127161893 Haruki Murakami Norveska Suma PDF

7/22/2019 127161893 Haruki Murakami Norveska Suma PDF

1/234

NORVEKA UMA

DOSAD OBJAVLJENO U PRIJEVODU NA HRVATSKI

Juno o granice, zapano o Sunca Moj slatki Sputnik nakon potresaHaruki Murakami roen je u Kjotu1949. goine. Orastao je u Kobeu, a saa ivi u blizini Tokija. Autor je romanaLov na divlju ovcu, Tvrdo kuvana zemlja uesa i Kraj svijeta, Norveka uma,Plei plei plei, Ljetopis Ptice--navijalice, Juno o granice, zapano o Sunca,Moj slatki Sputnik, Kafka na obali; publicistike knjige Pozemlje: napa plinom uTokiju i japanska psiha, te zbirki pria Slon nestaje i nakon potresa. Dobitnik jemnogih knjievnih priznanja, ukljuujudi oneavno i uglenu nagrau Jomimuri.

Djela su mu prevedena na dvadeset i sedam jezika.norveka uma haruki murakamiprevela maja tanikvukovid 6 runjidZAGREB * 2004.

VUKOVID & RUNJID10 090 Zagreb, Dudovec 32 a www.dzepna.com

Urenica Milana Vukovid Runjid Korektura Ozren Milat izajn Boris Runjid Tisak iuvez Tiskara Krati

Naslov izvornika Noruwei no moriNonvegian wood 1987 by Haruki Murakami

English translation 2000 by Haruki Murakami

Prevedeno prema autoriziranom engleskom prijevodu Jaya Rubina.

Prijevo na hrvatski Maja Tanik, 2004. Sva prava prirana.Fotografija autora Marion Ettlinger

Pri transkripciji japanskih rijeci preuzeta je tzv. popularna transkripcija, a glasovi

su u japanskom po meunaronoj transkripciji: d=ts, =sh, =ch, /=j, j=y, v=w.Za pomod u kulturalnim, filolokim it. neoumicama prevoiteljica zahvaljujeponajprije Gigi Graan, te Klari Gonc-Moaanin, Vlaimiru hiru, Tomislavu Pisku iNenau Savidu. Ozrenu Milatu pak zahvaljujem za upozorenja koja su, naiaviuvrijeenu preobu 0 funkciji korektora, pripomogla prijevonom tekstu.ISBN 953-6791-60-9

CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveuilina knjinica ZagrebUDK 821 . 521 31 = 163 . 42 = 03 . 111

MURAKAMI, Haruki

Norveka uma / Haruki Murakami ; prevela Maja Tanik. - Zagreb : Vukovid &

RurPrevedeno prema: Nonvegian wood; izv. stv. naslov: Noruwei no mori.


2/234

ISBN 953-6791-60-9

441028073

Za mnoge fetes

Imao sam 37 godina i bio sam poja-

som svezan za sjealo ok je golemi 747 ponirao kroz gust oblani pokrovpribliavajudi se hamburkoj zranoj luci. Hlane kie, svojstvene mjesecustudenome, natapale su zemlju i sve obavijale sumornom atmosferom

flamanskog ulja na platnu: slubenike zrane luke u kabanicama, zastavu navrhniske aerodromske zgrade, reklamni plakat BMW-a. Dakle evo opet Njemake.

im se zrakoplov spustio, iz zvunika na stropu poela se raz-lijegati tiha glazba:milozvuna instrumentalna obraa Norveke ume1 o Beatlesa. O te bihmeloije uvijek uboko uzrhtao, ali ovoga puta potresla me jae nego ika.Nagnuo sam se naprije i zagnjurio lice u ake a mi se lubanja ne raspukne.Ubrzo mi je prila jena o njemakih stjuaresa i na engleskom me upitalajesam li bolestan.

Nisam rekao sam samo mi se vrti.Sigurni ste? Jesam, hvala.Nasmijeila se i otila, a glazba se promijenila: sa je sviralo neto o Bilh/jaJoela. Uspravio sam se i pogledao kroz prozor u

1 Prevoiteljiine napomene se nalaze na str. 343-347.tamne oblake koji su visjeli na Sjevernim morem, misledi na sve ono to sam uivotu izgubio: zauvijek prola vremena, prijatelje koji su umrli ili nestali, osjedajekoje nika vie nedu proivjeti.Zrakoplov je stigao o ulaza. Ljui su poeli otkopavati poja-seve i vaditi prtljaguiz pretinaca, a ja sam se sve to vrijeme nalazio na livai. Osjedao sam miris trave,

dutio vjetar na licu, uo krik ptica. Jesen 1969., a meni se pribliava vaeseta.Stjuardesa je opet ola provjeriti kako sam. Ovoga puta sjela je kraj mene ipitala me jesam li dobro.

Dobro sam, hvala rekao sam smijeedi se. Samo me uhvatila neka sjeta. Potpuno vas razumijem rekla je. I meni se to ogaa, osta esto.Ustala je i uputila mi prekrasan osmijeh. Pa, akle, elim vam sretan put.AufWiedersehen.

AufWiedersehen.Osamnaest je goina prolo o toga ana na livai, a ja jo mogu u sjedanje

prizvati svaku njegovu pojeinost. Vienevna blaga kia isprala je ljetnu prainu


3/234

i zaodjenula gore dubokim, blistavim zelenilom. Vlati bjelasaste trave sezale su

do visine glave i lelujale se tamo-amo na listopadskom povjetarcu. Dugi trak

oblaka lebio je posre leenoplaviastog svoa. Pogle na to visoko nebogotovo je nanosio bol. aak vjetra pirnuo je preko livae i puhnuo kroz njenu

kosu, a bi se omah potom izgubio u umi, umoredi u kronjama i onosedinam na mahove ualjene glasove lavea - nejasan, mutan zvuk, koji kao da jedopirao s dveri nekoga drugog svijeta. Druge zvukove nismo uli. ruge ljuenismo sreli. Ugleali smo tek vije jarkocrvene ptice ka su preplaene prhnuleuvis usre livae i omaglile u umu. ok smo tako lunjali, Naoko mi je govorila obunarima.

Pamdenje je una stvar. ok sam se nalazio na samom mjestu ogaaja, nisamna njega obradao ni najmanju pozornost. Ni-jenom mi nije palo na pamet a de on na mene ostaviti tako ugotrajan ojam,

a pogotovo nisam sanjao a du ga se r8 goina poslije sjedati o u tanine. Togaana ivo mi se fudkalo za krajobraz. Mislio sam o sebi. Mislio sam o prelijepojdjevojci koja hoda kraj mene. Mislio sam o nama dvoma zajedno, pa onda opet o

sebi. Bile su to te goine, to ivotno oba ka mi se svaka slika, svaki osjedaj,svaka misao vradala poput bumeranga. I to je jo gore, bio sam zaljubljen.Zaljubljen u komplikacije. Krajobraz mi nije bio ni na kraj pameti.

Saa mi se, meutim, u sjedanje prvi vrada taj prizor s livae. Miris trave, pomaloprohlaan vjetar, obris breuljaka, lave psa: to su mi prva sjedanja, i vradaju mise sa savrenom bistrinom. Imam ojam a mogu pruiti ruku i vrkom prstapratiti njihove konture. No iako taj prizor vidim posve jasno, u njemu nema

nikoga. Nikoga. Nema Naoko, a ni mene. Kamo li smo samo nestali? Kako se to

moglo dogoditi? Sve to mi se taa inilo vanim- Naoko, ovjek koji sam taa bio, svijet koji sam taa imao: kamo li je sve moglonestati? Istina je, ne mogu joj se prisjetiti ni lica -bar ne iz prve. Ostala mi je tek

pozaina, sam okoli, bez ljui u prvom planu.Istina, s vremenom joj se sjetim lica. Ponem spajati preobe- njezina siduna, hlana ruka; njena ravna crna kosa, na opip tako glatka i

mirna; njena, obla usna resica i omah po njom mikroskopski sitan mae;kaput od kamelhara koji je nosila zimi; njezin obiaj a mi glea ravno u oi kame neto pita; lagani rhtaj koji bi joj se katka uvukao u glas (kao a govori navjetrovitu vrhuncu) - i najednom vidim njezino lice, najprije uvijek iz profila, jer

smo Naoko i ja uvijek bili negdje vani i hodali, jedno uz drugo. A onda se ona

okrede prema meni, smijei se, jeva primjetno krivi glavu u stranu i progovara,gleajudi me u oi kao a u njima eli ugleati oraz bjelice koja je sijevnulabazenidem kristalno istog vrela.Treba vremena da se pojavi Naokino lice. A s goinama to traje sve ulje. Tuna

je istina a mi je za ono ega sam se mogao sjetiti


4/234


5/234

To nije ba lijepa smrt rekoh. Nije, to je grozna smrt rekla je Naoko, stresajudi grumen sjemenki trave sjakne. Najbolje bi bilo a slomi vrat, ali vjerojatno bi slomio samo nogu i onane bi mogao nita. Vie iz svega glasa, ali nitko te ne uje, ne moe oekivati a

de te itko nadi, po tebi puu stonoge i pauci, svua oko tebe kosti straalih, mrak,vlaga, a visoko na glavom vii malecki kolut svjetla nalik na zimski Mjesec. Itako polako umire, na tome mjestu, sasvimsam.

Fuj, o same pomisli jei mi se koa rekao sam. Taj bi bunar trebalo nadii ograditi zidom.

Ali nitko ga ne moe nadi. Zato pazi a neskrene sa staze. Bez brige, nedu.Naoko je izvaila lijevu ruku iz epa i stisnula moju. Nita se ti ne brini

rekla je. Nita ti nede biti. a tri ovua usre nodi, nika ne bi upao u bunar.A ok se rim tebe, ni ja nedu. Nikad? Nikad! Zato si tako sigurna? Jednostavno znam rekla je, stegnula mi jae ruku i zau-tjela. Ja znamtakve stvari. Uvijek imam pravo. To nema veze s logikom: ja to jednostavno

osjedam. Recimo, ka sam ti jako blizu, kao sa, nimalo se ne bojim. Ne moe menamamiti nita mrano ni zlo. E pa ona imamo rjeenje rekao sam. Samo stalno mora biti ovako samnom.

Ti to stvarno misli? Naravno.Naoko je stala kao ukopana. A i ja. Stavila mi je ruke na ramena i zagledala se u

moje oi. U ubini njenih zjenica kovitlala se gusta crna tekudina ispisujudiunovate vrtlone are. Njezine prekrasne oi ugo su, ugo bile zagleane umene. Ona se ispruila koliko je uga i ovla prislonila svoj obraz uz moj. Bila je

to uesna, topla gesta o koje je moje srce nakratko prestalo kucati. Hvala. Nema na emu odgovorio sam. Tako sam sretna to si to rekao. Jako sretna rekla je tuno se smijeedi. Ali to je nemogude. Nemogude? Zato? To ne bi bilo u reu. To bi bilo strano. To Naoko je stisnula usnice i krenula dalje. Vidio sam da joj se kroz glavu vitlaju

svakojake misli i nisam je htio ometati, pa sam utio i hoao kraj nje.


6/234

To ne bi bilo u redu - ni prema tebi, ni prema meni rekla je nakon dugeutnje. Kako ne bi bilo u redu? promrmljao sam. Zar ne vii? Jenostavno nije mogude a jena osoba zauvijek uva rugu.

Evo, zamisli a se vjenamo. Ti bi preko ana morao raiti. Tko de me uvati oktebe nema? Ili ako oe na slubeni put, tko de me ona uvati? Mogu li cijeliivot stalno biti slijepljena s tobom? Kakva bi to bila jenakost? Kakav bi to bioodnos? Kad-ta bih ti osaila. Pitao bi se to rai o svogivota, i zato provoi sve svoje vrijeme ailjajudi tu enu. Ja to ne bih moglapodnijeti. To ne bi bilo rjeenje mojih problema. Ali nede cijeli ivot imati problema rekao sam, otaknuvi joj lea. Svremenom de nestati. A ka nestanu, ona demo razmisliti kako alje. Moa deti morati pomodi meni. Ne ivimo ivot prema nekom proraunu. Ako me treba,

iskoristi me. Zar ne vii? Zato si tako kruta? Opusti se, prestani se bojati. Sva sinapeta pa uvijek oekuje najgore. Opusti tijelo, pa de se cijela razveriti. Kako to moe redi? upitala me glasom potpuno lienim osjedaja.Naokin glas upozorio me a sam moa rekao neto to nisam smio. Reci mi kako to moe kazati rekla je, zuredi u tlo po svojim nogama. Nisi mi rekao nita to i sama ne znam. "Opusti tijelo, pa de se cijela razveriti."Zato mi to govori? a saa opustim tijelo, raspala bih se. Uvijek sam ovakoivjela, jeino tako znam ivjeti. a se na trenutak opustim, nika se ne bih znalavratiti. Razbila bih se u komae, koje bi onio vjetar. Zato ti to ne vii? Kakomoe redi a de me paziti ako to ne vii?Nisam odgovorio.

