1

2

AUTOR: Igor ROGINA

O DVA MADEŽA NA VRATU NAKLADNICI: Matica hrvatska, Osijek, 2000. ZA NAKLADNIKA: Stanislav Marijanović UREDILi: Josip Cvenić i Marijana Radmilović LEKTURA I KOREKTURA: Biljana Jukić ELEKTRONSKO IZDANJE: www.textgrupa.com, 2010. www.tragc.info, 2012.

RECENZENTI OBAJU IZDANJA: Branko Maleš, Goran Rem, Biljana Jukić, Zdenka Heršak i Sanja Kapetanović REDAKCIJA: Ana Kusik i Ana Mari Kordek NAKLADA: 300 primjeraka UKD OZNAKA: 821-163-42-16 CIP poznat u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu

ISBN 953-6137-71-2

3

O DVA MADEŽA NA VRATU Igor Rogina

2000.

4

DAN PRVI Na Božić sam napunila četrdeset i četiri godine, kaže. I, još pomisli: Prije me puno stvari uveseljavalo: kuća, djeca, posao, susjedi, prijatelji, šetnje, glazba, kupovanje bespotrebnih stvari… Sitnice. Prije sam bila romantična – izgovori pomalo ciničnim glasom. A danas, danas nemam nikoga kome bih se radovala. Danas nemam ničega čemu bi se radovala. U svojoj četrdeset i četvrtoj godini, ja sam postala trajno nesretna.

5

Nešto se prelomilo. Promijenilo. Izgubila sam se. U jednom sam se trenutku izgubila. Proživljavala sam to kao okretanje nekakvoga kotača. Kotača koji se okreće, kada ga jednom pokreneš. Sada kao da se kotač zaustavlja. Prije sam se ispuštala radeći, hodajući, trošeći… Ponekad je bilo krivo i znala sam da je krivo, ali funkcionirala sam. Sada više ni to ne mogu. Ne mogu funkcionirati.

6

Ona leži na krevetu. Do njezinoga je krevet na kojem spava njezina četrnaestogodišnja kćerka. Sitna i pomalo plaha. Mirna. Nečujna. Dijete. Spava. - imam dvoje djece, Bože… - pomisli. - imam paraliziranoga muža… - izgovori. - imam… - zaboravi.

7

Kada on zazove, Ona ustaje iz kreveta i odjene ogrtač. Onaj crveni, svileni, koji joj je on kupio, još dok je mene nosila u sebi i kojeg je kasnije godinama brižno čuvala, uživajući u toj glatkoći prekrivenoj mekim, skoro nevidljivim dlačicama sivila te izađe iz sobe. U kupaonici priredi lavor, spužvu, sapun i vodu, pa ode do njegove sobe. Tamo ga bez ijedne izgovorene riječi opere, promijeni mu plahte, namjesti ga, osvježivačem prođe kroz zrak i izađe, zatvarajući vrata njegove sobe. Sve joj se to gadilo. U ovo hladno zimsko jutro opterećivala ju je i sama pomisao, možda čak i više nego sam čin izvršavanja zadataka koji se od nje očekuju da izvrši. Sve ju je smetalo. Smetalo ju je kada ju je ignorirao, a ignorirao ju je uvijek kada je trebala učiniti nešto za njega. Kada je znao da se ne smije izvikati, onda ju je ignorirao. Gotovo nikada nisu razgovarali. Normalno razgovarali. Gotovo više nikada nisu razgovarali.

8

I, posljednji puta kada su pričali, pričali su na prijevaru. Često je to, posljednjih nekoliko mjeseci, kada bi je preplavila tuga, znala spominjati. Susjed je Pavo donio tanjur tijesta s krumpirom. Granatirmaša. Eto, tek toliko. Komšijski. Takvi su kod nas običaji. Njegov i naš su dom bili jedan dom. Nije pojela granatirmaš, nego ga je, kada je Pavo otišao, dala njemu. On ga je pojeo. Nije znao tko je skuhao jelo pa je bio ljubazan. Nije znao tko je skuhao jelo pa je bio ljubazan.

9

I još to. Time ju je najviše dovodio do ludila. On nije htio. On jednostavno nije htio ni pokušati. Ona je sve morala. Morala mu je dodati svaku čašu vode, morala mu je dodati svaki tanjur s objedom, posjesti ga, poleći ga, oprati ga, izmasirati ga, presvući ga, zaključavati ga, otključavati ga, brinuti ga... Živjeti ga. A, on je samo vikao. A, on je samo šutio.

10

U trenutku se uhvati kako već nekoliko minuta stoji na pola kupaonice. Bespotrebno. U rukama ne drži ništa, ne očekuje ništa i ne radi ništa. Samo stoji u središtu prostorije, čiji je sadržaj bijel i omeđen pravim kutovima koji su bili ugrađeni u što god bi pogledala: u uglove zidova, na svaku bijelu kvadratnu pločicu, na bijeli strop, na bijelu kockastu perilicu rublja, na bijela vrata, bijelu kadu i bijeli kuhinjski viseći ormarić, što se tu našao. Omeđen pravim kutovima i na malome bijelome prozorčiću s kojeg je visjela bijela zavjesa. Ona stoji u središtu bijeloga. Pogled joj je tup i prazan. Pomalo staklen. Ona stoji. Shvaća da stoji, ali i dalje nepomično samo stoji. Pomisli: dok je još hodao, nakon svađa, sutradan, kada mu je bilo žao, znao me, nakon što se vratim s posla, dočekati s ručkom: gulašom od svinjskih bubrega i pireom od krum-pira. Sa zelenom salatom. U tim smo danima ručali zajedno. Samo smo u tim danima ručali zajedno.

11

A sada je bio mrzovoljan, zajedljiv i jezičav. Neprestano se svima obraćao u imperativu. Bio je nesnošljiv. S ljudima ga je spajala samo televizija koja je bila smještena u njegovu sobu. Uvijek, baš uvijek se moralo gledati samo ono što je on želio. Zbog njega sam prestala gledati televiziju. Zbog njega sam izgubila kontakt sa stvarnošću.

