NOVA FIZIKA

Nova otkrića fizike i biologije dokazuju ono što je religija oduvijek tvrdila: da su ljudi mnogo više od krvi i mesa. Nova znanost u svojoj osnovi odgovara na pitanja koja su mučila znanstvenike stotinama godina, a u dubljem smislu riječi to je znanost o čudesnom.

Ugledni istraživači iz cijelog svijeta i iz različitih znanstvenih disciplina već desetljećima izvode dobro osmišljene pokuse čiji rezultati opovrgavaju priznatu biologiju i fiziku. Sva ta istraživanja u svojoj cjelini pružaju nam obilje podataka o središnjoj organizacionoj sili koja upravlja našim tijelima i ostatkom svemira.

Njihova otkrića su uistinu zapanjujuća. Na našoj najelementarnijoj razini čovjek nije kemijska reakcija, nego energetski naboj. Čovjek, kao i svaka živa tvar, skup je energije u polju energije povezan sa svim drugim stvarima u svijetu. To pulsirajuće energetsko polje središnji je pokretač našeg bića i naše svijesti, alfa i omega našega postojanja.

Naše tijelo u odnosu prema svemiru ne poznaje dvojnosti - «ja» i «ne-ja» - jer ih povezuje u jedno bazično energetsko polje. Polje utječe na najviše funkcije našeg uma i izvor je informacija koje određuju rast naših tijela. Ono je naš mozak, naše srce i naše pamćenje, ono je nacrt svijeta za sva vremena.

Pričvršćeni smo i vezani za naš svijet, i nedjeljivi od njega, naša jedina temeljna istina jest naš odnos s njim.

Biologija i fizika sve do danas bile su sluškinje pogleda koje je zagovarao Isaac Newton, otac suvremene fizike. Sve naše predodžbe o svijetu i našem mjestu u njemu potječu od zamisli koje su se oblikovale još u sedamnaestom stoljeću, no koje još uvijek tvore jezgru suvremene znanosti - teorije po kojima su svi elementi u svemiru izolirani jedan od drugoga, odjeljivi i potpuno samodostatni.

Ustvari su te teorije stvorile predodžbu o odvojenosti.

Svijet sastavljaju brojni milijuni malenih, odvojenih predmeta čije je ponašanje moguće predvidjeti. Najviše odvojen od svih njih je čovjek. Ljudi se nalaze izvan ovog svemira, i promatramo ga prema unutra. Čak je i naše tijelo na neki način odvojeno i različito od našeg pravog ja, svjesnog uma koji je promatrač.

Newtonovski svijet je možda bio svijet poštivanja zakona, no to je u krajnjoj liniji bilo samotno, pusto mjesto. Svijet je išao svojim putem, kao jedna golema mašina, bez obzira na to jesmo li mi u njemu ili ne. Newton i Descartes s nekoliko spretnih poteza otkinuli su Boga i život od svijeta materije, te čovjeka i njegovu svijest od središta našeg svijeta. Iz svemira su istrgnuli srce i dušu, tako da je u njemu ostala samo mrtva zbirka međusobno povezanih mehaničkih dijelova. I što je najvažnije, kao što se izrazio Danah Zohar u knjizi Kvantno ja (The Quantum Self): «Newtonovo gledište istrglo nas je iz tkanja od koje je satkan svemir.»

Naša slika o samima sebi nakon Darwinove teorije evolucije postala je još žalosnija. Po njegovoj teoriji, koju su neodarvinisti sada malo okljaštrili, ljudski život je slučajan, grabežljiv, besmislen i samotan. Ako nisi najbolji, nećeš preživjeti. Čovjek je samo slučajna pojava u evoluciji. Golema šahovnica biološkog naslijeđa svela se na samo jednu glavnu postavku - preživljavanje. Jedi druge ili ćeš biti pojeden. Čovjek je u svojoj biti genetski terorist koji djelotvorno uklanja sve slabije karike. U životu nisu ključni dijeljenje i međuzavisnost. Važno je pobjeđivati, biti prvi. Uspiješ li preživjeti, na samom si vrhu evolucijskog drveta.

Te dvije paradigme - svijeta kao stroja i čovjeka kao stroja za preživljavanje - dovele su do toga da smo danas vrlo dobro tehnološki ovladali svijetom, ali posjedujemo vrlo malo pravog znanja koje bi nam bilo od istinske važnosti. Na duhovnoj i metafizičkoj razini dovele su do osjećaja očaja i potpune osamljenosti.

