Novo ruho za najljepšu šetnicu uz more Za temeljito uređenje

LOVR

ANSK

I LIS

T G

lasilo

Opć

ine

Lovr

an

Iz

dava

č: O

pćin

a Lo

vran

Ul.

m. T

ita 4

1, 5

1415

Lov

ran

Godi

na: X

I

ožu

jak

2016

.

ISSN

184

5 -

9609 Broj 39

Novo ruho za najljepšu šetnicu uz more

Za temeljito uređenje ambulante - 725.000 kuna

Bogatstvo međunarodnih aktivnosti Općine Lovran

Sanacija krošnji maruna

Prvi Lovranac koji je završio najtežu utrku na svijetu

4212330

2

Piše: Radovan Trinajstić

Lungomare je najljepša lovranska šetni-ca uz more koja počinje iznad Portića, a završava u Voloskom. Duga je 12 ki-lometara od kojih dio pripada Lovranu,

a dio Opatiji. Nakon stoljetnog korištenja pokazala se potreba da se preispita njena konstrukcijska stabilnost, a time i sigurnost za brojne šetače koji je koriste tijekom cijele godine. To je trebalo obaviti u zimskim danima kako bi se spremno dočekalo proljeće i sezona ljetnih intenzivnih šetnji uz more.

Tako su ovih zimskih dana obavljeni op-sežni i temeljiti građevinski radovi koji su počeli krajem listopada i to na rekonstrukciji nosivosti mosnih premošćenja ispod volti koje se nalaze u neposrednoj blizini hotela Belveder. Postojeća nosiva konstrukcija i nosivi betonski stupovi su ovim radovima ojačani novim kvalitetnim armiranim betonom, kao i sama pješačka sta-za u duljini od oko 60 metara. Sve je to ovaj nadsvođeni dio šetnice nad morem učinilo vr-lo sigurnim za pješake što je veoma bitno da Lungomare i dalje bude atraktivna i zanimljiva šetnica za brojne ljubitelje svakodnevnog kreta-nja i zdravog života.

Novo ruho za najljepšu šetnicu uz more

ISPITIVANJE KRITIČNIH TOČAKARadovi na tom dijelu šetnice potakli su

odgovorne iz Općine Lovran da se preispi-ta stanje i stabilnost jednog dijela šetnice i u neposrednoj blizini podno hotela Bristol. Zasigurno je još u sjećanju mnogih nemili događaj od 27. veljače 2013. godine kada je dio šetnice na lovranskom mulu nenadano propao zajedno sa šetačem i samo sreća je bila da se osim pada i straha nije dogodila veća tragedija. Potaknuti tim saznanjem priš-lo se ispitivanju ima li sličnih potencijalnih kritičnih točaka na kojima bi se mogla u bu-dućnosti dogoditi kakva nezgoda. Nažalost, zahvat u obliku testa bio je vrlo alarmantan i ukazao je na opasnost većih razmjera. Stoga je odmah dat zadatak da se izvrši dublji i de-taljniji uvid u stanje cijele nosive konstrukcije lovranskog dijela šetnice. Analiza je pokazala da je postojeći unutarnji zid oslabio, da su vidljive napukline te da je iz prostora izme-đu vanjskog i unutarnjeg zida u potpunosti nestao materijal koji je to nekada ispunjavao. Posljedica je to desetljećima stalnog djelo-

vanja mora i naleta snažnih valova, koji su doslovno isisali sav materijal. Vrlo tanki sloj pješačke staze samo pukim slučajem nije puknuo i sunovratio se desetak metara du-boko u more.

Ne treba ni pomisliti kakva je to po-tencijalna opasnost prijetila pješacima, ali i čistačima, a da se za nju i nije znalo. Izrađena je stručna projektna dokumentacija i odmah se prišlo zatvaranju prolaza za šetače i pr-vim građevinskim radovima. Nakon raščišća-vanja novim armiranim betonskim zidom učvrstio se unutarnji vrlo visoki kameni zid. Tako se onemogućilo buduće urušavanje i cijeloj konstrukciji data je potrebna čvrsto-ća i sigurnost. Ovaj zahtjevan i težak zahvat uključio je i sanaciju vanjskog dijela nosivog zida, koji se naslanja na morske stijene i s dva propusta omogućava ulaz mora i nje-govo djelovanje u podmorju. U konačnici šetnica će biti nadsvođena novim podebljim armirano-betonskim slojem u duljini oko 25 metara, koji će osigurati njenu sigurnost za još dugi niz godina.

POMOĆ ŽUPANIJESvi ovi građevinski radovi zahtijevali su

delikatan pristup izvođača radova koji su uspješno obavili povjeren im zadatak i u ne-koliko mjeseci osposobili šetnicu. Investiciju u vrijednosti od 360.000 kuna zajedno su finan-cirali Općina Lovran sa 210.000 i Primorsko-goranska županija sa 150.000 kuna.

Osim radova na ovim lokacijama, stručnim ispitivanjem ukazala se potreba za još jednom sanacijom Lungomara na dijelu šetnice kraj kafe bara „Orange“ ili kraj Parka Bogdana Sirotnjaka Bodija. Na tom dijelu šetnice nalazi se manja volta kojoj prijeti urušavanje. Radovi na tom dijelu obavit će se nakon završetka ra-dova kod hotela Bristol. Vrijednost tih radova iznosit će 226.000 kuna za Općinu Lovran.

Složenost i veličina samog zahvata građevi-nara zahtijevala je podulje djelomično zatvara-nje šetnice pa su šetači morali koristiti zaobila-zne pravce kretanja. Ali, završetkom cjelokupne sanacije i konstruktivne ojačanosti šetnice, sigur-nost šetača bit će na višoj razini što će s dola-skom proljeća i ljeta biti od posebnog značaja.

2 3LOVRANSKI LIST br. 39 LOVRANSKI LIST br. 39

Investicijom od 725.000 kuna obavljena je temeljita adaptacija zgrade lovranske ambulante, koja je izgrađena davne 1930. godine i koja do sada nije nikad

doživjela tako obiman građevinski zahvat kao što je to učinjeno krajem prošle kalendarske godine.

Sredstava za ovu zajedničku investiciju osigurala je Primorsko-goranska županija u visini od 350.000 kuna, Općina Lovran sa 125.000, a 250.000 kuna osigurao je Dom zdravlja Primorsko-goranske županije u čijem sastavu djeluje i ova lovranska ambulanta. Na zgradi je obnovljena fasada kvalitetnom žbu-kom te zamijenjena postojeća drvena stola-rija sa PVC i aluminijskom stolarijom čime će se znatno poboljšati ugodnost boravka u objektu, kao i ušteda energije. Ovim zahva-tom u potpunosti je obnovljena i pedijatrij-ska ordinacija, koja će od sada pružati bolje uvjete za liječenje malih pacijenata, a što je posebno obradovalo njihove roditelje.

Pored obnove zgrade ambulante, pro-stor okoliša zgrade godinama je vapio za kva-litetnim uređenjem. Upravo to se početkom ove, 2016. godine i počelo raditi. Postojeća trošna kućica koja se nalazi u dvorištu am-bulante doživjela je potpunu sanaciju, a u buduće će se koristiti kao prostor za arhivu ambulante i kao garderoba za spremačice. U okolišu ambulante izgrađen je i novi betonski nogostup kao pristupna staza za invalide, koji su konačno dobili poseban ulaz u ambulantu s manjom rampom što im olakšava i omogu-ćuje nesmetan pristup ambulanti.

Prenamjenom postojeće manje prostori-je unutar zgrade omogućilo se premještanje sadašnjeg šaltera ambulante u veći i funkci-onalniji prostor. Rješenje se našlo u pregra-đivanju postojeće čekaonice drvenom pre-gradnom stijenkom u prostor za šalterske poslove djelatnika ambulante i u čekaonicu. Ove dodatne radove je sufinancirala Općina Lovran s oko 170.000 kuna.



Za temeljito uređenje ambulante - 725.000 kuna

U planu je da se na ljeto obavi i sanacija dotrajale krovne kon-strukcije i zamijeni krovni pokrov. Tako će nakon temeljitih i sve-obuhvatnih građevinskih radova zgrada ambulante znatno pobolj-šati uvjete rada za zdravstvene djelatnike, ali i boravak bolesnika učiniti ljepšim u novim prostorima.

U planu je da se u idućim godina-ma u prizemlju uredi kvalitetan pro-stor za dispečerski centar s odgova-rajućom dežuranom i dojavnim pro-storom uz manju pomoćnu kuhinju. Novodobiveni prostor u potkrovlju u doglednoj bi budućnosti mogao biti uređen za dvije kancelarije i sanitar-ni čvor, manju priručnu kuhinju te poveću dvoranu za sastanke i oku-pljenje članstva. Prostor će se upot-puniti manjom učionicom i trim-ka-binetom u kojem će članovi provoditi svoje slobodno vrijeme, a osigurat će se i prostor za skladište u kojem će se naći potrebna vatrogasna oprema.

Ovim sveobuhvatnim radovima vidno će se poboljšati uvjeti redovi-te aktivnosti lovranskih vatrogasa-ca, a time i sigurnost građana.

Vatreni dečki pod novim krovom

N astojanja da se uvjeti života i rada članova Dobrovoljnog vatrogasnog društva Lovran poboljšaju konačno su se

početkom listopada prošle godine počela ostvarivati.

U povijesti lovranskog vatrogasnog druš-tva starog 52 godine značajan je to iskorak, koji će omogućiti intenziviranje rada na prevenciji i zaštiti od požara, ali i svih oblika intervencija kod raznih elementarnih i drugih nepogoda. To će sigurno unaprijediti rad samih članova, ali i poboljšati njihov status u društvu. Nakon što su sedamdesetih godina prošlog stoljeća uselili u današnji prostor, oni su redovito kroz društveno koristan i volonterski rad uređivali unutrašnjost zgrade i vanjski parkirni prostor oko Vatrogasnog doma. Ali neke je radove bez veće pomoći nemoguće riješiti volonterski. Tako je godinama korištena zgrada s vreme-nom počela prokišnjavati i ozbiljno je naruša-vala izgled unutarnjeg prostora. Trebalo je što hitnije pristupiti detaljnom uređenju.

Prošle godine obavljenim građevinskim radovima skinute su sa krova stare i ekološki neprihvatljive salonit ploče, a zamijenjene su s kvalitetnim kanalicama na površini od oko 200 četvornih metara. Bio je to trenutak da se ujedno sanira i samo krovište novom dr-venom građom. Zidovi zgrade su dodatno učvršćeni novim armirano-betonskim vijen-cem pa se u potkrovlju zgrade dobio vrlo koristan prostor koji će se u narednim godina-ma etapno urediti za potrebe vatrogastva. Na

krovu je zamijenjen i oborinski oluk kao i sve limene obšave. Vrijednost ovih radova iznosila je 400.000 kuna. Općina Lovran izdvojila je 160.000 kuna iz svog proračuna, a ostala sred-stva je osiguralo samo DVD Lovran.

Ovako izvedenim radovima DVD Lovran je pored sigurnog krova dobio još jednu garažu pa sada u svom sastavu ima pet garažnih prostora za smještaj vatrogasnih vozila društva te novu i prostranu garderobu za svojih tridesetak vatrogasnih operativaca.

Ovim do sada obavljenim radovima lo-vranski članovi DVD ne misle stati, već imaju u planu za ovu godinu kompletno obnovi-ti elektroinstalacije, vodovodne instalacije i odvodne mreže iz Doma jer postojeće već ne zadovoljavaju ni tehničke uvjete ni sadašnje potrebe. Osim toga uredit će se i dva nova sanitarna čvora, zamijeniti dosa-dašnja mreža centralnog grijanja te obojiti sve zidne površine u unutrašnjosti. Sve ove obrtničke radove članovi DVD obavit te sami i volonterski i tako znatno uštedjeti fi-nancijska sredstva svog društva.

Prema financijskim mogućnostima i po-moći šire društvene zajednice, prvenstve-no vatrogasne, lovranski dobrovoljci imaju namjeru i u narednim godinama nastaviti s radovima, doduše u etapama i prema fi-nancijskim mogućnostima. Prve naznake pomoći pristigle su ovih dana. 80.000 kuna dostavila im je Županijska vatrogasna zajed-nica, a sredstva su namijenjena upravo za ove radove.


LOVRAN PRVI NA LIBURNIJI

Piše: Cvjetana Miletić

Besplatne vježbe u osvijetljenom Fitness parku

U prosincu 2014. godine u Lovranu je otvoren prvi Fitness park sa spravama na kojima mogu vježbati svi, od djece starije od šest godina, do osoba u zrelim i zlatnim godinama.

U dijelu parka Komušćak, koji je bio posve neiskorišten i u koji se rijet-ko ili nikada nije ulazilo postavljeno je šest različitih sprava, kojima se besplatno mogu koristiti šetači, domaći i strani gosti, oni koji su naučeni posjećivati fitness centre ali i oni koji se prvi put susreću s ovakvim oblikom tjelesne aktivnosti na otvorenom. U blizini je Klinika za ortopediju, nasuprot otvoren novouređeni hostel Link, a u neposrednoj blizini je i kupalište Kvarner, te je fitness park veoma brzo postao živahno mjesto i oku-pljalište mladih. Prolazeći u nekoliko navrata tim dijelom parka moglo se vidjeti da su sprave korištene i da se iz tog dijela parka, koji je sakriven bujnim zelenilom, često čuje bezbrižnan smijeh.

HRVATSKI EKOLOŠKI PROIZVODZahvaljujući novim generacijama koje na svakodnevno vježbanje gledaju kao na po-

trebu organizma za kretanjem i razgibavanjem, a znajući da svatko ne može sebi priuštiti odlazak u teretanu, Općina Lovran je donijela odluku da se taj nekorišteni dio parka pre-namijeni u fitness kutak na otvorenom i to je prvo vježbalište takve vrste na otvorenom.

Za početak je postavljeno šest sprava. Zapaženo je da ih više koriste mladi i šetači treće životne dobi. Onih srednjih godina je najmanje.

Sprave su povezane novim stazicama, na neki su način odvojene i sakrivene zele-nilom pa se nitko ne mora osjećati nelagodno ako, kako i koliko vježba. A da bi svatko znao kako treba vježbati na svakoj su spravi date i slikovne upute. Usput rečeno, sprave su hrvatski ekološki proizvod, a vježbati može svatko onoliko koliko mu osobna kondicija dopušta. Može koristiti jednu ili sve sprave, to ovisi o izboru pojedinca iako su postav-ljene planski, tako da vježbača vode od jedne do druge lokacije, iako je krajnji izbor ipak prepušten svakome na volju.

Već nešto više od godine dana to je nova rekreativna ponuda za mještane Lovrana, ali i za turiste koji borave u našem gradu. Trebalo je, doduše, više vremena da se i jedni i drugi počnu koristiti ovim spravama. Time je, ne samo obogaćena turistička ponuda, nego je i svim ljudima dobre volje pružena mogućnost da vježbaju, da se rekreiraju i pridonesu očuvanju svog zdravlja. I to još besplatno! U današnje vrijeme kada se sve plaća, ovo je od izuzetne važnosti.

Otvaranjem fitness parka na otvorenom promovira se i zdrav način života. Vježbanje pridonosi prevenciji od nekih bolesti i smanjenju tjelesne težine što je izuzetno zdravo. Osim toga pridonosi i druženje jer vježbati može i cijela obitelj ili manje društvo. Naime, veoma je ugodno poslije šetnje po Lungomaru zastati u fitness parku, vježbati pola sata u hladovini lovora i vratiti se opet na Lungomare. Ili to isto učiniti s gornje ceste pa se spustiti do mora. Kako je u neposrednoj blizini kupalište Kvarner, prvi korisnici bili su strani gosti.

PET RASVJETNIH TIJELAU početku je najteže naviknuti se na neku novost. A onda ju još nude i besplatno! To

je u početku izazivalo nevjericu, ali čovjek se svemu brzo priuči. No, čule su se i neke primjedbe. One su se najčešće odnosile na vježbanje u ve-

černjim satima jer u tom dijelu parka nije bilo rasvjete. Sada je taj nedostatak otklonjen. Postavljeno je pet rasvjetnih tijela i sada se sprave mogu koristiti i u noći.

Ono što se često zaboravlja, a trebalo bi takve stvari i pamtiti, su utrošena financijska sredstva. Općina Lovran izdvoji-la je iz proračuna 210.000 kuna, a pomogli su hotelska grupacija Milenij hoteli i Rivijera d.o.o. Ičići sa 40.000 kuna. Od tih sredstava uređen je taj dio parka, ugrađena je odvod-nja oborinske vode, stavljene su nove rešet-ke, napravljene nove staze, uređeni ivičnjaci, dodana rizla i nabavljene sprave. Da bi se taj dio parka estetski sjedinio s ostalim di-jelom popravljen je i dio starih staza, most i neki dijelovi ograde. Za te dodatne radove Općina je utrošila još 85.000 kuna iz lanjskog proračuna, a postavljanje pet rasvjetnih tijela stajalo je novih 38.000 kuna.

6 7LOVRANSKI LIST br. 39LOVRANSKI LIST br. 39

Početkom 2016. godine Lovran je učinio značajan iskorak u podizanju kvalitete komunalnog standarda svojih građana zamjenom postojeće javne rasvjete novim ekološkim ra-svjetnim tijelima.

