Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u OsijekuPravni fakultet Osijek

OBIČAJNO PRAVO I NJEGOVA PRIMJENA DANAS

Seminarski rad iz Teorije prava i države

Diplomski studij

Sanja Igrec

Broj indexa: 19436

Osijek, rujan 2013.

Sadržaj:

Uvod............................................................................................................................................3

Pojam i značenje običajnog prava...............................................................................................4

Povijesni razvoj običajnog prava................................................................................................7

Rimsko pravo i običajno pravo...............................................................................................7

Običajno pravo na prostoru današnje Republike Hrvatske...................................................10

Običajno pravo u suvremenoj praksi........................................................................................13

Presedan................................................................................................................................13

Međunarodno pravo..............................................................................................................14

Zaključak...................................................................................................................................17

Literatura...................................................................................................................................18

1

Uvod

Običajno pravo povijesno-pravni je termin koji se odnosi na pravne norme i način provođenja

pravnih sporova prije donošenja zakona prije svega u tradicionalnim društvima. Kao takav

poslužio je za temelj najranijim zakonskim propisima i zbornicima, između ostalih i za rimski

Zakonik XII. ploča.

Temelji se na običajima, odnosno na utvrđenim oblicima ponašanja pojedinaca i kolektiva u

nekoj zajednici. Običaji su utvrđeni tradicijom, odnosno predstavljaju socijalne navike koje se

ispoljavaju u određenim prilikama u različitim oblastima društvenog života. U današnje

vrijeme provodi se u presedanima, odnosno u sudskoj praksi za koju ne postoji pisani

zakonski okvir, kao i u međunarodnom pravu, gdje ima značajnu ulogu.

U ovome radu prikazani su osnovni pojmovi vezani za značenje i razvoj običajnog prava te

primjenu istoga u suvremenome razdoblju. Također je prikazan i povijesni razvoj običajnog

prava, sa posebnim naglaskom na razvoj običajnog prava u rimskom razdoblju te na razvoj

običajnog prava na području Republike Hrvatske. Običajno pravo u suvremeno doba

prikazuje primjenu običajnog prava u današnje vrijeme pri čemu su analizirani primjeri

presedana u sudskoj praksi, kao i upotreba običajnog prava u međunarodnom pravu.

2

Pojam i značenje običajnog prava

Običajno pravo pravni je oblik koji se temelji na tradicijskim obrascima ponašanja i

postupanja koji podrazumijevaju određenu aktivnost samim moralnim standardima nekog

društva i zajednice. Temelji se na običajima, odnosno na utvrđenim oblicima ponašanja

pojedinaca i kolektiva u nekoj zajednici. Običaji su utvrđeni tradicijom, odnosno predstavljaju

socijalne navike koje se ispoljavaju u određenim prilikama u različitim oblastima društvenog

života.

Ovakav oblik pravnog sustava u prošlosti je bio iznimno značajan. U prošlosti se javlja kao

temeljni ili jedini oblik regulacije društvenih odnosa. U tom pogledu, običaji su povijesni i

tradicijski temelj moralne, političke, ekonomske i religijske regulacije individualnog i

socijalnog pravnog sustava i prakse.

U svom najužem značenju pojam običajnog prava odnosi se na nekodificirano pravo što su ga

razvili sudovi, koje slijedi doktrinu presedana (precedent), tj. prošlih sudskih odluka u sličnim

slučajevima (usp. Civil law). Običajno je pravo nastalo u Engleskoj i sastoji se od pravila koja

su se razvila kroz običaje i praksu. Pojam može također služiti za razlikovanje prava nastalog

na temelju sudskih odluka od prava utemeljenoga u propisima.1

Prava i obveze u običajnom pravu, koja su utemeljena na doktrini presedana, mogu biti

izmijenjena (ili ukinuta) putem sudstva ili propisa. Ipak, takva prava i obveze, i ako su

izmijenjena propisima, ne gube karakter običajnog prava - ona samo prestaju biti prava i

obveze običajnog prava. Izvor prava i obveza postaje legislativa.2

Običaji se kao izvor pravne procedure javljaju u dva temeljna oblika:

pravni običaj i

običajno pravo.