Kada su pioniri kvantne fizike stekli uvid u samo srce materije, bili su zapanjeni nad onim što su vidjeli. Najsitniji djelići materije uopće nisu bili materija kakvu poznajemo, te nisu bili nešto određeno, nego ponekad jedna stvar, a ponekad sasvim druga. Još čudnije je to da su često istovremeno bili više mogućih stvari. A najznačajnije otkriće je da te subatomske čestice nemaju značenja same za sebe, u izolaciji, nego isključivo u odnosu sa svim ostalim. Materiju na njenoj najo-snovnijoj razini nije moguće rascijepiti na samodostatne malene jedinice, nego je ona potpuno nedjeljiva.Svemir je moguće razumjeti isključivo kao dinamičku mrežu međusobne povezanosti. Jednom povezane stvari uvijek ostaju povezane, i u vremenu i u prostoru. Pokazalo se da su i prostor i vrijeme samo arbitrarne tvorevine koje više nisu primjenjive na ovoj razini svijeta. Vrijeme i prostor - kakve ih poznajemo - ustvari uopće ne postoje.

Sve te nepovezane niti kvantne fizike nisu nikada bile objedinjene u koherentnu teoriju, a kvantna je fizika reducirana na iznimno uspješno tehnološko oruđe nužno za proizvodnju bombi i moderne elektronike. Filozofske implikacije su zaboravljene, a sve što je preostalo imalo je svoje praktične koristi. Većina današnjih fizičara bila je spremna prihvatiti bizarnu prirodu kvantnoga svijeta jer njegova matematika - na primjer, Schrödingerova jednadžba - tako dobro djeluje, a na njegove osobine koje se ne slažu s očekivanim samo su odmahnuli glavom. Kako elektroni mogu biti povezani sa svime odjednom? Kako je moguće da elektron ne može postojati kao određena pojedinačna stvar, sve dok ga ne počnemo proučavati ili mjeriti? I kako bi u svijetu moglo postojati bilo što stvarno ako sva ka stvar - prije no što ju počnemo pobliže promatrati - nije ništa drugo do privid?

Njihov odgovor je bio da postoji jedna istina za sve maleno i druga istina za nešto mnogo veće, jedna istina za stvari koje su žive a druga za nežive stvari; i preporuka da prihvatimo ta očita proturječja kao što smo prihvatili osnovni Newtonov aksiom. To su pravila koja vladaju svijetom i jednostavno ih trebamo prihvatiti. Matematika 'štima' i to je sve što je važno.

Naše promatranje - ljudska svijest -apsolutno je ključno za to da iz tog subatomskog strujanja zaista nastane nešto određeno, međutim ni Heisenberg ni Schrödinger nisu u

nijednoj od svojih jednadžbi u obzir uzeli ljudski čimbenik. Obojici je bilo jasno da je čovjek na neki način ključ, no nisu znali na koji ga način uključiti. Sa stajališta znanosti, čovjek je još uvijek bio odvojen od svijeta i promatrao ga je izvana prema unutra.

Nekoliko istraživača ponovno je počelo razmišljati o pojedinim jednadžbama koje su u pravilu svi izostavljali iz kvantne fizike. Te jednadžbe su određivale takozvano polje nulte točke - more mikroskopskih vibracija u prostoru između stvari. Došli su do zaključka da ukoliko polje nulte točke uključimo u našu sliku o najosnovnijoj prirodi materije tada je sama osnova našeg svemira valovito more energije, jedno ogromno kvantno polje. Ukoliko je doista tako, tada je sve povezano sa svim ostalim, poput kakve nevidljive mreže.

Otkrili su također da smo svi sastavljeni od istog osnovnog materijala. Na svojoj najosnovnijoj razini živa su bića, uključujući i ljude, svežnjevi kvantne energije koji neprestano izmjenjuju informacije s tim neiscrpnim morem energije. Žive tvari emitiraju slabu radijaciju koja je ključni aspekt bioloških procesa. Informacije potrebne za sve životne procese - od međustanične komunikacije do izuzetno opsežnih procesa reguliranja DNK - pristižu putem razmjene informacija na kvantnoj razini. Ispostavilo se da sukladno kvantnim procesima djeluje čak i čovjekov um koji je, navodno, potpuno van zakona materije. Misli, osjećaji i sve druge, više kognitivne funkcije povezane su s kvantnim informacijama koje istovremeno pulsiraju kroz naš mozak i tijelo. Ljudska percepcija rezultat je međudjelovanja subatomskih čestica našeg mozga i mora kvantne energije. Doslovce rezoniramo s našim svijetom.