Ovime će se prvenstveno uštedjeti na potrošnji električne ener-gije, a poštujući pri tome još i suvremene ekološke principe, bit će to značajna ušteda u proračunu Općine Lovran.

Zamijenit će se dosadašnjih 127 rasvjetnih tijela na stupovima jav-ne rasvjete duž središnje prometnice od granice s Ikom do Labinskog u smjeru Medveje. Osim ove prometnice, zamjena javne rasvjete uči-nit će se i duž Ulice žrtava fašizma i 43. istarske divizije, dakle od mar-keta Konzum do benzinske stanice i lovranskog groblja. Ovu korisnu i zahtjevnu investiciju od 250.000 kuna subvencioniralo je Ministarstvo gospodarstva Republike Hrvatske sa 114.000 kuna, a ostatak sredsta-va osigurala je Općina Lovran iz svog proračuna.

Distributer i proizvođač ovih žarulja je tvrtka ZTP d.o.o. iz Zagreba, a zamjenu dosadašnjih, gotovo četrdeset godina starih rasvjetnih tije-la obavili su radnici poduzeća Komunalac.

Dosadašnje žarulje od 150 W zamijenit će se s novim žaruljama jačine 150 W koje će automatski regulirati svoju jačinu prema sredini noći sve do 100 W. Time će se uštedjeti oko 50 posto dosadašnje potrošnje električne energije javne rasvjete. Ovime se neće umanjiti noćna rasvjeta gradskih ulica već će moderna rasvjeta zadržati do-sadašnju učinkovitost. Osim već spomenute energetske i financijske uštede, značajno će se umanjiti svjetlosna zagađenost i negativni utje-caj postojeće rasvjete na okoliš.


Piše: Radovan TrinajstićEkološka rasvjeta štedi struju

Posljednjih mjeseci u prošloj godini učinjeni su vidni pomaci u pobolj-šanju postojećih prometnica na lovranskom području što je unaprije-dilo i kvalitetu življenja njegovih stanovnika.

Kada su u pitanju ceste to ima i dodatnu težinu, ali i vrijednost izvršenih radova, koje – unatoč prethodnim prigovorima – uvijek na kraju obav-ljene radove prvi pozdrave upravo vlasnici motornih vozila.

Rekonstrukcijom ceste, u duljini od oko 600 metara, u znatnoj je mjeri poboljšan i izmijenjen izgled županijske ceste na potezu od hotela Draga di Laurana do središta Lovranske Drage. Vrijednost ovih radova bila je 1.800.000 kuna, a sanacijom ceste ne samo da je uređena sama prometnica nego je i po-stojeći kolnik dobio puni profil i mogućnost nesmetanog prometa u oba smjera s dva kolnička traka.

Višemjesečnim radovima i županijska cesta, Ulica dr. Nilo Cara, od raskrižja s Ulicom žrtava fašizma do raskrižja s Ulicom 26. divizije kompletno je rekon-struirana u cijeloj toj duljini. Postojeći asfaltni sloj je zamijenjen novim slojem uz prethodno usklađivanje postojećih okni komunalne infrastrukture, a koje se od ranije nalaze u trupu ceste kao i niveliranje same prometnice. Na ovom dijelu ceste zamijenjeni su i postojeći rubnjaci nogostupa te je asfaltiran i sam nogo-stup. Zatim je obnovljena zaštitna ograda i rukohvati za sigurno kretanje pješaka. U vrijeme rekonstrukcije ove ceste obavljeni su građevinski radovi i na sanaciji potpornog zida kojem je u jednom dijelu prijetilo urušavanje. Sve ove radove sufinancirala je Županijska uprava za ceste s 800.000 kuna.

Uz ove rekonstrukcije županijskih cesta na lovranskom području obavljeni su i manji građevni zahvati na uređenju prilaznim cestama do pojedinih naselje-nih dijelova Lovrana. Tako je s 200.000 kuna Općina Lovran financirala sanaciju postojeće ceste na području Labinskog, koja spaja glavnu prometnicu kod re-storana „Štanger“ sa Principima. Tom prigodom ovi radovi su ujedno iskorišteni za zamjenu postojećeg vodoopskrbnog cjevovoda s novim većim profilom cijevi čime će stanovnici tog dijela Lovrana imati uz stalan pritisak imati i kvalitetan dotok pitke vode do svojih domaćinstava.

Postojeća pješačka staza na potezu Bahova – Lokva – Vojina tijekom tri faze radova dobila je izmijenjeni izgled s novim slojem asfalta i dijelom betona. Općina Lovran je svojim proračunskim sredstvima financirala radove na uređe-nju pješačkih staza s novim rubnjacima i uređenim odvodima za oborinsku vodu u parku Komušćak gdje su postavljena i nova javna rasvjetna tijela, čime je sam park dobio na izgledu. Za to je izdvojeno 100.000 kuna.

Na ulazu u Lovran iz pravca Ike, uz postojeću crkvicu sv. Nikole uređen je okoliš te novim slojem poboljšano kretanje pješaka pješačkom stazom, koja spaja glavnu prometnicu s Ulicom Viktora Cara Emina. Za ove radove Općina Lovran je izdvojila 50.000 ku-na.

U nastavku sveobuhvatnih infra-strukturnih radova Općina je u po-stupku dobivanja građevinske dozvo-le za polovinu ukupne duljine izrade nogostupa uz postojeću državnu cestu D-66 te izrade tehničke dokumenta-cije za preostali dio nogostupa koji bi omogućio bolje i kvalitetnije poveziva-nje Lovrana i Medveje.

Radovi na cestama za sigurniji promet


Godina koja je nedavno završila, 2015., za privatne iznaj-mljivače na području Općine Lovran nosila je puno ra-zloga za zadovoljstvo. Kao i u cijeloj Hrvatskoj, tako i na Kvarneru, uz odlične vremenske prilike i puno zadovoljnih

gostiju završila je turistička sezona kakva se samo poželjeti mogla. A bilo je tu i zapaženih turističkih nagrada.

Naime, na 2. Forumu obiteljskog smještaja održanom u okviru Dana hrvatskog turizma (organiziranog u suradnji Hrvatske gospo-darske komore, Ministarstva turizma i Hrvatske turističke zajednice) u Poreču sredinom mjeseca listopada 2015.godine, čak tri lovranske obitelji su osvojile prestižne nagrade!

Obitelj Mikleus (Apartmani Mikleus) je osvojila 3. mjesto u kategoriji »Kuće za odmor na moru«, obitelj Sirotnjak (Villa Sirotnjak, Lovranska Draga ) 2. mjesto u kategoriji »Kuće za odmor na moru«, a obitelj Kalat (Villa More, Janjetići / Tuliševica), 1.mjesto i 19. Turistički cvijet-kvaliteta za

Hrvatsku u kategoriji »Cikloturizam i turizam bez barijera«. Ovdje treba reći i da su se priznanja turističkim iznajmljivačima

dodijeljivala prvi puta u povijesti dodjele ovih turističkih nagrada. Kao predstavnik naše regije obitelj Kalat predstavila je svoju kuću

»Villa More« i ljepote našeg lovranskog kraja i u rado gledanoj turi-stičkoj emisiji HRT-a Turistička klasa emitiranoj na početku prosinca 2015. godine.

Na Danu kvarnerskog turizma održanom u Opatiji 8. prosinca obitelji Kalat dodijeljeno je i priznanje TZ Kvarner za doprinos razvitku turizma Kvarnera!

– Namjera mi je da ipak damo neku vrstu poticaja mladim i starim iznajmljivačima da se radom, zalaganjem i vjerom u uspjeh može puno postići! U Lovranu imamo izvanredne i jedinstvene uvjete za daljnji ra-zvoj turizma i samo zajedno možemo biti još uspješniji i bolji - poručio je Zoran Kalat.

Piše: Aleksandra Kućel-Ilić


Lovranski privatni iznajmljivači puni nagrada

Dr. Dušan Peršić i Mirjana Peršić

O vih je dana jedan izuzetno vrijedan čovjek, rodom Pojanac a dušom Lovranac, otišao u dobra sje-ćanja. Dr. med. Dušan Peršić pridružio se svojoj supruzi Mirjani.

Iza njih ostala su djela kojima će se ponositi još mnoge generacije. Mr. Mirjana Peršić autorica je knjige »Lovran – turi-zam i graditeljstvo«, a Dušan Peršić, iako po struci liječnik, au-tor je prvog i jedinog »Lovranskog spomenara«. Oboje su bili skromni i samozatajni stručnjaci, nenametljivi ali vrsni, svatko u svojoj domeni. Sada su opet zajedno.

Dušan Peršić rodio se u Rijeci 1925. godine. Mladost je proveo u Opatiji i Rijeci, a nakon završene klasične gimnazije u Rijeci studij medicine nastavio je na Fakultetu u Ljubljani i Zagrebu. Nakon obaveznog bolničkog staža zaposlio se u Domu zdravlja Opatija i sve do umirovljenja 1990. radio je u ambulantama Primarno-zdravstvene zaštite, osim u razdoblju od 1964. do 1969. godine kada je u misiji Svjetske zdravstve-ne organizacije za tehničku i zdravstvenu pomoć nerazvijenim zemljama radio u Libiji.

Od najranijih godina zanimala ga je povijest rodnog kra-ja. Sakupljao je stare fotografije, knjige i dokumente, napise i članke, istraživao i pisao, objavljivao u brojnim časopisima i listovima. Kada se sljubila doktorova medicina sa supruginom poviješću umjetnosti i arhitekturom teško je reći, tek činjenica

je da je njihova suradnja bila intenzivna i plodonosna od njiho-vih prvih studenskih dana u Zagrebu.

U Lovran su doselili 1960. godine, kada je dr. Dušan Peršić dobio stan u nekadašnjem pansionu »Sofija«, koji je poslije Drugog svjetskog rata pretvoren u stanove, i tu je ostao do posljednjeg trenutka. Bio je izvrstan liječnik, erudit i šarmer, voljen u svim ambulantama zbog svoje iskrenosti i duhovitosti, omiljen među sugrađanima. Lako je pronala-zio suradnike i sugovornike pa se nakon osnivanja Općine Lovran angažirao i u lokalnoj samoupravi kao prvi predsjed-nik Općinskog vijeća Općine Lovran. Nakon mirovine mno-go je više vremena posvećivao društvenom radu i zalagao se za brojne kulturne manifestacije, organizirao mnoge izlož-be i predavanja. Posebno se zanimao za lovransku povijest, zdravstveni turizam i povijest medicine. Autor je nekoliko vrijednih publikacija u vezi lovranske povijesti i koautor je Turističkog vodiča Lovrana. Dugo je godina bio stalni surad-nik Lovranskog lista i jedan od osnivača Katedre Čakavskoga sabora Lovran.

Koliko je bio cijenjen rad dr. Dušana Peršića i njegove su-pruge mr. Mirjane Peršić možda najbolje govori činjenica da su oboje dobitnici Nagrade za životno djelo Općine Lovran. Oboje su otišli u dobra sjećanja, ali su iza njih ostala dobra djela. I zato ćemo ih pamtiti!

DA IH SE NE ZABORAVI


K atedra Čakavskoga sabora Lovran predvidjela je u svom programu i neka zanimljiva pre-davanja koja će se održati tije-

kom godine. Tako je prvo ovogodišnje pri-ređeno u veljači, a predavači su bili Željko Bistrović, konzervator iz Konzervatorskog odjela u Rijeci i Kristina Krulić, restaurato-rica iz Hrvatskog restauratorskog zavoda u Odjelu za zidno slikarstvo i mozaik u Rijeci.

Njihovo veoma zanimljivo izlaganje o vrednovanju i očuvanju Zidnih slika u crkvi sv.Jurja u Lovranu i restauratorske interven-cije, koje su do sada učinjene da bi se uvidio, a potom istakao i sačuvao njihov povijesno umjetnički značaj, pratio je velik broj zaintere-siranih građana koji su odazivom i prisustvom ugodno iznenadili i predavače, ali i organiza-

tore. „Vole judi svoju crekav,“ bilo je mišljenje mnogih zadovoljnih mještana za vrijeme dru-ženja nakon predavanja.

Zidne slike ili freske u župnoj crkvi sv. Jurja otkrivene su tek početkom druge polo-vine 20. stoljeća, naglasio je Željko Bistrović, a potom je odao počast prethodnicima koji su radili na njihovom otkrivanju i očuvanosti. U otkrivanju tog slikarskog bogatstva mještani Lovrana zauvijek će biti zahvalni istraživačima i konzervatorima kao što su bili Branko Fučić i Iva Perčić. Oni su svojim znanjem i marljivo-šću otkrili niz vrijednih zidnih slikarija, koje je godinama skrivalo – ne samo prošlo vrijeme –nego i brojni premazi bojom i žbukom, koji su, opet na svu sreću, pod više naslaga te žbu-ke, vapna i boje, sačuvali iznimna umjetnička djela kasnogotičkih slikara.

„Zidne slike u svetištu lovranske crkve slikarskom se kvalitetom i osebujnim ikono-grafskim sadržajem uklapaju u širi kulturni krug subalpskog likovnog izričaja kojemu su pripadali kasnosrednjovjekovna Istra i Kras. Ikonografska, odnosno sadržajna posebnost oslika je njihov osmišljeni topološki sustav u kojemu se uz ciklus mučeništva gradskog sve-ca zaštitnika, sv. Jurja, prožimaju mariološke i euharistijske teme. Kompleksnost umjetnič-kog i sadržajnog zadatka daje naslutiti kako je narudžba oslika povezana uz više društvene slojeve lokalnog plemstva čiji naslikani grbovi ukrašavaju zaglavne kamene svoda“, naglasio je Željko Bistrović, a potom na primjerima ukazao na vrijednost njihova očuvanja.

Zahvaljujući stručnjaku Branku Fučiću, ko-ji je prvi prepoznao i utvrdio da su lovranske

Predavanja koja priređuje Katedra Čakavskoga sabora Lovran zanimljiva su i do-bro posjećena iako nisu uvijek vezana isključi-vo za Lovran. Prvo je održao Robert Doričić. Uz dokumentarnu izložbu Neka nu me uci/ Da se ne zaboravi on je osmislio predavanje Žejane – bo-gatija spravna va zajike, kante i užancah. Drugo veoma zahtjevno predavanje održao je prof.dr.sc. Roberto Žigulić Kako nać i zapisat svoji koreni. Potom je Frane Babić slikom i riječju Lovranske šterne i kortili potaknulo mnoge Lovrance da više cijene svoje šterni i kortili. Kako je prošle godine obilježena i stota obljetnica hrvatske pučke ško-le u Lignju zanimljivo predavanje o već zaborav-ljenim događajima Družba sv. Ćirila i Metoda za Istru i njezina škola u Lignju održala je doc. dr.sc. Vjekoslava Jurdana, a prof. dr. sc. Roberto Žigulić govorio je o zaslužnim učiteljima koji su u to vrije-me radili u toj školi. Dr.sc. Igor Eterović kroz svoje je predavanje Nacionalni parkovi merikanskega ju-gozapada odveo ljubitelje planinarenja na virtu-alno putovanje Amerikom. Prvo ovogodišnje pre-davanje Željka Bistrovića i Kristine Krulić Zidne slike u crkvi sv. Jurja u Lovranu, titulara i zaštit-nika grada, potvrdilo je da su nastojanja članova Katedre od izuzetne važnosti. Dobro je ukazivati na vrijednost i značaj svih kulturnih i povijesnih naslijeđenih dobara kako bi se to naslijeđeno do-bro – ne samo očuvalo, nego i sačuvalo i predalo našim nasljednicima.

Kad stručnjaci ukazuju...ZIDNE SLIKE U CRKVI SV. JURJA U LOVRANU


zidne slike radovi dvojice majstora iz istarske radionice fresaka i da su stoga njihovi radovi izuzetno lijepi, zanimljivi i vrijedni za spašava-nje. Fučić je uočio i dvije slikarske ruke koje su izvele ciklus fresaka o mučenju sv. Jurja. U prvom redu to je rad majstora Vincenta iz Kastva, a potom i Šarenog majstora. Na ra-du Šarenog majstora danas se mogu uočiti također dva autora. Jedan je majstor oslikao mučeništvo sv. Jurja i to je rad kvalitetnijeg lovranskog majstora, a druge je radio njegov rustičniji učenik čija se djela nalaze u Oprtlju i Dvigradu.

Ipak najvažnija je činjenica da je u župnoj crkvi sv. Jurja pohranjeno neizmjerno blago koje tek spoznajemo i koje treba do kraja otkriti, zatim restaurirati, a ono što nam još nije dano otkriti i vidjeti, kako bi se očuva-

la sva ljepota srednjovjekovnog slikarstva. Tu ljepotu slikarstva, kada su i tehnike rada bile mnogo jednostavnije, ali i vrijednost umjet-ničkih djela po procjeni današnjih stručnjaka, trebali bismo ubuduće češće prezentirati i sebi i drugima. To je nevjerojatno bogata ostavština iz naše davne prošlosti, a ona još uvijek nije dovoljno poznata i predstavljena ni nama samima ni široj publici.

Stoga je s posebnom pažnjom praćeno izlaganje Kristine Krulić, koja je govorila o po-trebi korištenja sve modernijih tehnika rada u daljnjem istraživanju, a naglasila je da su to i opsežni radovi koji se ne mogu obaviti u kratkom roku jer moraju biti pažljivi, preci-zni, konzervatorski i restauratorski ispravni. Kada svi radovi na zidovima, na luku i svodu crkve budu u potpunosti obavljeni gledatelji

će imati dojam kao da se ništa na freskama nije učinilo, samo će one blistati novim sjajem. Po njenim riječima za dovršenje cjelokupne restauracije fresaka uz malo jaču financij-sku potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske potrebne su još jedno tri godine rada. I ta pozitivna izjava o opsežnim rado-vima ali i kratkoći roka izazvala je radost pri-sutnih.

