sam da će svakog časa isukati krojački metar i početi me svegpremjeravati.— Znate li svirati neki instrument? — pitala je.— Nažalost, ne — rekao sam.— Šteta — rekla je. — Bilo bi zabavno.— Valjda — rekao sam. čemu sva ta priča o instrumentima?Iz džepa na prsima izvukla je paket cigareta Seven Stars, stavila jednu u usta, zapalila jeupaljačem i počela puckati. Vidjelo se da u tome uživa.— Palo mi je na pamet da bih vam morala reći nešto o ovoj ustanovi, gospodine Vatanabe, je li tako? prije nego što vidite Naoko. Pa sam uredila da maloporazgovaramo. Hostel Ami pomalo je neobičan to bi vas moglo zbuniti ako nematenikakvo predznanje. Imam pravo kad pretpostavljam da ne znate ništa o njemu, zar ne?— Gotovo ništa.— Pa, kao prvo... — počela je, a onda pucnula prstima. — Nego, jeste li ručali?Sigurno ste gladni.— Imate pravo, jesam.— Dođite onda sa mnom. Možemo razgovarati dok jedemo u menzi. Vrijeme ručka jeprošlo, ali ako sada odemo, mogu nam nešto spremiti.Požurila se preda mnom niz hodnik i stubište do blagovaonice na prvom katu. Bila je tovelika prostorija u koju je moglo stati možda dvjestotinjak ljudi, ali samo je jednapolovica bila u funkciji, a druga je bila pregrađena, kao neki hotel izvan sezone. Nadnevnom meniju bili su navedeni varivo od krumpira s rezancima, salata, narančin sok ikruh. Pokazalo se da je povrće ukusno baš kako je napisala Naoko, pa sam pojeo sve stanjura.— Vi očito uživate u hrani! — rekla je moja pratilja.— Izvrsno je — rekao sam. — A i jedva da sam cijeli dan išta pojeo.— Ako želite, slobodno uzmite i moje. Ja sam sita. Evo, samo izvolite.— Hoću, ako zbilja nećete.— Imam mali želudac. Ne stane puno. Ali sve što propustim nadoknadim cigaretama. —Zapalila je još jednu iz paketa Seven Stars. — Nego, možete me zvati Reiko. Svi mezovu imenom.Reiko je očito silno uživala gledajući me kako jedem krumpirovo varivo koje je onajedva načela i žvačem njezin kruh.— Vi ste Naokina doktorica? — pitao sam.— Ja?! Naokina doktorica?! — Napravila je facu. — Zašto mislite da sam doktorica?— Rekli su mi da tražim dr. Išida.— Aha, sad razumijem. Ne ne ne, ja ovdje predajem glazbu. To je nekim pacijentimaterapija, pa me iz štosa zovu "Doktorica za glazbu" a katkad i "Doktorica Išida". Ali ja

sam i sama pacijent. Tu sam sedam godina. Radim kao nastavnica glazbe i pomažem uuredu, pa je sad već teško reći jesam li pacijentica ili zaposlenica. Zar vam Naoko nijegovorila o meni?Odmahnuo sam glavom.— To je čudno — rekla je Reiko. — Ja sam njezina cimerica. Sviđa mi se živjeti s njom.Razgovaramo o svemu. I o vama.— Što o meni?— Pa, najprije vam moram reći nešto o ovoj ustanovi — rekla je Reiko, ignorirajućimoje pitanje. — Prvo morate znati da ovo nijeobična "bolnica". Ona ne služi toliko liječenju koliko oporavku. Imamo, naravno,nekoliko doktora, neprestano održavaju seanse, ali oni samo provjeravaju u kakvom suljudi stanju, mjere im temperaturu i slično, ne provode "terapiju" kao u običnimbolnicama. Ovdje nema rešetki na prozorima, a kapija je uvijek širom otvorena. Ljudislobodno ulaze i izlaze. Da bi vas uopće ovamo primili, morate biti spremni na takvuvrstu oporavka. U nekim slučajevima ljudi koji trebaju specijaliziranu terapiju na krajuodu u specijalizirane bolnice. Je li dosad sve jasno?— Mislim da jest — rekao sam. — Ali od čega se sastoji taj "oporavak"? Možete li midati neki konkretan primjer?Reiko je otpuhnula oblačić dima i popila ostatak soka od naranče. — Već sam životovdje jest oporavak — rekla je. — Pravilan raspored aktivnosti, vježba, izolacija odvanjskog svijeta, čist zrak, mir. Na imanju imamo praktički sve: ne treba nam televizija niradio. Mi smo kao one komune o kojima se toliko čuje. Naravno, od komune serazlikujemo utoliko što za dolazak ovamo treba hrpa love.— Hrpa?— Pa, nije baš nenormalno skupo, ali nije ni jeftino. Pogledajte samo sve te uvjete.Imamo mnogo zemlje, malo pacijenata, veliko osoblje, a ja sam recimo ovdje već dugo.Točno, sad sam već gotovo i sama zaposlenik, pa dobivam popuste, ali svejedno... Jesteli sad za kavu?Rekao sam da bih rado popio jednu. Ugasila je cigaretu i otišla do šanka, gdje je iztermosice natočila dvije šalice i donijela ih do našeg stola. U svoju je stavila šećer,promiješala, namrštila se i srknula.— Znate — rekla je — ovaj sanatorij nije profitna ustanova, tako da nam ne naplaćujuonoliko koliko bi inače. Zemlju su dobili kao donaciju. U tu su svrhu utemeljilikorporaciju. Prije dvadesetak godina ovo je bio donatorov ljetnikovac. Vidjeli ste starukuću?Rekao sam da jesam.— To je bila jedina građevina na imanju. Ondje su provodili grupnu terapiju. Tako je svepočelo. Donatorov sin bio je sklon duševnim bolestima pa mu je specijalist preporučiogrupnu terapiju. Doktor je imao teoriju da kad bi skupina pacijenata živjela na selu,pomažući jedni drugima u fizičkom poslu i kad bi im pri ruci bio doktor da ih savjetuje ipregleda, time bi se mogle izliječiti neke bolesti. Pokušali su, pa se ta operacija proširila iregistrirala, počeli su obrađivati još više zemlje, a prije pet godina podigli su i glavnuzgradu.— Sto znači da je terapija bila uspješna.— Pa, ne za sve. Mnogi se ne oporave. Ali ima i mnogo ljudi kojima nitko nije mogaopomoći, a ovdje su se uspjeli potpuno oporaviti. Ovdje je najbolje što svi pomažu svima.Svi znaju da imaju neku manu, pa pokušavaju jedni drugima pomoći. Na drugimmjestima to tako ne ide, nažalost. Doktori su doktori, a pacijenti pacijenti: pacijent traži

pomoć od doktora, a doktor pruža pomoć pacijentu. Ali ovdje svi pomažemo svima. Svismo jedni drugima zrcala, i doktori su ravnopravni s nama. Promatraju nas sa strane ipritječu nam u pomoć ako vide da nam nešto treba, ali katkad se dogodi da mipomažemo njima. Katkad smo mi u nečemu bolji od njih. Recimo, ja jednog doktoraučim svirati glasovir, a jedan drugi pacijent bolničarku uči francuski. Takve stvari.Pacijenti s problemima poput naših često su obdareni specijalnim sposobnostima. Dakle,ovdje su svi jednaki pacijenti, osoblje i vi. Dok ste ovdje, vi ste jedan od nas, pa ću japomoći vama i vi meni.— Reiko se nasmiješila, blago mreškajući svaku boriću na licu.— Vi pomažete Naoko i Naoko pomaže vama.— Sto bih ja, onda, trebao? Dajte mi neki primjer.— Najprije odlučite da želite pomoći i da vama treba pomoć te druge osobe. Tada steposve iskreni. Nećete lagati, nećete ništa uljepšavati, nećete zataškavati ništa što bi zavas moglo biti neugodno. To je sve što treba. ^— Pokušat ću — rekao sam. — Ali recite, Reiko, zašto ste tu već sedam godina? Kadovako s vama razgovaram, ne mogu vjerovati da s vama nešto nije u redu.— Ne dok Sunce šija — rekla je mračno. — Ali kada padne noć, počnem sliniti i valjatise po podu.— Zbilja?— Ne budite smiješni, šalim se — rekla je, odmahujući prijezirno glavom. — Sasvimsam dobro bar zasad. Ostala sam ovdje jer volim pomagati ljudima da se oporave,poučavati glazbu, uzgajati povrće. Ovdje mi se sviđa. Svi smo manjeviše prijatelji. Uusporedbi s tim, što imam u vanjskom svijetu? Meni je 38 godina, približava mi sečetrdeseta. Nisam kao Naoko. Nitko me ne čeka da izađem, nemam obitelj kojoj se moguvratiti. Nemam nikakav konkretan posao, gotovo nijednog prijatelja. A nakon sedamgodina i ne znam što se vani događa. Dobro, tu i tamo pročitam novine u knjižnici, ali sveto vrijeme nisam nogom kročila van. Ne znam što bih radila da odem.— Ali možda bi vam se otvorio novi svijet — rekao sam. — Vrijedi pokušati, zar ne?— Hmm, možda ste u pravu — rekla je, prevrćući po rukama upaljač. — Ali imam i jasvoje probleme. Jednom vam mogu pričati, ako budete htjeli.Kimnuo sam u znak odgovora. — A Naoko — rekao sam — je li njoj bolje?— Hmm, mislimo da jest. Na početku je bila dosta zbunjena, i neko vrijeme smo dvojili,ali sad se smirila i do te joj je mjere bolje da se može verbalno izražavati. Definitivno ideu pravom smjeru. Ali mnogo je ranije trebala doći na liječenje. Simptomi su bili očiti jošod vremena kad se ubio onaj njezin dečko, Kizuki. Obitelj je to trebala uočiti, a i ona jesama trebala shvatiti da nešto nije u redu. Naravno, i kod kuće je imala problema...— Problema? — ispalio sam.— Niste znali? — Reiko kao da se iznenadila više od mene. Odmahnuo sam glavom.— Onda neka vam radije to kaže Naoko. Spremna je za iskren razgovor s vama. —Reiko je opet promiješala kavu i otpila. — Još nešto morate znati — rekla je. — Premaovdašnjim pravilima, vi i Naoko nećete smjeti biti sami. Gosti ne smiju ostati sami spacijentima. Uvijek mora biti prisutan promatrač a u ovom slučaju to sam ja. Zao mi je,ali morat ćete me trpjeti. U redu? — U redu — rekao sam ja sa smiješkom.— Ali svejedno — rekla je — vas dvoje možete razgovarati o čemu god želite.Zaboravite da sam ja ondje. Ja već znam gotovo sve o vama i Naoko:— Sve?— Gotovo sve. Imamo grupne terapije, znate. Tako da mnogo saznamo jedni o drugima.

Usto, Naoko i ja razgovaramo o svemu. Mi ovdje nemamo mnogo tajni.Pogledao sam Reiko otpijajući kavu. — Da vam istinu kažem — rekao sam — zbunjensam. Još ne znam je li ono što sam u Tokiju učinio Naoko bilo ispravno ili ne. Sve ovovrijeme razmišljam o tome, ali još ne znam.— Ne znam ni ja — rekla je Reiko. — A ni Naoko. To ćete sami morati odlučiti.Shvaćate? Što god da se dogodilo, vas dvoje to možete okrenuti u pravom smjeru akose uspijete nekako dogovoriti. Možda ćete se jednom kada to riješite moći vratiti irazmisliti je li ono što se dogodilo bilo ispravno ili nije. Što kažete?Kimnuo sam.— Mislim da nas troje možemo jedno drugome pomoći vi i Naoko i ja ako to zbiljaželimo, i ako budemo zbilja iskreni. Kad se troje ljudi tako potrudi, to može biti jakoučinkovito. Koliko dugo možete ostati?— Pa, volio bih biti u Tokiju preksutra, rano predvečer. Moram raditi, a u četvrtak imamispit iz njemačkoga.— Dobro — rekla je. — Možete spavati kod nas. Tako ništa nećete plaćati, a i moćićete razgovarati bez brige o vremenu.— Kod vas? — pitao sam.— Kod Naoko i mene, naravno — rekla je Reiko. — Imamoodvojenu spavaću sobu, a u dnevnom boravku je kauč na razvlačenje, pa ćete moćidobro spavati. Bez brige.— To je dopušteno? — pitao sam. — Zar muškarac smije biti u ženskoj sobi?— Nećete nas valjda usred noći silovati?— Gluposti.— Onda nema problema. Smjestite se kod nas pa ćemo se lijepo narazgovarati. To bibilo najbolje. Onda ćemo doista jedni druge shvatiti. A ja vam mogu svirati gitaru. Dobrasam, znate.— Sigurno vam neću smetati?Reiko je stavila treću cigaretu u usta i zapalila, nakrivivši kut usnica.— Naoko i ja smo već razgovarale. Zajedno vas pozivamo da budete kod nas. Zar nemislite kako bi bilo pristojno da prihvatite poziv?— Naravno, sa zadovoljstvom.Reiko je produbila bore u kutovima očiju i zagledala se u mene. — Smiješno govorite —rekla je. — Nemojte mi reći da oponašate onog dečka iz Lovca u žitu?— Nipošto! — rekao sam sa smiješkom.I Reiko se nasmiješila, s cigaretom u ustima. — Ali zbilja ste dobar čovjek. To vidim čimvas pogledam. Nakon što sam sedam godina gledala ljude kako ovamo dolaze i odlaze,naučila sam takve stvari: neki ljudi mogu otvoriti srce, neki ne mogu. Vi ste među onimakoji mogu. Ili, da budemo precizniji, možete ako to želite.— Sto se dogodi kad ljudi otvore srce?Reiko je sklopila ruke na stolu, a među usnicama joj se klatila cigareta. Uživala je uovome. — Postanu bolji — rekla je. Pepeo je pao na stol, ali ona kao da nije primijetila.Reiko i ja izišli smo iz glavne zgrade, prešli preko brda, i prošli kraj bazena, teniskihterena i košarkaškog igrališta. Na teniskom terenu bila su dvojica muškaraca jedanmršav, srednjih godina,a drugi mlad i debeo. Obojica su se dobro služila reketima, ali za mene igra koju su igralinije bila tenis. činilo se kao da ih obojicu posebno zanima skakutanje teniskih loptica, pana tom području provode istraživanje. Udarali su lopticu naprijednatrag s neobičnomkoncentracijom. Obojica su bila do kože mokri od znoja. Mladić, koji se nalazio na kraju

igrališta bliže nama, primijetio je Reiko i prišao nam. Izmijenili su nekoliko riječi,smiješeći se. Blizu terena neki čovjek bezizražajna lica kosio je travu velikom kosilicom.Krenuvši dalje, naišli smo na šumarak, u kojemu se smjestilo 1520 urednih kućica, malorazmaknutih. Na ulazu u gotovo svaku stajao je isti onakav žuti bicikl kakav je voziostražar. — Tu žive zaposlenici i njihove obitelji — rekla je Reiko.— Imamo gotovo sve što nam treba, uopće ne moramo ići u grad — rekla je dok smohodali. — Kad je riječ o hrani, kao što sam rekla, proizvodimo gotovo sve. Jaja dobivamoiz vlastita kokošarnika. Imamo knjige i ploče i dvorane za tjelesni, svoj minimarket, asvaki tjedan dolaze nam frizeri i kozmetičari. Vikendom čak imamo filmove. Akotrebamo išta drugo, možemo zamoliti nekoga od osoblja da nam to kupi u gradu. Odjećunaručujemo preko kataloga. Ovdje uopće nije problem živjeti.— Ali ne smijete u grad?— Ne, to ne smijemo. Naravno, ako je neka posebna situacija, recimo ako moramozubaru, to je nešto drugo, ali u pravilu ne smijemo u grad. Svatko može otići odavde kadgod hoće, ali ako ode, više se ne smije vratiti. Poruši sve mostove za sobom. Ne možeštek tako na nekoliko dana otići u grad i onda očekivati da ćeš se vratiti. Ali to je ilogično. Svi bi stalno išli i vraćali se.Na kraju šumarka naišli smo na blagu padinu duž koje su se u nepravilnim razmacimanizale drvene dvokatnice; sve su bile nekako čudne. Teško je reći zašto, ali to samosjetio čim sam ih vidio. Moja reakcija bila je slična osjećaju koji imamo kad vidimolijepo naslikano nešto nestvarno. Palo mi je na pamet da bi ovako izgledalo kad bi WaltDisnev stvorio animiranu verziju Munchoveslike. Sve kuće bile su identičnog oblika i boje, gotovo kockaste, savršeno vertikalnosimetrične, s velikim ulaznim vratima i mnoštvom prozora. Put je vijugao između njihnalik na poligon neke autoškole. Ispred svake kuće bilo je lijepo oblikovano ukrasnogrmlje u cvatu. Sve je bilo pusto, a na svim prozorima bile su navučene zavjese.— Ovo se zove Zona C. Tu žive žene. Mi! Ima deset kuća, u svakoj su četiri stana, podvoje u stanu. To je sveukupno osamdeset ljudi, ali trenutačno nas je samo 32.— Baš je tiho.— Pa, sad nema nikoga — rekla je Reiko. — Ja sam dobila posebno dopuštenje da seovako slobodno krećem, ali svi drugi su na svojim aktivnostima. Neki vježbaju, nekirade u vrtu, neki su na grupnoj terapiji, neki skupljaju šumske biljke. Svatko sam sebiodređuje raspored. Da vidimo, što Naoko sada radi? Mislim da je trebala raditi na ličenjui postavljanju tapeta. Zaboravila sam. Ima nekoliko takvih poslova koji ne završavaju dopet.Reiko je ušla u zgradu s oznakom "C7", popela se stubama do kraja hodnika i otvorilavrata zdesna, nezaključana. Pokazala mi je stan, ugodnu, premda jednostavnu stambenujedinicu: dnevni boravak, spavaća soba, kuhinja i kupaonica. Nije imao nikakav dodatninamještaj ni nepotrebne ukrase, ali nije bio ni ogoljen. Na njemu nije bilo ništa posebno,ali tu sam se osjećao kao s Reiko: mogao sam se opustiti i izbaciti napetost iz tijela. Udnevnom boravku bio je kauč, stol i stolac za ljuljanje. U kuhinji je bio još jedan stol. Naoba stola bile su velike pepeljare. U spavaćoj sobi bila su dva kreveta, dva pisaća stola iormar. Između kreveta stajao je noćni ormarić na kojemu je bila lampa za čitanje idžepna knjiga okrenuta licem nadolje. U kuhinji je bio mali električni štednjak koji seslagao s hladnjakom i bio pogodan za kuhanje jednostavnijih jela.— Nema kade, samo tuš, ali prilično je dojmljivo, zar ne? Kupelji i praonice rublja suzajedničke.— Gotovo i previše dojmljivo. Moja soba u domu ima strop i prozor.

— E, ali niste vidjeli kakve su ovdje zime — rekla je Reiko, lagano me gurnuvši premakauču i sjedajući kraj mene. — Zime su duge i oštre. Kamo god pogledaš, samo snijeg,snijeg i opet snijeg. Velika je vlaga, hladnoća prodire do kosti. Zimu provodimoodgrćući snijeg. Uglavnom sjedimo unutra na toplome, slušamo glazbu i razgovaramoili pletemo. Da nemamo ovoliko prostora, ugušili bismo se. Vidjet ćete ako nam dođetezimi.Reiko je duboko uzdahnula zamišljajući zimu, a onda je skupila ruke na koljena.— Ovo će biti vaš krevet — rekla je, potapšavši kauč. — Mi ćemo spavati u spavaćojsobi, a vi ovdje. Odgovara vam, zar ne?— Sigurno da odgovara.— Onda smo se dogovorili — rekla je Reiko. — Vraćamo se oko pet. Naoko i ja doonda moramo završavati poslove. Nije vam problem ostati sam?— Nimalo. Učit ću njemački.Kad je Reiko otišla, ispružio sam se na kauč i sklopio oči. Ležao sam tako i uranjao utišinu, kad sam se najednom, iz čista mira, sjetio onog dana kad smo se Kizuki i ja išliprovozati motorom. I tada je bila jesen, shvatio sam. Jesen prije koliko godina? Da, četiri.Sjetio sam se mirisa Kizukijeve kožnate jakne i brujanja one crvene Yamahe od 125kubika. Odvezli smo se daleko na obalu i vratili se iste večeri, iscrpljeni. Usput se nijedogodilo ništa posebno, ali dobro sam se sjećao svega. U ušima mi je zavijao oštarjesenji vjetar, a dok sam gledao u nebo stišćući Kizukijevu jaknu, osjećao sam se kao dasam izbačen u svemir.Dugo sam ondje ležao, dok mi je um lutao od sjećanja do sjećanja. Iz nekog čudnograzloga ležeći u ovoj sobi prisjećao sam se starih uspomena na koje sam rijetko, akouopće, ikad prije mislio. Neke od njih bile su ugodne, ali u drugima se nazirao tračaktuge.Koliko je to trajalo? Toliko sam se udubio u tu bujicu uspomena (a to je zbilja bila bujica,nalik na izvor koji kulja iz stijenja) da nisam primijetio kad je Naoko tiho otvorila vrata iušla. Otvorio sam oči i ugledao je. Podigao sam glavu i neko je vrijeme gledao u oči.Sjedila je na naslonu kauča i gledala u mene. Isprva sam pomislio da je i ona priviđenjekoje mi je priredilo sjećanje. Ali to je bila stvarna Naoko.— Spavaš? — prošaptala je.— Ne — rekao sam — samo razmišljam. — Ustao sam i upitao Kako si?— Dobro — rekla je, sa smiješkom nalik na blijed, udaljen krajolik. — Ali nemammnogo vremena. Sad ne bih smjela biti ovdje. Izišla sam samo na minutu i odmah semoram vratiti. Nije li mi frizura grozna?— Nimalo — rekao sam. — Baš je slatka. — Frizura joj je bila jednostavna, kao uškolarke, a na jednoj strani pridržavala ju je kopča kakvu je nekoć imala. Dobro joj jepristajala, kao da je uvijek takvu nosila. Izgledala je kao jedna od onih lijepih djevojčicakoje se mogu vidjeti na drvorezima iz srednjeg vijeka.— To mi je velika gnjavaža, Reiko me šiša. Stvarno misliš da je slatko?— Stvarno.— Mami je grozno. — Otkopčala je kopču, pustila kosu, zagladila je prstima i opetpričvrstila kopču. Bila je u obliku leptira.— Htjela sam te vidjeti nasamo prije nego što se nas troje nađemo. Nije da sam ti imalanešto posebno reći. Samo sam ti htjela vidjeti lice kako bih se naviknula da si tu. Inače bimi bilo teško, opet bih te morala upoznavati. Užasna sam s ljudima.— Onda? — pitao sam. — Funkcionira li?— Donekle — rekla je, opet dodirujući kopču. — Ali vrijeme je isteklo. Moram ići.

Kimnuo sam.— Toru — počela je — stvarno ti želim zahvaliti što si me došao posjetiti. Jako samsretna zbog toga. Ali ako ti je teret biti tu, morašmi odmah reći. Ovo je posebno mjesto, ima poseban sustav, i neki ljudi ne se moguuklopiti. Dakle, ako se tako budeš osjećao, molim te budi iskren i reci mi. Neće me toshrvati. Mi smo ovdje jedni prema drugima iskreni. Govorimo jedni drugima svakakvestvari, potpuno iskreno.— Reći ću ti — rekao sam. — Bit ću iskren.Naoko je sjela na kauč i naslonila se na mene. Kad sam je obgrlio rukom, naslonila jeglavu na moje rame i priljubila lice uz moj vrat. Neko je vrijeme ostala tako, gotovo kaoda mi mjeri temperaturu. Dok sam je tako držao, osjećao sam neku toplinu u prsima.Nakon nekog vremena ustala je ne rekavši ni riječ i izišla kroz vrata, jednako tiho kao štoje ušla.Kad je Naoko otišla, zaspao sam na kauču. Nisam namjeravao, ali utonuo sam u duboksan kakvim dugo nisam spavao, osjećajući da je Naoko svuda oko mene. U kuhinji subile posude koje Naoko upotrebljava, u kupaonici njezina četkica za zube, a u spavaćojsobi krevet na kojemu Naoko spava. Dok sam spavao čvrstim snom u tom njezinomstanu, iz svake sam stanice svoga tijela iscijedio umor, kap po kap. Sanjao sam leptirakako pleše na polusvjetlu.Kad sam se opet probudio, kazaljke na mome satu pokazivale su 16.35. Svjetlo sepromijenilo, vjetar je zamro, oblaci su imali drukčiji oblik. Preznojio sam se u snu, pasam otro lice ručničićem iz ruksaka i obukao čistu majicu. Ušavši u kuhinju, popio sammalo vode i pogledao kroz prozor nad sudoperom. Pred sobom sam vidio prozor nazgradi prekoputa, u kojemu je visjelo nekoliko papirnatih izrezanih likova ptica, oblak,krava, mačka, vidio sam njihove jasno oblikovane obrise spojene u jedno. Kao i prije,nigdje nije bilo nikoga, a nisu se čuli ni ikakvi šumovi. Osjećao sam se kao da živim samu izvanredno održavanoj ruševini.U Zonu C ljudi su počeli pristizati malo poslije pet. Gledajući kroz kuhinjski prozor,vidio sam tri žene kako prolaze ispod. Sve su imale šešire od kojih nisam mogao odreditikoliko imaju godina,ali prema njihovim glasovima reklo bi se da nisu bile baš mlade. Ubrzo su nestaleiza ugla, a iz istog smjera pojavile su se još četiri žene, te su i one, kao i ona prvaskupina, nestale iza istog ugla. Nad svime je lebdjela večernja atmosfera. S prozoraspavaće sobe vidio sam drveće i liniju brežuljaka. Nad brdskim lancem poigravale sublijede zrake sunca.Naoko i Reiko vratile su se zajedno u pola šest. Naoko i ja pozdravili smo se kao da sevidimo prvi put. Djelovala je kao da joj je zbilja neugodno. Reiko je primijetila mojuknjiga i pitala što čitam. čarobni brijeg Thomasa Manna, rekao sam joj.— Kako si mogao ovamo donijeti takvu knjigu? — pitala je. Naravno, imala je pravo.Reiko je onda skuhala kavu za nas troje. Rekao sam Naoko da je Smeđekošuljaš naglonestao, i kako mi je posljednjega dana dao krijesnicu.— Baš mi je žao što je otišao — rekla je. — Htjela sam da mi još pričaš o njemu. —Reiko je pitala tko je Smeđekošuljaš, pa sam joj ispričao o njegovim ludorijama iizmamio iz nje salve smijeha. Svijet je bio miran i pun smijeha dok god se pričaju priče oSmeđekošuljašu.U šest smo otišli u glavnu zgradu na večeru. Naoko i ja jeli smo pohanu ribu sa zelenomsalatom, kuhano povrće, rižu i miso juhu. Reiko se ograničila na salatu od tjestenine ikavu, te još jednu cigaretu.

— S godinama čovjek više ne jede mnogo — rekla je kao da želi objasniti.U blagovaonici je bilo još dvadesetak ljudi. Dok smo jeli, stiglo ih je još nekoliko, anekolicina je otišla. Osim što je tu bilo ljudi svih dobi, cijeli prizor djelovao je vrlo sličnokao večera u mome domu. Razlikovao se tek po jednoličnoj glasnoći razgovora. Nijebilo bučnih glasova ni šapata, nitko se nije glasno smijao niti šokirano uzvikivao, nitkonije galamio i pretjerano gestikulirao; čuli su se tek tihi razgovori, svi jednakogintenziteta. Ljudi su jeli u skupinama od tri do pet, i u svakoj je bio samo jedan govornik,kojega su drugi slušali kimajući glavom i zainteresirano mumljajući, a kad bi ta osobazavršila, razgovor bi povela iduća. Nisam čuo što govore, ali način njihova govorapodsjećao me na čudnu partiju tenisa koju sam vidio u podne. Pitao sam se govori li iNaoko tako kad je s njima, i, začudo, osjetio sam žalac usamljenosti pomiješan sljubomorom.Za stolom iza mene neki proćelavi čovjek u bijelom koji je izgledao kao pravi doktordržao je govor mladom čovjeku nervozna izgleda s naočalama i nekoj sredovječnoj ženivjeveričjeg lica, o učincima bestežinskog stanja na izlučivanje želučanih sokova. Slušalisu ga povremeno komentirajući: "Bože moj!" ili "Zbilja?" ali što sam duže slušao kakoproćelavi čovjek govori, sve sam manje bio siguran da je doista liječnik, unatoč bijelomogrtaču.Nitko u blagovaonici nije obratio posebnu pozornost na mene. Nitko se nije zagledao, pačak ni primijetio da sam ondje. Moja prisutnost kao da je bila posve normalan događaj.Samo se jednom čovjek u bijelome okrenuo i pitao me — Koliko ostajete?— Dvije noći — rekao sam. — Odlazim u srijedu.— Lijepo je ovdje u ovo doba godine, zar ne? Ali dođite nam opet u zimu. Kad je svebijelo, onda je osobito lijepo.— Naoko će možda već izići dok zasniježi — rekla mu je Reiko.— Točno, ali svejedno, zima je vrlo lijepa — ponovio je on mrko. Bio sam svenesigurniji je li doktor ili nije.— O čemu vi ovdje razgovarate? — pitao sam Reiko, koja kao da me nije posveshvaćala.— O čemu razgovaramo? O običnim stvarima. Što se toga dana dogodilo, ili koje knjigečitamo, ili kakvo će sutra biti vrijeme, znate već. Nemojte mi reći da se pitate skaču liljudi na noge i viču li nešto kao: "Sutra će pasti kiša ako večeras polarni medvjed pojedezvijezde!"— Ne, ne, naravno da ne — rekao sam. — Samo se pitam o čemu su svi ti tihi razgovori.— Ovo je tiho mjesto, pa i ljudi govore tiho — rekla je Naoko. — Skupila je riblje kostiu kraj tanjura na urednu hrpicu i potapkala usta rupčićem. — Ovdje nema potrebe dizatiglas. Nikoga ni u što ne moraš uvjeravati, niti moraš privlačiti nečiju pozornost.— Valjda — rekao sam, ali dok sam jeo u tom tihom okruženju, iznenađeno sam shvatioda mi nedostaje žamor ljudi. Poželio sam čuti smijeh i ljude koji bez razloga viču igovore pretjerane stvari. Od takve sam buke proteklih mjeseci bio umoran, ali dok samsjedio i jeo ribu u toj neprirodno tihoj prostoriji, nisam se mogao opustiti. Blagovaonicaje odisala ozračjem specijaliziranog sajma za alatne strojeve. Ljudi koje silno zanimaneko specijalizirano područje okupljaju se na određenome mjestu i razmjenjujuinformacije koje razumiju samo oni.Kad sam se nakon večere vratio u sobu, Naoko i Reiko objavile su da će otići uzajedničku kupaonicu Zone C i da se, ako nemam ništa protiv tuša, mogu istuširati unjihovoj kupaonici. Tako ću učiniti, rekao sam, i nakon što su otišle svukao sam se,istuširao i oprao kosu. U ormaru za knjige našao sam ploču Billa Evansa i upravo sam

sušio kosu i slušao je kad sam shvatio da je to ploča koju smo slušali u Naokinoj sobi nanjezin rođendan, one noći kad je plakala i ja sam je zagrlio. Bilo je to prije samo šestmjeseci, ali činilo mi se da pripada mnogo davnijoj prošlosti. Možda se tako činilo jersam o tome tako često mislio prečesto, toliko da je moje poimanje vremena već biloiskrivljeno.Mjesec je bio tako sjajan da sam ugasio svjetla i ispružio se na kauču da poslušamglasovir Billa Evansa. Navirući kroz prozor, mjesečina je bacala duge sjene izapljuskivala zidove nijansama razblažena tuša. Iz ruksaka sam izvadio tanku limenuplošku, pustio da mi se usta napune konjakom iz nje, osjetio kako toplina lagano klizimojim grlom sve do želuca, a odatle se širi dalje po svim udovima. Nakon posljednjeggutljaja zatvorio sam plošku i vratio je u ruksak. Sad kao da se i mjesečina ljuljala u ritmuglazbe.Dvadeset minuta kasnije Naoko i Reiko vratile su se s kupanja.— O! Ovdje je bilo tako mračno da smo pomislile kako si se spakirao i vratio u Tokio!— uzviknula je Reiko.— Nema šanse — rekao sam. — Ovako sjajan Mjesec nisam vidio godinama. Htio samga gledati uz ugašeno svjetlo.— Baš je lijepo — rekla je Naoko. — Reiko, imamo li još one svijeće od zadnjeredukcije?— Vjerojatno, u ladici u kuhinji.Naoko je iz kuhinje donijela veliku bijelu svijeću. Ja sam je zapalio, nakapao malo voskau tanjur i zalijepio. Reiko je na njezinu plamenu zapalila cigaretu. Dok smo tako sjediliuz svjetlost svijeće usred nepomućene tišine, počelo mi se činiti kao da smo ostali samina nekom dalekom rubu svijeta. Spokojne mjesečeve sjene i lelujave sjene svijećesusretale su se i stapale na bijelim zidovima stana. Naoko i ja sjedili smo jedno uz drugona kauču, a Reiko se smjestila u stolac za ljuljanje sučelice nama.— Jesi li za malo vina? — pitala me Reiko.— Smijete piti? — pitao sam donekle iznenađeno.— Pa, baš i ne — rekla je Reiko, češući usku s primjesom neugode. — Ali uglavnomnam gledaju kroz prste. Ako je samo vino ili pivo i ako ne pijemo previše. Moj prijateljkoji radi ovdje tu i tamo mi ponešto kupi.— Mi priređujemo vlastite pijanke — rekla je Naoko nestašno. — Samo nas dvije.— Lijepo — rekao sam.Reiko je iz hladnjaka uzela bocu bijelog vina, otvorila je vadičepom i donijela tri čaše.Vino je bilo pitko i ukusno, kao da je domaće. Kad je ploča završila, Reiko je ispodkreveta izvadila gitaru, i nakon što ju je ugodila nježno je promatrajući, počela je sviratipolaganu Bachovu fugu. Svako malo promašila bi neku notu, ali bio je to pravi Bach, spravim osjećajem — topao, intiman, i pun radosti muziciranja.— Ovdje sam počela svirati gitaru — rekla je Reiko. — U sobama nema glasovira,naravno. Samouka sam i nemam prste zagitaru, pa nikad neću biti jako dobra, ali obožavam taj instrument. Malen je, jednostavani lagan, nešto kao mala topla sobica.Odsvirala je još jednu kratku Baehovu skladbu, nešto iz neke suite. Dok su mi očipočivale na plamenu svijeće, pijuckao sam vino i slušao Reikinog Bacha te osjećao kakonapetost u meni polako nestaje. Kad je Reiko završila s Bachom, Naoko ju je zamolila dasvira nešto od Beatlesa.— Vrijeme je za glazbene želje — rekla je Reiko, namigujući mi. — Svaki dan me tjerada sviram Beatlese, ja sam joj glazbeni rob.

Unatoč prosvjedu, Reiko je odsvirala sasvim pristojnu Michelle.— Ta je dobra — rekla je. — Tu pjesmu stvarno volim. — Otpila je gutljaj vina i odbiladim cigarete. — Osjećam se kao da sam na velikoj livadi dok pada blaga kiša.Onda je odsvirala Nowhere Man i Juliju. Dok je svirala, tu i tamo bi sklopila oči i počelamahati glavom. Nakon pjesme vratila bi se vinu i cigaretama.— Sviraj Norvešku šumu — rekla je Naoko.Reiko je iz kuhinje donijela porculansku macu koja moli. Bila je to kašica, i Naoko je iznovčanika izvadila novčić od 100 jena te ga ubacila kroz prorez.— Što sve ovo znači? — pitao sam.— To je pravilo — rekla je Naoko. — Kad zatražim Norvešku šumu, moram staviti 100jena u kašicu. Ta mi je omiljena, pa zato volim platiti za nju. Tražim je kad mi se jakosluša.— A ja tako zarađujem za cigarete! — rekla je Reiko.Reiko je dobro razgibala prste, a onda je odsvirala Norvešku šumu. Opet je sviralaosjećajno, ali nije se prepuštala sentimentalnosti. I ja sam iz džepa izvadio novčić od100 jena i ubacio ga u kašicu.— Hvala — rekla je Reiko s dražesnim osmijehom.— Ta pjesma zna me tako rastužiti — rekla je Naoko. — Ne znam, valjda zamišljamsebe kako lutam nekom dubokom šumom.Sama sam, hladno je i mračno, i nitko me ne dolazi spasiti. Zato je Reiko nikad nesvira osim ako zatražim. — To zvuči kao Casablancal — rekla je Reiko smijući se.Nakon Norveške šume odsvirala je nekoliko bossa nova, a ja nisam skidao očiju s Naoko.Kao što je napisala u pismu, izgledala je zdravije nego prije, onako preplanula, tijelačvrstog od tjelovježbe i rada na otvorenom. Oči su joj i dalje bile kao dva duboka, bistrajezera, a njene malene usnice još su stidljivo podrhtavale, ali sve u svemu njezina seljepota počela prometati u ljepotu zrele žene. Onaj oštar rub studena oštrina tankeoštrice koja bi se katkad mogla nazrijeti u sjenama njezine ljepote sad je gotovo nestala,a umjesto toga nad njom je sada lebdio neki neobično blažen, tih spokoj. Ganula me tanjezina nova, nježna ljepota, i zaprepastila pomisao da se žena može toliko promijeniti usamo pola godine. Osjetio sam da me privlači jednako kao i uvijek, možda čak i višenego prije, ali pomisao na ono što je u međuvremenu izgubila također me ražalostila.Nikad više neće je krasiti ona ljepota, zaokupljena samo sobom, koja kao da hodivlastitim, neovisnim putem, samo u mladih djevojaka i nigdje više.Naoko je rekla da je zanima kako provodim dane. Pričao sam joj o studentskom štrajku io Nagasavi. Bilo je to prvi put da sam joj ga spomenuo. Bio mi je pravi izazov točno jojopisati njegovu čudnovatu ljudskost, jedinstvenu filozofiju, te njegovu neusredotočenuetiku, ali činilo se da je Naoko napokon shvatila što joj želim reći. Zatajio sam činjenicuda s njim idem u lov na cure, te joj otkrio samo to da je taj neobični mladić jedina osobau domu s kojom se družim. Sve to vrijeme Reiko je vježbala Baehovu fugu koju je većodsvirala, povremeno uzimajući stanku da otpije vino i popuši cigaretu.— Djeluje mi kao čudna osoba — rekla je Naoko.— I jest čudan — rekao sam.— Ali tebi se sviđa?— Nisam siguran — rekao sam. — Mislim da ne mogu rećikako mi se baš sviđa. Nagasava ti se ne može svidjeti ili ne svidjeti. On se ne trudisvidjeti. U tom smislu vrlo je pošten, čak stoik. Nikoga se ne trudi zavarati.— Stoik koji spava sa svim tim curama? E, to je zbilja čudno — rekla je Naoko, smijućise. — S koliko je cura spavao?

— Mislim da je već došlo do osamdeset — rekao sam. — Ali u njegovu slučaju, što jebrojka veća, svaki čin sve mu manje znači. Što i mislim da želi postići.— I ti to zoveš stoičkim?— Za njega jest.Naoko je neko vrijeme razmišljala o mojim riječima. — Ja mislim da je on mnogobolesniji u glavu nego ja — rekla je.— I ja isto — rekao sam. — Ali on je u stanju sve svoje nastrane osobine uklopiti u nekilogički sustav. Genijalan je. Da ga ovamo dovedeš, izašao bi za dva dana. "Ma da, sve jato znam", rekao bi. "Razumijem sve što vi tu radite." Takav je on tip. Takve ljudi poštuju.— A ja sam valjda sasvim negenijalna — rekla je Naoko. — Ja uopće ne razumijem štooni ovdje rade baš kao što ne razumijem ni sebe.— Nije to zato što nisi pametna — rekao sam. — Normalna si ti. Ja imam tone stvarikoje ne razumijem o sebi. Oboje smo normalni: obični.Naoko je podigla noge na rub kauča i naslonila bradu na koljena. — Htjela bih znati višeo tebi.— Ja sam običan dečko imam običnu obitelj, običan odgoj, obično lice, obične ocjene,obične misli u glavi.— Ti obožavaš Scotta Fitzgeralda... Nije li on rekao da ne treba vjerovati onome tko sebenaziva običnim čovjekom? Ti si mi posudio tu knjigu! — rekla je Naoko s nestašnimosmijehom.— Točno — rekao sam. — Ali ovo nije afektacija. Ja doista duboko u sebi vjerujem dasam običan. Vidiš li ti u meni nešto što nije obično?— Naravno da vidim! — rekla je Naoko pomalo razdraženo.— Zar ne shvaćaš? Što misliš, zašto sam spavala s tobom? Jer sam bila previše pijana pabih spavala s bilo kim?— Ne, naravno da to ne mislim — rekao sam.Naoko je dugo šutjela, gledajući u svoje nožne prste. Ne znajući što da kažem, otpio samvino.— S koliko si ti cura spavao, Toru? — pitala je Naoko sićušnim glasićem, kao da joj jeta misao upravo pala na pamet.— Osamdevet — odgovorio sam iskreno.Reiko je gitara ispala u krilo. — A nemaš još ni dvadeset! — rekla je. — Kakav ti toživot vodiš?Naoko je i dalje šutjela i promatrala me svojim bistrim očima. Ispričao sam Reiko o prvojdjevojci s kojom sam spavao i kako smo raskinuti. Nisam je mogao zavoljeti, objasniosam. Onda sam joj ispričao kako sam pod Nagasavinim mentorstvom spavao sa svimonim curama.— Ne opravdavam se, ali bio sam u agoniji — rekao sam Naoko.— Viđao sam te gotovo svaki tjedan, razgovarali smo, a znao sam da u srcu nosiš samoKizukija. To me je boljelo. Jako me boljelo. Mislim da sam zato spavao s nepoznatimcurama.Naoko je nekoliko trenutaka odmahivala glavom, a onda je podigla glavu i pogledala me.— Onaj put si me pitao zašto nisam spavala s Kizukijem, zar ne? Zanima li te još?— Mislim da to zbilja moram znati — rekao sam.— I ja mislim — rekla je Naoko. — Mrtvi će uvijek biti mrtvi, a mi moramo živjetidalje.Kimnuo sam. Reiko je stalno iznova svirala onaj komplicirani dio, pokušavajući ganaučiti.

— Bila sam spremna spavati s njim — rekla je Naoko, otkopčavajući špangu iraspuštajući kosu. Po rukama je premetala tu stvarčicu leptirova oblika. — I naravno, onje htio spavati sa mnom. Pa smo pokušali. Puno smo pokušavali. Ali nikad nije uspjelo.Nismo mogli. Tada nisam znala zašto, i još ne znam. Voljela sam ga, i nisam se brinulazbog gubitka nevinosti. Rado bih učinila sve što je tražio od mene. Ali nikad nismouspjeli.Naoko je opet podigla raspuštenu kosu i pričvrstila je kopčom.— Nisam se mogla navlažiti — rekla je sićušnim glasićem. — Nikad mu se nisamotvorila. Tako da je uvijek boljelo. Bila sampreviše suha, previše je boljelo. Pokušali smo sa svim i svačim kremicama i tako to alii dalje me boljelo. Pa sam se koristila prstima, ili ustima. Uvijek bih mu to tako učinila.Znaš što želim reći.Šutke sam kimao.Naoko je upravila pogled kroz prozor, u Mjesec, koji je sada izgledao veći i sjajniji negoikad prije. — Nikad nisam htjela govoriti o ovome — rekla je. — Htjela sam to zatvoritiu srcu. Da bar još mogu. Ali moram govoriti o tome. Ne znam odgovor. Hoću reći, bilasam dosta mokra onoga puta kad sam spavala s tobom, zar ne?— Aha — rekao sam.— Bila sam mokra od trenutka kad si ušao u moj stan na moj dvadeseti rođendan. Htjelasam da me grliš. Htjela sam da me svučeš, da me diraš posvuda i da uđeš u mene. Nikadse prije nisam tako osjećala. Zašto? Zašto se sve tako događa? Hoću reći, njega samstvarno voljela.— A mene ne — rekao sam. — Zanima te zašto si to osjećala prema meni, iako me nisivoljela?— Oprosti — rekla je Naoko. — Ne želim te povrijediti, ali toliko moraš shvatiti: Kizukii ja imali smo odnos koji je bio uistinu poseban. Bili smo zajedno od svoje treće godine.Tako smo odrastali: stalno smo bili zajedno, stalno smo razgovarali, savršeno smo serazumjeli. Kad smo se prvi put poljubili u prvom razredu srednje bilo je jednostavnoprekrasno. Kad sam dobila prvu mjesečnicu, otrčala sam k njemu i rasplakala se kao malodijete. Tako smo bili bliski. Nakon što je umro, nisam znala kako se odnositi premadrugim ljudima. Nisam znala što znači voljeti nekoga drugog.Posegnula je za čašom vina na stolu, ali uspjela ju je samo prevrnuti i proliti vino na sag.Kleknuo sam i dohvatio čašu, teje vratio na stol. — Želiš li još malo popiti? — pitao sam. Naoko je neko vrijeme šutjela,a onda je najednom briznula u plač, sva uzdrhtala. Klonuvši, zarila je lice u šake i počelajecati bez daha, s istom onom silinom kao one noći sa mnom. Reiko je odložila gitaru isjela kraj Naoko, milujući joj leđa. Kad ju je obgrlila rukom, Naoko je zagnjurila lice nanjezine grudi poput djetešca.— Znaš — rekla mi je Reiko — možda bi bilo dobro da se malo odeš prošetati. Možda nadvadeset minuta. Oprosti, ali mislim da bi joj to pomoglo.Kimnuo sam glavom i ustao, navlačeći džemper preko košulje. — Hvala što ste uskočili— rekao sam Reiko.— Nema na čemu — rekla je ona namignuvši mi. — Nisi ti kriv. Bez brige, kad se vratišbit će dobro.Noge su me odnijele niz cestu, koja je bila rasvijetljena čudnovato nestvarnommjesečinom, i dalje u šumu. Na takvoj mjesečini svi zvuči poprimili su neki neobičanodjek. Šuplji zvuk mojih koraka kao da je dolazio iz drugoga smjera, kao da slušamnekoga kako hoda po dnu mora. Iza sebe bih svako malo začuo neko krckanje ili

šuštanje. Nad šumom je lebdjela teška koprena, kao da noćne životinje zadržavaju dah ičekaju da prođem.Na mjestu gdje se puteljak strmo uspinjao među drveće sjeo sam i pogledao premazgradi u kojoj je živjela Naoko. Bilo je lako pogoditi koja je njezina soba. Samo samtrebao pronaći jedini prozor u kojemu je podrhtavalo slabo svjetlo. Dugo, dugo samgledao u tu osvijetljenu točku. Podsjetila me na nešto poput posljednjeg otkucajaumirućeg žara neke duše. Htio sam skupiti ruke nad onim što je ostalo da ga održim naživotu. Gledao sam i gledao onako kako je Jay Gatsbv noćima gledao sićušno svjetlo nasuprotnoj obali.Kad sam se pola sata kasnije vratio na prednji ulaz zgrade, čuo sam kako Reiko vježbagitaru. Tiho sam se uspeo stubama i kucnuo na vrata stana. Unutra nije bilo ni traga odNaoko. Reiko je sama sjedila na sagu i svirala gitaru. Prstom je pokazala na vrataspavaće sobe da mi kaže kako je Naoko ondje. Onda je spustila gitaru na pod i sjela nakauč, pozivajući me da sjednem kraj nje i raspoređujući ostatak vina na naše dvije čaše.— Naoko je dobro — rekla je, dotičući mi koljeno. — Bez brige, samo se mora maloodmoriti. Smirit će se. Malo se uzrujala. Hoćeš u međuvremenu prošetati sa mnom?— Može — rekao sam.Reiko i ja polagano smo se uputili stazom osvijetljenom uličnim lampama. Kad smo stiglido teniskih i košarkaških terena, sjeli smo na klupu. Ona je ispod klupe dohvatilakošarkašu loptu i počela je prevrtati po rukama. Onda me zapitala igram li tenis. Znamigrati, rekao sam, ali nisam dobar.— A košarku?— Nije mi taj sport jača strana — rekao sam.— A koji ti je sport jača strana? — pitala je Reiko, a krajičci oka naborali su joj se uosmijeh. — Osim spavanja s curama.— Ni u tome nisam baš dobar — rekao sam, a njezine su me riječi zapekle.— Samo se šalim — rekla je. — Ne ljuti se. Ali zbilja, reci, što ti dobro ide?— Ništa posebno. Imam stvari koje volim raditi.— Recimo?— Planinarenje. Plivanje. čitanje.— Dakle, voliš sve raditi sam?— Valjda. Nikad me ne bi mogle uzbuditi igre koje se igraju s drugim ljudima. U njih sene mogu uživjeti. Izgubim interes.— Onda moraš doći na zimu. Idemo na skijaško trčanje. To bi ti se sigurno svidjelo,cijeli dan tapkaš naokolo po snijegu, dobro se oznojiš. — Pod svjetlom ulične svjetiljkeReiko je promatrala svoju ruku kao da proučava neko antikno glazbalo.— Je li Naoko često takva? — pitao sam.— Tu i tamo — rekla je Reiko, gledajući sad u lijevu ruku. — Svako malo se uzruja itako rasplače. Ali to je u redu. Daje oduškaosjećajima. Strašno je kada to ne možeš. Kad ti se osjećaji nakupe unutra, stvrdnu iodumru, onda si u velikoj gabuli.— Jesam li ja rekao nešto što nisam smio?— Baš ništa. Ne brini se. Samo iskreno govori što misliš. To je najbolje. Možda katkadmalo boli, i netko se može uznemiriti kao Naoko, ali dugoročno je to najbolje. Tako semoraš ponašati ako zbilja želiš da Naoko ozdravi. Kao što sam ti na početku rekla, nesmiješ toliko misliti da joj želiš pomoći, nego se moraš željeti sam oporaviti tako što ćešnjoj pomoći da se oporavi. Tako se to ovdje radi. Dakle, moraš biti iskren i reći sve što tipadne na pamet, bar dok si tu. To vani nitko ne radi, zar ne?

— Mislim da ne — rekao sam.— Svojedobno sam viđala svakakve ljude kako dolaze i odlaze odavde — rekla je —možda čak previše ljudi. Tako da obično čim nekoga vidim znam hoće li mu biti bolje ilineće, gotovo instinktivno. Ali u Naokinu slučaju nisam sigurna. Uopće nemam pojmašto će biti s njom. Koliko se meni čini, može se stopostotno oporaviti već idućegmjeseca, ili ovako može nastaviti još godinama. Dakle, stvarno vam ne mogu reći što dačinite, osim onog najopćenitijeg savjeta: budite iskreni i pomažite jedno drugome.— Zašto vam je tako teško reći što će biti s Naoko?— Vjerojatno zato što je toliko volim. Mislim da mi osjećaji smetaju pa je ne vidimjasno. Hoću reći, zbilja je volim. Ali osim toga, ona ima gomilu drugih problema koji susvi jedni s drugima upetljani, pa je teško razriješiti samo jedan. Možda će dugo trebati dase svi razmrse, ali nešto bi ih moglo potaknuti da se razriješe svi odjednom. To je tako. Izato u svezi s njom nisam sigurna.Opet je uzela loptu, zavrtjela je u rukama i odbila o zemlju.— Najvažnije je ne dopustiti sebi da izgubiš strpljenje — rekla je Reiko. — To je jošjedan savjet koji ti mogu dati: ne budi nestrpljiv. čak i ako je sve tako zamršeno da nemožeš ništa, ne očajavaj, nemoj da ti pukne film pa da počneš cimati jedan končićprije nego što se da odriješiti. Moraš shvatiti da će taj proces biti dugačak i da ćetepolako rješavati stvari, jednu po jednu. Misliš da ćeš moći?— Mogu pokušati — rekao sam.— Možda će dugo trajati, znaš, a čak i onda možda se neće potpuno oporaviti. Jesi limislio na to?Kimnuo sam glavom.— Teško je čekati — rekla je, udarajući loptom o zemlju. — Posebice kad si u toj dobi.Samo sjedi i čekaj da se oporavi. Bez rokova, bez jamstava. Misliš da ćeš moći? Voliš lije toliko?— Nisam siguran — rekao sam iskreno. — Kao ni Naoko, ni ja nisam siguran što točnoznači nekoga voljeti. Premda je ona to malo drukčije mislila. Ali ja želim dati sve odsebe. Moram, inače neću znati kamo. Kao što ste rekli, Naoko i ja moramo spasiti jednodrugo. To je jedini način da ijedno bude spašeno.— A hoćeš li nastaviti spavati s curama koje sretneš?— Ne znam ni što s time da radim — rekao sam. — Što mislite? Da čekam imasturbiram? Ni tu baš nemam kontrolu nad situacijom.Reiko je spustila loptu na zemlju i potapšala me po koljenu. — Slušaj — rekla je — nećuti reći da prestaneš spavati s curama. Ako tebi to ne smeta, onda je u redu. To je ipak tvojživot, to ti moraš odlučiti. Ja samo kažem da se ne bi smio trošiti na neki neprirodannačin. Razumiješ što želim reći? To bi bila velika šteta. Devetnaesta i dvadeseta godinapredstavljaju ključnu etapu u sazrijevanju karaktera, i ako dopustiš sebi da postanešizopačen u toj dobi, to će ti u kasnijim godinama pričinjavati bol. Istina je. Zato dobro otom razmisli. Ako se želiš brinuti za Naoko, brini se za sebe.Rekao sam da ću razmisliti o tome.— I ja sam jednom imala dvadeset. Jednom davno. Možeš li vjerovati?— Naravno da vjerujem.— U srcu?— U srcu — rekao sam nasmiješivši se.— A bila sam i zgodna. Ne kao Naoko, ali bogme dosta zgodna. Nisam imala sve ovebore.Rekao sam da mi se njezine bore jako sviđaju. Zahvalila mi je.