Zbunjena sam. Jako zbunjena. I to je mnogo ublje nego to misli.ublje...mranije...hlanije. Ali reci mi, kako si onaj put mogao spavati sa mnom?Kako si to mogao uiniti? Zato me nisi ostavio na miru?Upravo smo hoali kroz zastraujude tihuborovu umu. Sasu-ena trupla cvrakakoji su uginuli krajem ljeta leala su ratrkana po povrini staze i robila se ponaim cipelama. Kao a tragamo za neim to smo izgubili, Naoko i ja lagano smo

kroili stazom. Oprosti rekla je, uzimajudi me po ruku i omahujudi glavom. Nisam tehtjela povrijeiti. Nemoj a te to to sam rekla zabrinjava. Zbilja, ao mi je. Samosam bila ljuta na samu sebe.

Valja te jo ne razumijem potpuno rekao sam. Nisam ba takopametan. Treba mi vremena a netoshvatim. Ali ako budem imao vremena, nakraju du te shvatiti - bolje od ikoga na svijetu.Zaustavili smo se u tihoj umi, oslukujudi. Ja sam vrkom cipele prevrtao eere icvrke, a ona poigoh pogle prema komaidima neba koje je provirivalo kroz


7/234


8/234


9/234


10/234

kratku jaknu i bijele tenisice. Uniforma je rao ceremonijalnu kutiju onelakiranog drva paulovnije, a Nakano je o boku nosio Sonvjev kasetofon. Njega

bi spustio na postolje stijega, dok je Uniforma otvarao kutiju u kojoj bi se ukazao

ureno smotan barjak. Njega bi sa strahopotovanjemproslijedio Nakanu, koji bi

ga potom prikvaio na ue koplja, i ukazao bi se arkocrveni krug Izlazedeg suncana jevianski bijelom polju. Uniforma bi taa pritisnuo prekia za sviranjehimne.

"Nek' vlast naeg gospoara..."I zastava bi se poela penjati."Dok obluci ne postanu gromade..."

Tu bi ved stigla o polovice koplja."I ne prekrije ih mahovina."

Sa je bila na vrhu. Njih vojica stajali su u stavu pozor, ukoeni, poglea uprtog

u zastavu, koja je pruala krasan prizor za verih ana, ka bi puhao vjetar.Sputanje zastave u preveerje obavljalo se uz istu takvu ceremonijalnu pompu,ali obrnutim slijedom. Barjak bi se najprije spustio, a onda bi se smjestio u kutiju.

Nacionalna zastava nodu se nije vijorila.Nisam shvadao zato se zastava nodu sputa. Nacija je postojala i u mraku, amnogo ljui railo je po cijele nodi - graitelji eljeznikih pruga, taksisti, hosteseu barovima, vatrogasci, nodni uvari: jelovalo mi je nepraveno a takvimljuima bue uskradena zatita to je prua zastava. Ili moa to i nije bilo takovano, moa nikome i nije bilo stalo - osim meni. Ne a je meni bilo netoposebno stalo. Samo mi je ta ideja pala na um.

Prema pravilima o smjetaju stuenti prve i ruge goine spavali su uvokrevetnim, a trede i zavrne ujednokrevetnim sobama. Dvokrevetne sobebile su malo ue i ue o tri sa etiri, u ziu nasuprot vratima bio je prozor saluminijskim okvirom, a kraj prozora va pisada stola postavljena tako a stanarimogu uiti leima okrenuti jean rugome. S lijeve strane vrata stajaoje elini krevet na kat. Pokudstvo je bilo vrsto i jenostavno, a sastojalo se ova garerobna ormarida, malenog ajnog stolida i ugraenih polica. ak i

najobrouniji promatra teko a bi ovakav ugoaj bio mogao nazvatiiilinim. U vedini soba na policama su stajali premeti poput tranzistora, suilaza kosu, elektrinih ajnika i kuhala, instant kave, ajnih vredica, kocki edera, teobinih lonaca i zjela za pripravu instant ramen2. Na ziovima su stajali posteriiz mukih asopisa ili ukradeni plakati za porno filmove. Jedan tip imao jefotografiju svinja koje se pare, ali to je bio ekstreman primjer u moru uobiajenihgolih ena, pop pjevaica i glumica. Na policama za knjige na pisadim stolovimabili su ubenici, rjenici i romani.Prljavtina koja je vlaala u ovim mukim sobama bila je ua-savajuda. Na nu

koara za smede lijepile su se pljesnive kore manarina. Prazne konzerve koje su


11/234

sluile umjesto pepeljara bile su vrhom pune opuaka, a ka bi se ovi poelipuiti, prelili bi ih kavom ili pivom i ostavili da se kisele. Sve zdjele i lonci napolicama bili su ulijepljeni crnkastim naslagama neistode i neke neoreenetvari, a po pou su leali omoti instant ramena, prazne pivske konzerve te

kojekakvi obaeni poklopci. Nitko se nikad ne bi sjetio pomesti i pobacati sve tou smede. Ako bi kroz sobu zapuhao vjetar ili propuh, poigli bi se oblaci praine.Svaka soba imala je vlastiti grozomoran smrad, ali njegovi su sastavni dijelovi bili

isti: znoj, tjelesne izluevine i otpaci. Pod krevetom se nagomilavalo prljavorublje, a kako se nitko nije truio reovito prozraivati marace, iz tih znojemnatopljenih uloaka irio se oajan vonj. Gleano unatrag, nevjerojatno je to tekenjare nisu postale leglom neke smrtonosne epidemije.

No u mojoj sobi vlaala je higijena ostojna mrtvanice. Po i prozor bili subesprijekorno blistavi, maraci su se zraili svakoga tjena, sve olovke stajale su

u ogovarajudim stalcima, ak su se i zastori prali svakog mjeseca. Moj cimer bioje bolesno uredan. Nitko u paviljonu nije mi vjerovao kad sam im rekao za

zastore. Nisu znali a se zastori uopde mogu prati. Mislili su a su oni nekipolutrajan sastavni dio prozora. S tim ovjekom neto nije u reu govorilibi, nazivajudi ga nacistom ili smeekouljaem.Mi ak nismo imali ni goliave postere. Ne, mi smo imali fotografiju nekog kanalau Amsteramu. Ja sam bio objesio jenu goliavu sliku, ali moj cimer ju je skinuo.Sluaj, Vatanabe rekao mi je ja, ja ti nisam ba za te stvari i na zidu jeosvanula slika kanala. Goliavica mi nije bila neto posebno prirasla srcu, pa senisam bunio.

Koji vam je to vrag? To je bila sveopda reakcija na Amsteram ka bi netkoo eki oao u moju sobu. Ma Smeekoulja ti na to rka rekao bih.Ja sam to govorio kao alu, ali svi su me ozbiljno shvatili - i to toliko ozbiljno dasam na kraju i sam u to poeo vjerovati.Svi su me saalijevali to imam Smeekouljaa za cimera, ali mene to i nije tolikodiralo. Nije me gnjavio dok god sam odravao istodu u svom ijelu sobe, a takav

cimer zapravo mi je i olakao ivot, u mnogo poglea. Sam je sve istio, voiobrigu a se maraci sunaju i provjetravaju, bacao smede. Katka bi me omi-risao i posavjetovao da se okupam ako ja za to nekoliko dana ne bih naaovremena. ak mi je znao redi kako je vrijeme a oem na ianje ili potkreemlake u nosu. Smetalo mi je jeino to bi poeo pricati tone insekticia ako bi usobu ula jena jeina muha, jer sam se ja ona morao sklanjati u susjenukenjaru.

Smeekoulja je stuirao zemljopis na ravnom fakultetu.Kad smo se upoznali, rekao mi je Ja studiram z-z-zemljo-vide.

Voli zemljovie? pitao sam.


12/234

Aha. Kaa iplomiram, rait du u Geoetskom ureu i izraivati z-z-zemljovide.

Bio sam pod dojmom raznolikosti snova i ciljeva koje je nuio ivot. Bio je tojedan od prvih dojmova koji su me obuzeli kada sam stigao u Tokio. Sinulo mi je

a rutvo zbilja treba nekoliko ljui - ne mnogo - koje zanima, koje akouevljava izraa zemljovia. Ali uno je, ipak, bilo to to netko tko eli raitiza vlain Geoetski ure zamuca svaki put ka izgovori rije "zemljovi".Smeekoulja esto uopde nije mucao, osim ka bi izgovarao rije "zemljovi", atu nika ne bi promaio. -to ti stuira? pitao me.Dramsku umjetnost rekao sam. Reirate prestave? Ma ne, samo itamo scenarije i piemo referate. Raine, Io-nesco,

Shakespeare, te fore.

Rekao je a je za Shakespearea uo, ali za ove ruge nije. Ni ja nisam o njimaznao bogzna to, samo sam im vidio imena u materijalima za predavanja. Voli ramu? pitao je. Pa i ne neto posebno.To ga je zbunilo, a ka bi se zbunio, mucanje bi mu se pogoralo. Bilo mi je aoto mu to inim. Mogao sam izabrati i druge stvari rekao sam. Etnologiju, azijskupovijest. Ali sluajno sam izabrao ramu, i to je toa to ba i nije bilo posebno uvjerljivo objanjenje. Ne razumijem rekao je, a na licu mu se vidjelo da zbilja ne razumije. Javolim z-z-zemljovie, pa sam oluio odi u Tokio i rekao sam roditeljima da mip-poalju novac pa a mogu stuirati z-z-zemljovie. Ali ti si rukiji, je li?Njegova logika imala je vie smisla o moje. Nisam se vie truio ita muobjanjavati. Ona smo izvlaili rijeb (ibice) za krevete. On je obio kat.Onako visok, kratko poiane kose i visokih jagoica, uvijek je nosio istuojevnu kombinaciju: bijelu koulju, crne hlae, crne cipele, mornarsko mori

emper. Ka bi iao na fakultet, opunio bi to jo jaknom o uniforme i crnomaktovkom: tipian esniarski stuent. Zato su ga i zvali Smeekoulja. Ali njegapolitika zapravo uopde nije zanimala. Ooru je nosio jer mu se nije alo biratiojedu. Njega su zanimale promjene na morskoj obali ili zavretak novogeljeznikog tunela. rugo nita. Kabi poeo o nekoj takvoj temi, mogao je govoriti satima, ok mu sugovornik ne bipobjegao ili zaspao.

Svako jutro u est buili bi ga zvui "Nek' vlast naeg gospoara". Sto je znailoda taj pompozni ritual dizanja zastave nije bio posve beskoristan. Odjenuo bi se i

otiao u kupaonicu a se umije i opere zube - a to je trajalo cijelu vjenost.


13/234

Katkad sam imao dojam da vadi i pere zub po zub. Kad bi se vratio u sobu,

izglaio bi nabore na runiku i rasprostro ga na raijator a se osui, a ona bivratio etkicu i sapun na policu. Na kraju svega obavio bi jutarnju tjelovjebu uzradio, zajedno s ostatkom nacije.

Ja sam imao naviku itati o kasno u nod i spavati o osam, pa ne bih oao ksebi ni ka bi se on poeo motati po sobi i vjebati - sve do onoga dijela kad bipoeo s poskocima. Poskoke je shvadao ozbiljno, i svaki put ka bi uario u pokrevet bi se zatresao. Trpio sam to tri ana jer nam je reeno a zajeniki ivotzahtijeva i stanovitu spremnost na ostupanje o svojih navika, ali etvrto jutrovie nisam mogao izrati. Hej, moe ti to negje na krovu ili na nekom rugom mjestu? rekao sam.Ne a mi a spavam. Ali ved je pola seam! rekao bi, razjapljenih usta.

a, znam a je pola seam. Ja u to oba jo spavam. Ne znam kako a tiobjasnim, ali kod mene je tako.

Svejeno, na krov ne mogu. alili bi se oni s tredeg kata. Ovje je ispo nassklaite. Ona ii u vorite. Na travnjak. Ne mogu ni to. Nemam tranzistor. Moram ga ukopati. A raio gimnastika sene moe vjebati bez glazbe.a, zbilja je imao neko staro smede o raija bez baterija. Ja sam imao portabltranzistor, ali samo FM, za glazbu.

obro, iemo ona nadi kompromis rekao sam. Radi gimnastiku, aliizbaci poskoke. Buno je ko sam vrag. Moe? P-poskoke? Sto je to? Poskoci su poskoci. Ka skae gore-dolje. Ali toga nema.Sa me ved poela boljeti glava. olo mi je a oustanem, ali htio sam istjeratisvoje. Ustao sam iz kreveta i poeo skakati gore-dolje i pjevati uvodnu melodijuemisije za jutarnju tjelovjebu raija. Na ovo sam mislio kazao sam.

Aha, to. Pa a, ima pravo. Nisam ni primijetio. Eto, vii sa? rekao sam, sjeajudi na rub kreveta. To izbaci. Ostalo duizrati. Prestani skakati i pusti me a spavam. Ali to nije mogude rekao je on kao a iznosi neku injenicu. Nita nemogu preskoiti. Ved eset goina svaki an raim isto, i ka ponem, nesvjesnoizveem cijelu kombinaciju. a neto ispustim, ne bih mogao nastaviti.Tu vie nisam imao to redi. to sam mogao redi? Najbri nain a to zaustavimbio je a ekam ok ne oe iz sobe, pa a ona bacim njegov vraji raio krozvraji prozor, ali znao sam a bi ona nastala gana reka. Smeekoulja je sve


14/234

svoje stvari uvao kao oi u glavi. Ka me je viio kako sjeimna krevetu neznajudi to a kaem, pokuao me utjeiti. Sluaj, Vatanabe, a zato fino ne bi ustao i vjebao sa mnom? I otiao je naoruak.