Ono što svakog stanovnika Lovrana izu-zetno raduje je saznanje da kad te zidne slike budu u potpunosti uređene i predane gle-dateljskom oku, nitko ih nikada neće moći ni ukrasti ni otuđiti. One će zauvijek biti jedan od najvažnijih umjetničkih spomenika šireg prostora Istre i Kvarnera, ali i najvrednija dota lovranske župne crkve.


O svanulo je tmurno, kišovito i maglovito zimsko jutro 30.si-ječnja 2016. godine.

No u domovima malih i velikih ribolovaca započe-le su uzbudljive i vesele pripreme za 15. tradicionalnu

Zubijadu, maškarani ribolov. Oblačili su se kostimi, vršile zadnje prei-nake, a najvažnije je svakako bilo šminkanje bez kojeg ne bi bilo pravih klaunova, vještica, zombija, strašila, princeza, mačkica, pasa, vražičaka, harlekina, Tirolki...

Okupljanje veselih i razdraganih maškaranih ribolovaca (njih tri-desetak) bilo je u 11 sati na početku lovranskog mula i njihov optimi-zam i radost druženja nije moglo pokvariti ni loše meteorološko vri-jeme. Predvođeni harmonikašem Valentinom Frankovićem, bubnjarom Srećkom Šobotom i činelistom Valterom Gržetom uputili su se kroz Stari grad i usputnim prolaznicima dijelili vedro i raspjevano raspolože-nje. Osobitu pažnju privukli su Lovranski pajetari koji su oko pasa imali pajete kojima su bezuspješno pokušavali proizvesti buku nalik zvonča-rima. Pri dolasku na tržnicu povorka je svojim maskama i plesom ra-zveselila sve nazočne, koji su osobito one najmlađe nagradili pljeskom.Nakon podjele krafni i sokova najmlađim učesnicima maškarane po-vorke, te nešto jačom okrijepom za seniore i seniorke, kolona se upu-tila natrag na mul gdje je točno u podne započeo maškarani ribolov.

U ribolovu je sudjelovalo 6 seniorki, 6 seniora i 13 juniora od 4 do 16 godina. Iako ih je kiša u nekoliko navrata pokušala omesti i malo otopila maske i šminku, ribolov je uspješno okončan u 14 sati, kada su se svi uputili na zasluženi ručak i podjelu nagrada najboljima.

Komisija nije imala nimalo lagan zadatak, a osobito teško bilo je

izabrati najbolju i najmaštovitiju masku. Nakon dugog razmišljanja i ra-sprave donijeli su odluku.

Najuspješniji ribolovci bili su među juniorima: 1. Teo Hajdaraj, 2.Luka Hajdaraj, 3.Tonko Pavičević. Među seniorima: 1.Slobodan Naglić, 2.Srećko Šobot, koji je ulovio i najveću ribu (vranu od 40 dag), 3.Marko Richardson i Goran Lučin. Među seniorkama: 1.Sonja Španjol, 2. Sonja Šumberac i 3.Željka Srdić (koja je uspjela uloviti najmanju ribu).

Najljepše, najoriginalnije i najupečatljivije bile su ove maske: 1.tro-člana grupa Lovranski pajetari (Željko Darišić, Damir Brus i Boško Budaj) i četveročlana grupa zombija Krepani pa opet živi (Damjana Darišić, Jelena Lučin, Goran Lučin i Dean Dukić).

Pojedinačno su najbolje maske imali: kod juniora robijaš (David Turković), panda (Fania Pilčić) i lovranski ninja (Mihael Basan), kod dje-vojaka: mačkica (Dubravka Valenčić), strašilo (Sonja Španjol) i zombi Lovranka (Damjana Darišić), a dečki su se ovako poredali: vještica (Marko Richardson), klaun (Slobodan Naglić) i zombi Kastavac (Dean Dukić).

Svako proglašenje, koje je vodio vrhunski meštar ceremonije Ivica Škec, bilo je popraćeno pljeskom i oduševljenim ovacijama, a svi ju-niori dobili su čokolade i poklone naših sponzora. Budućnosti SRD-a «Zubatac» pridonijeli su svojim učešćem i Nileo i Fania Pilčić, Angela Basan, Matteo Fabio Pilčić, Juraj i Franko Španjol, Lovro Ružičić i Laura Marković.

Nakon službenog dijela, maškarano druženje nastavilo se do posli-jepodnevnih sati, iako su se mnogi još morali pripremiti i za sutrašnju pusnu paradu u Lovranu.

Rogi ribaru i živio pust!!!

Zubi adai najzabavnije godišnje doba

Piše: Sonja Španjol



N a Antonju su lovranska muzika i pusni judi z Društva Toronjera i z Društva In bambo veritas storili miću povorku od benzinske pumpi do centra grada. Otprli su peto godiš-nje doba! Kunpanjali su ih po užance lovranska muzika i že-

janski zvončari. A si skupa pejali su pusta Mirota Žiletića, jedinega grešnika za se čovečje nemotarije, obesit visoko na drevo pred Galerijun Laurus, kade će čekat svoj sudnji dan, kad će na Pepelnicu finit na mule va ognje.

Pust je obešen, fijok prerezan, kjuči od grada z ruk načelnika Alana Sankovića prezela je pusna načelnica Dolores Žeko i pusne su fešti mogle počet. Vetar je zdignul kordelice na maje, zadišele su frituli, zavr-tele se ženske deleć ih i smeh se raširil po grade. Ovoletne su pusne fešti mogle počet.

Prva na rede bila je izložba „Kako se nekad maškaralo“ postavna va Galerije. Parićala ju je kunpanija od Toronjeri. Za nju je trejsetak vredneh judi dalo svoje stare i čuvane sliki s pasaneh vremen i tako je sen pusnen generacijan storen ov spomen. Mej stopedeset fotografij je i najstareja z leta 1912. ča govori da je maškaranje va Lovrane čuda stareje i od sa-me Toronjeri, ka će za malo vremena proslavit i svoju stotu letnicu. Kapo od izložbi bil je Radovan Trinajstić, a pomogli su mu David Kurti, Eduard Primožić, Alvaro Farina, Branko Stošić i Doreta Mohorovičić, ka je za izlož-

bu parićala i uredila 25 mondur od pasaneh paradi.Toronjera vavek misli prvo na najmlajeh pa je 6. febrara va restorane

Kvarner bila vesela dečja reduta na koj se zabavjalo stotinjak dečine. Sopli su domaći muzikanti z grupi Lungomare, a kantale četire mlade kanturice z rečke grupi RI Stars. I dva mlada armunikaša Emanuel Sirotnjak i Marcel Brozović, keh vadi sost maestro Mihalj Ivković, pokazali su da gredu po puteh po keh su svojni hodili nikad pozabjeni lovranski muzikanti brati Trdić al armunikaši kot ča j' svojni bil Tonči Šorić. Najlepje ča j' Toronjera za decu storila su bili regali. Saki otrok je imel najlepju masku i saki je dobil regal pa ni bilo ni jene suzice.

ZAREDALE SE 42 GRUPIVečer tega istega dana vlasnik od Kvarnera parićal je tanac pod ma-

skami. On to dela z gušton već čuda let, a zajeno drugo jutro se parića i jajarski dan. Judi od Toronjeri se rano otprave i parte od restorana Riviera preko Vatrogasnega prolaza na Školarovo pa na Oprič do Jira i onda naza-da. A va restorane Delfino bit će parićana jajarska fritaja.

Najveća fešta bila je zadnjega dana va jenare, kada je skroz velu me-đunarodnu karnevalsku povorku pasalo 2.500 maškar, od česa jeno 800 dečine. Na čele povorki bili su meštar od povorki Radovan Trinajstić i


Od Antonji do Pepelnice va Lovrane

načelnik Alan Sanković, a za njimi su se zredale 42 grupi. Najprvo mići z dečjeh vrtić Opatija, Lovran, Mošćenička Draga, Oblačić z Reki, školani z Osnovne školi Viktora Cara Emina i Dečjega doma Ivana Brlić Mažuranić z Lovrana. Bile su to najlepje maškarice.

Zvončarske grupi, njih 300 zvončari, prišli su Zameta, Žejan, Mun, Halubja i Vlahovega Brega – Korenskega. Va rekordno vreme od četire ure, ko je dobro pod kontrolun držal meštar od povorki, pasale su lovran-ske grupi Pešekani, In bambo veritas, Lovranski šparići, grupa Lovranska Draga i Dobreć. Z opatijske strani Lumberaši, društvo 90-60-90, Zmešani z Voloskega, Ičići, Pojani, Leprinac, Promenada Opatija, a tu su kako i vaveki bili matujski Vavek parićani, Zijat, sost, tancat i pit, grupi z Šapjan, Pasjaka, Studene, i kunpanija s Halubja i Halubajki z Viškova, z Grobnika, Pašca i Čavji i prvi put grupa z Ogulina. Z Ilirske Bistrice prišla je već poznata i stalna etno grupa z mesta Topolc. Z Istri redovito sako leto dohajaju grupi z Labina, Kožjaka-Šušnjevice, Čepića, Lupoglava, Roča i Buzeta, a z Reki Viva RI i Stare gedore va keh su judi z Drenovi i od Saršoni.

Seh su dočekali i otpratili Irena Grdinić i Mario Battifiaca va centre Lovrana i Zvijezdana Klobučar Filčić pul hotela Lovran.

Da bi povorka tekla lepo i prez veleh teškoć, aš je tu bilo i dvajsetak alegorijskeh vozil, ruku su podali volonteri DVD Lovran i Policijska postaja

Opatija, ki su regulirali promet, lovci z Društva „Kobac 1861“ i lovranski člani Udrugi UHDDR. Vreme prez dažja smilovalo se publike, pa j' marća-pija od Excelsiora do mula bila puna veseleh judi i srdašnega smeha.

VOJA, VREME I JUBAVA na mule seh su čekale frigane sardelice i vino, samo su mići z vrtić

i škol dobili krafnu i sok. Tu su od vele pomoći bili školani z Učeničkega doma Lovran i člani Toronjeri, ki tu organizaciju imaju na duše već više od četrdesetak let. Za se storit i parićat, za prijet toliko judi a nikemu se ne zamerit, treba puno voji, vremena i jubavi. Tega je va Toronjere jušto koliko rabi! A financijsku njin pomoć sako leto da Općina Lovran.

No, još neš se ne zna, a to smo i mi doznali kašneje od glavnega me-štra. Četrtak prej vele povorki va Lovrane je sastanak seh voditelji grup kada si doznaju raspored po ken te prihajat i othajat i kako se moraju držat va kolone da se dobro fini. Tu saki voditelj za svoju grupu dobije i mići spomen-dar ki ih domišja na Lovran. Ovo leto su za regal dobili oslikanu pločicu ku je s tehnikun dekupaž storila članica Toronjeri Oriana Klanjac.

Još dve fešti bile su ovo leto va Lovrane keh se mora spomenut: or-ganizirana je Dečja reduta va Društvenen dome va Lignje na boćarije za dečinu gornjega kraja i maškarana Zubijada na lovransken mule.


19LOVRANSKI LIST br. 39

N a Volosken, dokle je još tamo bilo rodilište, mlademu vrben-skemu mužu Brankotu Vasiliću i žene mu Milene Cvetan z

Lovranske Dragi, rojenoj va veloj familije ka j' imela pet hćeri a samo jenega sina po ken se nastavilo reditano prezime, rodil se 1958. leta sin Egon. Otac i mat zadovojni nisu mogli ni zamislet ča će se tokat tega otroka delat va svojen živjenjen. Mali je rasal i brzo je pa-sevalo vreme od školi. Mlaji razredi finil je va Tuliševice, stareji va Lovrane, a onda je prišla na videlo žeja da Egon oteje letet. Ne kako Dedal i Ikar, nego baš zaspraven. Gledal je eroplani va zrake i zamišjal kako zgleda Liganj i Lovranska Draga gledana spod neba. I kako retko ki školan z Lovranšćini upisal je – aš je to i želel – Zrakoplovnu gimnaziju va Mostare, potle i Zrakoplovnu akademiju va Zadre i Pule. Ki sretneji od njega! Nebo je bilo njigovo! Ćutil se kako svoj na svojen, magari va zrake, zgor oblaki.

Ale, čovek snuje, a Bog odrejuje. Kad mu zdravje više ni dalo letet našal je delo va Općine Opatija. Sporad novega dela upisal je i finil va Ljubljane Fakultet političkeh nauk. Sad je bil parićan i za to drugo zemajsko delo. Potle samo nekoliko let sudbina se opet š njin poigrala. Delo se gasilo, trebalo je nać treti put. A on ga je pejal na more. Sreća da je more bila njigova vela jubav. Tu je jubav kašneje pre-nesal na svoju ženu Ljiljanu i sina Marina, vese-lo se smeje dokle poveda kako ga va Portiće čeka njigov stari lovranski guc.

Neko je vreme ribaril. Ne za gušt, nego zaspraven, profesionalno, a kada se 2001. leta otprla Javna ustanova Park prirodi Učka sa sje-dišten va Lignje Egon je dobil novo delo. Učku je poznaval od najmlajeh nog i opet je bil svoj na svojen – samo ov put va šume. Potle deset let 2012. je postal ravnatelj ove ustanovi.

Najprej zrak, potle more, sada šuma!

NAJLEPJI DEL LEPE NAŠEMorda po onoj treta sreća?! Je al ne, lih

šuma mu j' postala nova kuća. Va njoj pozna saku stazicu i putić, saku rožicu i brežić, saku valu i gromaču pa se s pravon more reć da se mej učkarskemi bregi ćuti kot riba va vo-de. I va toj šume dunbokoj Egon nahaja su

jubav i lepotu va prirode do sada već skoro petnajst let.

Park prirode Učka na najlepjen je dele kade se Istra i Kvarner tiču. Po puno tega to je i najlepji del Lepe naše. To sigurno znaju oni ki poznaju Učku i Ćićariju, oni ki su prehodili si bregi i bre-žići, pasali puti i stazi z istarske na primorsku al s primorske na istarsku stran. Tako se svojni i šlo. Hodeć z Lovrana na Malu Učku va crekav na mašu. Sprotu se pobiralo brekuje, marun, ostruž-nice, divi šipak... Z Opatije su prihajali do Vojaka. Za prošetat, zraka se nadihat, ku rožicu pobrat, z decun se poigrat... Z istarske strani najveć su hodili delavci i težaki al procesije judi za blagdani na Trsat. Kad su se fermali pred križon, zagledali more i Reku, zlamenali su se i poklonili pa šli daje hodeć do Lovrana, Opatije, Reki al Trsata...

Danas je živjenje lagje. Nova cesta skroz učkarski tunel i stara preko Učki, ku su svoj-ni zvali Cesta cara Josipa II. i ka j' izletnikon i danaska draža, vezale su gradi z jene i druge strani Krajice Učki, kako ju od dragosti zovu naši pjesnici. I bilo je najprirodneje da se očuva njiji valor i lepota stavi Učku pod nadzor judi ki te ju volet i delat na njoj za generacije mla-deh ki te prit kad seh nas već ne bude. Park prirode Učka, kako nan poveda ravnatelj Egon Vasilić, ima 160 kvadratneh kilometar terena, ko pripada Gradu Opatije i općinan Lovran, Mošćenička Draga, Matuji, Kršan, Lupoglav i Lanišće. Tri kvarti od tega su šumi, delon dr-žavne delon privatne, a kvarat su sela, puti, cesti, steni i točila, umejki i lehi...

Saki del svoju lepotu kaže. A judi od struki ki delaju va Parke paze i

pomoru da se očuva ta vrednost prirodi ka nan je lih tako darovana. Poveda nan ravnatelj kako saki od desetak zaposleneh ima svojo posebno delo, a on nadgleda i pomore kad zarabi. Ni važno ča je ravnatelj, more bit i či-stač ako treba. Na pomoć mu je stručna služ-ba, del ki je zadužen za 'promidžbu i prezenta-ciju', a najteža dela otpadaju na oneh keh zovu rendžeri. To je služba čuvari prirode, ki moraju se videt, se znat i se čut, da se bude pod kon-trolun va šume i zvan nje, posebe tamo kade se najde više judi. To moru bit lovci al planinari, izletnici, šetači al biciklisti, a najviše treba pa-zit kad va prirodu pridu deca i školani. Da si uživaju, a da se nikemu niš grdega ne dogodi.



EGON VASILIĆ, RAVNATELJ JAVNE USTANOVE PARK PRIRODE UČKA

Zrak, more, šuma...Pred malo je otprta Šetnica maruna. I

prišli smo ju videt. Po njoj prohodit.