— Ali nikad nijednoj drugoj ženi nemoj reći da ti se sviđaju njene bore — dodala je. —Ja to volim čuti, ali ja sam iznimka.— Bit ću oprezan — rekao sam.Izvukla je novčanik iz džepa na hlačama i pružila mi fotografiju iz pretinca za kartice.Bila je to kolor fotografija slatke djevojčice od desetak godina na skijama u šarenomskijaškom odijelu, koja je stajala na snijegu i dražesno se smijala u kameru.— Nije li lijepa? Moja kći — rekla je Reiko. — Poslala mi ju je u siječnju. Sad joj je koliko? devet godina.— Ima vaš osmijeh — rekao sam, vraćajući sliku. Reiko je stavila novčanik u džep, te,šmrcnuvši, zatakla cigaretu među usnicei zapalila je.— Trebala sam biti koncertna pijanistica — rekla je. — Imala sam talenta, i ljudi su toprepoznali i radili strku oko mene dok sam odrastala. Pobjeđivala sam na natjecanjima iimala najviše ocjene na konzervatoriju, a nakon diplome trebala sam studirati uNjemačkoj. Nijednog oblačka na vidiku. Sve je išlo savršeno, a kad i nije, uvijek jepostojao netko tko će to popraviti. Ali onda se jednoga dana nešto dogodilo, i sve seraspalo. Bila sam na posljednjoj godini konzervatorija, i primicalo se dosta važnonatjecanje. Stalno sam vježbala za njega, ali onda mi se najednom mali prst na ruciprestao micati. Ne znam zašto, ali jednostavno je prestao. Pokušala sam ga masirati,namakati u vrućoj vodi, nekoliko dana pauzirati od vježbanja: ništa nije pomagalo. Ondasam se uplašila i otišla doktoru. Proveli su sve moguće pretrage, ali ništa nisu našli. Sasamim prstom je sve bilo u redu, i živci su bili u redu, tako su rekli: nije bilo razloga dase prestane micati. Problem je morao biti psihičke prirode. Onda sam otišla psihijatru, alini on nije znao što mi je. Vjerojatno stres pred natjecanje, rekao je, i savjetovao mi da sena neko vrijeme maknem od glasovira.¦¦**•«**»•«*¦Reiko je duboko udahnula i ispuhnula dim. Onda je nekoliko puta istegnula vrat nastranu.— I tako sam se otišla oporaviti baki na obalu Izua1 . Mislila sam da ću zaboraviti na tonatjecanje i istinski se opustiti, provesti nekoliko tjedana daleko od glasovira i činiti štomi dođe. Ali bilo je beznadno. Mislila sam samo o glasoviru. Možda više nikad nećumoći pomaknuti prst. Kako ću živjeti ako se to dogodi? Po mozgu su mi se stalno vrtjeleiste misli. A nije ni čudo: do tada je glasovir bio cijeli moj život. Počela sam svirati sčetiri godine, i dok sam odrastala mislila sam samo na glasovir, ni na što drugo. Nikadnisam obavljala kućanske poslove da ne ozlijedim prste. Ljudi su obraćali pozornost namene samo zbog jednoga: mog dara za sviranje. Uzmite glasovir djevojci koja je takoodrastala, i što ostane? A onda, škljocl U glavi mi je nastala potpuna zbrka. Sve sesmračilo.Bacila je cigaretu na zemlju i ugasila je nogom, a onda još nekoliko puta nakrivila vrat.— To je bio kraj moga sna o pijanističkoj karijeri. Provela sam dva mjeseca u bolnici.Počela sam micati prstom ubrzo nakon što sam stigla, pa sam se vratila na konzervatorij idiplomirala, ali nečega je u meni nestalo. Neki dragulj energije ili nešto takvo nestalo je ishlapjelo iz moga tijela. Doktor je rekao kako nemam dovoljno umne snage da bihpostala profesionalni pijanist, pa mi je savjetovao da na to zaboravim. I tako sam nakondiplome poučavala učenike kod kuće. Ali razdirala me strašna bol. Bilo mi je kao da miviše nema života. Imala sam tek malo više od dvadeset, a najbolji dio života bio je izamene. Shvaćaš li kako je to užasno? Preda mnom su bile tolike mogućnosti, a onda samse jednoga dana probudila i toga više nije bilo. Gotovo je s pljeskom, nitko više neće oko

mene raditi strku, nitko mi neće govoriti kako sam nevjerojatna. Dan za danom provodilasam u kući poučavajući susjedsku djecu Beverovim vježbama17 i sonatinama. Bila samtoliko jadna, stalno sam plakala. Sto li sam sve propustila! Slušala sam kako ljudi mnogomanje daroviti od mene osvajaju drugamjesta na natjecanjima ili drže recital u toj i toj dvorani, i suze bi mi potekle potokom.— Moji roditelji hodali su oko mene na prstima da me nečim ne povrijede. Ali znala samkoliko su razočarani. Njihova kći, kojom su se tako ponosili, najednom je postala bivšiduševni bolesnik. Ne mogu me čak niti udati. Kad živiš s nekim, osjećaš što misle, i tomi je bilo grozno. Bojala sam se izići, bojala sam se da me susjedi ogovaraju. I onda,škljocl Opet isto zbrka, mrak. To mi se dogodilo u dvadeset četvrtoj, i taj put usanatoriju sam provela sedam mjeseci. Ne u ovom: u pravoj ludnici s visokim zidovima izaključanim kapijama. Bila je to prljava ustanova bez glasovira. Nisam znala što ću sasobom. Samo sam znala da želim što prije izići, pa sam se očajnički trudila oporaviti.Sedam mjeseci: dugih sedam mjeseci. Tad su mi se počele pojavljivati bore.Reiko se nasmiješila, a usnice su joj se široko razvukle.— Nedugo nakon što sam izišla iz bolnice upoznala sam nekoga i udala se. Bio je godinudana mlađi od mene, inženjer, radio je u tvornici zrakoplova, ja sam ga poučavala. Dobarčovjek. Nije mnogo govorio, ali bio je srdačan i iskren. Uzimao je satove kod mene šestmjeseci, a onda me najednom zaprosio. Tek tako jednoga dana dok smo poslije sata piličaj. Vjeruješ li ti to? Nikad nismo izlazili niti se držali za ruke. Uhvatio me posvenespremnu. Rekla sam mu da se ne mogu udati. Rekla sam da mi je drag i sviđa mi sekao osoba, ali iz nekih se razloga ne mogu udati za njega. Htio je znati iz kojih, pa sammu sve sasvim otvoreno objasnila da sam dvaput bila u bolnici zbog sloma živaca.Rekla sam mu sve što je bio uzrok, u kakvu sam stanju, i kako postoji mogućnost da seto ponovi. Kazao je da mora malo razmisliti, a ja sam mu rekla neka samo razmišlja,koliko god mu vremena treba. Ali kad je idućeg tjedna došao na sat, rekao je da me idalje želi za ženu. Zamolila sam ga da pričeka tri mjeseca. Možemo se viđati ta trimjeseca, rekla sam, i ako onda još bude htio da se vjenčamo, opet ćemo razgovarati.— Tijekom ta tri mjeseca izlazili smo jednom tjedno. Išli smoposvuda, razgovarali o svemu, i počeo mi se jako sviđati. Kad sam bila s njim, osjećalasam kao da mi se život napokon vratio. Kad bih bila nasamo s njim, osjećala sam velikoolakšanje: mogla sam zaboraviti na sve grozne stvari koje su mi se dogodile. Pa što ondaako nisam uspjela postati koncertna pijanistica? Pa što onda ako sam morala boraviti umentalnoj ustanovi? Moj život nije završio. Život je i dalje prepun divnih stvari kojedotad nisam iskusila. Ako ni zbog čega drugoga, bila sam mu silno zahvalna što je u meniprobudio te osjećaje. Kad su prošla tri mjeseca, opet me zaprosio. I evo što sam murekla: "Ako želiš spavati sa mnom, nemam ništa protiv. Ni s kim još nisam spavala, a ti simi vrlo drag, pa ako želiš da vodimo ljubav, nemam baš ništa protiv. Ali udaja je neštosasvim drugo. Ako se oženiš mnome, preuzet ćeš sve moje probleme, a oni su mnogogori nego što možeš zamisliti."— Rekao je da ga nije briga, da ne želi samo spavati sa mnom, želi se oženiti, dijeliti sveono što imam u sebi. I to je zbilja mislio. Bio je čovjek koji će reći samo ono što stvarnomisli, i učiniti sve što je rekao. Pa sam pristala na udaju. Drugo nisam mogla. Vjenčalismo se, da vidimo, četiri mjeseca kasnije, mislim da je tako bilo. Posvađao se sroditeljima zbog mene pa su ga se odrekli. Bio je iz stare obitelji iz ruralnog dijelaSikokua. Raspitali su se o meni i saznali da sam dvaput bila u bolnici. Nije ni čudo što suse protivili tom braku. Uglavnom, nismo imali vjenčani obred. Samo smo otišli matičaru,registrirali se i otputovali u Hakone na dvije noći. To nam je bilo dovoljno: bili smo

sretni. Napokon, do dana vjenčanja ostala sam djevica. Bilo mi je 25 godina! Vjeruješ li tito?Reiko je uzdahnula i opet podigla košarkašku loptu.— Mislila sam da će dok god sam s njim sve biti u redu — nastavila je. — Dok god sams njim, problema neće biti. To je najvažnije za ovakve bolesti kakve mi imamo: osjećajpovjerenja. Ako se predam u ruke toj osobi, bit ću dobro. Ako se moje stanje počne imrvicu pogoršavati ako mi se odšarafi i jedna daska u glavi on će odmah primijetiti,pa će to neopisivo brižno i strpljivopopraviti, on će opet zašarafiti ono što se razlabavilo, poslagat će sve upetljanekonce. Ako imamo taj osjećaj povjerenja, bolest se neće vratiti. Nema više škljocl Bilasam tako sretna! Život je bio divan! Osjećala sam se kao da me netko izvukao izhladnog, uzburkanog mora, umotao u deku i položio u topli krevet. Dvije godine nakonvjenčanja rodila sam dijete, i onda sam imala zbilja pune ruke posla! Praktički samzaboravila na bolest. Ujutro bih ustala i obavila kućanske poslove, te se brinula o djetetui kuhala mužu ručak kad bi došao s posla. Svaki dan isto, ali ja sam bila sretna. Bilo je tovjerojatno najsretnije razdoblje u mom životu. Koliko je trajalo, pitam se? Bar do mojetrideset i prve. A onda, odjednom, škljocl Opet se dogodilo. Raspala sam se.Reiko je zapalila cigaretu. Vjetar je zamro. Dim se dizao u ravnoj crti i nestajao u taminoći. Tek tada primijetio sam da se nebo napunilo zvijezdama.— Nešto se dogodilo? — pitao sam.— Jest — rekla je — nešto vrlo čudno, kao da su mi postavili klopku. čak i sad meprođe jeza kad se toga sjetim. — Reiko je slobodnom rukom protrljala sljepoočnicu. —Oprosti što te silim da sve ovo slušaš. Došao si vidjeti Naoko, ne slušati moju priču.— Ali zbilja bih je volio čuti — rekao sam. — Ako nemate ništa protiv, rado bih čuo svedo kraja.— Pa — počela je Reiko — kad nam je kći krenula u vrtić, opet sam počela svirati,malo pomalo. Ne za druge ljude, samo za sebe. Počela sam s kratkim skladbama Bacha,Mozarta, Scarlattija. Nakon tako dugog razdoblja praznine, naravno, nije mi se odmahvratio osjećaj za glazbu. I prsti mi se nisu htjeli micati kao nekoć. Ali bila sam presretnašto opet sviram glasovir. Držeći ruke na tipkama, shvatila sam koliko sam voljela glazbu i žudim za njom. Moći svirati sam sebi, to je divna stvar.— Kao što sam već rekla, svirala sam od svoje četvrte godine, ali palo mi je na pamet danikad nisam svirala samo za sebe. Uvijek sam se trudila položiti neki ispit ili uvježbatizadanu skladbu da nekoga impresioniram. Sve su to, naravno, važne stvari ako kanišsvladati neki instrument. Ali kad zadeš u određene godine, moraš početi svirati sebi. Toje prava bit glazbe. Da bih to napokon shvatila, morala sam izići iz elitnog društva iprijeći trideset prvi rođendan. Poslala bih dijete u vrtić i brzo posvršavala sve po kući, aonda bih sat ili dva provela svirajući omiljenu glazbu. Dosad još sve u redu, zar ne?Kimnuo sam glavom.— A onda mi je jednoga dana došla u posjet gospođa iz susjedstva, koju sam poznavalaiz viđenja na ulici, i zamolila me da njezinoj kćeri držim sate glasovira. Nisam poznavalanjezinu kćer iako smo živjeli u istoj četvrti, kuće su nam bile dosta daleko ali prema ženinim riječima mala je prolazila kraj moje kuće i svidjelo joj se kakosviram. Jednom me je i vidjela, i sada gnjavi majku da joj dajem sate. Bila je u četvrtomrazredu, i već je uzimala satove od mnogih učitelja, ali uvijek bi nešto pošlo po zlu, i sadnije imala nikoga.— Odbila sam je. Imala sam rupu od nekoliko godina, i možda bi imalo smisla uzeti

apsolutnog početnika, ali nisam mogla hvatati korak s nekim tko je već godinamaodlazio na sate. Osim toga, imala sam previše posla oko svoje kćeri, i premda to nisamženi rekla, nitko ne može s djetetom koje stalno mijenja učitelje. Onda me žena zamolilada bar učinim njezinoj kćeri uslugu i jednom se s njom upoznam. Bila je priličnonasrtljiva, i vidjela sam da me neće tek tako pustiti na miru, pa sam pristala upoznati se sdjevojčicom ali samo upoznati. Tri dana kasnije djevojčica je sama došla k meni. Bila jepravi anđeo, posjedovala je neku čistu, dražesnu, prozračnu ljepotu. Imala je dugu sjajnukosu, crnu kao svježe zamiješan tuš, vitke, graciozne ruke i noge, bistre oči i nježnaustašca koja su izgledala kao da ih je netko isklesao. Kad sam je ugledala, ostala sam bezriječi. Sjedeći na mojem kauču pretvorila je moj dnevni boravak u otmjeni salon. Odizravna pogleda na nju zaboljele su me oči: morala sam zaškiljiti. Uglavnom, takva jebila. I sad je jasno vidim.Reiko je suzila oči kao da u tom času zamišlja djevojčicu.— Razgovarale smo cijeli sat uz kavu o svemu i svačemu: glazbi, njezinoj školi, bašsvemu. Odmah sam vidjela da je pametna. Znala je voditi razgovor: imala je jasna,oštroumna razmišljanja i urođeni dar da iz drugoga izmami mišljenje. To je bilo gotovozastrašujuće. Tad još nisam mogla odrediti što je čini tako zastrašujućom. Samo samprimijetila kako je zastrašujuće inteligentna. Ali pred njom sam izgubila svu normalnumoć rasuđivanja koju sam možda imala. Njezina ljepota i mladost toliko me se dojmilada sam sebe počela promatrati kao niže biće, nezgrapni primjerak ljudske vrste koji onjoj misli sve najgore zbog vlastita izopačenog i pokvarenog uma.Reiko je nekoliko puta odmahnula glavom.— Da sam lijepa i pametna kao ona, bila bih normalno ljudsko biće. Što ti još treba akosi tako pametan i tako lijep? Zašto bi mučio i gazio one slabije i manje vrijedne od sebeako te svi tako vole? Kakvog je razloga moglo biti za takvo ponašanje?— Je li vam učinila nešto strašno?— Pa, samo da kažem kako je mala bila patološka lažljivica. Jednostavno rečeno, bila jebolesno lažljiva. Sve je izmišljala. A dok bi izmišljala sve te priče, i sama bi u njihpovjerovala. A onda bi sve oko sebe promijenila kako bi se uklopilo u njezinu priču. Umjoj je radio tako brzo da je stalno bila korak ispred tebe i raščišćavala stvari koje bi setebi inače učinile čudnima, pa ti nikad ne bi palo na pamet da laže. Kao prvo, nitko nikadne bi posumnjao da bi takva lijepa djevojčica lagala o najobičnijim stvarima. ]a u svakomslučaju ne. Šest mjeseci govorila mi je hrpe laži prije nego sam i izdaleka naslutila danešto nije u redu. Lagala je o svemu, a ja nikad nisam posumnjala. Znam da zvučiblesavo.— O čemu je lagala?— Kad kažem o svemu, mislim baš o svemu. — Reiko se sarkastično nasmijala. — Kadljudi nešto slažu, moraju izmisliti gomilu drugih laži kojima će potkrijepiti prvu. To sezove "mitomanija". Kad prosječni mitoman laže, obično je riječ o bezazlenimprimjercima pa većina ljudi primijeti. Ali ta djevojčica ne. Da bisebe zaštitila, i ne trepnuvši je bila u stanju izreći najopakiju laž. Zlorabila je sve što jemogla. A lagala je manje ili više ovisno o tome s kim je razgovarala. Majci ili bliskimprijateljima koji bi odmah primijetili rijetko je lagala, a ako je morala, bila je jako, jakopažljiva i izmišljala laži koje ne bi procurile. Ili ako bi procurile, našla bi nekoopravdanje ili bi se ispričala onim svojim plačnim glasićem, a iz lijepih okica curile bijoj suze. Pa se više nitko nije mogao ljutiti na nju.— Još ne znam zašto je izabrala mene. Jesam li joj ja bila samo još jedna žrtva, ili izvorspasa? Jednostavno ne znam. Naravno, to sada i nije važno. Sad kad je sve gotovo. Sad

kad sam ovakva.Uslijedila je kratka tišina.— Ponovila je ono što mi je rekla njezina majka, da ju je dirnulo moje sviranje dok jeprolazila kraj kuće. Nekoliko puta me vidjela na ulici i počela je prema meni gajitiobožavanje. Upotrijebila je upravo tu riječ: "obožavanje". Od toga sam jarko pocrvenjela.Hoću reći, da te "obožava" takva prekrasna lutkica! Ali ne mislim da je u tome sasvimlagala. Već sam bila zašla u tridesete, i nikad nisam mogla biti tako lijepa i pametna kaoona, a nisam ni imala nikakav poseban dar, ali očito sam imala nešto što ju je privuklo kmeni, nešto što joj je nedostajalo, pretpostavljam da je bilo tako. Zacijelo ju je to isprvazainteresiralo. Kad se sada toga sjetim, čini mi se da je bilo tako. I ne hvalim se.— Ne, znam što hoćete reći.— Donijela je sa sobom neke note i pitala smije li mi nešto odsvirati. Pa sam jojdopustila. Bila je to jedna od Bachovih invencija. Izvedba joj je bila...zanimljiva. Ili dakažem čudna? Jednostavno, nije bila uobičajena. Naravno da nije bila dotjerana. Ona nijeišla u pravu školu, a ono malo satova što je uzimala bilo je neredovito; uglavnom je bilasamouka. Zvuk joj je bio neizvježban. Na audiciji za glazbenu školu odmah bi je odbili.Ali ona je to oživjela. Premda je 90% bilo grozno, preostalih 10% bilo je tu: pod njezinimje prstima propjevalo: bila je to glazba. I to Bachova invencija! Pa me zainteresirala.Poželjela sam saznati više o njoj.L— Ne treba reći da je svijet pun djece koja sviraju Bacha mnogo bolje od nje. Dvadesetputa bolje. Ali većina njihovih izvedbi u sebi ne bi imala ništa. Bile bi šuplje, prazne.Ova mala imala je lošu tehniku, ali imala je malo onoga nečeg što ljude privlači ili barmene da se užive u njezinu izvedbu. Pa sam odlučila da bi je možda vrijedilopodučavati. Naravno, nije dolazilo u obzir da je počnem poučavati ispočetka, tako dapostane profesionalka. Ali osjećala sam da od nje možda mogu stvoriti sretnu pijanisticukao što sam ja tada bila i još jesam nekoga tko uživa muzicirati samo za svoju dušu.Ali pokazalo se da je to bila lažna nada. Ona nije bila od ljudi koji bi nenametljivo činilistvari za svoju dušu. To dijete detaljno je proračunavalo sva sredstva koja su mu bila naraspolaganju kako bi zadivilo druge. Znala je točno što treba učiniti kako bi je ljudicijenili i hvalili. I točno je znala kakvom će izvedbom namamiti mene. Sve jeproračunala, sigurna sam, i dala sve od sebe da uvježba najvažnije odlomke specijalno zamene. Točno je mogu zamisliti kako to radi.— No ipak, čak i sad, nakon što mi je sve to postalo jasno, ja mislim da je to bilaprekrasna izvedba, i da je opet čujem, isti bi me trnci proželi. I sad kad znam sve onjenim manama, lukavštinama i lažima, i dalje bih se naježila. Kažem ti, ima na svijetutakvih stvari.Reiko se suho i grubo nakašljala i zašutjela.— I, jeste li je uzeli za učenicu? — pitao sam.— Jesam. Jedan sat na tjedan. Subotom ujutro. Subotom nije išla u školu. Nijednom nijeizostala sa sata, nijednom nije zakasnila, bila je idealna učenica. Uvijek je vježbala za sat.Nakon svakog sata pojele bismo kolač i malo čavrljale.U tom trenu Reiko je pogledala na sat kao da se najednom nečega sjetila.— Zar se ne bismo trebali vratiti u sobu? Malo se brinem za Naoko. Nisi valjda ti sadana nju zaboravio?— Naravno da nisam — nasmijao sam se. — Samo sam se udubio u vašu priču.— Ako želiš čuti ostatak, sutra ću ti ispričati. To je duga priča, preduga da se ispričaodjedanput.

— Vi ste prava Šeherezada.— Znam — rekla je, smijući se sa mnom. — Nikad se nećeš vratiti u Tokio.Vratili smo se istim putem po šumskoj stazi i stigli do stana. Svijeće su bile utrnute,svjetla u dnevnoj sobi pogašena. Vrata spavaće sobe bila su otvorena, a u dnevni boravakdopiralo je svjetlo svjetiljke na noćnom stoliću. Naoko je sjedila sama na kauču, upolumraku. Presvukla se u komotnu plavu spavaćicu, čiji je ovratnik čvrsto stegnula okovrata, a noge podvila pod sebe na kauč. Reiko joj je prišla i položila joj ruku na tjeme.— Sad si dobro?— Jesam. Oprosti — odgovorila je Naoko slabim glasićem. Onda se okrenula meni iponovila ispriku. — Sigurno sam te uplašila.— Malo — rekao sam s osmijehom.— Dođi — rekla je. Kad sam sjeo kraj nje, Naoko se nagnula prema meni, i daljepodvijenih nogu, sve dok joj lice nije gotovo doticalo moje uho, kao da će mi otkritineku tajnu. Onda me ovlaš poljubila kraj uha. — Oprosti — rekla je još jednom, ovaj putravno u moje uho, utišanim glasom. A onda se odmaknula od mene.— Katkad sam tako zbrkana — rekla je — da ne znam što se događa.— To se i meni stalno događa — rekao sam. Naoko se nasmiješila i pogledala me.— Ako bi htjela — rekao sam — volio bih da mi još pričaš o sebi. Kako živiš tu. Storadiš svaki dan. O ljudima koje susrećeš.Naoko mi je govorila o svome dnevnom rasporedu, izražavajući se kratkim, ali kristalnojasnim rečenicama. Buđenje u šest ujutro. Doručak u stanu. čišćenje ptičnjaka. Zatimuobičajeni poljodjelski poslovi. Ona je vodila brigu o povrću. Prije ili poslije ručka imalaje ili jednosatnu sesiju s doktorom ili grupnuraspravu. Popodne je mogla birati neki tečaj koji je zanima, posao u polju ili sport. Išla jena nekoliko tečajeva: francuski, pletenje, glasovir, povijest starog vijeka.— Reiko me uči svirati glasovir — rekla je. — Podučava i gitaru. Svi se izmjenjujemokao učenici i nastavnici. Netko tko tečno govori francuski podučava francuski, jednaosoba koja se bavila sociologijom podučava povijest, druga koja dobro plete podučavapletenje: imamo zbilja impresivnu školu. Nažalost, ja nemam nešto što bih moglapodučavati.— Ni ja — rekao sam.— Ovdje u učenje ulažem mnogo više energije nego na fakultetu. Puno radim i uživam— zbilja.— Sto radiš poslije večere?— Razgovaram s Reiko, čitam, slušam ploče, idem drugima u goste pa igramo igrice,takve stvari.— Ja vježbam gitaru i pišem autobiografiju — rekla je Reiko.— Autobiografiju?— Ma šalim se — nasmijala se Reiko. — Idemo spavati oko deset. Zbilja zdrav život,zar ne? Spavamo kao mala djeca.Pogledao sam na sat. Bilo je nekoliko minuta do devet. — Onda će vam se vjerojatnouskoro prispavati.— U redu je. Danas možemo duže ostati budne — rekla je Naoko. — Dugo te nisamvidjela, želim još razgovarati. Pričaj.— Kad sam maloprije bio sam, odjednom sam počeo misliti na prošlost — rekao sam. —Sjećaš li se kad smo ti Kizuki i ja došli u bolnicu u posjet? Onu na moru. Mislim da je tobilo u prvom srednje.— Kad sam operirala pluća — rekla je Naoko s osmijehom. — Naravno, sjećam se. Ti

i Kizuki došli ste motorom. Donio si mi bombonijeru, i sve su se čokoladice bilerastopile. Bilo ih je užasno teško jesti! Ne znam, to mi djeluje kao da je bilo jako davno.— Da, stvarno. Mislim da si tada pisala pjesmu, neku dugačku.— Sve cure u tim godinama pišu pjesme — zakikotala se Naoko. — Sto te na toodjednom podsjetilo?— I ja se pitam. Miris morskog vjetra, oleandri: najednom mi se pojavilo pred očima. Jeli te Kizuki često posjećivao u bolnici?— Ma kakvi! Poslije smo se oko toga strašno posvađali. Došao je jednom, i onda poslijes tobom, i to je bilo to. Bio je grozan. A onaj prvi put nije mogao sjediti na miru pa jeostao samo desetak minuta. Donio mi je naranče i mumljao nešto što nisam razumjela,onda mi je ogulio naranču i nešto dalje mumljao, a onda je otišao. Rekao je da jealergičan na bolnice. — Naoko se nasmijala. — Kad su te stvari bile u pitanju, uvijek jebio kao dijete. Hoću reći, nitko ne voli bolnice, zar ne? Zato ljudi i posjećuju bolesnike,da im bude bolje, da ih malo obodre i tako to. Ali Kizuki to nije shvaćao.— Ali nije se loše ponašao kad smo te nas dvojica došli posjetiti. Bio je normalan.— Jer si ti bio s njim — rekla je Naoko. — Uvijek je bio takav s tobom. Trudio se sakritisvoje slabosti. Sigurna sam da si mu bio veoma drag. Bilo mu je stalo da vidiš samonjegovu najbolju stranu. Sa mnom nije bio takav. Isključio bi obrambene mehanizme.Znao je biti vrlo ćudljiv. Jednog trena bi brbljao, a onda bi pao u depresiju. To se stalnodogađalo. Takav je bio od malih nogu. Ali trudio se promijeniti, poboljšati.Naoko je ponovno prekrižila noge na kauču.— Silno se trudio, ali nije pomagalo, pa bi se zbog toga jako naljutio ili rastužio. Imao jemnogo dobrih i lijepih osobina, ali nikad nije mogao zadobiti samopouzdanje koje mu jetrebalo."Moram učiniti ovo, moram promijeniti ono", stalno je tako mislio, sve do samoga kraja.Jadan Kizuki.— Pa ipak — rekao sam ja — ako se uvijek trudio pokazati mi najbolju stranu, rekao bihda je uspio. Ja sam i vidio samo njegovu najbolju stranu.Naoko se nasmiješila. — Bio bi presretan kad bi te sad mogao čuti. Bio si mu jediniprijatelj.— I on meni — rekao sam. — Nikad nikoga drugog nisam mogao nazvati pravimprijateljem, ni prije ni poslije njega.— Zato mi je bilo tako lijepo s vama dvojicom. Onda sam i ja vidjela samo njegovunajbolju stranu. Kad smo nas troje bili zajedno, mogla sam se opustiti i zaboraviti nabrige. To su mi bili najdraži trenuci. Ne znam kako je tebi bilo.— Ja sam se brinuo što ti misliš — rekao sam, odmahnuvši glavom.— Problem je bio što to nije moglo trajati dovijeka — rekla je Naoko. — Nemoguće jeodržati takve savršene male kružoke. Kizuki je to znao, a i ja, a i ti. Zar ne?Kimnuo sam glavom.— Ali da ti pravo kažem — nastavila je Naoko — ja sam voljela i njegovu slabu stranu.Voljela sam je kao što sam voljela njegovu dobru stranu. U njemu nije bilo baš ničegazlobnog ni podmuklog. Bio je slab, to je sve. Pokušala sam mu to reći, ali nije mivjerovao. Stalno mi je govorio da je to zato što smo zajedno od treće godine. Govorio mije da ga predobro poznajem: da ne vidim razliku između njegovih jakih strana i mana, dasu mi one sve iste. Ali nije me mogao natjerati da promijenim mišljenje. I dalje sam gajednako voljela, i nikad me nije zanimao nitko drugi.Naoko me pogledala s tužnim osmijehom.— I dok smo bili samo djeca, imali smo zaista neobičan odnos. Kao da smo bili

spojenim nekom tjelesnom vezom. Ako bismo bili razdvojeni, neka specijalnagravitacijska sila opet bi nas spojila. Kad smo postali cura i dečko, to je bila najprirodnijastvar na svijetu. Nismo o tome morali razmišljati ni odlučivati. Počeli smo se ljubiti udvanaestoj a dirati u trinaestoj. Ja bih otišla u njegovu sobu ili on u moju, i onda bih gadovela do kraja rukama. Nikad mi nije palo na pamet da smo preuranili. To se dogodilonormalno. Ako se htio igrati s mojim grudima ili picom, uopće mi nije smetalo, ili ako jehtio svršiti, nisam imala ništa protiv da mu pomognem u tome. Sigurna sam da bismo seoboje šokirali kad bi nas netko optužio da smo nešto skrivili. Jer nismo. Samo smo činiliono što smo trebali. Oduvijek smo jedno drugome pokazivali sve dijelove tijela, lb je bilogotovo kao da nam naša tijelazajednički pripadaju. Ali isprva smo se trudili ne ići dalje od toga. Bojali smo se da nezatrudnim, a tada još nismo imali pojma kako se to sprječava... Uglavnom, tako smoKizuki i ja rasli zajedno, s rukom u ruci, kao nerazdvojan par. Gotovo da nismo osjećalipritisak seksa ni tjeskobu koja nastaje kada djeci u pubertetu naglo naraste ego. Sto setiče seksa bili smo potpuno otvoreni, a što se tiče naših ega, budući da smo ihmeđusobno upijali i dijelili, nismo ih bili jako svjesni. Shvaćaš što hoću reći?— Valjda — rekao sam.— Nismo mogli podnijeti razdvojenost. Da je Kizuki poživio, sigurno bismo bilizajedno, i voljeli se, a onda bismo polako postali nesretni.— Nesretni? Zašto?Naoko je nekoliko puta prošla prstima kroz kosu, začešljavajući je. Skinula je kopču, pajoj je kosa pala preko lica kad je nagnula glavu.— Jer bismo morali svijetu vratiti sve dugove — rekla je, podižući oči u razinu smojima. — Bol odrastanja. Nismo platili kad smo trebali, pa su nam računi došli nanaplatu. Zato je Kizuki to učinio, i zato sam ja ovdje. Bili smo kao djeca koja odrastajugola na pustom otoku. Kad bismo ogladnjeli, jednostavno bismo ubrali bananu; kadbismo osjetili usamljenost, zaspali bismo jedno drugome u naručju. Ali takve stvari netraju zauvijek. Brzo smo odrasli i morali smo ući u društvo. Zato si nam ti bio takovažan. Ti si bio karika koja nas je povezivala s vanjskim svijetom. Preko tebe smo sepokušavali uklopiti u vanjski svijet što smo bolje mogli. No na kraju, naravno, nismouspjeli.Kimnuo sam glavom.— Ali nemoj misliti da smo te iskorištavali. Kizuki te stvarno volio. Jednostavno se takodogodilo da je naša veza s tobom bila naša prva veza s bilo kim drugim. I još je. Kizuki jemožda mrtav, ali ti si još moja jedina veza sa svijetom vani. I kao što te Kizuki volio, i jate volim. Nikad te nismo htjeli povrijediti, ali vjerojatnojesmo; vjerojatno smo u tvome srcu ostavili duboku ranu. Nikad nam nije palo na pametda bi se takvo što moglo dogoditi. Naoko je opet spustila glavu i zašutjela.— Hej, jesmo li za šalicu kakaa? — ponudila je Reiko.— Može. Baš mi se pije — rekla je Naoko.— A ja bih popio malo konjaka koji sam donio, ako vam ne smeta — rekao sam.— Samo izvoli — rekla je Reiko. — Mogu i ja malo gucnuti?— Naravno — rekao sam smijući se.Reiko je donijela dvije čaše pa smo nazdravili. Onda je otišla u kuhinju skuhati kakao.— Možemo li razgovarati o nečemu malo veselijem? — pitala je Naoko.Ja nisam imao nikakvu veselu temu. Pomislio sam, da je bar Smeđekošuljaš još tu! Tajtip znao je nadahnuti cijeli niz priča. Nekoliko takvih priča sve bi oraspoložilo. Nisammogao ništa drugo doli naširoko prepričavati kako su dečki u domu odvratni. Bilo mi je

muka od same priče o nečemu tako odurnom, ali Naoko i Reiko su se praktički previjaleod smijeha, njima je sve to bilo tako novo. Zatim je Reiko oponašala duševne bolesnike. Ito je bilo vrlo zabavno. Naoko je poslije jedanaest postala pospana, pa je Reiko razvuklakauč i dala mi jastuk, posteljinu i deke.— Ako ti usred noći dođe da nekoga siluješ, nemoj zgrabiti krivu — rekla je. —Nenaborano tijelo na lijevom krevetu, to ti je Naoko.— Lažeš! Ja spavam na desnome — rekla je Naoko.Reiko je dodala — Inače, uredila sam da sutra preskočimo dio popodnevnih obveza.Mogli bismo nas troje otići na mali izlet. Znam lijepo mjestašce tu u blizini.— Dobra ideja — rekao sam.Žene su naizmjence oprale zube i povukle se u spavaću sobu. Ja sam natočio konjak iispružio se na kauču, prevrćući u glavi dnevne događaje od jutra do večeri. činilo mi seda je dan bioužasno dug. Soba se i dalje bjelasala na mjesečini. Osim što bi tu i tamo tiho zaškripiokrevet, iz spavaće sobe u kojoj su ležale Naoko i Reiko jedva da se čuo zvuk. Kad samsklopio oči, kroz tamu kao da su počeli plutati sićušni dijagramski oblici, i moje ušiosjetile su u zraku zaostale vibracije Reikine gitare, ali ni jedno ni drugo nije potrajalo.Stigao je san i ponio me u hrpu toplog mulja. Sanjao sam o žalosnim vrbama. S objestrane planinskog puteljka nizale su se žalosne vrbe. Nevjerojatna količina vrba. Puhao jeprilično oštar vjetrić, ali grane vrba nisu se ni zanjihale. Zašto je tako? pitao sam se, aonda sam vidio da se za svaku granu svakog stabla drže sićušne ptičice. Njihova težinadržala je grane nepomičnima. Dograbio sam štap i njime udario obližnju granu, nadajućise da ću otjerati ptice i omogućiti grani da se zanjiše. Ali nisu htjele otići. Umjesto daodlete, pretvorile su se u pticolike metalne komade koji su s trijeskom pali na zemlju.Kad sam otvorio oči, činilo mi se da gledam nastavak svog sna. Mjesečina je punila sobuistom mekom bijelom svjetlošću. Nagonski, uspravio sam se u krevetu i počeo tražitimetalne ptice, kojih, naravno, nije bilo. Umjesto toga u dnu kreveta vidio sam Naokokako sjedi, nepomično, sama, zagledana kroz prozor. Na skupljena koljena naslonila jebradu, podsjećala je na gladno siroče. Potražio sam sat koji sam ostavio kraj kreveta, alinije bio ondje gdje je trebao biti. Iz kuta pod kojim je padala mjesečina nagađao sam damora biti oko dva ili tri ujutro. Osjetio sam kako me mori žeđ, ali odlučio sam ostatinepomičan i gledati Naoko. Imala je istu onu plavu spavaćicu u kojoj sam je vidio ranije,a na jednoj strani kosu joj je pridržavala kopča u obliku leptira, otkrivajući ljepotunjezina lica na mjesečini. čudno, pomislio sam, prije nego je legla skinula je kopču.Naoko je ostala ukočeno sjediti, nalik na malu noćnu životinjicu koju je mjesečinaizmamila van. Smjer svjetla prenaglasio je siluetu njezinih usnica. Naizgled silno krhka iranjiva, silueta je gotovo neprimjetno pulsirala u ritmu njezina srca ili gibanjanjezina unutarnjeg srca, kao da šapće bezglasne riječi upućene tami.Progutao sam slinu ne bih li tako ublažio žeđ, ali u noćnome miru taj se šum učiniosilnim. Kao da joj je to bio znak, Naoko je ustala i tiho krenula prema uzglavlju mogakreveta, uz jedva čujno šuštanje spavaćice. Kleknula je na pod kraj moga jastuka, očijuprikovanih za moje. Uzvratio sam joj pogled, ali njezine mi oči ništa nisu govorile.Neobično prozirne, sličile su prozorima u neki drugi svijet, ali koliko god da sam zurio unjihove dubine, nisam vidio ništa. Između naših lica bilo je tek desetak pedalja, ali ona jeod mene bila udaljena svjetlosnim godinama.Pružio sam ruku da je dotaknem, ali Naoko je ustuknula, a usnice su joj blago zadrhtale.Trenutak kasnije podigla je ruke i polako počela otkopčavati dugmad na spavaćici. Biloih je sveukupno sedam. Osjećao sam kao da i dalje sanjam dok sam gledao njezine

tanane, dražesne prste kako otkopčavaju dugme po dugme, odozgo nadolje. Sedam malihbijelih dugmeta: kad ih je sve otkopčala, Naoko je svukla haljetak preko ramena i posvega zbacila, kao kukac koji odbacuje svoju oklop. Ispod njega nije nosila ništa. Na sebi jesad imala samo kopču s leptirom. Onako gola, klečala je kraj kreveta i gledala me.Okupano blagom mjesečinom, Naokino tijelo sjalo se poput novorođene puti i svojimsjajem diralo u srce. Kad bi se pomaknula a njezine su kretnje bile gotovo neprimjetne igra svjetlosti i sjene profinjeno bi zatitrala. Nabujale obline njezinih grudi, njezinesićušne bradavice, urez njezina pupka, njezine bedrene kosti i stidne dlačice, svi su onibacali zrnate sjene, čiji su se oblici mijenjali poput valića što mreškaju mirnu površinujezera.Kakva savršena put! pomislio sam. Otkad Naoko ima takvo savršeno tijelo? Sto sedogodilo s tijelom koje sam proljetos držao u naručju?One noći dok sam je nježno svlačio uplakanu, Naokino tijelo ostavilo je na mene dojamnesavršenosti. Grudi su joj djelovaletvrdo, bradavice na čudan način ispupčene, kukovi neobično ukočeni. Bez daljnjega, bilaje lijepa djevojka, a tijelo joj je bilo divno i zamamno. One me noći uzbudilo i ponijelogolemom silinom. No ipak, dok sam grlio, milovao i ljubio njezinu golu put, bio samčudno i moćno svjestan neravnoteže i nezgrapnosti ljudskoga tijela. Dok sam držaoNaoko u naručju, želio sam joj objasniti: "]a s tobom vodim ljubav. U tebi sam. Ali tozapravo nije ništa. Nema veze. To je samo združivanje dvaju tijela. Mi samo jednodrugome govorimo stvari koje se mogu izreći samo trljanjem dvaju nesavršenih komadaputi. Na taj način dijelimo svoju nesavršenost." Ali naravno, nikad tako nešto ne bihmogao reći i nadati se da ću biti shvaćen. Zato sam je samo nastavio čvrsto grliti. I doksam je grlio, u njezinu sam tijelu ćutio nekakvo kamenito strano tijelo, neki dodatakkojemu se nikad ne bih mogao primaknuti. A taj osjećaj istodobno je ispunjavao mojesrce osjećajima prema Naoko i mojoj erekciji podario zastrašujuću oštrinu.No tijelo koje mi je Naoko sad iznijela na vidjelo nije bilo ni nalik onome koje sam tenoći grlio. Ova put prošla je kroz brojne promjene ne bi li se ponovno rodila u svomsvojemu savršenstvu pod svjetlom Mjeseca. Od Kizukijeve smrti nestao je svaki znakdjevojačke punašnosti, a zamijenila ju je put zrele žene. Naokina tjelesna ljepota sada jebila tako savršena da u meni nije budila nikakvu spolnu želju. Sve što sam mogao bilo jenetremice gledati, preneraženo, u te dražesne obline struka i bokova, u zaobljenu raskošgrudi, u vitak trbuh koji se nježno gibao sa svakim udahom, te meku, crnu pubičnu sjenupodno njega.Na taj mi je način podastirala svoju golotinju možda pet minuta, sve dok se naposljetkuopet nije umotala u spavaćicu i zakopčala je odozgo nadolje. čim je posljednje dugmebilo na mjestu, ustala je i tiho kliznula prema spavaćoj sobi, nečujno otvorila vrata inestala.Dugo sam ostao ležati kao ukopan, sve dok mi nije palo na pamet da ustanem iz kreveta.Našao sam sat koji je bio pao napod i okrenuo ga naspram svjetlosti Mjeseca. Bilo je 3.40. Otišao sam u kuhinju i popionekoliko čaša vode, da bih se opet ispružio u krevet, ali san mi nije dolazio na oči sve dokjutarnje sunce nije zavirilo u svaki kutak sobe i rastjeralo i posljednji tračak blijedamjesečeva sjaja. Bio sam na rubu sna kad je ušla Reiko i pljesnula me po obrazu, vičući:"Dobro jutro! Dobro jutro!"Dok je Reiko slagala kauč, Naoko je otišla u kuhinju i počela pripremati doručak.Nasmiješila mi se i poželjela mi dobro jutro.— Dobro jutro — odgovorio sam. Stajao sam po strani i gledao je dok je stavljala vodu

da zavrije i rezala kruh na kriške, sve vrijeme pjevušeći, ali u njezinu držanju nisammogao naslutiti ništa što bi ukazivalo da mi je prethodne noći pokazala svoje golo tijelo.— Oči su ti crvene — rekla mi je dok je nalijevala kavu. — Jesi li dobro?— Probudio sam se usred noći i nisam više mogao zaspati.— Sigurno smo hrkale — rekla je Reiko.— Nimalo — rekao sam.— Dobro onda — rekla je Naoko.— To kaže samo zato što je pristojan — rekla je Reiko zijevajući.Isprva sam pomislio da se Naoko srami ili da glumi nevinašce zbog Reiko, ali njezinoponašanje nije se promijenilo ni kad je Reiko na trenutak izišla iz sobe, a oči su joj bileuobičajeno prozračne.— Kako si ti spavala? — pitao sam Naoko.— Kao top — odgovorila mi je s lakoćom. Imala je jednostavnu iglu za kosu, bezikakva ukrasa.Nisam znao kako to protumačiti, i za sve vrijeme doručka osjećao sam se isto. Dok sammazao maslac na kruh ili ljuštio jaje, stalno sam dobacivao poglede Naoko, tražeći nekiznak.— Zašto me stalno tako gledaš? — pitala je s osmijehom.— Mislim da je zaljubljen u nekoga — rekla je Reiko.IL.— Jesi li zaljubljen u nekoga? — pitala me Naoko.— Može biti — rekao sam ja, uzvraćajući joj osmijeh. Kad su se njih dvije počele šalitina moj račun, odustao sam od razmišljanja0 onome što se te noći dogodilo i usredotočio se na kruh i kavu. Nakon doručka, Reiko iNaoko rekle su da idu hraniti ptice uptičnjaku. Ponudio sam se da pođem s njima. Presvukle su se u traperice i radne košulje,te bijele gumene čizme. Smješten u malenom parku iza teniskih terena, ptičnjak je bioopskrbljen svim vrstama peradi, od kokoši i golubova do pauna i papiga, a oko njega subile lijehe s cvijećem, ukrasno grmlje i klupe. Dvojica muškaraca četrdesetih godina, posvemu sudeći također pacijenti sanatorija, grabljali su lišće koje je opalo po stazama.Žene su im prišle da im požele dobro jutro, a Reiko ih je nasmijala još jednom svojomšalom. U cvjetnim lijehama cvjetale su kozmeje, a ukrasno grmlje bilo je izvanrednodobro njegovano. Ugledavši Reiko, ptice su počele žagoriti i letjeti unutar kaveza.Ona je ušla u kućicu kraj kaveza i izišla noseći torbu s hranom1 vrtno crijevo. Naoko je pričvrstila crijevo na slavinu i odvrnula vodu. Pazeći da imkoja ptica ne pobjegne, obje su hitro ušle u kavez; Naoko je mlazom vode čistilaprljavštinu a Reiko ribala dno kaveza partvišom. Sitne kapljice vode presijavale su se podblještavim zrakama jutarnjeg sunca. Paunovi su lepršali po kavezu kako ih ne bipoprskala voda. Jedna purica digla je glavu i pogledala me mrko poput nekakvamušičavog starca, a papiga na prečki iznad mene izrazila je svoje negodovanje kričanjemi lepetanjem krila. Reiko je mijauknula papigi, koja se nato pokunjeno odšuljala unajdalji kut, ali ubrzo je počela dozivati — Hvala! Ludo! Seronja!— Pitam se tko ga je naučio takve izraze? — rekla je Naoko s uzdahom.— Ja nisam — rekla je Reiko. — Ja to nikad ne bih. — Opet je počela mijaukati, ipapiga je umuknula.Smijući se, Reiko je objasnila — Frajer se jednom namjerio na mačku. Sad ih se smrtnoboji.

Kad su završile s čišćenjem, odložile su oruđe i počele puniti hranilice. Šljapkajući polokvicama na podu, purica se zajurila prema svojoj hranilici i zabila glavu unutra, previšezaokupljena hranom da bi se obazirala na Naokino tupkanje po repu.— Svako jutro ovo radiš? — pitao sam Naoko.— Svako jutro! — rekla je. — Ovaj posao obično daju novim ženama. Tako je lak.Hoćeš vidjeti zečeve?— Može — rekao sam. Kunićnjak je bio iza ptičnjaka. Unutra je ležalo desetak zečeva;spavali su na slami. Naoko je počistila njihov izmet, stavila im hranu u kutiju i podiglajedno mladunče, trljajući ga o obraz.— Nije li presladak? — ushićeno je rekla. Dala mi je da ga držim. Topla krznena lopticašćućurila se u mojim rukama, trzajući nosićem.— Ne brini se, neće ti ništa — rekla je ona zecu, gladeći ga po glavi prstom i smiješećimi se. Bio je to tako blistav osmijeh, bez i jednog tračka tuge, da sam se morao i samnasmiješiti. A što je značilo ono noćas s Naoko? pitao sam se. Zasigurno sam znao da jeto bila prava Naoko, a ne san: nedvojbeno se svukla i pokazala mi svoje golo tijelo.Reiko je zviždala neku simpatičnu verziju Proud Mary dok je trpala sakupljen otpad uplastičnu vrećicu i vezivala je pri vrhu. Pomogao sam im da ponesu oruđe i vreću shranom do kućice.— Jutro je moje omiljeno doba dana — rekla je Naoko. — Kao da sve počinje iznova,sve ispočetka. Oko podneva postanem tužna, a mrzim kad zalazi Sunce. Dan za danomproživljavam te osjećaje.— I dok proživljavate te osjećaje, vi mlađarija starite poput mene — rekla je Reiko sosmijehom. — Mislite o tome kako je sada jutro ili noć, i još se ne okrenete, a već stestari.— Ali ti voliš starjeti — rekla je Naoko.— Baš i ne — rekla je Reiko. — Ali svakako ne bih htjela opet biti mlada.— Zašto? — pitao sam.— Jer je to takva gnjavaža! — rekla je. Onda je ubacila metlu u kućicu i zatvorila vrata,sve vrijeme zviždučući Proud Mary.U stanu su žene izule čizme i obule tenisice, te rekle da idu na farmu. Reiko je predložilada ostanem čitati ili nešto slično, jer mi ne bi bilo zanimljivo gledati kako rade, a oni torade u skupini. — A dok čekaš, možeš oprati hrpu prljavog rublja koje smo ostavile krajumivaonika — dodala je.— Šalite se — rekao sam, zatečen.— Naravno da se šalim — nasmijala se. — Baš si sladak. Zar ne, Naoko?— Stvarno jest — rekla je Naoko.— Učit ću njemački — rekao sam s uzdahom.— Da, radi zadaću, budi dobar — rekla je Reiko. — Vratit ćemo se prije ručka.Izišle su kikoćući se. čuo sam korake i glasove mnoštva ljudi koji su prolazili dolje.Ušao sam u kupaonicu i opet se umio, a onda posudio grickalicu i podrezao nokte. Zakupaonicu kojom se koriste dvije žene, prostorija je bila nevjerojatno jednostavna. Osimuredno poslaganih bočica krema za čišćenje, balzama za usta i krema za sunčanje, u njojnije bilo gotovo ničega što bi se moglo nazvati kozmetikom. Kad sam završio s rezanjemnoktiju, napravio sam si kavu i popio je za kuhinjskim stolom, nad otvorenom knjigom iznjemačkoga. Skinuvši se u majicu kratkih rukava u suncem ispunjenoj kuhinji, dao samse na memoriranje svih oblika iz gramatičke tablice, a onda me obuzeo čudan osjećaj.Učinilo mi se da nepravilne njemačke glagole od ovog kuhinjskog stola razdvaja najvećazamisliva razdaljina.

Dvije žene vratile su se s farme u pola dvanaest, naizmjence se istuširale i presvukle učistu odjeću. Svi troje krenuli smo na ručak u blagovaonicu, a onda odšetali do ulaza.Ovaj put u stražarskoj kućici bio je službenik na dužnosti. Sjedio je za stolom i jeoručak koji su mu vjerojatno donijeli iz menze. S tranzistora napolici čula se stara sentimentalna pop melodija. Prijateljski nam je mahnuo u znakpozdrava dok smo se približavali, i mi smo otpozdravili njemu.Reiko mu je objasnila da idemo prošetati izvan kruga ustanove i da ćemo se vratiti za trisata.— Baš fino — rekao je. — Imate sreće s vremenom. Ali klonite se ceste kroz dolinu.Blato je od onog pljuska. Sve drugo je u redu.Reiko je upisala svoje i Naokino ime u knjigu, kao i datum i vrijeme.— Lijepo se provedite — rekao je stražar. — I čuvajte se.— Fin čovjek — rekao sam.— Nije mu ovdje sve u redu — rekla je Reiko, pokazujući na glavu.Sto se tiče vremena, međutim, imao je pravo. Nebo je bilo svježe isprano i plavo, a nanebeskom svodu držao se tek trag bijelog oblačka nalik na tanku prugu slikarske boje.Neko vrijeme hodali smo kraj niskog kamenog zida Hostela Ami, a onda smo se odmaklii počeli penjati strmom, uskom stazicom, hodajući u koloni. Reiko je išla prva, Naoko usredini, a ja sam bio na začelju. Reiko se uspinjala sigurnim korakom, kao žena kojapoznaje svaki kutak svake planine u okolici. Koncentrirali smo se na hodanje, jedvarazmjenjujući pokoju riječ. Naoko je imala tamnoplave traperice i bijelu bluzu, a jaknu jenosila u ruci. Gledao sam njezinu dugu ravnu kosu kako se njiše lijevodesno na spoju sramenima. Svako malo bi se osvrnula i dobacila mi pogled, smiješeći se kad bi nam seoči susrele. Staza se penjala tako visoko da me već gotovo hvatala vrtoglavica, ali Reikonije usporavala korak. Naoko je žurila da održi korak s njom, brišući znoj s lica. Kako seveć dulje vremena nisam upuštao u takve aktivnosti u prirodi, ubrzo sam se zadihao.— Vi ovo često radite? — pitao sam Naoko.— Možda jednom na tjedan — odgovorila je. — Mučiš se?— Malo — rekao sam.— Još malo i stigli smo — rekla je Reiko. — Ovo su dvije trećine puta. Hajde, dečko si,nisi?— Da, ali nisam u formi.— Stalno se igraš s curicama — promrmljala je Naoko, kao sebi u bradu.Htio sam joj odgovoriti, ali bio sam previše zapuhan da bih govorio. Svako malo crveneptice s kukmama na glavi prhnule bi preko naše staze, blistajući se nasuprot plavetniluneba. Polja oko nas bila su puna bijelog, plavog i žutog cvijeća, i posvuda su zujalepčele. Krećući se korak po korak, nisam mislio ni na što drugo osim na prizor koji mi jebio pred očima.Nakon još deset minuta nagib se smanjio i stigli smo do neke visoravni. Ondje smo seodmorili, otrli znoj, došli do daha i popili vode iz boca. Reiko je pronašla neki list i odnjega napravila zviždaljku.Zašavši među visok ustalasan gustiš, staza se počela lagano spuštati. Hodali smo jošnekih petnaest minuta, a onda prošli kroz selo. Tu od ljudi nije bilo ni traga, a svihdesetak kuća bile su u različitim stadijima propadanja. Među kućama je rasla trava kojaje dopirala čak do struka, a suhe bijele grudice golubljeg izmeta lijepile su se za rupe uzidu. Na jednoj ruševnoj građevini preživjeli su samo stupovi, dok su druge djelovale kaoda se u njima može živjeti čim se otvore žaluzine. Te mrtve, tihe kuće tiskale su se s objestrane ceste dok smo prolazili.

— Ljudi su do prije sedamosam godina još živjeli u ovom selu — obavijestila meReiko. — Tu okolo bile su oranice. Ali svi sepokupili. Život je jednostavno bio pretežak. Kad bi snijeg zimi zapadao, bili su u klopci.A zemlja nije baš naročito plodna. U gradu bolje žive.— Kakva šteta — rekao sam. — Neke kuće izgledaju savršeno upotrebljivo.— Jedno vrijeme tu su pokušali živjeti neki hipiji, ali odustali su. Zime su im bilepreoštre.Malo dalje od sela naišli smo na veliko ograđeno područje koje je nalikovalo pašnjaku.Daleko na drugoj strani ugledao sam nekoliko konja kako pasu. Išli smo duž linijeograde, kadli je do nas dotrčao veliki pas, mašući repom. Stao je na stražnje noge inaslonio se na Reiko, njuškajući joj lice, a onda je zaigrano skočio na Naoko. Zazviždaosam pa je prišao meni i počeo mi lizati ruku svojim dugim jezikom.Naoko je potapšala psa po glavi i objasnila da pripada pašnjaku. — Kladim se da imaveć dvadesetak godina — rekla je. — Zubi su mu tako loši da ne može gristi ništa tvrdo.Cijeli dan spava pred dućanom, a kad čuje korake, dotrči.Reiko je iz ruksaka izvadila ostatak sira. Nanjušivši ga, pas je doskočio do nje i staomljaskati.— Ovog momka nećemo još dugo moći gledati — rekla je Reiko, tapšući psa po glavi.— Sredinom listopada potrpaju konje i krave u kamione i odvedu ih dolje u staju. Puštajuih da pasu jedino ljeti, kad se otvara nekakva kavana za turiste. "Turiste"! Moždadvadeset planinara dnevno. Hej, idemo nešto popiti?— Dobra ideja — rekao sam.Pas nas je poveo do kavane, male bijele kuće koja je sprijeda imala trijem, a sa strehe jojje visio izblijedjeli natpis u obliku kavene šalice. Odveo nas je uza stube i ispružio se natrijemu, škiljeći. Kad smo posjedali oko stola, izišla je djevojka s konjskim repom,odjevena u gornji dio trenirke i bijele traperice, i pozdravila Reiko i Naoko kao da sustare prijateljice.— Ovo je Naokin prijatelj — rekla je Reiko predstavljajući me.— Drago mi je — rekla je ona.— I meni — odgovorio sam.Dok su tri žene razmjenjivale neobvezne komentare, ja sam ispod stola milovao psa povratu. Imao je tvrd, žilav vrat od starosti. Kad sam ga počešao po kvrgavim mjestima, pasje zatvorio oči i uzdahnuo od zadovoljstva.— Kako se zove? — pitao sam djevojku.— Pepe — rekla je.— Zdravo, Pepe — rekao sam psu, ali nije se ni maknuo s mjesta.— Nagluh je — rekla je djevojka. — Moraš mu glasnije govoriti ili te neće čuti.— Pepe! — povikao sam. Pas je otvorio oči i smjesta se pozorno osvrnuo oko sebe,zalajavši.— Ništa nije, Pepe — rekla je djevojka. — Samo ti spavaj da duže živiš. — Pepe je opetkljoknuo kraj mojih nogu.Naoko i Reiko naručile su čašu hladnog mlijeka, a ja sam zatražio pivo.— Idemo slušati radio — rekla je Reiko. Djevojka je uključila pojačalo i našla neku FMradiopostaju. Pjevali su Blood, Sweat and Tears, pjesmu Spinning Wheel.Reiko se na licu vidjelo zadovoljstvo. — Eto, zato smo ovdje! U sobi nemamo radio, paako s vremena na vrijeme ne dođemo ovamo, ja nemam blage veze što se vani sluša!— Ti ovdje spavaš? — pitao sam djevojku.— Ma kakvi! — nasmijala se ona. — Umrla bih od usamljenosti da ovdje prenoćim.

Službenik iz ispaše me vozi u grad, a ujutro dođem natrag. — Pokazala je na kamionet spogonom na sva četiri, parkiran ispred obližnjeg ureda za ispašu.— Ubrzo ćeš na godišnji, zar ne? — pitala je Reiko.— Da, uskoro ćemo zatvoriti — rekla je djevojka. Reiko joj je ponudila cigaretu pa suzapalile.— Nedostajat ćeš mi — rekla je Reiko.— Ali vraćam se u svibnju — rekla je djevojka smijući se.Na radiju su krenuli Cream s pjesmom White Room. Nakon promidžbene poruke, došaoje red na Simona i Garfunkela i Scarborough Fair.— Ova mi se sviđa — rekla je Reiko kad je pjesma završila.— Gledao sam film — rekao sam.— Tko glumi?— Dustin Hoffman.— Ne znam tko je to — rekla je, tužno odmahnuvši glavom. — Svijet se mijenja kaolud, a ja ne znam što se događa.Zamolila je djevojku da joj donese gitaru. — Odmah — rekla je djevojka, ugasila radio idonijela neku staru gitaru. Pas je podigao glavu i onjušio je.— To se ne jede — rekla je Reiko, tobože strogo. Pred nama su se prostirale planine, anjihovo grebenje oštro je upiralo u nebo.— Ovo je kao neki prizor iz Moje pjesme, moji snovi — rekao sam Reiko dok se onauštimavala.— Sto je to? — upitala je.Prebirala je po žicama tražeći prvi akord za Scarborough Fair. Očito je prvi put svirala tupjesmu, ali nakon nekoliko neuspješnih početaka odsvirala ju je do kraja, bez zastajanja.Do trećeg puta imala ju je u prstima, i čak je počela improvizirati. — Dobro uho — reklami je, namigujući. — Ako nešto čujem tri puta, obično to mogu i odsvirati.Tiho pjevušeći melodiju, odsvirala je cijeli Scarborough Fair. Zapljeskali smo joj, aReiko je uzvratila naklonom glave, kako i dolikuje.— Za Mozartov koncert dobivala sam više aplauza — rekla je. Ako odsvira Here Comesthe Sun od Beatlesa, kuća je častimlijekom, rekla je djevojka. Reiko je u znak odobravanja podigla palac i zapjevala. Glasjoj nije bio pun, od previše pušenja postao je pomalo hrapav, ali bio je to lijep glas koji jenaprosto plijenio. Gotovo da sam osjetio kako doista ponovno izlazi Sunce dok sam ondjesjedio, pio pivo i gledao planine. Bio je to nježan, topao osjećaj.Reiko je vratila gitaru i zamolila da opet puste radio. Onda je predložila Naoko i meni dase sat vremena nasamo prošećemo oko jezera.— Ja bih još malo slušala radio i družila se s njom. Ako se vratite do tri, to je u redu.— Zar smijemo tako dugo biti zajedno sami?— Pa, to je zapravo protiv pravila, ali k vragu sve. Nisam ja gart;,dedama. I meni treba odmor. A ti si došao čak iz Tokija, sigurno imate hrpu stvari okojima želite razgovarati. Dok je govorila, Reiko je pripalila novu cigaretu.— Idemo — rekla je Naoko i ustala.Pošao sam za njom. Pas se probudio i neko vrijeme išao za nama, ali ubrzo mu jedosadilo pa se vratio na trijem. Polako smo se zaputili ravnom stazom uz ogradupašnjaka. Naoko bi me svako malo uhvatila za ruku ili pod ruku.— Ovo je slično kao nekada, zar ne? — rekla je.— Nije to bilo "nekada"! — nasmijao sam se. — To je bilo proljetos! Ako je to

"nekada", onda je ono otprije deset godina prapovijest!— I djeluje mi kao prapovijest — rekla je Naoko. — Nego, oprosti za ono sinoć. Neznam, bila sam sva živčana. Stvarno nisam to trebala učiniti nakon što si došao čak izTokija.— Nema veze — rekao sam. — Oboje imamo mnogo osjećaja koje moramo otvorenoizraziti. Dakle, ako želiš nekoga odalamiti tim osjećajima, odalami mene. Onda ćemojedno drugo bolje shvaćati.— I ako me bolje shvatiš, što onda?— Ne razumiješ, zar ne? — rekao sam. — Nije bitno što će onda biti. Neki ljudi uživajuu čitanju željezničkih rasporeda i samo to rade po cijele dane. Neki od šibica izrađujugoleme makete brodova. Zašto onda na svijetu ne bi postojao čovjek koji te pokušavashvatiti i u tome uživa?— Nešto kao hobi? — rekla je ona zainteresirano.— Pa da, to bi se moglo nazvati hobijem. Većina normalnih ljudi nazvali bi toprijateljstvom ili ljubavlju ili tako nešto, ali ako ti to želiš zvati hobijem, i to je u redu.— Reci — kazala je Naoko — i tebi se sviđao Kizuki, zar ne? —. Naravno — rekaosam.— A Reiko?— Jako mi se sviđa — rekao sam. — Zbilja je draga.— Kako to da ti se uvijek sviđaju takvi ljudi hoću reći, ljudikao mi? Svi smo čudni, uvrnuti, utapamo se i ja, i Kizuki, i Reiko. Zašto ti se ne sviđajunormalniji ljudi?— Jer ja vas tako ne vidim — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja. — Ja tebe, Kizukijai Reiko ne smatram ni u kom smislu"uvrnutima". Za mene su uvrnuti oni vani, oni koji jure okolo.— Ali mi jesmo uvrnuti — rekla je Naoko. — Ja to vidim. Hodali smo šutke. Staza seodmaknula od ograde i uvela nas ukružno travnato polje obrubljeno drvećem, nalik na jezerce.— Katkad se usred noći probudim strašno uplašena — rekla je Naoko, stišćući se uzmoju ruku. — Bojim se da nikad više neću biti dobro. Da ću uvijek ostati ovakouvrnuta, da ću ovdje ostarjetii uvenuti. Spopadne me takva jeza da se sva iznutra sledim. Užasno je.. .tako hladno...Obgrlio sam je rukom i privukao bliže.— čini mi se kao da me Kizuki iz tame doziva i pruža mi ruku: "Hej, Naoko, nemožemo više biti ovako razdvojeni." Kad ga čujem da to govori, ne znam što učiniti.— I što onda činiš?— Pa...ali nemoj ovo krivo shvatiti.— Dobro, neću.— Kažem Reiko da me zagrli. Probudim je, uvučeni joj se u krevet i u naručje. I plačem.Onda me ona miluje dok se taj led ne otopi i dok se opet ne zgrijem. Misliš da je toperverzno?— Nije. Ali volio bih da te ja mogu grliti — rekao sam.— Pa grli me onda. Sada. Tu.Sjeli smo na suhu travu livade i zagrlili se. Oko nas je bila visoka trava, i nismo vidjeliništa osim neba i oblaka iznad nas. Nježno sam polegnuo Naoko i uzeo je u naručje. Bilaje meka i topla, i njezine su me ruke prigrlile. Poljubili smo se istinski osjećajno.— Reci mi nešto, Toru — prošaptala mi je Naoko u uho.— Što? — pitao sam.