Naoko se kikotala ka sam joj priao o Smeekouljau i njegovoj raiogimnastici. Nisam to inio s namjerom da je razveselim, ali na kraju sam se i sampoeo smijati. Iako je njezin smijeak uas nestao, bilo mi je rago to se prvi putposlije dugo vremena nasmijala.

Izali smo iz vlaka u Jotsuji i sa smo hoali etalitem uz postaju. Bila je nejeljapopodne, sredina svibnja. Kratkotrajni pljuskovi koji su padali i prestajali cijelo

jutro raistili su se o poneva, a juina je otpuhala niske oblake. Blistavozeleno lide treanja treperilo je na povjetarcu, rasipajudi sunane zrake na svestrane. Bio je tojean o prvih ljetnih ana. Prolaznici su nosili empere i jakne

preko ramena ili u rukama. Na toplom

suncu nejeljnog poponeva svi su jelovali sretno. Mlaidi koji su igrali tenis naterenima s ruge strane etalita svukli su se u kratke hlaice. Ljetna svjetlost kaoda nije doprla samo do dvije redovnice u zimskim habitima koje su sjedile i

razgovarale na klupi, ali obje su izgleale zaovoljno ok su veselo avrljale nasuncu.

Petnaest minuta etnje i ja sam se ovoljno oznojio a skinem ebelu pamunukoulju i ostanem u majici kratkih rukava. Naoko je o lakata zavrnula rukavesvoje svijetlosive majice. Imala je lijepu izblijejelu boju, kao a je ved mnogoputa oprana. Imao sam dojam da sam je davno vidio u toj majici. To je bio samo

moj osjedaj,ne jasno sjedanje. Taa jo nisam imao toliko sjedanja o Naoko. Kako ti se svia ivot u zajenici? pitala je. Je li zabavno ivjeti s mnogodrugih ljudi?

Ne znam, tek sam mjesec ana onje. Nije strano, izravam nekako.Zastala je ko esme isrknula malo voe, te obrisala usta bijelim rupidem koji jeizvaila iz epa na hlaama. Ona se sagnula i pomno iznova svezala vezice nacipelama.

Misli a bih i ja to mogla? Sto? ivjeti u stuentskom omu? M-hm. Pa, to je valjda pitanje stava. ovjek bi se mogao ivcirati oko mnogo stvari -zbog pravila, zbog idiota koji misle da su face, cimera koji u pola sedam ujutro

rai gimnastiku. Ali slino je kamo go a oe, snae se.Pa valjda rekla je ona i kimnula. inilo mi se a neto premede po glavi.Ona me pogleala ravno u oi, kao a prouava neki neobian premet. Taasam viio a su joj oi tako uboke i bistre a mi je srce poelo snano lupati.


15/234

Shvatio sam da nikad ota nisam imao priliku ovako joj gleati u oi. Bilo je toprvi put a smo zajeno izali u etnju ili ugo razgovarali. Razmilja a oe u stuentski om? pitao sam.A-a rekla je. Samo me zanimalo kako je ivjeti s rugima. I... Kao da se

trudila - a nije uspijevala - nadi tonu rije ili izraz. A ona je uzahnula i spustilapogled. Ma ne znam. Nema veze.To je bio kraj razgovora. Ona je nastavila hodati prema istoku, a ja sam je u korak

pratio.

Ved gotovo goinu ana nisam viio Naoko,i za to vrijeme toliko je smravjela ami je izgledala kao druga osoba. Bucmasti obrazi po kojima je bila prepoznatljiva

sa su nestali, a vrat joj je postao tanan i vitak. No nije postala koata ilinezrava izglea: u nainu na koji je smravjela biloje neega prironog inepomudenog, kao a se skrivala u nekom ugom, uskom prostoru sve ok i

sama nije postala uga i uska. I mnogo ljepa nego to sam je pamtio. Htio samjoj to redi, ali nisam znao kako a se lijepo izrazim.Nismo dogovorili sastanak, naletjeli smo jeno na rugo na prigraskoj liniji uo.Ona je oluila sama otidi u kino, a ja sam bio krenuo obidi knjiare u Kani -nita hitno u oba sluaja. Preloila je a siemo s vlaka, a sluajno smo sili bau Jotsuji, gje postoji ugono etalite obraslo zelenilom kraj starog anca uzvorac. Sa ka smo ostali sami nismo imali o emu previe razgovarati, i nije miba bilo jasno zato je Naoko preloila a siemo s vlaka. Nika i nismo imalijeno rugome mnogoto redi.Naoko je poela hoati im smo stupili na ulicu, a ja sam urno hoao za njom,nekoliko koraka iza. Mogao sam je stidi, ali neto me spreavalo. Hoao samoiju uperenih u njezina ramena i njenu ravnu crnu kosu. Nosila je veliku smeukopu za kosu, i ka je okrenula glavu naas sam ugleao jeno malo, bijelo uho.Tu i tamo bi se osvrnula a neto kae. Katka bi to bila opaska na koju sammogao ogovoriti, a katka opet neto na to nisam imao pojma kako bihreagirao. A neki put jenostavno ne bih uo to je rekla. No njoj kao da i nije bilostalo. Ka bi izrekla to to je htjela redi, opet bi se okrenula prema naprije i

nastavila hoati. No, i tako mi je svejeno, rekao sam sebi, lijep je an za etnju.Ali za Naoko to nije bila tek etnja, suedi prema njezinu hou. Ko Iiabaija jeskrenula esno, izbila kraj anca, prela krianje ko inboa, popela se na broko Oanomizua i izbila na Hongo. alje je slijeila tramvajsku prugu oKomagomea. Bila je to naporna ruta. ok smo stigli o Komagomea, Sunce je vedzapadalo i an se pretvorio u blagu proljetnu veer. Gdje smo? pitala je Naoko, kao a prvi put opaa svijet oko nas.U Komagomeu rekao sam. Nisi primijetila? Napravili smo veliki krug. Zato smo ovamo oli?

Ti si nas ovela. Ja sam samo iao za tobom.


16/234

Otili smo u zalogajnicu kraj postaje na porciju rezanaca. Bio sam ean, pa samsam popio cijelo pivo. Nijeno o nas nije progovorilo ni rijei otkako smonaruili pa sve ok nismo pojeli. Iscrpla me etnja, a ona je sjeila s rukama nastolu i opet o neemu mozgala. Toga toplog nejeljnog ana sva su izletita bila

prepuna, govorili su na TV vijestima. A mi smo prohodali od Jotsuje doKomagomea, rekao sam u sebi.

Pa, ti zbilja ima konicije rekao sam kad sam pojeo rezance. Iznenadio si se? -Aha. U koli sam bila ugoprugaica, tako a zna. Trala sam na 10.000 metara. Atata me nejeljom voio na planinarenje otkako znam za sebe. Zna nau kudu -odmah do planine. Uvijek sam imala jake noge.

Ne vidi se. Znam odgovorila je. Svi misle a sam neka njena curica. Ali knjiga se ne

sudi po koricama. Nato se kratko nasmijeila. A to vrijedi i za mene rekao sam. Mrtav sam. Ooo, oprosti, cijeli an te vuem naokolo. Ali rago mi je to smo porazgovarali. Nika prije nismo, nasamo rekaosam, pokuavajudi se prisjetiti o emu smo zapravo razgovarali.Ona je neto petljala s pepeljarom na stolu. Nego, ne znam... poela je bi li imao to protiv.. .hodu redi, ako ti to nijegnjavaa... Misli a bismo se mogli opet vijeti? Znam da te nemam nikakvopravo to pitati.

Pravo? Kako to misli?Zarumenjela se. Moa sam malo prenaglo reagirao na njezinu molbu. Ne znam... Ne mogu to objasniti rekla je, navlaedi rukave majice prekolakata i opet olje. Meke laice na njezinim podlakticama zlatasto su se sjajilepod svjetlima zalogajnice.

Nisam htjela redi "pravo". Nisam znala kako a se izrazim. Nalakdena na stol,netremice je gledala u kalendar na zidu,

kao a se naa kako de onje pronadi pravi izraz. Nije ga bilo,pa je uzdahnula,

sklopila oi i poela se poigravati kopom.Nema veze rekao sam. Mislim a znam to eli redi. Ni ja ne znam kakobih to rekao.

Nika se ne mogu tono izraziti nastavila je Naoko. I to ved nekovrijeme. Neto elim redi, ali olaze mi samo pogrene rijei - pogrene ili tonosuprotne o onoga to mislim. Ona se pokuam ispraviti, ali samo svepogoram. Sasvim izgubim vezu s onim to sam na poetku htjela redi. Kao asam podijeljena na-dvoje i sama se sa sobom igram lovice. Jedna polovica lovi

rugu oko velikog ebelog stupa. Ona ruga "ja" ima prave rijei, ali ova

"ja" ne moe je uhvatiti. Poigla je glavu i pogleala me u oi.


17/234

Razumije o emu govorim? Svima je do neke mjere tako rekao sam. Svi se pokuavaju izraziti ismeta im kad ne mogu.

Naoko kao a je razoarao moj ogovor. Ne, ni to nisam htjela redi rekla je

ne objanjavajudi alje. No, rao du se opet nadi s tobom rekao sam. Nedjeljom sam uvijeksloboan, a etnja de mi goiti.Ukrcali smo se na liniju Jamanote, a Naoko je u Sinukuu presjela na liniju uo.ivjela je u stanidu aleko u zapanom pregrau Kokubuni. Kai mi kazala je kad smo se rastajali. Je li se moj nain govorapromijenio?

Mislim da jest rekao sam ali nisam tono siguran kako. a ti pravokaem, znam a smo se ona esto viali, ali ne sjedam se a smo mnogo

razgovarali.

To je istina rekla je. No, uglavnom, mogu li te nazvati u subotu? Samo nazovi. ekat du tvoj poziv.Prvi put sam upoznao Naoko u estom razreu. I ona je ila u esti razremonene jevojake kole koju je voila neka krdanska misija. Ta kola bila jetako fina a su onoga tko je previe uio smatrali prostakom. Naoko je biladjevojka moga najboljeg (i jedinog) prijatelja Kizukija. ruili su se gotovo oroenja, jer su im kude bile ualjene jeva vjesto metara.Kao to je sluaj s vedinom parova koji su zajeno o jetinjstva, i njihov je onosbio oputen i otvoren, i rijetko su imali potrebu biti nasamo. Stalno su jenodrugome olazili u posjet, ruali ili igrali ma-ong sa svojim obiteljima.Nebrojeno puta izlazio sam s njima na dvostruki spoj. Naoko bi povela neku

prijateljicu za mene, pa bismo nas etvero otili o zoolokog vrta, na bazen ili ukino. Uvijek je dovodila lijepe jevojke, ali malo ovie fine za moj ukus. Boljesam se slagao s neto grubljim jevojkama iz moje ravne kole, s kojima semoglo lake razgovarati. Nika nisam znao to se ogaa u glavama lijepihdjevojaka koje je Naoko dovodila, a vjerojatno ni one mene nisu razumjele.

Nakon nekog vremena Kizuki je oustao o traenja cura za mene, pa smoumjesto toga poeli izlaziti nas troje, Kizuki, Na-oko i ja: uno, ali takva nam je kombinacija bila najugonija. Uvoenje etvrteosobe u takvo nae rutvouvijek bi unijelo neku nelagodu. Bili smo nalik natelevizijski talk show, u kojemu sam ja bio gost, Kizuki svestrani omadin, aNaoko njegova pomodnica. Tu je sreinju ulogu obro obavljao. Istina, imao jeneku sarkastinu stranu koja se ljuima esto inila bahatom, ali zapravo je bioobzirna i nepristrana osoba. Ravnomjerno bi rasporeivao svoje komentare i alena Naoko i mene, pazedi a se ni ona ni ja ne osjetimo zapostavljenima. Ako bi

jeno o nas preugo utjelo, usmjerio bi razgovor u tom pravcui naveo tu


18/234

osobu a progovori. Vjerojatno je jelovalo tee nego to je oista bilo: on jeznao kako treba nazirati i prilagoavati atmosferu oko sebe u svakom trenutku.Usto je imao rijeak ar a u neijim poglavito nezanimljivim komentarimapronae zanimljive ijelove, tako a ste se razgovarajudi s njim osjedali kao

iznimno zanimljiva osoba s iznimno zanimljivim ivotom.No unato tome on nije bio nimalo rutven. Ja sam mu u koli bio jeini praviprijatelj. Nika nisam shvadao zato se tako bistar isposoban govornik ne posvetiirem svijetu oko sebe, nego se zaovoljava time a se koncentrira samo na naumalu trojku. A nisam shvadao ni zato je za prijatelja oabrao ba mene. Ja sambio obian jeak koji voli itati knjige i sluati glazbu, i nisam se isticao ni na kojinain koji bi nekoga kao Kizuki naveo a obrati pozornost na mene. No ipak smose o samog poetka sloili. Otac mu je bio zubar, poznat po svojoj strunosti ivisokim cijenama.