ŠETNICA SLAPNi to jedina poučna staza pa smo pita-

li i za one druge. Z gušton smo gledali kako se ravnatelju Egonu Vasiliću svetle oče dokle štimano poveda kako su va Parke do sada storili 7 poučneh stazi i 150 km puti za bi-ciklisti. Šetnice su za oneh ki vole hodit. Je lagjeh i težeh, pa saki more zibrat po svojoj žeje i moće. Jena od najlepjeh je šetnica Slap va Lovranskoj Drage. Posebe ju vredi videt potle dažja kada z visokega pada voda i de-la Potok, ki se va Medveje zleva va more. Va Mošćeničkoj Drage je otprta mitsko-povi-jesna i poučna staza od Trebišća do Peruna, spod Vojaka je šetnica Plas na koj se more vi-det sa bogatija biljnega sveta. Tu je i Vela Draga za oneh ki se vole prtit po stenah, pa je tu i šetnica ka gre od Brguca do Korita. Posebe je lepa dečja Malikova staza od Poklona do Rečini. Najnoveja je ova sedma, otprta lane, a zove se Šetnica maruni.

Za školani ki rado prihajaju opozime i na mlado leto storene su i urejene dve učionice va prirode. Na Vojake je urejena Kula i va njoj storena zaštita seh zidi ki su delani od kami-ka klesanca. Va njoj je po lete info-centar, a na vrhe su postavna dva durbina z reljefon od mramora na ken su natpisi seh vrhi keh se odzgora vidi. S teh vrhi rendžeri so leto čuvaju Učku od ognja.

Poveda nan ravnatelj da je na Učke 27 lokvi keh su svojni čistili sami judi aš je voda rabila za divo i domaćo blago. Sada su te lokvi zapušćene i zarasle, ma je va plane da ih se obnovi i seh uredi. Do sada su već urejena tri kalca, od keh je najlepji kalac Ivulići i onaj na Tuliševice. Uredit kalci da budu lepi kako nekad, da ostanu kako spomenik naše zidarije i baštine je velo delo va ken je saka pomoć dobro prišla. I tu su pomogli Općina Lovran, Turistička zajednica Lovran i Primorsko-goranska županija, a za uredit kalac Ivućići po-mogla je i Republika. Va obnove se posebno jako založila i Udruga Ognjišće od kuda poči-nje i Šetnica maruni.

Učka va svojeh nedreh čuva još puno bi-stre i zdrave vodi i od tuda se voda spušća va

sa naša mesta na Liburnije. Z nekeh od njih i mi saki dan pijemo vodu.

Kad su va Parke popiševani izvori, čovek skoro da ne bi veroval, slikana su 72 izvora pitke vodi, ki teču na kvarnersku al na istarsku stran. Tu se vaje videlo kako foto-aparat va ru-kah ravnatelja i njigoveh judi dobiva nov valor. Poslikali su se ča se moglo, a tega je va Parke jako čuda. Ni lahko storit sliki ni od seh zviri, a kamo li od 1300 biljneh sorat dreva i rožic, od bukav i jelvi do učkarskega zvončića. Trebalo je slikat i su silu blaga, od divini do pužić i ve-šći, od tići do šišmiši i črnega užerada... I ki bi tako brzo se nabrojil kad je, na priliku, samo poslikaneh vešći 234 sorti ke te bit stavne va novu knjigu.

UČKARSKI SAMANJZa pokazat lih kušćić lepoti ka j' očuva-

na na Učke a spada va ruralnu baštinu ovega kraja storen je 2007. leta prvi Učkarski samanj. Od onda na samanj sako leto prihaja i po nekoliko tisuć judi. Da bi se očuvala reditana starina treba čuda tega planirat i storit. Zato imaju Plan upravljanja i su silu brošur, razgled-nic, poučeneh knjih i prospekti...

Spomenut je vredno da je urejen po-znati zvir Voda Josipa II. i još tri mesta pitke vodi, storeno je sedan šetnic, biciklisti imaju svoje stazi, školani učionice, Kula ne propa-da... Dobro napreduju dečji pogovori va kuće Djeda Božićnjaka, se više je mater s decun va karocicah ke teču do Poklona, opozime je Giro di Marunada, i još puno je otprteh plani za buduće fešti.

Se je to važno znat i za oneh ki prihajaju na Učku stručno al delavno, i za oneh ki pri-hajaju rekreativno al izletnički. Tu našu najlepju planinu, ka j' zaspraven naš Olimp i ku s pra-von zovu krajicun, treba jako čuvat i očuvat. Na nju je 1838. i 1845. leta, i to hodeć po drugi put do vrha, prišal i saski kralj Friedrich II. August, kega je zanimal biljni svet Učke, a zvali su ga Sretni kralj Saske, o čemu svedoči spo-men-ploča va Lovrane. Da je Učka odvavek mamila svojun lepotun i otajstvon svedoči i uspon hrvaskega bana Josipa Jelačića pa nad-vojvodtinje Štefanije, kašneje Frana Supila i još puno učeneh glav. Neki su prihajali na Učku sporad mira i zdravja, neki sporad struki.

J avna ustanova Park prirode Učka obogatila je svoje programe s još jednim posve novim projektom, koji se zove „Učka e – bike“.

Time je, ne samo proširena djelatnost Parka, nego je i oplemenjen boravak do-maćih i stranih gostiju, koji borave u hote-lima Opatije i Lovrana, a na Učku dolaze samoinicijativno ili organizirano kao izlet-nici i rekreativci. Njima su pod kraj prošle ljetne sezone stavljeni na raspolaganje moderni električni bicikli, popularni e-bi-ke, s kojima se mogu voziti po učkarskim biciklističkim stazama, kojih je za sada ure-đeno više od 150 kilometara.

To su brdski bicikli koji kao dodatnu opremu imaju bateriju i elektromotor. Oni vozaču pomažu da lakše svlada uzbrdice kojih na Učki ima u izobilju. Osim toga takvi su bicikli veoma pogodni i za grad-sku vožnju, idealni su za gužve u prometu i predstavljaju jeftin prijevoz. Pri tome na organizam imaju veoma pozitivno djelova-nje. Rekli bismo: To je vježbanje bez muke.

Bicikli su anatomski prilagođeni muškim i ženskim vozačima, a kao dodatnu opremu imaju i sjedalice za djecu i zaštitne kacige. Iznajmljuju se svakog dana i ljeti i zimi, a sat vožnje plaća se 40 kuna. Kako ima staza po kojima vožnja traje i dulje od jednog sata u Parku je sastavljen i cjenik. Najam bicikla za cijeli dan stoji 180 kuna. Za one koji se ne usude sami biciklirati po planini, moguće je dobiti i vodiča koji će prilagoditi vožnju mogućnostima svakog pojedinca.

Prva iskustva od prošle godine govo-re da je ovo bio pun pogodak za mnoge ljubitelje šume, osobito one koji kombini-raju pješačenje i biciklizam. Ovogodišnja ljetna sezona pokazat će da li će biti potrebno, pored ovih deset, nabaviti još ovakvih bicikala. Treba reći da je vožnja po Učki u jesenskim danima ugodna, zdrava i čarobno lijepa, ali je ponuda korisnicima još možda nepoznata ili manje poznata.

Nabavku bicikala financirao je Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovi-tost preko svog programa „Zelena linija“, Turistička zajednica Kvarner i Javna usta-nova Park prirode Učka.

Jedan dan, poveda nan ravna-telj Vasilić, imamo plan da va sa-men centre Parka na Poklone od stare štali storimo višenamjenski centar. Va njin će bit si progra-mi na kupe pod jenen krovon, a moć će se razdelat i više edukacij-skeh programi za decu i školani. Mislimo uredit i muzejski i etno-grafski del. Za se to gotovi su nan projekti i sa dokumentacija, samo čekamo rezultati Europske unije za financiranje.

Dokle to ne bude Park priro-de će i daje bit zahvalan Općine Lovran na prostoreh va keh imaju svoje sjedište. I daje će njin pr-vi susedi bit najstareji marun va Lignje, društveni dom i boćarija, etnografska izložba Ognjišće i je-na jedina – ale zato tin vredneja – butiga.

18 LOVRANSKI LIST br. 39

Proaktivno djelovanje Odbora za međunarodnu suradnju

Odbor za međunarodnu, me-đužupanijsku, međugradsku i me-

đuopćinsku suradnju i odnose s nacionalnim manjinama Općinskog vijeća Općine Lovran čine članovi Elvira Jović Ban, Roberto Brubnjak, Vesna Babić i Silvana Stiglić, a predvodi ga predsjednica Nataša Miljak. Navedeni odbor, čiji sam član, aktivan je tijekom cijele godine, a što dokumentira i 12 održanih sjednica tijekom 2015. godine kao i brojni kontakti i aktivnosti te realizirani projekti i manifestacije, kako u ino-zemstvu tako i u Lovranu. Rad ovog Odbora, osim što je fokusiran na održavanje partner-skih odnosa s pobratimljenim inozemnim Gradovima i Općinama, razmatra i nove mo-gućnosti suradnje. Slijedom istoga uspostavljen je tijekom 2015. godine vrlo kvalitetan odnos s Gradom Petrinjom, koji s Lovranom „dijeli“ podosta zajedničkih tema. Jedna od značajnijih je svakako tema zaštite lovranskoga maruna i petrinjskoga kestena, koji se suočavaju s istim problemom spašavanja njihovih nasada, koji je previše važan za cjelokupnu našu i njihovu zajednicu da bi se samo „teoretski“ razmatra-le sve prijetnje ovom slasnom jesenjem plodu. Potrebna je „akcija“, a zajedno smo jači. Grad Petrinja uspješno se predstavio Lovrancima i mnogobrojnim posjetiteljima na prošlogodiš-njoj „Marunadi“, kada su svoje brojne domaće proizvode izložili njihovi OPG-ovi. Osim toga u „Kući lovranskoga guca“ „nastanila“ se za vrije-me trajanja „Marunade“ i izložba slika Davora

Žilića, akademskog slikara iz Petrinje, koji se je predstavio dopadljivom izložbom. Bila su to vrlo živopisna ulja na platnu, većinom pejsaži s motivima mora i gradova na moru. Budući da je otvorenje izložbe bilo upravo u vrijeme lovran-skoga vikenda „Marunade“, istom su događaju nazočili i uzvanici iz pobratimljenih gradova, koji tradicionalno pohode ovu lovransku manifesta-ciju, koju u svojim agendama obilježe kao nei-zostavni godišnji događaj. Gradonačelnik Grada Bleiburga Stefan Visotschnig se toliko oduševio djelima ovog umjetnika da mu je istog trenutka ponudio izlaganje u jednoj od bleiburških gale-rija tijekom 2016. Izvanredan primjer koji svje-doči o vrijednosti i značaja partnerskih odnosa i bratimljenja među Gradovima i Općinama, gdje se neposrednim kontaktima dolazi do novih dodirnih točaka, novih ideja za jačanje i širenje suradnje. Općina Lovran ima doista sreću da svoje međunarodne aktivnosti može vrlo kvali-tetno održavati sa svim svojim pobratimljenim Gradovima, a oni su: Castel San Pietro Terme (od 1983.), XVII. Okrug Grada Budimpešte čiji počeci partnerstva sežu u 2004., a „najmlađa“ suradnja je s Gradom Bleiburgom iz 2006. S ta-lijanskim gradom Castel San Pietro Terme obi-lježen je 2013. godine „visoki“ jubilej – 30 godi-na bratimljenja, dok je sa XVII. Okrugom Grada Budimpešte desetogodišnji jubilej partnerstva obilježen uz nekoliko kulturnih manifestacija i razmjene posjeta tijekom 2014.

DESET GODINA PARTNERSTVA S GRADOM BLEIBURGOM

U ovoj 2016. godini čekaju nas sveča-nosti s Gradom Bleiburgom. Iako se poseb-

ni programi još razrađuju, jedno je sigurno: uzajamne posjete općinskih delegacija su ubilježene u kalendaru, jer proljetni posjet delegacije iz Grada Bleiburga povodom Dana Općine Lovran zasigurno neće izosta-ti kao što neće izostati ni posjet lovranske općinske delegacije najznačajnijem događaju godine u Bleiburgu – tradicionalnom sajmu „Wiesenmarkt“, koji se održava prvog vi-kenda u rujnu. Živa su još uvijek sjećanja s prošlogodišnjeg posjeta sajmu, gdje je Općina Lovran na najbolji mogući način predstavila svoju turističku ponudu na štandu, koji ljuba-zni domaćin redovito stavi na raspolaganje. No, Lovran zna isto prepoznati i adekvatno se zahvaliti. Prošle je godine bio to bogati na-gradni fond za nagradnu igru, koja se prilikom sajma provodi na štandu. Posjetitelji sajma mogli su se natjecati za 11 privlačnih turistič-kih „vouchera“ , koji su ih vodili na vikend u Lovran. Nagrade su ljubazno ustupili Hotel Excelsior, Hotel Bristol, Hotel Lovran, Hotel Draga di Lovrana, Pansion Stanger , Villa Klarić te privatni iznajmljivači Vesna Babić, Elvira Jović Ban, Vesna Kinkela, Jasna Babić i Katica Stiglić. Sajam „Wiesenmarkt“ ostat će, među-tim, u sjećanju i cijelom autobusu Lovranaca koji su došli u posjet sajmu te imali priliku uži-vati u svom nacionalnom i lokalnom folklo-ru, koji ovaj sajam podaruje u izobilju. Istina je da u Bleiburgu nije ništa manje poznata i lovranska „Marunada“, jer vrlo srdačni do-maćini na upit odakle dolazimo, ime Lovrana vezuju uz „Kastanienfest -Marunadu“, na ko-joj su već bili ili koju moraju svakako posjetiti čim prije. Očito je da je usmena propaganda u Bleiburgu vrlo efikasna, ali isto tako treba naglasiti da su i predstavljanja Lovrana na „Wiesenmarktu“ izvrsna prilika za upozna-vanje brojnih posjetitelja o našim turističkim potencijalima i mogućnostima.

SURADNJA SA XVII. OKRUGOM GRADA BUDIMPEŠTE – RED KULTURE, RED TURIZMA

Kad je riječ o turističkoj i inoj promoci-ji Lovrana, onda svakako uz bok Bleiburgu ide i suradnja sa XVII. Okrugom Grada Budimpešte. Lovran je tijekom 2015. godine imao izvanrednu priliku za predstavljanje de-stinacije kroz kulturna događanja, koja su rea-lizirana na relaciji Budimpešta-Lovran. Naime, neposredno prije turističke sezone, krajem

mjeseca ožujka 2015., u galeriji Erdös Renee Ház izlagala je lovranska nevjesta, autorica umjetničke fotografije Sanja Buterin, koja se predstavila izložbom naziva „Sasvim (ne)obič-ne stvari“. Bila je to izložba kojoj je nazočila brojna publika, koja je uz dozu ljepote i umjet-ničkog doživljaja mediteranskih motiva s otva-ranja izložbe, sa sobom ponijela i popriličnu „dozu“ turističke literature Kvarnera. Budući da je gastronomija u posljednje vrijeme jedan od vrlo prisutnih motiva dolaska na određenu destinaciju, lovranska se delegacija zajedno s domaćinima potrudila oko zakuske s izvor-nim mirisima i okusima Kvarnera. Sljubljivanje umjetnosti Sanje Buterin s ukusnim zalogaj-čićima i dobrom kapljicom bio je atraktivan pristup u osvajanju publike, koja je iskazivala interes za posjet Lovranu, o kojemu također imaju često prilike čuti na lokalnoj televiziji ili pak čitati u dnevnom tisku. Činjenici o čestoj prisutnosti Lovrana u medijima svakako je pri-donijela i izložba slika dvoje uvaženih mađar-skih umjetnika – gospođe Ballonyi Pál Margit i gosp. Salamona Gyergy, koji su u Lovran došli u srcu sezone, istovremeno s dolaskom broj-nih mađarskih turista. Izloženi radovi skupnog imena „Pannonica“ bili su svojevrsni kontra-punkt vedutama koje nas okružuju, donijeli su dah Panonije u lovranski izložbeni prostor. Svečanost otvaranja izložbe ostat će zasigurno u sjećanju svima koji su te tople ljetne večeri došli pozdraviti ove cijenjene umjetnike i po tome što se ugodno druženje moglo ostvariti zahvaljujući nekolicini Lovranaca, koji govore mađarski i koji su rado preuzeli ulogu prevo-ditelja između publike i umjetnika te gostujuće delegacije iz XVII. Okruga Grada Budimpešte, koju su činili dogradonačelnik Fohsz Tivadar i Kelemen Sándor - suradnik za kulturu te dobitnik zahvalnice Općine Lovran za izuze-tan doprinos u kulturnoj suradnji. Poseban

gost na ovoj večeri bio je lovranski glazbeni vir-tuoz, doktor harmonike Mihalj Ivković, koji se predstavio maestralnom izvedbom pomno oda-branih djela „Mađarski ples“ (Brahms) i „Ravni doma moga“ (Káláman), koja su dotaknula srca svih prisutnih, a završ-na Webberova skladba „Amigos Para Siempre - Prijatelji zauvijek“, stavila je pečat na jedno iznimno prijateljstvo i uzajamno uvažavanje, koje krasi ovu suradnju svih dosadašnjih godina.