12

Konačno uspije skupiti snage, svući se i ući u kadu. Istušira se i nakon jutarnje toalete, odjene trenirku u kojoj se tih dana najbolje osjećala pa mjesto radnje prebaci u kuhinju. Što god tiše može, jer spavam u dnevnom boravku koji je spojen sa nišom, skuha kavu. Na pladanj stavi četiri šalice i napuni ih crnom tekućinom. Krene prema izlazu. Na stolić do kreveta ostavi prvu šalicu i pogled joj zastane na mojoj raš-čupanoj kosi. Gotovo kao da sam ga osjetio. Trenutak promatra kontrast bijele i smeđe, a potom pomalo lijeno, ali brzo, posloži odjeću, što je bila razbacana uokolo. Jutro je bilo doba rutine i većinom obvezatnih poslova. Jutro je doživljavala kao realno i hladno doba dana u kojem je uvijek nešto morala. Iziđe van i prijeđe hodnik, te otvori njegovu sobu i kavu ostavi na termopeć do vrata. Pogledom potraži krevet, a on brzo zažmiri i pritaji se kao da spava. Ona zatvori vrata i izađe na dvorište s preostale dvije šalice na pladnju. Ode u susjedno dvorište. Kod Pave je uvijek bio nered. Njegov je ogromni, ovalni, crni stol zauzimao većinu prostora u tom dnevnom boravku. I, uvijek je bio nečega prepun. U tim se zadnjim da-nima, nakon drugog srčanog udara, Pavo teže pokretao, pa mu je služio i kao radni stol na kojem je ostavljao sve što se na njega ostaviti moglo. Pavo je spavao, onako kako smo ga večer prije ostavili. Bio je užasno pijan. Toliko pijan da nije mogao hodati. Odjeven u poderani, vuneni bordo pulover i zeleni donji dio (ne-kada moje) trenirke. Prilično prljav, kod Pave se sve u tim posljednjim godinama, kada se već prepuštao, čekajući svoj trenutak (da mu ispadne i posljednji zub i da ostane pot-puno sam, kako mu je to prije pedeset godina prorekla nje-gova baka) činilo prljavim. Nije ju čuo. Počela je sklanjati stvari sa stola. Kada je napravila mjesta, probudila je Pavu i on je odmah ustao. - tome čovjeku nikada ništa nije bilo teško – pomisli – što bih da nema njega?! Nikada nikoga nisam na taj način imala. Pavo je tu. On živi sa svojim bolestima tu do nas. On je tu da promijeni osigurač i da samelje kukuruz. On je tu da u prolazu porazgovara s bakom. Nostalgično. I, da djeci drži instrukcije. On je tu da R. viče na njega i da ga vrijeđa. On je tu. Živi do nas i s nama. On je mi. Gleda ga. Brkovi mu sijede. Sve sporije i sporije hoda. Njegove su riječi odmjerene. On ne psuje. On ne viče. On je prijatelj. Njegovo je lice umorno, ali rumeno. Dobronamjerno. Moja je misija biti tu. – jednom je rekao.

13

Pavo nije imao drva, pa se kod nas dolazio grijati. Nekada bi pred večer podložio s nečim što je odlučio da mu više nije potrebno. U sobi je bilo hladno. - Bože, što se dogodilo ovome čovjeku – pomisli. – nakon studija i kada je počeo raditi, ovaj je čovjek bio netko u ovome gradu, a sada, sada nije imao drva. Nije imao što jesti. Nije imao... Kakvo li to sljepilo uplovi u nas i mi mu se prepustimo? Počeli su piti kavu i razgovarati. Sjedili su u hladnoj prostoriji i pili kavu, razgovarajući. Sjedili su u hladnoj prostoriji.

14

Nakon ručka Pavo R.-a odvozi u njegovu sobu. Tamo gledaju novogodišnji program. Nešto komentiraju. Glasni su. Pavo pije vino a R. pivo. Ona je u kuhinji, pere posuđe, a potom odlazi u svoju odaju od praznoga. Iz staklenoga dijela ormara izvadi tablete i popije jednu ‘malu žutu’, kako ih je uobičavala nazivati. Priredi knjige i legne pod jorgan, udobno se namjesti i otpočne čitati i sama pretvarajući se u nekog Stepskog vuka.

15

Sve je više osjećala to nestajanje. Nestajanje svega. Nije znala kako mu se oduprijeti. U trenucima svjesnoga samovanja u kojima bi se samosažaljevala, uspoređivala je tu tu-post sa tinjanjem stiropora. Ta ju je lagana i nevidljiva, a opasna i proždrljiva halapljivost najviše izluđivala.

16

Odjednom se trgnula – čini se da sam malo zadrijemala – pomisli. Pogleda na električni sat sa zelenim brojkama, što je stajao kraj kreveta. Bilo je 18:oo sati, no Ona i dalje od-luči još malo ležati. Oslušne, ali ne čuje glasove. Pavo je otišao, a R. zasigurno spava – pomisli, još. Promeškolji se ispod toplog jorgana. I, u njezinoj je sobi bilo hladno. Voljela je spavati u hladnim prostorijama. To je je podsjećalo na roditeljsku kuću u kojoj su svi spavali u prostorijama u kojima se nije ložilo.

17

Ne mrzim ga. Nikoga ne mrzim. Neee... Nego, to je kao kada... To je kao kad pijete, a znate da vam škodi. Znate da vam neće biti ugodno ni za vrijeme, ni nakon pijanstva, a i dalje pijete... To je nešto, što se odrađuje. Tu ne postoji mržnja. To bi sigurno sve nekako drukčije trebalo nazvati. Ne znam tu riječ kojom bih opisala naš odnos. Ne znam riječ kojom bih opisala svoj i mužev odnos.

18

U 19:oo sati ona ustaje i odlazi susjedi na kavu. Sjela je kod Mare za stol. Sjela i gledala pred sebe. Dodirivala je prazne prostore omeđene bijelim koncem na stolnjaku kojeg je kukičala Marina svekrva, također Mara. Dodirivala ih je i šutjela. Došao je Pavo. Bio je uključen tv. Mara je skuhala kavu i iznijela je na pladnju s još tri šalice. Razgovarali su o nečem općenitom..Negodovali,.smijali se... Ali, Ona je šutjela. Uopće si nije sličila.

19

U trenutku ustane i ode do prozora. Stajala je pred njim i kroz zavjesu gleda u Marino, uvijek blatno dvorište. U bijelu kućicu od blata, preko puta. U snijeg ispod kojeg je blato... Prstima polako odmakne zavjesu i pogleda kroz staklo. Kao da se još nečim htjela uvjeriti. Kao da je htjela još nešto spoznati... - Pavo, pazi na djecu, ako se meni nešto dogodi. – rekla je tiho, ali jetko. Iznenada. U jednom dahu. Odmjereno, doduše i odglumljeno hrabrim glasom koji je ispod tanke kop-rene, što je pucala, podrhtavao. - Božice, šta to pričaš? Šta ti je? Naravno da ću s brinuti, ali što ti se može dogoditi, ženska glavo? - ‘Ajde, dođi ovamo popit’ tu kavu, ohladila se već! – izrekao je Pavo u više obroka, a Ona još trenutak stoji pred prozirnošću staklene površine, toliko da Pavo koji je poslije četvrtog srčanog udara često ostajao bez daha i govorio s naporom, završi, a potom spusti ruku niz tijelo i okrene se, dok zavjesa iza njezinih leđa polako klizi rubu prozora. Krene prema stolu, pa započne nekakav neobvezatni, šaljiv razgovor da bi skrenula pozornost s neugodne situacije...

20

DAN DRUGI Bila je to 1992. godina, u mjesecu prosincu: trideseti dan. Ustala je ranije nego obično. Bili su blagdani, pa se nije radilo. U kuhinji je pokušala oprati posuđe – nije joj išlo... U kupaonici je pokušala oprati rublje, nije joj išlo... Iza sebe je pokušala ostaviti čisto... Iza sebe je htjela ostaviti uredno... No, sve joj se to, istovremeno, činilo i besmislenim. Jela je, još. Možda je još uživala u hrani, o tome, vidiš, nikada nisam razmišljao. Uvijek je voljela jesti. Svi su govorili o tome kako slatko jede... Ali se u tim posljednjim danima i nije moglo reći da je osobita kuharica. Nije to, doduše, bila ni inače, jer su njezinim jelima nedostajale one estetske dimenzije. Bila su jestiva, ali rijetko su kada sličila onome što je naslikano u kuharicama. Uvijek je bilo nečega previše, ili, nečega premalo. Sjećam se, obično su na kirvaj baki u selo žene iz obitelji donosile kolače. Uvijek se vrlo lako moglo prepoznati one koje je Ona ispekla. Bili su malo oveći. On je govorio da ga njezini salenjaci podsjećaju na klompe. Na takvim me je skupovima, pomalo bilo i stid tih njezinih kreacija. A, u ovim su danima recepti spravljanja njezinih jela postali još kraći. Više, sve to skupa, ni okusom nije zadovoljavalo standarde... – Nešto se omaklo: malo je preljuto, biber se omakao. Malo je preslano – sol se omakla... – govorila bi. Doručkovala je kuhane šunke, preostale od ne tako davno prošloga Božića. I, sa sobom iz kuhinje iznijela nož. Izašla je na dvorište s punim lavorom mokroga rublja. Činilo se kako će ga objesiti da bi se sušilo. Stajala je kraj štrika i nešto vrpala. Gledao sam je kroz prozor. Gledao sam je kroz prozor, ne znajući što radi. Gledao sam je kroz prozor i puštao je da radi to što radi. Gledao sam je kroz prozor i mislio kako je pukao štrik i da ga Ona ponovo čini funkcionalnim. Gledao sam je kroz prozor.... Gledao sam je kroz prozor, a potom sam otišao u kupaonicu. Gledao sam je kroz prozor... S komadom je odrezanoga konopca ušla u novosagrađenu kuću. Njegovu. Gradila mu je kuću, kako bi on u njoj živio i kako bi u njoj sve bilo prilagođeno kretanju u kolicima. Gradila ju je da bi život postao lakši svima. Gradila ju je svojim rukama, nogama, glavom, zubima, želucem, živcima...