I ono što je možda najvažnije - dokazali su da smo na najosnovnijoj razini svi jedni s drugima povezani, kao i sa svijetom. Eksperimentalno su pokazali da bi mogla postojati životna sila koja prožima cijeli svemir, a koju neki nazivaju kolektivna svijest, a teolozi Sveti Duh. Pružili su uvjerljivo objašnjenje mnogih pojava u koje čovječanstvo vjeruje već stoljećima, a za koje dosada nije bilo čvrstih dokaza i primjerenog objašnjenja: od djelovanja alternativne medicine i molitve do života poslije smrti. U određenom smislu, mogli bismo reći da su nam dali znanost o religiji.

Ove ideje su dočekane kao izdajničke, a znanstvenici koji su ih zagovarali u mnogim su se slučajevima morali boriti protiv dobro utvrđenog i neprijateljski nastrojenog establišmenta. Njihova istraživanja trajala su trideset godina, uglavnom nepriznata i potisnuta, ali ne zato što su bila nekvalitetna. Svi ti znanstvenici izveli su besprijekorne pokuse, a dolazili su iz najuglednijih ustanova: sveučilišta Princeton i Stanford te vrhunskih instituta u Njemačkoj i Francuskoj. Međutim, svojim su pokusima ugrozili brojne doktrine koje se smatraju svetima budući da predstavljaju samu jezgru suvremene znanosti. Njihove nove zamisli nisu se uklopile u prevladavajući znanstveni pogled po kojemu je svijet tek stroj. Kada bi priznali te nove zamisli morali bi se odreći mnogočega od onoga u što vjeruje suvremena znanost i morali bi, u neku ruku, krenuti od samog početka. Stara garda to nije željela.

O ČOVJEKU NJEGOVOM „JA“ I NJEGOVOM UMU

Neurobiolozi tvrde da je svijest locirana u moždanoj kori, te da je rezultat jednostavnog miješanja kemikalija i moždanih stanica. Kemikalije proizvode televizijsku sliku u našem mozgu, a kemikalije su odgovorne i za 'ono' što tu sliku promatra. Poznajemo svijet radi složenosti vlastite mašinerije. Moderna biologija ne vjeruje u svijet koji je u svojoj konačnici nedjeljiv.

Kvantni su fizičari u subatomskom svijetu otkrili neobičnu osobinu koju su nazvali «nelokalnost». To je sposobnost kvantnog entiteta, na primjer elektrona, da na proizvoljnoj udaljenosti trenutno djeluje na neku drugu kvantnu česticu, a bez bilo kakve međusobne razmjene sile ili energije. Kvantne čestice koje su jednom bile u vezi očito zadržavaju međusobnu povezanost čak i nakon odvajanja, tako da djelatnost jedne uvijek utječe na drugu bez obzira na to koliko su se udaljile.

Nelokalnost je potresla same temelje fizike. Na materiju se više nije moglo gledati kao na nešto odvojeno. Neki se događaj u zamjetljivom prostoru može dogoditi bez zamjetljivog uzroka. Einsteinov temeljni aksiom bio je pogrešan: na određenoj razini materije stvari mogu putovati brže od svjetlosti. Subatomske čestice same za sebe nemaju smisla; možemo ih razumjeti samo kroz njihove odnose. Svijet je na svojoj najosnovnijoj razini složena mreža međusobno zavisnih, zauvijek nedjeljivih odnosa.Vjerojatno najvažniji sadržaj tog međusobno povezanog svemira jest živa svijest koja ga opaža.