STONSKA MORSKA SOL - SUVENIR S IZLOŽBE

Ljeto u Lovranu proteklo je u znaku još jednog kulturnog događanja međunarod-nog karaktera. Bila je to izložba umjetnika Ante Kolendića, rođenog u Stonu, a koji je u Lovran došao preko Tullna, omanjeg au-strijskog grada cvijeća na Dunavu, 37 km udaljenoga od Beča. Potpisnica ovog teksta umjetnika je upoznala davnih godina u ovom simpatičnom austrijskom gradiću, koji je posebno poznat po tradicionalnom nautič-kom sajmu u Austriji. Previše je ljepote bilo u galeriji u centru Tullna, da bi tamo i ostala. Bila je to fascinacija koloritom i mediteran-skim – južnodalmatinskim motivima, kojima je naprosto bilo predodređeno da barem privremeno krase zidove lovranske galerije „Laurus“ . I to se dogodilo prošloga kolovoza, kada je izložba svečano otvorena u nazočno-sti brojnih uzvanika uz „dalmatinsku pismu“, koja je dodatno „začinila“ svu slikarsku raskoš gosp. Kolendića. Naravno, nije izostala ni pra-va okrijepa za dušu – dobra „spiza“ i pelješka kapljica. Posjetitelji će izložbu pamtiti i po po-sebnom „suveniru“ što ga je gosp. Kolendić donio iz svojih krajeva – pravu morsku sol! Upravo su solane jedan od onih „intrigan-tnih“ motiva koji prati umjetnika tako da je i na lovranskoj izložbi bilo nekoliko fantastičnih radova na temu solana, koji su svojim mega dimenzijama plijenili pozornost brojnih po-sjetitelja izložbe tijekom njenog jednomje-sečnog trajanja.

2016. U ZNAKU JUBILEJA, IZLOŽBI I GLAZBENIH NASTUPA

Aktivnosti Odbora za međunarodnu su-ranju nastavljaju se gotovo istim intenzitetom i u ovoj godini. „Centralna tema“ koja će se protezati kroz cijelu godinu bit će obilježavanje desetogodišnjeg jubileja partnerstva i surad-nje s Gradom Bleiburgom. S pobratimljenim Castel San Pietro Terme odvijat će se inten-zivna „glazbena“ suradnja, jer će već u svibnju

mjesecu njihov puhački orkestar nastupiti na manifestaciji „Naš svijet je glazba“ u organi-zaciji Puhačkog orkestra Lovran. Lovranski će glazbenici odmah u lipnju mjesecu uzvratiti po-sjet i nastupiti na tamošnjoj manifestaciji usu-sret ljetu pod imenom „Giugno Castellano“. Bogatstvo aktivnosti sa XVII. Okrugom Grada Budimpešte se nastavlja i u ovoj godini. U svib-nju mjesecu stiže grupa od stotinjak osoba koju predvode čelnici XVII. Okruga, a sudio-nici ovog turističkog putovanja dolaze iz 19 mađarskih gradova, koji u svom imenu nose naziv „Keresztur“. Susret tih 19 gradova uz brojne manifestacije i svečanosti održat će se od 18.-21. kolovoza u XVII. Okrugu Grada Budimpešte, a poziv za sudjelovanje na mani-festaciji upućen je i Općini Lovran, koja će se svakako odazvati pozivu pobratima. Također, u lovranski izložbeni prostor stići će i ovoga lje-ta mađarski umjetnici, dok će Lovranka Vanja Kusturin Zukić imati priliku pokazati svoje umjetničke radove mađarskoj publici. Budući da je Vanja Kusturin Zukić profesorica likovne kulture koja pri Društvu Naša Djeca u Opatiji vodi likovne radionice za djecu, na izložbi se planira postaviti i jedan opus dječjih radova nastalih na kreativnim radionicama. Bit će to sjajna prilika da se mađarskoj publici predstavi rad i djelovanje ovog aktivnog, mnogostruko nagrađivanog Društva.

I dakako, sve delegacije iz pobratimljenih gradova, koje će ove godine posjetiti Lovran, bit će dobrodošle u svim prigodama, a čla-novi Odbora za međunarodnu suradnju, u suradnji s općinskim načelnikom Alanom Sankovićem i, naravno, predsjednicom Vijeća Općine Lovran Natašom Miljak, koja je ujed-no predsjednica Odbora, nastojat će osmisliti njihov boravak na način da se osjećaju kao da su zaista došli u goste kod prijatelja. Isto tako će topla dobrodošlica biti ponuđena i dele-gacijama iz Grada Petrinje i slovačkoga grada Hurbanova, budući da je na vidiku ostvarenje kvalitetne suradnje. Nova godina - novi iza-zovi kako za Općinu Lovran tako i za Odbor za međunarodnu suradnju te njegovog pri-druženog člana – gosp. Àgostona Gergelya, zahvaljujući kojemu aktivnosti mađarskog govornog područja ispisuju stranice i stranice uspješne međunarodne suradnje.

Piše: Silvana Stiglić

Bogatstvo međunarodnih aktivnosti Općine Lovran


Kesten je izuzetno stara biljna vrsta. To pokazuju ostaci iz doba

tercijara, a to je nekih osam mi-lijuna godina unazad. Rimljani su

na svojim pohodima u svim područjima sadili kestene što je bilo osobito važno u prehrani i vojnika i siromašnog stanovništva.

Mnogo godina kasnije kesten se počeo cijepiti plemkama željenih osobina maruna i tako se dobilo više sorti maruna, među koji-ma je i lovranski marun, cijenjen zbog debljeg i ukusnijeg ploda.

Kesten i cijepljeni kesten ili marun je bjelogorično stablo, koje raste od Brseča do Veprinca, ali samo do određene nad-morske visine. Najviše ga ima na područ-ju Mošćeničke Drage, Lovrana i Veprinca. Prateći stare zapise o marunu su pisali barun Johann Weichard Valvasor 1689. godine i dva stoljeća kasnije Dragutin Hirc 1891. godine. Zanimljiv je podatak na Šetnici maruna da je Hirc zapisao: „Na Rieku ili u Bakar doveze Lovranac punu brodicu maruna, najmi tu ka-kav dućančić, peče kostanje cielu zimu i liep novac zasluži.“

DIVOVSKA STABLAEto kako je nastala ona poznata lovranska

izreka da j’ „marun othranil pol Lovranšćini, a drugu polovinu lovranske črešnje“.

Marun naraste i do 30 m u visinu, dok u promjeru može imati i 3 m ili kako kažu neki vlasnici najstarijih primjeraka maruna da ga „komać more opasat šest judi široko ra-stegnjeneh muškeh ruk“. Jedan izuzetan takav

primjerak nalazi se u dvorištu ispred sjedišta Parka prirode Učka gdje je i prva postaja Šetnice maruna. Kako marun može biti i sta-riji od pet stotina godina, za ovog starca kažu da ima barem četiri stotine.

Zdrav i razgranat marun veoma brzo daje prvi plod. S odraslog se može ubrati i do 200 kg maruna. Marun voli duboko, kiselo i prozračno tlo, ali voli i da ga se redovito uređuje, da se svake godine skinu suhe i trule grane, da se porežu izbojci od korijena i da se ispod trava pokosi. Kad je pred nekoliko godina marunove šume napao rak kore, a potom i osa šiškarica, bio je to znak za uz-bunu. Ili će maruna nestati ili ga treba spasiti. Donijeta je ispravna odluka: spasiti marun koji je postao lovranski brand.

Šume pitomog kestena na obroncima Učke postale su dio europske ekološke mre-

že Natura 2000. i ljubitelji maruna ponovo uživaju gledajući kako marun u lipnju cvate, a u listopadu dozrijeva baš za Marunadu, naj-poznatiju manifestaciju Lovrana i Lovranštine.

Javna ustanova Park prirode Učka i Općina Lovran osmislili su ovaj projekt pod nazivom Šetnica maruna. To je poučna staza duljine 1075 m, koja šetačima omogućava upoznavanje prirodnih i kulturnih osobitosti s posebnim naglaskom na lokalnu autohtonu sortu pitomog kestena, odnosno maruna.

DRVENI PUTOKAZIŠetnica je zamišljena kao kružna staza

koja počinje u Lignju od najstarijeg maruna i prolazi zaleđem Lignja pored zaselka Ivulići gdje je obnovljen i uređen najljepši kalac ovog kraja. Za sada je uređen kraći dio staze, a lagana šetnja njome traje nekih 45 minuta.

Na tom dijelu postavljeno je šest interpretativnih tabli koje otkrivaju mnoge zanimljivosti kraja u kome su još očuvane prekrasne stare ka-mene kuće i suhozidi, kalci i dolci te nasadi maruna... Pažljivi promatrač vidjet će kako se odvijao život sta-novnika tog područja, a usput će naučiti nešto i o sadnji, očuvanju i korištenju maruna.

Uz stazu je postavljeno i 15 dr-venih putokaza. Stoga se može reći da je na stazi učinjeno baš sve što treba za ugodnu šetnju i usputnu edukaciju.

Ovaj projekt financijski je po-mogla Općina Lovran, Centar za poljoprivredu i ruralni razvoj Primorsko-goranske županije i Turistička zajednica Lovran.

Potreba za očuvanje stoljetnih stabala maruna na Lovranštini sve se više intenzivira, osobito zadnjih godina kroz razne obli-

ke aktivnosti kako samih vlasnika maruno-vih šuma tako i lokalne samouprave.

Inicijativom Općine Lovran prošle se jeseni, 2015. godine, prišlo organiziranoj akciji sanacije marunovih krošnji. Budući da su stabla maruna visoka i široka, a maruni rastu ponekad i na veoma teško pristupačnim mjestima, to je desetljećima vlasnicima bio otežan postupak rezanja grana. Zbog toga je ovaj rad na održava-nju stabala gotovo zamro.

Stablo maruna je voćka, koja kao i sve voćke zahtijeva redovito rezanje starih i trulih grana. Provedenim javnim natječa-jem od strane Općine Lovran kao naj-bolji ponuđač za ovaj zahtjevni zadatak odabrana je tvrtka Eko servis Matić iz Pazina koja je sa svojim djelatnicima priš-la obradi svakog stabla maruna. Interes među vlasnicima stabala maruna na po-dručju Lovranštine bio je iznad očekiva-nja. Podršku ovoj vrijednoj akciji dala je i Primorsko-goranska županija pomažući sa 70.000 kuna za barem djelomičnu revi-talizaciju šuma maruna na ovom područ-ju. Ova je pomoć u znatnoj mjeri smanjila troškove vlasnicima šuma. Naime, troško-vi sanacije krošnje maruna iznosilI su 875 kuna po stablu, od čega je 800 kuna sufi-nancirala Primorsko-goranska županija, a vlasnici šuma su platili preostalih 75 kuna po stablu.

OGROMAN INTERES– Sanaciju krošnji stabala maruna

smo obavili na 130 stabala. Od toga je 87 obavljeno sufinanciranjem PGŽ dok su preostali dio financirali sami vlasnici. Izdvojena sredstva za ovu akciju nisu bila dovoljna da zadovolje sve, već samo 15 vlasnika s područja Lovranštine – rekao nam je Nikola Matić, vlasnik tvrtke Eko servis Matić iz Pazina.

Budući da stabla dugi niz godina nisu

uređivana na ovaj način, to se svake godi-ne broj suhih grana povećavao, a uz već prisutni rak kore stabla prijetila je ozbilj-na opasnost da se stabla potpuno osuše. Opasnost od potpunog odumiranja šuma maruna bila su sve ozbiljnija. To su uvidjeli i sami vlasnici maruna, koje je prošlogodiš-nji probni test obrade krošnje obradovao pozitivnim rezultatima. Treba reći da su u prošlosti stabla maruna redovito svake zime uređivana, rezale su se suhe i trule grane, a to su nekad obavljali lokalni vižlja-sti i vrlo spretni mjesni mladići kojih danas nažalost za tu aktivnost nema. Zbog toga su stabla godinama bila zapuštena, a pri-sustvo čovjeka u takvoj šumi bilo je kratko i nedovoljno, uglavnom u vrijeme branja plodova.

Djelatnici pazinske tvrtke služili su se alpinističkim postupcima uz odgovarajući sigurnosnu opremu i potreban alat. Tako su odstranili suhe grane i na stablima koja rastu i na nepristupačnim mjestima, a da pri tome nisu ugrozili druga stabla, okuć-nice ili same kuće, osobito u spuštanju suhih grana na tlo.

PRINOS VEĆI 20 POSTOU planu je da se šumske površine u

narednom razdoblju zasade talijansko-francuskim sadnicama s američkom ili kineskom podlogom otpornom na rak kore i ose šiškarice, a koje svojim okusom i kvalitetom plodova odgovaraju autohto-nom lovranskom marunu.

Ovogodišnjom sanacijom krošnji stabala postići će se povećanje prinosa i do 20 posto. Stoga je poželjno nastaviti s ovakvom akcijom barem slijedećih 5 do 10 godina jer samo tako može se očeki-vati prinos maruna u količinama koja su nekad bila na Lovranštini.

U Općini Lovran se nadaju da će i ove godine Primorsko-goranska županija participirati u ovakvoj sličnoj akciji odre-đenim sredstvima čime bi se krajnji cilj – a to je očuvanje lovranskog branda – trajno ostvario.



Šetnica maruna - poučna staza Sanacija krošnji maruna


Dio po dio obnavljanja fasade, uređenje do-njeg jasličkog igrališta, topla voda u sta-rom dijelu zgrade, novi stolovi i stolice u blagovaonici, samo su dio onoga što se na

uređenju lovranskog vrtića napravilo od 2014. godine, kako nam je rekla ravnateljica Sabrina Jelić. Prebojani su unutarnji zidovi vrtića, uključujući i prostor kuhinje i blagovaonice, uređeni su sanitarni čvorovi, stavljena su nova ulazna vrata: glavna i gospodarska, kuhinjski pro-stor opremljen je modernim uređajima… Tendencija je stalno ulaganje u objekte Dječjeg vrtića Opatija, među kojima je i lovranski vrtić, u cilju poboljšanja kvalitete boravka djece u vrtiću. Sada nam je namjera uređenje gornjeg dijela dječjeg igrališta za djecu vrtićkog uzrasta.

LOVRANSKI ZEČIĆIIza nas je i karnevalsko ludilo, koje je ove godine dodu-

še kratko trajalo. To nije spriječilo lovranske kikiće da istinski uživaju u petom godišnjem dobu. Tri su petka u vrtić dolazili maskirani u svoje omiljene crtane junake, likove iz bajke i ži-votinjske vrste. Plesa, pjesme i zabave nije nedostajalo. Uključili su se i kao zečići u dječju maškaranu povorku u Opatiji, a predvodili su i karnevalsku povorku u Lovranu 31. siječnja. Posebno nas veseli, rekla nam je ravnateljica Jelić, što su se i ove godine u velikom broju uključili i roditelji naših mališana.

Početkom ove vrtićke godine lovranski se vrtić uklju-čio u međunarodni projekt "Say hello to the world" koji je osnovao FINI zavod Radeče, delo za mlade, 2011. godine s namjerom da se djeca usmjere na put stvaralaštva, su-djelovanja, uključivanja u različite projekte te da se povežu po cijelom svijetu preko aplikacije "My hello". U sklopu projekta djeca se u vrtićima i školama međusobno pove-zuju preko video mreže i na taj se način imaju priliku vidjeti uživo, komunicirati i naučiti strane riječi.

JEZIČNI PROGRAMIVeliki naglasak stavljen je na upoznavanje različitih

kultura, običaja, načina života, pa tako djeca mogu jedna drugima pokazati u kakvom okruženju žive, što jedu, ka-kav jezik govore, kako se igraju, kakve pjesme pjevaju i dr. Namjena projekta je da djeca kroz različite zanimljive ak-tivnosti nauče biti tolerantnija, bez predrasuda i stereotipa, te da uvažavaju i poštuju drugačije od sebe. Svaki vrtić i škola koja je uključena u Projekt "Say hello to the world" i koja uspješno provodi Projekt na kraju dobije častan na-ziv "Tolerantan vrtić/ Tolerantna škola". Inače, DV Opatija, točnije ičićanski i opatijski vrtić u ovaj su se projekt uključili vrtićke godine 2014./15.

U lovranskom vrtiću roditeljima nudimo da uključe svoje dijete u neki od jezičnih programa. Imamo kraći specijalizirani program učenja talijanskog jezika (svaki dan po dva sata) te igraonice na talijanskom i engleskom jeziku jednom tjedno po jedan sat). Možemo reći da za jezične programe postoji veliki interes te ćemo nastaviti raditi na tome - zaključila je ravnateljica.

Piše: Kristina Staničić


Iz života najmlađih Lovranaca

U Galeriji Laurus tijekom kalendarske godine pred-stavi se desetak likovnih umjetnika. Među autorima je i vrsnih amatera, ali i akademskih slikara i kipara. Jedan od takvih, posebnih i poznatih, je i mladi aka-

demski kipar Ivan Valušek. Svoj veoma zanimljiv ciklus skuptura pod nazivom „Struktura stvaranja“ izlagao je prošle godine, a ciklus izloženih radova bio je po mnogo čemu drugačiji i neo-bičniji.

Predstavljeni su radovi nastajali još za vrijeme njegovog stu-diranja na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje je mladi i talentirani Ivan Valušek diplomirao u klasi prof. Stjepana Gračana i 2010. godine stekao zvanje magistra kiparstva. Iako spada u mlađu generaciju hrvatskih likovnih umjetnika, s pravom ga se može svrstati među mlade talente koji mnogo obećavaju, ili kako to kažu u onoj televizijskoj emisiji: On je „Bolja Hrvatska“.