21

Gradila ju je, ali nije mogla dočekati njezin dovršetak. Ona je svoje vrijeme potrošila uvijek nešto gradeći. Ona je svoje vrijeme potrošila. Bilo je grozno hladno. Neopisivo hladno. Ruke su joj bile promrzle i vlažne. Drhtave i crvene. Svezala je dvije špage. Od kraće i tanje je napravila omču, a onaj je deblji i duži dio konopca zakačila na nekakvu kuku koja se baš tu našla, a koja je inače trebala služiti kao dio njegovog pomagala za pridizanje iz kreveta. Stajala je na crvenoj, terasnoj, plastičnoj stolici. Prozori su bili smrznuti i staklo je prekrivala mutnost omeđena bjelinama inja. Nije se ni iz sobe vidjelo van, nije se izvana vidjelo u sobu. Stavila je posljednji krug oko vrata i izmaknula stolicu. Izmaknula stolicu i nestala, kao što je s njom nestala i sva njezina bol, sva izgubljenost, sva tišina... Pa, čak su nestala i sva nestajanja.

22

DESET GODINA KASNIJE Uopće ne pamtim boju njezinih očiju, premda sam uvjeren, kada bih vidio taj pogled, odmah bih ga prepoznao. Ne sjećam se više ni njezinog glasa, ali kada bih ga ponovo čuo, znao bih da je to njezin glas. Pamtim samo njezino ime. Ona je BOŽICA. Imala je dva madeža na vratu. I ja imam dva madeža na vratu. Neki su ih imali, a neki ih još uvijek imaju. Ja sam bio dijete. Voljela je slušati Arsena i recitale Zlatka Viteza. Nisam razumio... Ili, nisam mislio da tada još trebam razumjeti (netko je drugi sve to trebao razumjeti). Ja sam bio dijete...

23

Bila je društvena. Bila je vesela. Bila je dobronamjerna. Bila je hrabra. Bila je sposobna. Bila je ponosna i uporna. Bila je borac... A, kasnije se, puno kasnije umorila od svakodnevnih i iscrpljujućih borbi. Kasnije je bila umorna i tiha. Kasnije je puno manje govorila. Kasnije je puno manje izlazila. Kasnije je često plakala i to uopće više nije skrivala. Kasnije je bila nepristupačna i potpuno blokirana... Razloge je svojega odlaska odnijela sobom. A mi, mi samo šutimo. Ni ne nagađamo više. Skoro je ni ne spominjemo. Mi šutimo. Šutimo.

Opaska Jednom, kada budem skupio dovoljno hrabrosti za upuštanje u sve to, ponovo ću pisati o dva madeža na vratu. Bit će to roman, zasigurno. Mislim da samo ta forma može podnijeti taj tijek. Da. Ovi će mu fragmenti biti armatura. Kada budem imao dovoljno zraka, zaronit ću duboko i sanjati njezine snove. Da, tada ću ponovo govoriti o tome.

24

iskušavanja

25

do iznemoglosti: Sagradit ću nam kuću od riječi, ogromnu. Sličit će jelenjoj koži bačenoj u snijeg, što je napadao one noći u kojoj su čaše letjele nad Ugostiteljskom školom u Osijeku. Imat ćemo vremena. Ležat ćemo po podovima te kuće i nevidljivim silama premještati bisernu svjetlost razbacanu po stropu. Nečije će se opekline po rukama pretvarati u vulkane naših smjehova, a jedna će Izgubljena Žena otvarati slavine, puštajući toj bezbojnoj tečnosti da nas uzima, uzima do iznemoglosti. Premda, iznemoglost više nikada neće doći, jer smo je zatočili u neizbrojive latice cvijeća koje je sličilo tepihu u jednom i jedinom crnocrvenom kazalištu onih noći u kojima su naši psi trčali oko nas presretni. Doći će vrijeme u kojem će tišina biti sveta i u kojem će glazba iz naših mozgova biti tišina. Zaranjat ćemo u to more i kušati zabranjene školjke, čije ćemo kućice poklanjati bezimenim ribama na livadama ove zemlje kojoj je ime uklesano u težinu naših koraka, u odjeke naših glasova, dok nas nevidljivi učitelji uče oživljavati sjećanja i izgovarati ih do iznemoglosti.

- posvećeno Gregoru, Danijelu, Hrvoju, Goranu, Robertu, Janku, Biljani, Sanji i drugima s kojima sam u caffe baru Voodoou propio cijelu jednu godinu

26

ponad naših čela U invalidskim kolicima mojega oca držao sam kruh sa zagorjelom korom, ispečen tu, početkom 9oih. Ponad naših čela izgorjele su nevinije ruke, vezane i prekrivene bijelom svilom, a mi smo šutjeli i ležali goli na podu. U mraku koji se vrištao. Ispijali smo mlijeko iz bokala od kipućeg voska. Dobili smo ga od neke Druge Žene koja je cijelo jedno prijepodne brojila novonastale bore na mojem čelu, a potom se nasmiješila i otišla. Nikada nisam saznao kamo.

27

nadahnuće

Nebo je poprimalo boju plavoga zumbula sa samo jednom prosjekotinom od srebrenoga. Ona je održavala ravnotežu među krajnostima, oblikujući se pri tome u nekakva, još neviđena, čudna obličja, što će jednom nadahnuti, iz mladosti zaboravljenog, pjesnika.

28

iskušavanja

mojem prijatelju, susjedu i učitelju

Pavi Tomesiću

Samo toliko želim:

Volio bih ponovo s Tobom, malen, ići u kino, gledati western i popiškiti Ti se u krilo.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom u zimskoj noći vježbati logičku matematiku, dok simultano izvršavaš četiri operacije: jedeš kuhano kestenje, slaninu i keks kao jedno jelo, piješ rakiju i kavu kao jedno piće, spavaš i sanjaš. Ali, sanjaš rezultat zadanog zadatka. I, u trenu se trgneš, izgovarajući ga.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom sjediti u nekoj prelijepoj, drvetom obloženoj sobi sa stubištem u uglu. Ispijati kavu za okruglim stolom i gledati kamaru bespotrebnih stvari koje smo kupili na nekakvoj rasprodaji.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom pripremati veliko slavonsko klanje u mojem dvorištu. Grijati se na pari, što ključa u kotlu i gledati Ti izmučene i od zime crvene ruke, kako oštre noževe.