— Želiš li spavati sa mnom?— Naravno da želim — rekao sam.— Možeš li čekati?— Naravno da mogu.— Prije nego to opet učinimo, želim se malo oporaviti. Želim postati osoba koja će bitivrednija toga tvog hobija. Hoćeš li me pričekati?— Naravno da ću pričekati.— Je li ti se sada digao?— Misliš na moj taban?— Blesane — zakikotala se Naoko.— Ako me pitaš imam li erekciju, naravno da imam.— Daj budi ljubazan i prestani govoriti "naravno".— Dobro, prestat ću.— Je li to teško?— Što?— Kada ti se tako digne.— Teško?— Mislim, patiš li se?— Ovisi kako gledaš na to.— Hoćeš da ti pomognem da ti bude lakše?— Rukom?— Aha. Da ti iskreno kažem — rekla je Naoko — bode me otkako smo legli. Boli.Odmaknuo sam kukove. — Bolje?— Hvala.— Znaš što? — rekao sam.— Što?— Hajde ipak.— Dobro — rekla je s blagim osmijehom. Onda mi je otkopčala zatvarač na hlačama iuzela moj kruti penis u ruku.— Topao je — rekla je.Počela je micati rukom, ali ja sam je zaustavio i otkopčao joj bluzu, te posegnuo otragada joj otkopčam grudnjak. Poljubio sam njezine meke ružičaste bradavice. Zatvorila jeoči i polako počela micati prstima.— Hej, dobro ti to ide — rekao sam.— Daj budi dobar i začepi — rekla je Naoko.Nakon što sam svršio, zagrlio sam je i opet poljubio. Naoko je zakopčala grudnjak ibluzu, a ja zatvarač.— Hoće li ti sada biti lakše hodati? — pitala je.— Za sve si ti zaslužna.— Pa, onda, mladi gospodine, ako vam je po volji, hoćemo li još malo prošetati?— Dapače.Zaputili smo se smo preko livade, kroz komad neposječene šume, te preko još jednelivade. Naoko je govorila o svojoj pokojnoj sestri, objasnivši mi da je to malo komespomenula, ali osjeća da bi meni morala ispričati.— Bila je šest godina starija od mene, po karakteru smo bile sasvim različite, alisvejedno smo bile vrlo bliske. Nikad se nismo posvađale, nijednom. Istina je. Naravno,uz tako veliku razliku u godinama, nismo ni imale oko čega.Njezina sestra bila je jedna od onih djevojaka uspješnih u svemu superstudentica,

supersportašica, omiljena, probitačna, ljubazna, izravna, voljeli su je dečki, voljeli su jenastavnici, zidovi su joj bili puni pohvalnica. U svakoj školi postoji takva djevojka. —Ne govorim ovo zato što mi je sestra, ali ona nikad nije dopustila da je to pokvari, dapostane umišljena ili da se počne praviti važna. Jednostavno, što god si joj dao da učini,ona bi to prirodnom sposobnošću učinila bolje od svih drugih.— I zato sam kad sam bila mala odlučila da ću ja biti slatka curica. — Dok je govorila,Naoko je frkala vlat sladorovca. — Hoću reći, razumiješ, cijelo djetinjstvo slušala samkako je ona pametna, kako joj dobro idu sportovi, kako je omiljena. Naravno da sampretpostavila kako se nikad neću moći mjeriti s njom. Ali kako sam bar u licu bila maloljepša od nje, mama i tata su valjda odlučili kako će me odgojiti da budem slatka. Odsamog početka upisali su me u takvu školu. Odijevali su mi baršunaste haljinice, bluzice svolanima, lakirane cipelice, vodili na satove glasovirai balet. Zbog toga je sestra bila još luđa za mnom znaš već: ja sam bila njezina preslatkasestrica. Davala mi je preslatke darove, vodila me svuda sa sobom, pomagala mi sazadaćom. čak me vodila na sastanke s dečkima. Bolju stariju sestru nitko ne bi mogaopoželjeti.— Nitko nije znao zašto se ubila. Isto kao i Kizuki. Potpuno isto. I njoj je bilosedamnaest, i nikad nije ni najmanjim znakom dala nasluti da će počiniti samoubojstvo.Nije ostavila ni poruku. Zbilja, sve isto, zar ne?— Tako zvuči.— Svi su govorili da je bila previše pametna ili da je pročitala previše knjiga. Ona jezaista puno čitala. Imala je tone knjiga. Nakon njezine smrti i ja sam ih gomilu pročitala,bilo je tako tužno. Na marginama su bile njezine zabilješke, između listova prešanocvijeće, pisma od mladića, i kad god bih na tako nešto naišla rasplakala bih se. Punosam plakala.Naoko je na nekoliko trenutaka zašutjela i opet počela frkati travu.— Uvijek je sve obavljala sama. Nikad ni od koga nije tražila savjet ni pomoć. Mislimda to nije bila stvar ponosa. Jednostavno je postupala onako kako joj se činilo prirodno.Mama i tata navikli su se na to i mislili su da će biti dobro ako je puste na miru. Ja samse za savjete obraćala sestri i ona bi mi uvijek pomogla, ali sama se nikome nijeobraćala. Uvijek bi učinila ono što treba, i to sama. Nikad nije bila ljuta ilineraspoložena. Bilo je baš tako, kažem ti, ne pretjerujem. Većina cura kad imajumenstruaciju ili nešto drugo postanu mrzovoljne i istresaju se na drugima, ali ona niječinila čak ni to. Umjesto da postane zlovoljna, jako bi se smirila. To joj se događalomožda jednom u dvatri mjeseca: zatvorila bi se u sobu i ostala u krevetu, ne bi otišla uškolu, jedva da je išta jela, pogasila bi svjetla i isključila se. Ali nije bila mrzovoljna. Kadbih se vratila iz škole, pozvala bi me u svoju sobu, posjela kraj sebe i pitala kako samprovela dan. Ja bih joj ispričala svaku sitnicu recimo, što sam se sve igrala sprijateljicama, iliIšto je rekla učiteljica, ili kakve sam dobila ocjene, takve stvari. Ona bi pomno slušala,davala bi komentare i prijedloge, ali čim bih ja otišla igrati se s prijateljicom, ili na satbaleta opet bi se isključila. Nakon dva dana iz čista mira bi se trgnula i otišla u školu.To je trajalo možda četiri godine. Mama i tata isprva su se brinuli, mislim da su išliliječniku tražiti savjet, ali, hoću reći, ona bi poslije dva dana bila sasvim dobro, pa sumislili da će proći samo od sebe ako je puste na miru, bila je tako vedra, uravnoteženadjevojčica.— No nakon njezine smrti čula sam roditelje kako razgovaraju o tatinom mlađem bratu

koji je preminuo prije mnogo godina. I on je bio vedar i bistar, ali zatvorio se u kuću načetiri godine od svoje sedamnaeste do dvadeset i prve godine. A onda je najednomjednoga dana otišao od doma i skočio pod vlak. Tata je rekao:"Možda nam je to u krvi — s moje strane."Dok je Naoko govorila, prsti su joj nesvjesno čehali perjanicu sladorovca, rasipajućivlakanca u vjetar. Kad je peteljka ostala gola, omotala ju je oko prsta.— Ja sam našla sestru mrtvu — nastavila je. — Ujesen, kad sam bila u prvom razredu. Ustudenome. Bio je tmuran, kišovit dan. Sestra je tada bila u šestom razredu. Vratila samse doma sa sata glasovira u pola sedam, mama je spremala večeru. Rekla mi je nekakažem sestri da je gotova. Otišla sam gore, pokucala na vrata i viknula: "Večera jegotova!" ali nije bilo odgovora. U sobi joj je vladala potpuna tišina. To mi se učiniločudnim, pa sam opet pokucala, otvorila vrata i povirila. Mislila sam da valjda spava. Alinije bila u krevetu. Stajala je kraj prozora i gledala van, a vrat joj je bio nakrivljen, ovako,kao da misli. Soba je bila u mraku, svjetlo je bilo ugašeno, ništa se nije vidjelo. "Štoradiš?" pitala sam je. "Gotova je večera." Tada sam primijetila da izgleda viša nego inače.Sto se događa? pitala sam se: strašno čudno! Zar je obula pete? Stoji li na nečemu? Prišlasam bliže i baš sam joj se opet htjela obratiti kad sam vidjela: nad glavom joj je bilo uže.Spuštalo se ravno s grede u stropu hoću reći, bilo je nevjerojatnoravno, kao da je netko u prostoru povukao crtu ravnalom. Sestra je na sebi imalabijelu bluzu da, jednostavnu bijelu bluzu baš kao ova i sivu suknju, a prsti su joj biliupereni u pod, kao u balerine, osim što je između vrhova prstiju i poda bilo moždasedamosam pedalja praznog prostora. Upila sam svaki detalj. I njezino lice. Pogledalasam joj lice. Nisam se mogla suzdržati. Pomislila sam: moram odmah ići dolje i rećimami. Moram vrištati. Ali tijelo me ignoriralo. Kretalo se samo od sebe, odvojeno odmoga svjesnog uma. Pokušalo ju je skinuti s užeta, a um mi je govorio da potrčim dolje.Naravno, tako mala djevojčica nije raspolagala s dovoljno snage, pa sam samo stajala iisključila se, na možda petšest minuta, potpuno tupa, kao da je nešto u meni umrlo.Ostala sam tako sa sestrom, u toj hladnoj, mračnoj sobi, sve dok nije došla mama da vidišto je. Naoko je odmahnula glavom.— Nakon toga tri dana nisam mogla govoriti. Samo sam ležala u krevetu kao mrtva,široko otvorenih očiju, i gledala u prazno. Nisam znala što se događa. — Naoko sestisnula uz moju ruku.— Napisala sam ti u pismu, zar ne? Ja sam daleko nesavršenije ljudsko biće nego što tipretpostavljaš. Moja bolest mnogo je gora nego što misliš: ima mnogo dublje korijene. Izato želim da ideš dalje, ako možeš. Ne čekaj me. Spavaj s drugim curama ako hoćeš.Nemoj da te sputavaju misli o meni. čini ono što hoćeš. Inače ću te možda povući zasobom, a to zbilja ne želim. Ne želim ti se miješati u život. Ne želim se nikome miješati uživot. Kao što sam već rekla, želim da me svako malo dođeš posjetiti, i da me se uvijeksjećaš. To je sve što želim.— Ali to nije sve što ja želim — rekao sam.— Trošiš život petljajući se sa mnom.— Ništa ne trošim.— Ali ja se možda nikad neću oporaviti. Zar ćeš me zauvijek čekati? Možeš li čekatideset ili dvadeset godina?, — Previše se stvari bojiš — rekao sam. — Mraka, strašnih snova,mrtvih i njihovih moći. Moraš ih zaboraviti. Sigurno ćeš ozdraviti ako ih zaboraviš.— Ako uspijem — rekla je Naoko, odmahujući glavom.— Ako uspiješ izići odavde, hoćeš li živjeti sa mnom? — pitao sam. — Onda ću te

moći štititi od mraka i strašnih snova. Onda ću te grliti ja, a ne Reiko, kada ti postaneteško.Naoko se još jače stisnula uz mene.— To bi bilo divno — rekla je.Vratili smo se u kavanu malo prije tri. Reiko je čitala knjigu i na radiju slušala BrahmsovDrugi koncert za glasovir. Bilo je nekako posebno lijepo slušati Brahmsa na rubu travnatelivade, dok naokolo, koliko god pogled doseže, nema nikoga. Reiko je zviždukala uzdionicu čela kojom počinje treći stavak.— Backhaus i Bohml8 — rekla je. — Jednom mi se ta ploča izlizala, jednom davno.Doslovce. Utori su se izlizali jer sam je neprestano slušala, svaku notu. Isisala sam glazbuiz nje.Naoko i ja naručili smo kavu.— Jeste li se narazgovarali? — pitala je Reiko.— I te kako — rekla je Naoko.— Reći ćeš mi sve o njegovu, mmm, znaš već, poslije.— To nismo radili — rekla je Naoko, porurnenjevši.— Baš nimalo? — pitala me Reiko. — Ništa?— Ništa — rekao sam.— Dooosadno! — rekla je, a na licu joj je bio izraz dosade.— Tako je — rekao sam, pijuckajući kavu.Prizor u blagovaonici bio je isti kao dan ranije atmosfera, glasovi, lica. Samo se jelovnikpromijenio. Proćelavi čovjek u bijelome, koji je jučer govorio o izlučivanju želučanihsokova u uvjetima bestežinskog stanja, sjeo je za stol s nama trima i dugo govorio osuodnosu veličine mozga i inteligencije. Dok smo jeli sojine pljeskavice, čuli smo sve oobujmu Bismarckova mozga,kao i Napoleonova. Odgurnuo je tanjur na stranu te nam kemijskom olovkom nalistovnom papiru stao crtati skice mozga. Počeo bi crtati, objavio: "Ne, nije dobro", ipočeo iznova. To se ponovilo nekoliko puta. Kad je završio, pažljivo je spremio preostalipapir u džep na prsima, u kojemu je držao sveukupno tri kemijske olovke, te neštoobičnih i ravnalo. Završivši s jelom, ponovio je ono što je meni rekao dan prije — Zimesu ovdje zbilja lijepe. Morate nam opet doći kad bude zima — i izišao iz blagovaonice.— Je li on liječnik ili pacijent? — pitao sam Reiko.— A što misliš?— Zbilja ne mogu odrediti. U svakom slučaju ne djeluje baš normalno.— Liječnik je — rekla je Naoko. — Doktor Mijata.— Da — rekla je Reiko — ali dam se kladiti da je najluđi od svih ovdje.— G. Omura, stražar, i on je dosta lud — odgovorila je Naoko.— Točno — rekla je Reiko, kimajući glavom dok je nabadala brokule. — Svako jutroradi gimnastiku kao mahnit, i iz svega glasa izvikuje budalaštine. A prije nego što si tidošla, Naoko, u uredu je radila djevojka, gđica Kinošita, koja se pokušala ubiti. A prošlegodine otpustili su bolničara Tokušimu koji je imao groznih problema s alkoholizmom.— Reklo bi se da bi pacijenti i zaposlenici trebali zamijeniti mjesta — rekao sam.— I to odmah — rekla je Reiko, mašući vilicom. — Napokon si shvatio kako ovdjestvari funkcioniraju.— Valjda jesam.— Najnormalnije se osjećamo — rekla je Reiko — kad znamo da nismo normalni.Po povratku u sobu Naoko i ja igrali smo karte, a Reiko je vježbala Bacha na gitari.— Kada sutra odlaziš? — pitala me Reiko kad je zastala da zapali cigaretu.

— Odmah poslije doručka — rekao sam. — Autobus dolazi u devet. Moram navečerstići na posao.— Šteta. Bilo bi lijepo da možeš duže ostati.— Kad bih ostao predugo, možda bih počeo živjeti ovdje — rekao sam, smijući se.— Možda i bi — rekla je Reiko. A onda se obratila Naoko— Nego, da, moram ići Oki po grožđe. Sasvim sam zaboravila.— Da idem s tobom? — pitala je Naoko.— A da mi posudiš svoga mladog g. Vatanabea?— Može — rekla je Naoko.— Dobro. Onda nas dvoje idemo u još jednu noćnu šetnju— rekla je Reiko, uzimajući me za ruku. — Jučer je bilo zamalo. Večeras idemo dokraja.— Dobro — rekla je Naoko, kikoćući se. — činite što vas je volja.Noćni zrak bio je prohladan. Reiko je preko košulje imala blijedoplavi džemper nakopčanje, i hodala je ruku zabijenih u džepove traperica. Podižući pogled prema nebu,onjušila je zrak poput psa. — Miriše na kišu — rekla je. I ja sam ga onjušio, ali ništanisam osjetio. Zaista, na nebu je mnoštvo oblaka skrivalo Mjesec.— Ako si ovdje dovoljno dugo, naučiš pogoditi vrijeme po mirisu zraka — rekla jeReiko.Ušli smo na pošumljen teren na kojemu su stajale kuće zaposlenika. Reiko mi je rekla damalo pričekam, prišla ulaznim vratima jedne kuće i pozvonila. Otvorila joj je neka žena nesumnjivo domaćica i počela na pragu čavrljati i smijuljiti se s Reiko. Onda jeskoknula unutra i vratila se s velikom plastičnom vrećicom. Reiko joj je zahvalila ipoželjela laku noć, a onda se vratila k meni.— Vidi — rekla je, otvarajući vrećicu. U njoj je bila hrpa grožđa.— Voliš grožđe?— Obožavam.Pružila mi je grozd s vrha. — Možeš jesti. Oprano je. Hodali smo i jeli grožđe,pijuckajući ljuske i koštice na zemlju. Bilo je svježe i veoma ukusno.— Tu i tamo dajem njenom sinu sate glasovira, pa mi svašta daju. Ono vino koje smopili bilo je njihovo. Katkad ih zamolim da mi nešto kupe u gradu.— Volio bih čuti ostatak priče od jučer — rekao sam.— Dobro — rekla je Reiko. — Ali budemo li se stalno vraćali doma kasno, Naoko ćepostati sumnjičava.— Spreman sam na taj rizik.— Dobro onda. Ali ja bih nekamo pod krov. Večeras je malo prohladno.Kad smo se približili teniskim terenima, skrenula je nalijevo. Sišli smo uskim stubištem iizbili pred nekoliko skladišta u nizu. Reiko je otvorila vrata prvoga, ušla i upalila svjetlo.— Uđi — rekla je. — Premda se nema baš što vidjeti.U skladištu su stajale uredno poslagane skije, čizme i štapovi, a na podu je bila hrpaopreme za čišćenje snijega i vreće kamene soli.— Nekoć sam stalno dolazila ovamo vježbati gitaru kad sam htjela biti sama. Ugodnoje, zar ne?Reiko je sjela na vreću kamene soli i pozvala me da sjednem kraj nje. Učinio sam što mije rečeno.— Nije baš prozračno, ali hoće li ti smetati ako zapalim?— Slobodno — rekao sam.— To je jedina navika koje nikako da se riješim — rekla je mršteći se, ali pripalila je s

očitim užitkom. Nema baš mnogo ljudi koji u duhanu uživaju kao što je uživala Reiko. Jasam jeo grožđe, pomno guleći zrno po zrno, a ljuske i koštice bacao sam u limenku kojaje služila kao kanta za smeće.— Da vidimo onda, dokle smo stigli sinoć? — pitala je Reiko.— Noć je bila olujna i mračna, a vi se penjete uz strmu liticu ne biste li dohvatili ptičjegnijezdo.— Nevjerojatan si, kako se samo šališ, a mrtav si ozbiljan — reklaje Reiko. — Da vidimo, mislim da smo stigli do onoga da sam svake subote ujutrodavala djevojčici satove glasovira.— Tako je.— Pod pretpostavkom da sve ljude na svijetu podijelimo na dvije skupine one kojiznaju poučavati i one koji ne znaju ja bih rekla da uglavnom pripadam prvoj grupi —rekla je Reiko. — Kad sam bila mlada nisam tako mislila, i pretpostavljam da nisam takoo sebi ni htjela misliti, ali kad sam zašla u stanovite godine i do neke mjere upoznalasebe, shvatila sam da je ipak tako: ide mi poučavanje. Zbilja mi ide.— Siguran sam da je tako.— Prema drugima imam mnogo više strpljenja nego prema sebi, i mnogo lakše izvlačimono najbolje iz drugih nego iz sebe. Takva sam. Ja sam kao ono hrapavo na stranici kutiješibica. Ali meni to odgovara. Uopće mi ne smeta. Bolje biti prvorazredna kutija šibicanego drugorazredna šibica. Rekla bih da sam s tim raščistila nakon što sam počelapoučavati tu malu. Dok sam bila mlađa imala sam nekoliko učenika, strogo kao dodatnaaktivnost, a nisam shvaćala da imam tu osobinu. Tek kad sam nju počela poučavati,počela sam o sebi razmišljati na taj način. Hej pa meni ide poučavanje. Tako su dobrofunkcionirali ti sati.— Kao što sam jučer rekla, njezina tehnika nije bila ništa posebno, i nije bilo ni govora otome da postane profesionalna glazbenica, pa sam mogla raditi neopterećeno. Usto je išlau žensku školu iz koje svatko s iole pristojnim ocjenama automatski upada na fakultet,što je značilo da se ne mora ubijati od učenja, a i njezina majka svesrdno se zalagala za toda idemo lagano. Pa je nisam ni na što tjerala. Cim sam je vidjela, shvatila sam da takvudjevojčicu nije moguće ni na što natjerati, da će takvo dijete biti milo i drago, govoriti"Da, da", ali ni u kom slučaju neće učiniti ništa što joj se ne da. Pa bih joj prvo dopustilada odsvira skladbu koju je sama htjela sto posto u svom stilu. Onda bih joj ja istuskladbu odsvirala na nekoliko različitih načina, pa bismo razgovarale koji je najbolji ilikoji joj se najviše sviđa. Onda bih joj reklada je opet odsvira, i izvedba bi joj tada bila deset puta bolja nego prvi put. Sama biuvidjela što najbolje zvuči pa bi to upotrijebila u vlastitoj izvedbi.Reiko je na trenutak zastala, promatrajući užareni krajičak cigarete. Ja sam bez riječi jeogrožđe.— Znam da imam dosta dobar smisao za glazbu, ali ona je bila bolja od mene. Mislilasam, kakva šteta! Mislila sam: "Da je bar počela raditi s dobrim učiteljem, da je dobilapravu obuku, koliko bi uznapredovala!" Ali pogriješila sam. Ona nije bila dijete kojemože podnijeti pravu obuku. Takvih ljudi ima. Bog im je dao čudesan talent, ali ne moguse potruditi da ga usustave. Na kraju ga potrate, raspu ga na sve strane. Nagledala sam setakvih ljudi. Isprva ti se čini da su nevjerojatni. Ravno iz nota odsviraju neku užasnotešku stvar, i to od početka do kraja, savršeno. Gledaš ih i ne možeš doći k sebi. Misliš:"Ja to nikad ne bih mogla." Ali dalje ne ide. Oni više ne mogu? A zašto? Jer ne želeuložiti dovoljno truda. Nisu im usadili disciplinu. Razmazili su ih. Dovoljno su darovitipa su u stanju svirati bez ikakva napora, i ljudi im od rane dobi govore kako su izvrsni, pa

im izgleda glupo truditi se i raditi. Uzmu neku skladbu koju bi neko drugo dijete moralovježbati tri tjedna, svrše s njom u pola sata, pa nastavnik povjeruje da su u nju uložilidovoljno truda i pusti ih da prijeđu na iduću stvar. A oni i to naprave u pola sata i prijeđuna iduću skladbu. Nikad ne saznaju što znači kad te nastavnik goni ne bi li ti neštoutuvio; tako ostaju lišeni ključnog elementa potrebnog za gradnju karaktera. To jetragedija. I ja sam bila tome sklona, ali srećom sam imala vrlo strogog učitelja, pa samtakve sklonosti obuzdala.— Uglavnom, bio mi je užitak poučavati je. Nešto kao da voziš autocestom u moćnomsportskom automobilu koji reagira na najmanji tvoj dodir katkad i prebrzo. S takvomdjecom trik je u tome što ih ne smiješ previše hvaliti. Ona su toliko navikla na hvalu daim to ništa ne znači. To treba mudro i štedljivo rasporediti. I ništa im ne možešnametnuti. Moraš ih pustiti da sami odluče. I ne smiješ ih pustiti da jure s jedne stvari nadrugu, negoih natjerati da stanu i razmisle. Ali to je sve. Ako sve to učiniš, rezultati će biti dobri.Reiko je bacila opušak na pod i zgazila ga. Onda je duboko uzdahnula kao da se želismiriti.— Poslije sata popile bismo čaj i razgovarale. Katkad bih joj pokazivala neke jazzstilove recimo, ovo je Bud Powell, a ovo Thelonious Monk. Ali uglavnom je govorilaona. I kako je samo znala govoriti! Smjesta bi te uvukla u razgovor. Kao što sam ti jučerrekla, mislim da je većina onoga što je govorila bilo izmišljeno, ali bilo je zanimljivo.Imala je dar zapažanja, precizno se služila jezikom, bila je oštra na jeziku i duhovita.Znala je pobuditi emocije. Da, zbilja, to joj je išlo tako dobro — znala je čovjekupobuditi emocije, ganuti te. I znala je da ima tu moć. Koristila se njome što je vještije idjelotvornije mogla. Bila je u stanju čovjeka navesti da osjeća točno ono što je htjela ljutnju, tugu, sućut, razočaranje, sreću. Manipulirala je ljudskim osjećajima samo kakobi iskušala vlastitu moć. Naravno, to bi čovjek shvatio tek poslije. U tom trenutku nisampojma imala što mi radi.Reiko je odmahnula glavom i pojela nekoliko zrna grožđa.— Bila je to bolest — rekla je. — Mala je bila bolesna. Bila je kao trula jabuka kojakvari druge jabuke. I nitko je nije mogao izliječiti. Tu bolest imat će do dana svoje smrti.U tom smislu ona je jadno malo stvorenje. I ja bih je žalila da nisam bila jedna odnjezinih žrtvi. I ja bih nju smatrala žrtvom.Reiko je pojela još nekoliko zrna grožđa. činilo se da razmišlja kako najbolje nastaviti spričom.— Pa, uglavnom, uživala sam u toj poduči dobrih šest mjeseci. Katkad bi me nešto što jerekla malo iznenadilo ili začudilo. Ili bi nešto govorila, i mene bi preplavio užas kad bihshvatila kojom silinom mrzi nekoga, posve iracionalno, ili bi mi palo na pamet da jejednostavno previše pametna, pa bih se pitala što zapravo misli. Ali, napokon, svi imajusvoje mane, zar ne? I, na kraju krajeva, zašto bih ja propitivala njezinu osobnost ilikarakter? Ja sam joj bila samo nastavnica glasovira. Moja je zadaća bila samopobrinuti se da vježba. A osim toga, prava je istina bila da mi se sviđala. Veoma mi sesviđala.— Pa ipak, pazila sam da joj ne kažem ništa odviše osobno o sebi. Imala sam nekipredosjećaj kako je bolje da o takvim stvarima ne govorim. Postavljala mi je stotinepitanja umirala je od želje da sazna više o meni ali ja sam joj govorila samonajbezazlenije podatke, sitnice iz djetinjstva, u koju sam školu išla, takve stvari. Rekla jeda želi znati više o meni, ali ja sam joj rekla da nema što: imam dosadan život, običnogmuža, obično dijete, i tonu kućanskih poslova. "Ali vi se meni tako sviđate", rekla bi ona

i pogledala me ravno u oči, onako plačljivo. Kad bi to učinila, mene bi proželi trnci aliugodni trnci. No ipak joj nikad nisam rekla više nego što sam morala.— A onda, jednoga dana mislim da je bio svibanj usred sata je rekla da joj je loše.Vidjela sam da je blijeda, da se znoji, pa sam je pitala želi li ići doma, ali rekla je da ćejoj možda biti bolje ako malo prilegne. Pa sam je odvela gotovo odnijela u spavaćusobu. Imali smo strašno malen kauč, i mogla je leći jedino na krevet. Ispričala se što mipričinja neugodnosti, ali ja sam je umirivala govoreći da uopće nema problema i pitalaželi li što popiti. Rekla je ne, samo želi da budem kraj nje, što sam rado učinila.— Nekoliko minuta kasnije zamolila me da joj izmasiram leđa. Glas joj je zvučao kao dajoj je zbilja teško, i luđački se znojila, pa sam je počela svojski masirati. Onda se ispričalai pitala me bih li joj skinula grudnjak, kao da je stišće. Pa sam joj ga, eto, skinula. Imalaje pripijenu bluzu, pa sam joj je morala otkopčati i zavući ruku otraga da joj otkopčamkvačice na grudnjaku. Imala je velike grudi za trinaestogodišnjakinju. Dvaput veće odmojih. I nije nosila neki prvi grudnjak za curice, nego model za odrasle, i to skup.Naravno, ja na to tada nisam obraćala pozornost, nego sam joj kao glupača i daljemasirala leđa. Ona se i dalje ispričavala svojim žalobnim glasićem, kao da joj je zbiljažao, a ja sam joj stalno govorila u redu je u redu je.Reiko je otresla pepeo cigarete na pod. Ja više nisam jeo grožđe, nego sam svu pozornostusmjerio na njezinu priču.— Nedugo zatim počela je jecati. "Što ti je?" pitala sam je. "Ništa", rekla je. "Očito jenešto", rekla sam ja. "Reci mi istinu.Sto te muči?" A ona mi kaže: "Katkad mi ovako dođe. Ne znam što bih onda. Strašnosam usamljena i tužna, i ni s kim ne mogu razgovarati, i nikoga nije briga za mene. Astrašno patim kad mi je tako. Ne mogu noću spavati, ne jede mi se, i veselim se jedinošto ću doći ovamo na sat." Na što sam joj rekla: "Sa mnom možeš razgovarati. Reci mizašto ti tako dođe." "Imam problema kod kuće", kaže ona. Ne može voljeti roditelje, a nioni ne vole nju. Otac joj se viđa s drugom ženom i gotovo ga nikad nema doma, a mamazbog toga ludi pa se iživljava na njoj; tuče je gotovo svaki dan, pa mrzi ići doma. Mala jesad već doslovce ridala, oči su joj bile pune suza, one njene prekrasne oči. Od tog prizorai bog bi se rasplakao. Kažem ja njoj, ako ti je tako grozno ići doma, možeš doći k menikad god hoćeš. Kad je to čula, baci se ona meni u naručje i kaže: "Joj, strašno mi je žao,ali da nemam vas ne znam što bih. Molim vas, nemojte mi okrenuti leđa. Ako miokrenete leđa, neću imati kamo."— Pa sam joj, ne znam, zagrlila glavu, i milujem je i govorim: "Dobro je, dobro je", aona grli mene i gladi me po leđima, iodjednom meni postane jako čudno, cijelim tijelom prolazi mi neka vrućina. Hoću reći,kraj mene je ta mala, lijepa kao slika, na krevetu sam s njom, grlimo se, njene ruke glademe po leđima, nevjerojatno senzualno, moj muž nikad ne bi znao ni slično, i svaki putkad me dotakne osjećam kako mi se sve spone u tijelu kidaju, i još nisam ni svjesna, aona mi je već skinula bluzu i grudnjak i gladi mi grudi. I tad mi je napokon palo napamet da je mala čista zadrta lezbijka. Jednom mi se to već bilo dogodilo, u školi, sjednom od cura iz šestog razreda. I onda sam joj rekla da prestane.— "O, molim vas", govori ona, "samo još malo. Tako samusamljena, tako sam usamljena, molim vas, vjerujte mi, imam samo vas, o, molim vas, neokrečite mi leđa", i uzme moju ruku i stavi je sebi na dojku vrlo lijepu pravilnu dojku, ijasno, ja sam žensko, ali kroz mene prođe neka struja svaki put kad mi ruka dođe udoticaj s njezinom kožom. Nemam pojma što bih. Samo ponavljam ne ne ne ne ne, kaoidiot. Osjećam se kao da sam paralizirana, ne mogu se pomaknuti. Uspjela sam odgurnuti

onu djevojku u školi, ali sad ne mogu ništa. Moje tijelo ne sluša. Ona mi drži desnu rukuna sebi svojom lijevom, dok mi ljubi i liže bradavice, a desnom rukom mi miluje leđa,bok, stražnjicu. I eto mene u spavaćoj sobi, s navučenim zastorima, a djevojčica odtrinaest godina praktički me svukla do gola sve mi je vrijeme nekako uspjela skidatikomad po komad odjeće i posvuda me dira, i ja se sva izvijam od užitka. Kad se sadatoga sjetim, djeluje mi nevjerojatno. Hoću reći, to je suludo, zar ne? Ali tada kao da mezačarala.Reiko je zašutjela da odbije dim cigarete.— Znaš, ovo je prvi put da sam ovo rekla nekom muškarcu — rekla je gledajući me. —Govorim ti to jer mislim da bih trebala, ali zbilja mi je neugodno.— Zao mi je — rekao sam, jer nisam znao što drugo reći.— To se tako nastavilo neko vrijeme, a onda se njezina desna ruka počela spuštati niže, ipočela me dirati preko gaćica. Tada sam već bila sva mokra. Sramim se reći, ali takomokra nisam bila nikad, ni prije ni poslije. Uvijek sam sebe smatrala nekakoravnodušnom prema seksu, pa sam se prenerazila što me to tako uzbuđuje. A onda mi jegurnula one svoje vitke, meke prste u gaćice, i...pa, znaš već, ne mogu se natjerati da tokažem. Hoću reći, bilo je sasvim drukčije nego kad te muškarac ondje dira svojimnespretnim rukama. Zbilja. Nalik na perje, ili paperje. Mislila sam da će mi u glavi sveeksplodirati. No ipak, negdje u mom posve zamućenom mozgu, pala mi je na pametmisao da to moram prekinuti. Ako dopustim da se jednom dogodi, nikad neću prestati, abudem li morala živjeti s tom tajnom, u glavi će mi opetzavladati potpuna zbrka. Pomislila sam i na svoju kćer. Što da me ona ovako vidi?Subotom je obično do tri bila kod mojih roditelja, ali što ako se nešto dogodi, pa seneočekivano vrati kući? To mi je pomoglo da skupim snagu i pridignem se na krevetu."Prestani sada, molim te prestani!" povikala sam.— Ali ona nije htjela prestati. Umjesto da prestane, strgnula mi je gaćice i počela sekoristiti jezikom. To sam rijetko dopuštala i mužu, bilo mi je jako neugodno, a sad me jelizala trinaestogodišnjakinja. Jednostavno sam odustala. Mogla sam samo plakati. I biloje božanstveno.— "Prestani!" vrisnula sam još jednom i pljusnula je po obrazu što sam jače mogla.Napokon je prestala, digla se i pogledala me u oči. Obje smo bile gole golcate, nakoljenima, na krevetu, i netremice smo se gledale. Njoj je bilo trinaest godina, menitrideset i jedna, ali, ne znam, dok sam gledala to njezino tijelo, bila sam izvan sebe oddivljenja. Ta mi je slika još živo pred očima. Jedva sam mogla vjerovati da gledam tijelotrinaestogodišnje djevojčice, i još ne mogu vjerovati. U usporedbi s njom, moje je tijelobilo da se rasplačeš od jada. Vjeruj mi.Ništa nisam mogao reći, pa i nisam.— "Što nije u redu?" kaže ona meni. "Ovo vam se sviđa, zar ne? Znala sam čim sam vasupoznala. Znam da vam se sviđa. Mnogo je bolje nego s muškarcem zar ne? Pogledajtekako ste mokri. Sa mnom vam može biti još bolje ako mi dopustite. Istina je. Rastopitćete se od užitka. Vi to želite, zar ne?" I imala je pravo. Bila je mnogo bolja od mogamuža. I ja sam zbilja htjela da nastavi. Ali nisam mogla dopustiti da se to dogodi. "Idemoto činiti jednom tjedno", rekla je. "Samo jednom tjedno. Nitko neće otkriti. To će bitinaša mala tajna."— Ali ja sam ustala iz kreveta i obukla kućnu haljinu, te sam joj rekla da odlazi i da seviše ne vraća. Samo me pogledala. Oči su joj bile potpuno tupe. Nikad ih još takve nisamvidjela. Izgledale su kao nacrtane na kartonu. Uopće nisu imale dubinu. Nakon što jeneko vrijeme zurila u mene, bez riječi je pokupila odjeću i

što je polaganije mogla, kao da je to neka predstava, stala oblačiti komad po komad,jedan po jedan. Onda se vratila u sobu s glasovirom i iz torbe izvadila četku. Počešljala sei rupčićem obrisala krv s usnica, obula se i otišla. Dok je izlazila, rekla je: "Znate, vi stelezbijka. Istina je. Možete to skrivati, ali do smrti ćete biti lezbijka."— Je li istina? — pitao sam.Reiko je napućila usnice i dala se na razmišljanje. — Pa, i jest i nije. S njom mi jedefinitivno bilo bolje nego s mužem. To je činjenica. Neko sam se vrijeme doista mučilaoko tog pitanja. Možda sam i lezbijka, ali dotad nisam primijetila. Ali više tako nemislim. Što ne znači da nemam sklonosti. Vjerojatno ih imam. Ali nisam lezbijka upravom smislu te riječi. Nikad ne osjećam spolnu želju kad gledam neku ženu.Razumiješ?Kimnuo sam.— Postoji vrsta djevojaka koje reagiraju na mene, i ja osjetim kad se to dogodi. Jedino setada to manifestira u meni. Ali, dok, recimo, grlim Naoko, ne osjećam ništa posebno.Kad je vruće, hodamo po stanu praktički gole, zajedno se kupamo, katkad čak spavamo uistom krevetu, ali ne događa se ništa. Ništa ne osjećam. Vidim da ima lijepo tijelo, ali toje sve. Zapravo, Naoko i ja jednom smo igrale igricu. Pretvarale smo se da smo lezbijke.Zanima te?— Nego što. Recite mi.— Kad sam joj ispričala ovu priču mi jedna drugoj sve govorimo, znaš Naoko jepokušala izvesti eksperiment. Skinule smo se i ona me pokušala milovati, ali uopće nijeišlo. Samo me škakljalo. Mislila sam da ću umrijeti od smijeha. Kad se samo sjetim toga,sve me zasvrbi. Bila je tako nespretna! Kladim se da ti je drago to čuti.— Jest, da ti pravo kažem.— Pa, uglavnom, to bi bilo to — rekla je Reiko, češući se kraj obrve vrškom malogprsta. — Kad je mala otišla iz moje kuće, našla sam stolac i sjela, te pustila da mi misliodlutaju, pitajući sešto da učinim. Duboko u sebi čula sam kako mi srce tupo udara. Osjećala sam da mi rukei noge teže cijelu tonu, a u ustima mi je bio okus kao da sam pojela nekog moljca, tako sumi bila suha. Ali uspjela sam se odvući do kupaonice, znajući da će mi se kći brzovratiti. Htjela sam očistiti ona mjesta na kojima me mala dirala i lizala. Izribala sam sesapunom, ribala sam i ribala, ali nikako se nisam mogla riješiti sluzavog osjećaja koji mije ostavila. Znala sam da vjerojatno umišljam, ali nije pomagalo. Te noći sam tražila odmuža da vodimo ljubav, gotovo kao da se želim riješiti te ljage. Naravno, ništa mu nisamrekla nisam mogla. Rekla sam mu samo neka ide polako, sporije nego inače. I išao je.Koncentrirao se na svaki detaljčić, zaista je išao jako, jako sporo, i kako sam te noćisvršila, o da, tako nešto nikad prije nisam doživjela, nikad otkako smo se uzeli. A štomisliš, zašto? Jer je u mome tijelu još zaostao dodir njezinih prstiju. Samo zato.— O, Bože, kako je ovo neugodno! Pogledaj, preznojila sam se! Ne mogu vjerovati dasve to govorim on je sa mnom "vodio ljubav", "svršila" sam! — Reiko se nasmiješila, ausnice su joj se opet napućile. — Ali čak ni to nije pomoglo. Prošla su dva dana, pa tri,no njen dodir je još bio ondje. A njene posljednje riječi neprestano su mi odzvanjale uglavi.— Iduće subote nije došla. Srce mi je cijeli dan tuklo dok sam čekala i pitala se što ćuučiniti ako se pojavi. Ni na što se nisam mogla koncentrirati. Ali nije došla. Naravno.Bila je ponosno stvorenje, a sa mnom je na kraju podbacila. Nije došla ni idući tjedan, nitjedan nakon toga, i ubrzo je već prošao cijeli mjesec. Odlučila sam da ću uspjetizaboraviti što se dogodilo kada prođe dovoljno vremena, ali nisam mogla zaboraviti. Kad

bih bila sama u kući, osjećala sam njenu nazočnost i bila na rubu živaca. Nisam moglasvirati glasovir, nisam mogla misliti, ništa nisam mogla raditi tih prvih mjesec dana. Aonda sam jednoga dana shvatila da svaki put kad iziđem iz kuće nešto nije u redu.Susjedi su me čudno gledali. U njihovim očima vidjela sam neku novu distancu.Pozdravljali su me pristojno kao i uvijek, ali u tonu njihova glasabilo je nečega drukčijeg, kao i u ponašanju prema meni. Moja prva susjeda, koja mi jeprije katkad znala doći u posjet, sad me izbjegavala. Ali pokušala sam se ne obazirati nate stvari. Počneš li primjećivati takve stvari, imaš prve simptome bolesti.— A onda me jednog dana posjetila druga domaćica s kojom sam bila dobra. Bile smoistih godina, naše majke bile su prijateljice, a dijete joj je išlo u isti vrtić kao moje pasmo bile dosta bliske. Jednoga dana nenadano se pojavila i pitala me znam li da o menikruži grozan trač. "Kakav trač?" pitala sam. "Gotovo da to ne mogu izgovoriti, toliko jegrozno", rekla je. "E pa kad si ovo rekla, sad mi moraš reći sve do kraja."— I dalje mi nije htjela reći, ali napokon sam sve izvukla iz nje. Hoću reći, i došla jesamo zato da mi kaže što je čula, pa naravno da je na kraju sve izbrbljala. Prema njezinojpriči, ljudi su govorili da sam zagrižena lezbijka i da sam zbog toga stalno u duševnimbolnicama. Govorili su da sam svukla svoju učenicu glasovira i pokušala joj svašta raditi,a kad se ona opirala, onda sam je tako jako pljusnula da joj je nateklo cijelo lice.Naravno, okrenuli su priču naglavce, što je već samo po sebi bilo loše, ali najviše mešokiralo to što su ljudi znali da sam bila u bolnici.— Moja prijateljica svima je govorila da me poznaje cijelu vječnost i da nisam takva, alidjevojčini roditelji povjerovali su u njenu verziju i sad su je širili po susjedstvu. Uza sveto, još su se raspitali o meni i tako su saznali da sam doista imala mentalnih problema.— Verzija koju je moja prijateljica čula bila je da je djevojčica jednoga dana došla kućisa sata onoga dana, naravno a lice joj je bilo naduto, usnica rasječena i krvava, s bluzejoj je nedostajalo nekoliko dugmeta, čak joj i donji veš bio razderan. Možeš li ti tovjerovati? Sve je to, naravno, učinila da učini vjerodostojnom svoju priču, koju je mamamorala iz nje izvlačiti kliještima. Točno je vidim kako to čini maže krv na bluzu, kidadugmad, dere čipku na grudnjaku, tjera samu sebe da plače sve dok joj se oči nezacrvene, raščupava kosu i onda majci priča cijelu tu hrpu laži.— Nije da krivim ljude što su joj vjerovali. I ja bih joj vjerovala, toj lijepoj lutkiciđavolja jezika. Dođe doma plačući, odbija govoriti jer ju je previše sram, a onda sveprovali iz nje. Naravno da će joj ljudi vjerovati. A da sve bude još gore, to je točno, jasam zbilja bila u bolnicama zbog mentalnih poremećaja, zbilja je jesam udarila po licušto sam jače mogla. Tko će meni povjerovati? Vjerojatno samo moj muž.— Prošlo je još nekoliko dana dok sam se borila s dilemom hoću li mu reći ili ne, alikad sam mu rekla, vjerovao mi je. Naravno. Ispričala sam mu sve što se toga danadogodilo kakve mi je sve lezbijske stvari radila, kako sam je pljusnula. Naravno, nisammu rekla što sam osjetila. To mu nisam mogla reći. I uglavnom, bio je izvan sebe odbijesa i uporno govorio da će otići ravno njezinoj obitelji. Rekao je: "Ti si ipak udanažena. Udana si za mene. I majka si. Nema šanse da si lezbijka. Kakav vic!"— Ali ja ga nisam pustila da ide. Time bi samo sve pogoršao. Ja sam znala. Ja sam znalada je ona bolesna. Vidjela sam na stotine bolesnih ljudi, pa sam znala. Mala je bila trulaiznutra. Oguliš li sloj one prekrasne kože, ispod bi našao samo gnjilo meso. Znam da je tostrašno reći, ali istina je. I znala sam da normalni ljudi nikad ne bi shvatili kakva jezapravo, da mi tu ne možemo izići kao pobjednici. Bila je stručnjak za manipuliranjeosjećajima odraslih ljudi oko sebe, a mi nismo imali dokaze. Kao prvo, tko bi povjerovaoda je trinaestogodišnja djevojka namamila u homoseksualnu stupicu ženu u tridesetima?

Što god mi rekli, ljudi bi vjerovali što hoće. Što bismo se više borili, bili bismo uranjivijoj poziciji.— Mogli smo samo jedno: odseliti se. Da sam ostala u toj četvrti, stres bi me slomio:nešto bi mi u glavi opet škljocnulo. A taj je proces već počeo. Morali smo otići odatle,nekamo daleko gdje me nitko ne poznaje. Ali moj muž nije bio spreman ići. Njemu jošnije bilo posve jasno u kolikoj sam krizi. A trenutak nije mogao biti gori: volio je svojposao, napokon nam je uspio kupiti vlastitu kuću (živjeli smo u montažnoj kućici), akćeri je bilo lijepo u vrtiću. "čekaj malo," rekao je, "ne možemo tek tako dići sidroi otići. Ja ne mogu tako lako naći posao. Morali bismo prodati kuću, naći novi vrtić.Trebat će mi bar dva mjeseca."— "Ja ne mogu čekati dva mjeseca", rekla sam mu. "Ovo će me zauvijek dokrajčiti. Nešalim se. Vjeruj mi, znam što govorim." Simptomi su se već počeli pojavljivati: zvonilomi je u ušima, čula sam glasove, nisam mogla spavati. Predložio je da ja odem prva, danekamo sama otputujem, a on će doći kad sve obavi.— "Ne," rekla sam, "ne želim ići sama. Raspast ću se ako ne budem imala tebe. Trebamte. Molim te, ne ostavljaj me." Zagrlio me i počeo preklinjati da izdržim samo još malo.Samo jedan mjesec, rekao je. On će se za sve pobrinuti napustit će posao, prodatikuću, urediti sve u vrtiću, naći novi posao. Možda može dobiti mjesto u Australiji,rekao je. Samo je tražio da pričekam mjesec dana, i sve će biti u redu. Sto sam na tomogla reći? Da sam se usprotivila, to bi me samo još više izoliralo.Reiko je uzdahnula i pogledala u žarulju na stropu.— Ali nisam mogla izdržati mjesec dana. Jednoga dana to se opet dogodilo: škljoc\ Iovaj put bilo je stvarno loše. Uzela sam pilule za spavanje i odvrnula plin. Probudila samse u bolnici, i to je bio kraj. Tek za nekoliko mjeseci smirila sam se toliko da bih moglarazmišljati, i onda sam zamolila muža neka mi da razvod. Rekao je da se nema namjerurastavljati. "Možemo početi iznova", rekao je. "Možemo otići na neko novo mjesto, samonas troje, i početi sve ispočetka." "Sad je prekasno", rekla sam mu. "Sve je završilo kad sitražio da pričekam mjesec dana. Ako si stvarno želio početi iznova, nisi mi to trebao reći.Sada kamo god da odemo, koliko god se daleko odselimo, stalno će se događati isto. I jaću od tebe tražiti isto, i patit ćeš zbog mene. To više ne želim."— Pa smo se rastavili. Ili bolje rečeno, ja sam se rastavila od njega. Ali za dvije godineopet se oženio. Još mi je drago što sam ga natjerala da me ostavi. Zbilja. Znala sam da ćubiti ovakva do kraja života, a nikoga nisam htjela povući za sobom. Nisam nikoga htjelasiliti da živi u stalnom strahu kako ću svaki čas opet izgubiti razum.— Bio je divan prema meni: idealan muž, vjeran, snažan i strpljiv, netko kome sammogla u potpunosti vjerovati. Učinio je sve što je mogao ne bi li me izliječio, i ja samučinila sve što sam mogla da se izliječim, i zbog njega i zbog naše kćeri. I vjerovala samu oporavak. Šest godina sam bila sretna, od dana vjenčanja. Pomogao mi je 99%, ali onajjedan posto je podivljao. Škljocl Srušilo se sve što smo izgradili. U djeliću sekunde svese pretvorilo u ništa. I to zbog te male.Reiko je pokupila opuške koje je zgazila i bacila ih u limenu kantu.— Grozna priča. Toliko smo se trudili, strašno, gradili smo svoj svijet opeku po opeku.A srušio se u jednom trenu. Nismo se ni snašli, a već više ničega nije bilo.Ustala je i zabila ruke u džepove. — Idemo natrag. Kasno je.Nebo se smračilo, sloj oblaka bio je deblji nego prije, Mjesec se nije vidio. Shvatio samda sada osjećam miris kiše, kao Reiko. A s njim je bio pomiješan miris svježeg grožđa unjezinoj vrećici.— Zato ne mogu otići odavde — rekla je. — Bojim se stupiti u izvanjski svijet. Bojim

se upoznati nove ljude i osjetiti nove osjećaje.— Shvaćam — rekao sam. — Ali ja mislim da vi to možete. Mislim da možete izići ida ćete uspjeti.Reiko se nasmiješila, ali nije odgovorila.Naoko je sjedila na kauču s knjigom. Noge su joj bile prekrižene, a dok je čitala, ruku jeprislonila na sljepoočicu. činilo se kao da se prstima dotiče svake riječi koja joj je ulazilau glavu i tako je opipava. Po krovu su počele tapkati raspršene kapljice kiše. Bila jeobavijena svjetlošću lampe koja je oko nje lebdjela poput fine prašine. Nakon dugograzgovora s Reiko Naokina mladolikost dojmila me se na nov način.— Oprosti što smo se toliko zadržali — rekla je Reiko, tapšući Naoko po glavi.— Je li vam bilo lijepo? — pitala je Naoko, podižući pogled.— Naravno — rekla je Reiko.— Što ste radili — pitala me Naoko — tako nasamo?— Nisam slobodan reći, gospođice — odgovorio sam.Naoko se zakikotala i spustila knjigu. Onda smo svi troje jeli grožđe uz zvuke kiše.— Kad ovako pada kiša — rekla je Naoko — osjećam se kao da smo sami na svijetu.Da bar nastavi padati, pa da nas troje ostanemo zajedno.— Ma jasno — rekla je Reiko — a kad biste se vas dvoje bacili na posao, ja bih vasvaljda hladila lepezom ili svirala glazbu za ugođaj na gitari, kao neka glupa gejša? Ne,hvala!— Ma, ja bih ti ga tu i tamo posudila — rekla je Naoko, smijućise.— Okej, onda sam za — rekla je Reiko. — Hajde, kišo, pljusni!Kiša je doista pljusnula, i nastavila pljuštati. S vremena na vrijeme udario bi grom. Kadsmo pojeli grožđe, Reiko se vratila cigaretama i izvukla gitaru ispod kreveta, te počelasvirati: najprije Desafinado i Djevojku iz Ipaneme, onda malo Bacharacha i nekolikopjesama Lennona i McCartnevja. Reiko i ja opet smo pijuckali vino, a kad ga je nestalopodijelili smo preostali konjak iz moje ploške. Dok smo tako dugo u noć razgovarali,obuzelo nas je toplo, prisno raspoloženje, pa sam zajedno s Naoko počeo željeti da kišanastavi padati.— Hoćeš li me opet doći vidjeti? — pitala je, gledajući me.— Naravno da hoću — rekao sam.— A hoćeš li mi pisati?— Svaki tjedan.— A hoćeš li dodati i nekoliko redaka za mene? — pitala je Reiko.— Nego što — rekao sam — vrlo rado.U jedanaest je Reiko razvukla kauč i spremila mi krevet kao i noć prije. Poželjeli smojedni drugima laku noć i ugasili svjetlo. Kako nisam mogao zaspati, uzeo sam čarobnibrijeg i bateriju izruksaka i neko vrijeme čitao. Nešto prije ponoći odškrinula su se vrata spavaće sobe iNaoko se uvukla u krevet kraj mene. Za razliku od prethodne noći, sad se ponašalanormalno. Oči su joj bile fokusirane, pokreti žustri. Prislonivši usta na moje uho, prošaptalaje — Ne znam, ne mogu spavati.— Ni ja — rekao sam. Spustio sam knjigu i ugasio bateriju, te sam je zagrlio i poljubio.Posvuda oko nas bila je tama i zvuči kiše.— A Reiko?— Bez brige, zaspala je. A kad ona spava, onda zbilja spava. — A onda je Naoko upitala— Hoćeš li mi zbilja opet doći?

— Naravno da hoću.— čak i ako ti ne budem mogla ništa dati?Kimnuo sam u mraku. Osjećao sam njezine pune dojke. Dlanom sam pogladio obrisnjezina tijela kroz spavaćicu. Od ramena preko leđa do bokova, stalno sam iznovaprelazio rukom preko nje, utiskujući liniju i mekoću njezina tijela u mozak. Nakon štosmo neko vrijeme ležali u tom nježnom zagrljaju, Naoko mi je prislonila usnice o čelo iustala iz kreveta. Njezina blijedoplava spavaćica bljesnula je u tami, nalik na ribu.— Zbogom — rekla mi je slabašnim glasom. Slušajući kišu, utonuo sam u spokojan san.Idućeg jutra još je kišilo sipila je sitna, gotovo nevidljiva jesenja kišica, nimalo nalik najučerašnju provalu oblaka. Vidjelo se da kiši samo po mreškanju lokvica i kapanju kojese čulo sa streha. Kad sam se probudio, ugledao sam mliječnobijelu maglu kako okružujeprozor, ali kako se Sunce dizalo, vjetrić ju je otpuhao, pa su iz nje izronile okolne šume ibrežuljci.Kao i dan prije, doručkovali smo i otišli počistiti ptičnjak. Naoko i Reiko obukle su žuteplastične kabanice s kapuljačama. Ja sam navukao džemper i nepropusnu vjetrovku. Vanije zrak bio vlažan i studen. I ptice su se sklonile s kiše, pa su se zbile u dno kaveza.pP— Ovdje je dosta hladno kad pada kiša, zar ne? — rekao sam Reiko.— Sad će sa svakom kišom postajati sve hladnije, dok ne padne prvi snijeg — rekla je.— Oblaci iz Japanskog mora ovdje ispuštaju tone snijega.— Što se zimi radi s pticama?— Unesemo ih unutra, naravno. Što bismo drugo da ih zaleđene iskopamo iz snijega? Ionda ih odmrznemo, oživimo i povičemo: OK, navali narode!čupnuo sam žičanu mrežicu, a papiga je zalepetala krilima i zakriještala: "Seronja!""Hvala!" "Ludo!"— E njega bih ja rado zamrznula — rekla je Naoko sjetno. — Mislim da ću stvarnopoludjeti ako to budem morala slušatisvako jutro.Kad smo očistili ptičnjak, vratili smo se u stan. Dok sam se pakirao, žene su odjenuleradnu odjeću. Zajedno smo izišli iz zgrade i rastali se kraj teniskih terena. One suskrenule desno, a ja sam nastavio ravno. Dovikivali smo pozdrave i ja sam obećao da ćuopet doći. Naoko se blago nasmiješila i nestala iza ugla.Na putu do kapije sreo sam nekoliko ljudi, sve u žutim kabanicama kakve su imaleNaoko i Reiko, i svi su imali nataknute kapuljače. Po kiši su sve boje bile neobično jarke:tlo je bilo intenzivno crno, borove grane blistavo zelene, a ljudi omotani žutom djelovalisu kao prikaze s onog svijeta koje smiju hoditi zemljom samo za kišovitih jutara. Lebdjelisu nad tlom u tišini, noseći poljodjelske alatke, košare i vreće.čuvar se sjetio moga imena i označio ga na listi posjetitelja dok sam izlazio. — Vidim daste došli iz Tokija — rekao je stari. — I ja sam jednom bio ondje. Samo jednom.Svinjetina im je famozna.— Je li? — pitao sam, ne znajući što da mu odgovorim.— Nije mi se baš sviđala hrana u Tokiju, ali svinjetina je bila da prste poližeš.Vjerojatno ih uzgajaju na neki poseban način.Rekao sam da ne znam, sad sam prvi put tako nešto čuo. — A kad ste to bili u Tokiju?— Hmm, da vidimo — rekao je, nakrivivši glavu — je li to bilo kad se oženio NjegovoVeličanstvo krunski princ? Moj sin je bio u Tokiju, pa sam rekao, morao bih bar jednom ito vidjeti. Sigurno je to bilo 1959.— E, tako davno je svinjetina u Tokiju sigurno bila dobra — rekao sam.— A danas? — pitao je.

Nisam siguran, rekao sam, ali nisam baš čuo da je nešto posebno. To kao da ga jerazočaralo. Po svemu sudeći, htio je nastaviti razgovor, ali rekao sam mu da moram stićina autobus i krenuo prema cesti. Nad stazom uz potok mjestimice su još lebdjele krpeizmaglice, ali vjetrić ih je odnosio prema strmim obroncima obližnje planine. Svakomalo zaustavio bih se u hodu, okrenuo, i bez ikakva posebnog razloga duboko uzdahnuo.Osjećao sam se kao da sam došao na planet na kojemu vlada malo drukčija sila teže. Panaravno, rekao sam sebi tužno: sad sam u izvanjskom svijetu.Vrativši se u dom oko pola pet, smjesta sam se presvukao i otišao u prodavaonicu ploča uSindžuku da odradim svoje radno vrijeme. Ja sam pazio na prodavaonicu od šest do polajedanaest, nešto malo bih i prodao, ali uglavnom sam sjedio kao ošamućen i gledaonevjerojatno šaroliko mnoštvo ljudi kako promiče vani. Bilo je obitelji, parova, pijanaca,mafijaša, živahnih djevojaka u kratkim suknjama, bradatih hipija i barskih hostesa, tenekih nedefiniranih tipova. Kad god bih pustio žestoki rock, hipiji i odbjegla mlađarijaokupili bi se vani, plesali i udisali razrjeđivač, ili bi samo sjeli na zemlju i besposličarili.Kad bih stavio Tonvja Bennetta, nestali bi.Odmah pokraj nalazila se prodavaonica u kojoj je neki sredovječni čovjek pospanih očijuprodavao "igračke za odrasle". Ja nisam mogao zamisliti zašto bi itko htio kupitiraznorazna seksipomagala koja je držao, ali činilo se da mu prodaja ide kao luda. U uličici koja se nalaziladijagonalno nasuprot prodavaonici ploča vidio sam pijanog studenta kako povraća. Uigraonici prekoputa nas u drugom smjeru kuhar iz lokalnog restorana provodio je pauzuigrajući tombolu uz novčane oklade. Ispod streha prodavaonice koja je preko noći bilazatvorena čučao je neki garavi beskućnik, ne mičući se. U prodavaonicu je ušladjevojčica ne starija od dvanaest, trinaest godina, namazana blijedoružičastim ružem, izamolila me da stavim Jumpin ]ack Flash od Rolling Stonesa. Kad sam pronašao ploču ipustio joj je, počela je puckati prstima u ritmu i drmati kukovima, te stala plesati podućanu. Onda me zatražila cigaretu. Dao sam joj jednu od poslovođinih, koju je zahvalnopopušila, a kad je ploča završila, otišla je bez ijednog "hvala". Svakih petnaestak minutazačuo bih sirenu hitne pomoći ili policije. Naišla su tri pijana direktora u odijelima ikravatama, smijući se iz svega glasa i dovikujući "Dobra guzica!" lijepoj dugokosojdjevojci u telefonskoj kabini.Što sam dulje gledao, postajao sam sve zbunjeniji. čemu sve to, k vragu? Sto sve tozapravo znači?Poslovođa se vratio s večere i rekao mi — Hej, znaš što, Vatanabe? Preksinoć sampovalio malu iz butika. — Već prije nekog vremena bacio je oko na djevojku koja jeradila u obližnjem butiku, i svako malo odnio bi joj ploču na dar.— Bravo — rekao sam mu, našto mi je on ispričao sve o svom podvigu, u detalje.— Ako oćeš poševiti žensku, evo što ti je činiti — počeo je, sav pun sebe. — Prvo,moraš joj nosit darove. Onda je moraš napit. Ono, baš napit. I onda obaviš poso. Lakše nemože bit. Kužiš?Zbunjeniji nego ikad, ukrcao sam se na putnički vlak i vratio u dom. Navukao samzastore, ugasio svjetla, ispružio se u krevet, i obuzeo me osjećaj da bi se Naoko svaki časmogla uvući kraj mene u krevet. Sklopivši oči, osjećao sam kako joj se grudi mekonadimlju o moja prsa, čuo njezin šapat, i osjetio obrise njezina tijela u svome naručju. Utami sam se vratio u njezin mali svijet.Osjetio sam miris livadske trave, čuo noćnu kišu. Mislio sam na nju golu, kakvu sam jevidio na mjesečini, i zamišljao je kako čisti ptičnjak i gaji povrće, a njezino meko, lijepotijelo bilo je umotano u onu žutu kabanicu. Stišćući svoj nabrekli penis, mislio sam na

Naoko dok nisam svršio. To kao da mi je malo razbistrilo mozak, ali nije mi pomoglo dazaspim. Osjećao sam se iscrpljeno, očajnički sam želio zaspati, ali san mi jednostavnonije htio doći na oči.Ustao sam iz kreveta i stao kraj prozora, a moje oči odlutale su prema stijegu. Sad kad nanjoj nije bio nacionalne zastave, motka je sličila divovskoj bijeloj kosti koja je stršila uvisu noćnu tamu. Što li Naoko sada radi, pitao sam se. Naravno, sigurno spava, spavadubokim snom, ogrnuta tamom u onom svome čudnovatom malom svijetu. Uhvatio samse kako mislim: neka od tjeskobe bude sigurna bar u snovima.71 DUćEG JUTRA, U čETVRTAK, NA SATUtjelesnoga nekoliko sam puta preplivao olimpijski bazen. Od takve energične tjelovježbeglava mi se još malo razbistrila pa sam ogladnio. Nakon što sam pojeo obilan ručak ustudentskom restoranu poznatom po svojim obilnim ručkovima, krenuo sam u knjižnicuodsjeka za književnost pronaći neke podatke, kadli sam naletio na Midori Kobajaši. Snjom je bila neka sitna i graciozna djevojka s naočalama, ali kad me je ugledala, prišla mije sama.— Kamo ideš? — pitala me.— Na književnost, u knjižnicu — rekao sam.— Daj pusti to i hajde na ručak sa mnom.— Već sam jeo.— Pa što onda? Možeš opet.Na kraju smo otišli u obližnju kavanu, gdje je ona pojela tanjur currvja a ja sam popiokavu. Imala je bijelu košulju dugih rukava ispod žute vunene veste s uzorkom riblje kosti,usku zlatnu ogrlicu i Disnevjev sat. Curry joj se očito sviđao, a popila je i tri čaše vode.— Gdje si bio? — pitala je Midori. — Zvala sam te ne znam koliko puta.— Nešto si me htjela pitati?— Ništa posebno. Samo sam zvala.— Razumijem.— Sto razumiješ?— Ništa. Samo "razumijem" — rekao sam. — Onda, je li bilo novih požara?— Baš je bilo zabavno, zar ne? Šteta nije velika, ali zbog onolikog dima sve jedjelovalo kao pravo. Super stvar. — Midori je iskapila još jednu čašu vode, udahnula istala promatrati moje lice. — Hej, što je tebi? — pitala me. — Izgledaš kao odsutanduhom.Oči ti nisu fokusirane.— Dobro sam — rekao sam. — Vratio sam se s puta pa sam umoran.— Izgledaš kao da si upravo vidio duha.— Tako dakle.— Hej, imaš danas popodne predavanja?— Njemački i vjeronauk.— Možeš to preskočiti?— Njemački ne mogu. Danas imam test.— Kad završava?— U dva.— Okej. Hoćeš da poslije odemo u grad na piće?— U dva popodne?!— Malo za promjenu, zašto ne? Izgledaš totalno odsutno. Hajde, dođi piti sa mnom, dase malo vratiš u život. To i ja želim piti s tobom da se malo vratim u život. Sto veliš?