1 Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb:2007., str. 340.2 Ibid.

3

Pravni običaji su pri tome onaj oblik pravne regulacije unutar društvene prakse kod kojega je

sami pravni karakter definiran temeljem njemu prilagođenih zakonskih propisa. S obzirom na

to da se zakonskim propisima pisanog prava ne može pravno regulirati sve odnose koji se

odvijaju unutar društvene zajednice, u razvijenim današnjim pravnim sustavima usvojena je

metoda prema kojoj zakonodavac generalnom klauzulom priznaje i običaje kao izvor prava u

onim područjima koja nisu izravno regulirana zakonskom regulativom.

Zbog toga, pravni običaji u sudskoj praksi imaju zapravo pomoćni oblik te se smatraju

valjanima isključivo ukoliko ih zakon priznaje i ako nije u suprotnosti s principima datog

pravnog poretka.

Od pravnih običaja najpoznatiji su trgovački običaji (uzance). Običajno pravo je skup običaja

koji ne izviru iz nekog zakonskog propisa, nego djeluju kao samostalni izvor prava. Običajno

pravo je nepisano pravo, koje nastaje temeljem dužeg provođenja u praksi (lat. consuetudo),

na osnovu općeg priznanja njegove obaveznosti i uvjerenja o pravnoj nužnosti (lat. opinio

necessitatis ili opinioiuris). Ono je u načelu ograničeno u svom važenju na jedno mjesto ili

područje, primjerice na običajno pravo neke zajednice. Nepisana pravna pravila običajnog

prava nemaju svoj formalni izvor u nekom propisu koji donosi određeni zakonodavni organ,

nego uobičajima određene društvene sredine.3

Kako se običaji koji se pojavljuju u običajnom pravu stvaraju spontano i postepeno kroz

praksu, ono se uzima kao suprotnost klasičnom pisanom pravu kao pravu koje donose

određeni državni organi. Međutim, kao i za pisano pravo, tako i za običajno pravo važi

propozicija da njegova primjena mora biti obavezna za sve organe koji pravo ostvaruju, kao i

za sve subjekte prava općenito.

Pisano pravo je vladajući izvor prava u modernim društvima. Običajno pravo na dominantni

način je postojalo u onim društvima u kojima se još nisu bile razvile moderne pravne

institucije, nego je pravo bilo sastavni dio običajne regulacije društvenog života. Preciznije, u

običajnonom sustavu života miješali su se i ispreplitali elementi regulacije ljudske prakse, koji

će u civilizacijskom razvoju dobiti relativno osamostavljene oblike političke, pravne, moralne,

ekonomske i religijske regulacije ponašanja ljudi. Takav tip jedinstvene i nediferencirane

regulacije karakterističan je za stara rodovsko-plemenska društva (s dominantnom

3 Perović M. A., Filozofija prava, Cenzura d. o. o., Beograd:2007., str. 22.

4

kolektivnom svojinom, zatvorenom privredom i jednostavnim formama društvenosti života).

Dominantan je on i u prvim vijekovima helenske, kao i rimske civilizacije.4

Treba imati u vidu kako je u običajnom pravu pravna praksa isprepletena različitim

religijskim pogledima i svjetonazorima karakterističnima za određenu kulturu u kojoj se ta

pravna regulativa razvijala, tako da i svaki pravni posao i pravna sankcija imaju religijski

karakter. primjerice, u ranoj fazi razvitka rimskog prava stari ius civile istovremeno je pravni

običaj i religijski obred.

U suvremenim društvima, dinamika razvoja društvenih odnosa, pravne svijesti i pravnih

institucija postavila je temeljnije potiskivanje običajnog prava. Naročito se potiskuju običaji

koji su se vijekovima postepeno razvijali u agrarnim proizvodnim i društvenim odnosima.