Ili,

volio bih ponovo s Tobom sjediti u tvojem uskom dvorištu i piti, piti, piti i piti, dok nam oči obojici ne prekrije mrena, slušajući Te kako govoriš.

29

+

Sanjao sam bolničku sobu sa uobičajenim željeznim krevetom na kojem je ležao nag. Mršav i preplanuo. Nježan. Bespomoćan. Tužan. Lijep. Sam.

Tu su bili liječnici i sestre.

I, srebreni aparati koji se mogu naći u hladnoj operacijskoj sali.

Sanjao sam da mu neka Davna Žena, čije su ruke spore i mirne, polako raščešljava kosu po razdjeljku, a potom da mu neki ozbiljni muškarac u OPB odori, s mojim licem, istrgnut iz nekog drugog fragmenta, skalpelom rasijeca kožu po tom razdjeljku, razbija mu lubanju i vadi dio mozga.

30

poput tvojih očiju

Tuga je mlohavilo ubrizgano u naše unutarnjosti. Ona je pod kožom ispod mojih očiju. Pod tim smeđilom na kojem mi toliko zavidiš.

Ona je u predmetima koje dodiruješ.

Tih sam i ti budi tih.

Poslušaj je!

Ti znaš, svi smo mi Bijeli klauni u potrazi za bjelinama svojih boja.

Slušaj!

Tuga se spušta crvenim tekućinama po nama, dok ti jedne zime podižeš svoje ruke

i dok su ti oči krvave i blješteće

i dok stišćeš nečiji vrat, a ja to gledam

i dok šesnaestogodišnjak krivi lice u grimasu grča

i dok otvaramo prozore

i dok dodirujemo kišu

i dok dodirujemo mrak

i dok gledamo kako odlazimo,

a ona vrišti poput crnca kojem spartam izgriza butine.

31

prosjekotina

Jedne tamne i vlažne noći u kojoj je nebo bilo otrovano slutnjom, prije polaska na najosamljeniji počinak rekao si: ‘Ti pamtiš stvari koje meni ništa ne znače’, a ja sam šutio i po prvi puta zurio kroz tebe kao kroz najfinije izbrušeni kristal, halucinirajući kako mi preskačeš zgrčena koljena.

32

počivalište na kojem ću usnuti

Dozvoli mi da u središtu madeža, što ga uvijek nosiš na lijevoj nozi, načinim počivalište u kojem ću zauvijek usnuti jednog zimskog jutra. Hladnog...

I, u kojem će iz Tvojeg uredno složenog ormara istrčati malo bijelo mače, probuditi Te i kroz prozor iskočiti na kišom prelivenu, svetu ulicu.

33

nedostaješ mi

Sve je teže uljuljkati se u onu nevidljivu ugodu u kojoj, sada od vremena izgubljene, moći vladaju mojim mislima.

Iskleši mi epitaf u Bijelo-me, a ja ću si i dalje, ponekad, upriličavati posjete Portretima nepoznatih žena.

34

odlazak zbog ptičjeg pjeva

... jer tisuću i jedna tuga mora u očima otplesati tisuću i jedan ples da bi one zadobile toliko praznine u svojem pogledu.

A, od te ćeš mi praznine, jednom, još uvijek vjerujem, sačiniti razglednicu i poslati mi je s najudaljenijih stijena u čije pukotine, još i danas, zasigurno, skrivaš ptice da bi one i dalje pjevale.

35

dana 30. prosinca 1992. godine

Zasadit ću bisere u Zemlju u kojoj si se rodila i oni će iznići za dvije stotine godina. U noći Tvojeg ponovnog začeća, kada voda na izvorima više ne bude toliko hladna i kada žuto žito bude toliko otežalo da se počne svijati od prezrelosti.

Jer, znam. Ti ćeš ponovo doći.

Nitko niotkuda zauvijek ne ode, a da za sobom ne ukloni sve tragove.

Tebe je ovdje još puno ostalo.

Tvoji su otisci vidljivi na svakome predmetu kojeg je prekrila prašina.

Tvoje se papilarne linije mogu izbrojiti i taj se broj može pomnožiti nekim drugim brojem koji će dati točan datum, sat i minutu trenutka u kojem ćemo, nekakvi drukčiji, skidati paučinu s kuće u kojoj smo živjeli.

I zato, vani je mjesečina i toplo je večeras, premda nema zvijezda, dok moje nenjegovane ruke, pomalo uplašeno, miluju fotografiju s Tvojim licem.

Svakodnevno gledam muškatle koje smo jednom zajedno sadili.

Negdje. Na nekoj barci, dok nas je gledao starac, često, kao utjeha, zazivan iz prošlosti, a koji se i danas potajno brine o njima i koji mi je jednoga jutra, sada već davne zime, na prsima istetovirao nevidljivi datum, što ga više nikada neću zaboraviti.

36

neizbrisivog, slomljenog i otrgnutog

Toga su se jutra pahulje kotrljale po našem dvorištu, a iz Tvojih je očiju tih dana nestao svaki izražaj, osim onog neizbrisivog, slomljenog i otrgnutog s nekih još neizraslih, a već trulih godina, što su bile posipane svetom vodom, iscijeđenom iz Tvojeg imena koje se otopilo u igrama, što ih nikada nismo ni pokušavali igrati, dok su komadići razbijenoga zrcala ležali po podu našega predsoblja.

Ti si naslućivala kraj, a ja nisam uviđao ništa.

Ja sam bio dijete,

a Ti si bila moja Majka.

37

bezbojno

Usnuo sam leptira bez krila i tijela.

Bez potrebe leta, a živoga.

Nisam ga uplašio,

samo sam ga dotaknuo.

38

u sobi prepunoj anđela

Pogledaj, to je najfinija bijela svila istkana od imena napuštene djece koja su mi jedne godine usnula na rukama.

Nikada neću zaboraviti oči tih malih Anđela koji u sebi nose svaki svoju još neispričanu tugu.

I, baš je zato nešto neizmjerivo u njima.

Igrao sam se u toploj sobi i živio plesove sazdane od osmjeha, dok je neko veliko oko uvijek pazilo na sve šarene, sada razigrane mačiće, nekada promrzle izvađene iz dubokoga snijega.

- Nikoli, Sonji i drugoj djeci DJEČJEG DOMA ‘Klasje’

39

zrcalo

Sve smo staklene boce porazbijali o nevidljivo kamenje u vodi Jošave.

Sada se samo još iznizuju redovi na crvenom i plišanom stolnjaku kojim prekrivam zaborav.

I, danas sam posvema siguran da više nikada ne ćemo onakvi stajati pored groblja.

Rijetko dolazim i rijetko se smijem, a to je samo zbog toga što sada znam da za sanjarenje nije potrebita ta opijenost.

I da se sve može ostaviti, razbivši zrcalo u čijem je odrazu zaleđena utroba početka i dolazaka, pijanstava i glazbe, sjećanja i nas u njima, trave, tuge, tišine, trajanja, parka, bine, nekih priča i svijeća, što u njima još uvijek gore.

40

svegutajuća svjetlost

Ne čuje se.

Ništa se ne čuje, izuzev struganja po papiru.

Nokti su predugi.

Izgubljenost s površnim pogledom u žute ruže susjednog dvorišta.

TIŠINA JE ZVUK MOJE POBJEDE.

41

Stara pjesma

(ispjevana/ispisana od tužnih i, više-manje, izjavnih stihova/rečenica)

42

nemati

Često nisam imao.