— Dobro, može — rekao sam uzdišući. — Potražit ću te u književnom traktu u dva.Nakon njemačkoga sjeli smo na bus za Šindžuku i otišli u neki avangardni bar po imenuDUG, iza knjižare Kinokunija. Oboje smo za početak uzeli votkutonik.— Ja katkad svratim ovamo — rekla je. — Kod njih ti nije neugodno ako popodne piješ.— A ti često piješ popodne?— Katkad — rekla je, zveckajući ledom u čaši. — Katkad, kad svijet postane pretežakza život, dođem ovamo na votkutonik.— Zar svijet katkad postane pretežak za život?— Katkad — rekla je Midori. — I ja imam svoje problemčiće.— Kakve?— S obitelji, dečkima, neredovitim menstruacijama. Tako to.— Onda popij još jednu.— I hoću.Mahnuo sam konobaru i naručio još dvije votketonik.— Sjećaš se kako si me u nedjelju poljubio? — pitala je Midori. — Mislila sam na to.Bilo je lijepo. Baš je bilo lijepo.— To je lijepo.— "To je lijepo" — ponovila je za mnom. — Kako čudno govoriš!— Da?— No, razmišljala sam o tome. Razmišljala sam kako bi bilo lijepo da je to bilo prvi putda me je neki dečko poljubio. Kad bih mogla promijeniti redoslijed događaja u životu,definitivno bih htjela da mi to bude prvi poljubac, definitivno. A onda bih cijeli životmislila nešto kao: Hej, što li se dogodilo s onim malim Vatanabeom s kojim sam se prviput poljubila, na gornjoj terasi, sad mu je negdje 58? Zar to ne bi bilo super?— Da, stvarno — rekao sam, krčkajući pistaciju.— Hej, ma što je tebi? Zašto si tako odsutan? Još mi nisi ni odgovorio.— Vjerojatno se još nisam priviknuo na svijet — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja.— Ne znam, osjećam se kao da ovo nije stvarni svijet. Ti ljudi, taj okoliš: jednostavnomi ne djeluju stvarno.Midori je naslonila lakat na šank i pogledala me. — U nekoj pjesmi Jima Morrisona biloje nešto takvo, gotovo sam sigurna.— Ljudi su strani kad si stranac.— Mir — rekla je Midori.— Mir — rekao sam ja.— Stvarno bi trebao sa mnom u Urugvaj — rekla je Midori, još nalakćena na šank. —Cura, obitelj, fakultet daj sve to lijepo nogiraj.— Ideja nije loša — rekao sam smijući se.— Zar ne misliš da bi bilo divno kad bismo se riješili svega i svih i otišli nekamo gdjenikoga živog ne poznajemo? Katkad mi dođe da to učinim. Zbilja, zbilja mi dođe da toučinim. Recimo, ti me odvedeš nekamo daleko, daleko, a ja bih ti rodila puno djece,žilave kao mali bikići. I živjeli bismo sretni do kraja života, i valjali se po podu.Nasmijao sam se i popio treću votkutonik.— Ali ti vjerojatno još ne želiš puno djece žilave kao bikići — rekla je Midori.— Zaintrigirala si me — rekao sam. — Volio bih vidjeti kako izgledaju.— To je u redu, ne moraš ih željeti — rekla je Midori jedući pistaciju. — A ja evo pijempopodne i govorim štogod mi padne na pamet: "Ja bih sve nogirala i pobjegla." čemu ićiu Urugvaj? Tamo imaju samo magareća govna.— Možda imaš pravo.

— Posvuda samo magareća govna. Govno tu, govno tamo, cijeli svijet je od magarećihgovana. Hej, ovu ne mogu otvoriti. Evo ti je. — Midori mi je pružila pistaciju. Namučiosam se dok je nisam otvorio. — Ali kako mi je u nedjelju laknulo] Išla sam s tobom nagornju terasu, gledali smo požar, pili pivo, pjevali pjesme. Ne znam kad sam zadnji putosjetila takvo potpuno olakšanje. Ljudi me stalno na nešto prisiljavaju. čim me vide,počnu mi govoriti što da činim. Ti me bar ni na što ne prisiljavaš.— Ne poznajem te dovoljno da bih te na išta prisiljavao.— Hoćeš reći, da me bolje poznaješ, i ti bi me prisiljavao, kao i svi drugi?— Moguće — rekao sam. — Tako ljudi žive u stvarnome svijetu: stalno jedni druge nanešto prisiljavaju.— Ti ne bi. Ja znam. Stručnjak sam kad treba nekoga prisiljavatii kad tebe netko prisiljava. Nisi ti taj tip. Zato se s tobom i mogu opustiti. Imaš li ti uopćepojma koliko na svijetu ima ljudi koji vole druge prisiljavati, a i da njih drugi na neštoprisiljavaju? Hrpetinal A onda oko toga prave veliku frku, kao, "Ja sam je prisilio", "Tisi me prisilio!" To vole. Ali ja to ne volim. Ja to činim samo zato što moram.— A na što ti prisiljavaš druge ili drugi tebe? Midori je stavila kocku leda u usta i počelaje sisati.— Želiš me bolje upoznati? — pitala je.— Aha, recimo.— Hej, slušaj, upravo sam te pitala: "Želiš li me bolje upoznati?" Kakav ti je toodgovor?— Da, Midori, volio bih te bolje upoznati — rekao sam.— Zbilja?— Da, zbilja.— čak i ako bi morao odvratiti oči od onoga Što ugledaš?— Tako si loša?— Pa, na neki način — rekla je Midori mršteći se. — Hoću još jedno piće.Pozvao sam konobara i naručio četvrtu rundu pića. Dok nisu stigla, Midori je podbočilabradu rukom, još nalakćena na bar. Ja sam šutio i slušao Theloniousa Monka kako sviraHoneysuckle Rose. U lokalu je bilo još petšest mušterija, ali jedino smo mi pili alkohol.Jak miris kave unosio je atmosferu prisnosti u sumornu unutrašnjost.— Jesi li slobodan ovu nedjelju? — pitala je Midori.— Mislim da sam ti već rekao, nedjeljom sam uvijek slobodan. Do šest, kad moram naposao.— Dobro onda, hoćemo li se ove nedjelje družiti?— Može — rekao sam.— Doći ću po tebe u dom u nedjelju ujutro. Ali ne znam još kad. Je li to u redu?— Može — rekao sam. — Nema problema.— A sada da te pitam: možeš li pogoditi što mi se sada radi?— Ne mogu ni zamisliti.— Pa, kao prvo, želim leći na velik, širok, paperjast krevet. Želim se udobnoraskomotiti, napiti, i da nigdje u blizini nema magarećeg govna, i da ti ležiš kraj mene. Aonda, malo pomalo, skidao bi mi odjeću. Jaaako nježno. Onako kako majka svlači malodijete. Jaaako polako.— Hmm...— I onda se ja isključim i ugodno mi je, a onda najednom shvatim što se događa ipovičem: "Prestani, Vatanabe!" A onda kažem:"Ti mi se stvarno sviđaš, Vatanabe, ali viđam se s drugim. Ne mogu ovo. Konzervativna

sam što se tiče ovakvih stvari, vjerovao ti ili ne, zato molim te prestani." Ali ti neprestaješ.— Ali ja bih prestao — rekao sam.— Znam da bi. Nema veze, to je samo moja fantazija — rekla je Midori. — I onda mi gapokažeš. Svoju stvar. Kako strši nagore. Ja naravno smjesta zatvorim oči, ali već sam gana trenutak vidjela. Pa kažem: "Prestani! Ne čini to! Ne želim nešto tako veliko i tvrdo!"— Nije tako veliki. Običan je.— Nema veze, to je obična fantazija. I onda se ti jako rastužiš, i meni te bude žao pa tepokušavam utješiti. No, no, jadničak mali.— I kažeš da ti se to sada radi?— Baš tako.— A joj.Otišli smo iz bara nakon pet rundi votketonika. Kad sam pokušao platiti, Midori mepljesnula po ruci i platila šuštavom novčanicom od 10.000 jena koju je izvadila iznovčanika.— U redu je — rekla je. — Upravo su mi platili, a ja sam zvala tebe. Naravno, ako sizadrti fašist pa ne dopuštaš da ti žena plati piće...— Ne, ne, u redu je.— A i nisam ti pustila da mi ga staviš.— Jer je tako velik i tvrd — rekao sam.— Tako je — rekla je Midori. — Jer je tako velik i tvrd.Onako pripita, Midori je promašila jednu stubu, pa smo zamalo pali niza stubište. Slojoblaka koji je zastirao nebo sad se povukao, i kasnopopodnevno sunce nježnom jesvjetlošću kupalo gradske ulice. Midori i ja neko smo vrijeme tumarali naokolo. Rekla jeda bi se rado popela na drvo, ali nažalost u Sindžukuu nije bilo za penjanje pogodnihstabala, a Carski vrtovi su se zatvarali.— Baš šteta — rekla je Midori. — Obožavam se penjati nadrveće.Nastavili smo hodati i gledati izloge, i ubrzo su mi gradski prizori postali stvarniji negoprije.— Drago mi je što sam naletio na tebe — rekao sam. — Mislim da sam se sad malo višepriviknuo na svijet.Midori je stala kao ukopana i zapiljila se u mene. — Istina je — rekla je. — Oči su ti sadmnogo fokusiranije nego prije. Vidiš? Godi ti druženje sa mnom.— U to uopće nema sumnje — rekao sam.U pola šest Midori je rekla da mora doma spremiti večeru. Rekao sam da ću seautobusom vratiti u dom i otpratio je dopostaje.— Znaš što mi se sada radi? — pitala me Midori dok sam odlazio.— Nemam pojma na što sada misliš — rekao sam.— Želim da mene i tebe zarobe gusari. Onda bi nas svukli i svezali jedno uz drugo,licem u lice, gole, onim užadima.— Zašto bi to napravili?— To su perverzni gusari — rekla je.— Ti si perverzna — rekao sam.— I onda nas zaključaju u teretni prostor i kažu: "Za sat vremena bacit ćemo vas umore, pa se dotle zabavite."— I...?

— I mi onda sat vremena uživamo, i valjamo se naokolo isprepletenih tijela.— I to je glavna stvar koja ti se sada radi?— Tako je.— A joj — rekao sam ja, odmahujući glavom.Midori je došla po mene u nedjelju ujutro u pola deset. Upravo sam se bio probudio i jošse nisam ni umio. Netko mi je počeo udarati na vrata i vikati: "Hej, Vatanabe, nekaženska!" Sišao sam u predvorje i zatekao Midori kako sjedi prekriženih nogu unevjerojatno kratkoj traper suknji, zijevajući. Svaki student na putu za doručak usporio jei zabuljio se u njene duge, vitke noge. Imala je zbilja lijepe noge.— Jesam li došla prerano? — pitala je. — Sigurno si se tek probudio.— Možeš pričekati petnaest minuta? Da se umijem i obrijem.— Mogu čekati, ali svi mi dečki bulje u noge.— A što si mislila, kad si došla u muški paviljon u tako kratkoj suknji? Naravno dabulje.— No dobro, nema veze. Danas imam stvarno slatke gaćice sasvim su ružičaste, navolančiće i čipkice.— Tim gore — rekao sam, uzdišući. Vratio sam se u sobu, umio i obrijao što sam bržemogao, odjenuo plavu košulju s ovratnikom na kopčanje i sivu sportsku jaknu od tvida, aonda sam se vratio i izveo Midori van kroz kapiju. Oblijevao me hladan znoj.— Reci, Vatanabe — rekla je Midori, gledajući u paviljonske zgrade — ovdje svi dečkidrkaju capcarap?— Vjerojatno — rekao sam.— Misle li dečki na cure kada to rade?— Valjda. Sumnjam da itko dok drka misli na burzu ili sprezanje glagola ili Sueskikanal. Ne, prilično sam siguran da gotovo svi misle na cure.— Sueski kanal?— Na primjer.— Dakle, oni valjda misle na neku određenu curu, je li tako?— A zašto to ne pitaš dečka? — rekao sam. — Zašto bih ti ja tako nešto objašnjavaonedjeljom ujutro?— Samo me zanimalo — rekla je. — Osim toga, on bi se naljutio da ga tako nešto pitam.Rekao bi da djevojke ne smiju postavljati takva pitanja.— Što je sasvim logičan stav.— Ali mene zanima. To je čista znatiželja. Misle li dečki na neku određenu curu dokdrkaju?Odustao sam od izbjegavanja odgovora. — Pa, ja da. Za druge ne znam.— Jesi li ikad mislio na mene dok si to radio? Reci mi istinu. Neću se ljutiti.— Ne, nisam, da ti pravo kažem — odgovorio sam iskreno.— Zašto? Nisam ti dosta zgodna?— Ma, zgodna si ti. Slatka si, i super ti stoje seksi kompletići.— Zašto onda ne misliš na mene?— Pa, kao prvo, tebe smatram prijateljicom, pa te ne želim uvlačiti u svoje seksualnemaštarije, a kao drugo...— Imaš neku drugu na koju moraš misliti.— To bi otprilike bilo točno — rekao sam.— Pristojan si čak i kad je o ovako nečemu riječ — rekla je Midori. — To mi se kodtebe sviđa. Pa ipak, ne bi li me pripustio samo na kratko? Želim biti u nekoj od tvojihseksualnih maštarija ili sanjarija ili kako god ih već zoveš. Molim te to jer smo prijatelji.

Koga drugog mogu tako nešto moliti? Ne mogu tek tako nekome prići i reći: "Kadvečeras budeš drkao, možeš li molim te jednu sekundu misliti na mene?" To te molim bašzato što te smatram prijateljem. I želim da mi poslije kažeš kako je bilo. Znaš, što si radioi tako to.Pobjegao mi je uzdah.— Ali ne možeš mi ga metnuti. Jer smo samo prijatelji. Zar ne? Dok god mi ga nemetneš, možeš raditi što god hoćeš, misliti što god hoćeš.— Ne znam, nikad to još nisam radio s tolikim ograničenjima — rekao sam.— Hoćeš li samo misliti na mene?— Dobro, mislit ću na tebe.— Znaš, Vatanabe, ne želim da dobiješ pogrešan dojam — da sam nimfomanka ili dasam isfrustrirana ili da te izazivam. Mene te stvari jednostavno zanimaju. Želim znatikako je to. Odrasla sam okružena samim djevojkama u djevojačkoj školi, to znaš. Želimznati što dečki misle i kako su im ustrojena tijela. I to ne samo iz dodataka ženskimčasopisima, nego iz pravih praktičnih analiza.— Praktičnih analiza? — progunđao sam.— Ali moj dečko ne voli kad mene zanimaju stvari ili kad hoću nešto pokušati. Naljutise, zove me nimfačom ili ludačom. Ne dopušta čak ni da mu popušim. E, to je jedna odstvari koje umirem od želje proučiti.— Aha.— I ti mrziš kad ti netko puši?— Ne, ne baš, ne mrzim.— Bi li se moglo reći da voliš?— Da, moglo bi se. Ali možemo li o tome drugi put? Gledaj, pred nama je lijeponedjeljno jutro, i ne želim ga upropastiti pričama o drkanju i pušenju. Idemo razgovarati onečemu drugom. Je li tvoj dečko na istom fakultetu kao mi?— Ne, on ide na drugi, naravno. Upoznali smo se u školi, na sekciji. Ja sam bila udjevojačkoj školi, a on u muškoj, i znaš kako to rade, zajednički koncerti i tako to. Aliozbiljno smo prohodali poslije ispita. Hej, Vatanabe.— Što je?— Samo jednom to učini. Misli na mene, dobro?— Dobro, pokušat ću, idući put — rekao sam, predajući se.Sjeli smo na putnički vlak za Očanomizu. Kad smo u Šindžukuu presjedali, na postajisam kupio tanki sendvič sa štanda kakobih nadoknadio propušteni doručak. Kava koju sam uz to popio imala je okus po kuhanojtinti. Nedjeljni jutarnji vlakovi bili su puni parova i obitelji koji su krenuli na izlete.Skupina dječaka s bejzbolskim palicama i jednakim dresovima jurili su po vagonu.Nekoliko djevojaka u vlaku imale su kratke suknje, ali nijedna tako kratku kao Midori.Midori je svako malo povlačila svoju nadolje. Neki muškarci buljili su u njezina bedra,zbog čega mi je bilo neugodno, ali njoj to kao da nije smetalo.— Znaš što bih sada voljela raditi? — prošaptala je kad smo već neko vrijeme putovali.— Pojma nemam — rekao sam. — Ali molim te, nemoj sada o tome. Netko će te čuti.— Šteta. Imala sam ludu ideju — rekla je Midori, naočigled razočarana.— Nego, zašto idemo u Očanomizu?— Vidjet ćeš.Kako se oko postaje Očanomizu nalazilo mnoštvo dopunskih škola19, nedjeljom je tajdio bio pun školaraca koji su krenuli na nastavu ili pripremu za ispit. Midori se guralakroz gužvu jednom rukom čvrsto stišćući remen torbice, a drugom moju ruku.

Bez ikakva upozorenja, upitala me — Hej, Vatanabe, znaš li ti razliku izmeđukonjunktiva sadašnjeg i prošlog u engleskome?— Mislim da znam — rekao sam.— Da te onda pitam, čemu takve stvari služe u svakodnevnom životu, molim te lijepo?— Baš ničemu — rekao sam. — Možda nemaju nikakvu konkretnu svrhu, ali zbilja teuče da neke općenite stvari počneš shvaćati sustavnije.Midori je na trenutak ozbiljno o tome promislila. — Nevjerojatan si — rekla je. — Tomeni nikad nije palo na pamet. Ja sam stvari kao što su konjunktiv, diferencijalni račun ikemijski simboli uvijek smatrala posve beskorisnima. Totalnom gnjavažom. Pa sam ihuvijek ignorirala. A sad se moram zapitati je li moj cijeli život promašen.— Ignorirala si ih?— Aha. Ono, za mene ne postoje. Nemam blagog pojma što znači "sinus" i "kosinus".— Nevjerojatno! Kako si onda položila ispite? Kako si se upisala na fakultet?— Ne budi smiješan — rekla je Midori. — Da bi prošao na prijamnome ne moraš znatiništa! Samo ti treba malo intuicije a ja imam sjajnu intuiciju. "Odaberite točan odgovorod ponuđena tri." Ja odmah znam koji je točan.— Moja intuicija nije dobra kao tvoja, pa do neke mjere moram biti sistematičan. Kaosvraka koja skuplja komadiće stakla u šupljinu stabla.— Ima li to neku svrhu?— I ja se pitam. Vjerojatno je tako lakše obavljati neke stvari.— Kakve stvari? Daj mi primjer.— Recimo metafizičko razmišljanje. Svladavanje nekoliko jezika.— Kakve koristi od toga?— Ovisi o osobi koja to čini. Nekima koristi, nekima ne. Ali to je uglavnom vježbanje.Drugo je pitanje ima li neku svrhu ili nema. Kao što sam rekao.— Hmm — rekla je Midori, naizgled impresionirana. Povela me za ruku nizbrdo. —Znaš, Vatanabe, ti zbilja dobro znaš objašnjavati.— Ne znam baš — rekao sam.— Istina je. Stotinu sam ljudi pitala čemu služi konjunktiv u engleskome, i nitko mi nijedao dobar i jasan odgovor kao ti. čak ni nastavnici engleskoga. Ili se zbune, ili naljute, ilise samo nasmiju. Nitko mi nije dao iole pristojan odgovor. Da sam imala nekoga kao štosi ti kad sam postavljala to pitanje, da mi je to tako logično objašnjeno, možda bi čak imene zainteresirao konjunktiv. K vragu!— Hmm — rekao sam.— Jesi li ikad čitao Kapital?— Aha. Ne cijeli, naravno, ali neke dijelove jesam, kao i većina ljudi.— Jesi li ga shvatio?— Neke dijelove sam shvatio, a druge nisam. Da bi čitala knjigu kao što je Kapitalmoraš usvojiti neku osnovnu intelektualnu aparaturu. Ali mislim da razumijem osnovnuideju marksizma.— Misliš da student prve godine koji nije čitao takve knjige može razumjeti Kapital naprvo čitanje?— To je gotovo pa nemoguće, rekao bih.— Kad sam ja išla na fakultet, učlanila sam se u sekciju narodne glazbe. Samo samhtjela pjevati pjesme. Ali drugi članovi bili su obični prevaranti. Naježim se kad ih sesamo sjetim. Kad se učlaniš, prvo ti kažu da moraš čitati Marxa. "Za idući put pročitajteod stranice te i te do stranice te i te." Netko je držao predavanje o tome kako narodnepjesme moraju biti istinski povezane s društvom i radikalnim pokretom. Pa kvragu sve,

otišla sam doma i zbilja se potrudila to čitati, ali ništa živo nisam razumjela. Bilo je goreod konjunktiva. Nakon tri stranice sam odustala. Onda sam kao dobra mala pionirkaotišla na idući sastanak i rekla da sam čitala, ali nisam razumjela. Od tada pa nadaljeodnosili su se prema meni kao da sam idiot. Nemam kritičku svijest o klasnoj borbi, reklisu, ja sam društveni bogalj. Hoću reći, bili su stvarno ozbiljni. I sve to zato što sam reklada ne razumijem neki tekst. Zar nisu bili grozni?— Aha — rekao sam.— A i njihove takozvane diskusije bile su grozne. Svi su govorili velike riječi i pretvaralise da znaju o čemu se govori. Ali ja bih postavila pitanje kad god nešto nisam razumjela."Što znači ta imperijalistička eksploatacija o kojoj govorite? Ima li to neke veze sIstočnoindijskom kompanijom?" "Znači li razaranje obrazovnoindustrijskog kompleksada nakon diplome ne smijemo raditi za neku tvrtku?" I slične stvari. Ali nitko mi ništanije htio objasniti. Ma kakvi užasno bi se naljutili. Možeš li ti to vjerovati?— Da, mogu — rekao sam.— Jedan se proderao na mene: "Glupačo, kako živiš kad uopće nemaš mozga?" E paonda mi je bilo dosta. To nisam bila spremna trpjeti. Dobro, nisam jako pametna. Izradničke sam klase. Ali radnička klasa drži svijet u pogonu, i radničku klasu izrabljuju.Kakva je to revolucija kad se samo razbacuje velikim riječima koje ljudi iz radničke klasene razumiju? Kakvo je to sranje od socijalne revolucije? Hoću reći, i ja bih radopoboljšala svijet. Ako nekoga stvarno izrabljuju, moramo to zaustaviti. U to ja vjerujem, izato postavljam pitanja. Zar nemam pravo?— Imaš pravo.— I onda mi je sinulo. Sve su to lažnjaci. Na pameti im je samo da impresioniraju novečlanice svojim velikim riječima kojima se tako ponose, pa da im mogu zavući ruku podsuknju. A kada diplomiraju, ošišaju se na kratko i naprijed u Mitsubishi, IBM ili FujiBank. Nađu lijepe supruge koje nikad nisu čitale Marxa, dobiju djecu i daju im mondenanova imena od kojih ti se povraća. Koji će obrazovnoindustrijski kompleks oni razoriti?Daj me nemoj nasmijavati! A ni novi članovi nisu bili ništa bolji. Ni oni ništa živo nisurazumjeli, ali pretvarali su se da razumiju i smijali su mi se. Nakon sastanka bi mi rekli:"Ne budi blesava! Pa što onda ako ne razumiješ? Samo se složi sa svime što kažu." Hej,Vatanabe, imam ja stvari od kojih sam znala još više poludjeti. Hoćeš čuti?— Naravno, zašto ne?— Pa, jednom su sazvali kasnonoćni politički sastanak, i svakoj djevojci su rekli danapravi dvadeset rižinih kuglica za zakusku. Hoću reći, zamisli ti tu spolnudiskriminaciju! Ja sam odlučila da ću za promjenu šutjeti, pa sam poslušno došla sasvojih dvadeset rižinih kuglica, sve po propisu, unutra umeboši, izvana nori20. I štomisliš da sam dobila za svoj trud? Ljudi su se poslije žalili jer su moje kuglice iznutraimale samo umeboši, i nisam donijela ništa uz njih! Druge djevojke napunile su svojekuglice ikrom bakalara i lososom, i još su donijele lijepe debele kriške prženih jaja. Takosam se razbjesnjela da nisam mogla govoriti! Sto si umišljajuti raspačivači "revolucije", s kojim vražjim pravom rade frku oko rižinih kuglica? Nekabudu sretni što su dobili i umeboši i nori! Neka se sjete da u Indiji djeca umiru od gladi!Nasmijao sam se. — I što je dalje bilo sa sekcijom?— U lipnju sam se ispisala, toliko sam bila ljuta — rekla je Midori. — Većina tihstudentskih tipova su totalni foliranti. Umiru od straha da će netko otkriti kako nešto neznaju. Svi čitaju iste knjige, svi prosipaju iste slogane, i obožavaju slušati Johna Coltraneai gledati Pasolinijeve filmove. Tebi je to "revolucija"?— Hej, mene nemoj pitati, ja revoluciju nikad nisam vidio.

— Pa, ako je to revolucija, nek si je metnu znaš kamo. Mene bi vjerojatno strijeljali štosam stavila umeboši u rižine kuglice. I tebe bi strijeljali, jer razumiješ konjunktiv.— Moglo bi se dogoditi.— Vjeruj mi, znam što govorim. Ja sam iz radničke klase. S revolucijom ili bezrevolucije, radnička klasa i dalje će jedva spajati kraj s krajem i živjeti u istim svinjcimakao i prije. A što je zapravo revolucija? Sigurno nije samo mijenjanje imena na gradskojvijećnici. Ali ti frajeri to ne znaju oni samo znaju svoje velike riječi. Reci mi, Vatanabe,jesi li ikad vidio poreznika?— Nikad.— E pa ja jesam. Puno puta. Upadnu ti u kuću i počnu se praviti važni. "A za što vamsluži ova knjiga poslovanja?" "Hej, dosta su vam traljavo vođene te knjige." "Ovo vizovete poslovnim izdatkom?" "Pokažite mi sve svoje račune i to odmah." Mi dotlečučimo u kutu i kada dođe vrijeme večeri moramo ih počastiti sušijem deluxe dostava ukuću. E pa da ti kažem, moj otac nijednom nije utajio porez. Takav je on, poštenjak izstare garde. Ali daj ti to reci porezniku. On samo kopa i kopa i kopa i kopa. "Prihod vamje ovdje malo nizak, zar ne?" Pa naravno da je nizakkad ne zarađuješ! Došlo mi je da vrištim: "Idite kontrolirati one koji imaju novca!" Mislišda bi se poreznici drukčije ponašali da dođe do revolucije?— Malo vjerojatno, malo vjerojatno.— E pa eto onda. Ne želim vjerovati ni u kakvu vražju revoluciju. Vjerovat ću samo uljubav.— Mir — rekao sam.— Mir — rekla je Midori.— Hej, kamo mi idemo?— U bolnicu — rekla je. — Tata mi je ondje. Danas je na mene red da budem s njimcijeli dan.— Tata?! Mislio sam da je u Urugvaju!— To sam lagala — rekla je Midori službenim tonom. — Cijeli život galami da bi uUrugvaj, ali nikad nije uspio. Jedva da može iz Tokija.— Koliko je bolestan? — pitao sam.— Samo je pitanje vremena — rekla je. Nastavili smo hodati u tišini.— Znam što govorim. To je isto imala i mama. Tumor na mozgu. Možeš li ti tozamisliti? Jedva su prošle dvije godine otkako je umrla od tumora na mozgu, a sad ga je ion dobio.Hodnici Sveučilišne bolnice bili su bučni i puni vikendposjetitelja i pacijenata s manjeteškim simptomima, posvuda je lebdio onaj posebni miris bolnice, oblakdezinfekcijskog sredstva i buketa cvijeća koje su donijeli posjetitelji, te urina i madraca,a sestre su jurile tamoamo uz resko kloparanje potpetica.Midorin otac bio je u poluprivatnoj sobi, u krevetu do vrata. Onako opružen, izgledao jekao neko sićušno stvorenje s kobnom ranom. Ležao je postrance, mlitavo, klonula lijevaruka bila mu je nepomična, a u nju je bila zabodena intravenozna igla. Bio je to malen,žgoljav čovjek koji je djelovao kao da će se još više smanjiti i stanjiti. Oko glave bio muje omotan bijeli zavoj, a nezdravo bijele ruke bile su istočkane rupicama od injekcija iintravenoznih dripova. Njegove poluotvorene oči zurile su u prazno, u neku fiksiranutočku, nalik na dvije podlivene kuglekoje su se nekontrolirano trznule u našem smjeru kad smo ušli u sobu. Fiksirale su nasnekih deset sekunda, a onda su opet polako odlutale u prazno.Od samog pogleda na te oči bilo je jasno da će uskoro umrijeti. Na njegovoj puti nije bilo

znakova života, tek blijedi tračak nečega što je nekoć bilo život. Tijelo mu je bilo nalikna oronulu staru kuću iz koje su odstranjene sve instalacije, i sada čeka da bude dotemelja srušena. Oko njegovih suhih usnica nicali su busenčići brkova, nalik na korov.Dakle, pomislio sam, čak i nakon što iz tijela nestane toliko životne snage, brada i daljeraste.Midori je pozdravila debeljka u krevetu kraj prozora. On joj je kimnuo i nasmiješio se,očito nesposoban da išta kaže. Nekoliko se puta nakašljao te, nakon što je iz čaše krajjastuka otpio nekoliko gutljaja vode, premjestio je težinu i prevrnuo se na bok, okrećućise prema prozoru. Kroz prozor se vidio samo rasvjetni stup i nekoliko strujnih kablova,ništa više, čak ni oblačak na nebu.— Kako se osjećaš, tata? — rekla je Midori, govoreći ocu u uho kao da iskušavamikrofon. — Kako si danas?Njezin otac pomaknuo je usnice. 'Ne dobro', rekao je; umjesto da izgovori te riječi, onkao da ih je oblikovao iz suhog zraka u dnu grla. 'Glava', rekao je.— Imaš glavobolju? — pitala je Midori.'Je', rekao je on. Očito nije bio u stanju u jednom dahu izgovoriti više od jednogdvasloga.— Pa, nije ni čudo — rekla je ona — baš su ti je rezali. Naravno da te boli. Zao mi je, alibudi hrabar. Ovo je moj prijatelj Vatanabe.— Drago mi je — rekao sam. Midorin otac dopola je rastvorio usnice, a onda ih opetzatvorio.Midori je rukom pokazala na plastični stolac kraj podnožja kreveta i ponudila mi dasjednem. Poslušao sam je. Midori je ocu dala da popije vode i pitala bi li pojeo nekovoće ili voćni žele. 'Ne', rekao je, a kad je Midori počela navaljivati da nešto pojede,rekao je: 'Jeo sam.'Na noćnom stoliću kraj uzglavlja stajala je boca s vodom, čaša, zdjelica i maleni sat.Midori je iz velike papirnate vreće ispod stola izvadila čistu pidžamu, donje rublje idruge stvari, poravnala ih i složila u ormarić kraj vrata. Na dnu vrećice bila je hrana zapacijenta: dva grejpfruta, voćni žele i tri krastavca.— Krastavci? Što oni tu rade? — pitala je Midori. — Nemam pojma što je došlo mojojsestri. Na telefon sam joj rekla točno što da kupi, a sigurna sam da krastavce nisamspominjala! Trebala je donijeti kivi.— Možda te nije dobro razumjela — rekao sam.— Da, možda, ali da je promislila, shvatila bi da nisu krastavci. Hoću reći, što ćepacijent s njima? Da sjedi na krevetu i žvače sirove krastavce? Hej, tata, hoćeškrastavac?'Ne', rekao je Midorin otac.Midori je sjela kraj uzglavlja i počela ocu pričati svakakve novosti od kuće. Slika natelevizoru postala je mutna pa je zvala servis; teta iz Takaida za nekoliko dana dolazi uposjet; ljekarnik g. Mijavaki pao je s bicikla: takve stvari. Otac joj je odgovaraomrmljajući.— Sigurno nećeš ništa jesti? 'Ne', odgovorio je njezin otac.— A ti, Vatanabe? Hoćeš grejpfrut?— Ne — odgovorio sam.Nekoliko minuta kasnije Midori me odvela u televizijsku dvoranu i sjela na kauč popušiticigaretu. Tri pacijenta u pidžamama također su pušili i gledali nekakvu političkudiskusiju.— Hej — prošaptala je Midori, a oči su joj se zasjajile. — Onaj stari sa štakama gleda

mi u noge otkako smo ušli. Onaj s naočalama u plavoj pidžami.— A što si očekivala kad nosiš takvu suknju?— Ali to je lijepo. Sigurno im je svima dosadno. Vjerojatno im ovo koristi. Možda imuzbuđenje pomogne da se brže oporave.— Samo da ne proizvede suprotan učinak.Midori se zagledala u dim koji joj se dizao iz cigarete.— Znaš — rekla je — moj tata nije tako loš. Katkad se naljutim na njega jer kaže groznestvari, ali u duši je pošten i istinski je volio mamu. Na svoj način je proživio život što jedublje mogao. Možda je malo slab, i uopće nema glavu za posao, i ljudi ga baš ne vole,ali mnogo je bolji od lažljivaca i varalica koji stalno nešto izglađuju jer su takoslatkorječivi. Ja nisam ništa bolja od njega, jednom kad nešto kažem ni ja više nepopuštam, tako da se stalno svađamo, ali on zapravo nije loš.Midori mi je uzela ruku kao da podiže nešto bačeno na ulici i stavila je sebi na krilo. Polamoje ruke ležalo joj je na suknji, a pola dodirivalo njezino bedro. Neko me vrijemegledala u oči.— Oprosti što sam te dovela na ovakvo mjesto — rekla je — ali bi li još malo ostao samnom?— Ostat ću s tobom cijeli dan ako hoćeš — rekao sam. — Do pet. Volim biti s tobom, anemam nikakva drugog posla.— Kako obično provodiš nedjelju?— Perem veš — rekao sam. — I glačam.— Vjerojatno mi ne želiš pričati o njoj...o svojoj curi?— Ne baš. Komplicirano je, i ja, nekako, ne bih to mogao dobro objasniti.— U redu. Ne moraš mi ništa objašnjavati — rekla je Midori. — Ali smijem li ti reći štoja mislim da se tu događa?— Smiješ. Imam dojam da će sve što ti izmisliš biti zanimljivo.— Mislim da je udana.— Zbilja?— Da, ima negdje trideset i dvije, trideset tri, bogata je i lijepa, nosi bunde i cipeleCharles Jourdan21, svileno donje rublje, gladna je seksa, i voli raditi sve neke bljakstvari. Vas dvoje nalazite se radnim danima popodne i onda gutate jedno drugo. Alinedjeljom je njezin muž doma pa se ne može viđati s tobom. Je li tako?— Vrlo, vrlo zanimljivo.— Traži od tebe da je vežeš i da joj vežeš oči, pa onda ližeš svaki centimetar njezinatijela. Onda te tjera da joj svašta guraš, i zauzimanevjerojatne poze, kao žena od gume, a ti je slikaš polaroid fotoaparatom.— Zvuči dosta zabavno.— Sve vrijeme umire od želje za seksom, pa čini sve što joj padne na pamet. I svaki danmisli na to. Slobodna je sve vrijeme, pa stalno planira: Hmm, idući put kada dođeVatanabe, radit ćemo ovo, ili radit ćemo ono. Legnete u krevet i ona poludi, isprobavasve te položaje, i u svakom svrši triput. I kaže ti: "Zar nemam fantastično tijelo? Mladecure više te ne mogu zadovoljiti. Mlade cure ti ovo neće činiti, zar ne? Ni ovo. Je li tidobro? Ali nemoj još svršiti!"— Ti si gledala previše pornića — rekao sam smijući se.— Misliš? Malo sam se brinula zbog toga. Ali porniće obožavam. Idući put moraš meodvesti da pogledamo neki, vrijedi?— Dobro — rekao sam. — Idući put kad budeš slobodna.— Zbilja? Jedva čekam. Ići ćemo na pravi sadomazo, s bičevima, i, ono, kad curu

tjeraju da piški pred svima. To najviše volim.— Ići ćemo.— Znaš što mi se najviše sviđa u porno kinima?— Ne mogu ni zamisliti.— Kad god počne neka seksi scena, čuje se onaj zvuk "Gut!" kad svi odjednomprogutaju knedlu — rekla je Midori. — Super mi je taj "Gut!" Tako slatko!Kad smo se vratili u bolničku sobu, Midori je opet stala oca bombardirati rečenicama, aon je u znak odgovora nešto mrmljao ili bi samo šutio. Oko jedanaest supruga čovjeka udrugom krevetu došla je mužu presvući pidžamu, oguliti voće i ostalo. Imala je okruglolice i izgledala dobroćudno, i dugo je čavrljala s Midori. Onda je došla bolničarka snovim intravenoznim dripom i prije nego je otišla još malo je porazgovarala s Midori ionom ženom. Meni su oči lutale po prostoriji i kroz prozor do strujnih kablova. Svakomalo pojavili bi se vrapci i sletjeli na njih. Midori je razgovaralas ocem i brisala mu znoj s čela, pomagala mu da ispljune sluz u rupčić i čavrljalasa suprugom njegova cimera i bolničarkom, a povremeno bi i meni uputila pokojurečenicu i provjeravala intravenoznu napravu.Oko pola dvanaest liječnik je stigao u vizitu, pa smo Midori i ja izašli u hodnik dapričekamo. Kad je liječnik izašao, Midori ga je pitala kako je njezinu ocu.— Pa, tek smo operirali, držimo ga na analgeticima, pa je zato dosta izmožden — rekaoje liječnik. — Trebat će mi još dvatri dana da procijenim rezultat operacije. Ako jeuspjela, bit će u redu, a ako nije, onda ćemo morati donijeti neke odluke.— Nećete mu više otvarati glavu, zar ne?— To doista ne mogu reći dok za to ne dođe vrijeme — rekao je liječnik. — Uau, kakokratku suknju imate!— Nije li zgodna?— A što radite na stubama? — pitao je doktor.— Ništa posebno. Pustim da mi sve visi — rekla je Midori. Bolničarka iza doktorazakikotala se.— Nevjerojatno. Morate nam jednom doći da otvorimo vašu glavu pa da vidimo štoondje ima. Lijepo bih vas molio, dok ste u bolnici, idite dizalom. Ne treba mi jošpacijenata. I ovako imam posla preko glave.Ubrzo nakon vizite došlo je vrijeme ručku. Bolničarka je krenula od sobe do sobe,gurajući kolica puna obroka. Midorin otac dobio je gustu juhu od mesa i povrća, voće,kuhanu ribu očišćenu od kosti, te povrće ispasirano u nekakvu kašicu. Midori ga jeokrenula na leđa i podigla okrećući ručku u podnožju kreveta. Počela ga je hranitijuhom. Nakon petšest žlica okrenuo je glavu na stranu i rekao: 'Više ne.'— Moraš pojesti bar još toliko — rekla je Midori. 'Poslije', rekao je on.— Nemoguć si ako ne jedeš kako treba, nikad nećeš vratiti snagu — rekla je. — Jošne moraš piškiti?'Ne', rekao je on.— Hej, Vatanabe, idemo dolje u kantinu.Pristao sam, ali zapravo mi se i nije jelo. Kantina je bila puna doktora, sestri i posjetitelja.Dugi nizovi stolaca i stolova ispunjali su golemu podzemnu špilju bez prozora u kojojkao da su sva usta jela ili govorila nesumnjivo o bolestima, a glasovi su odzvanjali ivraćali se kao u tunelu. Tu i tamo kroz jeku bi se probila neka interna obavijestliječnicima i sestrama. Dok sam ja zauzimao stol, Midori je kupila dva standardna obrokai donijela ih na aluminijskom pladnju. Kroketi u umaku od vrhnja, krumpirsalata,sjeckano zelje, povrće na pari, riža i miso juha22: sve je to bilo naslagano na pladnju u

istim onakvim bijelim plastičnim posudicama kakve su davali i pacijentima. Pojeo sampola, a ostalo ostavio. Midori kao da je uživala u jelu, i pojela je sve do zadnjeg zalogaja.— Nisi gladan? — pitala je, pijuckajući vrući čaj.— Pa i nisam — rekao sam.— To je zbog bolnice — rekla je, prelazeći pogledom po kantini. — To se događa kadljudi nisu navikli na ovo mjesto. Zbog mirisa, zvukova, ustajalog zraka, lica pacijenata,stresa, razdraženosti, razočaranja, boli, umora — to te dokrajči. Nešto te stegne u želucui ubije ti apetit. Ali kad se jednom navikneš, uopće nije problem. Osim toga, ne možeš sedobro brinuti za bolesnika ako sam dobro ne jedeš. To je istina. Znam što govorim jer mise to dogodilo s djedom, bakom, mamom, a sad i s tatom. Nikad ne znaš hoćeš lipropustiti idući obrok, pa je važno jesti kad možeš.— Vidim što hoćeš reći — rekao sam.— Rođaci dođu u posjet, pa siđu sa mnom ovamo na ručak, i uvijek pola ostave, baš kaoti. I uvijek kažu: "Joj, Midori, baš lijepo što imaš tako dobar tek. Ja sam previše uzrujanada bih jela." Daj se uozbilji, ja se tu brinem za pacijenta! Oni samo navrate i pokažu malosućuti. Ja brišem govna i skupljam sluz i otirem znoj. Da je za čišćenje govana potrebnasamo sućut, imala bih pedesetputa više sućuti nego svi drugi! Umjesto toga oni vide kako jedem i onda me pogledaju ikažu: "Joj, Midori, imaš tako dobar tek!" Sto misle da sam ja, magarac koji vučezapregu? Imaju dovoljno godina da znaju kako svijet funkcionira, zašto su onda takoglupi? Lako je izgovarati velike riječi, ali važno je hoćeš li ili nećeš očistiti govna. Imene nešto zna zaboljeti, znaš. I ja se iscrpim kao i svi drugi. I meni dođe da serasplačem od muke. Hoću reći, daj ti pokušaj gledati hrpu doktora kako se skupljaju nagomilu i nekome otvaraju glavu, a nema nade da ga spase, i onda nešto unutra prčkaju, pajoš jednom, pa još jednom, i svaki put je čovjeku sve gore, sve je luđi, pa da vidim kakoće se tebi to svidjeti! I povrh svega ušteđevina se topi. Ne znam hoću li moći nastaviti sfakultetom još tri i pol godine, a nema šanse da će moja sestra, ako se ovako nastavi,moći platiti vjenčanje.— Koliko dana u tjednu dolaziš? — pitao sam.— Obično četiri — rekla je Midori. — Ova bolnica navodno nudi kompletnu njegu, isestre su divne, ali jednostavno imaju previše posla. Dobro je da neki član obitelji malouskoči. Sestra pazi na knjižaru a ja moram studirati. Ali svejedno stigne doći tri dana natjedan, a ja dođem četiri. I još tu i tamo svratimo. Vjeruj mi, kompletno radno vrijeme!— Kako se stigneš družiti sa mnom ako si tako zauzeta?— Volim se družiti s tobom — rekla je Midori, vrteći plastičnu čašu.— Idi se prošeci na nekoliko sati — rekao sam. — Ja ću paziti na tvog oca.— Zašto?— Moraš se maknuti iz bolnice i opustiti, nasamo ni s kim ne razgovarati, samorazbistriti glavu.Midori je oko minutu razmišljala o tome, a onda je kimnula. — Hmm, možda imaš pravo.Ali znaš li što treba raditi? Kako ćeš se brinuti o njemu?— Gledao sam. Uglavnom sam shvatio. Provjeriš ono intravenozno, daš mu vode,obrišeš znoj i pomogneš mu da iskašlje sluz.Guska je ispod kreveta, a ako ogladni dat ću mu ono što je ostalo od ručka. Što god nebudem znao, pitat ću sestru.— Mislim da će to biti dovoljno — rekla je Midori smiješeći se. — Ali ima još nešto.Počinje se gubiti, pa zna reći čudne stvari koje nitko ne razumije. Nemoj se brinuti akose to dogodi.

— Snaći ću se — rekao sam.Kad smo se vratili u sobu, Midori je rekla ocu da mora nešto obaviti i da ću ga dotle japaziti. činilo se da on na to nema što reći. Možda mu to ništa i nije značilo. Samo jeležao na leđima i zurio u strop. Da nije svako malo trepnuo, netko bi pomislio da jemrtav. Njegove oči bile su podlivene krvlju kao da je pio, i svaki put kad bi dubokoudahnuo nosnice bi mu se malo raširile. Osim toga, nije pomaknuo ni mišić, i uopće senije trudio odgovoriti Midori. Nisam mogao ni zamisliti što misli ili osjeća u tmastimdubinama svijesti.Kad je Midori otišla, pomislio sam da bih mogao pokušati s njim razgovarati, ali nisamimao pojma što ni kako bih mu rekao, pa sam samo šutio. Ubrzo je sklopio oči i zaspao.Sjeo sam na stolić kraj uzglavlja i promatrao kako mu se povremeno trza nos, svevrijeme u nadi da neće baš sada umrijeti. Kako bi to čudno bilo, mislio sam, kad bi ovajčovjek izdahnuo dok sam ja kraj njega. Na kraju krajeva, vidim ga prvi put u životu, aveže nas samo Midori, djevojka koju slučajno poznajem s predavanja iz Povijesti drame.Ali nije umirao, samo je spokojno spavao. Približivši uho njegovu licu, čuo sam njegovoslabašno disanje. Opustio sam se i počeo čavrljati sa ženom pacijenta u susjednomkrevetu. Nije prestajala govoriti o Midori, misleći da sam joj ja dečko.— Divna je to djevojka — rekla je. — Krasno se brine o ocu; dobra je, nježna, osjećajnai čvrsta, i još je lijepa. Budi dobar prema njoj. Nemoj je pustiti da ode. Drugu takvunećeš naći.— Bit ću dobar prema njoj — rekao sam ne ulazeći u diskusiju.— Ja doma imam sina i kćer. Njemu je 17, njoj 21, i nijednome od njih ne padne napamet da dođe u bolnicu. čim im završiškola, odu na surfanje ili spoj ili već nešto. Užasni su. Izmuzu iz mene džeparac inestanu.U pola dva otišla je u kupnju. Obojica muškaraca čvrsto su spavali. Soba je bila okupanablagim zrakama popodnevnog sunca, i ja sam se osjećao kao da bih i ja svaki tren mogaozadrijemati onako nasađen na stolac. Žute i bijele krizanteme u vazi na stolu kraj prozorapodsjećale su da je jesen. U zraku je lebdio slatkast miris kuhane ribe od ručka. Sestre sui dalje klaparale hodnikom, razgovarajući čistim, prodornim glasovima. Svako malopovirile bi u sobu i široko mi se nasmiješile kad su vidjele da oba pacijenta spavaju. Bilobi mi drago da imam što za čitanje, ali u sobi nije bilo knjiga, časopisa ni novina, samokalendar na zidu.Mislio sam na Naoko. Mislio sam na nju golu, samo s kopčom za kosu na sebi. Misliosam na krivulju njezina struka i tamnu sjenu stidnih dlačica. Zašto mi se tako pokazala?Zar je hodala u snu? Ili je to bila samo moja mašta? Kako je vrijeme prolazilo i taj malenisvijet nestajao u daljini, postajao sam sve manje siguran da su događaji te noći bilistvarni. Ako bih sebi rekao da su bili stvarni, vjerovao sam da jesu, a ako bih si rekao dasu bili mašta, izgledali su mi kao mašta. Bili su odviše jasni i detaljni da bi bili mašta, iodviše zaokruženi i prelijepi da bi bili stvarnost: Naokino tijelo i mjesečina.Midorin otac najednom se probudio i počeo kašljati, te tako prekinuo moje sanjarenje.Pomogao sam mu da iskašlje sluz u rupčić i ručnikom mu obrisao znoj s čela.— Hoćete li popiti vode? — pitao sam, na što je kimnuo pomaknuvši glavu oko četirimilimetra. Pridržao sam mu staklenu bočicu za vodu kako bi mogao malo pomalopijuckati, dok su mu suhe usnice podrhtavale a grlo se trzalo. Popio je i zadnju kap mlakevode iz boce.— Hoćete da vam dam još malo? — pitao sam. Učinilo mi se da mi nešto hoće reći, pasam približio uho.

'Dosta je', rekao je tihim, suhim glasom glas mu je bio čak tiši i suši nego prije.— Zašto ne biste nešto pojeli? Sigurno ste gladni. — Odgovorio mi je laganim kimanjemglave. Po uzoru na Midori, podigao sam mu krevet i počeo ga naizmjence hraniti žlicamapovrtne kašice i kuhane ribe. Neizmjerno dugo trebalo mu je da pojede polovicu hrane, aonda je malo odmahnuo glavom da mi signalizira kako mu je dosta. Ta kretnja bila jegotovo neprimjetna; očito ga je boljelo ako bi se jače pomaknuo.— A malo voća? — pitao sam ga.'Ne', rekao je. Obrisao sam mu krajičke usnica ručnikom i ponovno polegao krevet, aonda sam iznio posuđe u hodnik.— Je li bilo fino? — pitao sam. 'Užas', odgovorio je.— Da — rekao sam smiješeći se. — I izgledalo je gadno. — Midorin otac kao da se nijemogao odlučiti hoće li jače otvoriti oči ili ih zatvoriti, pa je samo šutke ležao i gledaome. Pitao sam se zna li tko sam ja. Djelovao je opuštenije sa mnom nego kad je tu bila iMidori. Vjerojatno me zamijenio s nekim. Ili sam ja bar tako htio misliti.— Baš je lijep dan — rekao sam, balansirajući na stolcu prekriženih nogu. — Jesen je,nedjelja, vrijeme je divno, kamo god odete, svugdje gužva. Najljepše je na ovako lijepdan odmoriti se negdje unutra. Naporno je s tim gužvama. A i zrak je loš. Ja nedjeljomuglavnom perem veš ujutro ga operem, objesim na krov paviljona, skinem ga prijezalaska Sunca, dobro ga izglačam. Glačanje mi uopće nije problem. Posebno jezadovoljstvo kad izravnaš nešto što je bilo naborano. A i dobro mi ide. Naravno, isprvami nikako nije išlo. Sve sam gužvao. Ali nakon mjesec dana prakse već sam znao štoradim. I tako mi je nedjelja postala dan za pranje i glačanje. Danas, jasno, nisam stigao.Šteta: propade jedan savršen dan za pranje veša.— Ali nema veze. Sutra ću ustati ranije da to obavim. Bez brige. Nedjeljom nemamdrugog posla.— Kad sutra ujutro sredim rublje i objesim ga da se suši, otići ću na predavanje u deset.Samo na to idem zajedno s Midori:Povijest drame. Radim na Euripidu. On je bio stari Grk — jedan od velike trojke grčkihtragičara, zajedno s Eshilom i Sofoklom. Navodno je umro u Makedoniji, od ugriza psa,ali u to ne vjeruju svi. Uglavnom, to je taj Euripid. Meni se više sviđa Sofoklo, ali to jevaljda stvar ukusa. Stvarno ne mogu reći koji je bolji.— Njegove drame odlikuju se načinom na koji se sve tako zapetlja da likovi padnu uklopku. Razumijete? Pojavljuje se mnogo raznih ljudi, svi imaju svoje probleme, razlogei opravdanja, i svaki ide za svojom idejom pravde ili sreće. A posljedica svega jest danitko ništa ne može. Sto je i očito. Hoću reći, praktički je nemoguće da pobijedi svačijapravda i trijumfira svačija sreća, pa nastupa kaos. I što mislite, što se onda dogodi?Jednostavno na kraju se pojavi neki bog i počne usmjeravati promet. "Ti izvoli tamo, tidođi ovamo, ti se nađi s njom, a ti sjedi i čekaj malo." Samo tako. On je tu da svepopravi, na kraju se sve sredi. To zovu"deus ex machina". Kod Euripida gotovo uvijek imamo deus ex machina, i upravo to jepodijelilo kritičare.— Ali razmislite malo što bi bilo da u stvarnom životu postoji deus ex machina? Sve bibilo tako lako! Kad ti je teško ili se osjetiš uhvaćen u stupicu, odozgo se spusti neki bog iriješi ti sve probleme. Ima li što lakše? Uglavnom, to je Povijest drame. Na fakulteturadimo manjeviše takve stvari.Midorin otac nije govorio ništa, ali sve vrijeme dok sam govorio nije skidao svoje prazneoči s mene. Naravno, ja u tim očima nisam mogao vidjeti razumije li išta od onoga što mugovorim.