Hode a u nejelju izaemo u etvero? pitao me tek to smo se upoznali.Moja cura ie u jevojaku kolu, povest de neku zgonu curu za tebe. Moe rekao sam, i tako sam upoznao Naoko.Nas troje provoili smo mnogo vremena zajeno, ali ka go bi Kizuki iziao izsobe, Naoko i ja zapeli smo u razgovoru. Nika nismo znali o emu razgovarati.oista, nismo imali nijenu zajeniku temu. Umjesto a razgovaramo, pili bismovodu ili

petljali po neemu na stolu i ekali a se Kizuki vrati i opet zapone razgovor.Naoko nije bila osobito priljiva, a menije bolje ilo sluanje nego govorenje, pami je bilo neugodno biti nasamo s njom. Ne da smo bili nespojivih karaktera:

jenostavno nismo imali o emu razgovarati.Naoko i ja vidjeli smo se samo jednom nakon Kizukijeva sprovoda. Dva tjedna

nakon toga ogaaja nali smo se u kavani a se ogovorimo oko neke sitnice, aka smo to obavili, vie nismo znali to redi. Ja sam pokuao zapojenutirazgovor o nekoliko razliitih tema, ali nijena nas nikamo nije ovela. A ka biNaoko i progovorila, u njezinu glasu ula se neka otrina. Kao a se srila namene, ali nisam imao pojma zato. Poslije se vie nismo vijeli, sve ok se toga

ana jenu goinu kasnije nismo sluajno sreli na liniji uo u Tokiju.Naoko se moa srila na mene jer sam ja, a ne ona, posljenjividio Kizukija. Tomoa nije najbolja formulacija, ali ja sam manje-vie shvadao kako joj je. a sammogao, zamijenio bih se s njom, ali naposljetku, to je bilo, bilo je, i ja tu nitanisam mogao.

Bilo je to jednog lijepog svibanjskog popodneva. Nakon ruka Kizuki je preloioa oemo s nastave na biljar ili neto slino. Poponevni sati nisu me posebnozanimali, pa smo zajeno otili iz kole, laganim korakom spustili se nizbro ovorane za biljar u luci, i oigrali etiri partije. Ka sam obio prvu, oputenu

partiju, uozbiljio se i zareao pobjee u iude tri. To je prema naem obiaju


19/234

znailo a ja pladam. Kizuki se tijekom igre nijenom nije naalio, to je bilo vrlouno. Poslije smo puili. emu takva ozbiljnost? pitao sam. Danas nisam htio izgubiti rekao je Kizuki sa zadovoljnim osmijehom.

Te je nodi preminuo u svojoj garai. Sproveo je gumeno crijevo s auspuha svojeHonde N-36o? do prozora, ljepljivom trakom zatvorio rupu u prozoru, i turirao

motor. Nemam pojma koliko je

trajalo dok nije umro. Roitelji su mu bili otili u posjet nekom bolesnom roaku,i ka su otvorili garau a utjeraju auto, ved je bio mrtav. Raio je svirao, a ispobrisaa je bio zataknut raun za benzin.Kizuki nije ostavio nikakvu poruku, i nitko nije mogao zamisliti to ga je nagnaloa poini samoubojstvo. Kako sam ga ja posljenji viio, policija me pozvala aam iskaz. Rekao sam etektivu a Kizuki nije niim nagovijestio to kani uiniti,

a je bio potpuno isti kao i uvijek. Policajac je oito stvorio osta loe miljenje oKizukiju i meni, kao a je savreno normalno a osoba koja markira iz kole i igrabiljar poini samoubojstvo. Sve je okonano lanidem u novinama. Kizukijeviroditelji prodali su njegov crveni N-360. Neko je vrijeme na njegovoj klupi u kolistajao jedan bijeli cvijet.

Tijekom onih eset mjeseci koji su protekli izmeu Kizukijeve smrti i mojih ispitanisam se mogao snadi u svijetu oko sebe. Poeo sam spavati s jenom ojevojaka iz kole, ali to nije potrajalo ni est mjeseci. Nitana njoj nije me dubljezaintrigiralo. Prijavio sam se na privatni fakultet u Tokiju, i to takav s prijamnim

ispitom za koji nisam morao mnogo uiti, i poloio sam ga bez ikakva ushidenja.Djevojka me zamolila da ne idem u Tokio. To je 800 kilometara odavde! preklinjala me - ali morao sam se po svaku cijenu maknuti iz Kobea. Htio sam

poeti novi ivot negje gje nisam poznavao nikoga ivog. Sa ka si spavao sa mnom vie ti nita ne znaim rekla je, plaudi.Nije tako uvjeravao sam je. Samo se moram maknuti iz ovoga grada. Ali ona me nije bila spremna shvatiti. Pa smo se rastali. Razmiljajudi o svemuonome zbog ega je bila toliko bolja o rugih jevojaka, sjeio sam u

superbrzom vlaku4 za Tokio i strano se grizao zbog onoga to sam uinio, ali vieto nisam mogao popraviti. Pokuat du je zaboraviti.Ka sam zapoeo novi ivot u stuentskom omu, na meni je bilo a uinimsamo jeno: a prestanem sve shvadati takoozbiljno; a postavim ovoljnu istancu izmeu sebe i svega rugoga. azaboravim na biljarske stolove o zelene ohe, na crvene N-360 i bijele cvjetovena kolskim klupama; na im koji se ie iz visokih imnjaka krematorija, i naglomazne pritiskivae za papir u policijskim sobama za obavijesne razgovore.Isprva se inilo a funkcionira. Uporno sam se trudio zaboraviti, ali u meni je


20/234

ostao nekakav neoreeni zrani uzao. Kako je vrijeme prolazilo, vor je poeopoprimati jasne i jenostavne obrise, obrise koje mogu iskazati rijeima, ovako:Smrt postoji, ne kao suprotnost ivotu, nego kao njegov sastavni dio.To je kliej izreen rijeima, ali u to oba nisam ih dutio kao rijei, nego kao taj

zrani uzao u svojoj nutrini. Smrt postoji - u pritiskivau za papir, u etiri crvene ibijele kugle na biljarskom stolu - i mi ivimo i uiemo je u pluda kao finu prainu.o tog vremena smrt sam shvadao kao neto u potpunosti ovojeno i neovisno oivotu. Ruka smrti ka-ta de nas uzeti, osjedao sam, ali o ana ka posegne zanama ostavit de nas na miru. To mi se inilo kao jenostavna, logina istina. ivotje tu, smrt negdje ondje. Ja sam ovdje, ne negdje ondje.

No te veeri ka je Kizuki umro, izgubio sam sposobnost a smrt (i ivot)promatram u tako jenostavnim okvirima. Smrt nije neto suprotno ivotu. Onaje ved tu, unutar moga bida, uvijek je bila tu, i nikakva mi borba nede opustiti a

to zaboravim. Ka je te svibanjske veeri k sebi uzela seamnaestogoinjegKizukija, uzela je i mene.

Proivio sam iude ljeto, u osamnaestoj, s tim vorom zraka u prsima, ali sve samse vrijeme borio a ne postanem ozbiljan. Postati ozbiljan nije isto to i pribliitise istini, dutio sam, makar maglovito. No smrt je bila injenica, ozbiljna injenica,kako go je ovjek shvatio. Zarobljen unutar tog protuslovlja koje me guilo, vrtiosam se u krugu bez izlaza. Bili su to uni ani, sa ka ih se prisjetim. Usreivota sve se vrtjelo oko smrti.3

Iude subote nazvala me Naoko,i te nejelje otili smo na spoj. To bi se vjerojatno moglo nazvati spojem. Boljerijei se ne mogu sjetiti.Kao i proliput, etali smo ulicama. Sjeli smo na kavu, jo malo etali, naveerotili na veeru, te se oprostili. Opet je govorila u intervalima, ali to kao a jojnije smetalo, a ja se nisam posebno truio orati razgovor. Razgovarali smo osvemu to nam je palo na um - o svojim dnevnim obvezama, svojim fakultetima;svi ti mali fragmenti nisu voili nikamo. Prolost uopde nismo spominjali.

Uglavnom smo hodali - i hoali, i hoali. Sredom, Tokio je tako velik gra a ganikad nismo mogli cijeloga prehodati.

Tako smo nastavili hoati gotovo svaki viken. Ona bi voila, a ja bih iao tik izanje. Naoko je imala raznorazne kope za kosu i uvijek ih je nosila tako a bi jojesno uho bilo otkriveno. Tako je se najjasnije sjedam, s lea. Ka go bi joj zbogneega bilo neugono, prevrtala bi kopu po prstima. I vjeito je tapkalarupidem po ustima. To bi inila ka go bi neto htjela redi. Sto sam viepromatrao te njezine navike, vie mi se poinjala sviati.


21/234

Naoko je pohaala jevojaki fakultet na ruralnom zapanom rubu Tokija,zgodnu malenu ustanovu poznatu po nastavi engleskoga. U blizini se nalazio uski

kanal za navonjavanje s istom,bistrom voom, te bismo Naoko i ja esto etali uz njegovu obalu. Katka bi me

pozvala u svoj stan i neto skuhala. Kao a je nikanije zabrinulo to smo nasvoje tako bliski. Soba je bila malena i urena, i toliko liena bilo kakvih ukrasnihrangulija a su samo arape koje su se suile u kutu kraj prozora avale naslutiti,a tu ivi enska osoba. Voila je tur, jenostavan ivot, gotovo bez ijednogprijatelja. Nitko o njezinih kolega iz kole ne bi je mogao zamisliti ovakvu. Taase oijevala veoma pomno i bila okruena gomilom prijatelja. Ka sam viionjezinu sobu, shvatio sam a je i ona, ba kao i ja, eljela otidi nekamo na studij ipoeti novi ivot aleko o svih koje poznaje.Zna zato sam izabrala ovaj fakultet? rekla je s osmijehom. Jer nitko

oma nije iao ovamo. O svih nas se oekivalo a oemo na neko elitnijemjesto. Kui?Moj onos s Naoko, meutim, nije tapkao u mjestu. Malo pomalo navikavala sena mene, a i ja na nju. Ka su zavrili ljetni praznici i poeo novi semestar, Naokoje poela hoati kraj mene, kao a je to najnormalnija stvar na svijetu. Sa mesmatrala prijateljem, zakljuio sam, a hoati uztako lijepu djevojku nije mi bilonimalo teko. I alje smo hoali po cijelom Tokiju onako krivuajudi, penjali se uzbra, prelazili rijeke i eljeznike tranice, etali i etali bez ikakva cilja. Stremilismo ravno naprije, kao a je naa etnja vjerski obre koji de zacijeliti naeranjene ue. Ako bi paala kia, uzeli bismo kiobrane, ali etali bismo bezobzira na sve.

A ona je ola jesen, i tlo stuentskog oma prekrilo je lide japanskog brijesta.Miris novoga goinjeg oba stigao je ka sam obukao prvi emper. Bio samiznosio jedan par cipela pa sam kupio nove, od antilopa.

Ne uspijevam se sjetiti o emu smo taa razgovarali. Pretpostavljam ni o emuposebnome. I alje uopde nismo spominjali prolost, i rijetko smo govorili oKizukiju. Umjeli smo sjeiti jeno nasuprot rugome uz alicu kave u potpunoj

tiini.Naoko je voljela a joj priam o Smeekouljau. Jenom jeotiao na spoj s kolegicom (cura je bila sa zemljopisa, naravno), ali vratio se rano,smrknuta lica. Reci mi, V-V-Vatanabe, o emu ti razgovara s c-c-curama? Ne sjedam se kako sam mu ogovorio, ali pitao je pogrenoga. U srpnju je netkoiz oma skinuo Smeekouljaev pejza s amsteramskim kanalom i umjestonjega objesio fotografiju Golen Gatea. Rekao mi je a ga zanima moe liSmeekoulja masturbirati na Golen Gate. - Ouevio se - izvijestio sam japoslije, to je nekoga rugog navelo a objesi sliku gleera. Svaki put ka bi se u

njegovoj osutnosti slika promijenila, Smeekoulja bi se uzrujao.


22/234

T-t-tko to radi, koji im je vrag? pitao je. I ja se pitam rekao sam. Ali nema veze. Sve su to lijepe slike. Trebao biim biti zahvalan.

obro, moa, ali uno je.

Moje prie o Smeekouljau uvijek bi nasmijale Naoko. Nju je malo toga moglonasmijati, pa sam esto govorio o njemu, iako se ba nisam ponosio sam sobomto ga na taj nain iskoritavam. On je samo bio najmlai sin u ne ba imudnojobitelji koji je orastao u malo ozbiljniju osobu nego to je to za njega bilozdravo. Izrada zemljovida bio je jedini mali san u njegovu malom ivotu. Tko gazbog toga ima pravo ismijavati?