Bilo je svakako.

Ni sada nije puno bolje.

Nemati znači povrće sjeckati na male komadiće, jer tako se čini da ga ima više.

Nemati znači uvijek kupovati mljeveno meso, jer ga obično miješamo s rižom ili kruhom.

(Jednom ću napisati kuharski priručnik s opisanim pripravama jela koja sam kuhao, kada nisam imao.)

Nemati znači živjeti u stanu bez kupaonice i pušiti jednu cigaretu u više obroka.

Nemati znači uvijek nešto improvizirati i osmišljavati.

Nemati jednom postane trenutak u kojemu se stanje pretvara u radnju.

Nemati je vrijeme u kojem rečenicu započinješ riječima

JA NEMAM...

43

pure ili pure

Gljive su trule rastu u Gaju.

Moja se baka danas preselila kod nas u kuću.

Prenosili smo njezin namještaj.

Zabio mi se trn pod nokat.

44

ruke

Kada sam bio malen, volio sam gledati u svoje ruke.

To mi uvijek priča moja Druga Baka, kada ostanemo sami.

Danas gledam tuđe ruke i pamtim ih.

Ne znam zašto!?

Tako pamtim i jedne ruke, sklopljene na prsima, blijede i omotane krunicom.

Pamtim ih i pokušavam ih ne vidjeti, kada noću ostajem sam.

45

stara pjesma

On je bio tužan.

Središte je Velikoga plavetnila bilo žuto. Doimalo se poput reljefa Nove zemlje.

Moj prijatelj i ja smo putovali vlakom.

On je bio tužan,

zato smo gledali u nebo.

46

dnevnik

Dvadeset i peti je svibnja 1991. godine: proljeće je, a mi sjedimo na pragu đakovačke željezarnice i pričamo o svemu, dijeleći zadnju cigaretu – po partizanski.

Dvadeset i peti je svibnja 1994. godine: ljeto je, a mi se srećemo jednom ili dvaput mjesečno. U mojoj podstanarskoj sobi ispijamo kuhano vino i pričamo isključivo samo o književnosti.

Dvadeset i peti je svibnja 1998. godine: jesen je, a meni je svakoga dana sve teže i teže prizvati njegov lik iz sjećanja.

Dvadeset i peti je svibnja 2001. godine: zima je, a mi si uputimo ponekad pokoju rečenicu, ali, uglavnom, šutimo e-mailom.

47

budi tu

Ljubavi, poslije svega, mislim, ipak, sretni smo.

Budi tu.

Tvoja je put tamna. Volim Tvoju kožu i uvukao bih se ispod njezine mekoće.

Plovio bih ti čelom i odbijao se o pravilno ocrtane konture tvoje frizure.

Budi tu...

48

utrnuće

Osvještenje ne prilazi. I, kada ga pokušam improvizirati, ono je daleko. Ponaša se poput izgubljene pošasti.

Želim mir i tišinu noći, pa ma koliko ona bila zastrašujuća i ma koliko me u njoj izjedala osamljenost.

Moj pas i ja ležimo na velikoj zelenoj spužvi i ne vidimo se.

49

o dvije žene

Poznajem dvije Žene. Hrabre. Same...

Nekoliko sam se godina družio s njima. Naučile su me čudnome životu. Mogli bismo ga nazvati život na dug. To je težak život. Pun straha. Naporan. Stvaran. Život u kojem se bojimo svakog zvona s telefona, svakog posjeta... U kojem se izabiru, prilikom šetnji, sporedne ulice grada, u kojima bježimo od institucija i poštara, što nose plave omotnice, službenim žigom ovjerene.

To je težak život od kojeg se čovjek brzo umori. To je način življenja. To je kultura življenja. Druga Nepodnošljiva lakoća postojanja.

I, premda je teško, one ustraju. Ja sam posustao i kasnije odustao, a one u svojem načinu života traju.

Traju.

50

stinky me doživljava kao vođu čopora

Iz Azila za napuštene pse uzeo sam jednu malu kujicu, što sada spava tu do mene. Čupavu i četverobojnu: žutu, crnu, bijelu i sivu.

Radoznalu.

I vjernu. Danas o meni ovisnu.

Kada smo je donijeli, u dlaku joj je bio urastao miris čopora – otud joj ime.

Moja me Stinky danas doživljava kao vođu našeg malog čopora.

51

to je strašno

Strašno je ostaviti se ostavljenim. Biti sam.

To je strašno.

Strašno je prestati biti dio nečega.

Tada to nešto još više postane dio tebe.

To je strašno.

Nekoliko sam puta bio ostavljan. Većina je lica tada postajala demolirana, a ljudi su bivali daleki.

Sjedio sam dugo pred TV-om na kojem je bio ugašen ton.

Trebalo mi je svjetlo i slika.

Pokret.

Samo sam gledao.

U tišini.

To je strašno.

Gledati TV bez tona je strašno.

Mozak stvarno postane nekakva mlohava masa, što se cijedi kroz prste i razlijeva po podu.

Dok, tišina, ona razdvaja svjetove: unutarnji, bezglasni od izvanjskoga u kojemu postoje zvukovi. Glasovi...

To je strašno.

52

oda govorenju

- Nepoznatoj Ženi

Govorio bih ti ono o čemu ne govorim nikome.

Ponovo. Kao nekada.

Govorio bih ti polako, onako kako samo tebi čovjek može govoriti.

Govorio bih ti dugo, kako sam ti oduvijek volio govoriti.

Dok te pratim kući, Ti me gledaš ravno u oči. I, kao da sve što kažem, prevodiš na neki svoj jezik. Drukčiji. Ženski. Pjesnički, ali toliko ženski, da se ne sreće u drugih pjesnikinja.

Zbog tog bih ti jezika govorio ono o čemu ne govorim nikome.

Sanjao sam kako govorimo, dok se družimo, dok se odmaramo... Poslije ručka. Uz kavu i cigaretu.

Govorom si nazdravljamo.

Drukčiji.

Stariji.

Promijenjeniji.

Govorimo.

Često sam razmišljao o tome.

I Ti govoriš. Dešifriraš. Analiziraš. Zapitkuješ...

Pa sve to opet drukčije izgovaraš.

Ja govorim o nečemu o čemu ne govorim nikome.

Ponovo. Nakon toliko godina. Kao nekada.

Odjednom stojimo na Autobusnom kolodvoru. Oko nas su neki prljavi ljudi raskolačenih očiju.

Gledaš me.

Nasmiješena si.

53

- Koža ti je na licu potamnjela. - kažem.

- Od umora. - kažeš

- Lijepa si. Oduvijek si bila lijepa. - pomišljam i šutim.

Ulaziš u bus i kažeš: ne rastajemo se sada zauvijek, zar ne?

54

s jednim uvojkom u kosi

Prošle su godine. Svakakve.

Ponekad osjetim kako mi jedina nedostaješ. Najviše.

A, blizu si. Tako blizu...

Nekako smo si, kao u dječjim igrama uspjeli umaći. I odjednom, kao da se igra malo zakomplicirala i sada više ne znamo tko koga hvata.

Iz tog te doba ima jedna obiteljska fotografija s dvorišta. Slikana je u neko proljeće, bog te pita koje godine. Na sebi imaš bijelu bluzu s ogromnom, okruglom kragnom od čipke i jedan uvojak u kosi.

55

bit ćeš kurva kao tvoja mater

U jednome domu za napuštenu djecu, jedna je odgojiteljica štićenici, nakon što je ova usne namazala malo tamnijim ružem, rekla: bit ćeš kurva kao tvoja mater.