— Mir — rekao sam.Nakon tolike govorancije obuzela me strašna glad. Za doručak nisam jeo gotovo ništa, aručak sam pojeo samo dopola. Sad mi je bilo žao što za tim ručkom nisam jeo više, aližaljenje mi nije pomagalo. Pogledao sam u ormarić ima li što za jelo, ali našao sam samokonzervu norija, pastile protiv kašlja Vicks i sojin umak. Bila je tu i ona papirnatavrećica s krastavcima i grejpfrutom.— Ja bih pojeo malo krastavaca, ako smijem — rekao samMidorinu ocu. Nije mi odgovorio. Oprao sam krastavce u umivaoniku i u zdjelu nakapaomalo sojina umaka. Onda sam umotao krastavac u nori, umočio ga u sojin umak ipohlepno sažvakao.— Mmm, što je fino! — rekao sam Midorinu ocu. — Svježe, jednostavno, miriši napravo. Stvarno dobri krastavci. Mnogo bolja hrana od kivija.Smazao sam jedan krastavac i bacio se na drugi. Bolesnička soba odjekivala je od mogamljackanja. Tek nakon što sam pojeo cijeli drugi krastavac mogao sam odahnuti. Naplinskom rešou u hodniku pristavio sam vodu za čaj.— Pije li vam se štogod? Voda? Sok? — pitao sam Midorina oca.'Krastavac', rekao je.— Super — rekao sam ja osmjehujući se. — S norijem? Kratko je kimnuo. Opet sampridigao krevet. Onda samodrezao jedan zalogaj krastavca, umotao ga u plošku norija, sve zajedno nabo načačkalicu, umočio u sojin umak i ubacio u pacijentova nestrpljiva usta. Gotovo nepromijenivši izraz lica Midorin otac žvakao je i žvakao komadić krastavca, da bi ga nakraju progutao.— Kakvo je? Fino, zar ne? 'Fino', rekao je.— Dobro je kad je čovjeku hrana ukusna — rekao sam. — To je kao neki dokaz da siživ.Jeo je dok nije pojeo cijeli krastavac. Kad ga je pojeo, tražio je vode, pa sam mu dao izboce. Nekoliko minuta kasnije rekao je da mora piškiti, pa sam ispod kreveta uzeostaklenku za urin i približio je vrhu njegova penisa. Onda sam ispraznio staklenku uzahod i isprao je. Zatim sam se vratio u bolesničku sobu i popio čaj do kraja.— Kako se osjećate? — pitao sam. 'Moja.. .glava', rekao je.— Boli?'Malo', rekao je, lagano se mršteći.— Pa, nije ni čudo, upravo su vas operirali. Mene, naravno, nikad nisu, pa ne znam kakoje to.'Karta', rekao je.— Karta? Koja karta? 'Midori', rekao je. 'Karta.'Nisam imao pojma o čemu govori, pa sam šutio. I on je na neko vrijeme zašutio. A ondami se učinilo da govori 'Molim'. Sirom je otvorio oči i upro ih u mene. Naslutio sam dami nešto želi reći, ali nisam imao ni najblažu ideju što.'Ueno', rekao je. 'Midori.'— Postaja Ueno? Kratko je kimnuo.Pokušao sam rezimirati da vidim na što cilja: "Karta, Midori, molim, postaja Ueno", alinisam imao pojma što mu to znači. Pretpostavio sam da mu u glavi vlada zbrka, ali zarazliku od prije oči su mu sad bile strahovito bistre. Podigao je ruku za koju nije bilaprikvačena intravenozna naprava i ispružio je prema meni. To mu je vjerojatnopredstavljalo golem napor, jer se vidjelo kako mu ruka dršće u zraku. Ustao sam i stisnuotu slabunjavu, naboranu ruku. Uzvratio mi je stisak s onoliko snage koliko je uspio

prikupiti i opet rekao: 'Molim.'— Ne brinite se — rekao sam. — Ja ću se pobrinuti za kartu i Midori. — Pustio je damu ruka padne na krevet i zatvorio oči. A onda, glasno udahnuvši, pao je u san. Uvjeriosam se da je još živ, a onda izašao da stavim još vode za čaj. Dok sam srkao vrućutekućinu, shvatio sam da sam na neki način zavolio tog malenog čovjeka na rubu smrti.Žena drugog pacijenta vratila se za nekoliko minuta i pitala je li sve u redu. Umirio samje i rekao da jest. I njezin muž čvrsto je spavao i duboko disao.Midori se vratila poslije tri.— Bila sam u parku, potpuno sam se isključila — rekla je.— Učinila sam ono što si mi rekao, ni s kim nisam razgovarala, pustila sam mozak napašu.— Kako je bilo?— Hvala, sad mi je mnogo bolje. Još imam onaj osjećaj tromosti i zamora, ali tijelo mije mnogo laganije nego prije. Valjda sam bila umornija nego što sam mislila.Kako joj je otac čvrsto spavao, nismo imali što raditi, pa smo kupili kavu iz automata ipopili je u televizijskoj dvorani. Prijavio sam Midori sve što se dogodilo dok je nije bilo da joj je otac lijepo odspavao, onda se probudio i pojeo malo onoga što mu je ostalo odručka, onda je vidio mene kako jedem krastavac pa je i on tražio, da je pojeo cijeli ipiškio.— Vatanabe, nevjerojatan si — rekla je Midori. — Mi ga svi kao ludi pokušavamonatjerati da bilo što pojede, a tebi je pojeo cijeli krastavac! Nevjerojatno!— Ne znam, mislim da me samo vidio kako s apetitom jedem svoj.— Ili ti možda jednostavno znaš ljude navesti da se opuste.— Nema šanse — rekao sam smijući se. — Mnogi će ti reći da je upravo suprotno.— Što misliš o mome ocu?— Sviđa mi se. Ne da smo si bogzna što imali reći. Ali ne znam, djeluje mi kao dobarčovjek.— Je li šutio?— Stalno.— Trebao si ga vidjeti prije tjedan dana. Bio je grozan — rekla je Midori, odmahujućiglavom. — Kao da je potpuno skrenuo i podivljao. Gađao me čašom, vikao grozote:"Dabogda crkla, kravo glupa!" Od te bolesti ljudi znaju podivljati. Ne zna se zašto, aliljudi najednom postanu strašno pakosni. Isto je bilo i s mamom. Sto misliš, što mi jerekla? "Nisi ti moja kći! Mrzim te iz dna duše!" Kad je to rekla, na sekundu mi se svezamračilo. Ali takve stvari sastavni su dio ove bolesti. Nešto pritisne neki dio mozga paljudi govore svakakve gadarije. čovjek zna da je to zbog bolesti,ali svejedno zaboli. A što očekuješ? Ja se tu ubijam od posla zbog njih, a oni mi govoregrozote.— Razumijem te — rekao sam. Onda sam se sjetio čudnih fragmenata koje mi jepromrmljao Midorin otac.— Karta? Postaja Ueno? — rekla je Midori. — Pitam se što mu je to značilo.— A onda je rekao Molim i Midori.— Molim te brini se za Midori?— Ili možda želi da odeš u Ueno i kupiš kartu. Red riječi je zbrkan, tko zna što je htioreći? Znači li ti nešto postaja Ueno?— Hmm, postaja Ueno. — Midori je neko vrijeme razmišljala. — Jedino se sjećam dasam dvaput bježala od kuće, kad mi je biloosam i deset godina. Oba puta sjela sam na vlak iz Uena do Fukušime. Karte sam kupila

novcem koji sam uzela iz blagajne. Netko me doma jako naljutio, pa sam se htjelaosvetiti. Imala sam tetu u Fukušimi, dosta mi se sviđala, pa sam otišla k njoj. Tata mevratio doma. Došao je po mene čak u Fukušimu sto pedeset kilometara! U vlaku doUena jeli smo ručak iz kutije23. Tata mi je pričao svašta dok smo putovali, sitniceizmeđu kojih bi bio dug razmak. Recimo, o velikom potresu iz 1923.24 ili o ratu ili ovremenu kad sam se rodila, stvari o kakvima obično nije govorio. Kad sad pomislim,jedino smo se ta dva puta tata i ja lijepo narazgovarali, samo nas dvoje. Hej, možeš li ti tovjerovati? tata je bio usred Tokija za vrijeme jednog od najvećih potresa u povijesti, anije ga ni primijetio!— Ma nemoj mi reći!— Istina je! Vozio je bicikl s prikolicom kroz Koišikavu i ništa nije osjetio! Kad jestigao kući, s krovova u susjedstvu otpali su svi crjepovi, i svi u obitelji grlili su stupovei tresli se od straha. Njemu još ništa nije bilo jasno, pa je, kaže, upitao: "Koji vam jesvima vrag?" To je "draga uspomena" mog oca na Veliki potres u Kantu! — Midori senasmijala. — Takve su sve njegove priče iz starih dana. Drame ni od korova. Samo sumalo pomaknute. Ne znam, kad ih on priča, nekako dobiješ dojam da se u Japanu većpedesetšezdeset godina nije dogodilo ništa važno. Ustanak mladih časnika iz 1936., ratza Pacifik, njemu je sve to nekako: "A, da, sad kad si spomenuo, mislim da se tako neštodogodilo." Strašno smiješno!— I uglavnom onda mi je u vlaku pričao sve te priče, djeliće priča, dok smo se vozili izFukušime do Uena. A na kraju bi svaki put rekao: "Što znači, Midori, da je sve isto kamogod da odeš." A ja sam bila dovoljno mala pa me to impresioniralo.— Dakle, to je tvoja "ugodna uspomena" na postaju Ueno? — pitao sam.— Aha — rekla je Midori. — Jesi li ti kad pobjegao od kuće, Vatanabe?— Nikad.— Zašto?— Nisam imao dovoljno mašte. Nije mi palo na pamet da pobjegnem.— Užasno si čudanl — rekla je Midori, kriveći glavu kao da je istinski impresionirana.— Pitam se — rekao sam.— No, uglavnom, mislim da je tata htio reći neka se brineš za mene.— Zbilja?— Zbilja! Ja takve stvari razumijem. Intuitivno. Reci mi, dakle, što si mu odgovorio?— Pa, nisam razumio što govori, pa sam samo rekao OK, ne brinite se, ja ću sepobrinuti i za tebe i za kartu.— To si mu obećao? Rekao si da ćeš se brinuti za mene? — pogledala me ravno u oči,sa smrtno ozbiljnim izrazom lica.— Ne to — brzo sam je ispravio. — Stvarno nisam znao što govori, pa...— Bez brige, šalim se — rekla je ona sa smiješkom. — To mi je super kod tebe.Midori i ja popili smo kavu i vratili se u sobu. Njezin otac još je čvrsto spavao. Izbliza sečulo kako ravnomjerno diše. Dok je popodneodmicalo, svjetlost na bolničkom prozoru bojila se prigušenim, blagim tonovimajeseni. Na električnoj žici otpočinulo je jato ptica, a onda su odletjele dalje. Midori i jasjedili smo u kutu sobe i sve vrijeme tiho razgovarali. čitala mi je iz dlana i prorekla daću doživjeti sto i petu, triput se ženiti i poginuti u prometnoj nesreći. — Nije loš život —rekao sam.Kad joj se nešto nakon četiri probudio otac, Midori je sjela kraj njegova jastuka, obrisalamu znoj s čela, dala vode i pitala boli li ga još glava. Došla je sestra da mu izmjeritemperaturu, zabilježila koliko je puta urinirao i provjerila intravenoznu aparaturu. Ja sam

otišao u televizijsku dvoranu i malo gledao nogomet.U pet sam rekao Midori da idem. Njezinu ocu sam objasnio— Sad moram na posao. Prodajem ploče u Sindžukuu, od šest do pola jedanaest.Svratio je pogled na mene i kratko kimnuo.— Hej, Vatanabe, ne znam kako da ti ovo kažem, ali zbilja sam ti zahvalna za ovo danas— rekla mi je Midori kad me otpratila do prijamnog šaltera.— Nisam bogznašto učinio — rekao sam. — Ali ako ti još mogu pomoći, doći ću idrugi tjedan. Volio bih opet vidjeti tvog oca.— Zbilja?— Pa, u domu baš nemam što raditi, a ako dođem ovamo opet ću dobiti krastavac.Midori je prekrižila ruke i peticom stala tapkati po linoleumu.— Voljela bih da opet idemo piti — rekla je, lagano nakrivivši glavu.— A pornići?— Prvo ćemo to a onda idemo piti. I razgovarat ćemo o gadostima, kao i inače.— Nisam ja taj koji razgovara o gadostima — pobunio sam se.— Nego ti.— Uglavnom, razgovarat ćemo o takvim stvarima, napiti se i otići u krevet.— A što će se onda dogoditi, znaš — rekao sam, uzdahnuvši. — Ja ću pokušati, a ti minećeš dati. Je li tako?Nasmijala se kroz nos.— Uglavnom — rekao sam — dođi opet po mene u nedjelju ujutro. Doći ćemo ovamozajedno.— Da odjenem malo dulju suknju?— To svakako — rekao sam.No iduće nedjelje ipak nisam otišao u bolnicu. Midorin otac umro je u petak ujutro.Nazvala me u pola sedam ujutro da mi to kaže. Uključila se zujalica za signalizacijutelefonskog poziva pa sam potrčao dolje u predvorje, prebacivši samo džemper prekopidžame. Padala je tiha, hladna kiša.— Maloprije mi je umro otac — rekla je Midori slabašnim, tihim glasom. Pitao sam jemogu li joj ja kako pomoći. — Hvala— rekla je. — Zbilja ne možeš. Navikli smo na sprovode. Samo sam ti htjela javiti.S usnica joj se otkinulo nešto nalik na uzdah.— Nemoj dolaziti na sprovod. Mrzim takve stvari. Ne želim te ondje vidjeti.— Razumijem — rekao sam.— Stvarno ćeš me odvesti na pornić?— Naravno da hoću.— Neki stvarno odvratan.— Dobro ću se raspitati.— Fino. Nazvat ću te — rekla je i spustila slušalicu.Prošao je tjedan dana, a od Midori ni riječi. Nije nazvala, a u predavaonici joj nije bilo nitraga. Kad god bih se vratio u dom, nadao sam se da će me zateći poruka od nje, alinikad ih nije bilo. Jedne noći pokušao sam održati obećanje tako što sam mislio na njudok sam masturbirao, ali nije išlo. Nekoliko puta pokušasao samse prebaciti na Naoko, ali taj put čak ni Naokino lice nije pomagalo. Bilo mi je takobesmisleno da sam odustao. Potegnuo sam viski, oprao zube i otišao u krevet.U nedjelju ujutro napisao sam Naoko pismo. Ispričao sam joj za Midorina oca. Išao samu bolnicu posjetiti oca kolegice s predavanja, i jeo sam krastavce kod njega u sobi. Kad je

čuo kako mljackam, i njemu su se prijeli, pa je i on pojeo jedan isto tako mljackajući. Alipet dana kasnije je umro. ]oš se živo sjećam kako je tiho mljackao dok je žvakaokomadiće krastavca. Ljudi nakon smrti za sobom ostavljaju čudnovata mala sjećanja. Upismu je dalje pisalo:Kad se ujutro probudim, ležim u krevetu i mislim na tebe i Reiko u ptičnjaku. Mislim napauna i golubove i papige i purice i na zečeve. Sjećam se žutih kabanica s kapuljačamakoje ste ti i Reiko nosile onoga kišnog jutra. Ugodno mi je misliti na tebe dok ležim utoplom krevetu. Osjećam se kao da ti čvrsto spavaš sklupčana kraj mene. I razmišljamkako bi bilo divno da je tako.Katkad mi užasno nedostaješ, ali uglavnom živim dalje, s onoliko energije koliko uspijemskupiti. Kao što se ti svako jutro brineš za ptice i njive, i ja svako jutro navijam vlastituoprugu. Dok ustanem, operem zube, obrijem se, doručkujem, presvučem, odem iz domai stignem na fakultet, već sam je jedno 36 puta dobro navinuo. Samome sebi kažem:"OK, neka mi ovo bude dobar dan." Prije nisam primjećivao, ali kažu mi da ovih danačesto razgovaram sa sobom. Vjerojatno mumljam nešto sebi u bradu dok navijam oprugu.Teško mi je što te ne mogu vidjeti, ali moj život u Tokiju bio bi mnogo gori da nematebe. Upravo zato što ujutro u krevetu mislim na tebe uspijevam navinuti oprugu isamome sebi reći da moram proživjeti još jedan dobar dan. Znam da ovdje moram datisve od sebe, baš kao ti ondje.Ali danas je nedjelja, a toga dana ne navijam oprugu.Oprao sam rublje, i sad sam u sobi i pišem ti. Kad završim ovo pismo, zalijepim marku iubacim ga u poštanski sandučić, neću više imati što raditi sve dok Sunce ne zađe.Nedjeljom ni ne učim. Radnim danima dosta učim u knjižnici između predavanja, pa miza nedjelju ne ostane ništa. Nedjeljna popodneva su tiha i mirna, i za mene usamljena.čitam knjige ili slušam glazbu. Katkad se sjetim različitih ruta kojima smo nedjeljomšetali po Tokiju. Dosta si jasno mogu predočiti i što si na kojoj od šetnja imala na sebi.Nedjeljom popodne sjećam se svakakvih stvari.Pozdravi Reiko. Navečer mi veoma nedostaje njena gitara.Kad sam završio pismo, odšetao sam se nekoliko ulica dalje do poštanskog sandučića, aonda sam u obližnjoj pekarnici kupio sendvič s jajima i Colu. Pojeo sam to za ručak doksam sjedio na klupi i gledao neke dečke kako na mjesnom igralištu igraju bejzbol. Kakoje jesen odmicala, nebu je podarila intenzivnije plavetnilo i veću dubinu. Podigao sampogled i ugledao kako prema zapadu teku dva dimna traga, savršeno paralelna, baš poputtramvajskih tračnica. Do mene se dokotrljala neispravna lopta, a kad sam im je dobacio,mladi igrači skinuli su kape uz pristojno "Hvala, gospodine". Kao i inače u juniorskombejzbolu, bilo je mnogo slobodnih i ukradenih baza.Kad je prošlo podne vratio sam se u svoju sobu i krenuo čitati, ali nisam se mogaokoncentrirati. Umjesto toga zatekao sam se kako zurim u strop i mislim na Midori. Pitaosam se je li me njezin otac zbilja pokušavao zamoliti da se brinem na nju kad njega nebude, ali nisam mogao znati što mu je bilo na pameti. Vjerojatno me zamijenio s nekim.U svakom slučaju, umro je u petak ujutro, dok je padala hladna kiša, i sad više nije bilomoguće saznati istinu. Zamišljao sam da se nakon smrti skvrčio i postao još sitniji negoprije. A onda su ga spalili u peći, pa je postao sam prah. A što je ostalo iza njega? Nebogznakakva knjižara u ne bogznakakvojčetvrti i dvije kćeri, od kojih je bar jedna bila više nego malo čudna. Kakav jeto bio život, pitao sam se. Dok je ležao u bolničkom krevetu s razrezanom glavom izbrkanim mozgom, što li mu je bilo na umu dok me gledao?Dok sam tako razmišljao o Midorinu ocu, obuzeo me takav jad da sam morao skinuti

rublje s krova i prije nego se potpuno osušilo, i krenuti u Sindžuku da se prošećem poulicama i tako ubijem vrijeme. Nedjeljne gužve donijele su mi djelomično olakšanje.Knjižara Kinokunija bila je natrpana baš kao vlak u vrijeme špice. Kupio sam primjerakFaulknerove Svjetlosti u kolovozu i otišao u najbučniji jazz kafić kojega sam se mogaosjetiti, te stao čitati knjigu slušajući Ornettea Colemana i Buda Povvella, i popio vruću,gustu kavu neugodna okusa. U pola šest zatvorio sam knjigu, izašao i otišao na laganuvečeru. Koliko još takvih nedjelja — koliko još stotina nedjelja leži preda mnom?"Tihih, mirnih i usamljenih", rekao sam glasno sam sebi. Nedjeljom nisam navijaooprugu.8O,'KO SREDINE TJEDNA USPIO SAM porezati dlan na komadić razbijenog stakla.Nisam primijetio da je jedna od staklenih pregrada na polici s pločama napukla. Nisammogao vjerovati koliko je krvi pokuljalo iz mene, toliko da je pod kraj mojih nogu postaojarkocrven. Poslovođa je pronašao neke krpe i čvrsto ih vezao oko moje rane. Onda jenazvao Hitnu pomoć. Inače od njega nije bilo bogznakakve koristi, ali sad je reagiraoiznenađujuće učinkovito. Bolnica je, srećom, bila u blizini, ali dok sam stigao krpe suveć bile natopljene crvenilom, a krv koju nisu mogle upiti kapala je po asfaltu. Ljudi sumi se hitro micali s puta. činilo se da misle kako sam stradao u tučnjavi. Nisam osjećaonikakvu posebnu bol, ali krv nije prestajala curiti.Doktor je hladnokrvno odmotao krvlju natopljene krpe, zaustavio krvarenje podvezavšimi zglob, dezinficirao i zašio ranu, te mi rekao da dođem sutradan. Kad sam se vratio uprodavaonicu poslovođa mi je rekao da idem kući: napisat će da sam odradio smjenu.Autobusom sam otišao do doma i krenuo ravno u Nagasavinu sobu. Bio sam napet zbogporezotine pa sam s nekim htio razgovarati, a Nagasavu već dugo nisam vidio.Našao sam ga u sobi. Pio je konzervu piva i na televiziji gledao emisiju za učenješpanjolskoga. — A koji se vrag tebi dogodio?— pitao je kad je vidio moj zavoj. Rekao sam mu da sam se porezao, ali da nije strašno.Ponudio me pivom, ali odbio sam.— Pričekaj malo. Ovo će za minutu biti gotovo — rekao je Nagasava i nastavio vježbatišpanjolski izgovor. Ja sam stavio vodu da zavri i skuhao si čaj iz vrećice. NekaŠpanjolka recitirala je rečenice za vježbu: "Nikad nisam vidio tako strašnu kišu!", "UBarceloni je poplava odnijela mnoge mostove." Nagasava je naglas čitao tekst našpanjolskome. — Kakve grozne rečenice! — rekao je. — Stalno nam daju takva sranja.Kad je emisija završila, isključio je TV i iz malenog hladnjaka uzeo još jedno pivo.— Sigurno ti ne smetam? — pitao sam.— Jasno da ne. Poludio sam od dosade. Sigurno nećeš pivo?— Ne, neću, zbilja — rekao sam.— E, da, neki dan su izvjesili rezultate ispita. Prošao sam!— Ispit za Ministarstvo vanjskih?— Tako je. Službeno se to zove "Ispit za službenike prvog razreda državne službe zavanjske poslove". Kakav vic!— čestitam! — rekao sam i pružio mu lijevu ruku.— Hvala.— Naravno, ja se uopće ne čudim što si ti prošao.— Ne, ni ja — nasmijao se Nagasava. — Ali lijepo je kada to dobiješ službeno.— Misliš da ćeš jednom kad upadneš ići van?— Ma ne, najprije te godinu dana obučavaju. Onda te na neko vrijeme pošalju van.

Pijuckao sam čaj, a on je s očitim užitkom ispijao pivo.— Kad odem, ako hoćeš dat ću ti ovaj hladnjak — rekao je Nagasava. — Volio bi gaimati, zar ne? Super je za pivo.— Aha, volio bih, ali zar neće tebi trebati? Živjet ćeš u nekom stanu, zar ne?— Ne budi glup! Kad izađem odavde, kupit ću si veliki hladnjak. Živjet ću na visokojnozi! Bilo mi je dovoljno četiri godine u ovoj\kenjari. Ne želim više ni vidjeti nešto čime sam se ovdje služio. Samo reci, sve ću ti dati televizor, termosicu, radio...— Uzet ću sve što mi daš — rekao sam. Uzeo sam udžbenik iz španjolskoga s njegovastola i zabuljio se u njega. — Učit ćeš španjolski?— Aha. Što više jezika znaš, tim bolje. A ja imam dara. Sam sam naučio francuski, i togotovo savršeno. Jezici su kao igra. Naučiš pravila jednoga, i svi rade na istom načelu.Kao i žene.— Aha, misaoni život! — rekao sam, a u tonu mi je bila sarkastična oštrica.— Nego, vodit ćute na večeru.— Misliš, u lov na žene?— Ne, pravu večeru. Ti, ja i Hatsumi ići ćemo u neki dobar restoran. Da proslavimomoj novi posao. Stari plaća, pa ćemo otići u neki zbilja skup.— Zar ne bi trebao voditi samo Hatsumi?— Ne, bit će bolje ako i ti dođeš. Bit će mi ugodnije, a i Hatsumi.O, ne, opet Kizuki, Naoko i ja, sve ispočetka.— Ja ću poslije prespavati kod Hatsumi, a tebe pozivamo samo na večeru.— OK, ako to zbilja oboje želite — rekao sam. — Ali što ćeš s Hatsumi? Kada ti završiobuka, premjestit će te van, i vjerojatno te godinama neće biti. Sto će biti s njom?— To je njen problem.— Ne razumijem — rekao sam.Digavši noge na stol, Nagasava je nategnuo pivo i zijevnuo.— Slušaj, ne planiram se ženiti. To sam Hatsumi jasno rekao. Ako se želi za nekogaudati, neka samo izvoli. Ja je neću sprečavati. Ako me želi čekati, neka čeka. To želimreći.— Mustra si, moram ti priznati — rekao sam.— Misliš da sam govno, zar ne?— Mislim.— Slušaj, svijet je sam po sebi nepravedno mjesto. Ja nisam napisao pravila. Uvijek jetakav bio. Nikad nisam zavaravao Hatsumi. Ona zna da sam ja govno i da me možeostaviti kad god odluči da joj je dosta. To sam joj rekao još na početku.Nagasava je popio pivo i zapalio.— Zar tebe ništa u životu ne plaši? — pitao sam.— Hej, nisam ja potpuni kreten — rekao je Nagasava. — Naravno da me život katkadplaši. Ali nije mi to polazna pretpostavka za sve drugo. Dat ću mu sto posto od sebe i ićišto dalje mogu. Uzet ću što želim i ostaviti ono što ne želim. Tako namjeravam živjeti, aako pođe po zlu, onda ću zastati i zamisliti se. Ako razmisliš, nepravedno društvo je onodruštvo koje ti dopušta da svoje mogućnosti iskoristiš do krajnosti.— Meni to zvuči kao prilično samoživ način življenja — rekaosam.— Možda, ali ja ne čekam da mi išta padne u tanjur. Ja naporno radim na vlastiti način.Trudim se deset puta više nego ti.

— To je vjerojatno istina — rekao sam.— Katkad se osvrnem oko sebe i zgadi mi se u želucu. Zašto, kvragu, ti gadovi nešto nerade?, pitam se. Živo im se jebe za sve, a onda kukaju.Zaprepašten oštrinom njegova tona, pogledao sam Nagasavu. — Meni se čini da se ljuditrude. Ubijaju se od posla. Ili ja pogrešno gledam na stvari?— Nije to trud. To je običan fizički rad — rekao je Nagasava odsječno. — "Trud" okojem ja govorim više je usmjeren na sebe i ima više svrhe.— Hoćeš reći, kao što ti učiš španjolski dok se svi drugi odmaraju?— Tako je. Do proljeća ću svladati španjolski. Engleski, njemački i francuski imam umalom prstu, a i talijanski ću ubrzo. Misliš da se takvo što događa bez truda?Nagasava je odbio dim, a ja sam mislio na Midorina oca. On vjerojatno nikad nije nipomislio da počne učiti španjolski prekotelevizije. Vjerojatno nikad nije ni razmišljao o razlici između truda i fizičkog rada.Vjerojatno je bio prezauzet da bi mislio o takvim stvarima zauzet poslom, i dovođenjemodbjegle kćeri iz Fukušime.— Dakle, ta naša večera — rekao je Nagasava. — Odgovara ti u subotu?— Može — rekao sam.Nagasava je odabrao otmjen francuski restoran u tihoj sporednoj uličici u Azabuu. Navratima je rekao svoje ime pa su nas dvojicu odveli u odijeljenu privatnu prostoriju. Nazidovima malene odaje visjelo je nekih petnaest slika. Dok smo čekali da dođe Hatsumi,Nagasava i ja pijuckali smo neko fino vino i čavrljali o romanima Josepha Conrada. On jena sebi imao naizgled skupo sivo odijelo. Ja sam imao običan plavi blejzer.Hatsumi je stigla petnaest minuta kasnije. Bila je pomno našminkana, imala je zlatnenaušnice, prekrasnu tamnoplavu haljinu, te ukusne crvene salonke. Kad sam jojkomplimentirao na boji haljine, rekla je da se ta boja zove ponoćno plava.— Kakav otmjen restoran! — rekla je.— Moj stari tu jede kad god dođe u Tokio — rekao je Nagasava. — Jednom je i menevodio. Ja nisam baš lud za ovakvim snobovskim mjestima.— Ne škodi tu i tamo otići na ovakvo mjesto — rekla je Hatsumi. Okrenuvši se meni,upitala me — Zar ne?— Valjda. Glavno da ne plaćam ja.— Moj stari ovamo obično dovodi ljubavnicu — rekao je Nagasava. — Ima ljubavnicu uTokiju, znaš.— Zbilja? — pitala je Hatsumi.Otpio sam gutljaj vina, kao da ništa nisam čuo.Ubrzo je došao konobar pa smo naručili. Nakon što smo izabrali predjela i juhu,Nagasava je naručio patku, a Hatsumi i ja kirnju. Hrana je stizala bez žurbe, pa smopolako uživali u vinu i razgovoru. Nagasava je najprije govorio o ispitu za Ministarstvovanjskih poslova. Većina ispitanika su smeće, koje treba baciti u jamu bez dna, rekao je,premda je moguće da u cijeloj toj hrpi ima i nekoliko pristojnih momaka. Pitao sam gamisli li da je omjer kvalitetnih momaka naprama smeću viši ili niži nego u širem društvu.— Isti je — rekao je. — Naravno. Svugdje je isto, dodao je: to je nepromjenjivazakonitost.Nagasava je naručio drugu bocu vina, te za sebe još dupli Scotch.Hatsumi je počela govoriti o djevojci s kojom me htjela spojiti. To je između nas bilavječna tema. Stalno mi je govorila o nekoj "slatkoj curi iz kluba", a ja sam stalno bježao.— Ali zbilja je dobra, i zbilja zgodna. Idući put ću je dovesti. Trebao bi razgovarati snjom. Sigurno će ti se svidjeti.

— Gubitak vremena, Hatsumi — rekao sam. — Ja sam previše siromašan da bih izlazios curama s tvog fakulteta. Ne znam s njima razgovarati.— Ne budi šašav — rekla je. — Ova cura je jednostavna, prirodna i neizvještačena.— Hajde, Vatanabe — rekao je Nagasava. — Samo se upoznaj s njom. Ne moraš ješeviti.— To svakako ne! — rekla je Hatsumi. — Djevica je.— Kao što si i ti bila — rekao je Nagasava.— Točno — rekla je Hatsumi s blistavim osmijehom. — Kao što sam i ja bila. Ali zbilja— rekla je obraćajući se meni — nemoj ti meni prodavati te fore da si "previšesiromašan". To s tim nema veze. Točno, na svakoj godini ima nekoliko superuobraženihcura, ali mi ostale smo sasvim normalne. Ručamo u fakultetskoj kantini za 250 jena...— čekaj samo malo, Hatsumi — rekao sam, prekidajući je. — Na mojem fakultetuimamo tri ručka: A, B i C. Ručak A stoji 120 jena, ručak B 100 jena, a ručak C 80 jena.Mene svi gledaju ispod oka kad uzmem ručak A, a onaj tko si ne može priuštiti ručak Cjede rezance za 60 jena. Na takav fakultet ja idem. Misliš li još da mogu razgovarati scurama s tvoga?Hatsumi se nije mogla prestati smijati. — Kako je to jeftinol — rekla je. — Možda bih jatrebala tamo na ručak! Ali Toru, ti si zbilja tako divan dečko, sigurno bi se dobro slagao sovom curom. Možda joj se čak svidi tvoj ručak za 120 jena.— Nema šanse — rekao sam, smijući se. — Nitko to ne jede jer mu se sviđa; jedu jer sidrugo ne mogu platiti.— Uglavnom, ne sudi o knjizi prema koricama. Točno je da idemo na taj napuhani faks,ali ima nas mnogo ozbiljnih ljudi koji ozbiljno razmišljamo o životu. Ne traže svi dečkasa sportskim autom.— To znam — rekao sam.— Vatanabe ima curu. Zaljubljen je — rekao je Nagasava. — Ali ništa neće reći o njoj.Ništa ga ne može natjerati da progovori. On je zagonetka obavijena enigmom.25— Zbilja? — pitala me Hatsumi.— Zbilja — rekao sam. — Ali ovdje nema zagonetke. Samo je komplicirano i teško je otome govoriti.— Zabranjena ljubav? Ooo! Meni sve možeš reći! Otpio sam gutljaj vina da izbjegnemodgovor.— Vidiš što sam htio reći? — rekao je Nagasava, već na trećem viskiju. — Neprogovara. Kad on odluči da nešto neće reći, nitko to iz njega ne može izvući.— Kakva šteta — rekla je Hatsumi, režući kriškicu terine i prinoseći je ustima. — Daste se složili, mogli smo izlaziti u četvero.— Da, mogli smo se napiti i malo se mijenjati — rekao je Nagasava.— Dosta je bilo takvih priča — rekla je Hatsumi.— Kakvih priča? Vatanabe je bacio oko na tebe — rekao je Nagasava.— To nema veze s ovim o čemu govorim — promrmljala jeHatsumi. — Nije on takav čovjek. Ozbiljan je i brižan. Ja to vidim. Zato mu i pokušavamnaći djevojku.— Ma da, baš je ozbiljan. Kao onaj put kad smo zamijenili ženske, ono davno. Sjećašse, Vatanabe? — Nagasava je to izrekao s blazirariin\ izrazom lica, a onda slistio ostatakviskija i naručio još jedan.Hatsumi je spustila nož i vilicu i obrisala usta ubrusom. Onda me pogledala i rekla —Toru, jesi li to zbilja učinio? Nisam znao kako joj odgovoriti pa nisam rekao ništa.— Reci joj — rekao je Nagasava. — K vragu sve. — Atmosfera je postajala otužna.

Nagasava je znao biti zloban kad se napije, ali večeras je njegova zloća bila uperenaprema Hatsumi, ne prema meni. To sam znao, pa mi je tim teže bilo dalje ondje sjediti.— Baš bih voljela čuti — rekla je Hatsumi. — Zvuči jako interesantno!— Bili smo pijani — rekao sam.— U redu je, Toru. Ne krivim te. Samo me zanima što se dogodilo.— Pili smo u nekom baru u Sibuji, i upoznali s dvjema curama. Išle su na neki fakultet itakođer su bile mrtve pijane. Uglavnom, ovaj...otišli smo u hotel i spavali s njima. Bilismo soba do sobe. Usred noći Nagasava mi je pokucao na vrata i rekao da se zamijenimoza cure, pa sam ja otišao u njegovu sobu, a on u moju.— Curama nije smetalo?— Ne, i one su bile pijane.— Uglavnom, imao sam dobar razlog za to — rekao je Nagasava.— Dobar razlog?— Pa, cure su bile drukčije. Jedna je bila stvarno zgodna, ali druga je bila ružna ko pas.činilo mi se da je to nepravedno. Ja sam dobio zgodnu, ali Vatanabea je zapala onadruga. Zato smo se zamijenili. Zar ne, Vatanabe?— Da, valjda — rekao sam. Ali meni se zapravo sviđala ona koja nije bila lijepa. Bila jeugodna u razgovoru i draga. Nakon seksaugodno smo razgovarali u krevetu, a onda se pojavio Nagasava i predložio da sezamijenimo za partnerice. Pitao sam curu ima li što protiv, a ona je rekla da nema ako mitako želimo. Vjerojatno je mislila da ja želim povaliti ljepoticu.— I je li bilo zabavno? — pitala me Hatsumi.— Misliš, zamjena?— Cijela stvar.— Baš i nije. To se samo obavi. Tako spavati s curama i nije nešto.— Zašto to onda radiš?— Zbog mene — rekao je Nagasava.— Pitam Toma — Hatsumi se otresla na Nagasavu. — Zašto činiš takve stvari?— Jer me tu i tamo obuzme silna želja da spavam s nekim.— Ako si u nekoga zaljubljen, zar ne možeš nekako s njom? — pitala je Hatsumi nakonkraćeg razmišljanja.— Komplicirano je. Hatsumi je uzdahnula.U tom trenutku otvorila su se vrata i stigla je hrana. Nagasavi je servirana njegova pečenapatka, a Hatsumi ja dobili smo kirnju. Konobari su na naše tanjure složili hrpu svježepripremljenog povrća i prelili ga umakom, a onda su se povukli i ostavili nas same.Nagasava je odrezao komad patke i s užitkom ga pojeo, te zalio viskijem. Ja sam uzeozalogaj špinata. Hatsumi nije ni taknula hranu.— Znaš, Toru — rekla je — ne znam zašto je tvoj položaj tako "kompliciran", ali zbiljamislim da to što si mi upravo ispričao nijedobro za tebe. Ti nisi takav čovjek. Što ti misliš? — Spustila je ruke na stol i pogledalame ravno u oči.— Pa — rekao sam — i meni se katkad tako čini.— Zašto onda ne prestaneš?— Jer katkad imam potrebu za ljudskom toplinom — iskreno sam odgovorio. — Katkad,ako ne osjetim nešto poput topline ženske kože, obuzme me nepodnošljiva usamljenost.— Evo, dajte da ja rezimiram u čemu je po mome mišljenju stvar — upao je Nagasava.— Vatanabeu se sviđa ta cura, ali zbog nekih kompliciranih razloga oni ne mogu ukrevet. Pa on sebi kaže: "Seks je samo seks", i tu potrebu zadovolji s nekom drugom. Što

tu nije u redu? Sve ima savršenog smisla. Ne može sve vrijeme sjediti u sobi i natezatimaloga, zar ne?— Ali ako je zbilja voliš, Toru, zar se ne bi mogao kontrolirati?— Možda — rekao sam, stavljajući u usta komadić kirnje u umaku od vrhnja.— Ti ne razumiješ muške spolne potrebe — rekao je Nagasava Hatsumi. — Evo,pogledaj mene. S tobom sam tri godine, i za to vrijeme spavao sam s mnogo žena. Aliuopće ih se ne sjećam. Ne sjećam im se imena, ne sjećam im se lica. Sa svakom samspavao točno jednom. Upoznam se, obavim to, zbogom. To je to. Sto tu nije u redu?— Ja zbilja ne trpim tu tvoju bahatost — rekla je Hatsumi tiho.— Nije sad bitno spavaš li s drugima ili ne. Ja se nikad nisam stvarno ljutila na tebe štome varaš, zar ne?— To se čak i ne može nazvati varanjem. To je samo igra. Nitko nikome ne nanosi bol —rekao je Nagasava.— Mene to boli — rekla je Hatsumi. — Zašto ti ja nisam dovoljna?Nagasava je šutio i mućkao viski u čaši. — Nije da mi nisi dovoljna. To je druga faza,drugo pitanje. U meni jednostavno postoji ta glad. Ako sam te povrijedio, žao mi je. Alinije stvar u tome jesi li mi dovoljna ili nisi. Ja mogu samo živjeti s tom gladi. Takav samčovjek. To je ono što me čini onim koji jesam. Ja tu ništa ne mogu, zar ne shvaćaš?Hatsumi je napokon uzela jedaći pribor u ruke i počela jesti ribu. — Ali bar ne bi moraouvlačiti Torua u svoje "igre".— Ali Vatanabe i ja, mi smo ti vrlo slični — rekao je Nagasava.— Ni jednoga ni drugoga u biti ne zanima išta osim sebe. Okej, ja sam bahat a on nije,ali ni jedan od nas nije u stanju brinuti se za išta drugo osim vlastitih misli, osjećaja ilipostupaka. Zatomožemo razmišljati o stvarima na način koji je sasvim drukčiji od bilo čijega. To volimkod njega. Jedina je razlika da on to još o sebi ne zna, pa zato oklijeva i osjeća sepovrijeđenim.— Koji čovjek ne oklijeva i ne osjeća se povrijeđenim? — insistirala je Hatsumi. —Hoćeš reći da ti nikad te stvari nisi osjetio?— Naravno da jesam, ali ja sam sebe disciplinirao tako da ih svedeni na najmanjumoguću mjeru. čak će i štakor odabrati najmanje bolan put ako ga dovoljno šokiraš.— Ali štakori se ne zaljubljuju.— "Štakori se ne zaljubljuju." — Nagasava me pogledao. — To je super. Za ovo namtreba popratna glazba cijeli orkestar s dvije harfe i...— Ne rugaj mi se. Ozbiljno govorim.— Jedemo — rekao je Nagasava. —As nama je Vatanabe. Možda bi bilo uljudnije odnas da "ozbiljne" razgovore ostavimo za neku drugu prigodu.— Mogu ja otići — rekao sam.— Nemoj — rekla je Hatsumi. — Molim te, ostani. Bolje je kad si ti tu.— Pojedi bar desert — rekao je Nagasava.— Svejedno mi je, zbilja.Svi troje nastavili smo neko vrijeme jesti u tišini. Ja sam pojeo ribu. Hatsumi je polaostavila. Nagasava je već mnogo prije smazao patku i sad se sasvim posvetio viskiju.— Kirnja je bila izvrsna — pokušao sam ja, ali nitko se nije nadovezao. Bilo je to kao dasam bacio kamen u dubok bunar.Konobari su odnijeli tanjure i donijeli ledenu kremu od limuna i espresso. Nagasava jejedva taknuo desert i kavu, te je odmah prešao na cigarete. Hatsumi je ignorirala kremu."A joj", mislio sam ja dok sam završavao s jelom. Hatsumi je zurila u svoje ruke

položene na stol. Kao i sva njezina odjeća, i ruke su joj izgledale šik, elegantno i skupo.Pomislio sam na Naoko i Reiko. Što li one sada rade, pitao sam se. Naoko možda leži nakauču i čita neku knjigu, a Reiko možda na gitari svira Norvešku šumu. Osjetio samsnažnu želju da opet odem u njihovu sobu. Što, k vragu, uopće radim ovdje?— Vatanabe i ja slični smo po tome jer nas živo zaboli što nas nitko ne razumije — rekaoje Nagasava. — Po tome smo drukčiji od drugih. Svi se brinu hoće li ih ljudi oko njihrazumjeti. Ali ja ne, a ni Vatanabe. Nas lagano zaboli. čovjek nema veze s drugima.— Je li to istina? — pitala me Hatsumi._ Nije — rekao sam. — Nisam ja tako snažan. Ne mislim da je u redu ako me nitko nerazumije. Imam ljude koje želim razumjeti i za koje želim da razumiju mene. Ali osim tihnekoliko ljudi, pa, nekako imam dojam da tu nema nade. Ne slažem se s Nagasavom.Mene jest briga hoće li me ljudi razumjeti ili ne.— To je praktički isto ono što sam ja rekao — rekao je Nagasava, uzimajući u rukukavenu žličicu. — To je isto! To je kao razlika između kasnog doručka i ranog ručka. Istovrijeme, ista hrana, drugo ime.Sad se Hatsumi obratila Nagasavi. — Zar te nije briga razumijem li te ja ili ne?— Ti zbilja ne kužiš, zar ne? Osoba A razumije osobu B jer je pravi trenutak da se todogodi, a ne zato što osoba B želi da je razumije osoba A.— Dakle, pogrešno je što ja želim da me netko razumije — recimo ti?— Ne, nije pogrešno — odgovorio je Nagasava. — Većina ljudi bi to nazvala ljubavlju,ako misliš da me želiš razumjeti. Moj životni sustav mnogo je drukčiji od tuđih životnihsustava.— Dakle, hoćeš reći da ti mene ne voliš, zar ne?— Pa, moj i tvoj sustav...— Nosite se i ti i tvoj jebeni sustav! — uzviknula je Hatsumi. To je bilo prvi i posljednjiput da sam je čuo kako viče.Nagasava je pritisnuo gumb kraj stola i konobar je donio račun. Nagasava mu je pružiokreditnu karticu.— Oprosti zbog ovoga, Vatanabe — rekao je Nagasava. — Otpratit ću Hatsumi. Ti sesam vrati u dom, može?— Ne moraš mi se ispričavati. Večera je bila sjajna — rekao sam, ali nitko mi ništa nijeodgovorio.Konobar je donio karticu, a Nagasava je provjerio iznos i potpisao se kemijskomolovkom. Ustali smo i izašli van. Nagasava je upravo htio zaustaviti taksi kad ga jeHatsumi spriječila u tome.— Hvala, ali danas mi se više ne da bitHtobom. Ne moraš me pratiti doma. Hvala navečeri.— Okej — rekao je Nagasava.— Želim da me Toru otprati.— Okej — rekao je Nagasava. — Ali Vatanabe ti je praktički isti kao ja. Možda je dragdečko, ali u dubini duše ne može voljeti nikoga. U njemu uvijek postoji dio koji je ostajebudan i na distanci. On jednostavno ima tu glad koja ne prolazi. Vjeruj mi, znam o čemugovorim.Mahnuo sam taksiju i pustio Hatsumi da uđe prva. — No dobro — rekao sam Nagasavi— pobrinut ću se da dođe doma.— Oprosti što sam ti ovo priuštio — rekao je Nagasava, ali vidio sam da već misli nanešto drugo.Kad smo ušli u taksi, pitao sam Hatsumi — Kamo ti se ide? Natrag u Ebisu? — Stan joj

je bio u Ebisuu. Odmahnula je glavom.— Dobro. Hoćeš da nešto popijemo?— Da — rekla je kimajući glavom.— Sibuja — rekao sam vozaču.Prekriživši ruke i sklopivši oči, Hatsumi se zavalila u kut sjedala. Njezine malene zlatnenaušnice svjetlucale su dok se taksi ljuljao. Njena ponoćno plava haljina kao da je bilasašivena da se uklopi u tamnu unutrašnjost taksija. Svako malo njene ovlaš našminkane,lijepo oblikovane usnice lagano bi zadrhtale kao da se u zadnji tren suzdržala da neprogovori sama sa sobom. Dok sam je gledao, shvaćao sam zašto ju je Nagasava odabraoda mu bude posebna družica. Bilo je mnogo ljepših žena od Hatsumi, i Nagasava jemogao osvojiti bilo koju. Ali Hatsumi je imala neko svojstvo od kojega bi vam srceustreptalo. Nije to bilo ništa silovito. Njezina jesnaga bila profinjena, ali izazivala je duboke titraje. Gledao sam je cijelim putem doŠibuje i pitao se, premda nisam našao odgovor, kakve to emocionalne vibracije osjećam.Nekih desetak godina kasnije napokon mi je svanulo. Bio sam u Santa Feu zbog intervjuas nekim slikarom i baš sam sjedio u mjesnoj pizzeriji, pio pivo i jeo pizzu, te promatraočudesno lijep zalazak Sunca. Sve je bilo prožeto blistavim crvenilom moja ruka, tanjur,stol, cijeli svijet kao da je sve zapljusnuo neki poseban voćni sok. Usred takvaveličanstvenog zalaza kroz glavu mi je sijevnula slika Hatsumi, i u tom trenutku shvatiosam što je značilo ono treperenje srca. Bila je to neka vrst djetinje čežnje koja je zauvijekostala i zauvijek će ostati neispunjena. Zaboravio sam da postoje takve nevine, gotovožigosane žudnje: dugi niz godina zaboravio sam da su takvi osjećaji u meni ikadpostojali. Hatsumi je u meni probudila dio mojega "ja" koji je odavno ležao uspavan. Akad sam to shvatio, to je saznanje u meni pobudilo takvu tugu da sam gotovo briznuo uplač. Bila je to apsolutno posebna žena. Netko je trebao učiniti nešto bilo što da jespasi.Ali ni Nagasava ni ja to nismo uspjeli. Kao što su učinili i toliko drugi koje sampoznavao, Hatsumi je došla do određene točke u životu i odlučila gotovo impulzivno da će ga završiti. Dvije godine nakon što je Nagasava otišao u Njemačku ona se udala, advije godine nakon toga prerezala je vene žiletom.Tu vijest javio mi je, naravno, Nagasava. U njegovu pismu iz Bonna pisalo je:"Hatsumina smrt u meni je nešto ugasila. Ovo je nepodnošljivo tužno i bolno, čak i zamene." Razderao sam njegovo pismo na komadiće i bacio ga. Nikad mu više nisampisao.Hatsumi i ja otišli smo u mali bar i strusili nekoliko pića. Nismo mnogo govorili. Kaoneki izdosađen stari bračni par, sjedili smo jedno prekoputa drugog, šutke pili i grickalikikiriki. Kad se bar počeo puniti, izašli smo u šetnju. Hatsumi je rekla da će ona platitiračun, ali ja sam insistirao da platim jer sam je ja pozvao na piće.U noćnom zraku lebdjela je neka duboka studen. Dobro omotana blijedosivimdžemperom na kopčanje, Hatsumi je šutke hodala kraj mene. Ruku zabijenih u džepove,nisam na umu imao nikakvo odredište pa smo samo lutali noćnim ulicama. Ovo je baškao šetnja s Naoko, palo mi je na pamet.— Znaš li nejco mjesto u blizini gdje bismo mogli igrati biljar? — pitala me Hatsuminajednom.— Biljar? Ti znaš igrati?— Aha, i to dosta dobro. A ti?— Igram pomalo. Nisam baš dobar.— Dobro onda. Idemo.

U blizini smo pronašli dvoranu za biljar i ušli. Bio je to malen lokal na samom krajuzabačene uličice. Oboje smo odudarali od prljave dvorane za biljar Hatsumi uelegantnoj haljini a ja u plavom blejzeru i vojničkoj kravati ali Hatsumi kao da to uopćenije zabrinjavalo dok je birala štap i kiksala ga. Iz torbe je izvadila kopču i pričvrstilakosu na sljepoočici da joj ne smeta pri igri.Odigrali smo dvije partije. Hatsumi je bila dobra baš kao što je i rekla, a meni je smetaodebeli zavoj koji sam još imao preko porezane ruke. Uništila me.— Izvrsna si — rekao sam, diveći se.— Hoćeš reći da izgled vara? — pitala me dok je odmjeravala udarac, smiješeći se.— Gdje si naučila tako igrati?— Moj djed tatin tata bio je stari plejboj. U kući je imao biljarski stol. Igrala sam sbratom iz zabave, a kad sam malo narasla, djed me naučio pravim potezima. Bio je sjajančovjek elegantan, naočit. Ali umro je. Uvijek se hvalio kako je jednom u New Yorkuupoznao Deannu Durbin26.Ubacila je tri za redom, a onda četvrtu promašila. Ja sam uspio ugurati jednu, a ondapromašio lak udarac.— To je zbog zavoja — rekla je Hatsumi da me utješi.— Ne, to je zato što dugo nisam igrao — rekao sam. — Dvije godine i pet mjeseci.— Kako to da točno znaš?— Noć nakon što smo odigrali posljednju partiju preminuo je moj prijatelj — rekaosam.— Pa si prestao igrati?— Ne, zapravo ne — rekao sam nakon što sam malo razmislio.— Samo više nisam imao priliku igrati. To je sve.— Kako ti je umro prijatelj?— U prometnoj nesreći.Odigrala je još nekoliko poteza, ciljajući kugle smrtno ozbiljna lica i preciznoodmjeravajući jačinu udarca. Dok sam je gledao u akciji njezinu kosu pomno zadignututako da joj ne upada u oči, sjaj njezinih zlatnih naušnica, salonke čvrsto položene na pod,njezine lijepe vitke prste uprte u zelenu čohu dok je ciljala osjećao sam kao da se njezina strana prljave dvorane za biljar pretvorila u dio nekogotmjenog društvenog događaja. Nikad prije nisam s njom bio sam, i bilo mi je to čudesnoiskustvo, kao da me netko uzdignuo u višu sferu života. Poslije treće partije u kojoj me,naravno, opet uništila rana mi je počela pulsirati, pa smo prestali./— Oprosti — rekla je, i činilo se da se zaista brine. — Nisam ovo smjela predložiti.— U redu je — rekao sam. — Nisam se jako porezao, i uživao sam u biljaru. Stvarno.Dok smo izlazili iz dvorane, mršava žena, vlasnica lokala, rekla je Hatsumi — Imašdobro oko, sestro. — Hatsumi joj se ljupko nasmiješila, zahvalila i platila račun.— Boli li te? — pitala je kad smo izašli.— Ne jako — rekao sam.— Misliš da se otvorila?— Ne, vjerojatno je u redu.— Znam! Trebao bi doći k meni. Ja ću ti promijeniti zavoj. Imam dezinfekcijskosredstvo i sve. Hajde, tu sam blizu.Rekao sam neka se ne brine, da ću biti dobro, ali insistirala je da moramo provjeriti je lise rana otvorila ili ne.— Ili možda ne voliš biti sa mnom? Želiš se što prije vratiti u svoju sobu, je li to? —

rekla je s vragoljastim osmijehom.— Ni slučajno — rekao sam.— Dobro onda. Pusti sad protokol. Brzo ćemo stići pješice. Hatsumin stan nalazio sepetnaest minuta hoda od Sibujeprema Ebisuu. Iako nije bila glamurozna, zgrada je bila i više nego pristojna, s lijepimpredvorjem i dizalom. Hatsumi me posjela za kuhinjski stol i otišla se presvući uspavaću sobu. Vratila se u gornjem dijelu Princetonove trenirke s kapuljačom ipamučnim hlačama i bez zlatnih naušnica. Stavila je kutiju s prvom pomoći na stol,odvezala mi zavoj, provjerila je li rana još zatvorena, nanijela malo sredstva zadezinfekciju i povezala novi zavoj preko posjekotine. Sve je to izvela kao pravi stručnjak.— Kako to da si dobra u toliko stvari? — pitao sam je.— Volontirala sam u bolnici. Nešto kao kad se igraš medicinske sestre. Tako samnaučila.Kad je Hatsumi stavila zavoj, donijela je iz hladnjaka dvije konzerve piva. Popila je polasvoga, a ja svoje i još njezinu preostalu polovicu. Onda mi je pokazala slike drugih curaiz kluba. Imala je pravo: neke su bile zgodne.— Kad budeš htio djevojku, dođi k meni — rekla je. — Ja ću ti je odmah naći.— Na zapovijed.— Dobro, Toru, a sad mi reci istinu. Misliš da sam stara svodnica, zar ne?— Donekle — rekao sam iskreno, ali sa smiješkom. I Hatsumi se nasmiješila. Lijepo sesmijala.— Reci mi još nešto, Toru — rekla je. — Što misliš o Nagasavi i meni?— Kako što ja mislim? O čemu?— Što misliš da bih trebala raditi. Odsad pa nadalje.— Nema veze što ja mislim — rekao sam, otpivši velik gutljaj hladnog piva.— Sve je u redu. Samo mi reci što misliš.— Pa, da sam na tvome mjestu, ostavio bih ga. Našao bih nekoga s normalnijimshvaćanjima i živio sretno do kraja života. Nema šanse da s njim budeš sretna. Kako onživi, nikad mu ne padne na pamet da usreći sebe ili druge. Ostaneš li s njim, samo će tipropasti živci. Meni je već pravo čudo što si ostala s njim tri godine. Naravno, meni je onvrlo drag, na svoj način. Zabavan je, ima mnogo dobrih osobina. Ima jake strane isposobnosti kakve ja nikad neću imati. Ali na kraju krajeva njegove ideje i način životanisu normalni. Katkad, kad razgovaram s njim, čini mi se kao da se stalno krećem ukrugu. Proces koji njega odvodi sve više mene vrti u krugu. Osjećam se tako prazno!Naposljetku, i sami naši sustavi potpuno su različiti. Shvaćaš što hoću reći?— Shvaćam — rekla je Hatsumi i donijela mi još jedno pivo iz hladnjaka.— Usto, kad se zaposli u Ministarstvu vanjskih poslova i završi godinu obuke, otići ćeu inozemstvo. Što ćeš ti dotle raditi? čekat ćeš ga? On se nema namjeru ženiti.— I to znam.— Eto, nemam više što reći.— Tako dakle — rekla je Hatsumi. Polako sam napunio čašu pivom.— Znaš, dok smo maloprije igrali biljar, ne§io mi je palo na pamet — rekao sam. — Biosam jedinac, ali u djetinjstvu se nikad nisam osjetio zakinuto, nikad nisam poželio imatibraću i sestre. Bio sam sretan što sam sam. Ali najednom, dok sam s tobom igrao biljar,spopao me osjećaj da želim imati stariju sestru kao što si ti tako šik i lijepu u ponoćnoplavoj haljini, sa zlatnim naušnicama, i majstoricu s biljarskim štapom.Hatsumi mi je uputila blistav, sretan osmijeh. — To je najljepša stvar koju mi je itko uposljednjih godinu dana rekao — rekla je. — Zbilja.

— Ja ti samo želim — rekao sam, zacrvenjevši se — da budeš sretna. Ali to je zbiljasuludo. Izgledaš mi kao osoba koja bi mogla biti sretna s bilo kim, pa kako si ondazavršila baš s Nagasavom?— Takve se stvari jednostavno dogode. Tu se baš i ne može mnogo učiniti. U momslučaju to je svakako istina. Naravno, Nagasava bi rekao da sam za to sama odgovorna, ane on.— Sigurno bi.— Ali Toru, nisam ni ja najpametnija cura na svijetu. U svakom slučaju sam malopriglupa, i staromodna. Za "sustave" i "odgovornost" uopće me nije briga. Ja se samoželim udati i da me muškarac kojega volim svake noći drži u naručju i da radimo djecu.To je meni dovoljno. To je sve što želim od života.— A ono što želi Nagasava s tim nema veze.— Ali ljudi se mijenjaju, zar ne? — pitala me Hatsumi.— Hoćeš reći, odu van u svijet, dobiju po nosu i odrastu?— Aha. A ako dugo vremena bude daleko od mene, možda se njegovi osjećaji premameni promijene, zar ne?— Možda i bi, da je običan čovjek — rekao sam. — Ali on je drukčiji. Ima užasno jakuvolju jaču nego što ti i ja možemo zamisliti. I svaki dan sve je snažniji. Ako ga neštoudari, on se potrudi još ojačati. Radije će gutati puževe golaće nego da pred ikimpoklekne. Što očekuješ od takva čovjeka?— Ali meni ne preostaje ništa drugo nego da ga čekam — rekla je Hatsumi, podbočivšibradu rukom.— Toliko ga voliš?— Volim — odgovorila je ona nakon kraćeg oklijevanja.— A joj — rekao sam ja uzdišući i popio pivo do kraja. — Zacijelo je divno kad si takosigurna da nekoga voliš.— Ja sam glupa staromodna djevojka — rekla je. — Jesi li za još jedno pivo?— Ne, hvala, moram ići. Hvala na zavoju i pivu.Dok sam stajao u hodniku i obuvao se, zazvonio je telefon. Hatsumi je pogledala mene,zatim telefon, a onda opet mene.— Laku noć — rekao sam, izlazeći. Dok sam zatvarao vrata, ugledao sam Hatsumikako diže slušalicu. Više je nikad nisam vidio.Kad sam se vratio u dom, bilo je pola dvanaest. Otišao sam ravno u Nagasavinu sobu ipokucao mu na vrata. Nakon desetog pokušaja palo mi je na pamet da je subota navečer.Nagasava je subotom navečer uvijek imao noćnu propusnicu, pod izlikom da ćeprespavati kod rođaka.Vratio sam se u svoju sobu, skinuo kravatu, stavio jaknu i hlače na vješalicu, obukaopidžamu i oprao zube. O, ne, pomislio sam, sutra je opet nedjelja! Nedjelja kao da jestizala svaka četiri dana. Još dvije nedjelje i bit će mi dvadeset godina. Ispružio sam sena krevetu i zagledao u kalendar, dok su me preplavljivali mračni osjećaji.Sjeo sam za stol da kao i obično u nedjelju ujutro napišem pismo Naoko. Pio sam kavu izvelike šalice i slušao stare albume Milesa Davisa. Vani je padala sitna kišica, a u mojojsobi bilo je ledeno kao u akvariju. Iz debelog džempera koji sam upravo izvadio iz kutijeza skladištenje širio se miris kuglica protiv moljaca. Visoko gore na prozorskom staklunepomično se prilijepila golema debela muha. Bez imalo povjetarca, zastava Izlazećegsunca mlitavo je visjela na koplju nalik na togu rimskog senatora. Mršav smeđi pas plahaizgleda dolunjao je u dvorište i njuškao svaki cvijet u cvjetnoj lijehi. Nikako mi nije bilojasno zašto bi bilo koji pas po kiši hodao naokolo i njuškao cvijeće.

Moje pismo bilo je dugo, i kad god bi me porezan desni dlan zabolio od olovke, pustiobih da mi pogled odluta na kišovito dvorište.Prvo sam pisao Naoko kako sam gadno porezao desnu rukuna poslu u prodavaonici ploča, a onda sam joj napisao kako smo sinoć Nagasava,Hatsumi i ja proslavili to što je Nagasava položio ispit za Ministarstvo vanjskih poslova.Opisao sam joj restoran i hranu. Hrana je bila sjajna, pisao sam, ali na pola večeriatmosfera je postala neugodna.Pitao sam se trebam li pisati o Kizukiju u svezi s tim da sam s Hatsumi igrao biljar, noodlučio sam da hoću. Osjećao sam da bih o tome trebao pisati.Još se sjećam posljednjeg Kizukijeva poteza toga dana onoga dana kad je preminuo. Bioje to težak potez iskosa i nisam očekivao da će pogoditi. Ali činilo se da ga prati sreća:udarac je bio savršen, i bijela i crvena lopta jedva da su ispustile ikakav šum kad su seokrznule na zelenoj čohi u posljednjem poenu toga dana. Potez je bio prekrasan, idandanas ga se živo sjećam. Gotovo dvije i pol godine nakon toga nisam ni taknuobiljarski štap.Ali te večeri kad sam igrao s Hatsumi nisam pomislio na Kizukija sve do kraja prvepartije, i to me istinski šokiralo. Uvijek sam pretpostavljao da ću se, kad god igrambiljar, sjetiti Kizukija. Ali sjetio sam ga se tek kad je završila prva partija, kad sam kupioPepsi iz automata i počeo ga piti. Bilo je to zbog automata za Pepsi: u biljarskoj dvorani ukojoj smo igrali stajao je jedan takav, i često smo igrali u sok.Osjećao sam se krivim što odmah nisam pomislio na Kizukija, kao da sam ga u nekuruku iznevjerio. No kad sam se vratio u sobu, počeo sam o tome misliti ovako: otkako seto dogodilo prošle su dvije i pol godine, i Kizukiju je još sedamnaest godina. Sto ne značida su moje uspomene na njega izblijedjele. Posljedice koje je izazvala njegova smrt jošsu tu, u meni, jasno ih vidim, neke od njih čak jasnije nego kad su bile svježe. Želim rećisljedeće: ja ću uskoro napuniti dvadesetu. Dio stvari koje smo Kizuki i ja dijelili kadnam je bilo šesnaest ili sedamnaest već su iščeznule, i koliko god plačemneću ih vratiti. To ne mogu objasniti na bolji način nego ovako, ali mislim da vjerojatnorazumiješ što sam osjećao i što ti želim reći. Zapravo, ti si vjerojatno jedina na svijetukoja to može shvatiti.Sada mislim na tebe više nego ikad. Danas pada kiša. Kišovite nedjelje teško mi padaju.Kad pada kiša, ne mogu prati rublje, što znači da ne mogu ni glačati. Ne mogu u šetnju, ane mogu ni ležati na krovu. Sve što otprilike mogu jest staviti gramofon na automatskoponavljanje i stalno slušati Kind ofBlue dok gledam kišu kako pada u dvorištu. Kao štosam ti već napisao, nedjeljom ne navijam oprugu. Zato je ovo vražje pismo takodugačko. Sad ću završiti. Idem u blagovaonicu na ručak.Do viđenja.INI I IDUćEGA DANA NA PREDAVANJUnije bilo ni traga od Midori. Što joj se dogodilo? Prošlo je deset dana otkako smo seposljednji put čuli telefonom. Pomislio sam je nazvati, ali odlučio sam da neću. Rekla jeda će ona zvati mene.Toga četvrtka u blagovaonici sam sreo Nagasavu. Sjeo je kraj mene s punim pladnjemhrane i ispričao se što je zbog njega naša "proslava" bila tako neugodna.— Nema veze — rekao sam. — Zahvalan sam ti na tako finoj večeri. Ali morampriznati, čudan način da čovjek proslavi svoj prvi posao.— Itekako čudan.Prošlo je nekoliko minuta; jeli smo u tišini.— Pomirio sam se s Hatsumi — rekao je.