Tehnika kojom stvara ove monumentalne skulpture sa šuplji-kavim formama neobična je. Ili je možda bolje reći neočekivana. Jer, gledane očima običnih gledatelja njegovi nas radovi podsje-ćaju na bakinu čipku pletenu zlatnim nitima pa skulpture djeluju lagano, prozračno, lepršavo, nježno... Skoro je nevjerojatno da sam početak stvaranja tog umjetničkog djela počiva u jednoj najobičnijoj željeznoj šipki, koja se procesom varenja i zavarivanja pretvara u skulpturu koja neprestano stremi uvis kao da nema kraja... Ona se nastavlja u viziji gledatelja i pri tome svojim zlatnim preljevima plijeni poglede. I ne samo da u prostoru galerije ta djela izgledaju prekrasno, nego kao da pozivaju ruke da ih dodir-nu, miluju, poglade taj metalni prostorni crtež, a pri tome iz duše izvlače neke davno zaboravljene slike iz djetinjstva...

Pa obilazimo, gledamo, čudimo se i uživamo. Doista je, kako bi to rekao umjetnik, stvarnost slojevita... Tu se osjeća stalni pro-tok energije, nastavlja se život...

No, još nešto valja reći. Ovog mladog umjetnika krasi još mnogo vrijednih osobina. Pored kiparstva njegova je ljubav i glazba. Svira sitar i tako ujedinjuje zvuk i vizualnost, djeluje i u glazbenom sastavu, a na Čavlima gdje inače živi dobrovoljni je darivatelj krvi. Kroz izložbe predstavio se i djeci u školama i publici u mnogim našim primorskim i istarskim mjestima, a uz poznata likovna imena sudjelovao je i na tematskoj izložbi „Iste kiše, isti vjetar“ u dalekom Tajlandu.

Poslije svake izložbe običaj je da autor gradu u kome je izla-gao u znak zahvalnosti pokloni jedan rad. Ivan Valušek je i u ovome bio jedinstven. Poslije izložbe u galeriji jednu je skulpturu poklonio Općini Lovran sa željom da ju se postavi negdje u prirodi gdje će biti dostupna većem broju prolaznika. Za takav rad, koji predstavlja vezu između čovjeka i prirode, a k tome je još i poklonjen s ljubav-lju, određeno je mjesto u novouređenom parku ispred Bolnice za ortopediju u Lovranu.

Ivan Valušek - akademski kipar i donator

Prilikom postavljanja skulpture Alan Sanković, načelnik Općine Lovran, između ostalog rekao je da je ovo čin prijatelj-stva i ljubavi autora prema Lovranu i njegovim mještanima i da mu je drago što je mladi umjetnik prepoznao i odabrao ovaj park u kome će za sva vremena njegova skulptura biti do-stupna svima. Umjetnik je također zadovoljan jer će njegovo djelo biti izloženo javnosti. Skulpturu će svakog dana gledati brojni šetači i prolaznici. A zadovoljni su i mještani Lovrana jer su dobili prvo skulpturno, a ne spomen-obilježje.

Kamo sreće da je takvih umjetnika više. Iako je na početku životnog i, vjerujemo, bogatog stvaralačkog puta Ivan Valušek mnogima može biti uzor. A trideset mu je godina tek...


Čera okol polna trefila san Lovrane pred bankun Josipa Jakovašića. Pohvalil se j' kako je pred dva da-na dobil još jednega vnuka. Četire

hćeri su mu regalale šest vnuki, a sedmi je na pute. Navrl je da moramo na ta račun ča i popit. Seli smo na tarac kavani, za sin ča je zimski mesec sunce ni zubato, lepo tepli i ni zima. Pogovor je počel.

Povedel mi je da je njigov otac Josip Jakovašić – Pepić s Punti pred puno let oženil susedu Milku Mihalić, ča bi reć njigovu mater, i da su imeli 7 deci. Josip je bil šesti otrok po rede i jedini muški. Retko se čuje da pet ge-neracij muškeh nosi isto ime – Josip! A jušto tako je to va njihoj fameje. „ Moj pra nonić, moj nonić, moj otac, ja i moj vnuk na račun kega ovde sedimo i nazdravjamo nosimo ime Josip. Za žuntu i nona mi je bila Josipa - Pohvalil se je Josip.

KONOBA PUNTA* Josip i ugostiteljstvo, to je već užanca va Vašoj fameje, ča ni?

Josip se j' malo zamislel , nasmel se i rekal: „Ja, imate pravo, ako računamo na širu fame-ju si skupa bimo mogli sami vodit jedan veći hotel. Ja san 1967. leta šal Opatiju va školu za konobara. Znal san da će mi se delo piježat i jedva san čekal da finin školu i počnen delat. Zajno kada san dobil diplomu v ruki počel san delat va restorane puli kampa Medveje. Tu san delal 9 let. Mladost je sama po sebe lepa, još kada čovek dela ono ča voli i zna da to dela dobro, mora bit zadovojan. Va to vreme san upoznal Jadranku, tr znate kako to gre, namoral san se i celo moje živjenje se j' vrtelo okol nje. Ni čuda vremana pasalo, oženili smo se, ja z vele fameji, a Jadranka z miće, jedinica je, a z leti smo storili po mojoj mere srednje veliku fameju. Dobili smo četire hćeri: Silviju, Renatu, Karin i Arijanu. Judi su me nagovarali da kako moj otac gren se do sina. Ja sam veroval da ki ima hćeri dobije sini va zeteh. Kada se one namoraju i ožene - Imel san pravo.“

* Delal ste i va Ike, a onda je prišla ka-noba Punta, na Punte zgora Medveji?

- Nakon Medveji san šal delat va hotel Ika va Ike i tu san bil šef sali. Delal san sledećeh 9 let. I onda smo otprli konobu. Delala je 27 let. To van je tri puti po devet let. Jako mlad san va konobe počel ćockal žbuku ku su stareji nekada na debelo nahitali. Namislel san da pridu na videlo kamiki s kemi je zidana. Mlad čovek nima lazno pa je to delo duralo skoro 9 let. To je bil prvi korak. Jadranka mi je bila vavek naruku va dele i va planeh kako napred. Kada smo namisleli opret konobu računali smo na gosti s kanpa va Medveje. Kamp je znal bit pun puncat. I tako je naša Punta opr-ta 1987. leta. Skupa z konobun počeli smo afitevat i kamari. Pokle se j' pokazalo da su radi naše dobre kuhinji, starinskega ugođaja i radi nas ki tu delamo prihajali judi z dugega i vrnjali se let i let. Imeli smo dočeki Novega leta, fešti od piri, kršćenja, bermi, rojendani… Va 27 let je va Punte bilo čuda poznateh judi z politiki, sporta, novinarstva, filmske industri-je… Nećemo ih nabrajat nego ćemo drugi put povedat samo od njih.

NAŠE DELO NAJBOJA REKLAMA* Fanj ste visoko od glavne cesti, kako ste se reklamirali da vas judi najdu?

Pogjedal me je kako da se čudi i rekal: „Mi se nismo ki zna ča reklamirali, naša reklama je bilo naše delo. Čuda puti su nan prišli stranci s knjižicun „KVARNER“, ka je reklamirala ča se more videt i kamo poć va našeh krajeh. Kada su nas jedanput našli vavek su se vrnjali, a mi smo njin se veselili i nastali njin ugodit. S početka je bila do nas bela cesta, kako je fanj strma, ni bilo lahko prit do nas, a seh 27 let nismo imeli ni tekuću vodu, verujte nimamo ju ni danas – blažena naša šterna.

ZDF – njemačka televizija je 1992. leta delala va ovin kraje reportažu kako su naši kraji pomogli izbjeglican. Jedino su Puntu pri-kazali kako mesto kade se more pojist dobru hranu kako se j' nekad kuhalo. Pokle tega su prihajali njemački turisti ki su to videli na te-levizije. Reču: ki išće – taj i najde. Va vreme

domovinske gveri bil san na ratište, ma Punta ni bila zaprta. Jadranka je dala se od sebe da bude oprta i da obrne ki solad. Već puti nan je telefonal neki ki nas pozna po dobremu da bi prišlo 30 - 40 judi va Puntu, ma nimaju s čin nego s kurijerun. Kurijera ne more gore aš je uska cesta pa smo ih od dole do nas pejali z auti. Šest, sedan pudi rabilo je poć zdolu i zgoru i puna Punta je bila lašneh judi. Prveh deset let smo delali zimu i leto, pokle gve-ri smo morali po zime zapret aš naš čovek je moral počet šparat – prišle su neke teške leta. Teh prveh deset let smo boje delali po zime nego po lete.“

PRIMORSKO JEDRO* Je van ki kadagod dal kakovu pohval-nicu?

- Dobili smo šest zlatneh plaket natjecanja – Primorsko jedro. To su se takmičili objekti z mićeh mesti ke nisu bile općina. Gjedalo se j' ki će boje skuhat domaću hranu i prežentat ju komisije ka je to ocjenjevala. Niki ni toliko puti dobil Zlatnu plaketu Primorsko jedro koliko Punta. 2002. leta dobili smo plaketu na koj pi-še „Priznanje Zavoda za poslovna istraživanja Josipu Jakovašiću istaknutom Hrvatskom obrt-

Piše: Silvana Milotić

Pet generacija nosi isto ime - Josip Jakovašić

niku. Za redovno podmirivanje svojih obaveza prema državnim institucijama u proteklih 15 godina.“ Od mićega su me doma vadili – ne daj Bog ostat kemu dužan.

* Kako to da ste se z delun premestili va Medveju na pesak?

- Počela je, kako se govorilo, recesija. Judi su imeli se manje soldi, a i zakoni su se počeli menjat. Tako su šli se više kontra delu, a ne da se čin više dela. Za uredit jednu starinsku ko-nobu po - kako sada reču - HACCP-u treba se predelat na moderno. Čuda potrošit i ne bit zadovojan aš ja volin moju konobu jušto ovakovu. Iman rad njiji kamiki i gredi, kunte-nat san kada na ognjišće oganj gori, ako malo kadagod zadimi i poleti malo popela niš zato, to je ono lepo.

Medveje san redital od starejeh ribar-sku kućicu. Va njoj smo oprli, danas bi rekli, kuhinju brze hrane. Nutili smo: friganu ribu i konpirići, sengvići, kafe, đelato… Jedno vre-me smo imeli oprto i va Medveje i na Punte. Medveje smo delali po orariju kako smo avertili banjadori, a va Punte samo kada bi-mo se z gosti naprvo dogovorili kada će prit i ča bi oteli da parićamo. Se te leta vavek nas

je pritiskal kakov đeloz sused. Misle judi da solad sam kapje i da ga treba samo pobrat. Verujte, to je čuda drugačje. Odelal san pun staž, napunil leta za poć va penziju i odlu-čil skoristit to moje pravo i danas Jadranka i ja živemo zdravo bez stresa i velega truda. Zadnje leta smo se jako mučili za malo dobit.

* Ča van se pra, kakovo je sada ugostiteljstvo?- Draga moja, to van je sada ugostitelj-

ska industrija. Mej gostun i konobarun ni one teplini kako ča je bilo nekada. On hip kada gost opre vrata pa se dokle ne zapre vrata za sobun trebal bi bit prijatelj, nikada samo gost kemu treba dat jist. Gjedan i vidin, za se pogovorit z gostun konobari nimaju lazno, a mi se pra da već puti nimaju ni voji.

BOGASTVO JE VA DECE* Kako van je va penzije?

- Jadranka i ja delamo fanj velik vrt, ima-mo šumu pa ju čistimo i ne kupujemo drva, pobiramo šparugi i lukići, gremo z povrazun i ješkun na steni pa prnesemo doma obed. Obahajamo rodbinu, prišlo je vreme da ima-mo lazno i za njih. Da ne govorin kako uži-vamo va dece i njihovin famejan. Čuda nas je

i vavek smo si skupa kada ki ima rojendan s nami bude i Jadrankina mat Milka, nju zove-mo – Kraljica majka - a ona reče da imamo pravo. Gjedan su decu i vnuki na kupe i uži-van. Znan da su oni jedan lepi veli del mojga živjenja. Veselin se ča iman lazno za seh njih i vavek njin nastojin bit na ruku ča god njin rabi. Nikad nan ni štufno.

* Broj devet van se smirun vrtel va dele, ča mislite bi moglo to bit i va vnukeh?

Josip se j' veselo nasmel i rekal: „Ja to če-kan i verujen da ću dočekat. Bogatstvo je va dece, vnukeh, sloge i zdravju. Ki misli drugačje grdo greši. Naša Silvija ima dve hćeri Đeni i Lorenu. Đeni je sa va notah i muzike, reče da njoj je muzika život, a Lorena se drži libri pa petice same teču za njun. Renata ima tri sina: Karla, Kristijana i Petra, i si tri treniraju kara-te. Karlo i Kristijan se već takmiče i dobivaju medaji, a Petar je na dobren pute za isto to, ima se od kega navadit. Renata nima strah poć školu na sastanak za svoju decu aš su dobri školani. Karin će postat mama za me-sec dan – jedva čekan. Arijana se štima sinun Josipun kega se na dugo i široko čuje ako ni kontenat.“

* Ča ste vadili svoju decu, ke vrednosti su vavek na cene?- Vadil san ih da štimaju starejeh i pošteno živeju. Da ne prodavaju ono ča su stareji priskrbeli! Za naše-mi starejemi, pa za nami, a onda i za njimi treba neč da ostane. Saka genera-cija neč stori i gre malo napred. Ni dobro se finit i pustit da deca delaju ča te. Neka i oni oćute kako je lepo skrbet, delat i bit zadovojan kada vidiš da si neč priskrbel i šal korak napred!


Šetajući pitoresknim uličicama Starog grada Lovrana i uživajući u karne-valskom ugođaju, stigla sam i do Galerije Laurus. Ispred ulaza natpis

«Kako se nekada maškaralo» (izložba kosti-ma i fotografija).

Zainteresiralo me i upitala sam se: Stvarno, zašto se ljudi maskiraju?

Prolistala sam stare knjige i pročitala da maska, obrazina, krinka, krabulja potječe još iz prethistorije a služila je kao sredstvo zašti-te od zlih duhova. Kasnije se maska nosila iz želje da se prikrije vlastiti izgled lica i zamijeni drugim koje izaziva strahopoštovanje, užas, smijeh... A što je karneval? To je razdoblje svečanosti između Bogojavljanja i korizme, a pretpostavlja se da se razvio iz rimskih ba-kanalija. Obilježavaju ga maskirane povorke i plesovi, bakljade i bacanje cvijeća, korijando-la i konfeta i na kraju spaljivanje velike lutke, personifikacije sveg zla. Najpoznatiji su karne-vali u Rimu, Veneciji, Nici, Münchenu, Kölnu, Rio de Janeiru, Rijeci...

Kada sam malo proširila svoje vidike i znanje o maškarama, otišla sam pogledati izložbu čiji su pokrovitelji Općina Lovran i foto studio Luigi. I odmah na ulazu iznenađe-nje! Među vlasnicima fotografija ugledala sam dobro poznato ime, Zdenka Petričić, s ko-jom već više od 20 godina pjevam u KUD-u Lovor. Zdenka je rođena 20. travnja 1946. u Dobreću, gdje je živjela s roditeljima, nonom i dva brata. Srcem i dušom je prava Lovranka i obožavateljica pusnih zbivanja. Osnovnu školu je završila u Lovranu, a ugostiteljsku u Opatiji. Nekoliko godina je radila u Liburnija hotelima, a potom u Duhanu do umirovlje-nja. No nije joj to jedina struka, završila je i tečaj krojenja i šivanja, što je u mnogome pomoglo njezinoj ljubavi prema karnevalu i maškarama.

Iako je Zdenka skromna i samozatajna, uspjela sam je nagovoriti da porazgovaramo uz šalicu voćnog čaja.

*Kada i kako su maškare ušle u Vaš život?– Ne sjećam se točno, bilo je to jako dav-

no. Mislim da je to počelo onda kada sam krenula u školu, pedesetih godina. Djeca su se okupljala, maškarala, obilazila kuće pjevajući, a najviše su se veselila darovima koje su dobila od kućedomaćina.


Zdenka Petričić i njezine ljubaviFOTOGRAFIJA iz 1912. *Odakle su fografije koje ste dali za izložbu?

– Najstarija fotografija na izložbi je iz 1912.g. Moje su puno mlađe, snimane su po-slije 1960. i do sada ih se skupilo više od sto-tinu. To su fotografije koje sam sama slikala pa su na njima uglavnom drugi. No željela sam zadržati te nezaboravne trenutke u svom i tuđem sjećanju, a ova izložba pokazuje da sam u tome i uspjela.

*Što je tako privlačno i neodoljivo u maškaranim običajima?

– Opuštenost, veselje, radost a ponajviše humor. Ako maškara nema dozu humora on-da to nije ono pravo.

*Sudjelujete li svake godine u karnevalu?– Zbog posla i obiteljskih obveza nije bi-

lo moguće konstantno direktno sudjelovati, ali uvijek sam pratila karnevalske povorke u Lovranu i uživala u njihovoj duhovitosti.

*Idete li u maškare kao skupina? Postoji li neka koreografija u nastupima?

– Uvijek sam u nekoj skupini, a najma-nja skupina smo prijateljica i ja. Koreografiju nemamo, to je uvijek spontano. Sjećam se da smo jedne godine organizirali pe-čenje palačinki i prodaju vina obučene u Dalmatinke s otoka. Možda se to može na-zvati koreografijom ili narodnom scenskom umjetnošću.

*Kako dolazite do ideja za maske, znam da svaki puta mora biti nešto novo?