56

iz šutnje iscijeđeno

57

šutnja prva Neko drukčije podražavanje gledateljskog klitorisa :Bilo je, bilo je i onih vremena u kojima se nije ni znalo da postoji vrijeme. Ja nisam živio u tim vremenima, jer su u njima živjela tijela od riječi. Danas se tijela od riječi više ne rađaju, a ona već rođena, ona izumiru. Danas se riječi izbjegavaju. : - Sve je drukčije. Ni automobili ne idu kao nekada što su išli, ne prolaze ljudi, a uopće nije ni tako zima. Sve je pusto u ovoj našoj ulici. Postala je, nekako tužna. Ne znam ja što je to?! Aaaa, ozdravit ću ja... Za dva-tri dana, pa ću opet šetat’. Da, za dva tri dana, jer sada još ne mogu...-izgovorila je moja baka, a ja sam je iz trenutka u trenutak gledao kako sve sporije hoda i kako se sve tiše i tiše topi u gustim kapima maglovitih jutara, zora vlažnih i teških, na izgled hichckowskih, a po osjećaju fellinijevskih ili wendersovskih. : Već i treće vrijeme započinje, jer u drugome je brojka četiri proživjela svoju simboliku koja se danas negdje odsječena gubi. U tim jutrima trećega vremena, budim se sve okrutnijeg izgleda, a sve patetičnijeg osjećaja koji se sitnim slovima, poput epitafa uklesuje na moja prsa, pritisnut nekom nedokučivom snagom, što mi se oslanja na leđa. Sve je drukčije, a drukčijost je teškoizreciva. Na putu kroz jednu od tih zora, susrećem Dječakolikog Slikara dugomasne kose. Hoda isključen u crno-bijelom kariranom kaputu. -Umoran sam.-kaže Slikar, a te riječi kao da je istisnuo iz one svoje prorijetke bradice od dva-tri dana. Odšućujem mu na tu konstataciju i isto si toliko otšućeno potvrđujem, kako je i njemu, kao i mnogima od naše loze, izgled samo stanje tijela. Siguran sam kako je razumio moju šutnju, potvrdno i pozdravno mi kimnuo glavom, okrenuo se i otišao. Nazad u maglu. : - Jutros sam pronašla smotuljak kose koji je ispao iz češlja. – ponovo se oglasila moja baka i još odsutnijim pogledom nastavila gledati kroz prozor. - To nešto znači. – nadomjestila je, još. – Sve nešto znači. Da. - Što znači? – upitao sam. - Pa, pa nešto... Ne znam ja što. Nešto znači

58

sigurno. Sve nešto znači. – rekla je onim svojim izmorenim glasom, te nabrojala imena nekoliko svojih pokojnih prijateljica, povezujući sve to u nekakvu konstelaciju, samo njoj, valjda jasnu, dok sam se ja ježio i od same pomisli da ću isto, možda jednom, ovako zboriti i da će ta zborba s mnoštvom propuštenih i nepotrebnih riječi biti samo prazno naklapanje bez smisla, a kamo li sa odgovorom slušatelja. : Moj otac već deset godina sjedi ili leži. mizantropičan je, a njegov krevet i stolica načinjeni su od sjajnoga metala s dva veća kotača straga i dva manja sprijeda. Kao bičem usječenu, uviđam urezotunu vremena i događanja, što mi se ucrtala u prostor između sljepoočnica. Ponekad mi suze oči dok razmišljam što li je odgovorno za njezinu dugačkost. Bojim se teškobilježivosti viđenih slika i mišljanih misli. :o. S nekog, po mojoj prosudbi, premda se u likovnost uopće ne razumijem, nadralističko-impresionalističkog uratka nisam mogao pročitati naslikano štivo, bez obzira što je njegova sivost imala pozitivnu konotaciju u mojoj percepciji, što se, odjednom, počela zrcaliti u četiri ukrućena spolovila, neke i nečije muškosti i kako reče Dječakoliki Slikar, opsjednutosti onanijom. Udovi su bili uvijeni kosom i prepuni nabreklih žila, a za neko poremećeno oko, premda samo naslikani, bili su prodorni i nježnozastrašujući. 1. Iznad mojeg kreveta vise dvije fotografije izrađene u istoj fotografskoj radnji, s istim tehnikama i uokvirene u iste okvire... Prva je iz 1968. godine, ona je veća i na njoj je moja pokojna Majka, a druga je iz 1994. godine, ona je manja i na njoj sam ja. Oboje smo odjeveni u crno. 2. Svi su tvoji likovi natprirodni: lijepi, nježni i dobri. Sve ono što ti nisi i samo sam ja, valjda, među njima ružan – rekao mi je, već pogađate tko? Dječakoliki Slikar – u pravu ste. A ja sam se dugo vremena nakon toga pitao: je li on moj lik? 3. Ivana je jednom prilikom, kada smo se slučajno sreli u vremenu kojem mi je upućivala još poneku riječ, rekla da su sve moje priče stare i molila me da ne insistiram na pojašnjenju izjave. Otada oboje šutimo. Kad se sretnemo, mi šutimo.

59

šutnja druga

Da ju je i nebo ostavilo...

Jutros sam na krovu kuće vidio sovu. Pretpostavljam kako je zalutala i kako ju je svitanje zateklo.

Kažu da vidjeti sovu znači smrt u blizini.

Poslije ručka sam malo prilegao i za vrijeme toga ležanja sjetio se jednog događaja. Odnosno, ne znam može li se to nazvati događajem. Možda doživljaj? Da, sjetio sam se jednog doživljaja:

Jednom sam se vraćao kući iz nekog lokala. Bili su već sitniji sati. Razmišljao sam o jednom zločinu koji se dogodio u našem gradu.

U tom je zločinu sin usmrtio majku. Neprestano mi je pred očima igrala ta slika u kojoj čovjek jednom rukom drži staricu za kosu, a drugom, onom u kojoj je nož, zamahuje i zabada to sječivo starici u leđa.

Zakoračio sam u ulicu prepunu izloga i poveselio se njihovim sadržajima, u nadi da će mi to odagnati ružne misli.

Ali, u tom sam trenutku pred općinskom žutom zgradom ugledao ženu, potpuno sijede kose, odjevenu u crno. Stajala je naslonjena na ugao te zgrade i gledala u nebo prepuno zvijezda. Lice joj je bilo starački tamno. Gledala je u to nebo onim osamljeničkim i lakozaplačljivim pogledom i uopće se nije pomicala. Bila je hipnotizirana tom veličinom.

Padala je polagana magla i ovaj se prizor činio zastrašujuć. Brzo sam prošao pored nje, ali me ona uopće, čini se, nije zamijetila. Ona je nepomično stajala i gledala u crnu neopipljivost beskraja.

Poslije, kada sam analizirao sve to, činilo mi se kako je u tom njezinom pogledu bilo toliko tuge, očaja, praznine, tišine, starosti i tame, da još od još tamnijeg neba započela tražiti pomoć.

A nebo?

Nebo je bilo daleko.

60

Nebo je bilo samostalno.

Nebo je uopće nije primjećivalo.

Nebo je bilo veliko i neovisno o nama.

Bilo je, možda, isto toliko osamljeno.

Bilo je nepojmljivo.

Nebo je šutjelo i ova je Žena, zasigurno, pomislila da ju je i ono napustilo.

Da ju je i nebo ostavilo...