Ipak, običajno pravo još uvijek se smatra dijelom pozitivnog prava, jer se ovo obično dijeli na

običajno i pisano pravo. Međutim, i u pojedinim zakonskim normama moguće je ukazivanje

na običaje i socijalne navike. U različitim pogledima moguće je da običajno pravo,

izjednačeno s zakonskim pravom, bude posebno tretirano od zakonodavca. Primjerice, u

Njemačkoj kažnjivost nekog djela ne može biti zasnovana u običajnom pravu, jer po ustavu

kažnjivost djela prije njenog izvršenja zakonski mora biti određena. U međunarodnom

krivičnom pravu ili u Commom Law ne važi tako striktno zabrana zasnivanja kazne u

običajnom pravu.5

U cjelini, suvremeni život ne isključuje stvaranje određenih običaja ili pravnih standarda i

poslovnih običaja, koji nalaze primjenu u pravu. To je karakteristično za trgovinu, pomorstvo

i različite ekonomske odnose.

4 Perović M. A., op. cit., str. 23.5 Ibid.

5

Povijesni razvoj običajnog prava

Razvitkom rimskog društva, jačanjem robno-novčanih odnosa, kao i jačanjem pravne svijesti i

pravnih institucija pisano pravo je postepeno gotovo u potpunosti istisnulo običajno pravo.

Iako je običajno pravo doživjelo svoju renesansu u srednjovjekovnoj renesansi, zbog dubokih

retrogradnih i regresivnih društvenih kretanja, obnavljanje značaja rimskog prava i njegova

recepcija dovesti će do ponovnog obnavljanja pravnih regulativa u kasnom razdoblju

feudalizma te će biti temelj današnjih pravnih regulativa. Samo se u Engleskoj kontinuirano

održavalo i razvijalo srednjevjekovno običajno pravo, no i ono se postepeno sve više razvijalo

prema modernim pravnim regulativama.

Rimsko pravo i običajno pravo

Rimsko pravo se razvija od običajnog prava starih latina i ostalih naroda apeninskog

poluotoka čije su pravne regulative preuzeli i Rimljani. Općenito se rimsko pravo razvijalo na

način da je zapravo zapisivalo običajno pravo. Po shvaćanjima rimskih pravnika, to je ono

pravo koje nastaje bez utjecaja državnih organa, a karakter tog prava se ne mijenja, ako bi ga

netko i pismeno redigirao (običaji), consuetudo, mores. Ako je neka običajem prihvaćena

norma dobila formu zakona, onda se i takav izvor smatrao pisanim pravom, premda mu je

podrijeklo u nepisanom pravu. Takav pravni oblik nazivao se ius non scriptum ili ius ex non

scripto.

Za prvi period razvoja rimske države karakteristična je uska povezanost vjerskih pravila (fas)

sa pravnim pravilima (ius). Pravna pravila su zapravo bili običaji i običajno pravo koje su

tumačili i provodili svećenici- pontifici pa se za pravo ovog perioda koristi termin

pontifikalno pravo. Svećenici su bili isključivo patriciji koji su iskorištavali svoj monopol na

tumačenje i primjenu prava, vršeći razne oblike šikaniranja.

Običajno pravo u rimskom razdoblju (consuetudo, mores) se primjenjuje i smatra načelno

važnim, ali mu značenje opada jer se pojavljuju pisani izvori prava (običajno pravo je

nepisano pravo → Ius non scriptum ili Ius ex non scripto, za razliku od pisanog prava.