– Ideje dođu iznenada i spontano i nikada ih ne fali. Osobito su za to nadarena moja braća Andre i Darko. Pripreme za karneval traju cijelu godinu, a uvijek ima dobrih ljudi koji će vam darovati stvari i robu kako bi vaša maska bila što uspješnija.

*Izrađujete li kostime sami s ozirom da znate šivati?

– Uglavnom da, nije to neka umjetnost, ali nastojim udovoljiti svojim i tuđim željama,jer je izgled maske vrlo bitan. To mi pričinjava za-dovoljstvo i ništa mi nije teško. Oživljavanje nekog lika ili predmeta je magična čarolija karnevala.

*Možete li izdvojiti neki kostim ili masku iz Vašeg bogatog repertoara?

– Teško, za svaku manifestaciju nastojala sam napraviti najbolje što znam, a uvijek je kod pripreme i oblačenja bilo puno zadovolj-stva, veselja i smijeha.

KARNEVALI SVE BOGATIJI*Ima li u Vašoj obitelji još zaljubljenika u maškarano ludilo?

– Naravno, uz moju braću, koji su najveći fanovi, tu su i moje nećakinje Nina i Ana, te moja snaha Goranka i sin Klaudio. Često se obiteljski pripremamo i veselimo karnevalu.

*Jeste li sudjelovali na nekim karnevali-ma izvan Lovrana?

– Ne, nisam imala ni prilike ni vremena.

*Koji je karneval, po Vašem mišljenju, u bližoj okolici najljepši, naravno osim lo-vranskog?

– Sedamdesetih godina prošlog stolje-ća vrlo lijepe maškare bile su u Dobreću i Matuljima. Danas su karnevali sve bogatiji, ra-skošniji, u kostime se ulaže jako puno truda, ljubavi i novca, što daje originalne i maštovi-te kreacije, npr. za povorke u Opatiji, Rijeci, Crikvenici...

*Pratite li karnevalska zbivanja i izvan naše domovine?

– Da, vrlo rado pogledam na televiziji karneval u Veneciji koji me fascinira svojim maskama, dostojanstvom i otmjenošću, kao i karneval u Rio de Janeiru, prepun južnjačkog temperamenta i sambe.

*S obzirom na Vašu vitalnost i beskrajnu ljubav prema maškarama, sigurna sam da ćete još niz godina biti njihov sudionik i uspješno tjerati zle duhove iz Lovrana i nasmijavati njegove stanovnike?!

– Nadam se, želja i volja me ne napuštaju, samo da me zdravlje posluži.

*Poznato je da su maškare uvijek dobro raspoložene, rasplesane i raspjevane, ali Vi ne pjevate samo za svoju dušu, Vi ste i članica KUD-a Lovor. Otkuda sklonost prema glazbi i pjevanju?

– Doma smo uvijek pjevali, osobito moja

mama i braća, i nije nam trebao veliki poti-caj da se i u društvu zapjeva i razgali duša. Obožavam glazbu i domaći kanat.

U ZBORU 25 GODINA*Otkada ste članica zbora?

– Već 25 godina, a čini mi se kao da sam jučer počela. Godine zaista brzo prolete u dobrom društvu i uz dobru pjesmu.

*Pjevanje u zboru zahtijeva puno vreme-na i odricanja, osobito pred koncerte, ali Vi ste uvijek tu, zašto?

– Zbog druženja, prijateljstva, pomaganja, a posebno me vesele nastupi, pogotovo kad su uspješni i kada nas maestro pohvali za li-jepo i točno pjevanje. Voljeli bismo da nam se pridruže i mladi, kako bi naš zbor dobio dodatnu svježinu, elan i kvalitetu.

*No, Vaše slobodno vrijeme nije rezer-virano samo za maškare i zbor, Vi ste već 20 godina i u planinarskom društvu «Knezgrad».Kako uspijevate sve te ak-tivnosti uskladiti?

– Kada se nešto radi sa voljom i lju-bavlju, sve se može. Jako volim prirodu, druženje i pomaganje u očuvanju prirod-nih ljepota i vrijednosti. Zajedničko čišće-nje i markiranje planinarskih staza omogu-ćava lakše kretanje planinarima, ali i svim posjetiteljima našeg kraja, koji vole i cijene boravak u nezagađenoj prirodi. Osim to-ga kretanje na svježem zraku je zdravo i ugodno za naš organizam. Putovanja su također vrlo zanimljiva i poučna, a maj-ka priroda nas stalno iznenađuje svojim maštovitim kreacijama. S planinarima sam proputovala većinu Hrvatske, Slovenije, Italije (Dolomiti), bili smo i u Makedoniji, Crnoj Gori i Bugarskoj. Uživali smo u ne-taknutoj prirodi i upoznali kulturno povi-jesne spomenike tih zemalja.

*Rezime za kraj?– Ustrajati u svemu što radim, sudjelovati

u maškarama, pjevati u zboru, planinariti, dru-žiti se i uživati u svakom trenutku. Poručujem mladima da se druže što više i uključe u rad naših lovranskih udruga, a da što manje sje-de za računalima i komuniciraju samo preko mobitela.


Izmoren žegom i grčevima, šiban vje-trom i hladnoćom, te moren haluci-nacijama i pospanošću, nakon 37 sati, 40 minuta i 38 sekundi trčanja Toni

Družeta završio je najtežu utrku na svijetu, francuski Ultra Trail du Mont Blanc, postavši prvi Lovranac koji je prošao kroz cilj ovog zahtjevnog natjecanja. Ovaj iznimni trijumf volje, koji se zbio u drugoj polovici kolovo-za prošle godine bio je jedan od vrhunaca dosad najuspješnije natjecateljske sezone lovranskog sportaša koji se posvetio ekstre-mnim trkačkim disciplinama.

Taj nedostatak iskustva nije ga zaustavio u pokušaju da postigne značajan rezultat u izuzetno dugoj planinskoj trci u kojoj trkači prolaze brojnim gorskim prijevojima iznad 2.500 metara nadmorske visine, u teškim vremenskim uvjetima, i koju je od 2.300 ljudi na startu, završio manje od 1.600. Među nji-ma, Družeta je bio 455.

Postao je time i prvi Hrvat s invalidite-tom koji je završio tu utrku dugu 170 kilome-

tara, uz ukupno 10.000 metara uspona, no nije to jedini njegov uspjeh u protekloj sezoni, u kojoj se okušao u različitim disciplinama - dok je u prvom dijelu godine bio orijentiran na brdske i trail utrke, i to kao član SRK Alba Labin, posljednjih mjeseci posvetio se mara-tonu i polumaratonu.

ŽELI U BRAZIL- Od 2013. godine član sam Atletskog

kluba „Srce“, za osobe s invaliditetom Rijeka, te sam 2014. i 2015. nastupao na Državnom ekipnom prvenstvu u atletici za OSI, kao i na Croatia Open-u. Discipline koje sam trčao na ta 4 sportska događaja su 400 metara i 1500 metara. Nakon utrke na Mont Blancu, u ruj-nu prošle godine, u dogovoru sa trenerima Damirom Mesecom i Nives Konjušar odlučio sam trenirati i trčati cestovni maraton, te po-kušati ostvariti „A normu“ za Paraolimpijske igre, koje se održavaju u rujnu 2016. godine u Brazilu, kazao je Družeta, kojem je u prosincu dodijeljeno posebno priznanje za postignute

Prvi Lovranac koji je završio najtežu utrku na svijetu

Piše: Davor Žic

- Ovaj put sportaša je po-nekad izuzetno zahtjevan i ne bih ga mogao živjeti bez podrške. Zato se želim za-hvaliti svojoj mami Zorki, bratu Rinotu i svoj rodbini i prijateljima na podršci, kao i medijima i sponzori-ma na promociji. Također i Sportskom savezu za osobe s invaliditetom grada Rijeke koji je u meni prepoznao po-tencijal i pružio mi priliku da se izborim za nastup u Rio de Janeiru na Paraolimpijadi.

izuzetne rezultate na dodjeli priznanja za naj-bolje sportaše Općine Lovran u 2015. godini.

A rezultati koji su ga doveli do toga uključivali su nastup na petnaestak zahtjev-nih brdskih utrka, trekkinga, polumaratona i maratona. Tijekom protekle godine, uz Ultra Trail du Mont Blanc, otrčao je utrke Istra Trek dužine 50 kilometara, Grobnik trek dužine 45 kilometara, Hahlići Trail dužine 45 kilometa-ra, Fužinarski polumaraton, Lavaredo Ultra Trail dužine 119 kilometara, Jahorina Ultra Trail dužine 114 kilometara, Zagreb marat-hon, Ljubljanski maraton, polumaraton Starek Zagreb i Adria Advent Marathon Crikvenica, a jedina utrka koju nije uspio završiti bila je 170 kilometara duga ultra trail utrka 100 mi-lja Istre, koja je vezana uz Lovran. Naime, od pet različitih trasa, od kojih je ova od 170 ki-lometara najduža, ona dužine 105 kilometara kreće upravo iz Lovrana. Uza sve to, Družeta se prošle godine okitio i titulom državnog prvaka u kategorijama utrke na 400 i 1.500 metara, te dao svoj doprinos atletskom klubu

„Srce“ koji je postao ekipni prvak Hrvatske nakon desetljeća dominacije AK Agram iz Zagreba.

CIVILNI INVALID RATA- Sport predstavlja moj stil života još

od osnovnoškolskih dana, otkako sam sa 10 godina počeo amaterski trenirati i igrati no-gomet u kojem sam ostao punih dvadeset godina. Nakon toga sam počeo rekreativno trčati na treking utrkama. U jesen 2013. go-dine krenuo sam se poluprofesionalno baviti brdskim (trail) trčanjem pod nadzorom tre-nera Damira Meseca, objasnio je Družeta, kojeg od bavljenja sportom nije odvratila niti nesreća što ga je u 16. godini učinila civilnim invalidom rata. Našao je talijansku bombu zaostalu iz Drugog svjetskog rata, uslijed čije eksplozije je ostao bez lijeve šake, malog pr-sta i kažiprsta na desnoj ruci, uz gubitak vida na desnom oku.

- Nastup na Paraolimpijadi bio bi vrhu-nac moje sportske karijere, a iako neće u 2016. godini biti toliko utrka koliko u prošloj, želja da istrčim „A normu“ zahtijevat će do-bre i naporne pripreme, ali i pomoć spon-zora, objasnio je Družeta, koji kao „odmor“ od treninga za utrke navodi – planinarenje. Naime, član je lovranskog Planinarskog društva Knezgrad, u kojem je početkom 2015. godine izabran i na funkciju potpred-sjednika.

- Treniram šest ili sedam puta tjedno, po-nekad to bude i dva puta dnevno. Na tjednoj bazi radim između 80 i 110 kilmetara. Preko tjedna najčešće trčim na ruti od Medveje do Opatije i natrag u Medveju, a najjači trening ra-dim nedjeljom – oko 30 kilometara u komadu – i tada trčim od Medveje do Kantride i natrag. Jednom ili dvaput tjedno u Thalassotherapiji Opatija imam treninge snage, a također jed-nom ili dvaput tjedno na stadionu Kantrida radim intervalne treninge brzine, otrkiva Družeta svoj trenažni proces.

Foto: Zagreb trči 2015., D. Zrinski, arhiva Toni


Umirovljenici Lovrana i okolice krajem 2015. bili su na četvero-dnevnom izletu na otok Mljet. Pune dve korijeri nas se j’ sku-

pilo. Organizacija i voditeljica zna se Anka Buterin. Šoferi profesionalci. Najvjerniji Božo Palmić, Dobrećan - svojun „Javorikun“, za njin i Ilija, ki nan je putem se neč i povedel. Magistralom smo šli do Senja, „sprtili“ se zgo-ru po jireh do Vratnika i preko Brlog polja prišli do Žute Lokve. Tu smo se ubacili na autocestu - Dalmatinu. Pasali smo tunel Sv. Rok, vozili istočnom stranom Velebita pored Tulovih greda i vaje vaje se j’ pred nami po-kazalo more. Masliničkim mostom pasali smo pa skrenuli jedan hip do Novigrada kade smo malo i fermali. Usput smo videli jedan lepi fjord, jedan lepi zaljev, ki se j’ duboko usjekal u kopno. Zaljev ki je vezan Velebitskim kanalom preko Novigradskog ždrila i mosta Maslinice. Tu je i utok rijeke Zrmanje. Gledajući su tu prirodnu lepotu prisjetili smo se malo i po-vjesti tog kraja. A vodič u svemu tome bila je gospa Anka, ka ni mogla pasat stude, samo onako „kako puli turskega groblja“, da nam ne pokaže kade su njoj „koreni“, kade je ro-jena. Ni mogla, da ne reče dve besedi o svom Novigradu, da ne povede još neč iz dalekog nam srednjega vijeka. Novigrad je danas op-ćinsko središte Zadarske Županije. Na breži-ce iznad zaljeva vide se zidi srednjovjekovnog grada Gusić-Kurjaković i ostaci crekvice sv. Katarine. Ta rimski castrum, tvrđava (fortica), ta stari grad spominje se još u XIII. vijeku kao vlasništvo krbavskih kneževa Kurjakovića. Nakon rastanka s Novigradom opet smo se ćapali Dalmatine i vozili dalje prema jugu. Sljedeće naše odmorište bilo je na mostu

preko rijeke Krke, blizu Skradina – rimske Scardone. Tu prekrasnu panoramu Skradina, tu zelenu uvalu punu usidreneh jedrenjaci morali smo videt. Daleko preko brega videli smo merinu tvrđave ku su Mlečani storili da bi se zaštitili od Turaka. Nekada davno tu su živeli Liburni Iliri, za njimi pa Rimljani. Tu va toj lepote „napunili smo baterije“ i produžili zdolu aš je bilo još čuda kilometar pred nami. Pasali smo uz bok planine Kozjak i ponosnog starog grada (tvrdjave) Klisa. Domisleli se i Petra Kružića, kapetana senjskog kneza kliš-kog, ki je 1537. leta tu junački poginuo brane-ći Klis od Turaka.

LEPO MESTIĆO PODGORAPasali smo planinu Mosor i vaje vaje

ćapali se Biokova. Biokovski vrhovi su tega dneva bili zavijeni va maglu pa nismo mo-gli, ni zduga, videt njigov vrh, ki je ujedno i najviši vrh Hrvatske. Vrh je to ki se zove Sv. Jure. Tu smo isto pasali nekoliko tuneli. Ali… ta veličanstvena planina Biokovo kompanjala nas je još dugo zdolu. Pari mi se da smo negdere kod Ravča šli vanka z autoceste i obrnuli na obalnu cestu, ka vodi va Makarsku rivieru - Makarsko primorje. Prošli smo ho-teljsko naselje Tučepe i vaje prišli do našeg prvog prenoćišta, hotela Minerve u Podgori. Podgora jemalo turističko mesto. Pitoma uvala s prelijepom šetnicom uz sami morski žal, kafići, zidići, parapeti, prigušena svjetla a se to kako zarubjeno s zelenemi borići pini, čigove se grani moče va moru. Smjestili smo se va hotel, hotel od nekoliko kati, uz samo more. Lepo mestićo. Poželiš još tu malo bit. Zaljev ispod sivo-modrog kamena Biokova. Uživali smo va divnom zalazu sunca. Zalazu

ki je bil tako jako lep, obojan svim duginim bojama. U daljini obrisi otoka Hvara. Čak i more ni tega dneva bilo modro, nego jedne lepe tople narančaste boje. Nakon večernje šetnje, uživali smo va predivnoj muzike ka je prihajala i z jednega kantuna hotelskog hola. Vjerujte, romantike ni falilo. Jedan lepi mla-dić na sintisajzeru sopal je i tako lepo kantal. A drugi dan trebalo je poć naprvo. Sunce, vedro, onako kako pjesma govori: “Nigdere ni oblačića“. Partili smo prema poluotoku Pelješću, luki Ploče, Opuzenu, Kleku, Neumu. Pasali smo Živogošće, malo mesto poznato još iz rimskih vremena. Tu negdere na jenoj stene uklesan je stari epigram (natpis) na kin piše, da je tu bila ladanjska kuća Licinija. Stoji tu od 1434. leta. Živogošće je poznato po franjevačkom samostanu ki ima bogatu knjižnicu i arhiv z XVIII. vijeka. Negdere sam pročitala, napisane misli Jima Rohna, Merikana filozofa. Ovako je čovek rekal: “Sve što trebaš za bolju budućnost i uspjeh već je negdje na-pisano. I što onda? Sve što trebaš učiniti je otići u knjižnicu.“

Vidi malo, kako nas je čovek lepo po-svetoval. Vrteć, sve tako neč, domišjajuć se takoveh stvari, prišli smo i do Zaostroga. Mesta nekeh 33 km jugoistočno od Makarske. Stari njigov del zovu Zaostrog selo, a mlaji Zaostrog-Kraj. Vozeć se tako, približili smo se poluotoku Pelješcu, tom juž-nom delu Dalmacije, ki sej smjestil izmedju Neretvanskog kanala, Malostonskog kanala na sjeveru i na jugu Mljetskog kanala. Okole nas uliki, vinogradi, mandarini. Žute se man-darini. Tu je negdere, sama sebe govorim, Kuna Pelješka, kade počiva u vječnom snu naš veliki slikar Mate Celestin Medović. Domislela

Piše: Marija Janjetić-AničićLovranci na Mljetu sam se njigoveh slik. Va Opatije ih je i danas. Ti njigovi busi vrijeska. Pogledom sam okole iskala te lepe pelješke rožice. Rožice ke tu zovu vrijesak. I puli nas ih je na Dobreće, na Žrnovce, pod maruni, ih se najde. Miće, do-duše a zovemo ih magriž. I dokle san ja se to sama sobun „vrtela“ prišli smo i do Kleka, Neuma.