Igor Rogina

- rođen 1974. g. u Osijeku - školuje se u Đakovu, Zagrebu i Osijeku (1980.fakultet - Odsjek za hrvatski jezik i književnost)- više godina, potom (1996.-2000.), živi u Osijeku i radi u prosvjeti /u Mohacsu, Šećerani, Osijeku, Đakovu, Levanjskoj Varoši i Trnavi/ - poeziju i prozu objavljuje u hrvatskoj časopisnoj periodici (Plima, Skult, Revija, Ogled, Aleph...), autorskim zbirkama i povremeno piše za tjednik Bumerang i novinu Osječki dom - vlasnik je i ravnatelj TEATRAkrajVRATA u Osijeku, gdje i živi

Zagrebu i Osijeku (1980.-1999. - OŠ IGK, EUBOC i Pedagoški Odsjek za hrvatski jezik i književnost)

2000.), živi u Osijeku i radi u prosvjeti /u Mohacsu, Šećerani, Osijeku, Đakovu, Levanjskoj Varoši i Trnavi/

u i prozu objavljuje u hrvatskoj časopisnoj periodici (Plima, Skult, Revija, Ogled, Aleph...), autorskim zbirkama i povremeno piše za tjednik Bumerang i novinu Osječki

vlasnik je i ravnatelj TEATRAkrajVRATA u Osijeku, gdje i živi

61

OŠ IGK, EUBOC i Pedagoški

2000.), živi u Osijeku i radi u prosvjeti /u Mohacsu, Šećerani,

u i prozu objavljuje u hrvatskoj časopisnoj periodici (Plima, Skult, Revija, Ogled, Aleph...), autorskim zbirkama i povremeno piše za tjednik Bumerang i novinu Osječki

62

Čitajući ‘o dva madeža na vratu’... Najprije sam bio zatečen zagonetkom naslova. I , prirodno, prva mi je pomisao bila: ovo je umjetnost od ljubavne poezije. I čulne. Uz to i vrlo osobne, A pratila je ovu prvu misao i uzgredna primisao: ne će li se svaka djevojka s dva madeža na vratu osjećati obilježenom ovim pjesmama i govorima kao njihovom identifikacijskom šifrom? Kako sam se prevario!?! Naslov jeste tajni kod. I – kako to često biva - naslov je i izazov neodlučnom čitatelju-gledatelju da taj tajni kod prozre i tako postane sudionikom tajne. Zavoljeti neku umjetnost – ne znači li to isto, što i pristupiti tajnom (i neformalnom) društvu duhovnih istovjetnika? Ljubitelji određenih tekstova nerijetko su slični latentnim zavjerenicima. Ponekad se, iako vrlo rijetko, probude, okupe i promijene svijet. A ovaj tekst (možda, pomislio sam) pripada onima koji bi ga mogli, makar malo, neprimjetno, mijenjati iznutra. Zar i postoji neki drugi razlog, zbog kojeg bi se tekstovi, uopće, i pisali, odnosno predstave postavljale na scenu?! I, nismo li mi, mi čitači/gledatelji, čitači/gledatelji upravo stoga, kako bismo se prepoznali u drugima? Stvarnim ili virtualnim, u krajnoj je liniji i svejedno. Razlika je i tako nejasna... I, tko može reći da li sam i ja sam stvaran, tj. onakav kakvog me drugi vide, ili više virtualan, odnosno onakav kakvim samoga sebe stvaram, da bih zaista bio sukladan svojoj nejasnoj viziji o sebi samome? Čini li Igor Rogina išta drugo, pišući, do li to sebe virtualnog, ostvarujući se knjigom, preobražava u sebe stvarnog? A onda sam, potaknut i izazvan još više ovim poniranjem u sebe, utonuo u knjigu. Ovo je tekst sam od sebe predstava od osobne životne traume. Odjednom se s čitanjem i s pojačavanjem interesa, javio u meni nejasan osjećaj da u rukama držim nešto što mi ne pripada. Pripada jedino njegovu autoru. Tko god je bude čitao, otimat će je njemu samome, no istovremeno i mnogim hrvatskim ženama iz prosječnih svakodnevnih hrvatskih obitelji. Tjeskobne su ovo pjesme. Počesto su prozne, fragmentarne, sažete u munjevita i istančana zapažanja, u autoopservaciju, nenadanu... Pjesme osamljenika u stranome gradu. Stranome, ne stoga što bi autor bio stranac u njemu, nego stoga, što je svaki osamljenik stranac bilo gdje u svijetu. A i znano je da što god je grad veći – veći su i stranci međusobno ljudi koji su u njemu. Grad je sve više slijep ukoliko je više očiju u njemu. Sve se oči samo mimoilaze.

63

Igor je Rogina napisao knjigu svojih samogovora. Dnevnik tjeskobe koji vapi za svojim scenskim uprizorenjem. I sam stranac, prihvaćao sam tekst kao pismo upućeno neznanome. Može li se i umjetničko štivo, uopće, drukčije prihvaćati? A, štivo koje prihvaćate, polako nalazi svoje mjesto u jednoj imaginarnoj biblioteci vaših osobnih knjiga kojima je ispisan vaš duhovni put. Tako sam osjetio, asocijativno, da se ova knjiga svojim fragmentima samoće povezuje s jednom drugom koju sam davno, još kao gimnazijalac, čitao kao izdvojenik u jednom gradu beznadno istovjetnih ljudi. Bila je to knjiga Charlesa Baudelairea. ‘Spleen Pariza’. Dobivaju li upravo i Osijek i Hrvatska svoj ‘Spleen...’? Sjetio sam se kako sam u rječnicima stranih riječi tražio objašnjenje meni, do tada, nepoznate riječi ‘spleen’ i našavši ga – još sam manje shvaćao naslov. Mnogo kasnije shvatio sam da snažan pjesnik mijenja značenje riječi koju upotrijebi. Poslije Baudelairea riječ ‘spleen’ više nikada nije značila isto. Poslije Igora Rogine riječ ‘madež’ više nikada ne će značiti isto u svijesti onih koji ovu knjigu budu čitali ili gledali predstavu. Prvi lanac pjesama, prva životna priča ispričana fragmentima sjećanja, govori o njegovoj Majci i o njenom skrivenom, nevidljivom za druge, putu u smrt. Ona je imala dva madeža na vratu. Koliko je nježnosti u tom intimnom detalju? Koliko života odlutalog s jednom smrću? Čovjek umire onoliko puta koliko puta izgubi one koji ga vole i u čija je srca i svijest bio utisnut. Od tada ostaje samo to: bio. Umiremo onda kada umiru oni koji nas se sjećaju. I, jedino je to naše stvarno iščezavanje. Utisnuti ih u zajedničku svijest, kao u otvorenu ranu, znači nadrasti nestajanje. Igor Rogina upravo to učini. Vraća vrijeme. Vraća tisuće hrvatskih žena našeg doba u njihovim poratnim patnjama... I, osjetih još da jednu knjigu koja je to uspjela već imam na svom radnom stolu, odloženu na rub, ali uvijek pri ruci, kao što se drži molitvenik. Nije li ta knjiga daleki dvojnik ove Igorove koju čitam – iako te knjige, vjerojatno, ne znaju jedna za drugu? Ipak su srodne. Srodne su po tome, što su prihvatile izazov smrti. I, smrt se povukla. Potražio sam i tu knjigu. I nju već imam, otprilike, pola stoljeća. Reiner Maria Rilke: ‘Die Weise von Libe und Tod des Cornets Cristoph Rilke’. Pjesan o ljubavi i smrti Korneta Kristofora Rilkea. Roginina je knjiga, diskretno, našla svoje skromno mjesto između dviju malih knjiga koje me prate kao prijatelji, potiho i postojano Pamtimo onu umjetnost koja boli. Ova umjetnost boli. Zato će trajati. - dr. Bogdan Mesinger, Filozofski fakultet Sveučilišta J.J.Strossmayera u Osijeku

64

...