6

Neposredno prije pojave prvog organiziranog zakonika postoje i neki raniji pokušaji stvaranja

zapisanog prava, kao što je primjer Leges regae (kraljevski zakoni) koji se pojavljuju krajem

razdoblja kraljevstva, a sabrao ih je i uredio Sextus Papirius, pa su po njemu nazvana i Ius

Papirianum. Nije sasvim jasno da li su ovi zakoni zaista postojali prije zakonika XII. ploča,

postoje i shvaćanja da je to nekakva legenda ili kasniji falsifikat, no, sve u svemu ova zbirka

sadrži neka pravila koja su preuzeta iz običajnog prava doba kraljevstva.6

Najčešće su uslijed šikaniranja i samovoljne provedbe zakona od strane svećenstva žrtve bili

plebejci. Plebejci su tvrdili kako bi njma išlo u prilog da obicajno pravo bude zapisano jer

tada bi se znao kakav je njihov pravni položaj,da ne moraju za savjet pitati svećenike.

Plebejcima je smetala samovolja konzula, magistrature koja je i dalje bila monopol patricija.

Drugi problem koji ih je mučio bila je činjenica da im zakoni (zapravo zakonski običaji) nisu

bili poznati, jer su tajne čuvali svećenici, takoder patriciji, tumačeći ih onako kako im je

odgovaralo. S toga je najprioritetniji zadatak političke borbe plebejaca bio objavljivanje

prava, koji ce biti dostupan svim članovima društva. Uslijed općeg nezadovoljstva naroda

plebejski tribun zatražio je 462.g.pr.n.e. da se osnuje posebna magistratura sa zadatkom da za

plebejce pripremi jedan zakon u kojem bi bile utvrđene sve njihove obveze, pa bi tako

unaprijed bila poznata prava i dužnosti plebsa, što bi ograničavalo i patricijske magistrature.

Pod jakim pritiskom plebejaca, formirana je posebna komisija od deset patricija koji su

nazvani decenvisi legibus scribundus (desetorica koji pišu zakone).7

Kao ishod zahtjeva, 451.g.p.n.e. bilo je imenovano povjerenstvo od deset građana (decemvira)

koji su imali zadaću pripremiti pisani tekst običajnog prava, po uzoru na čuvene Solonove

zakone. Cilj plebejaca ostvaren je donošenjem zakona XII ploča (lex duodecim tabularum)

451. godine p.n.e. od strane narodne skupštine, koja je prihvatila sačinjenu zbirku zakona koju

su predložili decemviri. Usvajajući zakon, narodna skupština nije bila uvjerenja da donosi

neki novi zakon kojim se mijenja staro pravo, vec da utvrđuje ono što je oduvijek i bilo pravo

(ius), odnosno da potvrđuje običajno pravo.

Tako je ovaj zakonik zapravo popisao običajno pravo i time je zorno prikazao postupak

prelaska sa običajnog prava na propisano pravo. Zakonik sadržava pravila o privatnom pravu,

parbenom postupku, kaznenom pravu, javnom pravu i sakralnom pravu. Kako je riječ o 6 Romac, A.: Rječnik rimskog prava, treće izdanje, Informator, Zagreb, 1989., str. 251.7 Zakonik dvanaest ploča / preveo, uvod napisao i komentar sastavio Ante Romac, Zagreb : Latina et Graeca, 1994. Biblioteka Latina et Graeca ; knj. 33., str. 22.

7

popisivanju iznimno starog običajnog zakonika, on nosi dosta primitivnih i barbarskih

obilježja (bičevanje ljudi i bacanje u okove), ali je ipak on osnova rimskog privatnog prava.

Nikada nije ukinut te je ostao na snazi sve do Justinijanove kodifikacije.

Raspored zakonskih odredbi prema pločama je sljedeći:8

1. ploča: pozivanje pred sud

2. ploča: raspravljanje pred sudom

3. ploča: ovrha

4. ploča: obiteljsko pravo

5. ploča: tutorstvo i nasljedno pravo

6. ploča: vlasništvo i pravni poslovi

7. ploča: susjedovi i međašni odnosi

8. ploča: privatni delikti

9. ploča: javni delikti i kazneni postupak

10. ploča: redarstveni propisi i ius sacrum (sakralno pravo)