Kada promatramo svijet, ne vidimo samo grube stvari, "palice i kamenje", već opažamo na mnogo dubljoj razini. Naš mozak sam sa sobom i s ostalim dijelovima tijela primarno ne komunicira riječima ili slikama, a ni bitovima ili kemijskim impulsima, nego se služi jezikom valne interferencije: jezikom faza, amplituda i frekvencija u «spektralnoj domeni». Predmete percipiramo na način da rezoniramo s njima, odnosno da se «uskladimo» s njima. Poznavati svijet doslovno znači biti na njegovoj valnoj duljini.Naš je mozak poput klavira. Kada promatramo neku stvar u vanjskom svijetu, određeni dijelovi mozga rezoniraju na određenim frekvencijama. Kod pojedinih točaka na koje smo obratili pažnju naš mozak pritišće samo određene tipke koje aktiviraju strune s određenom duljinom i frekvencijom. Tu informaciju potom preuzimaju obični elektrokemijski krugovi u mozgu, baš kao što vibracije struna počnu rezonirati u cijelom klaviru.

Kada nešto ugledamo ne «vidimo» sliku tog objekta negdje u stražnjem dijelu naših glava ili iza očne mrežnice, nego u tri dimenzije i u vanjskom svijetu. Mora biti da stvaramo virtualnu sliku danog objekta te ju projiciramo u prostor, na isto mjesto na kojem se nalazi stvarni objekt, tako da se objekt i naša percepcija tog objekta poklapaju. A to znači da je vještina gledanja ustvari vještina transformiranja. Samim činom promatranja na neki način transformiramo bezvremeni i bezprostorni svijet interferencijskih uzoraka u konkretan i diskretan (odvojen) svijet prostora i vremena: svijet same jabuke koju vidimo pred sobom. Prostor i vrijeme stvaramo na površini naših očnih mrežnica. Očna leća kao u hologramu pokupi određene interferencijske uzorke i pretvori ih u trodimenzionalne

slike. Takva virtualna projekcija je potrebna zato što za jabukom posežemo tamo gdje se ona doista nalazi, a ne negdje u našoj glavi. Ako cijelo vrijeme projiciramo slike u vanjski prostor, tada je naša slika svijeta zaista virtualna stvarnost.

Bračni tandem neurofiziologa s Kalifornijskog sveučilišta u Berkeleyu. Russell i Karen DeValois konvertirali su jednostavne karo-uzorke šahovnice u Fourierove valove i otkrili da moždane stanice mačaka i majmuna ne odgovaraju na same vizualne uzorke nego na interferencijske.

Bezbrojna istraživanja, koja su DeValoisovi opisali u knjizi Prostorno gledanje, govore da su brojne stanice u vizualnom sustavu usklađene s određenim frekvencijama. Druga istraživanja Fergusa Campbella iz Cambridgea u Engleskoj, kao i brojnih drugih laboratorija, također su potvrdila da je kora ljudskog mozga ugođena na određene frekvencije. U toj činjenici možda leži objašnjenje zašto određene stvari prepoznajemo kao jednake premda su po veličini vrlo različite.

Na osnovu toga imamo dva koncepta gledanja na stvarnost:

PRVI KONCEPTČovjek je stroj za preživljavanje koji je u velikoj mjeri rezultat djelovanja kemikalija i genetskih kodova. Mozak je odvojeni organ i kuća svijesti koja je također u velikoj mjeri rezultat kemije: međustanične komunikacije i kodnih zapisa DNK.Čovjek je u osnovi izoliran od svojega svijeta, a njegov um je izoliran od njegovog tijela. Vrijeme i prostor su konačni, općeniti redovi. Ništa ne putuje brže od brzine svjetlosti.

DRUGI KONCEPTKomunikacija u svijetu ne odvija se u vidljivom prostoru Newtona, nego u subatomskom svijetu Heisenberga. Stanice i DNK komuniciraju preko frekvencija. Mozak prepoznaje i bilježi vlastitu snimku svijeta u pulsirajućim valovima.Svemir podupire temeljna supstancija koja sve registrira, teomogućava da sve komunicira sa svim ostalim. Ljude nije moguće odvojiti od njihove okoline. Živa svijest nije izolirani entitet. Čovjekova svijest povećava stupanj reda u preostalom svijetu i ima nevjerojatne moći - možemo liječiti sebe i svijet, i u određenom smislu učiniti ga takvim kakvim želimo da bude.

Mnogi slavni, poznati i manje poznati naučnici ustrajnim eksperimentiranjem i učenjem na pogreškama jedan za drugim došli su do konačnog otkrića, a su sve te dogme-kameni temeljci fizike i biologije - najvjerojatnije pogrešne, i da je točan drugi koncept poimanja svijeta.

Aldo