IGOR je ROGINA već prvom svojom knjigom 'SHALOM' odlučio ispitivati tzv. pretopljene žanrove. Tako i u ovom tekstu ispisuje kratke forme. Štiva manjega opsega, povremeno oblikovana u stihove, a u drugim dijelovima ili na nekoj drugoj zasebnoj stranici i posvema praznoga retka. I, ritam se rečeničkih kretanja kod Rogine razvija na sličan način: od malih struktura, jednorječnih rečenica ili sa jasno razvijenim, ali kroz više redaka razlivenim rečenicama pa do nešto širih proznih pasaža u kojima naoko postojeća forma rečenice jedva da čuva intenzivan raspad tekstostrukture, no, zbog svoje životnosti i svakodnevnosti, iz sve snage poziva na javno izvođenje širokom pučanstvu.

Ti, On, ja, Ona i najbliži likovi iz svake postojeće, skoro pa u prozi, a već dramatizirane sage kao jednostavnoga oblika, ovdje su tragično i fragmentarno nabacivani i temeljno postamentirani. Predložak je ovo pune moderne pismenosti, zaokupljen komornim odnosima i svojevrsnom intimom polukomunikativnih dramskih situacija koje su komornosti bliske...

Iz kulturnoga prostora slavonskoga moderniteta ovim je objelodanjenjem odaslana jedna relevantna pripovjedna knjiga koja, bez obzira na svoju zavičajnost u nekim locusnim indentifikantima, iz sve snage pristupa hrvatskoj, aktualnoj, sad već nemaloj, 'tradiciji' carverovštine.

-dr. Goran Rem, Filozofski fakultet Sveučilišta J.J.Strossmayera u Osijeku

65

'ZOVEMO LI SE OSJETLJIVIJI il' NEDOREČENIJI?! ili O nevidljivo ispisanom uvjetu za smirenje, O ZABORAVU

(i metajeziku puno šireg konteksta) 0. razina: ...Riječi su munjeviti udarci u misao i vrijeme... Imaju moć vremenskog stroja... A, pišu u knjigama i izgovaraju ih na pozornicama... Riječima se ispisuje (među inim) i stvarnost... Da, da... 0.1. razina: Sjećate li se rata i onih naših nekih prvih nekoliko kljastih koraka nakon njega?! 0. 2. razina: ...ili nam ovo preglasno blještavilo drečavih boja, desetljeće iza, što je iskočilo iz tv-ekrana, a došlo nam sa toliko priželjkivanog i često proklinjanog Zapada, toliko pomračilo um da smo zaboravili vrijednosti iz prošlosti i povijesti koju smo živjeli? 0.3. razina: ...što je to ravnodušnost? ispod razine 1. ...Mladi osječki pisac, đakovačkoga porijekla, na malo veći zemljopisni prostor od rodne mu Slavonije, među sve nas pa tako i u recentnu hrvatsku dramsko-pjesničku produkciju unosi svoj specifični način teatarsko-poetskoga govora i temu sasvim osobne, ali i naše, obične životne traume, jer ima mnogo ovakvih osobnih, a i običnih svakodnevnih, trauma. ispod razine 2. U tom tjeskobnom dnevniku on razlaže svojevrsnu kronologiju smrti svoje majke, (...) naizgled, neke obične i tipične, emancipirane, školovane hrvatske žene s kraja prošloga stoljeća. Nje, sa dvadeset godina radnoga staža, dvoje djece i kućom izgrađenom (od dvadesetogodišnjeg kredita) u srcu provincije u kojoj se još sporadično čuju pucnji i podsjećaju da su godine prekrcane strahotama promjena još neizvjesnije od osobnih upitnika i unutarnjih borbi, omeđenih, sada više neizlječivom bolešću, još... ispod razine 3. ...majka, supruga žena... Brižna i samouvjerena... Obična... Naša... Svjesna svega navedenoga do tolike razine svjesnosti, da i svaka misao, blago rečeno, rasijeca mozak, a nade pretvara u strah... ispod razine 4...Žene, sada već, strašno, strašno umorne, kao što su umorne znale biti samo 'žene iz unutarnjosti, što još uvijek nose nose crne marame...' . ispod razine 5. Umorne od različitih umora... Umorne od strahovanja, bombi, gladi, pitanja, nasilja, muža, briga, srama, problema, invalidskih kolica, riječi, pelena, ocjena, rublja, kuhanja, grada, djece, prošlosti, otkaza, granata, cjena, sprovoda, govana, budućnosti, straha, starenja, režija, osamljenja, šefa, knjiga, prijatelja, brata, usamljenosti, brojeva, privatizacije, nemanja, življenja, budućnosti, novaca, nemoći, kreveta, rada, bolesti, gladi, braka, riječi, straha... Žene, umorne od svega... Tu, one žene iz našega ili nečijeg susjedstva...

66

ispod razine 6....Potpuno je lako zamisliti. Pokušajte: izlazite iz stana i sretnete susjeda u liftu, npr. U razgovoru dok se vozite pita vas on sjećate li je se? Iz autobusa, trgovine, pošte, banke, dok šeta psa... Odnekud? Te neke imaginarne žene, a tako pored nas prisutne?!... Iz ulice lijevo ili desno, bilo kojeg grada... Susjede... Poznanice... One niže, a malo jače, uvijek nasmijane i vedre... Sa prosjedom trajnom... Službenice u izdavačkoj kući il' učiteljice... Čiji, je život prekinut jednim trenutkom krivo iskonstruiranih okolnosti... I, kad ćete reći već: ...paaa, možda?! Vjerojatno... Mislim da znam... Znam... Eeee, te-te... ispod razine 7. ...Objesila se... ispod razine 8. Kraj je priče koja rasijeca mozak u unutarnjosti... ispod razine 9. ... Autor iznosi, još, "autopsiju" vlastitoga osamljeništva i osjećaja izopćenosti. Svoje pjesme je napisao u prozno-govornoj i lakopredočujućoj, a opet nesvakidašnjoj formi koja nema ni početka ni kraja. Jer, on rečenice započinje veznikom i misli ne završava, kako bi im se kasnije mogao vraćati i nastavljati monolog svoje majke (?!)... ispod razine 10.. ...Lucidan i munjevit pogled u naše sebstvo... Ali, i sebstvo društva u kojem živimo... ispod razine 11. Drama sa dva lika i pisaćim strojem kao zasebnim likom što ponovo porađa događaje, a glas tog administratora kao da čujemo u sebi samima... Splet predstavlja precizno i beskompromisno rješenje za najvjernije prikazivanje autorove, a i mnogih, još, drugih stvarnosti... Kao pogodak u samu točku. Zasijecanje u ranu jednoga postojanja i vremena... U onu crnu i neuljepšanu poslijeratnu zbilju o biti života koja može biti dešifrirana jedino kroz bol i strah Žene... ispod razine 12....mnogi pokušaji, još, kojekakvih lamentiranja o svemu što ste sad pročitali... ...iznad posvema drukčijih stvarnosti, izgleda da postajemo ipak malo više ... (pogledaj naslov)'

Aleksandar Liriow

67

PROMOCIJA: VEDRA SCENA, OSIJEK

68