No vicevi o Smeekouljau ved su postali nezaobilazno vrelo pria izstuentskog oma, i vie to nikako nisam mogao popraviti. Osim toga, pogle naNaokino nasmijeeno lice ved mi je postao vrlo poseban izvor zadovoljstva. Tako

a sam nastavio sve snabijevati novim priama.Naoko me jednom pitala samo jedanput imam li neku curu koja mi se svia.Rekao sam joj za onu koju sam ostavio u Kobeu. Bila je draga rekao sam bilo mi je lijepo s njom spavati, katkad mi nedostaje, ali ipak me nije dirnula u

srce. Ne znam, katka mi se ini a u srcu imam nekakvu tvru koticu, pa unjega ne moe udi ba mnogo. Pitam se mogu li uopde nekoga stvarno voljeti. Jesi li ikada bio zaljubljen? pitala je Naoko. Nikad rekao sam. Vie o toga nije me pitala.Ka je prola jesen i ka su graom poeli ibati hlani vjetrovi, Naoko bi estohoala stidudi se uz moju nalakticu. Kroz ebeli tof njezina kaputa osjedaosam kako ie. Provukla bi ruku ispo moje, ili zabila ruku u moj ep, ili bi se,ka je zbilja bilo hlano, vrsto privila uz moju nalakticu, rdudi. To nije znailonita posebno. Ja bih samo nastavio hoati, s rukama u epovima. Nae cipele sgumenim potplatima jedva da su proizvoile ikakav zvuk na ploniku, osim suhogpucketanja ka bismo gazili po irokom, smeuranom lidu platane. Ka go bihzauo taj zvuk, saalio bih se na Naoko. Nije ona trebala moju ruku, nego neijurugu. Nije trebala moju toplinu, nego neiju rugu. Gotovo a sam se osjedao

krivim to sam onaj koji jesam.Kako je zima jaala, prozirna bistrina Naokinih oiju kao a se povedavala. Bila jeto bistrina koja nije znala kamo bi pola. Katka bi se Naoko iz ista miranetremice zagleala u mene. inilose kao a neto trai, a u meni bi to pobuilonekakav uan osjedaj usamljenosti i nemodi.Pitao sam se pokuava li mi ona time neto redi, neto to ne moe izrazitirijeima - neto starije o rijei to ne zna u sebi okuiti, i za to stoga nije bilonae a de se ika pretoiti u rijei. Umjesto toga petljala bi neto oko kope zakosu, rupidem tapkala oko krajiaka usta, ili me gleala onim pogleom lienim

znaenja. Ka bi to inila, olo bi mi a je vrsto zagrlim, ali ona bih se


23/234

pokolebao i odustao. Bojao sam se da je ne povrijedim. I tako smo nas dvoje

nastavili hoati tokijskim ulicama, a Naoko je i alje traila rijei u prostoru.eki u omu uvijek bi me zafrkavali ka bi me nazvala Naoko ili ka samnedjeljom ujutro izlazio. Pretpostavljali su, jasno, a sam naao jevojku. Nisam

im mogao objanjavati kako zbilja stoje stvari, a za to nije ni bilo potrebe, pa samih pustio da misle

to go ele. Naveer bih morao izrati salvu glupih pitanja - U kojem smo sepoloaju? Kakva joj je? Koje je boje rublje danas imala? Odgovarao sam im onoto su htjeli uti.I tako sam iz osamnaeste preao u evetnaestu. Svakoga ana Sunce je izlazilo izalazilo, zastava se izala i sputala. Svake nejelje iao sam na spoj s jevojkomsvoga mrtvog prijatelja. Nisam imao pojma to inim ili to du uiniti. Zaseminare sam itao Clauela, Racinea i Eisensteina, ali nisu mi znaili gotovo

nita. Na preavanjima nisam naao prijatelje, a u omu nisam poznavao gotovonikoga. rugi su u omu mislili a elim postatipisac jer sam uvijek bio sam snekom knjigom, ali ja takve ambicije nisam imao. Nisam elio biti ba nita.Pokuao sam o tom osjedaju razgovarati s Naoko. Ona de, mislio sam, baronekle precizno modi shvatiti kako se osjedam. Ali nika nisam mogao nadiprave rijei. Kao a sam se zarazio njezinom boledu nepronalaenja rijei.Subotom naveer sjeio bih kraj telefona u prevorju i ekao a nazove Naoko.Drugi su uglavnom bili vani, pa je predvorje bilo pusto. Zurio bih u mrvice

svjetlosti to su lebjeleu tom prostoru punom tiine, trsedi se a proniknem uvlastito srce. Sto elim? I to rugi ele o mene? Ali nika ne bih pronaaoogovore. Katka bih pruio ruku a osegnem estice svjetlosti, ali prsti su mizahvadali u prazno.Mnogo sam itao, ali ne mnogo razliitih knjiga: volio sam stalno iznova iitavatisvoje omiljene pisce. Tada su to bili Truman Ca-pote, John Updike, F. Scott

Fitzgerald, Ravmond Chandler, ali nisam vidio da itko na mojim predavanjima ili u

omu ita takve pisce. Oni su voljeli autore kao to su Kazumi Takahai, Kenza-buro Oe, Jukio Miima5, ili suvremene francuske romanopisce, pa je to bio jo

jean razlog to ni s kim nisam imao bogznato razgovarati, nego sam se raosvojih knjiga. Sklopio bih oi,dotaknuo neku meni poznatu knjigu i duboko udahnuo njezin miris. To mi je bilo

ovoljno za sredu.U osamnaestoj godini omiljena knjiga bio mi je Centaur Johna Updikea, ali nakon

to sam je nekoliko puta proitao, poela je za mene gubiti onaj nekaanji ar iustupila primat Velikom Gats-byju. Gatsby je dugo nakon nje ostao na prvome

mjestu. Skinuo bih ga s police ka bih zapao u takvo raspoloenje, i nasumceproitao neki olomak. Nijenom me nije razoarao. U cijeloj knjizi nije bilo ni

jedne jedine dosadne stranice. Htio sam svima redi kako je to ivan roman, ali


24/234

nitko oko mene nije itao Velikog Gatsbyja, a nije ni namjeravao. Nagovaratiruge a itaju F. Scotta Fitzgerala, prema ne ba reakcionarni in, nije bilopreporuljivo 1968.Ka sam napokon upoznao jeinog ovjeka u svome svijetu koji je proitao

Gatsbyja, to je bio razlog da se sprijateljimo. Zvao se Nagasava. Bio je dvijegoine stariji o mene, a kako je stuirao pravo na prestinom Tokijskomsveuilitu, bio je preoreen a postane jean o voa nacije. ivjeli smo uistom paviljonu i znali se iz vienja, sve o jenoga ana ka sam ja sjeio nasuncu u blagovaonici i itao Gatsbyja. Sjeo je kraj mene i pitao me to itam. Kasam mu rekao, pitao me svia li mi se. Ovo mi je tredi put rekao sam isvaki put naem neto novo to mi se svia jo vie nego prethoni.Ovaj ovjek kae a je triput proitao Velikog Gatsbyja rekao je kao dagovori sam sa sobom. Pa, Gatsbvjev prijatelj i moj je prijatelj.

I tako smo postali prijatelji. Bilo je to u listopadu.

Sto sam bolje upoznavao Nagasavu, to mi se inio unijim. U ivotu samupoznao mnogo ekscentrika, ali nitko nije bio takav uak kao Nagasava. Gutaoje knjige mnogo pohlepnije od mene, ali imao je pravilo da nikad ne pipne knjigu

autora koji nije umro prije bar trideset godina. Samo takvim knjigamavjerujem rekao je. Nije a ne vjerujem u suvremenu knjievnost dodao je ali ne elim gubitisvoje dragocjeno vrijeme na neku knjigu

koja nije prola test vremena. ivot je prekratak za to.A kakve autore ti voli? pitao sam, glasom punim potovanja prema ovomeovjeku koji je bio vije goine prea mnom. Balzaca, Dantea, Josepha Conrada, Dickensa odgovorio je smjesta. Nisu ba moerni. Zato ih i itam. Ako ita samo knjige koje svi itaju, mislit de samo ono tosvi misle. To je svijet provincijalaca i mediokriteta. Pravi ljudi trebali bi se sramiti

to to ine. Zar ti to nisi primijetio, Vatanabe? Ti i ja smo jeini pravi u ovomomu. Ostali eki su ebili.

Tome se nisam nadao. Kako to moe redi? Jer je istina. Znam ja. Viim. To ti je kao a imamo ig na elu. A osim toga,itali smo Velikog Gatsbyja.Neto sam nabrzinu preraunavao. Ali Fitzgerald je umro tek prije 28 godinarekao sam. Pa to ona? vije goine? Fitzgerald je napredan.Nitko rugi u omu nije znao a je Nagasava prikriveni itatelj klasika, a i a suznali, ne bi im bilo vano. Nagasava je bio na glasu kao pametnjakovid. Bez polmuke upao je na Tokijsko sveuilite, obivao obre ocjene, poloit de Ispitza

ravnu slubu, zaposliti se u Ministarstvu vanjskih poslova i postati iplomat.


25/234


26/234

Pa, to ti je bilo prve goine, ka sam tek oao u om rekao je. Nastaloje neko sranje izmeu brucoa i trede goine. Poelo je u travnju, a u rujnu jenapokon eskaliralo. Kao prestavnik prve goine otiao sam izglaiti stvari stredom. Kakvi su to bili esniarski ebili. Imali su rvene keno maeve, oito im

uopde nije bilo o nekog "izglaivanja". Pa sam im rekao: "obro, idemo ovorijeiti jenom za svaga. Meni napravite to go hodete, ali ruge eke pustitena miru." A oni su rekli: "OK, sa de progutati par pueva." "Moe," rekao sam,"samo ajte." Kreteni su otili van i onijeli tri uasno velika pua. Pa sam ihprogutao.

I kako je bilo? Kako je bilo? Progutaj jenog pa de vijeti. Klizi ti niz grlo i u eluac...Hlaan je i ostane ti ovratan okus.. .bljak, najeim se ka se samo sjetim. Htiosam povratiti, ali suzravao sam se. Hodu redi, a sam ih povratio, morao bih ih

gutati ispoetka. Pa sam ih probavio. Sva tri. I to je ona bilo? Otiao sam u svoju sobu i popio kanticu slane voe. A to sam rugo mogao? Da, valjda. Ali nakon toga nitko mi nita nije smio redi. ak ni treda goina. Ja sam jedinifrajer ovje koji moe progutati tri pua golada.To sigurno.to se tie veliine penisa, to je bilo lako. Jenostavno sam s njim otiao natuiranje u omsku zajeniku kupaonicu. Imao je velikoga, to je istina. Ali ono osto cura, to je vjerojatno bilo pretjerano. Moa 75 rekao je. Ne sjedamih se svih, ali siguran sam da ih je najmanje 70. Kad sam mu rekao da samja spavao samo s jednom, kazao mi je Ma to se lako moe sreiti. Iudi putie sa mnom. Bez pol frke du ti nadi jednu.Nisam mu vjerovao, ali ispalo je a ima pravo. Bilo je lako. Gotovo ovie lako, iuzbuljivo otprilike kao ishlapjelo pivo. Otili smo u nekakav bar u ibuji iliinukuu (on je imao svoja omiljena mjesta), nali par cura (svijet je bio puncura u parovima), razgovarali s njima, pili, otili u hotel, te se poseksali. On je

znao sjajno voiti razgovor. Ne a je imao bogznato redi, ali cure bi se zanijeleok su ga sluale, previe bi popile i zavrile s njim u krevetu. Valja im je bilolijepo to sus nekime tko je tako pristojan, zgodan i pametan. A najnevjerojatnijeje bilo to to sam im i ja, samo zato to sam s njim, oito postao jenako takofascinantan. Nagasava bi me tjerao a razgovaram, a cure bi mi uzvradale istimosmjesima divljenja kakve su slale njemu. Pleo je svoje ini, i taj me se njegov arsvaki put ojmio. U usporebi s Nagasavom, Kizukijeve konverzacijske vjetinebile su igra za malu djecu. Ovo je bila sasvim druga razina darovitosti. No iako

sam pao po Nagasavin magini utjecaj,i alje mi je neostajao Kizuki. Poeo

sam mu se na nov nain iviti zbog njegove iskrenosti. Sve je svoje talente ijelio


27/234

s Naoko i sa mnom, ok je Nagasava svoje nezanemarive sposobnosti troio nasve oko sebe. Ne a je umirao o elje a spava s curamakoje bi naao: za njegaje to bila samo igra.

Ja nisam bio previe lu za tim a spavam s nepoznatim curama. Naravno, to je

bio lak nain a zaovoljim svoj seksualni nagon, i bilo mi je lijepo sve onogrljenje i dodirivanje, ali mrzio sam jutro poslije. Probudio bih se, kraj mene bi

spavala neka nepoznata djevojka, soba bi zaudarala na alkohol, krevet, rasvjeta i

zastori oisali su onom posebnom napanodu "hotela za jenu nod", a meni biglava plivala u mamurnoj izmaglici. Ona bi se cura probuila i poela okolopipkati traedi gadice, i ok bi oblaila arape rekla bi neto tipa: "Naam se a sisinod imao zatitu. Bio mi je najgori mogudi an u mjesecu." Ona bi sjelapre zrcalo i poela mrmljati a je boli glava ili joj minka pravi probleme iistodobno nanosila ru ili lijepila lane trepavice. Meni bi bilo rae a s njima

nisam morao ostajati cijelu nod, ali ovjek ne moe misliti na rok za izlazak oponodi ok zavoi ene (to se, uostalom, protivi zakonima fizike), pa sam izlazios propusnicom za preko nodi. To je znailo a moram ostati o ujutro i vradati seu om pun gaenja prema sebi i razoaran, ok mi je sunce bolo oi, u ustimakripao pijesak, a moja glava kao a je pripaala nekome rugom.Kad sam tako spavao s tri-etiri cure, pitao sam Nagasavu Ka ovo napravi seameset puta, zar ne postane nekako besmisleno? To samo pokazuje a si ovjek na mjestu rekao je. estitam. Apsolutno nita ne obiva spavajudi s jenom nepoznatom enomza drugom. To te samo umara i tjera da se pone gaiti sam sebi. Tako je i meni. I koga vraga ona nastavlja s time? Teko je to redi. Hej, zna ono to je ostojevski napisao o kockanju? Tako je iovo. Ka si okruen mogudnostima, jena o najteih stvari jest propustiti ih.Razumije? Recimo. Gleaj. Sunce zae. Cure izau piti. Lunjaju okolo i neto trae. Ja im to netomogu ati. To je najlaka stvar na svijetu, lako ko pero. Jo nisu ni skuile, a ja

sam ih ved obrlatio. To one i oekuju. To ja zovem mogudnostima. Ima ihposvua oko tebe. Kako a ih ignorira? Ima nekakvu sposobnost i priliku a jeupotrijebi: moe li utjeti i pustiti a proe? Ne znam. Nikad nisam bio u takvoj situaciji rekao sam s osmijehom. Nemogu zamisliti kako je to.