— Ne čudim se.— A koliko se sjećam, bio sam oštar i prema tebi.— Otkud toliko ispričavanje? — pitao sam. — Jesi li bolestan?— Možda — rekao je, kimnuvši nekoliko puta. — Hatsumi mi kaže kako si joj rekao dame ostavi.— To je jedino logično — rekao sam.— Da, valjda — rekao je Nagasava.— Ona je divna cura — rekao sam, srčući miso juhu.— Znam — rekao je on s uzdahom. — Malo previše divna za mene.Spavao sam kao zaklan kad je zazvonila zujalica za telefonski poziv. To me dozvalo iznajdubljeg sna i bio sam potpuno zbunjen. Osjećao sam se kao da sam spavao glavenatopljene u vodi sve dok mi mozak nije nabubrio. Na satu je pisalo da je šest i petnaest,ali ja nisam imao pojma je li jutro ili večer, a nisam se sjećao ni koji je dan. Pogledaosam kroz prozor i shvatio da na koplju nema zastave. Vjerojatno je večer. Dakle, zastavaipak nečemu služi.— Hej, Vatanabe, jesi li sada slobodan? — pitala je Midori.— Ne znam, koji je dan?— Petak.— Jutro ili večer?— Pa večer! Kako si čudan! Da vidimo, Sad je, mmm, šest sati i osamnaest minutanavečer.Dakle, ipak je večer! Pa da, ležao sam na krevetu i čitao knjigu kad sam zadrijemao.Petak. Mozak mi se pokrenuo. Petkom ne moram u prodavaonicu ploča. — Da, slobodansam. Gdje si?— Na postaji Ueno. Hajde da se nađemo u Šindžukuu. Sad krećem.Dogovorili smo vrijeme i mjesto i prekinuli vezu.Kad sam stigao do DUGa, Midori je sjedila na samom kraju šanka s pićem. Imala jepoludugi bijeli izgužvani muški kaput, tanki žuti džemper, tamnoplave traperice i dvijenarukvice na jednoj ruci.— Što piješ? — pitao sam.— Tom Collins.Ja sam naručio viskisodu, a onda shvatio da kraj Midorinih nogu stoji veliki putnikovčeg.— Nije me bilo — rekla je. — Upravo sam se vratila.— Kamo si išla?— Na jug do Nare i sjeverno do Aomorija.— Na istom putovanju?!— Ne budi glnp. Možda sam čudakinja, ali ne mogu istodobno putovati na sjever i najug. S dečkom sam išla u Naru, a onda u Aomori sama.Pijuckao sam viskisodu, a onda kresnuo šibicu da Midori pripalim Marlboro koji jedržala među usnicama. — Sigurno ti je bilo grozno zbog sprovoda i svega.— Ma kakvi, sprovod je mačji kašalj. Već smo se ispraksirali. Obučeš crni kimono isjediš kao dama, a drugi obavljaju sve što treba stric, susjed, tako to. Donesu šake,naruče suši, govore utješne stvari, plaču, prenemažu se, dijele stvari za uspomenu. To jelako. Prava šala. U usporedbi s danonoćnom njegom bolesnika, to je zbilja prava šala.Sestra i ja bile smo izmoždene. Nismo mogle čak ni plakati. Nije nam ostalo suza.Ozbiljno. Ali onda za tobom počnu šaptati: "Te cure su hladne ko led." Pa što onda, minikad nećemo plakati, takve smo nas dvije. Znam da smo mogle odglumiti, ali mi to

nikad ne bismo učinile. Gadovi! Sto su nas više htjeli vidjeti da plačemo, to smo mi bileodlučnije da im nećemo priuštiti to zadovoljstvo. Sestra i ja smo sasvim drukčiji tipovi,ali kad je u pitanju nešto takvo, posve smo usklađene.Midorine narukvice zveckale su joj na ruci dok je mahala konobaru da naruči još jedanTom Collins i zdjelicu pistacija.— I onda je sprovod završio i svi su otišli doma, a nas dvije pile smo šake do sutona.Dokusurile smo veliku dvolitrenku, i još pola nove, i sve vrijeme smo častile sve žive ovaj je idiot, ovaj seronja, ovaj izgleda kao šugav pas, onaj je svinja, onaj licemjer, onajprevarant. Nemaš pojma kako je to bio dobar osjećaj!— Mogu zamisliti.— Naroljale smo se i otišle u krevet obje smo bile mrtve pijane. Spavale smo satima, aako bi zazvonio telefon, samo smo ga pustile. Bile smo kao mrtve za cijeli svijet.Napokon, kad smo se probudile, naručile smo suši i razgovarale što ćemo. Odlučile smona neko vrijeme zatvoriti knjižaru i uživati. Mjesecima smose ubijale od posla i zaslužile smo odmor. Moja sestra samo je htjela malo biti s dečkom,a ja sam odlučila da ću povesti svoga na piit na nekoliko dana pa ćemo se jebati kaoludi. — Midori je naglo zaklopila usta i protrljala uši. — Ups, oprosti.— U redu je — rekao sam. — Pa ste otišli u Naru.— Da. Uvijek mi se ondje sviđalo. Hramovi, park s jelenima.— I jebali ste se kao ludi?— Ne, uopće, čak nijednom — rekla je s uzdahom. — čim smo ušli u hotelsku sobu ibacili torbe, dobila sam mjesečnicu. Pravi potop.Morao sam se nasmijati.— Hej, nije smiješno. Uranila mi je tjedan dana! Kad mi se to dogodilo, nisam moglaprestati plakati. Mislim da mi je to bilo od stresa. Dečko mi se uuužasno naljutio. Takavje: odmah se naljuti. A nisam ja bila kriva. Nije da sam ja htjela dobiti mjesečnicu. Osimtoga, meni one ionako teško padaju. Prvih dandva nije mi ni do čega. Pazi da me se tihdana kloniš.— Volio bih, ali kako ću znati? — pitao sam.— Dobro, nosit ću šešir nekoliko prvih dana kad mi počne mjesečnica. Crveni. To bitrebalo upaliti — rekla je smijući se. — Ako me vidiš na ulici u crvenom šeširu, nerazgovaraj sa mnom,samo bježi.— Super. Kad bi bar sve cure tako — rekao sam. — I što steradili u Nari?— A što smo drugo mogli? Hranili smo jelene i šetali naokolo. Bilo je grozno! Strašnosmo se posvađali, i nisam ga vidjela otkako smo se vratili. Nekoliko dana sam se motalatu, a onda sam odlučila da ću lijepo sama otići na put. Pa sam otišla u Aomori. Prvedvije noći bila sam kod prijateljice u Hirosakiju, a onda sam počela putovati okolo Simokita, Tappi, takva mjesta. Lijepo je. Jednom sam pisala brošuru za kartu togpodručja. Jesi li bio ondje?— Nikad.— Uglavnom — rekla je Midori, otpila Tom Collins, a ondarazvalila pistaciju — sve vrijeme dok sam putovala sama mislila sam na tebe. Mislila samkako bi bilo lijepo da si sa mnom.— Kako to?— Kako to?! — Midori je pogledala kroz mene. — Kako to misliš "Kako to"?!— Baš tako. Kako to da si mislila na mene?

— Možda zato što mi se sviđaš, eto kako! Zašto bih inače mislila na tebe? Tko bi ikadrazmišljao da želi biti s nekim tko mu se ne sviđa?— Ali ti imaš dečka — rekao sam. — Ne moraš misliti na mene. — Polako sam otpiogutljaj viskisode.— Hoćeš reći, ne smijem misliti na tebe ako imam dečka?— Ne, nije to, samo...— Neka ti jedna stvar bude jasna, Vatanabe — rekla je Midori, upirući prstom u mene.— Upozoravam te, u meni se nakupilo mjesec dana jada i bijede, i samo što nisameksplodirala. Zato pazi što mi govoriš. Nastaviš li tako, suzama ću poplaviti lokal.Jednom kad počnem, mogu cijelu noć. Jesi li spreman na to? Kad počnem plakati,pretvorim se u zvijer, nema veze gdje sam! Ne šalim se.Kimnuo sam i ušutio. Naručio sam drugu viskisodu i pojeo nekoliko pistacija. Negdjeonkraj pljuskanja šejkera, zveckanja čaša i struganja ledomata Šarah Vaughan pjevala jestarinsku ljubavnu pjesmu.— Između mene i dečka stvari ne štimaju još od incidenta s tamponom.— Incidenta s tamponom?— Aha, prije mjesec dana bila sam na piću s njim i nekoliko njegovih prijatelja, pa samim ispričala priču o ženi iz mog susjedstva kojoj je izletio tampon kad je kihnula.Smiješno, zar ne?— To zbilja jest smiješno — rekao sam, smijući se.— Da, i svima drugima je bilo. Ali on je poludio i rekao da ne bih smjela pričati otakvim gadarijama. Kakav hladan tuš!— Uau.— Divan je dečko, ali kad je riječ o takvim stvarima, zna biti užasno uskogrudan —rekla je Midori. — Recimo, naljuti se ako odjenem rublje koje nije bijele boje. Zar nemisliš da je to uskogrudno?— Možda — rekao sam — ali to je samo stvar ukusa. — Meni je djelovalo nevjerojatnoda takav tip želi curu kao što je Midori, ali tu misao zadržao sam za sebe.— A što si ti radio? — pitala me.— Ništa. Isto kao i uvijek — rekao sam, ali onda sam se sjetio pokušaja da masturbirammisleći na Midori kao što sam obećao. Rekao sam joj to tihim glasom kako drugi okonas ne bi čuli.Midorine oči su se razvedrile i pucnula je prstima. — I kako je bilo? Dobro?— Ma kakvi, na pola puta mi je postalo neugodno pa sam prestao.— Hoćeš reći, izgubio si erekciju?— Tako nekako.— K vragu — rekla je ona i ošinula me zlovoljnim pogledom. — Ne smiješ dopustiti dati postane neugodno. Misli na neštostvarno seksi. Smiješ, dajem ti dopuštenje. Hej, znam što! Idući put ću te nazvati: "O, o,to je super... O, osjećam to... Prestani, svršit ću... O, nemojl" Govorit ću ti takve stvaridok to radiš.— Telefon u domu stoji u predvorju kraj ulaznih vrata, ljudi stalno ulaze i izlaze —objasnio sam. — Upravitelj doma zadavio bi me golim rukama da me vidi kako drkam natakvom mjestu.— Joj, baš šteta.— Nema veze — rekao sam. — Opet ću pokušati sam, ovih dana.— Daj se potrudi — rekla je Midori.— Hoću — rekao sam.

— Pitam se je li stvar u meni — rekla je. — Možda jednostavno nisam seksi. Prirođeno.— Nije to — razuvjerio sam je. — To je više pitanje stava.— Znaš — rekla mi je — imam jako osjetljiva leda. Kad mi lagano prstima prijeđešpreko leđa...mmmmm.— Imat ću to na umu.— Hej, idemo sad na pornić! — predložila je Midori. — Neki odvratan sadomazo.Iz bara smo otišli u jeguljarnicu27, a onda u jedno od najzapuštenijih kina za odrasle uŠindžukuu na trostruku predstavu. U novinama nismo našli drugo kino koje biprikazivalo sadomazo filmove. Unutrašnjost kina odisala je nekim nedefiniranim vonjem.Dobro smo tempirali: dok smo sjedali na mjesta, upravo je počeo sadomazo film.Bila je to priča o tajnici i njezinoj sestri školarki koje otme skupina muškaraca i podvrgnesadističkoj torturi. Muškarci su stariju tjerali da radi svakakve grozne stvari podprijetnjom da će joj silovati sestru, ali uskoro se starija sestra pretvori u pomahnitalumazohisticu, a mlađa se zapali od gledanja svih akrobacija na koje je tjeraju. Film je biotako sumoran i repetitivan da mi je vrlo brzo dosadio.— Da sam ja mlađa sestra, ja se ne bih tako lako zapalila — rekla je Midori. — Ja bihjoš gledala.— Siguran sam da bi — rekao sam.— Uostalom, zar ti se ne čini da su joj bradavice malo pretamne za školarku i djevicu?— Svakako.Midorine oči bile su prikovane za platno. Bio sam impresioniran: onome tko se s takvomžestinom zadubi u film karta se i više nego isplatila. Stalno mi je prenosila svoje misli:"O, Bože, daj ti to pogledaj!" ili "Trojica odjednom! Razvalit će je" ili "Ja bih to nanekome iskušala, Vatanabe." Uživao sam u Midori mnogo više nego u filmu.Kad su se tijekom pauze upalila svjetla, shvatio sam da u cijelom kinu nema nijednedruge žene. Neki mladić koji je sjedio blizu nas vjerojatno student pogledao je Midorii otišao sjesti čak na drugi kraj.— Reci, Vatanabe, digne li ti se kad gledaš ovakve stvari?— Pa, da, katkad — rekao sam. — Zato ih i snimaju.— Dakle, svaki put kad počne neka takva scena, svakom muškarcu u kinu stvar se digneu stav pozor? Njih tridesetčetrdeset svi odjednom u vis? To je zbilja čudno, ako čovjekrazmisli, zarner— Da, valjda, sad kad si spomenula.Drugi film bio je prilično normalan pornić, dakle još dosadniji nego prvi. U njemu je bilomnogo scena oralnog seksa, i svaki put kad bi počeli s felacijom ili kunilinktusom ilipozom šezdeset i devet, cijelim kinom razlegli bi se glasni zvučni efekti sisanja i srkanjas vrpce. Dok sam ih slušao, na neki čudan način me ganulo što provodim život na ovomnašem bizarnom planetu.— Tko li se samo sjeti ovih zvukova — rekao sam Midori.— Meni su super\ — rekla je ona.Bio je tu i zvuk penisa koji ulazi i izlazi iz vagine. Nikad prije nisam primijetio da takvizvuči postoje. Muškarac je stalno dahtao, a žena je govorila uobičajene izraze: "To!" i"Još!" dok se grčila ispod njega. čulo se i škripanje kreveta. Takvi su se prizorinastavljali unedogled. činilo se da Midori isprva u njima uživa, ali čak je i njoj nakonnekog vremena dosadilo pa je predložila da odemo. Izašli smo i nekoliko puta dubokoudahnuli. Prvi put u životu učinilo mi se da je zrak u Sindžukuu čist i zdrav.— Baš je bilo zabavno — rekla je Midori. — Možemo jednom opet.

— Stalno rade iste stvari — rekao sam.— Pa, što drugo mogu? Svi mi stalno radimo iste stvari. Tu je imala pravo.Pronašli smo još jedan bar i naručili piće. Ja sam opet pio viski, a Midori je popila tričetirikoktela neke nedefinirane vrste. Kad smo opet izašli, Midori je rekla da joj se penjena drvo.— Ovdje baš nema drveća — rekao sam. — A čak i da ima, previše si nesigurna nanogama da bi se sad penjala.— Ti si uvijek tako razuman, k vragu, sve upropastiš. Pijana samjer želim biti pijana. Što tome fali? A ako i jesam pijana, svejedno se mogu penjati nadrvo. K vragu, popet ću se na sam vrh velikog, debelog, visokog stabla i piškit ću posvima!— Da ti se možda ne ide na zahod?— Aha.Odveo sam Midori u zahod na postaju Šindžuku, ubacio novčić u otvor i ugurao jeunutra, a onda sam na obližnjem štandu kupio večernje novine i čitao dok sam je čekaoda izađe. Ali nije izlazila. Nakon petnaest minuta sam se zabrinuo, pa sam već htio ući ividjeti što je s njom, ali onda je napokon izašla, blijeda u licu.— Oprosti — rekla je. — Zaspala sam.— Jesi li dobro? — pitao sam, ogrćući je svojim kaputom.— Baš i nisam — rekla je.— Vodim te doma. Samo trebaš otići doma, prirediti si lijepu dugu kupku i otići ukrevet. Iscrpljena si.— Neću ići doma. Zašto bih? Doma nema nikoga. Ne želim spavati sama na takvomemjestu.— Baš super — rekao sam. — Nego što ćeš?— Idemo u neki hotel za jednu noć pa ću spavati dok me ti cijelu noć grliš. Kao top.Sutra ujutro negdje ćemo doručkovati pa ćemo zajedno na predavanja.— To si sve vrijeme planirala, zar ne? Zato si me i nazvala.— Naravno.— Trebala si zvati dečka, ne mene. To je jedino logično. Zato služe dečki.— Ali ja želim biti s tobom.— Ne možeš biti sa mnom — rekao sam. — Kao prvo, do ponoći se moram vratiti udom. Inače ću zakasniti. Jednom kad sam to napravio imao sam strašnu frku. A kaodrugo, ako odem s nekom curom u krevet, htjet ću spavati s njom, i nikako ne želimležati i suzdržavati se. Ne šalim se. Na kraju bih te mogao prisiliti na nešto.— Hoćeš reći, udario bi me, svezao i silovao otraga?— Hej, ja se ne šalim.— Ali tako sam usamljena! Želim biti s nekim! Znam da ti radim grozote, postavljamzahtjeve a ništa ti ne dajem zauzvrat, govorim što mi god padne na pamet, izvlačim te izsobe i tjeram da me vodiš naokolo, ali ti si jedini kojemu takve stvari mogu raditi! Nikadni s kim nisam mogla istjerati svoje, nijednom u ovih dvadeset godina života. Tata,mama, oni na mene nikad nisu obraćali ni najmanju pozornost, a moj dečko, pa, onjednostavno nije takav tip. On se naljuti ako ja hoću da bude po mome. Pa seposvađamo. Ti si jedini kome mogu govoriti takve stvari. A sad sam stvarno, stvarno,stvarno umorna, i želim zaspati dok slušam kako mi netko govori koliko mu se sviđam ikako sam lijepa i tako to. Samo to želim. A kad se probudim, bit ću puna energije i nikadviše neću postavljati takve sebične zahtjeve. Kunem se. Bit ću dobra.— Razumijem te, ali ja tu ne mogu ništa.

— Hajde, molim te! Inače ću sad sjesti na zemlju i cijelu noć plakati ko kišna godina. Ispavat ću s prvim koji mi se obrati.To je upalilo. Nazvao sam studentski dom i tražio Nagasavu. Kad je došao na telefon,pitao sam ga može li urediti da izgleda kao da sam se vratio. Sa ženskom sam, objasniosam.— Dobro — rekao je. — Svrha je plemenita. Bit će mi drago da ti mogu pomoći. Samoću okrenuti pločicu s tvojim imenom na"u sobi". Bez brige. Samo ti ostani koliko god hoćeš. Ujutro možeš ući kroz moj prozor.— Hvala. Dužnik sam ti — rekao sam i spustio slušalicu.— Sređeno? — pitala je Midori.— Uglavnom — rekao sam ja s uzdahom.— Sjajno, idemo u disko, još je rano.— čekaj malo, mislio sam da si umorna.— Za ovako nešto nisam. A joj.I imala je pravo. Otišli smo u disko, i dok smo plesali energija jojse malo pomalo vraćala. Popila je dvije viskikole i nije silazila s podija dok joj čelo nijebilo okupano znojem.— Kako je ovo zabavnol — uzviknula je kad smo sjeli za stol da se odmorimo. —Ovako nisam plesala već sto godina. Nemam pojma, kad pokrećeš tijelo, na neki način tise duh oslobađa.— Tvoj duh je uvijek oslobođen, rekao bih ja.— A, ne — rekla je ona odmahujući glavom i smiješeći se.— No, sad kad mi je bolje, umirem od gladi! Idemo na pizzu. Odveo sam je u pizzerijuza koju sam znao i naručio točenopivo te pizzu s inćunima. Ja nisam bio previše gladan pa sam pojeo samo četiri oddvanaest kriški. Midori je pojela ostalo.— Ti si se bogme brzo oporavila — rekao sam. — Još maloprije si bila blijeda inesigurna na nogama.— Zato što je netko saslušao moje sebične zahtjeve — odgovorila je. — To meoslobodilo. Uau, kako je dobra ova pizza!— Ali reci mi, doma ti zbilja nema nikoga?— Nema. Sestra mi je kod prijateljice. E, ta se zbilja boji svoje sjene. Ne usudi se samaspavati u kući ako mene nema.— Hajde da onda zaboravimo tu glupost s hotelom za jednu noć. Ondje se čovjek samoosjeća jeftino. Idemo k tebi doma. Sigurno imaš posteljinu i za mene.Midori je razmišljala o tome oko minutu, a onda kimnula.— Dobro, provest ćemo noć kod mene.Sjeli smo na liniju Jamanote do Otsuke, i ubrzo smo dizali metalnu roletu koja je štitilaizlog Knjižare Kobajaši. Na roleti je stajao papirnati natpis: privremeno zatvoreno. Umračnoj knjižari osjećao se jak miris starog papira, kao da roleta već dugo nije otvarana.Pola polica bilo je prazno, a većina časopisa stajali su u zavežljajima za remitendu. Onajosjećaj praznine i jeze koji me obuzeo pri prvom posjetu sad se samo produbio.Prostorija je izgledala kao napuštena brodska olupina.— Ne planirate opet otvoriti? — pitao sam.— Ma kakvi, prodat ćemo je — rekla je Midori. — Podijelit ćemo novac i neko vrijemeživjeti same, bez ičije "zaštite". Sestrami se iduće godine udaje, a ja imam još tri godine fakulteta. Trebale bismo dobitidovoljno da izdržimo bar toliko. A ja ću i dalje raditi honorarno. Kad jednom prodamo

knjižaru, neko vrijeme živjet ću sa sestrom u stanu.— Misliš da će je netko htjeti kupiti?— Vjerojatno. Znam ženu koja tu hoće otvoriti predionicu vune. Nedavno me pitalahoću li prodati lokal. Jadni tata. Toliko se mučio da otvori knjižaru, malo pomalo jeotplaćivao zajam, a na kraju jedva da mu je išta ostalo. Sve se otopilo, kao pjena narijeci.— Ali imao je tebe — rekao sam.— Mene? — nasmijala se Midori. Duboko je udahnula i izdahnula. — Idemo gore. Tudolje je hladno.Gore me posjela za kuhinjski stol i otišla ugrijati vodu za kupanje. Dok se bavila time, jasam pristavio kotlić za čaj. Dok smo čekali da se rezervoar zagrije, sjedili smo sučeliceza kuhinjskim stolom i pili čaj. Brade naslonjene na ruku, dugo me netremice promatrala.čulo se samo otkucavanje sata i zujanje motora hladnjaka koji se uključivao i isključivaousporedo s termostatom. Sat je pokazivao da se brzo primiče ponoć.— Znaš, Vatanabe, kad te čovjek bolje pogleda, imaš dosta zanimljivo lice.— Misliš? — pitao sam, malo povrijeđen.— Kod mene ti lijepo lice može puno postići — rekla je. — A tvoje.. .pa, što ga višegledam, sve više mislim: "Nije ni tako loš."— I ja isto — rekao sam. — Svako malo sam sebi kažem: "Ma k vragu, nisam ni takološ."— Hej, nisam mislila ništa loše. Ne znam ti ja baš dobro izraziti osjećaje. Zato me ljudipogrešno shvate. Samo hoću reći da mi se sviđaš. Jesam li ti to već rekla?— Jesi — rekao sam.— Hoću reći, nije samo meni teško shvatiti muškarce. Ali shvatit ću ja na kraju, malopomalo.Midori je donijela kutiju Maribora i zapalila. — Kad počneš od nule, moraš mnogonaučiti.— Ništa čudno.— Joj, zamalo sam zaboravila! Hoćeš upaliti štapić tamjana za mog oca?Pošao sam za Midori u sobu s budističkim oltarom, zapalio štapić tamjana predfotografijom njezina oca i sklopio ruke.— Znaš što sam neki dan radila? — pitala me Midori. — Skinula sam se do gola predtatinom slikom. Skinula sam sve do zadnje krpice da me dobro pogleda. Kao u nekompoložaju iz joge. Ono, "Evo, tata, ovo su ti moje cice, a ovo pička."— Koji ti je vrag bio da to napraviš? — pitao sam.— Ne znam, samo sam mu htjela pokazati. Hoću reći, pola mene nastalo je iz njegovesperme, zar ne? Zašto mu ne bih pokazala? "Evo kćeri koju si napravio." Bila jesammalo pijana. Vjerojatno je to djelomice bio razlog.— Vjerojatno.— Ušla je moja sestra i zamalo se srušila. Ja stojim pred tatinim spomenportretom gola,raširenih nogu. I ti bi se malo iznenadio.— Mislim da bih.— Objasnila sam joj zašto to radim i rekla: "Dakle, Momo (zove se Momo), skini se i ti,sjedni kraj mene i pokaži mu", ali nije htjela. Otišla je sva u šoku. Ona ti je malokonzervativna.— Drugim riječima, relativno je normalna, hoćeš reći.— Reci, Vatanabe, kako se tebi svidio moj otac?— Ne znam se baš ponašati kad nekoga tek upoznam, ali nisam imao ništa protiv da

ostanem sam s njim. Bilo mi je baš ugodno. Razgovarali smo o svemu i svačemu.— O čemu?— O Euripidu — rekao sam.Midori se glasno nasmijala. — Kakav si ti čudakl Nitko ne razgovara o Euripidu sčovjekom na samrti kojega je tek upoznao!— Pa, nitko također ne sjedi pred spomenportretom svoga oca raširenih nogu!Midori se zakikotala i zazvonila u zvonce na oltaru. — Papa, tatice. Mi se sad idemomalo zabaviti, a ti se ne brini i lijepo spavaj. Više se ne patiš, je li tako? Mrtav si, dobro?Sigurna sam da se ne patiš. Ako se patiš, idi se žaliti bogovima. Reci im da je to okrutno.Nadam se da ćeš sresti mamu i da ćete se pohvatati. Vidjela sam ti pimpek kad sam tipomagala da se popiškiš. Stvarno je impresivan! Dakle, samo navali. Laku noć.Naizmjence smo se okupali i presvukli u pidžame. Ja sam dobio novu pidžamu njezinaoca. Bila mi je malo tijesna, ali bolja nego nikakva. Midori je za mene stavila madrac napod oltarne odaje.— Ne bojiš se spavati pred oltarom?— Uopće. Ništa nisam skrivio — rekao sam, smiješeći se.— Ali bit ćeš sa mnom i grlit ćeš me dok ne zaspim, je li tako?— Tako je — rekao sam.Praktički viseći s ruba Midorina malenog kreveta, držao sam je u naručju. Nos mi jepritisnula o prsa a ruke stavila na moje bokove. Desnu ruku obavio sam oko njezinihleđa, a lijevom rukom držao sam se za okvir kreveta da ne padnem. Situacija nije bilapreviše seksualno poticajna. Moj nos počivao je na njezinoj glavi, pa me njena kratkakosa svako malo zaškakljala.— Hajde, reci mi nešto — rekla je Midori, lica zagnjurenog u moja prsa.— Što želiš da kažem?— Bilo što. Nešto što će me oraspoložiti.— Stvarno si zgodna — rekao sam.— "Midori" — rekla je. — Reci moje ime.— Stvarno si zgodna, Midori — ispravio sam se.— Što ti to znači, stvarno zgodna?— Tako zgodna da je tvoja ljepota u stanju urušiti planine i isušiti oceane.Midori je podigla glavu i pogledala me. — Ti zbilja znaš s riječima.— Kada to kažeš, srce mi se smekša — kazao sam s osmijehom.— Reci nešto još ljepše.— Stvarno mi se sviđaš, Midori. Puno.— Koliko puno?— Kao proljetni medvjedić — rekao sam.— Proljetni medvjedić? — Midori je opet podigla glavu. — Što ti sad pak to znači?Proljetni medvjedić.— Jednoga proljetnog dana šećeš sam šumom, i odjednom naiđe slatko malo mladunčemedvjeda s baršunastim krznom i sjajnim okicama. I kaže ti: "Zdravo, mala damice.Hoćeš da se valjamo?" I onda se ti i medvjedić cijeli dan grlite i valjate po brdašcupunom djeteline. Lijepo, zar ne?— Da. Jako lijepo.— Eto, toliko mi se sviđaš.— To je najbolja stvar koju sam ikad čula — rekla je Midori, privinuvši se uz mene. —Ako ti se toliko sviđam, učinit ćeš što god ti kažem, zar ne? Nećeš se naljutiti, je li tako?— Naravno da neću.

— I uvijek ćeš se brinuti za mene, zauvijek.— Naravno da hoću — rekao sam, milujući njezinu kratku, meku, dječačku kosu. —Ne brini se, sve će biti u redu.— Ali ja se bojim — rekla je.Nježno sam je grlio, i ubrzo su se njezina ramena počela dizati i spuštati, i začuo samkako pravilno diše u snu. Iskrao sam se iz kreveta i otišao u kuhinju, gdje sam popio pivo.Nimalo mi se nije spavalo, pa sam pomislio da bih mogao čitati knjigu, ali u blizini nisammogao naći ništa vrijedno truda. Palo mi je na pamet da se vratim u Midorinu sobu ipotražim neku knjigu, ali nisam htio preturati okolo da je ne probudim.Neko vrijeme sam sjedio i gledao u prazno, pijuckajući pivo,a onda sam se sjetio da sam u knjižari. Sišao sam, upalio svjetlo i počeo tražiti popolicama s broširanim izdanjima. Nije bilo mnogo meni zanimljivih knjiga, a i one kojesu bile uglavnom sam već pročitao, ali morao sam naći nešto za čitanje, bilo što.Odabrao sam izblijedjeli primjerak U žrvnju Hermanna Hessea koji je vjerojatno većdugo stajao neprodan u knjižari, i ostavio novac kraj blagajne. Bio je to moj malidoprinos smanjenju dugova Knjižare Kobajaši.Sjedio sam tako za kuhinjskim stolom, pijuckao pivo i čitao U žrvnju. Taj sam romanprvi put pročitao kad sam se upisao u školu. A sada, oko osam godina kasnije, čitao samistu tu knjigu u kuhinji neke djevojke, u tijesnoj pidžami njezina preminulog oca.Smiješno. Da nije bilo svih tih čudnih okolnosti, vjerojatno nikad ne bih ponovnopročitao U žrvnju.Knjiga je na trenutke bila zastarjela, ali kao roman nije bila loša. Polako sam je iščitavao iuživao u svakom retku, dok sam usred noći sjedio u tihoj knjižari. Na polici u kuhinjistajala je prašnjava boca konjaka. Natočio sam si malo u kavenu šalicu i stao pijuckati.Zgrijao me, ali ni od njega mi se nije prispavalo.Malo poslije tri otišao sam provjeriti kako je Midori, ali ona je čvrsto spavala. Vjerojatnoje bila mrtva umorna. Kroz prozor je iz bloka dućana dopiralo meko bijelo svjetlo nalikna mjesečinu i punilo sobu. Midori je spavala leđima okrenuta svjetlu. Ležala je potpunonepomična, kao zaleđena. Nagnuvši se nad nju, začuo sam njezino disanje. Spavala jeisto kao njezin otac.Kraj kreveta je stajao kovčeg s njenih netom završenih putovanja. Preko stolca je bioprebačen njen bijeli kaput. Pisaći stol bio joj je uredan, a na zidu nad njim visio jekalendar sa Snoopvjem. Gurnuo sam zastor u stranu i bacio pogled na opustjele dućane.Svi su bili zatvoreni, sa spuštenim metalnim roletama, a jedino što je djelovalo kao dačeka zoru bio je automat za prodaju koji se grbio ispred prodavaonice alkoholnih pića.Svako malo zrak bi protrnuo od cviljenja kamionskih guma. Vratio sam se u kuhinju,natočio si još jedan konjak, i nastavio čitati U žrvnju.Kad sam završio, na nebu se već razdanjivalo. Napravio sam si instant kavu, na stolupronašao malo papira i kemijsku olovku, te Midori napisao poruku: Popio sam ti malokonjaka. Kupio sam knjigu U žrvnju. Vani je svanulo, pa idem doma. Do viđenja. Aonda, nakon kraćeg oklijevanja, napisao sam: Baš si slatka kad spavaš. Oprao sam šalicuod kave, ugasio svjetlo u kuhinji, sišao, tiho digao roletu i izašao. Brinuo sam se da ćubiti sumnjiv nekom susjedu, ali u pet i pedeset i nešto ujutro na ulici nije bilo nikoga.Samo su vrane čučale na krovu i smrknuto promatrale ulicu. Pogledao samblijedoružičaste zastore na Midorinu prozoru, otpješačio do tramvajske postaje, odvezaose do kraja linije i odšetao se do doma. Usput sam pronašao kafić koji je bio otvoren pasam doručkovao rižu i miso juhu, ukiseljeno povrće i pečena jaja. Obišao sam dom ikucnuo otraga na prozor Nagasavine sobe u prizemlju. Odmah mi je otvorio.

— Kavu? — pitao me.— Ma ne.Zahvalio sam mu, otišao u svoju sobu, oprao zube, skinuo hlače, uvukao se u krevet ičvrsto stisnuo oči. Naposljetku se nada mnom sklopio san bez snova, nalik na teškeolovne dveri.Svaki tjedan pisao sam Naoko, i ona bi mi često otpisala. Pisma joj nikad nisu bila odvišeduga. Ubrzo su se u njima počela spominjati hladna jutra i večeri mjeseca studenog.Vratio si se u Tokio baš kad se jesensko vrijeme ustaljivalo, pa neko vrijeme nisam znalareći je li se u meni otvorila praznina jer te nema ili zbog promjene godišnjeg doba. Reikoi ja stalno razgovaramo o tebi. Kaže da te svakako pozdravim. Dobra je prema meni kao iuvijek. Mislim da bez nje ne bih podnijela boravak ovdje. Kad sam usamljena, plačem.Reiko kaže da je dobro što mogu plakati. Ali usamljenost zbilja boli. Kad sam noćuusamljena, iz tame mi se javljaju ljudi. Njihov je govor nalik na cviljenje stabala nanoćnom vjetru. Kizuki;moja sestra: stalno mi tako govore. I oni su usamljeni, i traže nekoga s kim ćerazgovarati.Kad sam noću usamljena i trpim bol, često čitam tvoja pisma. Zbunjuju me mnoge stvariizvana, ali tvoji opisi svijeta oko tebe donose mi divno olakšanje. Strašno čudno! Pitamse, zašto je tako? Pa ih stalno iznova čitam, a i Reiko ih čita. Onda razgovaramo ostvarima o kojima pišeš. Jako mi se svidjelo ono o ocu te cure Midori. Svakoga tjednaveselimo se dolasku tvoga pisma, to nam je jedna od malobrojnih razonoda — da, naovakvu mjestu pisma su nam razonoda.Trudim se svaki tjedan odvojiti vrijeme da ti pišem, ali kad jednom sjednem pred prazanlist papira, osjetim depresiju. I ovo pismo se zbilja silim napisati. Reiko galami na meneda ti odgovorim. Ali nemoj me krivo shvatiti. Imam gomilu stvari o kojima s tobomželim razgovarati, za koje ti želim reći. Samo mi je teško sve to izraziti riječima. Zato mije tako teško pisati pisma.Kad smo kod Midori, zvuči mi kao zanimljiva osoba. Iz tvog pisma stekla sam dojam daje možda zaljubljena u tebe. Kad sam to kazala Reiko, ona mi je rekla: "Pa naravno da jezaljubljena! čak sam i ja zaljubljena u Vatanabea!" Svaki dan beremo gljive, skupljamokestenje i jedemo ih. I to doista svaki dan: rižu s kestenjem, rižu s gljivama matsutake ,ali tako su ukusni da ih se nikad ne zasitimo. Ali Reiko ne jede mnogo. I dalje pušicigaretu za cigaretom. Ptice i zečevi su dobro.Do viđenja.Tri dana nakon moga dvadesetog rođendana stigao mi je paket od Naoko. U njemu samnašao bordo pulover okruglog izreza i pismo.Sretan rođendan! Nadam se da će ti ova dvadeseta godina biti lijepa. Meni će po svemusudeći dvadeseta godina završitijadno, ali tebi želim da budeš sretan kao ti i ja zajedno. Doista. Reiko i ja zajedničkismo ti isplele ovaj džemper. Da sam ga plela sama, ne bi bio gotov do idućegValentinova. Dobra polovica je Reikina, a loša moja. Reiko sve radi izvrsno, pa katkadgledajući nju mrzim samu sebe. Hoću reći, ja ni u jednoj jedinoj stvari nisam baš jakodobra!Do viđenja.Budi dobro.U paketu je bila i poruka od Reiko.Kako si? Za tebe je Naoko možda vrhunac sreće, ali meni je ona obična šeprtljavica. Aliipak smo ti uspjele dovršiti džemper do rođendana. Baš je lijep, je li? Same smo izabrale

boju i kroj.Sretan rođendan.IOJN.AD SE SADA SJETIM 1969. GODINE,pred očima mi je samo močvara duboko, ljepljivo tresetište koje kao da će mi usisaticipelu kad god koraknem. Izmoren hodam kroz mulj. Ispred i iza sebe ne vidim ništa,samo nepreglednu močvarnu tamu.I vrijeme je sporo klipsalo u ritmu s mojim teturavim koracima. Ljudi oko mene odavnosu krenuli dalje, a moje vrijeme i ja još smo zaostajali, probijajući se kroz mulj. Svijetoko mene stajao je na rubu velike promjene. Smrt je već odnijela Johna Coltranea,kojemu su se sada pridružili i toliki drugi. Ljudi su vrištali da će nastupiti revolucionarniobrati koji su, činilo se, uvijek bili tu negdje iza ugla. Ali "obrati" koji su nastupili bilisu obične dvodimenzionalne kulise, pozadine bez sadržaja i značenja. Povlačio sam seod dana do dana, rijetko podižući glavu, očiju prikovanih za beskonačnu močvaru koja jeležala preda mnom, spuštao desnu nogu, dizao lijevu, spuštao lijevu, dizao desnu, nikadne znajući gdje sam točno, nikad ne znajući krećem li se u pravom smjeru, znajućisamo da moram nastaviti, korak po korak.Napunio sam dvadesetu, jesen je ustupila mjesto zimi, ali u mome životu ništa se bitnonije promijenilo. Posve ravnodušan, išao sam na predavanja, tri večeri na tjedan radio uprodavaoniciploča, tu i tamo čitao Velikog Gatsbyja, a nedjeljom bih prao rublje i pisao Naoko dugapisma. Katkad bih izašao s Midori na ručak, u zoološki vrt ili kino. Prodaja KnjižareKobajaši protekla je po planu, pa su se Midori i njena sestra preselile u trosobni stan blizuMiogadanija, u malo elitniju četvrt. Kad se sestra uda, rekla je Midori, ona će unajmitivlastiti stan. U međuvremenu me jednom pozvala na ručak u njihov novi stan. Bio je tosunčan, lijep stan, i Midori se očito daleko više sviđalo živjeti tu nego nad KnjižaromKobajaši.Svako malo Nagasava bi predložio da odemo na neku od naših ekskurzija, ali ja bihuvijek imao drugog posla. Jednostavno mi se nije dalo gnjaviti. Ne da mi spavanje scurama nije bilo privlačno: ali kad bih pomislio na cijelu proceduru piće u gradu,traženje pravih kandidatkinja, razgovor, odlazak u hotel bilo je to previše truda. Još samse više divio Nagasavi jer je nastavljao dalje s tim ritualom a da mu nikad nije dosadio.Možda je ono što mi je rekla Hatsumi imalo učinka: mogao sam sebe navesti da budemdaleko sretniji samo misleći na Naoko nego da spavam s nekom glupom bezimenomdjevojkom. U meni je još živjelo sjećanje na Naokine prste koji me dovode do vrhuncausred travnatog polja.Početkom prosinca pisao sam joj i pitao smijem li je posjetiti tijekom blagdana. Reiko mije odgovorila da će me rado ugostiti. Objasnila mi je da Naoko ima problema s pisanjemi da zato ona odgovara umjesto nje. Ne moram misliti da je Naoko posebno loše: neka sene brinem. To dolazi u valovima.Kad su stigli blagdani, potrpao sam stvari u ruksak, obukao čizme za snijeg i krenuo putKjota. Onaj čudni doktor imao je pravo: zimske planine zastrte snijegom bile sunevjerojatno lijepe. Kao i prvi put, dvije sam noći spavao u stanu s Naoko i Reiko, te snjima proveo tri dana radeći uglavnom isto što i prije. Kad bi zašlo Sunce, Reiko jesvirala gitaru, a mi smo sjedili i razgovarali. Umjesto na izlet, otišli smo na skijanje.Poslije sat vremena nabadanja po planinama na skijama ostali smo bez daha i sasvim seoznojili. Kad smo imali vremena, pomagali smo stanarima iosoblju u odgrtanju snijega. Doktor Mijata za večerom je skočio do našeg stola da objasni

zašto je srednji prst duži od kažiprsta, a kod nožnih prstiju je drukčije. Stražar Omuraopet mi je govorio0 tokijskoj svinjetini. Reiko su se svidjele ploče koje sam donio iz grada. Skinula jenekoliko melodija i vježbala ih na gitari.Naoko je bila još manje pričljiva nego jesenas. Kad smo svi troje bili zajedno, sjedila jena kauču i smiješila se, ali jedva da je išta govorila. Reiko je brbljala kao da želi tonadoknaditi. — Ali ne brini se — rekla mi je Naoko. — Takvo mi je razdoblje došlo.Mnogo mi je zabavnije slušati vas dvoje nego da sama govorim.Reiko je samoj sebi zadala neke poslove kako bi se maknula iz kuće da bismo Naoko i jamogli otići u krevet. Ljubio sam joj vrat, ramena i grudi, a ona me je rukom dovela doklimaksa kao1 prije. Dok sam je poslije grlio, rekao sam joj kako sam svih ovih mjeseci osjećaonjezin dodir, i da sam mislio na nju dok sam masturbirao.— Ni s kim drugim nisi spavao? — pitala je Naoko.— Nijednom — rekao sam.— Dobro onda, evo ti još nešto što ćeš pamtiti. — Skliznula je nadolje i poljubila mipenis, a onda ga obuhvatila svojim toplim ustima i počela prelaziti jezikom preko njega, asa svakim pokretom usnica njezina duga ravna kosa zanjihala bi se preko moga trbuha iprepona, sve dok nisam drugi put svršio.— Hoćeš li to pamtiti? — pitala je.— Naravno da hoću — rekao sam. — Uvijek ću to pamtiti. čvrsto sam je zagrlio izavukao joj ruku u gaćice, dotaknuvšinjezinu još suhu rodnicu. Naoko je odmahnula glavom i maknula mi ruku. Neko smo sevrijeme šutke grlili.— Na kraju semestra planiram se iseliti iz doma i potražiti stan — rekao sam. — Dostami je domskog života. Ako nastavim honorarno raditi, moći ću si pokriti troškove. Bi lidošla u Tokio pa da živimo zajedno, kao što sam ti već predlagao?— O, Toru, hvala ti. Tako sam sretna što si me to pitao!— Ne kažem ja da ovdje nije lijepo — rekao sam. — Tiho je,okolina je savršena, a Reiko je divna osoba. Ali nije to mjesto na kojemu bi čovjekmogao dugo ostati. Za to je previše specijalizirano. Što si duže tu, to ti je teže otići,siguran sam.Umjesto da odgovori, Naoko je upravila pogled prema van. Kroz prozor se nije vidjeloništa osim snijega. Teški snježni oblaci visjeli su nisko na nebu, a između njih i snijegomprekrivene zemlje utisnuo se najmanji mogući razmak.— Dobro razmisli o tome, bez žurbe — rekao sam. — Što god se dogodilo, ja ću se dokraja ožujka preseliti. Kad god odlučiš, možeš doći.Naoko je kimnula glavom. Obavio sam je rukama oprezno kao da držim neko umjetničkodjelo satkano od krhka stakla. Obgrlila me rukama oko vrata. Bio sam gol, a ona je nasebi imala najoskudnije moguće bijelo donje rublje. Tijelo joj je bilo tako lijepo da samga s uživanjem mogao gledati cijeli dan.— Zašto se ne mogu navlažiti? — promrmljala je Naoko. — To se dogodilo samo onajput. Na moj dvadeseti rođendan, u travnju. One noći kad si me držao u naručju. Što nijeu redu sa mnom?— To je čisto psihološki, siguran san — rekao sam. — Samo polako. Nema žurbe.— Svi moji problemi su čisto psihološki — rekla je Naoko. — Što ako se nikad neoporavim? Što ako do kraja života ne budem sposobna za seks? Hoćeš li me ti svejednovoljeti? Hoće li ti ruke

i usta uvijek biti dovoljni? Ili ćeš rješavati problem seksa spavajući s drugimdjevojkama?— Ja sam rođeni optimist — rekao sam.Naoko se uspravila u krevetu i navukla majicu kratkih rukava. Preko toga je obuklaflanelsku košulju i spuznula u traperice. I ja sam se odjenuo.— Pusti me da promislim — rekla je Naoko. — A promisli i ti.— Hoću — rekao sam. — A kad smo kod usta, ono što si sad radila bilo je super.Lagano se zacrvenjela i blago nasmiješila. — I Kizukiju se sviđalo.— On i ja imali smo otprilike isti ukus i shvaćanja — rekao sam ja sa smiješkom.Sjeli smo za kuhinjski stol jedno nasuprot drugome, te popili kavu i razgovarali o starimdanima. Sad je već više govorila o Kizukiju. Znala je zastati da pomno odabere riječi.Svako malo počeo bi padati snijeg. Nebo se nije razvedrilo sva tri dana što sam bio ondje.— Mislim da ću u ožujku opet moći doći — rekao sam na odlasku. Posljednji putzabundano sam je zagrlio odjeven u zimski kaput, i poljubio sam je u usta.— Do viđenja — rekla je.Došla je i 1970. — godina koja je donijela neke sasvim nove glasove, i to je stavilo točkuna moje tinejdžerske godine. Sad sam mogao zakoračiti u sasvim novu močvaru. Onda jedošlo vrijeme ispitima, koje sam položio relativno lako. Ako nemaš što drugo raditi pasve vrijeme provodiš na predavanjima, nije potrebna neka posebna sposobnost da prođešzavršne ispite.U domu su se, međutim, pojavili problemi. Neki mladići aktivni u jednoj od političkihstruja zadržali su kacige i željezne šipke i skrili ih u svojim sobama. Imali su okršaj snekim bejzbolašima, upraviteljevim štićenicima, te su dvojica od njih ozlijeđeni, ašestorica izbačeni. Dugo nakon incidenta osjećao se šok, te su se gotovo svakoga danadogađali manji obračuni. U domu je vladala teška atmosfera, i svi su bili na rubu živaca. Imene je zamalo premlatio neki bejzbolaš, ali umiješao se Nagasava i uspio izgladitisituaciju. U svakom slučaju, bilo je vrijeme da odem.Jednom kad sam počistio većinu ispita, počeo sam ozbiljno tražiti stan. Nakon tjedandana traženja našao sam odgovarajući stan čak u predgrađu Kičidžodži. Lokacija nije bašbila povoljna, ali bila je to kuća: samostojeća kuća pravo blago. Izgrađena kao vrtnakućica ili već neka koliba, stajala je odvojeno na uglu povelike okućnice, a između nje iglavne kuće sterao se velik, zapušten vrt. Gazda će se služiti glavnim ulazom, a jastražnjim, pa ću tako imati svoj mir. Imala je jednu poveliku sobu, malu kuhinju i kupaonicu,te nezamislivo veliku garderobu. Imala je čak i verandu s pogledom na vrt.Kuću je izdavao ugodan stari bračni par, i to daleko ispod tržišne cijene, pod uvjetom dase stanar bude spreman iseliti dogodine ako se njihov unuk odluči doseliti u Tokio.Uvjeravali su me da ću tu moći živjeti sasvim po svojoj volji; oni neće postavljatinikakve zahtjeve.Nagasava mi je pomogao pri selidbi. Uspio je na posudbu dobiti kombi za prijevoz mojihstvari, te mi darovao obećani hladnjak, televizor i veliku termosicu. Njemu možda višenisu trebali, ali meni su bili savršeni. I on sam trebao se iseliti za dva dana, u stan učetvrti Mita.— Pa, sad se vjerojatno dugo nećemo vidjeti — rekao mi je na odlasku — zato se čuvaj.Još sam siguran da ćemo se nakon mnogo godina sresti na nekom čudnom mjestu.— Već jedva čekam — rekao sam.— A onaj put kad smo zamijenili cure ona ružnjikava je bila daleko bolja.— Nego što — rekao sam ja, smijući se. — Nego, Nagasava, brini se za Hatsumi. Tako

dobru curu teško je naći. I mnogo je ranjivija nego što izgleda.— Da, znam — rekao je, kimajući glavom. — Zato sam se nadao da ćeš je ti uzeti kadmeni dosadi. Vas dvoje bili biste sjajan par.— Baš! — rekao sam.— Samo se šalim — rekao je Nagasava. — Uglavnom, budi sretan. Nekako mi se čini daćeš doživjeti još mnoga sranja, ali tvrdoglava si ti faca, sigurno ćeš se snaći. Mogu li tidati jedan savjet?— Samo daj.— Ne sažalijevaj se — rekao je. — To rade samo pizdeki.— Imat ću to na umu — rekao sam. — Rukovali smo se i pošli svatko na svoju stranu,on u svoj novi svijet, a ja natrag u močvaru.Tri dana nakon selidbe pisao sam Naoko. Opisao sam joj svoju novu kuću i koliko mi jelaknulo što sam se maknuo od idiota u domu i svih njihovih kretenarija. Sad mogu početinovi život, s novim razmišljanjima.Moj prozor gleda na veliki vrt, koji svim mačkama u susjedstvu služi kao sastajalište.Volim se ispružiti na verandi i promatrati ih. Nisam siguran koliko ih se okupi, ali to jepravi mačji čopor. Sunčaju se u skupinama. Mislim da im nije previše drago što sam se jatu naselio, ali kad sam jednom iznio komad starog sira, doplazilo ih je nekoliko i malo sugricnule. Vjerojatno ćemo se uskoro sprijateljiti. U čoporu je i jedan prugasti mačaknapola izgrizenih ušiju. Nevjerojatno je koliko sliči mom bivšem upravitelju u domu.Samo čekam da počne dizati zastavu.Fakultet mi je malo daleko, ali kad mi počne treća godina, neću imati puno jutarnjihpredavanja, pa i neće biti tako strašno. Možda je i bolje jer ću u vlaku imati vremena začitanje. Sad samo moram ovdje naći neki lagan posao koji mogu raditi tričetiri dana utjednu. Onda se mogu vratiti svom životu i navijanju opruga.Ne želim te požurivati, ali travanj je dobro vrijeme za nove početke, i stalno mi se čini dabi za nas bilo najbolje kad bismo tada počeli živjeti zajedno. I ti bi se mogla vratiti nafakultet, ako sve bude dobro. Ako ti bude problem živjeti sa mnom, mogu ti naći stannegdje blizu. Najvažnije nam je da uvijek budemo blizu. Ne mora to biti sad u proljeće,naravno. Ako ti misliš da je bolje u ljeto, i to mi odgovara. Samo mi javi što misliš.Dobro?Planiram neko vrijeme raditi prekovremeno. Da pokrijem troškove selidbe. Trebat će midosta novca za razne potrepštine kad jednom počnem živjeti sam: tave, lonce, posuđe,takve stvari. U ožujku ću biti slobodan, i svakako te želimdoći vidjeti. Koji ti datum najbolje odgovara? Onda ću isplanirati put u Kjoto. Veselimse što ću te vidjeti i jedva čekam da mi odgovoriš.Idućih nekoliko dana kupovao sam potrebne stvari u obližnjoj šoping četvrti uKičidžodžiju, i počeo sam sam sebi spremati jednostavna jela. U obližnjem skladištukupio sam nešto dasaka i dao ih izrezati da si napravim pisaći stol. Mislio sam da bih nanjemu mogao učiti, a zasad i jesti. Napravio sam police i opskrbio se lijepom zalihomzačina. Bijela mačka od nekih šest mjeseci odlučila je da joj se sviđam, pa je počela jestikod mene. Nazvao sam je Galebica.Jednom kad sam donekle sredio stan, otišao sam u grad i našao honorarni posao kaopomoćnik u slikarskom atelijeru. Tako sam radio dva solidna tjedna. Plaća je bila dobra,ali posao je bio ubitačan, a od isparavanja mi se vrtjelo u glavi. Svaki dan nakon posla jeosam u jeftinom restoranu, zalio sve pivom, otišao doma i poigrao se s mačkom, a ondazaspao kao zaklan. Od Naoko sve to vrijeme nije stizao odgovor.Upravo sam bio usred slikanja kad mi je na pamet pala Midori. S njom nisam bio u

kontaktu već gotovo tri tjedna, shvatio sam, i nisam joj čak ni rekao da sam se preselio.Spomenuo sam joj da planiram selidbu, i rekla je: "O, je li?" Tada smo posljednji putrazgovarali.Otišao sam do govornice i okrenuo njezin broj. Žena koja se javila vjerojatno je bilanjena sestra. Kad sam rekao svoje ime, rekla je — Samo malo — ali Midori se nije javila.A onda se sestra, ili tko god je to već bio, vratila na liniju. — Midori kaže da je previšebijesna da bi razgovarala s tobom. Preselio si se a da njoj to nisi ni spomenuo, je li?Nestao si tek tako i nisi joj ni rekao kamo ideš, je li? E, pa sad je ljuta ko ris. A kad onapoludi, nema pomoći. Pretvori se u zvijer. — Molim vas, možete li mi je dati? Objasnitću joj.— Kaže da je ne zanimaju tvoja objašnjenja.— Mogu li onda vama objasniti? Jako mi je žao što vam ovo priređujem, ali biste li mesamo saslušali i prenijeli joj?— A, ne! Morat ćeš to sam. Kakav si ti to muškarac? To je tvoja odgovornost, ti toučini, i učini to kako treba!Nije bilo nade. Zahvalio sam joj i spustio slušalicu. Nisam se mogao ljutiti na Midori štoje bijesna. Dok sam se selio, useljavao i zarađivao novac za dodatne troškove, nisam je seni sjetio. Za to vrijeme čak mi ni Naoko nije pala na pamet. To kod mene nije biloneobično. Kad god bih se nečim počeo baviti, sve drugo bih isključio.Ali onda sam počeo misliti kako bi meni bilo da je situacija bila obratna i da se Midorinekamo preselila, a da mi nije rekla niti mi se javila tri tjedna. Bio bih povrijeđen i tojako, bez sumnje. Ne, mi nismo ljubavnici, ali na neki način otvorili smo se jednodrugome dublje nego ljubavnici. Ta pomisao nanijela mi je veliki jad. Kako je samostrašno raniti nekoga do koga ti je zaista stalo i to nesvjesno.čim sam se vratio s posla, sjeo sam za svoj novi stol i počeo pisati Midori. Napisao samjoj kako se osjećam, što sam iskrenije mogao. Ispričao sam se, bez objašnjenja iopravdanja, što sam bio tako bezobziran i bešćutan. Nedostaješ mi, napisao sam. Želimte vidjeti što prije. Želim da vidiš moju novu kuću. Molim te, piši mi, napisao sam, iposlao pismo preporučenom poštom.Odgovor nije stigao.Počinjalo je neko čudno proljeće. Cijele blagdane proveo sam čekajući pisma. Nisammogao na putovanje, nisam mogao doma roditeljima. čak se nisam mogao ni honorarnozaposliti, jer nisam mogao znati kad će stići pismo od Naoko, u kojemu će pisati nekadođem na taj i taj datum. Popodneva sam provodio u obližnjoj šoping četvrti uKičidžodžiju, gledajući dvostruke projekcije ili čitajući u jazz kafeu. Ni s kim se nisamviđao, gotovo ni s kim razgovarao. Jednom na tjedan pisao bih Naoko. Nikad joj nisamspomenuo da željno iščekujem odgovor. Nisam je htio nina koji način opterećivati. Pisao sam joj o svome poslu kod slikara, o Galebici, orascvjetanoj breskvi u vrtu, o dragoj staroj gospođi koja prodaje tofu, o opakoj starojgospođi u obližnjem restoranu, o jelima koje sam spremam. No ona nije otpisala.Kad god bi mi dojadilo čitanje ili slušanje ploča, malo bih radio u vrtu. Od gazde samposudio grablje, metlu i vrtlarske škare, pa sam vrijeme provodio čupajući korov iobrezujući grmlje. Nije trebalo mnogo pa da vrt postane lijep. Jednom me vlasnikpozvao na čaj, pa smo na verandi velike kuće ispijali zeleni čaj, žvakali rižine krekere ičavrljali. Nakon umirovljenja dobio je posao u nekoj osiguravajućoj tvrtki, kazao je, ali iodatle je otišao poslije nekoliko godina, i sad se odmara. Kuća i zemljište već su dugo uobitelji, djeca su mu odrasla i osamostalila se, pa može pod stare dane udobno živjeti neradeći ništa. Zato on i njegova žena stalno zajedno putuju.