MALI I VELI STONNeum je općina va (primorskoj)

Hercegovine. To je i Općinsko središte na obali kade BiH-a ima (danas) svoj izlaz na more, širine 9 km. Mirom va Srijemskim Karlovcima 1699. leta i Požarevačkim mirom 1718. ta kus zemlji pripal je Turcima, a se je to bilo storeno da bi se odvajile, razgraničile Dubrovačka i Mletačka Republika. Danas je to jedno izgrađeno turističko mesto, krcato hoteli, restorani, kuć, kade smo još malo fer-mali, popili kafićo, nogi protegnuli, prošećali i neku doba partili daje. Krenuli smo prema Malom Stonu i V. Stonu. Mali Ston poznat je kao najveće uzgajalište školjki: kamenica, dagnji i prstaca. A kanal M. Stona je poznat po pojavi štiga, (nautičari znaju ča je štig), to more (može) storit promjenu morske razine i do 1,2 m. Tu su i vela skladišta soli. Mali Ston je 1334. leta izgradila Dubrovačka Republika. Opkoljen je z visokemi zidi i kulami. Tu je i Veli Ston, va kin su poznate solane. Va njin je ne-kada bilo i sjedište Zahumskog kneza. Aš, sve su to naselili Neretvanski Hrvati u davnom VII. vijeku. Pa njin je i knez moral bit blizu. A zidi okole Malog i Velikog Stona su spojeni i dugi su 4,5 km. To su najduži sačuvani obram-beni zidi va Europe. Nisu ti zidi storeni samo

zbog judi, nego su storeni da bi se zaštitile te vele solani, kade se j’ od starini proizvodila morska sol. Aš... sol je tada bila od nepro-cjenjive važnosti za Dubrovačku Republiku. Prihodom od prodaje soli plaćali su godišnji danak Turcima, kako i druge državne troškove. Tu je i lepi palac, dubrovačke plemićke obitelji Sorkočević. Čuda je tega još za reć i napisat. Morali smo arivat i na trajekt. Trebalo je prit va Prapratno, malu lučicu na južnoj strane Pelješca. Tu je bil Jadrolinijin trajekt Valun (za-mislite, kamo je prišal creski Valun) š njin smo se prebacili va Sobru, lučicu na otoku Mljetu. Se smo to obavili „kako Bog zapoveda“. A kada smo se skrcali z trajekta, počelo je ta-ko jako dažit, dažit kako s kabla. Sva je sreća da korijera ima krov, da smo bili va suhote. Vozili smo se duž celega otoka, prema sje-verozapadu, prema nacionalnom parku, kade je turističko mesto POMENA. Okole nas šu-ma, gusta zelena šuma, stoljetna stabla čigove krošnji vise nad cestun, nijedan tu niš ne seče, se je to judi ona prava „netaknuta“ priroda i pari ti se, da se voziš kroz jedan zeleni tunel. Ciklami uz cestu, vilaze bledi, žmareni ciklami. A brisači na korijere su „ mlatili “, nisu mo-gli otrt onu silnu vodu. “Bože, kamo san ja to prišla?“, sama sebe govorim. Šuma i daži. Pasali smo Babino polje, Polače, Goveđare, Babine kuće i dopotanto prišli va POMENU.

U NACIONALNOM PARKUSmjestili smo se va hotel ODISEJ. Spreda

hotela borići, opet borići, silni borići, ki da su se tu sami zaseli, sami posadili. Nekoliko pri-vezaneh jahti, veleh luksuzneh jahti na mule. I more. Nisam još znala ča je tu more, a ča su

jezera. Zeleni otok i na srede jezera.Veliko i malo jezero. Nisam znala su ta jezera slatko-vodna ili slana. „Pomalo, se ćeš to doznat“, re-kla sam sama sebe. Toliko je tega na tin otoke od 100 km2. Površine, pa čak i Nacionalni park površine 30 km2. Njigova najveća vrednost su jezera, veliko i malo jezero. Veliko jezero (Soline) ko je umjetnim prokopom spojeno s otvorenim morem. Zato je va jezerima voda slana. Pa je tu i ribi. A druga najveća vred-nost je to velo zelenilo. Zelenilo alepskog bora, črniki i krošanja rogači. Nikada još ni-san videla stabla rogača, na kin vise vele duge mošnjice, ke mi zovemo karubi. Jedno stablo puno mošnjic, drugo cvate na su paliju. Va tin Nacionalnin parke žive i nekoliko blaga, kune bjelice, puhi i prnešeni mungosi. I ča još reć? Moram još neč reć o povjesti otoka. Nekada davno, na celom su otoku živeli Iliri. Na otok su prišli, na njemu se zadržali, najprvo radi vo-di ku su tu našli, bez ke nema života. Tu su bili i stari Grci, ki su navigajuć svojmi brodi oteli prit va Lumbardu, Pfaros, kako su oni zvali Korčulu i Hvar. Pa onda su negdere prišli i Rimljani. Sve se to zna po arheološkim osta-cima ki su ode na otoku najdeni. Najvažneji palac iz toga vremena je va Polače. Rimljani su dali imena Mljetskim brežićun i semu na otoke. Oni su na Mljet prnesli nekoliko sor-ti trsja, belega i črnega vina, vina ko ima dih po toj mljetskoj zemje. Tu je i čuda kozjega sira, meda od lavandi za


Glasilo Općine LovranGodina XI – izlazi povremeno

Izdavač: Općina LovranUlica m. Tita 41, 51415 LOVRAN

Za izdavača: Alan Sanković

Naklada: 2000 primjeraka, ISSN 1845-9609

Glavna urednica: Aleksandra Kućel – Ilić

Uređivački savjet: Cvjetana Miletić (predsjednica), Marija Janjetić – Aničić, Ranka Janjetić, Edvard Primožić, Kristina Staničić, Silvana Stiglić, Radovan Trinajstić

Fotografije: David Kurti

Grafička priprema: Saša Jeletić

Design i tisak: Buldog d.o.o.43. istarske divizije 1/8, LOVRANTel: 051/292-266, www.buldog.hr

LOVRANSKI LIST

kega su nekada znali i carski dvorovi. Mljet je poznat po svojoj kulturi, po svojoj nošnje, po ženskeh rikameh, po poskočice i tance linđo kako i izvornoj narodnoj pjesme. „Oće duša vanka tila, oće krila u visinu, oće srce u daljinu. “Ilirske gradine i gomile, mogile, stari palaci, starokršćanske crekvice, benediktinski samostan z XII. vijeka na otočiće Sv. Marije na Velikom jezeru, sve su to starine ke tako čuda govore o tom posebnom otoku. Na Mljetu su bili mnogi poznati ljudi. Bil je tu Odisej i njigova nimfa Kalipso. Bil je tu Rimski car August, germanski vojskovođa Odoakar i mnogi drugi. Tu su bili i dubrovački plemići kao opati, fratri Sv. Marije, pa i kneževi, ki su jedno vreme i upravljali otokom. A Veliki knez Zahumlja, po imenu Desa je 1151. le-ta celi otok darovnicom dal benediktinskom redu Sv. Marije iz Pulsana, va Apulije. I kada su se benediktinski redovnici Marin, Šimun i Vilim skrcali va XII.vijeke na otoku, va pito-mnoj valice ku zovu Sutmiholjska, zajedno su odlučili sagraditi samostan na tin mićin otoke,

na Velikom jezeru. Papa Inocentije III. je va svojoj bule 1198. pribrojil i ta novi samostan Sv. Marije na Mljetu drugim pulsanskim samo-stanima. Samostan je bil i feudalni gospodar celega otoka. Ta romanska crekvica Sv. Marije Mljetske, pregrađivana je i preuređivana, to je jedinstveni spomenik ki je utjecal na razvitak pismenosti i kulture na Mljetu i okolice. Na tin mićin otočiće va hlade stoljetnih stabala redovnici su našli idealno mjesto kade su de-lali na znanstvenom i umjetničkom radu. Leta 1345. mljetski samostan Sv. Marije je donesal odluku , kojom je otočane oslobodil svih da-vanja samostanu benediktinske opatije. Od tada u narodu postoji izreka “Dok je Mljeta na njemu nema kmeta. “Mljećani su jedan poseban svet i kao nekako sam izdvojen va onoj morskoj samoćine. Ni se ča čudit temu. Aš... otok je radi svoje izoliranosti razvil jedan svoj i drugačiji život, va kin su judi dovoljni sami sebe. Mljećani su od vavek bili obrnjeni šume, polju, vinogradu, ulike, ovcan, kozan i tovaru. To njin je od vaveki bil izvor života. I danas je tu okole kozi , čuje se kako bleju. Na svojim poljima ti judi imaju sega pomalo i to je dosta za njih i njihovi prijateli. A vetri, oluje i mići brodići krivi su ča su se largali od susedi i kopna. Ali... kako su to vredni i delavi judi arivali su pobijediti šumu i š nje storit plodna polja, tako su z vremenum uspjeli pobjedit i strah od huka mora i fijuka vjetra. I već va XV. i XVI. vijeke šli su navigat, postali dobri pomorci na dubrovačkim jedrenjacima. Vozili su sol, hrastove dužice, drevo i pune štivi ka-robi. Mljećani se danas obraću jednoj novoj djelatnosti, modernijem načinu privređivanja. Ljudi su se kalali (spustili se) na more, zidaju nove kući i bave se turizmom.

SVI PUTEVI VODE NA MLJETNa otok Mljet more se prit sa svih strana.

More se partit iz smjera Otranta kako neka-dajni stari Grci. More se partit z Apeninskog poluotoka tragom vrijednih benediktinaca ili pak hodočasničkim putevima ljudi namjerni-ka. Tako smo šli i mi Lovranci, okole, držeć se maksimalno moguće kopna i prelijepe obale Jadrana. Držali smo se one stare: “Hvali more, drž se kraja. “Neki vole „bordižat“ pa parte iz smjera otoka Korčule ili pak Lastovske pučine. Neki pak gredu sa sjevera, putevima osvajačkih plemena i pridu do ovih pitomih uvalica, kade ti se pari da si našal najlepji „biser“. Biser ki se tako jako luštri. Biser ki se zove Mljet. Otok je tokom burne hrvatske povjesti, od vaveki je bil pojada va perikulozoj igre skrivanja i trajanja. I mi današnji (suvremeni) nomadi ćutimo ga kao nekakov cilj naših ljetnih nemira. Ćutimo ga kao „pravo“ mesto ko nas vavek zatekne neparićane, nepripravne za onu dikotu Božju. Kada pogledamo na zemljopisnu kartu, otok Mljet nam daje dojam daljine, pa nas i domi-sli pjesmi T. Ujevića, ka govori: “Tamo, tamo da putujem...“. Pari ti se, kao da upravo tebe zove va ta raj na morskom prostranstvu. Va isto vreme dava ti jedan jak, krepak osjećaj pri-padnosti, pripadnosti jednom delikatom tkanju suživota prirode i mudrosti čoveka. Mljećanin, otočanin je baš tu zavezal svoj uzal i storil skladan, pero težak život, vredan poštovanja. Ode smo i mi Lovranci bili. Bili smo kao još jedni svedoki na toj „žile kucavice“ opstanka Mljećana. Drago mi je da sam to videla. Treba poć zdolu iako ti se pari da greš na “kraj sveta“. Iako nimaš „oči po celin tele - ni stotinu očij“ kako mitski Argus, videt ćeš i ti i bit opčinjen ljepotom krajolika.

SREĆA JE SREĆAMoja teta, sestra od mojga oca, a ku smo mi deca zvali Cija Ana, je bila jedna od najlepjeh divojak ovega kraja. Kako su za vreme rata bili taljanski soldati po Lovranu i to puna kazer-ma na Lokve, imeli su i konji, i konjušnicu, tako da su gnjoj od konji prodavali našen juden ken je rabil za zemju pognjojit. Oni su ga spe-jevali na jir, kade je bilo odrejeno mesto, a tu je bilo i mesto za otpad i za spaljivanje smeti.Moja nona Vica j’ kupila jedno pol kubika gnjoja i moja teta Cija Ana je to va koše znašala doma.Prišli su soldati na jir, kako smo mi zvali to mesto, na neko svoje zanimanje, a ona j’ napunila koš i otela se j’ oprtit. Ma kada ih je zagledala, otela se brzo stat i pasal njoj je koš preko glavi. Svi su se jako smeli, a ona j’ od srama mučala. Jedan soldat, kemu to ni bilo smešno, je pritekal do nje, dignul ju j’ i oprtil njiji koš i zanesal njoj ga drito doma. Tu se j’ va nju zagledal i zaljubil, ča se ono reče – na prvi pogled. Kada se j’ demobilisal prišal je po nju, zel ju j’ va Taliju, oženili su se i zavavek je tamo ustala. Ki j’ srećan temu i koš gnjoja pomore!

ŽENITAVDva mladi su se šli oženit. Sve j’ lepo pasalo. Bilo je veselo i storen je veli pir. Čuda regali su dobili, a jića i pića je bilo sake sorti. Kada j’ se finilo saki j’ šal za svojen poslon.Drugi dan, kada se j’ se smirilo, su ostali sami. Zel je on vjenčani list, kurijoš ča to va njen sve piše i gleda va njega, gleda... Mladoj neveste bilo j’ to čudno ča on to toliko vremena čita pak će:„Ča va ten liste piše da tako jako čuda vre-mena va to gališ?“ A on će: „Išćen ako kade piše rok trajanja!“

KRUŠVIZa vreme rata glad i mizerija, nigdere niš. Ma, moja mat je bila šperta, vavek je neč proku-rala. Šla bi po Istre iskat muki ale palenti. Ma mi deca smo bili želostivi fruta. A va sele j’ bil jedan hmet ki j’ imel velu lehu zasajeneh naj-bojeh krušav petrovčic. Ma mi nismo mogli do njih. Tako da smo doma matere krali muku i za kilo muki bi nan bil dal kilo krušav. Mat je videla da ni muki, ma j’ mislela da su ju miši pojili. Kada je doznala kamo ju nosimo, seh je nasramotila, posebe tu fameju aš da kade njin je duša i da ča j’ vredneje kilo krušav al kilo kruha, je govorila?! Nekada j’ kilo kruha vredilo kako kilo maruna! A sada?

MIKULA PRED PEDESET LETPred više od pedeset let moja stareja hćer imela j’ jedno četire leta i bila j’ brza, žvelta i bistra. Vavek je tekla po selu i si su je voleli aš je bila brza kako vidra. Kako deca najbrže navade grdo govorit, neki su uživali nagovarat ju na se ča ni bilo ničemu spodobno.Bil je sv. Mikula. Moja mat, a njija nona se otela malo š njun našalit. Navečer je mala prnesla postolić none na poneštricu i ona njoj je za škerac stavila va postol jedan kompir i jednu kapulu, ma da j’ parićala i lepi paketić...Jutron rano oni su još si bili va posteje. Komać je dočekala dan... Kada j’ prišla va kamaru i vi-dela ča njoj je sv. Mikula prnesal, ćapala j’ to i za sen postolon zasvetila to jadno drito va njih: „Je..nti, nona, prasca, to si mi ti stavila!“ Da se nisu na letuće pokrili s ponjavami drito va glavu bi ih bila pogodila...

SMETLARTone Uškar je bil jedan od najbojeg smetlari va oven kraje. Čistil je Iku od Svetega Mikuli se do Ičić. Sve je bilo kako pijat čisto. Još je pokle svojega dela šal po kućah kemu ko dre-vo rascepat ale kakovu lešicu kemu skopat. Ja san mu užala reć: „Tone, ma ča van ni dosta ča se škuren dignete i tečete Iku očistit da ne reste doma počinut?!“„A ne, ne, Milo, aš ča se ji i gori nikad dosti ni!“ mi j’ odgovoril. Komać sada razumen!

DOHTORŠla j’ Marija dohtoru se potužit da ne more spat.„Ča je, Marija?“ pita ju dohtor.„A ne znan ni ja ča je, moj dohtore. Na levu stran me srce pretišće, na desnu žuč, a na škin muš...“„Pa spite na trbuh, Marija!“„Aaaa... ne znate vi dohtore kakov je moj muš!“

NONIĆNonić je legal umirući. Prišli su mu zadnji skosi. Trebalo se j’ parićat za najhuje. Mali vnučić jako j’ nonića volel i ni se maknul ot posteji. Nona j’ male-mu rekla da ga čuva dokle ona gre par frit ofrigat, tako da ima ča za ponutit juden ako se najhuje dogodi. Još je nonić dihal i čul je da neš s kuhinje diši pa pita malega ča to nona dela? A mali reče da nona friti friga. Nono se sledić zdigne na kušine pa reče malemu: „Hodi malo reć none neka mi dve pošaje aš su mi tako lepo zadišele!“Teče mali va kuhinju i zija: „Nooonaaa, rekal je nonić da bi dve friti pojil!“„Ne, ne, hodi tamo i reči mu da j’ to za potle sprogoda!“

Piše: Milica TuševljakNove lovranske paćuharije

želi Vam Općina LovranSretan Uskrs


plać

eni o

glas

Documents

Novo ruho za najljepšu šetnicu uz more Za temeljito uređenje