Budi sretan da je tako rekao je Nagasava. Zenskarenje je bilo razlog to jeNagasava unato bogatstvusvoje obitelji ivio u stuentskom omu. Zbog brige a Nagasava nede raiti nitarugo bue li mu opustio a u Tokiju ivi sam,


28/234

otac ga je primorao a sve etiri goine fakulteta ivi u omu. Ne a je toNagasavi smetalo. On nije oputao a ga ometaju neka tamo pravila. Ka go bimu se prohtjelo nabavio bi propusnicu za preko nodi i otiao u potragu zacurama, ili prespavao u stanu svoje djevojke. Takve propusnice nije bilo lako

nabaviti, ali za njega to je bilo poput obinih propusnica - a i za mene, dokle godih je on traio.Nagasava je imao stalnu curu, s kojom je hodao od svoje prve godine. Zvala se

Hatsumi i bila je njegova vrnjakinja. Nekoliko puta sam je sreo i uinila mi se vrlougodnom. Nije bila od onih koje svojim izgledom smjesta privuku pozornost,

zapravo, bila je tako obina a sam se, ka sam je upoznao, morao zapitati zatoNagasava nije naao neku bolju, ali tko go bi s njom progovorio, smjesta bi jezavolio. Povuena, inteligentna, uhovita, njena, uvijek se oijevalabesprijekorno ukusno. Meni se veoma sviala i znao sam a ka bih ja imao

jevojku kao to je Hatsumi, ne bih spavao okolo s nekakvim lakim metama. I jasam se njoj sviao, i silno se truila a mi namjesti neku brucoicu iz svoga klubapa a moemo izlaziti u etvero, ali stalno sam se izvlaio kako ne bih ponoviopogreke iz prolosti. Hatsumi je ila na apsolutno najbolji enski fakultet uzemlji, i ja ni pod razno ne bih znao razgovarati s nekom od tih superbogatih

princeza.

Hatsumi je nasludivala a je Nagasava naveliko vara, ali nika mu nije prigovorila.Bila je ozbiljno zaljubljena u njega, ali nikad nije postavljala zahtjeve.

Ne zasluujem curu kao to je Hatsumi jednom mi je rekao Nagasava.Morao sam se sloiti s njim.Te zime pronaao sam honorarni posao u maloj proavaonici ploa u Sinukuu.Nisu mnogo pladali, ali posao je bio lagan -samo sam trebao tri veeri u tjenupaziti na lokal - a avali su mi popust na ploe. Za Boidsam kupio Naoko albumHenrvja Mancinija na kojemu je bila njezina omiljena Dear Heart. Sam

sam ga umotao i vezao jarkocrvenom vrpcom. Ona je meni darovala par vunenih

rukavica koje je sama isplela. Palci su mi bili malo prekratki, ali dobro su mi

grijale ruke.

Joj, ao mi je rekla je, pocrvenjevi. Kako sam to loe napravila! Bez brige, obra je veliina rekao sam, ispruivi prema njoj ruke urukavicama.

Pa, bar nede morati rati ruke u epovima.Naoko tijekom zimskih ferija nije otila kudi u Kobe. I ja sam ostao u Tokiju jersam raio u proavaonici ploa sve o kraja goine. U Kobeu nisam imao tozanimljivo raditi, a ni ikoga koga sam htio vidjeti. Studentska menza preko

blagana je bila zatvorena, pa sam iao jesti u Naokin stan. Na Novu godinu jelismo kuglice o rie i juhu kao i svi .

Potkraj sijenja i u veljai te goine tota se ogoilo.


29/234

Krajem sijenja Smeekoulja je pao u krevet s visokom temperaturom. To jeznailo a toga ana moram otkazati sastanak s Naoko. osta sam se namuiodok nisam nabavio besplatne karte za koncert. Bilo joj je silno stalo da idemo jer

je orkestar svirao jenu o njezinih omiljenih sklabi, Brahmsovu etvrtu

simfoniju. Ali kako se Smeekoulja prevrtao po krevetu kao a de svaki asumrijeti u mukama, nisam ga mogao tek tako ostaviti, a nisam uspio nadi nikogaovoljno glupoga tko de ga umjesto mene njegovati. Kupio sam lea i privezaomu ga za elo uz pomod nekoliko slojeva plastinih vredica, brisao mu znoj s elahlanim runicima, svaki sat mu mjerio temperaturu, ak sam ga i presvlaio.Cijeli an vrudica nije paala, ali iudeg jutra skoio je iz kreveta i poeo vjebatikao a se nita nije ogoilo. Temperatura mu je bila potpuno normalna. Bilo jeteko povjerovati a je ljusko bide. udno rekao je Smeekoulja. Nika u ivotu nisam imao temperaturu.

Zvualo je gotovo kao a mene okrivljuje.Na to sam poludio. Ali imao si temperaturu navalio sam ja na njega,pokazujudi mu vije propale karte.Sva sreda a su bile besplatne rekao je. olo mi je a mu zgrabim raio ibacim ga kroz prozor, ali nisam, nego sam se vratio u krevet s glavoboljom.

U veljai je nekoliko puta pao snijeg.Pre kraj mjeseca upustio sam se u glupu svau s jenim s trede goine s mogakata i udario ga. Lupio je glavom o betonski zi, ali nije se tee ozlijeio, aNagasava je sve izgladio. No svejedno su me pozvali u upraviteljev ured i ukorili,

nakon ega mi je postajalo sve neugonije ivjeti u omu.Akaemska goina zavrila je u oujku, ali meni je nedostajalo nekoliko studijskihbodova. Imao sam osrednje ocjene -uglavnom trojke i dvojke, te nekoliko

etvorki. Naoko je postigla potreban prosjek a se upie u proljetni semestarruge goine. Jean smo ciklus goinjih oba priveli kraju.Oko polovice travnja Naoko je napunila dvadeset. Bila je sedam mjeseci starija

o mene, buudi a je moj roenan u stuenome. Bilo je nekako uno to jenapunila vaesetu. Osjedao sam a bi, kako za Naoko, tako i za mene, sve imalo

smisla jedino kad bismo se kretali naprijed-natrag izmeu osamnaeste ievetnaeste. Nakon osamnaeste ola bi evetnaesta, a nakon evetnaeste,naravno, osamnaesta. Ali ona je napunila vaesetu. A u jesen du i ja. Samomrtvi zauvijek imaju sedamnaest.

Na njezin roenan paala je kia. Nakon predavanja u blizini sam kupio tortu itramvajem otiao o njezina stana. Trebali bismo proslaviti rekao sam. Daje bilo obratno, vjerojatno bih i ja to htio. Sigurno je teko sam provestivaeseti roenan. Tramvaj je bio krcat i tako se estoko rmusao da je kadsam stigao u Naokinu sobu torta sliila rimskom Koloseju, a ne torti. No ka sam

uspio zataknuti vaeset svijeda koje sam onio, upaliti ih, navudi zastore i


30/234

ugasiti svjetla, imali smo sve preuvjete za roenansku proslavu. Naoko jeotvorila bocu vina. Pili smo, jeli tortu i s uitkom pojeli jenostavnu veeru. Neznam, nekako je glupo imati dvadeset rekla je. Je-nostavno nisam za to spremna. uno mi je. Kao a me netko otraga gura.

Ja imam sedam mjeseci za pripremu rekao sam smijudi se. Blago tebi! Jo ima evetnaest! rekla je Naoko s mrvicom zavisti u glasu.ok smo jeli ispriao sam joj za Smeekouljaev novi emper. ota je imaosamo jedan, tamno modri pulover, tako da mu je ovaj drugi bio velik korak. Sam

emper bio je lijep, crveno-crni s upletenim motivom jelena, ali kad je bio nanjemu, sve je ive nasmijavao. On nije mogao shvatiti zato. -to je tako smijeno, Vatanabe? pitao je, sjeedi kraj mene ublagovaonici. Imam neto na elu? Nita rekao sam, truedi se ostati ozbiljan. Nita nije smijeno. Lijep ti je

emper. Hvala rekao je on, sav ozaren.Naoko se pria jako svijela. Ja ga moram vidjeti rekla je. Samo jednom. Nema anse rekao sam. Nasmijala bi mu se u lice. Misli? am se klaiti. Ja ga viam svaki an, pa ipak ne izrim a a mu se tu i tamone nasmijem.

Pospremili smo stol i sjeli na po a sluamo glazbu i popijemo vino o kraja.ok sam ja ispijao svoju au, ona je popila vije.Naoko je te veeri bila neobino razgovorljiva. Priala mi je o svome jetinjstvu,koli, obitelji. Svaka epizoa bila je ugaka, prepriana u najsitnije etalje,poput minijature. Zaivila me snaga njezina sjedanja, ali ok sam sjeio i sluaosinulo mi je a neto nije u reu s nainom na koji ona pria te prie: bilo je tuneega unog, ak nastranog. Svaka pria imala je svoju unutarnju logiku, alibile su povezane na neobian nain. ovjek ne bi ni primijetio, a pria Apretvorila bi se u priu B, koja je bila sarana u prii A, a ona bi iz neega uprii B uslijeila pria C, i tako uneogle. Isprva sam iznosio svoje komentare, ali

nakonnekog vremena prestao sam se truiti. Stavio sam plou, a ka je ola o krajapoigao sam iglu i stavio rugu. Ka je zavrila i posljednja stavio sam prvu. Imalaje samo est. Ciklus je poinjao sa Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Ban, azavravao s Waltz for ebbie Billa Evansa. Kia je paala uz prozor. Vrijeme jepolako odmicalo. Naoko je i dalje govorila sama sebi.

Napokon mi je sinulo to nije u reu: ok je govorila, Naoko se silno truila a senekih stvari ne dotakne. Jedna od tih stvari bio je, naravno, Kizuki, ali bilo je tu

vie o Kizukija. I prema je neke teme oluila izbjegavati, beskonano se i


31/234

nevjerojatno detaljno raspriala o najbanalnijim, najispraznijim stvarima. Nikaje prije nisam uo a govori s takvim arom, pa je nisam prekiao.No ka je sat obio jeanaest, postao sam nervozan. Bez prestanka je prialavie o etiri sata. Brinuo sam se da ne propustim posljenji vlak i ne oem iza

ponodi, ka su vrata oma ved bila zakljuana. Ka sam obio priliku, upao sam.Pa, vojska mora na spavanje rekao sam, gleajudi na sat. Stie zanjivlak.

Moje rijei kao a nisu oprle o nje. Ili, ako jesu, nije ih bila u stanju shvatiti. Najelid sekune zaklopila je usta, a ona nastavila s priom. Oustao sam o svegai smjestio se u uobniji poloaj, te popio vino koje je ostalo u rugoj boci. Misliosam a je bolje ako je pustim a sama prestane priati. omska pravila iposljenji vlak nisu vie bili moja briga.No ona nije priala jo ugo. Nakon nekog vremena najenom je zautjela.