— To je lijepo — rekao sam.— Nije — rekao je on. — Putovanja uopće nisu zabavna. Ja bih mnogo radije radio.Zapustio je vrt, rekao je, jer nigdje u blizini nije bilo pristojnog vrtlara i jer je dobio raznealergije zbog kojih nije mogao sam raditi. Od košenja trave počeo bi kihati.Kad smo popili čaj, pokazao mi je kućicu koja je služila kao skladište i rekao da moguuzeti što god unutra nađem, manjeviše kako bi mi zahvalio što sam uredio vrt. — Namane treba ništa od toga — rekao je — stoga slobodno uzmi.Kućica je bila prepuna svakakvih stvari bio je tu stari drveni čabar, dječji bazen,bejzbolske palice. Našao sam stari bicikl, blagovaonički stol praktične veličine s dvastolca, zrcalo i gitaru. — Ovo bih posudio, ako nemate ništa protiv.— Slobodno uzmi — rekao je on opet.Cijeli dan zabavljao sam se s biciklom: čistio sam hrđu, podmazivao ležajeve, pumpaogume, podešavao brzine, a na kraju sam ga odnio u radionicu za popravak kako bi muugradili novu sajlu mjenjača brzina. Kad je bilo gotovo, izgledao je kao nov. Sa stolasam očistio debeli sloj prašine i ponovno ga prelakirao. Zamijenio sam žice na gitari izalijepio dio trupa koji je otpadao. Žicom sam sastrugao hrđu na vijcima i podesio ih.Nije to bila neka gitara, ali bar sam uspio održati melodiju. Shvatio sam da gitaru nisamimao u rukama još od škole. Sjeo sam na trijem i polako stao svirati Up on the Roof odDriftersa. Zaprepastio sam se kad sam shvatio da se još sjećam većine akorda.Zatim sam uzeo nekoliko drvenih dasaka i izradio si četvrtasti sandučić za pisma. Obojiosam ga u crveno, napisao na njega svoje ime i postavio ga pred vrata. Sve do trećegtravnja u moj je sandučić od pošte stiglo jedino nešto što su mi proslijedili iz doma:obavijest odbora za proslavu godišnjice mature iz moje škole. Proslava godišnjice maturebila je zadnje u što sam se htio upuštati. U tom sam razredu bio s Kizukijem. Bacio samga u koš.Popodne četvrtog travnja u sandučiću sam našao pismo. Na poleđini je pisao Reiko Išida.Škarama sam lijepo i uredno prorezao pečat i izašao na trijem da ga pročitam. Imao samdojam da vijesti nisu dobre, a tako je i bilo.Najprije se Reiko ispričala što sam tako dugo čekao na odgovor. Naoko se upinjala da mipiše, rekla je, ali nikako nije uspijevala napisati pismo do kraja.Ponudila sam se da ti ja pišem umjesto nje, ali svaki put kad sam joj ukazala na to da nijeu redu što ti ne odgovara, odgovarala je da je stvar previše osobna, da će ti pisati sama, izato ti nisam pisala ranije. Zao mi je, zbilja. Nadam se da ćeš mi oprostiti.Znam da ti je zacijelo bilo teško dok si cijeli mjesec čekao odgovor, ali vjeruj mi, iNaoko je ovaj mjesec bio jednako tako težak. Molim te, shvati kroza što prolazi. Stanjejoj nije dobro, moram najiskrenije reći. Dala je sve od sebe da stane na svoje noge, alizasad rezultati nisu dobri.Gledano unatrag, sada vidim da je prvi simptom njezinaproblema bio gubitak sposobnosti da piše pisma. To se dogodilo pred kraj studenoga ilipočetkom prosinca. Onda je počela čuti glasove. Kad god bi pokušala nešto napisati, čulabi ljude kako joj nešto govore, i zato nije mogla pisati. Glasovi bi joj smetali da odabereriječi. Nije bilo tako strašno sve do tvoga drugog posjeta, pa ja to nisam ozbiljnoshvaćala. Svima nama koji smo ovdje ti simptomi dolaze u ciklusima, manjeviše. Unjenom slučaju nakon tvoga odlaska jako su se pogoršali. Sad joj je teško i voditi običanrazgovor. Ne može naći riječi, i to je užasno zbunjuje zbunjuje i plaši. A "stvari" koječuje postaju sve gore.Svaki dan imamo sastanak sa specijalistom. Naoko, doktor i ja sjedimo i razgovaramo, tepokušavamo locirati što se to točno u njoj slomilo. Meni je palo na pamet da bi bilo dobro

uključiti i tebe u neku od naših sesija, ako je to moguće, i doktor se složio, ali Naoko jebila protiv. Mogu ti reći točno koje je bilo obrazloženje: "Želim da se moje tijelo očistiod svega ovoga kad se susretnem s njim." Nije u tome problem, rekla sam joj ja; sada jojtreba pomoći da se što prije oporavi, i navalila sam na nju sa svih strana, ali nije sepredomislila.Mislim da sam ti jednom objasnila kako ovo nije specijalizirana bolnica. Imamomedicinske stručnjake, naravno, i oni pružaju djelotvorne tretmane, ali koncentriranaterapija je nešto drugo. Svrha ovoga mjesta jest stvoriti blagotvorno okruženje u kojemuće pacijent izliječiti sam sebe, a to ne uključuje pravi medicinski tretman. Što znači daako se Naokino stanje još pogorša, vjerojatno će je morati prebaciti u neku drugubolnicu ili medicinsku ustanovu, ili već nešto. Meni bi to bilo jako bolno, ali to bismomorali učiniti. Što ne znači da se ne bi mogla vratiti ovamo na nekakav privremeni"dopust". Ili, još bolje, mogla bi se izliječiti i sasvim završiti s bolnicama. U svakomslučaju, činimo sve što možemo, i Naoko čini sve što može. U međuvremenu se jedinomožeš nadati njezinu oporavku, i šalji joj i dalje ta pisma.Pismo je bilo datirano 31. ožujka. Kad sam ga pročitao, ostao sam na trijemu i pustio dami pogled odluta u vrt, koji je sada sav bujao od svježine proljeća. Bila je tu i staratrešnja, a njezini pupoljci bili su u punom cvatu. Puhao je blag povjetarac, a dnevnasvjetlost sve je bojila neobično zamućenim, zagasitim bojama. Galebica je odnekuddolunjala, i nakon što se neko vrijeme češala o ogradu verande, ispružila se kraj mene izaspala.Znao sam da bih morao ozbiljno razmisliti, ali nisam imao pojma kako. A, da iskrenokažem, uopće mi nije bilo do razmišljanja. Uskoro će doći vrijeme kad više neću imatiizbora, a kada dođe to vrijeme, dobro ću o svemu promisliti. Ali ne sada. Ne sada.Cijeli dan zurio sam u vrt naslonjen na stup i milovao Galebicu. Osjećao sam sepotpuno iscijeđeno. Popodne je odmaklo, približio se sumrak, a vrt su zaogrnuleplavičaste sjene. Galebica je nestala, ali ja sam i dalje zurio u cvjetove trešnje. Uproljetnoj polutami izgledali su kao meso koje se rascvalo kroz kožu nad zagnojenimranama. Vrt se napunio slatkastim, teškim smradom trulog mesa. I onda sam pomislio naNaokinu put. Naokina prelijepa put ležala je preda mnom u tami, kroz kožu su jojpraskali bezbrojni pupoljci, zeleni i uzdrhtali na gotovo neprimjetnom lahoru. Zašto takolijepo tijelo mora biti tako bolesno, pitao sam se. Zašto ne ostave Naoko na miru?Ušao sam i navukao zavjese, ali čak ni unutra nisam mogao pobjeći od mirisa proljeća.Ispunjao je sve, od tla naviše. Ali meni je miris proljeća sada u glavu prizivao jedinoonaj gnjili smrad. Zatvoren iza zastora, osjećao sam žestoko gnušanje prema proljeću.Mrzio sam ono što će mi proljeće donijeti; mrzio sam tupu, pulsirajuću bol koju jebudilo u meni. Nikad u životu nisam ništa mrzio takvom silinom.Puna tri dana nakon toga proveo sam kao da se budim na dnu mora. Jedva da sam čuo štomi ljudi govore, a i njima je bilo jednako teško razumjeti mene. Cijelo tijelo kao da mi jebilo umotano u neku vrstu membrane, koja je sprečavala izravan dodir između mene ivanjskoga svijeta. Ja nisam mogao dotaknuti "njih", a "oni" nisu mogli do mene. Bio samposve nemoćan, i dokle god sam bio u takvu stanju, "oni" nisu mogli doprijeti do mene.Sjedio sam naslonjen na zid i zurio u strop. Kad bih ogladnio, okusio bih prvo što mi jepalo pod ruku, popio malo vode, a kad bi me dotukla tuga, ubio bih se u viskiju. Nisam sekupao, nisam se brijao. Tako su prošla ta tri dana.Šestog travnja stiglo je pismo od Midori. Pozvala me da se nađemo na kampusu iručamo, desetoga kad smo imali upise na predavanja. Odugovlačila sam s pisanjem štosam duže mogla, što znači da smo kvit, pa hajde da se pomirimo. Moram priznati,

nedostaješmi. čitao sam pismo, ukupno četiri puta, i opet nisam shvaćao što mi želi reći. Stoto može značiti? Mozak mi je bio tako smeten da nisam vidio vezu između rečenica.Kako ćemo postati "kvit" ako se nađemo na dan upisa? Zašto je htjela da odemo na"ručak"? Polako sam se gubio. Um mi je postao mlitav, poput raskvašenog korijenjaneke podzemne biljke. Ali nekako sam znao da se moram iz toga trgnuti. A onda su mi napamet pale one Nagasavine riječi: "Ne sažalijevaj se. To rade samo pizdeki."— Dobro, Nagasava. Nego što — čuo sam sebe kako mislim. Uzdahnuo sam i ustao nanoge.Prvi put u nekoliko tjedana oprao sam rublje, otišao u javnu kupaonicu i obrijao se,očistio kuću, nakupovao hranu i za promjenu skuhao pristojan obrok, nahranioizgladnjelu Galebicu, pio samo pivo, i trideset minuta vježbao. Dok sam se brijao, uzrcalu sam otkrio da postajem suhonjav. Oči su mi bile izbuljene. Jedva sam sebeprepoznao.Idućeg jutra otišao sam na podugačku vožnju biciklom, a nakon što sam doma ručao, jošjednom sam pročitao Reikino pismo. Zatim sam ozbiljno promislio što sljedeće učiniti.Glavni razlog zbog kojega sam tako teško primio Reikino pismo bio je taj što je onouzdrmalo moju optimističnu vjeru da se Naokooporavlja. Sama Naoko jednom mi je rekla: "Moja bolest mnogo je gora nego što misliš:ima mnogo dublje korijene." A Reiko me upozorila da se ne može znati što će sedogoditi. Pa ipak, dvaput sam vidio Naoko i dobio dojam da je na putu oporavka. Biosam pretpostavio da je jedini problem hoće li skupiti hrabrost da se vrati u stvarni svijet,i da ćemo ako to uspije nas dvoje udružiti snage i pokušati zajedno.Reikino pismo srušilo je imaginarnu kulu koju sam izgradio na toj lomnoj pretpostavci, aza njom je ostala samo poravnana površina lišena osjećaja. Morat ću nekako vratitiuporište. Naokin oporavak vjerojatno će trajati dugo. A čak i onda zacijelo će biti jošslabija i imat će manje samopouzdanja nego ikad. Morat ću se prilagoditi takvoj novojsituaciji. No koliko god snažan postanem, to neće riješiti sve probleme. To sam znao. Aliništa drugo nisam mogao: morao sam držati glavu gore i čekati da se oporavi.Hej, Kizuki, mislio sam. Za razliku od tebe, ja sam odlučio živjeti i to najbolje štoznam. Znam, bilo ti je teško. K vragu, teško je i meni. Zbilja teško. A sve zato što si se tiubio i ostavio Naoko. Ali ja to nikad neću. Nikad, nikad joj neću okrenuti leđa. Kaoprvo, zato što je volim, i zato što sam snažniji od nje. I postat ću još snažniji. Sazrijet ću.Odrasti. Jer moram. Uvijek sam mislio da bih volio zauvijek imati sedamnaest iliosamnaest, kad bih mogao. Ali više ne. Više nisam tinejdžer. Sad imam osjećajodgovornosti. Nisam više onaj isti koji sam bio kad smo se družili. Sad imam dvadeset. Imoram platiti cijenu da bih nastavio živjeti.— K vragu, Vatanabe, a što je tebi bilo? — pitala je Midori. — Pa ti si gola kost i koža!— Tako loše izgledam, je li?— Previše znamo već čega s onom tvojom udanom curom, dam se kladiti.Nasmiješio sam se i odmahnuo glavom. — Ni s kim nisam spavao od početka listopada.— Fju! Nemoguće. To ti je šest mjeseci!— čula si me.— Nego kako si onda izgubio toliko kila?— Odrastanjem — rekao sam.Midori mi je stavila ruke na ramena i pogledala me čudnovato mrko, ali ubrzo joj selicem razlijegao nježan osmijeh. — Istina je — rekla je. — Nešto je drukčije. Promijeniosi se.

— Rekao sam ti, odrastao sam. Sad sam odrastao čovjek.— Fantastičan si, kako ti samo radi mozak — rekla je kao da sam je zbiljaimpresionirao. — Idemo jesti. Umirem od gladi.Otišli smo u restorančić iza odsjeka za književnost. Naručio sam specijalitet dana, pa je iona.— Hej, Vatanabe, ti se ljutiš na mene?— Zašto bih?— Sto ti nisam odgovorila, samo da ti vratim. Misliš da nisam smjela? Hoću reći,ispričao si se i sve to.— Da, ali ja sam bio kriv. Tako to ide.— Sestra mi kaže da nisam smjela. Da sam bila previše nepopustljiva i djetinjasta.— Da, ali bilo ti je bolje, zar ne, kad si mi tako vratila? Aha.— Dobro onda, to je to.— Ti zbilja znaš oprostiti, zar ne? — rekla je Midori. — Ali reci mi istinu, Vatanabe,zbilja se nisi seksao šest mjeseci?— Nijednom.— Dakle, onda kad si me stavio na spavanje, sigurno ti je bilo gadno.— Da, mislim da jest.— Ali nisi, zar ne?— Slušaj, ti si mi sada najbolja prijateljica — rekao sam. — Ne želim te izgubiti.— Znaš, da si me tada pokušao na nešto prisiliti, ne bih ti se mogla oduprijeti. Bila sampreviše iscrpljena.— Ali bio mi je prevelik i pretvrd — rekao sam.Midori se nasmiješila i dotaknula moje zapešće. — Malo prijetoga odlučila sam da ću ti vjerovati. Sto posto. Tako sam uspjela onako zaspati, sasvimspokojno. Znala sam da će sve biti dobro, da sam s tobom sigurna. I zbilja sam spavalakao top, zar ne?— Nego što.— S druge strane, da si mi rekao: "Midori, idemo to obaviti. Onda će sve biti super", jabih to vjerojatno napravila. Nemoj sad misliti da te hoću zavesti ili da te dražim. Samo tikažem što mislim, totalno iskreno.— Znam, znam.Dok smo ručali, pokazali smo jedno drugome upisne knjižice i otkrili da smo se upisalina dva ista kolegija. Sto je značilo da ću je viđati najmanje dvaput tjedno. Kad smo toriješili, Midori mi je ispričala kako živi. Isprva se ni ona ni sestra nisu mogle naviknuti naživot u stanu jer je prelako, rekla je. Navikle su po cijeli dan trčati naokolo kao lude,njegovati bolesnike, pomagati u knjižari, ili već što drugo.— Ali napokon se navikavamo — rekla je. — Ovako smo stalno trebale živjeti nebrinuti se za tuđe potrebe, nego se pružati kamo god nam je volja. U početku smo objebile živčane, kao da nam tijelo lebdi nekoliko pedalja od zemlje. Nije nam se to činilostvarnim, kao da stvarni život ne može biti takav. Obje smo bile napete, kao da će se svesvakog časa srušiti.— Dvije brižnice — rekao sam s osmijehom.— Pa, život je dosad prema nama bio okrutan — rekla je Midori. — Ali to je u redu.Dobit ćemo sve što nam je ostao dužan.— Siguran sam u to — rekao sam — poznajući tebe. Ali reci mi, što ti sestra sada radi?— Prijateljica joj je nedavno otvorila šminkerski butik s modnim dodacima. Sestra jojtamo pomaže triput tjedno. Inače studira kulinarstvo, nalazi se sa zaručnikom, ide u kino,

drži sve četiri u zraku, i jednostavno uživa u životu.Midori me onda pitala kako ja sada živim. Opisao sam joj kuću, te veliki vrt i mačkuGalebicu, kao i gazdu.— Je li ti lijepo? — pitala je.— Dosta — rekao sam ja.— Tko bi rekao — rekla je Midori.— Da, a i proljeće je — rekao sam.— A ti nosiš taj fora pulover koji ti je djevojka isplela. Šokiran, spustio sam pogled nabordo džemper. — Kako siznala?— Stvarno si poštenjačina — rekla je Midori. — Nagađam, naravno! Uglavnom, što tije?— Ne znam. Pokušavam skupiti malo entuzijazma.— Ne zaboravi, život je bombonijera.Odmahnuo sam glavom nekoliko puta i pogledao je. — Možda nisam baš pametan, alikatkad nemam pojma o čemu govoriš.— Znaš, u bombonijeri imaš sortirane čokolade, i neke ti se sviđaju, a neke ne? I ondapojedeš one koje ti se sviđaju, pa ti ostanu samo one koje ti se baš ne sviđaju? Uvijekmislim na to kad mi se dogodi nešto tužno. "Sad samo da ove smažem, i sve će biti uredu." Život je bombonijera.— Pa, nekakva filozofija jest.— Ali istina je. Znam iz iskustva.Baš smo pili kavu kad su ušle dvije djevojke. činilo se da ih Midori poznaje s fakulteta.Njih tri usporedile su upisne knjižice i pretresle milijun tema: "Sto si dobila iznjemačkog?" "Taj i taj je stradao u fakultetskim nemirima." "Super cipele, gdje si ihkupila?" Napola sam slušao, ali osjećao sam kao da njihove opaske dolaze s one stranesvijeta. Pijuckao sam kavu i gledao prizor pred izlogom. Bio je to tipičan proljetnifakultetski prizor na početku nove godine: na nebu je visjela izmaglica, trešnje su cvale,novi studenti (to se odmah vidjelo) nosili su pune ruke knjiga. Osjećao sam da sam maloodlutao i pomislio kako Naoko ove godine opet ne može nastaviti studij. Kraj prozora jestajala čašica puna anemona.Kad su se dvije djevojke vratile za svoj stol, Midori i ja otišli smo se prošetati po okolici.Ušli smo u nekoliko antikvarijata,kupili nešto knjiga, otišli u drugi kafić na još jednu kavu, odigrali fliper u igraonici, isjeli na klupu u park te razgovarali — zapravo, govorila je Midori, a ja sam uglavnomnešto gunđao u znak odgovora. Kad je rekla da je žedna, otrčao sam do kioska i kupionam dvije Cole. Kad sam se vratio, zatekao sam je da nešto brzo škraba kemijskomolovkom na papiru s linijama.— Što je to? — pitao sam.— Ništa — rekla je.— Moram ići — obavijestila me u pola četiri. — Moram se naći sa sestrom u Ginzi.Otpješačili smo do postaje metroa i razišli se. Na odlasku mi je Midori u džep gurnulakomad papira, četverostruko presavijenog. — Pročitaj ovo kada dođeš kući — rekla mije. Pročitao sam u vlaku.Pišem ti ovo pismo dok ti kupuješ sok. Ovo mi je prvi put u životu da pišem pismonekome tko sjedi kraj mene na klupi, ali osjećam da jedino tako mogu doprijeti do tebe.Hoću reći, uopće me ne slušaš. Zar ne?Shvaćaš li da si mi danas učinio groznu stvar? Nisi ni primijetio da imam drukčiju

frizuru, zar ne? Cijelu vječnost trudim se oko nje, pokušavam pustiti kosu, i krajemprošlog tjedna napokon sam je uspjela urediti tako da se već može nazvati djevojačkom,a ti nisi ni primijetio. Izgledalo je dosta dobro, pa sam mislila da ću te malo šokirati kadme vidiš prvi put nakon tako dugog vremena, ali ti to nisi ni registrirao. Zar ne misliš daje to užasno? Sigurna sam da se ne sjećaš ni što sam danas imala na sebi. Hej, ja samžensko! Pa što onda ako te nešto muči? Možeš me bar jednom pristojno pogledati! Da sisamo rekao: "Zgodna frizura", oprostila bih ti što si utonuo u milijun misli, ali ne!Zato ću ti slagati. Nije istina da se idem naći sa sestrom u Ginzi. Planirala samprespavati kod tebe. čak sam ponijela i pidžamu. Istina je. U torbi imam pidžamu ičetkicu za zube.Kakva sam ja glupača! Hoću reći, čak me nisi ni pozvao da vidim tvoju kuću. No,dobro, kvragu sve, očito želiš biti sam, pa ću te pustiti na miru. Idi, razmišljaj, koliko tisrce želi!Ali nemoj me krivo shvatiti. Nisam sasvim ljuta na tebe. Samo sam tužna. Bio si takodobar prema meni kad sam ja imala problema, a sad kad ih ti imaš, ja kao da ti nikako nemogu pomoći. Zatvorio si se u taj svoj mali svijet, i kad ja pokušam pokucati na vrata, tisamo na sekundu podigneš pogled i isti čas se vratiš unutra.Sada te vidim kako nosiš sokove hodaš i misliš. Nadala sam se da ćeš se spotaknuti, alinisi. Sad sjediš kraj mene i piješ Colu. Gajila sam još tu zadnju nadu da ćeš primijetiti ireći: "Hej, frizura ti je drukčija!" ali ne. Da jesi, poderala bih ovaj papir i rekla: "Idemo ktebi. Skuhat ću ti finu večeru. A poslije se možemo maziti u krevetu." Ali ti si osjećajankao čelična ploča. Zbogom.P.S. Molim te, ne obraćaj mi se kad se idući put sretnemo.Nazvao sam Midorin stan s postaje kad sam sišao s vlaka u Kičidžodžiju, ali nitko senije javljao. Kako nisam imao što drugo raditi, lutao sam po četvrti i tražio neki honorarniposao koji bih mogao početi raditi kad počnu predavanja. Bit ću slobodan cijelu subotu inedjelju, a mogao sam raditi i ponedjeljkom, srijedom i četvrtkom poslije pet; ali uopćenije bilo lako pronaći posao koji bi odgovarao takvom rasporedu. Odustao sam i otišaodoma. Kad sam izašao kupiti namirnice za večeru, opet sam nazvao Midorin stan.Njezina sestra rekla mi je da Midori još nije došla doma, i da nema pojma kada će sevratiti. Zahvalio sam joj i spustio slušalicu.Nakon što sam pojeo, pokušao sam pisati Midori, ali nakon nekoliko neuspješnihpokušaja odustao sam i umjesto toga krenuo pisati Naoko.Proljeće je stiglo, pisao sam, i počinje nova akademska godina. Rekao sam joj da minedostaje, da se nadam kako ćemo se već naneki način uspjeti sastati i razgovarati. U svakom slučaju, pisao sam, odlučio sam ojačati.Koliko ja vidim, to je jedino što mogu.I još nešto. Možda to ima veze samo sa mnom, i tebi to možda neće biti važno, ali više nis kim ne spavam. To je zato što ne želim zaboraviti posljednji put kad si me dotaknula.To mi je značilo mnogo više nego što možeš zamisliti. Stalno na to mislim.Stavio sam pismo u omotnicu, zalijepio marku i dugo sjedio za stolom zureći u njega.Bilo je to mnogo kraće pismo nego inače, ali imao sam dojam da će me Naoko takomožda bolje razumjeti. Natočio sam si palac i pol viskija, popio ga u dva gutljaja i otišaospavati.Sutradan sam blizu postaje Kičidžodži našao posao koji sam mogao raditi subotom inedjeljom: bit ću konobar u malecnom talijanskom restoranu. Uvjeti su bili dosta slabi,ali bili su uključeni troškovi prijevoza i topli obrok. A kad god netko iz popodnevnesmjene ponedjeljkom, srijedom ili četvrtkom uzme slobodan dan (a to se događalo često),

ja ću ga zamijeniti. To mi je savršeno odgovaralo. Poslovođa je rekao da će mi nakon trimjeseca povisiti plaću, i htjeli su da počnem raditi odmah u subotu. Bio je to mnogopristojniji čovjek od idiota koji je vodio prodavaonicu ploča u Šindžukuu.Opet sam pokušao nazvati Midorin stan, i opet joj se javila sestra. Midori se od jučer nijevratila, rekla je, umornim glasom, i sad se već i ona brine: imam li pojma kamo je otišla?Ja sam znao samo da Midori u torbi ima pidžamu i četkicu za zube.Na predavanju u srijedu vidio sam Midori. Na sebi je imala tamnozeleni pulover i tamnenaočale koje je onoga ljeta često nosila. Sjedila je u posljednjem redu i razgovarala smršavomdjevojkom s naočalama koju sam već jednom vidio. Prišao sam joj i rekao da posliježelim s njom razgovarati. Prvo me pogledala djevojka s naočalama, a onda i Midori.Frizura joj je, zaista, bila nešto ženstvenija nego prije: zrelija.— Nalazim se s nekim — rekla je, lagano kriveći glavu.— Neću te dugo zadržati — rekao sam. — Pet minuta. Midori je skinula naočale izaškiljila u mene. Izgledala je kaoda promatra ruševnu, napuštenu kuću stotinjak metara dalje.— Ne želim razgovarati s tobom. Žalim — rekla je. Djevojka s naočalama me pogledala,a oči su joj govorile: Kažeda ne želi razgovarati s tobom. Žalim.Sjeo sam u desni kraj prvog reda (predavanje je bilo o djelima Tennesseeja Williamsa injihovu mjestu u američkoj književnosti), a kad je završilo, polako sam izbrojio do tri iokrenuo se. Midori nije bilo.Travanj je bio odviše samotan mjesec da bi ga čovjek proveo sasvim sam. U travnju susvi oko mene izgledali sretno. Ljudi su zbacivali kapute i uživali u društvu na suncu razgovarali su, igrali lovice, držali se za ruke. Ali ja sam uvijek bio sam. Naoko, Midori,Nagasava: svi su otišli od mene. Sad nisam imao nikoga da mu kažem "Dobro jutro" ili"Ugodan dan". Nedostajao mi je čak i Smeđekošuljaš. Cijeli mjesec proveo sam s timosjećajem beznađa i samoće. Nekoliko puta pokušao sam razgovarati s Midori, aliuvijek bih od nje dobio isti odgovor: "Sad ne želim razgovarati s tobom", a iz tonanjezina glasa znao sam da tako i misli. Stalno je bila s onom curom s naočalama, ili bih jeviđao s nekim visokim mladićem kratke kose. Imao je nevjerojatno duge noge i uvijek jebio u bijelim tenisicama.Travanj je došao kraju i stigao je svibanj, ali svibanj je bio još gori od travnja. U svedubljem svibanjskom proljeću nisam imao izbora — morao sam prepoznati treperenjesvoga srca. To se obično događalo na zalasku Sunca. U blijedom večernjem sumraku,dok je u zraku lebdio blag miris magnolije, moje srce bez upozorenja bi se počelonadimati, i treperiti, i trnuti od boli. Pokušavaosam čvrsto zatvoriti oči i stisnuti zube, te čekao da prođe. I prošlo bi ali polako, bezžurbe, a za sobom bi ostavilo tupu bol.U takvim trenucima pisao sam Naoko. U svojim pismima opisivao bih samo dirljive,ugodne i lijepe stvari: miomirise raznih trava, nježni dodir proljetnog lahora, svjetlostMjeseca, film koji sam gledao, pjesmu koja mi se svidjela, knjigu koja me ganula. Isamog bi me utješila ta pisma kad sam ih pregledavao. I sam sam osjećao da je svijet ukojemu živim lijep. Napisao sam bezbroj takvih pisama, ali od Naoko i Reiko ni glasa.U restoranu u kojemu sam radio upoznao sam studenta mojih godina po imenu Itoh.Dugo je potrajalo dok taj krotki, povučeni student s odsjeka za ulja na platnu nekogumjetničkog fakulteta nije sa mnom stupio u razgovor, ali na kraju smo počeli poslijeposla odlaziti u obližnji kafić i razgovarati o svemu i svačemu. I on je volio čitati i slušati

glazbu, pa bismo obično razgovarali o knjigama i pločama koje nam se sviđaju. Bio je tomršav, zgodan dečko s mnogo kraćom kosom i daleko čišćom odjećom nego što jeuobičajeno u studenata likovnjaka. Nikad nije govorio mnogo, ali imao je točno definiranukus i stavove. Volio je francuske romane, posebice Georgesa Bataillea i Borisa Viana29.Sto se tiče glazbe, najdraži su mu bili Mozart i Ravel. Baš poput mene, i on je tražioprijatelja s kojim će moći razgovarati o takvim stvarima.Itoh me jednom pozvao u stan. Nije bio tako zabačen kao moj: bila je to čudnajednokatnica iza parka Inokašira. Njegova soba bila je prepuna slikarskog pribora iplatna. Zamolio sam ga da mi pokaže svoje radove, ali rekao je da mu je neugodno ištami pokazivati. Pili smo Chivas Regal koji je otuđio iz očeva stana, pržili gavune na pećina ugljen, i slušali kako Robert Casadesus^0 izvodi Mozartov koncert za glasovir.Itoh je bio iz Nagasakija. Imao je djevojku s kojom je spavao kad god bi otišao doma,rekao je, ali u posljednje vrijeme veza im baš nije štimala.— Znaš kakve su cure — rekao je. — Kad napune dvadeset ili dvadeset i jednu,najednom ih spopadnu svakakve ideje. Postanusuperrealistične. A kad se to dogodi, sve što je na njima nekada izgledalo slatko idražesno, sad počne izgledati obično i depresivno. Kad se sad nađem s njom, nakon što toobavimo ona me počne ispitivati: "Sto ćeš nakon diplome?"— I, što ćeš nakon diplome? — pitao sam ga.Žvačući zalogaj gavuna, odmahnuo je glavom. — A što mogu? Studiram slikarstvo! Akose čovjek počne oko toga brinuti, nitko više neće studirati slikarstvo! To se ne radi zanovac. I dakle ona kaže, ono: "Zašto se ne bi vratio u Nagasaki i radio kao nastavniklikovnog?" Ona planira biti nastavnica engleskog.— Više nisi baš lud za njom, zar ne?— Pa, ukratko — priznao je Itoh. — I tko, zaboga, želi biti nastavnik likovnog? Nećucijeli jebeni život učiti tinejdžersku stoku kako se crta!— To s tim nema veze — rekao sam ja. — Zar ne misliš da bi trebao prekinuti s njom? Izbog nje i zbog sebe.— Naravno da bih trebao. Ali ne znam kako bih joj to rekao. Ona planira cijeli životprovesti sa mnom. Kako joj, kvragu, mogu reći: "Hej, trebali bismo prekinuti. Više te nevolim"?Pili smo Chivas bez leda, a kad nam je nestalo gavuna, narezali smo krastavce i celer iumakali ih u miso. Dok su mi među zubima hrskale kriške krastavca, sjetio sam seMidorina oca, a to me podsjetilo kako mi je život jednoličan i bljutav bez Midori, pa samse gadno oneraspoložio. Nisam ni shvatio, a ona mi je postala silno važna.— Imaš ti curu? — pitao je Itoh.— Aha — rekao sam, a nakon pauze dodao — ali sad ne mogu biti s njom.— Ali razumijete se, zar ne?— Nadam se. čemu inače sve? — rekao sam ja i nacerio se. Itoh je utišanim glasomgovorio o Mozartovoj veličini. Mozartaje znao napamet, onako kako dječak sa sela poznaje brdske staze. Njegov otac obožavaoje glazbu i od najmlađeg ga je djetinjstva okružio njome. Ja nisam toliko znao o klasičnojglazbi, ali slušajućiovaj Mozartov koncert uz Itohove inteligentne i osjećajne komentare ("To taj dio","A ovo?"), osjećao sam kako me obuzima mir, prvi put nakon tako dugo vremena.Gledali smo polumjesec kako visi nad parkom Inokašira i popili Chivas Regal doposljednje kapljice. Fantastičan viski.Itoh je rekao da mogu prespavati, ali ja sam mu rekao da imam nekog posla, zahvalio na

viskiju i otišao od njega prije devet. Na putu kući iz govornice sam nazvao Midori. Namoje veliko iznenađenje ovaj se put javila.— Žalim — rekla je — ali ne želim sad s tobom razgovarati.— Znam, znam. Ali ja ne želim da naš odnos ovako završi. Ti si mi jedna odmalobrojnih prijatelja, i boli me što te ne mogu vidjeti. Kad ću moći razgovarati stobom? Bar mi to reci.— Kad se meni bude razgovaralo s tobom — rekla je.— Kako si? — pitao sam.— Dobro — rekla je i spustila slušalicu.Sredinom svibnja stiglo mi je pismo od Reiko.Hvala što tako često pišeš. Naoko vesele tvoja pisma. A i mene. Ne ljutiš se što ih čitam,zar ne?Oprosti što ti tako dugo nisam mogla odgovoriti. Da iskreno kažem, bila sam maloiscrpljena, a nema ni dobrih vijesti. Naoko nije dobro. Neki dan došla joj je mama izKobea. Nas četvero ona, Naoko, doktor i ja dugo smo razgovarali, i došli do zaključkada Naoko neko vrijeme mora boraviti u pravoj bolnici, na intenzivnom tretmanu, a ondaće se možda vratiti ovamo, ovisno o rezultatima. Naoko kaže da bi, ako je moguće,voljela ostati tu i sama sebe izliječiti, i znam da će mi nedostajati i brinut ću se za nju,ali činjenica je da ju je ovdje sve teže držati pod kontrolom. Uglavnom je dobro, alikatkad joj osjećaji postanu iznimno nestabilni, a kad se to dogodi, ne smijemo okaskidati s nje. Nitko nemože znati što je kadra učiniti. Kad joj počnu te intenzivne epizode s glasovima, posve sezatvori u sebe i samuje.Zbog čega se i sama slažem kako je za Naoko najbolje da se neko vrijeme liječi u pravojustanovi. Mrzim što to moram reći, ali to je sve što možemo. Kao što sam ti već jednomrekla, strpljenje je najvažnije. Moramo raspetljavati te zamršene konce jedan po jedan, negubeći nadu. Bez obzira kako beznadno njezino stanje možda izgleda, prije ili kasnijenaći ćemo taj razmotani končić. Ako se nalaziš u mrklom mraku, možeš samo sjeditidok ti se oči ne priviknu na tamu.Dok ti ovo primiš, Naoko će već biti u drugoj bolnici. Žao mi je što ti javljam kad jeodluka već donesena, ali sve se dogodilo brzo. Nova bolnica je vrlo dobra, s dobrimdoktorima. Dolje ću ti napisati adresu: molim te, piši joj tamo. I meni će javljati kakonapreduje, pa ću ti javiti što saznam. Nadam se da će vijesti biti dobre. Znam da će tiovo biti teško, ali ne gubi nadu. I premda Naoko više nije tu, molim te, piši katkad i meni.Do viđenja.Toga proljeća napisao sam gomilu pisama: svaki tjedan jedno za Naoko, nekoliko zaReiko, i još nekoliko za Midori. Pisao sam pisma u predavaonici, pisao sam pisma zastolom kod kuće, s Galebicom u krilu, pisao sam pisma za praznim stolovima tijekomstanke u talijanskom restoranu. Osjećao sam se kao da pisanjem pisama držim na okupukomadiće svoga raspadnutog života.Midori sam pisao: Travanj i svibanj su za mene bili bolni, osamljeni mjeseci jer nisammogao razgovarati s tobom. Nisam imao pojma da proljeće može biti tako bolno iosamljeno. Bolje imati tri veljače nego ovakvo proljeće. Znam kako je sada prekasno dato kažem, ali super ti stoji nova frizura. Stvarno je slatka. Sad radim u talijanskomrestoranu, i kuhar me naučio praviti izvrsne špagete. Volio bih ti ih uskoro skuhati.Svaki dan išao sam na fakultet, radio u restoranu dva ili tri puta tjedno, s Itohomrazgovarao o knjigama i glazbi, pročitao nekoliko romana Borisa Viana koje mi jeposudio, pisao pisma, igrao se s Galebicom, kuhao špagete, radio u vrtu, masturbirao

misleći na Naoko, i pogledao puno filmova.Bila je već gotovo polovica lipnja kad je Midori počela razgovarati sa mnom. Dvamjeseca jedno drugome nismo rekli ni riječ. Poslije jednog predavanja sjela je kraj mene,naslonila bradu na ruku i ostala tako sjediti, ništa ne govoreći. S druge strane prozora jekišilo bio je to pravi pljusak, kao u kišnoj sezoni, pljuštao je bez imalo vjetra, i namakaosve pod sobom. Dugo nakon što su drugi studenti izmiljeli iz predavaonice Midori jeostala sjediti kraj mene bez riječi. Onda je iz džepa na trapericama uzela cigaretuMaribora, stavila je u usta i pružila mi šibice. Kresnuo sam šibicu i pripalio joj cigaretu.Midori je napućila usnice i nježno mi puhnula oblak dima u lice.— Je li mi dobra frizura? — pitala je.— Fantastična je.— Koliko fantastična?— Toliko da bi se od njene ljepote srušila sva stabla u svim šumama svijeta.— Zbilja tako misliš?— Zbilja tako mislim.Neko vrijeme nije skidala očiju s mojih, a onda mi je pružila desnu ruku. Primio sam je.Izgledala je kao da joj je laknulo čak i više nego meni. Otresla je pepeo na pod i digla sena noge.— Idemo jesti. Umirem od gladi — rekla je.— Kamo hoćeš da idemo? — pitao sam.— U restoran robne kuće Takašimaja u Nihonbašiju.— Zašto baš tamo?— Tamo katkad volim otići, to je sve.Pa smo podzemnom otišli do Nihonbašija. Sve je bilo gotovo pusto, možda zato što jecijelog jutra kišilo. Miris kiše ispunio jecijelu veliku, prostranu robnu kuću, i svi zaposlenici na licima su imali izraz tipa "A štoćemo sad?" Midori i ja otišli smo u restoran u podrumu, i nakon što smo pomnopregledali plastičnu hranu u izlogu, oboje smo se odlučili za klasičnu hladnu platu srižom, ukiseljenim povrćem, ribom na žaru, tempurom i piletinom terijaki31. Unutra jebila sve samo ne gužva, iako je bila sredina dana.— Bože, kad li sam zadnji put ručao u restoranu robne kuće — pitao sam se naglas,pijući zeleni čaj iz jedne od onih dopadljivih bijelih šalica kakve se mogu naći samo urestoranima robnih kuća.— Ja volim raditi ovakve stvari — rekla je Midori. — Ne znam, onda se osjećam kao daradim nešto posebno. Vjerojatno me to podsjeća na djetinjstvo. Roditelji me gotovonikad nisu vodili u robne kuće.— A ja potajno sumnjam da moji ništa drugo i nisu radili. Moja mama bila je luda zarobnim kućama.— Blago tebi!— O čemu ti to? Ja baš ne volim ići u robne kuće.— Ne, hoću reći da ti je blago što im je bilo stalo do tebe pa su te svugdje vodili.— Pa, bio sam dijete — rekao sam.— Kad sam ja bila mala, sanjala sam o tome da ću kad odrastem sama otići u restoran urobnoj kući i jesti što god poželim. Kakav isprazan san! Zar je zabavno natrpati punausta riže na ovakvome mjestu ako si sam? Hrana i nije tako sjajna, restoran je samo velik,prepun, zagušljiv i bučan. No svejedno svako malo pomislim kako ću doći ovamo.— Bio sam strašno usamljen ova dva mjeseca — rekao sam.— Da, znam. Pisao si mi u pismima — rekla je Midori ravnim glasom. — Nego, idemo

jesti. Sad ne mogu ni o čemu drugome misliti.Pojeli smo sve pržene, pečene i ukiseljene stvarčice u odvojenim odjeljcima ukusnihlakiranih kutija u obliku polumjeseca,popili bistru juhu iz lakiranih zdjela, te zeleni čaj iz onih bijelih šalica. Midori je nakonručka zapalila cigaretu. Kad je popušila, bez riječi je ustala i uzela kišobran. I ja samustao i uzeo svoj.— Kamo sad želiš ići? — pitao sam.— Na krov, naravno. To je idući korak nakon ručka u restoranu robne kuće.Na krovu po kiši nije bilo nikoga, na odjelu za kućne ljubimce nije bilo prodavača, a nakioscima i kućici za prodaju karata za dječji zabavni park rolete su bile zatvorene.Otvorili smo kišobrane i počeli lutati među mokrim drvenim konjima, vrtnim stolcima ištandovima. Bilo mi je nevjerojatno da u Tokiju postoji tako pusto mjesto. Midori je reklada želi pogledati kroz teleskop, pa sam ubacio novčić i pridržao joj kišobran dok je onaškiljila kroz okular.U jednom kutu krova bio je natkriveni prostor za igru s nizom atrakcija za djecu. Midori ija sjeli smo jedno kraj drugoga na nekakvu platformu i promatrali kako pada kiša.— Reci, dakle — kazala je Midori. — Nešto mi želiš reći,znam.— Neću se opravdavati — rekao sam — ali onaj put bio sam zbilja potišten. Mozak mije bio posve smućen. Ništa nisam registrirao. Ali kada te više nisam mogao viđati, jednastvar postala mi je kristalno jasna. Shvatio sam da sam do tada uspio preživjeti jedinozato što sam u životu imao tebe. Kad sam izgubio tebe, bol i samoća zbilja su me dotukli.— Zar nemaš pojma kako su meni ova dva mjeseca bila bolna i usamljena bez tebe?Ovo me sasvim zateklo. — Ne — rekao sam. — To mi nikad nije palo na pamet. Misliosam da si ljuta na mene i da me ne želiš vidjeti.— Kako možeš biti takav idiot? Naravno da sam te željela vidjeti! Rekla sam ti kolikomi se sviđaš! Kad se meni netko sviđa, onda mi se zbilja sviđa. Kod mene ti to ne idetako, čas mi se sviđaš, čas ne. Zar ni to ne znaš o meni?— Ma, da, ali...— Zato sam bila tako ljuta na tebe! Htjela sam te dobro šutnuti nogom u guzicu. Hoćureći, tako se dugo nismo vidjeli, a ti si bio tako odsutan jer si mislio na tu drugu curu damene nisi ni pogledaol Kako se ne bih naljutila? Ali osim svega toga, dugo sam imaladojam da bi za mene bilo bolje kad bih te se neko vrijeme klonila. Da raščistim nekestvari u glavi.— Kakve stvari?— Naš odnos, naravno. Došlo je dotle da mi je u društvu s tobom bilo mnogo ljepšenego s njim. Hoću reći, zar ti to nije čudno? I komplicirano? Naravno da mi se on jošsviđa. Malo je samoživ i uskogrudan i donekle fašist, ali ima mnogo dobrih strana, i on jeprvi muškarac za kojega sam se ozbiljno zainteresirala. Ali ti, no, ti mi značiš neštoposebno. Kad sam s tobom osjećam da je sve onako kako treba biti. Vjerujem u tebe.Sviđaš mi se. Ne želim te pustiti. Postajala sam sve zbunjenija, pa sam otišla k njemu ipitala ga što da učinim. Rekao mi je da se prestanem viđati s tobom. Rekao je, ako sekanim viđati s tobom, neka onda raskinem s njim.— I što si učinila?— Raskinula sam s njim. Samo tako. — Midori je stavila cigaretu Maribora u usta,zaklonila je rukom i zapalila, te uvukla dim.— Zašto?— Zašto?! — vrisnula je. — Jesi li ti lud? Znaš engleski konjunktiv, razumiješ

trigonometriju, možeš čitati Marxa, a ne znaš odgovor na tako jednostavno pitanje? Zaštouopće moraš pitati? Zašto prisiljavaš djevojku da takvo što kaže? Ti mi se sviđaš višenego on, to je sve. Voljela bih da sam se zaljubila u nekoga malo zgodnijeg, naravno. Alinisam. Zaljubila sam se u tebelPokušao sam nešto reći, ali osjećao sam kako mi riječi zastaju u grlu.Midori je bacila cigaretu u lokvicu. — Daj molim te makni taj izraz s lica! Rasplakat ćešme. Ne brini se, ja znam da ti volišdrugu. Ništa ne očekujem od tebe. Ali bar me možeš zagrliti. Ova dva mjeseca bilo mi jegadno.Otvorio sam kišobran pa smo otišli iza igraonice i čvrsto se zagrlili. Naša tijela uprla suse jedno o drugo, i usnice su nam se spojile. Miris kiše lijepio se za njezinu kosu i traperjaknu. Djevojačka tijela tako su meka i topla! Osjećao sam kako se njezine grudi tiskajuo moja prsa kroz odjeću. Kad sam posljednji put osjetio tjelesni dodir nekog ljudskogbića?— Onaj dan kad sam te posljednji put vidjela, te večeri sam razgovarala s njim iprekinuli smo — rekla je Midori.— Volim te — rekao sam joj. — Iz dna duše. Nikad te više ne želim pustiti. Ali ja tu nemogu ništa. Ne mogu napraviti taj potez.— Zbog nje? Kimnuo sam glavom.— Reci mi, jesi li spavao s njom?— Jednom. Prije godinu dana.— I od onda je nisi vidio?— Jesam, dvaput. Ali ništa nismo radili.— Zašto? Zar te ne voli?— Teško je to reći — rekao sam. — Vrlo je komplicirano. I zbrkano. I traje već jakodugo. Ne znam više što je što. A ne zna ni ona. Samo znam da imam odgovornost kaočovjek, i ne mogu joj okrenuti leđa. Tako mi se bar sada čini. čak i ako me ona ne voli.— Daj da ti samo jedno kažem, Vatanabe — rekla je Midori, prislanjajući obraz uz mojvrat. — Ja sam prava, živa djevojka, u žilama mi kola prava, topla krv. Ti me držiš unaručju, i ja ti govorim da te volim. Spremna sam učiniti sve što mi ti kažeš. Možda sammalo luda, ali dobra sam cura, i poštena, i marljiva, i prilično sam zgodna, imam lijepecice, dobro kuham, a otac mi je ostavio zakladu. Hoću reći, sjajna sam prilika, zar ne?Ako me ti ne uzmeš, na kraju ću otići nekamo drugamo.— Treba mi vremena — rekao sam. — Treba mi vremena dapromislim i sve posložim u glavi, da donesem odluku. Oprosti, ali to je sve što sada mogureći.— Da, ali ti mene zbilja voliš iz dna duše, zar ne? I nikad me više ne želiš pustiti, zar ne?— To sam rekao i to mislim.Midori se odmaknula od mene s osmijehom na licu. — Dobro, čekat ću! Vjerujem ti —rekla je. — Ali kad me uzmeš, uzet ćeš samo mene. I kad me držiš u naručju, mislit ćešsamo na mene. Je li to jasno?— Savršeno sam razumio.— Briga me što ćeš mi učiniti, ali ne želim da me povrijediš. Toga mi je u životu bilodosta. Više nego dosta. Sada želim biti sretna.Privukao sam je bliže i poljubio u usta.— Baci taj prokleti kišobran i zagrli me objema rukama čvrsto! — rekla je.— Ali bit ćemo mokri do gole kože!— Pa što onda? Prestani razmišljati i čvrsto me zagrli! Puna dva mjeseca čekam na ovo!

Spustio sam kišobran i zagrlio je na kiši. Jednoličan šum guma s autoceste omotao nas jepoput magle. Kiša je padala bez prestanka, bez zvuka, natapajući njezinu i moju kosu, ipoput suza tekla niz naše obraze, po njezinoj traper jakni i mojoj žutoj najlonskojvjetrovci, te se širila u tamnim mrljama.— A da se vratimo pod krov? — pitao sam.— Dođi k meni. Nikoga nema doma. Ovako ćemo se oboje prehladiti.— Istina je.— Ovo je kao da smo upravo preplivali rijeku — rekla je Midori, smiješeći se. —Kakav dobar osjećaj!Na odjelu rublja kupili smo povelik ručnik i naizmjence otišli u zahod obrisati kosu.Onda smo sjeli na podzemnu, i doplativši karte otišli do njezina stana u Miogadaniju.Pustila me da se istuširam prvi, a onda je otišla i ona. Dok se moja odjeća sušila, Midorimi je posudila da odjenem kupaći ogrtač, a ona se presvukla u polo majicu i suknju.Sjeli smo za kuhinjski stol popiti kavu.— Pričaj mi o sebi — rekla je Midori.— Što o sebi?— Hmm, ne znam, što mrziš?— Piletinu i spolne bolesti i brijače koji previše govore.— Što još?— Samotne travanjske noći i čipkaste tabletiće za telefon.— Što još?Odmahnuo sam glavom. — Ničega se više ne mogu sjetiti.— Moj dečko hoću reći, moj bivši dečko imao je gomilu stvari koje je mrzio.Recimo, kad ja nosim prekratke suknje, ili kad pušim, ili što se prebrzo napijem, ili kadgovorim gadosti, ili kada kritiziram njegove prijatelje. Dakle, ako ti se išta na meni nesviđa, samo reci, pa ću vidjeti što mogu.— Ničega se ne mogu sjetiti — rekao sam nakon kraćeg razmišljanja. — Nema ničega.— Zbilja?— Sviđa mi se sve što obučeš, i sviđa mi se što činiš i govoriš i kako hodaš i kako senapiješ. Sve.— Hoćeš reći, zbilja sam u redu ovakva kakva sam?— Ne znam kako bi se mogla promijeniti, pa si valjda dobra takva.— Koliko me voliš? — pitala je Midori.— Dovoljno da se svi tigrovi na svijetu otope i postanu kao maslac — rekao sam.— Ludnica — rekla je ona s notom zadovoljstva u glasu. — Bi li me opet zagrlio?Legli smo u njezin krevet i zagrlili se, ljubeći se dok nam je zvuk kiše punio uši. Ondasmo razgovarali o svemu i svačemu, od nastanka svemira do vlastitih sklonosti kad jeriječ o tvrdoći kuhanih jaja.— Pitam se što mravi rade kad pada kiša — rekla je Midori.— Nemam pojma — rekao sam. — Oni su marljivi, pa vjerojatno tada čiste kuću ilirade inventuru.— Ako su tako marljivi, zašto ne evoluiraju? Isti su od pamtivijeka.— Ne znam — rekao sam. — Možda im tjelesna građa nije pogodna za evoluciju zarazliku od, recimo, majmuna.— Hej, Vatanabe, puno ti stvari ne znaš. Ja sam mislila da znaš sve.— Svijet je velik — rekao sam.— Planine su visoke, a mora duboka — rekla je Midori. Gurnula mi je ruku ispodkupaćeg ogrtača i napipala moj nabrekli penis. Progutavši knedlu, rekla je — Hej,

Vatanabe, šalu na stranu, ovo neće ići. Ja nikad ne bih mogla primiti ovakvu veliku,tvrdu stvar. Nema šanse.— Šališ se — rekao sam s uzdahom.— Aha — rekla je ona, kikoćući se. — Ne brini se. Sve će biti u redu. Sigurno će ući.Ovaj, mogu li pogledati?— Samo izvoli.Midori se zavukla ispod pokrivača i sveg me isprepipala, nategnula kožu mog penisa,odvagnula težinu mojih testisa na dlanu. Onda je provirila van i uzdahnula. — Savršeno!— rekla je. — Ne laskam ti! Stvarno mi je savršen!— Hvala — rekao sam osjećajući čistu zahvalnost.— Ali zbilja, Vatanabe, ti to ne želiš raditi sa mnom, zar ne dok sve to ne riješiš?— Nema šanse da ne želim s tobom — rekao sam. — Toliko to želim da ću poludjeti.Ali to jednostavno ne bi bilo u redu.— Kako si tvrdoglav! Da sam ja na tvome mjestu, jednostavno bih to učinila a onda bihposlije razmišljala.— Je li?— Samo se šalim — rekla je Midori slabašnim glasićem. — Vjerojatno ne bih ni ja, dasam na tvome mjestu. I to volim kod tebe. To stvarno volim kod tebe.— Koliko me voliš? — pitao sam, ali nije odgovorila. Umjesto toga stisnula se uz mene,prislonila mi usnice na bradavicu i počela micati ruku kojom mi je obujmila penis. Prvošto mi je palo na pamet bilo je kako to čini sasvim drukčije nego Naoko. Obje su bilenježne i divne, ali nešto je tu bilo drukčije, pa je ovo djelovalo kao posve drukčijeiskustvo.— Hej, Vatanabe, kladim se da misliš na onu drugu curu.— Ne mislim — slagao sam.— Zbilja?— Zbilja.— Jer to bi mi zbilja bilo grozno.— Ja ne mogu misliti ni na koga drugog — rekao sam.— Hoćeš mi dirati grudi, ili dolje? — pitala je Midori.— O, volio bih, ali radije ne. Ako učinimo sve to odjednom, bit će mi previše.Midori je kimnula glavom i počela nešto šuškati pod pokrivačem, te svukla gaćice iprislonila ih uz vršak mog penisa.— Možeš svršiti u njih — rekla je.— Ali uprljat ću ih.— Daj prestani! Rasplakat ćeš me — rekla je Midori, kao da je na rubu suza. — Samoih trebam oprati. Zato se nemoj suzdržavati, svrši kad god hoćeš. Ako se brineš za mojegaćice, kupi mi nove. Ili nećeš moći svršiti jer su moje?— Ma kakvi — rekao sam.— Hajde onda, idemo.Kad sam svršio, Midori je pažljivo razgledala moju spermu. — Uau, koliko toga ima!— Previše?— Ma ne, ludice, u redu je. Samo ti svršavaj koliko hoćeš — rekla je s osmijehom.Onda me poljubila.Navečer je Midori otišla u kupnju i skuhala večeru. Jeli smo za kuhinjskim stolom,tempuru i rižu s graškom, i sve zalili pivom.— Jedi puno da imaš puno sperme — rekla je Midori. — Onda ću ja biti ljubazna ipomoći ću ti da je se riješiš.

— Hvala lijepa — rekao sam.— Znam ja svakakve načine. Učila sam iz ženskih časopisa dok smo još imali knjižaru.Jednom su imali specijalno izdanje o tome kako se brinuti oko muža da te ne bi varao doksi trudna i ne možeš se seksati. Ima gomila načina. Hoćeš da iskušamo?— Jedva čekam — rekao sam.Nakon što sam se rastao od Midori, na postaji sam kupio novine, ali kad sam ih u vlakuotvorio, shvatio sam da nemam ama baš nikakvu želju da ih čitam, i zapravo nisam nishvaćao što piše. Samo sam bio u stanju zuriti u nerazumljivu tiskanu stranicu i pitati sešto će mi se sada dogoditi, i kako će se stvari oko mene promijeniti. Osjećao sam kakosvijet svako malo podrhtava. Duboko sam uzdahnuo i zažmirio. Što se tiče onoga što samtoga dana učinio, ni najmanje se nisam kajao; zasigurno sam znao da, kad bih sve moraoispočetka, ovaj bih dan proživio na posve isti način. čvrsto bih grlio Midori na kišnomkrovu; smočio bih se s njom do gole kože; i dopustio bih da me u krevetu prstima dovededo vrhunca. U to nisam sumnjao. Volio sam Midori, i bio sam sretan što mi se vratila.Nas dvoje možemo uspjeti, to je bilo sigurno. Kao što je sama Midori rekla, ona je prava,živa djevojka kojoj žilama teče krv, i svoje je toplo tijelo predavala mome naručju. To jebilo sve što sam mogao učiniti kako bih potisnuo snažnu želju da je skinem do gola,raskrilim njezino tijelo i utonem u njezinu toplinu. Nikako se nisam mogao natjerati da jezaustavim jednom kad mi je uhvatila penis i počela micati ruku. Htio sam da mi to čini,ona je to htjela, i bili smo zaljubljeni. Tko je to mogao spriječiti? Bila je to istina: voliosam Midori. I vjerojatno sam to već neko vrijeme znao. Samo sam jako dugo izbjegavaotaj zaključak.Problem je bio u tome što takav razvoj događaja nikako nisam mogao objasniti Naoko.To bi u svakom času bilo dovoljno teško, ali sad kad je bila u ovakvom stanju, nikako jojnisam mogao rećida sam se zaljubio u drugu djevojku. A osim toga, ja sam još volio Naoko. Koliko goduvrnuta ta ljubav bila, volio sam je. Negdje u sebi još sam čuvao široko, otvorenoprostranstvo, nedirnuto, samo za Naoko.Mogao sam jedino napisati Reiko pismo i sve priznati, potpuno iskreno. Kod kuće samsjeo na verandu, promatrao kako noćna kiša lije na vrt, i slagao rečenice u glavi. Ondasam otišao do stola i napisao pismo. Gotovo mi je nepodnošljivo što ti sada moram pisatiovakvo pismo, počeo sam. Ukratko sam opisao svoj odnos s Midori i objasnio što se togadana dogodilo.Uvijek sam volio Naoko, i još je volim. Ali ovo što postoji između Midori i mene na nekije način odlučeno i konačno. To ima neku neodoljivu snagu koja me vuče u budućnost.Prema Naoko osjećam silno mirnu, nježnu i čistu ljubav, ali ono što osjećam premaMidori posve je drukčiji osjećaj. On samostalno stoji i hoda, živi i diše, vibrira i drmasame temelje moga bića. Ne znam što ću. Zbunjen sam. Ne želim se opravdavati, alivjerujem da sam živio što sam iskrenije mogao. Nikad nikome nisam lagao, i godinamasam se trudio ne povrijediti ljude. No ipak sam se sada našao u ovom labirintu koji mebaca tamoamo. Kako je to moguće? Ne mogu to objasniti. Ne znam što da učinim.Možeš li mi ti reći, Reiko? Samo se tebi mogu obratiti za savjet.Te večeri poslao sam pismo preporučenom poštom.Reikin odgovor stigao je pet dana kasnije, s datumom 17. lipnja.Da počnem s dobrim vijestima. Naoko se oporavlja mnogo brže nego što je itko mogaoočekivati. Jednom sam s njom razgovarala telefonom, i govorila je krajnje lucidno.Možda će se čak ubrzo ovamo vratiti. A sad o tebi.Mislim da sve shvaćaš preozbiljno. Divno je što voliš nekoga, i ako je ta ljubav iskrena,

nitko se neće gubiti u labirintu. Moraš imati više vjere u sebe.Moj savjet vrlo je jednostavan. Kao prvo, ako te ta Midori tako snažno privlači, prirodnoje da si se u nju zaljubio. To može završiti dobro, a i ne mora. Ali takva je ljubav. Kad sezaljubiš, prirodno je da se predaš. Tako ja mislim. To je jednostavno oblik iskrenosti.Kao drugo, što se tiče pitanja trebaš li spavati s Midori ili ne, to sam moraš odlučiti. Ja tuništa ne mogu reći. Razgovaraj s Midori i dođi do vlastitog zaključka, onako kako se tebičini najbolje.Kao treće, nemoj to reći Naoko. Ako se stvari razviju do te mjere da joj svakako budešmorao reći, onda ćemo ti i ja zajedno smisliti neki dobar plan. Zasad samo šuti. Prepustito meni.četvrta stvar koju moram reći jest da si za Naoko bio takav izvor snage da čak i akoprema njoj više ne gajiš ljubavne osjećaje, još joj umnogome možeš pomoći. Dakle, nemozgaj o tome i ne razbijaj glavu na taj svoj superozbiljan način. Svi mi (a pod timemislim svi, i normalni i ne tako normalni) nesavršena smo ljudska bića koja žive unesavršenu svijetu. Ne živimo s mehaničkom preciznošću bankovnog računa nitimjerimo svoje linije i kutove ravnalima i kutomjerima. Imam li pravo?Meni se čini da je ta Midori sjajna cura. Već iz tvog pisma razumijem zašto te privukla.A razumijem i zašto te privlači Naoko. U tome nema ničega grešnog. Takve se stvaristalno događaju u ovom našem velikom svijetu. To je kao da čamcem isploviš naprekrasno jezero po divnom danu, i misliš kako su i nebo i jezero divni. Dakle, prestanise gristi. Stvari će se razviti onako kako se moraju razviti ako im dopustiš da idu svojimprirodnim tokom. Koliko god se ti trudio, ljudi će biti povrijeđeni kada za to dođevrijeme. Takav je život.Znam da zvučim kao da govorim s propovjedaonice, ali vrijeme je da naučiš tako živjeti.Previše se trudiš prilagoditi život svojim idejama. Ako ne želiš završiti u ludnici, morašse malo više otvoriti i prepustiti se prirodnom toku života. Ja sam obična nemoćna inesavršena žena, ali svejedno katkad pomislim kako život može biti prekrasan! Vjeruj mi,to je istina! Dakle, prestani s time što sada radiš i budi sretan. Potrudi se da budeš sretan!Ne moram ni reći da mi je žao što ti i Naoko niste dočekali sretan kraj. Ali tko može rećišto je najbolje? Zato treba zgrabiti svaku šansu za sreću koja se ukaže, i ne brinuti sepreviše za druge. Iskustvo mi govori da u životu ne dobijemo više od dvijetri takvešanse, i ako ih propustimo, kajat ćemo se do kraja života.Svaki dan sviram gitaru, ni za koga posebno. čini mi se malo besmisleno. Ne volim nimračne, kišne noći. Nadam se da ću opet imati priliku svirati gitaru i jesti grožđe u sobis tobom i Naoko.No, dobro, do tada... Reiko Išida11IVeiko mi je pisala nekoliko putanakon Naokine smrti. Nisam ja kriv, rekla je. Nitko nije kriv, kao što se nikoga ne možekriviti ni za kišu. Ali nisam joj odgovorio. Što sam mogao reći? čemu bi to služilo?Naoko više nije bilo na ovome svijetu; postala je tek šačica pepela.Naoko je pokopana krajem kolovoza u Kobeu, u krugu obitelji, a kad je sprovod završio,vratio sam se u Tokio. Stanodavcu sam rekao da me neko vrijeme neće biti, a šefu utalijanskom restoranu da se neću vraćati na posao. Midori sam napisao kratku poruku:zasad joj ništa ne mogu reći, ali nadam se da će me još malo čekati. Iduća tri danaproveo sam u kinima, a kad sam pogledao sve nove filmove u Tokiju, spakirao samruksak, uzeo iz banke svu ušteđevinu, otišao na postaju Šindžuku i sjeo na prvi ekspresnivlak koji je odlazio iz grada.