Iskrzani rub posljenje rijei koju je izgovorila kao a je lebio u zraku, onje gjega je otrgnula. Nije ni zavrila ono to je govorila. Rijei su joj jenostavnoisparile. Pokuala je nastaviti, ali nije imala to. Neto je sa bilo nestalo, a toneto vjerojatno sam unitio ja. Moa su moje rijei napokon stigle o nje,nakon to ih je polako razabirala, i sa su zatrle tu nekakvu energiju koja ju jetako ugo rala. Lagano rastvorenih usnica, svratila je svoje napola fokusiraneoi na moje. Izgleala je kaonekakav stroj koji je zvrjao sve ok netko nije izvukao utinicu iz zia. Oi su jojbile nekako zamudene, kao prekrivenenekom tananom, prozranom opnom.Oprosti to te prekiam rekao sam ali ved je kasno, pa...Iz oka joj je kanula jedna krupna suza, skotrljala joj se niz obraz i rasprsnula se o

omot ploe. Jenom ka se otkinula ta prva suza, ostale su potekle nezarivo,bujicom. Naoko se nagnula na po na sve etiri i, upirudi se lanovima oprostirku, poela plakati silinom kao ka ovjek povrada. Nika jo u ivotu nisamviio nekoga a plae s takvom estinom. Pruio sam ruku i spustio je na njezinouzdrhtalo rame. Onda sam je, gotovo instinktivno, zagrlio. Privijena uz mene, dok

joj je cijelo tijelo rhtalo, nastavila je plakati bez glasa. Koulja mi je postala

vlana - a ona i posve promoena - od njezinih suza i vrelog daha. Uskoro jeprstima poela prelazitipreko mojih lea kao a neto trai, neku vanu stvarkoja je uvijek bila onje. ok sam je lijevom rukom priravao, esnom sam jojmilovao meku, ravnu kosu. I ekao sam. U tom poloaju, ekao sam a Naokoprestane plakati. ekao sam i ekao. Ali Naokinoplakanje nije prestalo.Te sam nodi spavao s Naoko. Je li to bilo ispravno? Ne mogu redi. ak ni saa,gotovo vaeset goina poslije, nisam u to siguran. Vjerojatno nika i nedu znati.Ali taa nisam mogao rukije. Bila je u stanju poviene napetosti i zbunjenosti, ijasno mi je ala o znanja a o mene trai olakanje. Ugasio sam svjetlo i poeo

joj, koma po koma, to sam njenije mogao, skiati ojedu. Ona sam se i ja


32/234

svukao. Bilo je osta toplo te kiovite travanjske veeri, pa smo mogli goli stajatipripijeni jeno uz rugo bez osjedaja stueni. Istraivali smo tijelo onoga rugogu mraku, bez rijei. Ljubio sam je i rao njezine meke grui u rukama. Ona jestiskala moj nabrekli u. Njezin otvor bio je topao, vlaan i poatan.

No ipak, ka sam uao u nju, Naoko se zgrila o boli. Je li jojovo prvi put, pitao sam, a ona je kimnula glavom. Sad je na mene bio red da se

zbunim. Pretpostavljao sam a je Naoko sve vrijeme spavala s Kizukijem. Uaosam koliko sam mogao i ugo ostao nepomian, grledi Naoko. A onda, kad senaoko smirila, usuio sam se pokrenuti, i ugo sam ogaao vrhunac, kredudi sepolaganim, njenim pokretima. Njezine ruke stegnule su me na kraju, ka jenapokon prekinula utnju. Njezin krik bio je najtuniji zvuk orgazma koji sam ikauo.Ka je sve bilo gotovo, pitao sam Naoko zato nije spavala s Kizukijem. To je bila

pogreka. im sam postavio to pitanje, pustila me i opet poela bezglasnoplakati. Izvadio sam njezinu posteljinu iz ormara, rasprostro je na prostirku na

podu, i smjestio je izmeu plahti. A ona sam zapalio cigaretu i stao promatratibeskrajnu travanjsku kiu kako paa s ruge strane prozora.Kia je s jutrom prestala. Naoko je spavala leima okrenuta prema meni. Ilimoa uopde nije spavala. Bilo a je bila buna iline, s njezinih usnica sad sunestale sve rijei, a tijelo joj je bilo ukoeno, gotovo zaleeno. Nekoliko putapokuao sam joj se obratiti, ali nije ogovarala niti se micala. ugo sam zurio unjeno golo rame, ali na kraju sam izgubio svaku nau a du iz nje izvudi nekiogovor i oluio ustati.Po pou su jo bili razbacani omoti ploa, ae, vinske boce i pepeljara koju samupotrebljavao. Na stolu je ostalo pola uruene torte. Izglealo je kao a jevrijeme stalo. Pokupio sam stvari s poa i otiao o suopera te popio vije aevoe. Na Naokinu stolu stajao je rjenik i tablica francuskih glagola. Na ziu iznastola visio je kalendar, bez ikakvih ilustracija ili fotografija, samo s brojevima

atuma. Kraj atuma nije bilo nikakvih biljeki ni oznaka.Pokupio sam ojedu i obukao se. Prenjica moje koulje jo je bila vlana i

hladna. Mirisala je na Naoko. Na notesu na stolu napisao sam: Volio bih s tobomlijepo i naugako porazgovarati jenom ka se smiri. Molim te, brzo me nazovi.Sretan roenan.Bacio sam jo jean pogle na Naokino rame, iziao i tiho zatvorio vrata.Ni nakon to je proao cijeli tjean poziv nije stizao. Naokina zgraa nije imalasustav nazivanja, pa sam u nejelju ujutro vlakom otiao u Kokubuni. Nije jebilo, a s vrata je bilo uklonjeno njezino ime. Prozori i aluzine bili su vrstozatvoreni. Upravitelj mi je rekao da se Naoko prije tri dana iselila. Nije imao

pojma kamo je otila.


33/234

Vratio sam se u om i napisao Naoko ugako pismo na njezinu kudnu aresu uKobeu. Gdje god bila, oni de joj ga valja proslijeiti.Iskreno sam joj iznio svoje osjedaje. tota jo nisam razumio, napisao sam joj, iprema se silno truim a shvatim, trebat de vremena. Gje du biti jenom kaa

to vrijeme proe, sa ne mogu redi, i zato joj ne mogu nitaobedati niti o njeita traiti, kao ni pisati joj laskave rijei. Kao prvo, premalo toga znamo jeno orugome. No ako mi ona bue ala to vrijeme, at du sve o sebe i nas vojedemo se bolje upoznati. U svakom sluaju, elim je opet vijeti i s njomnaugako razgovarati. Ka sam izgubio Kizukija, izgubio sam jeinu osobu kojojsam mogao otvoreno govoriti o svojim osjedajima, pa pretpostavljam a je i njojbilo tako. Ona i ja trebamo jeno rugo vie nego to smo toga bili svjesni. A to jenesumnjivo i razlog to je na onos skrenuo u sasvim rugom smjeru i, na nekinain, zastranio. Vjerojatno nisam trebao uiniti to to sam uinio, pa ipak

vjerujem a rukije nisam mogao. Toplinu i bliskost koju sam u tom trenutkuosjedao prema tebi nika ota nisam iskusio. Mora mi ogovoriti na ovopismo. Kakav god taj odgovor bio, moram ga dobiti.

Ogovor nije oao.Neto se u meni uruilo, i nita nije ulo a popuni tu praznu uplju. Moje tijelopoprimilo je nekakvu abnormalnu lakodu, a zvui su o mene opirali nekakouplje, s jekom. Na preavanja sam iao preanije nego ika. Bila su osana, inikad nisam

razgovarao s kolegama, ali nisam imao to rugo raiti. U preavaonici samsjedio sam u prvom redu, ni s kim nisam razgovarao, jeo sam sam. Prestao sam

puiti.Krajem svibnja poeo je stuentski trajk. Sruimo sveuilite! galamili susvi. Haje, samo ajte, mislio sam. Sruite ga. Unitite. Razbijte. Briga me. To bibio aak svjeeg zraka. Ja sam spreman na sve. Pomodi du vam ako treba. Samodajte.

Sa ka je kampus bio po blokaom i preavanja su bila otkazana, poeo samraiti za ostavljaku tvrtku. Sjeio sam s vozaem, tovario i istovarivao kamione,

takve stvari. Bilo je tee nego to sam mislio. Isprva sam ujutro o bolova jevamogao ustati iz kreveta. Ali plada je bila obra, i okle go sam bio u pokretumogao sam zaboraviti na prazninu iznutra. Na kamionima sam radio pet dana u

tjenu, a tri veeri i alje sam olazio u proavaonicu ploa. Slobone veeriprovodio sam s viskijem i knjigama. Smeekoulja viski nije htio ni okusiti iuasno mu je smrio, pa je ok sam ja leao izvaljen na krevetu i cugao on kukaoa zbog isparenja ne moe uiti i traio a iznesem bocu van. Ti se nosi van reao sam. Ali ti zna a je piti u omu p-p-protiv pravila.

Zaboli me. Ti izai.


34/234

Prestao je kukati, ali sa sam se ja iivcirao. Otiao sam na krov i nastavio pitisam.

U lipnju sam Naoko napisao jo jeno ugako pismo, opet na kudnu aresu uKobeu. U njemu je pisalo otprilike isto to i u prvome, ali na kraju sam dodao:

ekati na tvoj ogovor mi je jeno o najbolnijih iskustava koje sam proivio. Barmi javi jesam li te povrijeio ili nisam. Ka sam ga poslao, osjedao sam se kao aje duplja u meni opet narasla.

U lipnju sam opet vaput izaao s Nagasavom da bih spavao s curama. Oba putabilo je lako. Prva cura uasno se opirala ka sam je pokuao svudi i navesti alegne u hotelski krevet, ali ka sam sam poeo itati jer mi se vie jenostavnonije alo gnjaviti, prila mi je i poela se gnijeziti uz mene. A nakon to sam tooba-

vio s rugom, poela mi je postavljati svakakva intimna pitanja -S koliko sam cura

spavao? Oakle sam? Na koji fakultet iem? Kakvu glazbu volim? Jesam li itaoneto o Osamua azaija7? Ka bih mogao putovati van, kamo bih volio idi?Mislim li da ima prevelike bradavice? Smislio sam neke odgovore i zaspao, ali

iudeg jutra rekla je a eli sa mnom orukovati, i nastavila s bujicom pitanjadok smo jeli bezukusna jaja, tost i kavu. Kakvim se poslom bavi moj otac? Imam li

obre ocjene? U kojem sam mjesecu roen? Jesam li ika jeo abe? O nje mepoela boljeti glava, pa sam brzo zavrio s jelom i rekao a moram na posao. Hodu li te ika opet vijeti? pitala me, tuno gleajudi. Ma, sigurno demo se negje sresti, vrlo skoro rekao sam i otiao. Sto ja toraim, kvragu? To sam se poeo pitati im sam ostao sam, gaedi se sam sebi. Norugo nisam mogao. Moje tijelo ujelo je za enama. Sve vrijeme ok samspavao s tim curama mislio sam na Naoko: na bijeli obris njezina golog tijela u

tami, njezine uzahe, zvuk kie. to sam vie mislio na sve to, tjelesna se glapovedavala. Popeo sam se na krov s viskijem i zapitao kamo sve to voi.Poetkom srpnja napokon je stiglo pismo o Naoko. Kratko pismo.Molim te oprosti mi to ti nisam ogovorila ranije. Ali pokuaj me shvatiti. ugouopde nisam bila u stanju a ita napiem, a ovo sam pismo poinjala bar eset

puta. Pisanje je za mene bolan proces.Poet du o zakljuka. Oluila sam pauzirati goinu na fakultetu. Slubenosamupisala pauzu, ali slutim a se nika nedu vratiti. Tebe de to sigurno iznenaiti, alija sam zapravo o tome ved ugo razmiljala. Nekoliko puta sam ti pokualaspomenuti, ali nika se nisam znala natjerati a ponem. Bojala sam se iizgovoriti te rijei.Pokuaj se ne uzrujavati toliko oko svega. to go a se ogoilo - ili nije - krajnjirezultat bio bi isti. Moa ovo nijenajljepe reeno, i ao mi je ako sam te povrijeila. Hodu redi, ne elim a sebe

krivi za ono to se ogoilo sa mnom. To je neto za to sam kriva samo ja.


35/234

Ogaala sam to vie o goinu ana, i na kraju sam ti sve veoma oteala. Savjerojatno vie to ne mogu ogaati.Ka sam se iselila iz stana, vratila sam se kudi u Kobe i neko vrijeme ila oktoru.On mi kae a u brima ko Kjota postoji mjesto koje bi za mene bilo savreno, i

razmiljam a oem tamo na neko vrijeme. To nije prava bolnica, vie nekakavsanatorij s mnogo slobonijim reimom. etalje du ostaviti za iude pismo. Samoram omoriti ivce na nekom tihom mjestu osjeenom o svijeta.Na svoj nain sam ti zahvalna za goinu ruenja koju si mi arovao. Molim te,vjeruj bar to, ako ni u to rugo ne vjeruje. Nisi me ti povrijeio. Ja sam to samauinila. To je oista ono to osjedam.Zasa te, meutim, nisam spremna vijeti. Nije a te ne elim vijeti:jenostavno nisam spremna. im se osjetim spremnom, pisat du ti. Moa seona moemo bolje upoznati. Kako ti kae, to je vjerojatno ono to sa

moramo: bolje se upoznati.

Zbogom.

itao sam i itao Naokino pismo, isvaki put ispunila bi me ista ona neponoljivatuga koju sam osjedao ka go bi se sama Naoko zagleala u moje oi. Nisam seznao s njom nositi, nisam je imao kamo odnijeti ni sakriti. Poput vjetra koji mi

prelazi tijelom, ona nije imala ni oblik, ni teinu, niti sam se njome mogaoobaviti. Objekti iz okoline klizili su kraj mene, ali njihove rijei nika ne bi oprleo mojih uiju.Subotnje veeri i alje sam provoio sjeedi u honiku. Nije bilo nae a de pozivstidi, ali nisam znao kako potroiti to vrijeme. Prebacio bih na bejzbolskuutakmicu i pretvarao se a je gleam ok sam prazan prostor izmeu sebe itelevizora rezao

napola, pa onda svaku polovicu opet napola, i tako dalje, sve dok nisam stvorio

prostor dovoljno malen da mi stane u ruku. U deset bih ugasio televizor, vratio se

u sobu i zaspao.