Kamo sam sve putovao ne mogu se sjetiti. Dosta se jasno sjećam prizora, zvukova imirisa, ali imena gradova nekamo su nestala, kao i svako poimanje redoslijeda u kojemusam putovao od mjesta do mjesta. Išao bih od grada do grada vlakom ili autobusom, ilibih stopirao kamione, vreću za spavanje širio sam na praznim parkiralištima, postajama,parkovima, na obali rijeka ilimora. Jednom sam ih nagovorio neka me puste da prespavam u kutu mjesne policijskepostaje, a drugi put spavao sam kraj groblja. Nisam mario gdje spavam, dokle godnikome nisam smetao i dok sam u vreći za spavanje mogao ostati koliko želim. Iscrpljenod hoda, upuzao bih u nju, sasuo u grlo malo jeftinog viskija i čvrsto zaspao. U ljubaznimgradovima ljudi su mi davali hranu i tablete protiv komaraca, a u ne tako ljubaznimpozvali bi policiju da me najuri iz parka. Meni je bilo svejedno. Samo sam htio spavati unepoznatim gradovima.Kad bi mi ponestalo novca, nekoliko bih dana radio kao nadničar dok ne bih zaradiokoliko mi treba. Za mene je uvijek bilo posla. Išao sam od grada do grada, bez ikakvaodredišta na umu. Svijet je bio velik, pun čudnih stvari i neobičnih ljudi. Jednom samnazvao Midori jer sam joj morao čuti glas.— Semestar je odavno počeo, znaš — rekla je. — Na nekim kolegijima već traže eseje.Što kaniš? Shvaćaš li da te nema već cijela tri tjedna? Gdje si? Sto radiš?— Oprosti, ali ne mogu se vratiti u Tokio. Ne još.— I to je sve što ćeš mi reći?— Sada ti zbilja nemam više što reći. Možda u listopadu... Midori je poklopila bezriječi.Nastavio sam putovati. Svako malo odsjeo bih u nekom jeftinom prenoćištu da seokupam i obrijem. Ono što sam vidio u zrcalu izgledalo je strašno. Sunce mi je isušilokožu, oči su mi bile upale, na obrazima sam imao mrlje i posjekotine. Izgledao sam kaoda sam upravo ispuzao iz neke špilje, ali to sam ipak bio ja. To sam bio ja.Tada sam već putovao obalom, što sam dalje mogao od Tokija možda sam bio uTotoriju ili na skrivenoj strani Hjoga. Bilo je lako sam hodati obalom mora. Uvijek sam upijesku mogao naći udobno mjesto za spavanje. Zapalio bih vatru od naplavljenog drva iispekao malo suhe ribe koju bih kupio od mjesnog ribara. Onda bih progutao malo viskijai slušao valove, misleći na Naoko. Bilo je previše čudno misliti da je mrtva i više nije dioovoga svijeta.Nisam mogao usvojiti tu istinu. Nisam to mogao povjerovati. čuo sam kako se upoklopac njezina lijesa zabijaju čavli, ali još se nisam priviknuo na pomisao da se vratilau ništavilo.Ne, njezina slika još je bila previše živa u mome sjećanju. Još sam je vidio kako ustimaobuhvaća moj penis, kako joj kosa pada po mome trbuhu. Još sam osjećao njezinutoplinu, njezin dah, i onaj bespomoćni trenutak kad nisam mogao ništa drugo negosvršiti. Svega sam se toga sjećao jasno kao da se dogodilo prije pet minuta, i bio samsiguran da je Naoko još kraj mene, da mogu samo ispružiti ruku i opipati je. Ali ne, onanije bila ondje; njezina put na ovome svijetu više nije postojala.Onih noći kad nisam mogao spavati pred oči su mi se vraćali prizori s Naoko. Nikako ihnisam mogao potisnuti. U meni se naguralo previše uspomena na nju, i čim bi jedna odnjih pronašla i najmanju pukotinu, ostale bi nezadrživo pokuljale van, nalik nanezaustavljivu bujicu: Naoko u žutoj kabanici kako onoga kišnog jutra čisti ptičnjak inosi vreću s hranom; urušena rođendanska torta i onaj osjećaj kad su Naokine suzepromočile moju košulju (da, i tada je kišilo); Naoko kako hoda kraj mene u zimskomkaputu od kamelhara; Naoko kako dira kopču za kosu koju je uvijek nosila; Naoko kako

me netremice gleda onim svojim nevjerojatno bistrim očima; Naoko kako sjedi na kauču,nogu podvučenih ispod plave spavaćice, brade naslonjene na koljena.Uspomene bi me žestoko preplavile nalik na valove nadolazeće plime, i otplavile mojetijelo na neko nepoznato novo mjesto mjesto gdje žive mrtvi. Ondje je živjela Naoko, pasam mogao s njom razgovarati i držati je u naručju. Na tome mjestu smrt nije bilapresudni element kojim je završavao život. Ondje je smrt bila tek jedan od mnogihelemenata od kojih se sastojao život. Ondje je Naoko živjela sa smrti unutar sebe. A menije rekla: "Ne brini se, to je samo smrt. Nemoj da ti smeta."Na tome čudnom mjestu nisam osjećao tugu. Smrt je bila smrt, a Naoko Naoko. "U čemuje problem?" pitala me s plahim osmijehom. "Ja sam tu, zar nisam?" Njezine dobropoznate malekretnje blažile su moje srce nalik na iscjeljujući balzam. "Ako je ovo smrt," pomisliosam, "onda smrt i nije tako loša." "Istina je," rekla je Naoko, "smrt nije bogzna što. To jesamo smrt. Ovdje mi je sve tako lako." Naoko mi je govorila u intervalima između udaratamnih valova.No na kraju bi se plima povukla, a ja bih ostao na plaži sam, bespomoćan, nisam mogaoići nikamo; tuga bi me obavila dubokom tamom, a onda bi potekle i suze. Manje samosjećao da plačem, a više da iz mene suze cure same, nalik na znoj.Iz Kizukijeve smrti naučio sam jedno, i vjerovao sam da je ta spoznaja postala dio meneu obliku filozofije: "Smrt postoji, ne kao suprotnost životu, nego kao njegov sastavnidio."Živeći svoj život mi hranimo smrt. Premda istina, bila je to samo jedna od istina kojemoramo naučiti. Iz Naokine smrti naučio sam ovo: nijedna istina ne može izliječiti tugukoju osjećamo kad izgubimo voljenu osobu. Nikakva istina, nikakva iskrenost, nikakvasnaga, nikakva ljubaznost tu tugu ne mogu izliječiti. Samo možemo do kraja izdržati tutugu, i nešto iz nje naučiti, ali ono što naučimo neće nam pomoći da se suočimo sidućom tugom koja će nas zadesiti bez upozorenja. Slušajući noću valove, osluškujućišum vjetra, dan za danom ja sam mislio takve misli. S naprtnjačom na leđima i pijeskomu kosi, kretao sam se sve dalje na zapad, živeći od viskija, kruha i vode.Jedne vjetrovite večeri, dok sam ležao umotan u vreću za spavanje, i plakao, uz nekubrodsku olupinu, kraj mene je prošao mladi ribar i ponudio mi cigaretu. Primio sam je iprvi put zapalio u više od godinu dana. Pitao me zašto plačem, i gotovo refleksno rekaosam mu da mi je umrla mati. Ne mogu podnijeti tu tugu, rekao sam mu, pa sam krenuo naput. Izrazio mi je duboku sućut i iz kuće donio veliku bocu sakea, te dvije čaše.Vjetar je brisao preko pjeskovite plaže, a mi smo sjedili i pili. Rekao mi je da je i sam ušesnaestoj godini izgubio majku. Nikad zdrava, iscrpla se radeći od jutra do mraka.Slušao sam ga samonapola, pijuckajući šake i svako malo protisnuvši nešto u znak odgovora. Osjećao samse kao da slušam priču iz nekog dalekog svijeta. Sto on to govori, k vragu, pitao sam se, inajednom me preplavio žestoki gnjev: došlo mi je da ga zadavim. Koga briga za tvojumajku? Ja sam izgubio Naoko! Njezina prekrasna put sad je nestala s ovog svijeta! Kogmi vraga govoriš o svojoj jebenoj majci?!Ali moj gnjev nestao je jednako brzo kako se razbuktao. Sklopio sam oči i nastavioodsutno slušati beskrajnu ribarevu priču. Naposljetku me upitao jesam li jeo. Nisam,rekao sam, ali u ruksaku imam kruha i sira, jednu rajčicu i komadić čokolade. Sto samručao, pitao me. Kruh i sir, rajčicu i čokoladu, odgovorio sam. — čekaj tu — rekao je oni otrčao. Pokušao sam ga zaustaviti, ali odjurio je u mrak ne osvrćući se.Mogao sam samo nastaviti piti šake. Po obali su bili razbacani komadići papira od

petardi koje je netko ispalio na pijesku, a valovi su udarali o žalo uz divlju riku. Mašućirepom, prišao mi je mršav pas i stao njuškati oko moje logorske vatrice ne bi li našao štoza jelo, ali na kraju je odustao i otišao dalje.Mladi ribar vratio se pola sata kasnije s dvije kutije sušija i novom bocom sakea. Gornjukutiju neka pojedem odmah jer u njoj ima ribe, a u donjoj su samo rolice norija i prženeopne tofua^2, pa će potrajati cijeli dan sutra. Napunio nam je čaše sakeom iz nove boce.Zahvalio sam mu i sam pojeo sve iz gornje kutije, premda je tu bilo i više nego dovoljnohrane za dvojicu. Kad više nismo mogli piti šake, ponudio mi je da prespavam kod njega,ali kad sam rekao da bih radije spavao sam na obali, nije navaljivao. Ustajući, iz džepa jeizvadio smotanu novčanicu od 5.000 jena i gurnuo mi je u džep na košulji. — Uzmi —rekao je — kupi si nešto zdravo za jelo. Izgledaš grozno. — Rekao sam da je za meneučinio i više nego dovoljno i da ne mogu primiti još i novac, ali nije ga htio uzeti natrag.— Nije to novac — rekao je — to su moji osjećaji. Ne misli previše o tome, samo uzmi.— Mogao sam mu samo zahvaliti i primiti novac.Kad je otišao, najednom sam se sjetio svoje nekadašnje djevojke, one s kojom sam prviput spavao u završnom razredu srednje škole. Prošli su me trnci kad sam shvatio kakosam se ružno ponio prema njoj. Jedva da sam i pomislio na njezine misli i osjećaje, ili nabol koju sam joj nanio. Bila je tako draga i blaga, ali ja sam tada njezinu dobrotu uzeozdravo za gotovo, i uopće nisam o tome dalje razmišljao. Sto li ona sada radi, pitao samse. I je li mi oprostila?Preplavio me val mučnine, i povraćao sam kraj starog broda. Glava me boljela od previšesakea, i osjećao sam se loše jer sam lagao ribaru i uzeo njegov novac. Vrijeme mi je daodem u Tokio, odlučio sam; ne mogu ovako dovijeka. Ugurao sam vreću za spavanje uruksak, provukao ruke kroz remene i otpješačio do mjesne željezničke postaje. čovjekuna blagajni rekao sam da želim što prije stići u Tokio. Provjerio je red vožnje i rekao daujutro mogu stići do Osake ako budem presjedao s jednog noćnog vlaka na drugi, aodatle mogu superbrzim vlakom. Zahvalio sam mu i novčanicom od 5.000 jena koju mije dao ribar kupio kartu za Tokio. Dok sam čekao vlak, kupio sam novine i provjerio kojije datum: 2. listopada 1970. Dakle, putovao sam cijeli mjesec. Znao sam da je vrijeme zapovratak u stvarni svijet.Mjesec dana putovanja nije me ni obodrilo, niti ublažilo udarac koji mi je nanijelaNaokina smrt. U Tokio sam stigao u približno istom stanju kao što sam i otišao. Nisam sečak ni mogao natjerati da nazovem Midori. Sto sam joj mogao reći? Kako bih počeo?"Sad je sve gotovo, ti i ja možemo biti sretni zajedno"? Ne, to nije dolazilo u obzir. Nokako god ja to izrekao, činjenice su bile iste: Naoko je mrtva, a Midori je još tu. Naoko jesada bila hrpica bijelog pepela, a Midori ljudsko biće koje živi i diše.Preplavio me osjećaj da sam nešto oskvrnuo. Premda sam se vratio u Tokio, danima sambio zatvoren u svojoj sobi. Pamćenje mi je i dalje bilo prikovano za mrtve, a ne za žive.Sobe koje sam u njemu odvojio za Naoko bile su zamračene, pokućstvo prekrivenobijelim prevlakama, prozorske daske prašnjave. Većidio dana provodio bih u tim sobama. I mislio sam na Kizukija. "Dakle, napokon si uzeoNaoko", čuo sam sebe kako mu govorim. "No, dobro, ionako je bila tvoja. Sad je moždaondje gdje joj je mjesto. Ali na ovome svijetu, na ovome nesavršenom svijetu kojipripada živima, ja sam za nju učinio sve što sam mogao. Pokušao sam izgraditi novi životza nas dvoje. Ali pusti sada to, Kizuki. Dajem ti je. Tebe je, ipak, izabrala. Objesila se ušumi mračnoj kao dubine njezina srca. Jednom davno ti si u svijet mrtvih odvukao diomene, a sad je Naoko u taj svijet odvukla još jedan dio mene. Katkad se osjećam kaokustos u muzeju u golemom, praznom muzeju, u koji nitko nikada ne zalazi, a ja ga

čuvam, ni za koga osim za sebe."četvrti dan po mome povratku u Tokio dobio sam pismo od Reiko. Preporučeno. Bila jeto jednostavna poruka: Već tjednima ne mogu stupiti u kontakt s tobom, pa se brinem.Molim te nazovi me. U devet ujutro i devet navečer čekat ću kraj telefona.Nazvao sam je te večeri u devet. Reiko se javila čim je prvi put odzvonilo.— Jesi li dobro? — pitala je.— Manjeviše — rekao sam.— Smijem li te prekosutra posjetiti?— Posjetiti? Misliš, ovdje u Tokiju?— Upravo tako. Želim da porazgovaramo.— Odlaziš iz sanatorija?— Jedino tako te mogu posjetiti, zar ne? U svakom slučaju, i vrijeme mi je da odem.Ovdje sam ipak već osam godina. Budu li me još držali, počet ću trunuti.Bilo mi je teško progovoriti. Nakon kraće šutnje Reiko je nastavila — Bit ću usuperbrzom vlaku u 15.20, prekosutra. Hoćeš li me dočekati na postaji? Još se sjećaškako izgledam? Ili te više ne zanimam sad kad je Naoko mrtva?— Ni govora — rekao sam. — Vidimo se na postaji u Tokiju prekosutra u 15.20.— Lako ćeš me prepoznati. Ja ću biti stara gospođa koja nosi kutiju za gitaru. Takvihnema baš mnogo.I doista, lako sam u gužvi uočio Reiko. Imala je muški sako od tvida, bijele hlače i crvenetenisice. Kosa joj je bila kratka kao i uvijek, a okolo su joj kao i obično stršili čuperci. Udesnoj ruci imala je smeđi kožnati kovčeg, a u lijevoj crnu kutiju za gitaru. čim meugledala srdačno mi se i naborano nasmiješila, i ja sam se zatekao kako joj uzvraćamširokim osmijehom. Uzeo sam njezin kovčeg pa smo otpješačili do vlaka za zapadnapredgrađa.— Hej, Vatanabe, koliko već imaš tu strašnu facu? Ili se to danas u Tokiju tako nosi?— Malo sam putovao, stalno sam jeo smeće — rekao sam. — Kako ti se svidiosuperbrzi vlak?— Užasan je! — rekla je. — Ne možeš otvoriti prozore. Htjela sam kupiti lunchpaket unekom bifeu na postaji.— Prodaju ih u vlaku, znaš.— Da, bezobrazno skupe plastične sendviče. To ne bi pojeo ni pas s maslom. Meni su seuvijek sviđali ručkovi na postaji Gotenba.— Nekada davno, prije superbrzog vlaka.— Pa, i ja potječem iz davnina otprije superbrzog vlaka!U vlaku za Kičidžodži Reiko je kroz prozor promatrala krajolik Musašina zainteresiranokao turist.— Je li se jako promijenilo u ovih osam godina? — pitao sam.— Ti ne znaš što ja sada osjećam, zar ne, Vatanabe?— Ne, ne znam.— Bojim se — rekla je. — Toliko se bojim da bih mogla isti čas poludjeti. Ne znam štobih trebala učiniti ovako izbačena van u svijet, sama. — Zastala je. — Slušaj, "isti časpoludjeti". Zgodan izraz, zar ne?Nasmiješio sam se i primio je za ruku. — Ne brini se — rekao sam. — Bit ćeš ti dobro. Idovde te dovela vlastita snaga.— Nije me moja snaga izvukla odande — rekla je Reiko. — Nego Naoko i ti. Nisammogla izdržati bez Naoko, i morala sam doći u Tokio kako bih razgovarala s tobom. Toje sve. Da se ništa nije dogodilo, vjerojatno bih cijeli život provela ondje.

Kimnuo sam.— Što namjeravaš raditi odsad pa nadalje? — pitao sam Reiko.— Idem u Asahikavu — rekla je. — Gore, u divljinu Hokaida! Moja stara prijateljica sfakulteta ondje ima glazbenu školu, i već dvijetri godine me moli da joj pomognem.Rekla sam joj da je ondje prehladno za mene. Hoću reći, napokon izađem na slobodu, isad bih trebala ići u Asahikavu? Teško se uzbuditi oko takvog mjesta to je neka rupa.— Nije tako strašno — rekao sam ja, smijući se. — Bio sam ondje. Nije loš gradić. Imaposebnu atmosferu.— Siguran si?— Apsolutno. Mnogo bolje nego da ostaneš u Tokiju.— No, dobro — rekla je. — Ionako nemam kamo, a stvari sam već poslala. Hej,Vatanabe, obećaj da ćeš me doći posjetiti u Asahikavu.— Naravno da hoću. Ali moraš li ići odmah? Ne možeš malo ostati u Tokiju?— Voljela bih se zadržati koji dan, ako mogu. Mogu prespavati kod tebe? Neću tismetati.— Nema problema — rekao sam. — Imam veliku garderobu u kojoj mogu spavati, uvreći za spavanje.— Ne mogu ti to učiniti.— Ne, zbilja. Garderoba je golema.Reiko je ritmično tapkala po kutiji za gitaru koju je držala među nogama. — Vjerojatnoću se morati malo prilagoditi prije nego odem u Asahikavu. Jednostavno nisamnaviknuta na vanjski svijet. Mnogo stvari ne razumijem pa sam napeta. Možeš li mi malopomoći? Samo tebe mogu pitati.— Učinit ću sve što mogu da ti pomognem — rekao sam.— Nadam se da ti ne ometam planove — rekla je.— Nemam nikakve planove koje ti možeš omesti — rekao sam.Pogledala me i blago iskrivila krajeve usnice u osmijeh, ali nije rekla ništa.Ostatak puta do postaje Kičidžodži govorili smo malo, kao i u autobusu do moje kuće.Razmijenili smo nekoliko nasumičnih komentara o promjenama u Tokiju, Reikinuboravku na Glazbenoj akademiji i mojem putu u Asahikavu, ali o Naoko nismo govorili.Prošlo je deset mjeseci otkako sam posljednji put vidio Reiko, ali dok sam hodao kraj njeosjećao sam se neobično smiren i utješen. Poznat mi je taj osjećaj, mislio sam, a onda mije palo na pamet da sam se tako osjećao dok sam hodao ulicama Tokija s Naoko. I kaošto smo Naoko i ja dijelili mrtvog Kizukija, Reiko i ja dijelili smo mrtvu Naoko. Zbog tepomisli nisam mogao dalje razgovarati. Reiko je još neko vrijeme govorila, ali kad jeshvatila da ja ništa ne govorim, i ona je ušutjela. U autobusu nismo progovorili ni riječ.Bilo je to jedno od onih ranih jesenskih popodneva kad je svjetlost oštra i jasna, baškakva je bila godinu dana ranije, kad sam posjetio Naoko u Kjotu. Oblaci su bili bijeli iuski kao kosti, nebo prostrano i visoko. Miris povjetarca, dubina svjetla, sićušni cvjetićiu travi, fina jeka koja je pratila zvukove: sve mi je to govorilo da je jesen opet tu, i da serazdaljina između mene i mrtvih sa svakim ciklusom godišnjih doba povećava. Kizukijuje još bilo sedamnaest, a Naoko dvadeset i jedna: zauvijek.— O, koliko mi je lakše kad sam na ovakvu mjestu! — rekla je Reiko, osvrćući se okosebe kad smo sišli s autobusa.— Jer nema ničega — rekao sam.Dok sam je kroz stražnja vrata i vrt vodio do svoje kućice, Reiko se dojmilo sve što biugledala.— Ovo je fantastično! — rekla je. — Sam si izradio te police i stol?

— Aha — rekao sam, nalijevajući nam čaj.— Očito si vješt s rukama. I kako ti je sve uredno!— Smeđekošuljašev utjecaj — rekao sam. — Pretvorio me u manijaka. Ali gazda se nežali.— Joj, tvoj gazda! Trebala bih mu se predstaviti. Ono je njegova kuća, na drugoj stranivrta?— Predstaviti? Zašto?— Kako to misliš "zašto"? Neka stara čudakinja pojavi se kod tebe i počne svirati gitaru,što će čovjek misliti? Bolje odmah početi ispravno. čak sam mu donijela kutiju slatkiša.— Vrlo lukavo — rekao sam.— Ta ti mudrost dolazi s godinama. Reći ću mu da sam ti teta s majčine strane, da samte došla posjetiti iz Kjota, zato mi ne proturječi. U ovakvim slučajevima razlika ugodinama dobro dođe. Nitko neće posumnjati.Reiko je iz torbe uzela kutiju slatkiša i smjerno se otišla upoznati. Ja sam sjedio naverandi, ispijao još jednu šalicu čaja i igrao se s mačkom. Prošlo je dvadeset minuta, akad se Reiko napokon vratila, iz torbe je izvukla limenku rižinih krekera i rekla da je todar za mene.— O čemu ste tako dugo razgovarali? — pitao sam, žvačući kreker.— O tebi, naravno — rekla je Reiko, grleći mačku i trljajući obraz o nju. — Kaže da sivrlo pristojan mladić, ozbiljan student.— Sigurna si da je mislio na mene?— Ni najmanje ne sumnjam da je mislio na tebe — rekla je, smijući se. A onda je uočilamoju gitaru, uzela je, uštimala, i odsvirala Desafinado Antonija Carlosa Jobima. Većmjesecima nisam čuo Reikinu gitaru, pa me preplavio onaj stari osjećaj topline.— Vježbaš gitaru? — pitala je.— Ležala je u gazdinom spremištu pa sam je posudio, i svako malo nešto drndam ponjoj. To je sve.— Poslije ću te podučiti. Potpuno besplatno. — Reiko je spustila gitaru i skinula sakood tvida. Sjedila je naslonjena na stup verande i pušila cigaretu. Na sebi je imala kariranukošulju od madrasa kratkih rukava.— Lijepa košulja, zar ne? — pitala je.— Lijepa je — rekao sam. Košulja je zbilja bila zgodna, sa zanimljivim uzorkom.— Naokina je — rekla je Reiko. Sigurno nisi znao da nosimo istu veličinu. Posebice kadje tek došla u sanatorij. Poslije se malo udebljala, ali još smo nosile otprilike isti broj:bluze, hlače, cipele, šešire. Nismo mogle dijeliti jedino grudnjake. Ja nemam praktičkiništa. Pa smo uvijek razmjenjivale odjeću. Zapravo, to je bilo više kao zajedničkaimovina.Sad kad je to spomenula, uvidio sam da je Reiko građena gotovo identično kao Naoko.Zbog oblika njezina lica i njenih tankih ruku i nogu uvijek sam imao dojam da je sitnija imršavija nego Naoko, ali zapravo je bila iznenađujuće čvrste građe.— I sako i hlače su njeni — rekla je Reiko. — Sve je njeno. Smeta ti što me vidiš unjenim stvarima?— Nimalo — rekao sam. — Siguran sam da bi Naoko bilo drago da netko nosi njezinuodjeću posebice ti.— čudno je to — rekla je Reiko, pucnuvši tiho prstima. — Naoko nije ostavila nikakvuoporuku osim za odjeću. Naškrabala je rečenicu na notesu na stolu. "Neka svu mojuodjeću dobije Reiko." Baš je bila čudna, zar ne? Zašto bi se brinula baš za odjeću dok sespremala umrijeti? Koga briga za odjeću? Sigurno je imala gomilu drugih stvari koje je

htjela reći.— Možda nije — rekao sam.Odbijajući dim cigarete, Reiko kao da je utonula u misli. A onda je rekla — Želiš čuticijelu priču, od početka do kraja, zar ne?— Želim — rekao sam. — Molim te, reci mi sve.— Pretrage u bolnici u Osaki pokazale su da se Naokino stanje popravlja, ali da bi trebalaondje ostati malo dulje kako bi mogli nastaviti s intenzivnom terapijom, u ciljudugoročnog oporavka. To sam ti rekla i u pismu onome koje sam ti poslala oko desetogkolovoza.— Da. Pročitao sam to pismo.— Pa, 24. kolovoza nazvala me Naokina majka i pitala smije li me Naoko posjetiti usanatoriju. Naoko je htjela spakirati stvari koje je ostavila kod mene, i kako me nekovrijeme neće moći viđati, htjela je sa mnom razgovarati, možda čak i prespavati u našemstanu. Rekla sam da može. J ja sam nju jako htjela vidjeti i razgovarati s njom. I tako suidućeg dana, dvadeset i petog, stigle Naoko i njena majka, taksijem. Nas tri zajedno smoradile, pakirale Naokine stvari i brbljale. Kasnije popodne Naoko je rekla da mama možeići doma, ona je dobro, pa su pozvali taksi i mama je otišla. Uopće se nismo brinuli jerje Naoko bila izvrsno raspoložena. Zapravo, dotad sam bila jako zabrinuta. Očekivalasam da će biti potištena, iscrpljena, mršava. Hoću reći, znam koliko pretrage, terapija iostalo u takvim bolnicama znaju izmoriti čovjeka, pa sam zbilja dvojila kako će proćiposjet. Ali čim sam je ugledala, odmah sam se uvjerila da je dobro. Izgledala je mnogozdravije nego što sam očekivala, smijala se, šalila i govorila mnogo normalnije nego kadsmo je posljednji put vidjeli. Bila je kod frizera i sad se hvalila novom frizurom. Pa sampomislila da nema mjesta brizi, čak i ako joj mama ode i ostavi nas same. Naoko mi jerekla kako će ovaj put dopustiti tim bolničkim doktorima da je jednom zauvijek izliječe,a ja sam rekla da bi to vjerojatno bilo najbolje. I tako smo nas dvije izašle u šetnju, i svesmo vrijeme razgovarale, uglavnom o budućnosti. Naoko mi je rekla kako bi jako voljelada nas dvije izađemo iz sanatorija i negdje zajedno živimo.— Da zajedno živite? Ti i Naoko?— Tako je — rekla je Reiko slegnuvši ramenima. — Ja sam joj rekla da meni toodgovara, ali što s Vatanabeom? A ona je rekla:"Ne brini se, ja ću s njim sve urediti." To je sve. Onda je govorila gdje ćemo živjeti i štoćemo raditi, takve stvari. Nakon toga otišle smo u ptičnjak i igrale se s pticama.Uzeo sam pivo iz hladnjaka i otvorio ga. Reiko je zapalila još jednu cigaretu, a na krilujoj je mirno spavala mačka.— Ta cura sve je bila smislila. Sigurna sam da je zato bila puna energije, nasmiješena ionako čila. Moralo joj je to biti silno olakšanje kad je smislila što će točno učiniti.Završile smo s pretresanjem njenih stvari, a ono što joj nije trebalo spalile smo u metalnojbačvi u vrtu: bilježnicu koja joj je služila kao dnevnik i sva pisma koja je primala. I tvojapisma. To mi je bilo malo čudno, pa sam je pitala zašto pali takve stvari. Hoću reći,uvijek je pomno spremala tvoja pisma na sigurno mjesto i stalno ih čitala. Rekla je:"Rješavam se svega iz prošlosti da se mogu ponovno roditi u budućnosti." Pa, ja sam jojpovjerovala na riječ. A to je u neku ruku i logično. Sjećam se da sam pomislila kolikoželim da ozdravi i bude sretna. Toga dana bila je tako dražesna i ljupka: da si je samovidio!— Kad je to bilo gotovo, otišle smo u blagovaonicu na večeru, baš kao nekoć. Ondasmo se okupale, a ja sam otvorila bocu dobrog vina koje sam čuvala za posebne prilikekao što je ta, pa smo pile, a ja sam svirala gitaru. Beatlese, kao i uvijek, Norvešku šumu,

Michelle, njezine omiljene pjesme. Obje smo se osjećale dosta dobro. Ugasile smosvjetlo, skinule se i legle u krevet. Noć je bila užasno sparna. Prozori su nam bili širomotvoreni, ali nije bilo ni daška vjetra. Vani je bilo mračno kao u rogu, skakavci su kričali,a miris ljetne noći bio je tako težak da je u sobi bilo teško disati. A onda je najednomNaoko počela govoriti o tebi o onoj noći kad je spavala s tobom. Do u najsitnije detalje.Kako si joj skinuo odjeću, kako si je dirao, kako je osjetila da je vlažna, kako si ušao unju, kako je bilo divno: sve mi je to živo i detaljno opisala. Pa sam je pitala: zašto mi tosada govoriš, odjednom? Hoću reći, do tada mi nikad nije otvoreno govorila o seksu.Naravno, imalesmo otvorene razgovore o seksu u okviru terapije, ali bilo joj je neugodno ići u detalje. Asad je nisam mogla zaustaviti. Bila sam šokirana.— Rekla mi je: "Ne znam, jednostavno mi se o tom razgovara. Prestat ću ako ti se nesluša." "Ne", rekla sam, u redu je. "Ako o nečemu moraš govoriti, najbolje je da sveistreseš. Slušat ću što god mi želiš reći."— Tako da je nastavila s pričom: "Kad je ušao u mene, nisam mogla vjerovati kolikoboli. To mi je ipak bilo prvi put. Bila sam tako vlažna da je odmah skliznuo unutra, alisvejedno mi se u mozgu zamračilo toliko je boljelo. Gurnuo ga je što je dublje mogao,mislila sam, ali onda mi je digao noge i ušao još dublje. Od toga su mi cijelim tijelomprošli srsi, kao da se namačem u ledenoj vodi. Ruke i noge su mi utrnule, a kroz mene jeprošao val hladnoće. Nisam znala što se događa. Mislila sam da ću toga časa umrijeti, alibilo mi je svejedno. Ali on je shvatio da me boli, pa se prestao micati, i dok je još bioduboko u meni počeo me posvuda ljubiti kosu, vrat, grudi i to dugo, dugo. Malopomalo u moje tijelo vratila se toplina, i onda se vrlo polako počeo micati. O, Reiko, biloje tako divno! činilo mi se da će mi se mozak rastopiti. Htjela sam zauvijek tako ostati,zauvijek ležati u njegovu naručju, do kraja života. Tako je bilo prekrasno."— Pa sam je onda pitala: "Ako je bilo tako prekrasno, zašto nisi ostala s Vatanabeom inastavila to činiti svaki dan?" Ali ona je rekla: "Ne, Reiko, znala sam da se to više nikadneće dogoditi. Znala sam da je to nešto što će mi doći jednom, i otići, i nikad se nećevratiti. To se događa jednom u životu. Nikad prije nisam osjetila tako nešto, a ni ikadposlije. Nikad nisam osjetila da to želim ponovno raditi, i nikad više nisam bila takovlažna."— Ja sam joj, naravno, objasnila da se to često događa mladim ženama i da u većinislučajeva prođe s godinama. Napokon, taj put je uspjelo: nema mjesta brizi da neće opet.I sama sam imala svakakve probleme kad sam se tek udala.— Ali ona je rekla: "Ne, nije to, Reiko. To me uopće ne zabrinjava. Samo ne želim daitko ikada više uđe u mene. Ne želim da me netko na taj način oskvrne nitko."Popio sam pivo, a Reiko je popušila drugu cigaretu. Mačka se protegnula na Reikinukrilu, pronašla novi položaj i opet zaspala. Reiko kao da nije znala kako nastaviti sve doknije zapalila treću cigaretu.— Nakon toga Naoko je počela jecati. Ja sam sjela na rub njezina kreveta i počela jemilovati po kosi. "Ne brini se," rekla sam joj, "sve će biti u redu. Lijepa mlada djevojkakao što si ti mora imati muškarca da je grli i usrećuje." S Naoko su se cijedili znoji suze. Uzela sam veliki ručnik i obrisala joj lice i tijelo. čak su joj i gaćice bile posvemokre, pa sam joj pomogla da ih skine e sad samo malo, ne umišljaj nikakve gluposti,nije tu bilo ničega škakljivog. Stalno smo se kupale zajedno. Bila mi je kao mlađa sestra.— Znam, znam — rekao sam.— E pa uglavnom, Naoko je htjela da je zagrlim. Rekla sam da je daleko prevruće zagrljenje, ali rekla je da je to posljednji put što se vidimo, pa sam je zagrlila. Samo malo.

Između nas sam stavila ručnik kako se naša znojna tijela ne bi lijepila. A kad se smirila,opet sam je obrisala, obukla joj spavaćicu i smjestila u krevet. Odmah je čvrsto zaspala.Ili se možda samo pretvarala da spava. Bilo kako bilo, te je noći izgledala tako dražesno iljupko, lice joj je bilo kao u trinaest ili četrnaestogodišnjakinje kojoj nitko od rođenjanije učinio ništa nažao. Vidjela sam taj izraz na njezinu licu i znala da mirna srca moguzaspati.— Kad sam se u šest ujutro probudila, nije je bilo. Spavaćica joj je bila ondje, gdje ju jebacila na pod, ali odjeće, tenisica i baterije koju sam uvijek držala kraj kreveta nije bilo.Odmah sam znala da nešto nije u redu. Hoću reći, već i samo to što je uzela baterijuznačilo je da je otišla po noći. Za svaki slučaj pregledala sam njezin stol i našla poruku:Neka svu moju odjeću dobije Reiko. Smjesta sam sve probudila pa smo je krenuli tražitina sve strane.Pretražili smo svaki pedalj imanja, od spavaonica do okolne šume. Trebalo nam je petsati da je nađemo. čak je ponijela svoje uže. Reiko je uzdahnula i pogladila mačku.— Hoćeš čaja? — pitao sam.— Hoću, hvala — rekla je Reiko.Stavio sam vodu da zavri i donio kotlić čaja na verandu. Približavao se zalazak Sunca.Dnevno svjetlo je oslabilo, a duge sjene stabala protezale su se čak do naših nogu.Pijuckao sam čaj i promatrao čudnovato nepravilan vrt s neobičnom mješavinom žutihplaninčica, ružičastih azaleja i visokih zelenih nandina.— Onda su došli bolničari i odnijeli Naoko, a policija me počela ispitivati. Ne da je tubilo mjesta sumnji. Postojala je ta neka oproštajna poruka, i bilo je očito da je riječ osamoubojstvu, a oni su kao normalno prihvatili da je samoubojstvo jedna od stvari kojeduševni bolesnici rade. Tako da je sve bilo prilično pro forma. čim su otišli, ja sam tibrzojavila.— Kakav je to bio tužan mali sprovod — rekao sam. — Njezinu obitelj očito jeuznemiravalo Što ja znam da je Naoko preminula. Sigurno nisu htjeli da ljudi saznajukako je to bilo samoubojstvo. Vjerojatno nisam smio ni otići. Zbog čega mi je bilo jošgore. čim sam se vratio, dignuo sam sidro i krenuo na put.— Hej, Vatanabe, idemo u šetnju. Možemo kupiti i nešto za večeru. Umirem od gladi.— Može. Jede li ti se nešto posebno?— Sukijaki — rekla je. — Godinama to nisam jela. Sanjala sam o sukijakiju kako senatrpavam govedinom, mladim lukom, rezancima, prženim tofuom i povrćem.— Naravno, to ćemo kupiti, ali nemam tavu za sukijaki.— Prepusti to meni. Ja ću je posuditi od tvoga gazde. Otrčala je do glavne kuće i vratilase s povelikom tavom, plinskim rešoom i gumenim crijevom.— Nije loše, ha?— Nije loše!Kupili smo sve sastojke u obližnjim dućančićima govedinu,jaja, povrće, tofu. Ja sam izabrao dosta pristojno bijelo vino. Htio sam platiti, ali Reiko jeinsistirala na tome da plati sve.— Zamisli samo kako bi mi se obitelj smijala kad bi čuli kako sam nećaku dopustila daplati hranu! — rekla je Reiko. — Osim toga, imam sa sobom dosta gotovine. Zato se nebrini. Nisam iz sanatorija izašla bez novčića.Reiko je oprala rižu i stavila je da se kuha, a ja sam na verandi posložio sve za kuhanje.Kad je sve bilo spremno, Reiko je izvadila svoju gitaru i iskušala je svirajući laganuBachovu fugu. Kod teških dijelova namjerno bi usporila ili ubrzala, počela sviratiuzdržano ili pak sentimentalno, očito uživajući u raznolikosti zvukova koje je izvlačila iz

glazbala. Kad je svirala gitaru, Reiko je izgledala kao sedamnaestogodišnjakinja kojauživa u novoj haljini. Oči su joj se blistale, i pućila je usnice u lagani smiješak. Kad jezavršila, naslonila se na stup i zagledala u nebo, kao da je utonula u misli.— Smijem li te nešto pitati? — pitao sam.— Naravno — rekla je. — Samo sam razmišljala kako sam gladna.— Zar ne planiraš vidjeti muža ili kćer dok si tu? Sigurno su negdje u Tokiju.— Blizu, u Jokohami. Ali ne, ne planiram ih vidjeti. Sigurno sam ti već rekla: bolje je zanjih ako nemaju više veze sa mnom. Počeli su novi život. A i meni bi bilo strašno da ihvidim. Ne, najbolje je da ih se klonim.Zgužvala je praznu kutiju cigareta Seven Stars i iz kovčega izvadila novu. Potrgala jemarkicu i stavila cigaretu u usta, ali nije zapalila.— Kao čovjeku meni više nema pomoći — rekla je. — Ti gledaš u blijedo sjećanje naono što sam nekoć bila. Najvažniji dio mene, ono što je bilo unutra, odavno je umro, isad funkcioniram samo preko automemorije.— Ali ti se meni sada sviđaš, Reiko, ovakva kakva si, bila ti blijedosjećanje ili ne. I možda moje mišljenje nije bitno, ali zbilja mi je drago što nosišNaokinu odjeću.Reiko se nasmiješila i zapalila cigaretu upaljačem. — Za tako mladog muškarca doistaznaš kako usrećiti ženu.Osjetio sam kako crvenim. — Samo govorim ono što stvarno mislim.— Da, znam — rekla je Reiko smiješeći se.Kad je ubrzo nakon toga bila gotova riža, nauljio sam tavu i posložio u nju sastojke zasukijaki.— Reci mi da ovo nije san — rekla je Reiko, njušeći zrak.— Ne, ovo je stopostotno stvaran sukijaki — rekao sam. — Empirijski govoreći,naravno.Umjesto da razgovaramo, bacili smo se na sukijaki uz pomoć štapića, popili puno piva, izavršili s rižom. Privučena mirisom, pojavila se i Galebica, pa smo s njom podijeliliobrok. Kad smo se dosita najeli, naslonili smo se na stupove trijema i tako sjedilipromatrajući mjesečinu.— Jesi li sad zadovoljna? — pitao sam.— Sasvim — progunđala je. — Nikad u životu nisam toliko jela.— Sto sad želiš raditi?— Popušiti cigaretu i otići u javnu kupaonicu. Kosa mi je katastrofa. Moram je oprati.— Nema problema. U ulici imamo jednu.— Reci, Vatanabe, ako smijem pitati, jesi li spavao s tom curom Midori?— Misliš, je li bilo seksa? Ne još. Odlučili smo da nećemo dok se situacija ne sredi.— Pa sad se sredila, zar ne?Odmahnuo sam glavom. — Misliš, sad kad je Naoko mrtva?— Ne, ne to. Ti si donio odluku davno prije nego je Naoko umrla da nikad nećešnapustiti Midori. Bila Naoko mrtva ili živa, to nema veze s tvojom odlukom. Odabrao siMidori. Naokoje odabrala smrt. Sad si odrastao, pa moraš preuzeti odgovornost za svoje odluke. Inačećeš sve upropastiti.— Ali ja je ne mogu zaboraviti — rekao sam. — Kazao sam Naoko da ću je čekati, alinisam uspio. Na kraju sam joj okrenuo leđa. Ne kažem da je itko kriv za to: to je samomoj problem. Mislim da bi se sve tako završilo i da joj nisam okrenuo leđa. Naoko je svevrijeme birala smrt. Ali to nema veze s ovim. Ne mogu oprostiti sam sebi. Ti mi kažeš da

se ništa ne može učiniti kad se osjećaji promijene, da je to prirodno, ali moj odnos sNaoko nije bio tako jednostavan. Ako razmisliš, ona i ja bili smo združeni na graniciizmeđu života i smrti. Tako je bilo od samog početka.— Ako osjećaš bol zbog Naokine smrti, savjetovala bih ti da zadržiš tu bol do krajaživota. A ako iz toga možeš nešto naučiti, nauči. Ali isto tako, nevezano s tim, moraš bitisretan s Midori. Tvoja bol nema veze s vašim odnosom. Povrijediš li je još više, rana ćebiti preduboka i nećeš to više moći popraviti. Dakle, koliko god ti bilo teško, moraš bitijak. Moraš još više odrasti, postati pravi odrastao čovjek. Otišla sam iz sanatorija i došlačak u Tokio da ti to kažem cijelim putem u onom lijesu od vlaka.— Shvaćam što mi govoriš — rekao sam Reiko — ali ja još nisam spreman krenutidalje. Hoću reći, bio je to tako tužan mali sprovod! Nitko tako ne bi smio umrijeti.Reiko je ispružila ruku i pogladila me po glavi. — Svi ćemo jednom tako moratiumrijeti. I ja, a i ti.Otpješačili smo kraj obale rijeke do pet minuta hoda udaljene javne kupaonice, i domasmo se vratili osvježeni. Otvorio sam bocu vina pa smo sjeli na verandu i pili.— Hej, Vatanabe, možeš donijeti još jednu čašu?— Naravno — rekao sam. — Ali zašto?— Priredit ćemo svoj sprovod za Naoko, samo nas dvoje. I neće biti tako tužan.Kad sam joj pružio čašu, Reiko ju je do vrha napunila i položilana kamenu svjetiljku u vrtu. Onda je sjela na verandu, naslonila se na stup s gitarom urukama, i zapalila cigaretu.— A sada donesi kutiju šibica. Najveću koju nađeš.Donio sam veliki paket kuhinjskih šibica za domaćinstvo i sjeo kraj nje.— A sada želim da staviš jednu šibicu na zemlju svaki put kad odsviram neku pjesmu,samo ih poslaži u nizu. Ja ću svirati sve pjesme kojih se sjetim.Prvo je odsvirala nježnu, prekrasnu verziju Dragog srca Henrvja Mancinija.— Darovao si Naoko tu ploču, zar ne? — pitala je.— Jesam. Za pretprošli Božić. Tu pjesmu je jako voljela.— I ja je volim — rekla je Reiko. — Tako je nježna i lijepa... — Odsvirala je jošnekoliko dionica iste melodije prije nego jeotpila vino. — Pitam se koliko pjesama mogu odsvirati prije nego što se potpunonapijem. Bit će ovo lijep sprovod, zar ne ne tako tužan?Reiko je prešla na Beatlese, te odsvirala Norvešku šumu, Yesterday, Michelle, iSomething. Otpjevala je Here Comes the Sun, a onda odsvirala The Fool on the HM. Jasam nanizao sedam šibica.— Sedam pjesama — rekla je Reiko, otpivši još vina i zapalivši novu cigaretu. — Tidečki zbilja su znali što je životna tuga, i blagost.Pod "ti dečki" Reiko je, naravno, mislila na Johna Lennona, Paula McCartnevja iGeorgea Harrisona. Nakon kratkog predaha, Reiko je zgnječila cigaretu i opet uzelagitaru. Odsvirala je Penny Lane, Blackbird, Juliju, When Vm 64, Nowhere Man, And ILove Her i Hey ]ude.— Koliko je to pjesama?— četrnaest — rekao sam.Uzdahnula je i upitala me — A ti? Znaš li ti nešto odsvirati možda jednu pjesmu?— Nema šanse. Užasan sam.— Onda sviraj užasno.Donio sam svoju gitaru i počeo nabadati Vp on the Roof. Reiko se odmarala uz vino icigarete. Kad sam završio, zapljeskala je.

Onda je odsvirala gitarsku obradu Ravelove Pavane za preminulu infantkinju teprekrasno čistu izvedbu Debussvjeve Mjesečine.— Obje sam usavršila nakon što je Naoko umrla — rekla je Reiko. — Njen glazbeniukus do samoga kraja nije se uzdigao iznad sentimentalnoga.Zatim je odsvirala nekoliko Bacharachovih pjesama: Close to You, Raindrops KeepFalling on my Head, Walk on By, Wedding Bell Blues.— Dvadeset — rekao sam.— Ja sam ženadžuboks! — uzviknula je Reiko. — Moji profesori onesvijestili bi se dame sada vide.Nastavila je pijuckati, odbijati dimove i svirati: nekoliko bossa nova, Rogersa i Harta,Gershvvina, Boba Dvlana, Raya Charlesa, Carole King, Beach Boyse, Stevieja Wondera,Sukiyaki Song od Kjua Sakamota33, Blue Velvet, Green Fields. Katkad bi sklopila oči ikimanjem pratila melodiju ili tiho pjevušila.Kad smo popili vino, prešli smo na viski. Vino iz čaše u vrtu prolio sam po kamenojsvjetiljci, te nalio viski.— Kako stojimo brojčano? — pitala je Reiko.— četrdeset i osam — rekao sam.Kao našu četrdeset i devetu pjesmu Reiko je odsvirala Eleanor Rigby, a pedeseta je bilarepriza Norveške šume. Nakon toga odmorila je ruke i otpila malo viskija. — Možda je todosta — rekla je.— I jest — odgovorio sam. — čudesno.Reiko me pogledala u oči i rekla — Slušaj me sad, Vatanabe. Želim da zaboraviš na onajtužan mali sprovod koji si vidio. Zapamti samo ovaj divni naš.Kimnuo sam.— A evo još jedna priđe — rekla je, i kao pedeset i prvu skladbu odsvirala svojuomiljenu Bachovu fugu. Kad je završila, rekla je glasom koji je bio tek malo čujniji odšapta — A da to obaviš sa mnom, Vatanabe?— čudno — rekao sam. — I ja sam upravo na to mislio.Ušli smo unutra i navukli zastore. A onda, u zamračenoj sobi, Reiko i ja pali smo jednodrugom u zagrljaj kao da je to najprirodnija stvar na svijetu. Skinuo sam joj bluzu i hlače,a onda i donje rublje.— Imala sam čudan život — rekla je Reiko — ali nikad nisam mislila da će mi gaćiceskidati muškarac devetnaest godina mladi od mene.— Hoćeš ih radije sama svući?— Ne, samo daj. Ali nemoj da te šokiraju sve moje bore.— Volim tvoje bore.— Rasplakat ćeš me — prošaptala je.Posvuda sam je izljubio, posebno pazeći da jezikom prijeđem preko svih naboranihmjesta. Imala je grudi kao curica. Milovao sam ih i grickao bradavice zubima, a onda samzavukao prst u njenu toplu, vlažnu rodnicu i počeo ga pomicati.— Krivo mjesto, Vatanabe — prošaptala mi je Reiko u uho. — To je samo bora.— Ne mogu vjerovati da se u ovakvom času šališ!— Oprosti — rekla je. — Bojim se. Nisam ovo radila godinama. Osjećam se kaosedamnaestogodišnja curica: došla sam dečku u njegovu sobu, i odjednom sam gola.— Da ti pravo kažem, i ja se osjećam kao da nasrćem na sedamnaestogodišnju curicu.Držeći prst u njenoj "bori", pomicao sam joj usnice uz vrat sve do uha i prstima držaobradavicu. Kad joj se disanje pojačalo i grlo počelo podrhtavati, raširio sam njene dugevitke noge i lagano ušao u nju.

— Pazit ćeš da ne zatrudnim, zar ne? Vodiš brigu? — promrmljala mi je Reiko u uho.— Bilo bi mi strašno neugodno da u ovim godinama zatrudnim.— Bez brige — rekao sam. — Samo se opusti.Kad sam ušao do kraja, zadrhtala je i ispustila uzdah. Gladeći je po leđima micao sam seu njoj, a onda najednom, bez upozorenja, svršio. Bila je to silovita, nezadrživaejakulacija. Grčevito sam je stisnuo dok je moja sperma ritmično brizgala u njezinutoplinu.— Oprosti — rekao sam. — Nisam se mogao zaustaviti.— Ne budi smiješan — rekla je Reiko, pljesnuvši me po križima. — Za to se ne morašbrinuti. Zar ti je to uvijek na pameti kad toradiš s curama?— Da, uglavnom.— E pa sa mnom ne moraš na to misliti. Zaboravi. Samo se prepusti, koliko god hoćeš.Je li bilo dobro?— Fantastično. Zato se i nisam mogao suzdržati.— Nije vrijeme za suzdržavanje. U redu je. I meni je bilo divno.— Znaš, Reiko — rekao sam.— Što?— Trebala bi opet naći ljubavnika. Sjajna si. Ovo je strašna šteta.— Pa, razmislit ću — rekla je. — Ali pitam se imaju li u Asahikavi ljudi ljubavnike itako to.Kad mi se nakon nekoliko minuta opet digao, ušao sam u nju. Reiko je zadržala dah iizvila se ispod mene. Micao sam se polako i bez riječi, grlio je, i razgovarali smo. Bilo jedivno tako razgovarati. Ako bih rekao nešto duhovito što ju je nasmijalo, njezini drhtajikroz penis su prešli na mene. Dugo smo se tako grlili.— O, ovo je divno — rekla je Reiko.— Nije ni micanje loše — rekao sam.— Hajde. Pokušaj.Podigao sam joj bokove i ušao što sam dublje mogao, a ondasam stao uživati u osjećaju kruženja sve dok naposljetku, kad sam se do kraja nauživao,nisam svršio.Sve u svemu te smo noći četiri puta združili tijela. Na kraju svakog puta Reiko mi jeležala u naručju, blago uzdrhtala, sklopljenih očiju, i duboko uzdisala.— Nikad više ovo ne moram raditi — rekla je Reiko — do kraja života. O, molim te,Vatanabe, reci da je istina. Reci da se sada mogu opustiti jer sam ovo radila dovoljno zacijeli život.— To ti nitko ne može kazati — rekao sam. — Ne možemo znati.Pokušao sam uvjeriti Reiko da bi putovanje zrakoplovom bilo brže i lakše, ali ona jeinsistirala da u Asahikavu pođe vlakom.— Volim trajekt do Hokaida. I nemam želju letjeti zrakom — rekla je. Otpratio sam jena postaju Ueno. Nosila je gitaru, a janjezin kovčeg. Sjeli smo na klupu na peronu da pričekamo vlak. Reiko je na sebi imalaisti sako od tvida i bijele hlače koje je nosila kad je stigla u Tokio.— Zbilja misliš da Asahikava nije tako loša? — pitala je.— Lijep je to grad. Ubrzo ću te doći posjetiti.— Zbilja?Kimnuo sam. — I pisat ću ti.— Obožavam tvoja pisma. Naoko je spalila sva ona koja si joj poslao. A bila su tako

dobra!— Pisma su samo listovi papira — rekao sam. — Spališ li ih, ono što je u tvom srcuostaje; zadržiš li ih, ono što nestaje nestat će.— Znaš, Vatanabe, zapravo se bojim sama ići u Asahikavu. Zato mi svakako piši. Kadgod čitam tvoja pisma, osjećam da si sa mnom.— Ako to želiš, stalno ću ti pisati. Ali ne brini se. Poznajem ja tebe: dobro će ti bitikamo god da odeš.— I još nešto. Imam dojam da je u meni nešto zapelo. Da ne umišljam?— Samo blijedo sjećanje — rekao sam i nasmiješio se. I Reiko se nasmiješila.— Ne zaboravi na mene — rekla je.— Neću te zaboraviti — rekao sam. — Nikad.— Možda se više nikad nećemo vidjeti, ali kamo god da odem, uvijek ću pamtiti tebe iNaoko.Vidio sam da plače. Prije nego što sam shvatio što činim, već sam je stao ljubiti. Drugiljudi na peronu zurili su u nas, ali to mi više nije bilo važno. Bili smo živi, ona i ja. Isamo smo morali misliti na to kako ćemo nastaviti živjeti.— Budi sretan — rekla mi je Reiko dok se ukrcavala na vlak. — Savjetovala sam ti svešto sam mogla. Više ti nemam što reći.Samo da budeš sretan. Uzmi moj dio sreće i Naokin, i spoji ih u jedno za sebe.Uhvatili smo se za ruke, a onda se rastali.Telefonirao sam Midori.— Moram razgovarati s tobom — rekao sam. — Imam milijun stvari o kojima moram stobom razgovarati. Milijun stvari o kojima moramo razgovarati. Na ovom svijetu želimsamo tebe. Želim te vidjeti pa da razgovaramo. Želim da počnemo ispočetka.Midori mi je uzvratila dugom, dugom tišinom tišinom nalik na sve magličaste kišesvijeta koje padaju na sve netom pokošene livade svijeta. čela pritisnutog o staklo,sklopio sam oči i čekao. Napokon je tišinu prekinuo Midorin tihi glas — Gdje si sada?Gdje sam sada?čvrsto ščepavši slušalicu, podigao sam glavu i okrenuo se da vidim što se nalazi izvantelefonske govornice. Gdje sam? Nisam imao pojma. Ni najblažeg pojma. Gdje je ovo?Pred očima su mi promicali samo bezbrojni obrisi ljudi koji su odlazili u ništa. I opet samiznova stao zazivati Midori iz samog središta ovoga mjesta zakopana u ništavilu.

Prevoditeljičine napomene!1. Prema konvenciji na hrvatskoj glazbenoj sceni, naslovi glazbenih brojeva ostavljenisu u izvorniku, osim u slučaju skladbe koja je i naslov knjige, te opće prihvaćenihprijevodnih ekvivalenata.2. Kamen je tipično japansko jelo, rezanci obično posluženi u juhi s mesom ilipovrćem.3. Honda je 1967. godine lansirala N360, svoj prvi miniauto, duljine samo 3 m. Ovajmodel ubrzo je osvojio tržište i postao kultni statusni simbol medu mladima.4. Tzv. bullet train (vlakmetak) jest superbrzi japanski putnički vlak.5. Japanski književnici. Kenzaburo Oe (r. 1935) u svojim se romanima bavi uglavnomodnosom mita, povijesti i suvremenog japanskog društva; dobitnik Nobelove nagrade zaknjiževnost 1994(najpoznatije djelo Tihi plač). Jukio Mišima (Yukio Mishima) (192570) piše o srazu tradicionalnih japanskih vrednota i duhovnog siromaštva današnjice;završio život harakirijem.6. Rižine kuglice (moči) tradicionalno su jelo koje Japanci jedu za Novu godinu, običnou miso juhi, ali i kao dodatak drugim jelima. Točan postupak izrade propisan jetradicijom, a prave se od posebne vrste riže i vrlo su ljepljive, te se svake godine nakonnovogodišnjegslavlja u medijima pojavljuje podatak o tome koliko se ljudi zagušilo jedućitaj specijalitet.7. Osamu Dazai (190948.) japanski književnik (najpoznatiji roman Sunce na zalazu);nekoliko se puta pokušavao ubiti, da bi na kraju i uspio počinivši dvostrukosamoubojstvo zajedno s ljubavnicom.8. Obred čaja tradicionalni je japanski ritual koji simbolizira slogu, mir, čistoću ipoštovanje prema gostu. Obred čaja održava se u prostoriji koja služi samo za tu prigodu,a svaki pozvani gost (obično ih je četiri) ima u tom ritualu svoju ulogu. Sastoji se odtočno utvrđenih etapa i može trajati do četiri sata, a osim nekoliko vrsta čaja služi se ibogat obrok od tradicijom propisanih jela, od kojih svako ima svoju simboliku.9. Zeleni obad je kultna kriminalistička televizijska serija prikazivana 19667., slavnaprvenstveno zbog borilačkih sekvenci u kojima nastupa Bruce Lee kao Kato, vjernipratitelj glavnog junaka.10. Kinokunija je najveći lanac knjižara u Japanu.11. Sveučilište Keio najstarije je japansko sveučilište, osnovano 1858. g., a od njega jeprestižnije tek državno Tokijsko sveučilište.12. Ajumi Išida (Ayumi Ishida) je japanska pjevačica koja je 1968. objavila jedan odnajpopularnijih japanskih evergrina Blue Light Yokohama.13. Tempura je tradicionalno japansko jelo od komadića morskih plodova, povrća ivoća pohanih u dubokom ulju.pri14. Džunsai je biljka iz porodice lopoča koja se u Japanu rabi za pravu raznih jela; jajadašimaki japansko je jelo slično rolanom zapečenom omletu.15. Daikon rotkvice su divovske japanske rotkvice oblika nalik na veliku mrkvu (duge2035 cm> promjera do 10 cm), blagog okusa i bijele boje, neizostavni sastojak mnogihjapanskih jela.16. Izu je poluotok zapadno od Tokija, rekreacijsko središte poznato po mineralnimvrelima.17. Ferdinand Beyer (180363) autor je prve početnice za učenike glasovira. Njegovatradicionalna metoda, premda zastarjela, i danas je najpopularnija u Japanu, zemlji

napredne tehnologije, gdje je učenje glasovira dobilo maha 1950ih kao metodamentalnog oporavka od ratnih strahota.18. Wilhelm Backhaus (18841969), njemački pijanist i Karl Bohm (18941981)austrijski dirigent.19. Dopunske škole (japanski džuku) specijalizirane su ustanove koje pomažuučenicima da se pripreme za polaganje prijamnih i drugih ispita, ali i da bolje svladajuneke predmete. U Japanu i drugim istočnoazijskim zemljama ovakva mreža dopunskihškola toliko je razgranata da one praktički tvore paralelni obrazovni sustav.20. Umeboši je ukiseljena japanska marelica, tradicionalni japanski specijalitet koji sečesto jede s rižom te takvo jelo podsjeća na japansku zastavu (crveni krug na bijelompolju), a stavlja se i u sredinu rižine kuglice. Nori su listovi morskih algi koji se običnoomataju oko rižinih kuglica, ali rabe se i u mnogim drugim jelima.21. Charles Jourdan, slavni francuski proizvođač cipela, sinonim za luksuz. Njegovecipele nosila je između ostaloga i Brigitte Bardot, a proslavio se po tome što je svakanjegova kolekcija cipela imala ograničen broj modela, ali svi su se oni proizvodili upreko dvadeset boja i svim veličinama, te tri širine.22. Miso juha je tradicionalna japanska slatkastoslana juha čiji su glavni sastojci riba,morske alge i soja. Sadrži aktivne mikroorganizme i dio je tradicionalnog japanskogdoručka, a obično se služi u lakiranim zdjelicama s poklopcem i pije se izravno iz zdjele.23. Japanski bento, ili ručak iz kutije, tradicionalni je obrok koji se jede izvan kuće, asvaka japanska domaćica posebno se dičivještinom spravljanja takve ukusne i za oko privlačne porcije jela. Obično se sastoji odriže, ribe ili mesa i komada ukiseljenog ili kuhanog povrća, a tradicionalno se pakira ulakiranu kutiju. Takvi ručkovi prodavali su se i na željezničkim postajama, a u japanskimškolama dugo nisu postojale menze pa je raskošan bento postao statusni simbol međuučenicima.24. Dana 1. rujna 1923. ravnicu Kanto pogodio je potres jačine 7,9 stupnjeva Richteroveljestvice, koji je potpuno uništio grad Jokohamu i okolicu. U njemu je život izgubilo oko150.000 ljudi.25. Izraz "a riddle wrapped up in an enigma" prvi je put upotrijebio Winston Churchill1939. da njime označi nemogućnost predviđanja ruskih postupaka, i otada je ušao ujezik.26. Deanna Durbin (r. 1921.), kanadska glumica i pjevačica iz zlatnoga dobaHollywooda. Premda najbolje plaćena glumica svoga doba, u dobi od 28 godina zbogudaje se povukla i otišla živjeti u Francusku.27. Restorani u kojima se prodaju raznorazni specijaliteti od jegulja rasprostranjeni su uJapanu.28. Gljive matsutake važan su sastojak tradicionalne japanske kuhinje, veoma skupe jerse teško uzgajaju, a postoji i tradicija darivanja ovih gljiva koja se održala čak i umoderno doba među japanskim poslovnim ljudima.29. Georges Bataille (18971962.), francuski književnik i filozof; Boris Vian (192059.),francuski romanopisac. Obojica su se bavila temama seksualnosti, nasilja i smrti.30. Robert Casadesus (18991972.), francuski pijanist i skladatelj.31. Terijaki je tradicionalni japanski način pripremanja jela, pri kojemu se pečeni ilikuhani komadići mesa namaču u slatkoj marinadi od sojina umaka, rižina vina, sakea išećera.32. Tijekom proizvodnje tofua (sojinog sira) na površini se skupljaju debele opne, koje seskupljaju i suše, te rabe pri pripremi raznih jela.

33. Kju Sakamoto (194185.), japanski pjevač čiji je najveći hit Sukiyaki Song 1963.dospio na prvo mjesto američke topliste. Premda se u pjesmi ne govori o jelu sukijaki,nego o autorovoj nesretnoj ljubavi, na Zapadu joj je nadjenuto takvo, "tipično japansko"ime " radi lakše pamtljivosti. Kju Sakamoto je poginuo u zrakoplovnoj nesreći.O prevoditeljiciMaja Tančik rođena je 1974. u Zagrebu, a djetinjstvo je provela u Novom Slankamenu(Srijem), što ju je uvelike formiralo kulturalno i jezično. Diplomirala je engleski išpanjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao mlađiasistent na Katedri za englesku književnost toga fakulteta. Dosad objavila sljedećeprijevode: romani Taxi Anne Daviš (Henacom, Zagreb, 2002), Bijes SalmanaRushdieja (Vuković & Runjić, Zagreb, 2002 — Godišnja nagrada Društva hrvatskihknjiževnih prevodilaca za najbolji prijevod proze), Teško je naći dobra čovjeka FlannervO'Connor (AGM, Zagreb, 2003), Požuda Josephine Hart (Mirakul, Zagreb, 2003), Misli...Davida Lodgea (Vuković & Runjić, Zagreb, 2004). Za Zagrebačku nakladu prevodiintegralnu stripediciju Harolda Fostera Princ Valiant. Na Trećem programu Hrvatskogaradija te u književnim časopisima objavila je prijevode niza fikcionalnih i nefikcionalnihtekstova. Prevodi i za televiziju.