Krajem mjeseca Smeekoulja mi je arovao krijesnicu. Bila je u staklenki oinstant kave, na poklopcu su bile probuene rupe za zrak, a unutra je bilo

nekoliko vlati trave i malo vode. U osvijetljenoj sobi krijesnica je izgledala kaoneki obian crni kukac koji se moe nadi kraj neke bare, ali Smeekoulja meuvjeravao da je prava. Valjda umijem prepoznati krijesnicu rekao je, a janisam imao razloga ni osnove da mu ne bih vjerovao.

Dobro rekao sam krijesnica je. Lice joj je bilo nekako pospano, alistalno se pokuavala popeti skliskim staklenim stijenkama i paala. Naao sam je u voritu rekao je. Ovdje? Blizu doma? Aha. Zna onaj hotel u ulici? Oni putaju krijesnice u vrt za ljetne goste. Ova je

doletjela ovamo.


36/234

ok je govorio, Smeekoulja je trpao ojedu i biljenice u crnu torbu srukama.Ljetni praznici poeli su prije nekoliko tjeana, i nas vojica gotovo a smo jeiniostali u domu. Radije nego da idem u Kobe, nastavio sam raditi, a on je ostao

zbog seminara iz praktine obuke. Sa ka je obuka zavrila, vradao se u planineJamanaija. Daj je curi rekao je. Sigurno de se oueviti. Hvala rekao sam.Nakon sumraka om bi utihnuo i postao nalik na ruevinu. Zastava je bilasputena, a u prozorima blagovaonice rumenjela su se svjetla. Sa ka je ostalotako malo studenata palili su samo polovicu svjetiljki, pa je desna polovica bila u

mraku, a lijeva osvijetljena. No o mene je ipak opirao miris veere - nekakvakrem-juha.

Onio sam svoju flairanu krijesnicu na krov. Gore nije bilo nikoga. Na triku jevisjela bijela vesta koju je netko zaboravio

unijeti, i na veernjem se povjetarcu vijorila nalik na obaenu ljuturu nekogagolemog kukca. Popeo sam se elinim ljestvama u kutu krova na vrh domskecisterne za vou. Cisterna je jo bila zgrijana o sunca koje je upila tijekom ana.Sjeio sam u skuenom prostoru na cisternom, naslonjen na ipku raa, licemu lice s gotovo punim bijelim mjesecom. Zdesna su se blistala svjetla inukua,slijeva Ikebukura. Farovi automobila pritjecali su u svjetlosnim bujicama, iz

jednog mjesta okupanog svjetlom do drugog. Nad gradom se poput oblaka

nadvijala potmula huka zbrkanih zvukova.

Krijesnica se blago arila na nu staklenke, sjaj joj je bio ovie slabaan, bojapreblijea. Goinama nisam bio viio krijesnicu, ali one kojih sam se sjedaoisijavale su mnogo jaom svjetlodu u ljetnoj tami, i ta blistava, uarena sliicastalno me pratila.

Moa je ova krijesnica na pragu smrti. Malo sam protresao staklenku. Krijesnicaje bubnula o staklenu stijenku i pokuala poletjeti, ali sjaj joj je i alje biozamuden.

Pokuao sam se sjetiti ka sam posljenji put viio krijesnice, i gje je to moglobiti. Pre oima sam imao sliku, ali nisam se mogao sjetiti kad je to bilo ni gdje.uo sam um voe u tami i viio starinsku zapornicu o opeke. Imala je rkuijim se okretanjem ustava otvarala i zatvarala. Potok koji je regulirala bio je takomalen a se nije viio o trave na obali. Nod je bila mrana, tako mrana a kasam iskljuio bateriju vie nisam viio vlastite noge. Stotine krijesnica lebjele suna voenom masom to ju je zaravala ustava, a njihov vrudi ar osijevao je uvoi nalik na kiu iskrica.Sklopio sam oi i uronio utu avnu tamu. S neobinom sam jasnodom uo vjetar.

Oko mene je pirkao lagani povjetarac, a za njim su u mraku ostajali unovati


37/234

blistavi repovi. Otvorio sam oi i shvatio a je tama ljetne nodi jo za nekolikostupnjeva ublja nego to je bila.Odvrnuo sam poklopac staklenke i izvaio krijesnicu, te je poloio napetcentimetarski rub cisterne. inilo se a ne moe

razabrati svoj novi okoli. Poela je posrtati oko poklopca elinog epa, a noicesu joj se hvatale u ukovrane ljuske boje. Kretala se naesno ok nije ola ozapreke, a ona je okruila nalijevo. Naposljetku se popentrala na ep i nekovrijeme onje ostala uati, nepomina, kao a je na izisaju.Jo naslonjen na ipku, promatrao sam krijesnicu. Ni ja ni ona ugo se nismo nipomaknuli. Vjetar je i alje brisao oko nas, a u tami su utali nebrojeni listidijapanskog brijesta.

ekao sam cijelu vjenost.Tek mnogo kasnije krijesnica se vinula u zrak. Kao a se najenom neega sjetila,

rairila je krila, i ved u iudem trenu proletjela je kraj ograde i otplovila u blijedutamu. Hitro je opisala luk oko cisterne kao a eli vratiti izgubljeni intervalvremena. A ona, nakon to je nekoliko sekuna lebjela onje kao a promatrakako se zakrivljena svjetlosna crta stapa s vjetrom, napokon je odletjela na istok.

ugo nakon to je krijesnica nestala, u meni je ostao trag njezine svjetlosti, anjezin blije, slabaan sjaj ostao je lebjeti u gustoj tmini iza mojih kapaka nalikna izgubljenu uu.Vie sam puta pokuao ispruiti ruku u mrak. Moji prsti niega se nisu oticali.Slabaan sjaj je ostao, tik izvan moga omaaja.4

J.IJEKOM LJETNIH PRAZNIKA SVEUI-lite je pozvalo interventnu policiju a suzbije neree. Probili su barikae i uhitilistuente koji su bili unutra. To nije bilo nita novo. Svi studenti stalno su to radili.Sveuilita nije bilo tako lako "sruiti". U njih su uloene goleme svote novca, inisu se namjeravala rasformirati samo zato to je hrpica stuenata poelaivljati. Zapravo, stuenti koji su blokirali kampus nisu ni eljeli sruiti sveuilite.Samo su htjeli promijeniti strukture modi unutar samoga sveuilita, za to je

mene bilo briga kao za lanjski snijeg. Stoga, ka je trajk na kraju propao, janisam osjedao nita.U rujnu sam otiao na kampus oekujudi a du onje zatedi nere. Sve je bilo unajboljem reu. Knjige nisu bile ovezene iz knjinica, nastavniki urei nisu bilidemolirani, studentska referada nije bila spaljena do temelja. Bio sam kao

gromom pogoen. Koga su vraga ona raili iza tih barikaa?Ka je trajk neutraliziran i ka su po policijskom opsaom opet poelapreavanja, prvi su u klupe sjeli kreteni koji su voili trajk. Kao a se nita nijeogoilo, sjeili su i hvatali biljeke, te na prozivanje ogovarali s "nazoan".


38/234

Meni je to bilo nevjerojatno. Na kraju krajeva, trajk je jo bio na snazi. Nije bilonikakve objave a je zavren. Jeino je sveuilite pozvalo policijui sruilo barikae, ali sam trajk i alje je bio u tijeku. Kreteni su u vrijeme trajkagalamili kao lui, prokazujudi stuente koji su mu se protivili (ili su samo izrazili

sumnju), a tu i tamo ak bi ih pokuali privesti pre svoje lakrijake suove.Namjerno sam posjedivao te bive prevonike i pitao zato pohaajupreavanja umjesto a trajkaju, ali nisu mi znali ati izravan ogovor. to su imogli redi? a se boje kako de zbog nepohaanja nastave izgubiti ocjene? Kaovjek samo pomisli a su ti iioti urlali neka se sveuilite srui! obar vic.Vjetar je zapuhao u rugom pravcu, i njihovi povici postali su apat.Hej, Kizuki, mislio sam, nisi propustio ama ba nita. Svijet je ivo sranje. Kreteniobivaju obre ocjene i sujeluju u stvaranju rutva na vlastitu ogavnu sliku ipriliku.

Neko vrijeme pohaao sam nastavu, ali nisam se htio javiti ka su prozivali.Znam daje to bila besmislena gesta, ali bilo mi je tako loe a nisam imao izbora.Time sam se samo jo vie izolirao o rugih stuenata. utedi ka bi meprozvali, kod svih sam na nekoliko sekunda stvarao nelagodu. Nitko od drugih

studenata nije razgovarao sa mnom, a ni ja s njima.

o rugog tjena rujna oao sam o zakljuka a fakultetska naobrazba nemasmisla. Oluio sam je shvatiti kao razoblje obuke u vjetini svlaavanja osae.Nisam imao nikakvu rutvenu misiju zbog koje bih omah morao napustitistuij, pa sam nastavio svaki an pohaati nastavu, hvatati biljeke, a u slobonovrijeme sjeio sam u knjinici i itao ili traio poatke.I prema je ved proao taj rugi tjean rujna, o Smeekouljaa nije bilo nitraga. Takav razvoj ogaaja nije bio samo neobian, nego epohalan. Fakultet jepoeo, i bilo je nezamislivo a Smee -koulja propusti preavanja. Njegov stol iraio prekrio je tanak sloj praine. Njegova plastina alica i etkica za zube,limenka s ajem, insekticini sprej i ostalo stajali su uredno poredani na njegovojpolici.

ok ga nije bilo oravao sam istodu u sobi. U proteklih goinu i pol stekao sam

naviku urednosti, a kako nije bilo njega da posprema sobu, za to sam se moraobrinuti ja. Svaki an meo sam po, svaki tredi prao prozor, madrac samprozraivao jenom tjeno, i ekao a se vrati kako bi me pohvalio.Ali nije se vratio. Jenoga ana oao sam s preavanja, a sve njegove stvari bilesu onesene i s vrata je bila skinuta ploica s njegovim imenom. Otiao sam uupraviteljev ure i pitao to se ogoilo. Napustio je dom rekao je. Zasaddete biti sami u sobi.Nisam ga uspio nagovoriti a mi kae zato je Smeekoulja nestao. Tomeovjeku najveda je sreda u ivotu bila sve imati po kontrolom i ruge rati u

mraku.


39/234

Smeekouljaev poster s leenjakom neko je vrijeme ostao na ziu, ali na krajusam ga skinuo i stavio Jima Morrisona i Milesa Davisa. Sad mi je soba na neki

nain vie jelovala kao a je moja. Novcem koji sam uteio o plade kupio sammali stereo. Nodu bih sam pio i sluao glazbu. Tu i tamo sjetio bih se

Smeekouljaa, ali uivao sam u samotnjakom ivotu.Jednog ponedjeljka u pola dvanaest, nakon predavanja o Euripidu na Povijesti

rame, ovojio sam eset minuta a se proedem o oblinjeg restoranida, gjesam ruao omlet i salatu. Lokal se nalazio u tihoj zabaenoj uliici i bio je netoskuplji od studentske menze, ali mogao si se opustiti, a ti ljudi znali su kako se

pravi omlet. "Ljui" su bili brani par koji je rijetko meusobno razgovarao, plusjena konobarica za ispomod. ok sam sjeio kraj prozora i jeo, ula je skupinao etvero stuenata, va stuenta i vije stuentice, svi prilino lijepo ojeveni.Sjeli su za stol kraj vrata, te neko vrijeme prouavali meni i razgovarali o jelima, a

ona je jeno o njih konobarici referiralo za to su se oluili.Nije prolo ugo ka sam primijetio a jena o jevojaka neprestano glea umom pravcu. Imala je uasno kratku kosu, tamne naoale i bijelu pamunu mini-haljinu. Nisam imao pojma

tko bi to bio, pa sam nastavio jesti, ali ubrzo je spuznula iz stolca i prila mi.Poloivi ruku na rub moga stola, rekla je Ti si Vatanabe, zar ne?Podigao sam glavu i bolje je pogledao. I dalje se nisam mogao sjetiti da sam je

ikad vidio. Bila je od onih jevojaka koje ovjek primijeti, pa a sam je ika prijesreo, morao sam je se omah sjetiti, a na mojem fakultetu nije me ba mnogoljudi znalo po imenu.

Slobodno sjednem? pitala je. Ili nekoga eka?I alje mozgajudi, omahnuo sam glavom. Ne, nitko nede odi. Izvoli.Uz kloparanje rva o po omaknula je stolac i sjela prekoputa mene, gleajudime netremice kroz sunane naoale, a ona je bacila pogle na moj tanjur.Dobro izgleda rekla je. obro je. Omlet s gljivama i salata o graka.K vragu rekla je. No obro, to du uzeti rugi put. Ved sam naruila neto

drugo. to? Makarone sa sirom. Ni makaroni sa sirom im nisu loi rekao sam. Nego, poznajemo li se mi?Ne sjedam se... Euripid rekla je. Elektra. "Nijedan bog ne uje izgubljene Elektre glas."Zna - predavanje od maloprije.Zagleao sam se u nju. Skinula je sunane naoale. Napokon sam je se sjetio -brucoica koju sam viao na Povijesti rame. Razlog to je nisam prepoznao bila

j

Documents

127161893 Haruki Murakami Norveska Suma PDF