11. i 12. ploča: nadopune ostalim pločama

Ozakonjeno u tekstu pravo je postalo lex (od legere- procitati naglas), javno i obavezujuce

proglašenje onog što je ius. Tekst zakona napisan je na 12 bronzanih ploca koje su bile

izložene na rimskom trgu (forum romanum), tako da su svi gradani imali priliku da se

upoznaju sa sadržajem pravnih pravila. 390. godine nakon upada Gala u Rim,te ploce su

uništene. Nakon toga, postavlja se pitanje kako su uopce sacuvan tekst zakonika. O tome se

može dosta saznati iz zapisa Cicerona koji tvrdi da je Zakonik imao veliki autoritet nad

rimskim društvom, te da su ga daci u školama ucili napamet. Tako je usmena tradicija

predstavljala nacin prenošenja tog sadržaja. Sa pojavom prvih pisanih djela rimskih pravnika

ta tradicija je fragmentarno zapisana u tim djelima, a na osnovu pismene ostavštine humanisti

su uspjeli izvršiti konstrukciju sadržaja zakona.Jezik na plocama je arhaican. Izvorni tekst

zakonika nije sacuvan; formulacije odredaba poznajemo iz citata antickih pisaca (najpoznatiji

od njih je Tit Livije).9

Jezik zakona je sažet, jasan. U tom pogledu Rimljani izražavaju svoj talenat za pravo. Zakon

XII ploca nije nikad ukinut. On je toliko poštovan, da su ga rimljani u školama ucili napamet,

8 Romac, Ante: op. cit., str. 441.9 Zakonik dvanaest ploča op. cit., str. 23.

8

još u vrijeme Cicerona, a rimski pravnici iz II vijeka pišu njegove komentare ( Gaj je pisao

komentar zakona XII ploča).

Zapisano rimsko pravo kao temeljna pravna regulativa ostaje na snazi sve do kraja postojanja

Rimskog carstva (također ga naslijeđuje i Bizantsko carstvo). Ipak uslijed provale barbarskih

slavenskih i germanskih naroda, srednji vijek će biti obilježen običajnim nezapisanim pravom,

odnosno pravom koje se temelji na tradiciji plemena i naroda koji će naseliti prostore otete od

Rimljana. Kasnije ćemo vidjeti na primjeru hrvatskih prostora da se ipak u potpunosti neće

izgubiti rimsko pravo čak i u tim običajnim pravnim sustavima.

Običajno pravo na prostoru današnje Republike Hrvatske

Običajno pravo na prostoru današnje Republike Hrvatske razvija se kao i u čitavom prostoru

Europe tijekom srednjeg vijeka pri čemu se događa odstupanje od rimskog prava i povratak

običajima uslijed barbarizacije prostora i urušavanja rimskih sturktura vlasti. Slavenski narodi

koji dolaze na ove prostore sa sobom donose svoje običajno pravo, koje će u kombinaciji sa

kršćanskim crkvenim pravom postati temelj običajnog prava Hrvata u srednjevjekovlju i

kasnije.

Zapisi običajnog prava su razni zbornici, koji su u kasnijem srednjevjekovlju

institucionalizirali običajno pravo, odnosno temeljem običajnog prava provodili izgradnju

pravnih struktura i pravila koja su poslužila kao temelj za pisano pravo. Najpoznatiji od takvih

pravnih struktura svakako je Vinodolski zakonik. To je najstariji je cjelovito sačuvan zapis

običajnog prava, i od sličnih dokumenata na slavenskim jezicima od njega je vjerojatno starija

tek Ruska pravda (koja se datira od 11. do 13. stoljeća). Zakonik je pisan glagoljicom.

Jedno od najvažnijih pitanja hrvatskih običajnih zakona jest pitanje nasljedstva i imovine.

Zanimljivo je kako hrvatski zbornici običajnog prava pitanje miraza rješavaju slično

institucijama rimskog prava (jedino kao novac primljen od nevjestine obitelji i nikad kao

Morgengabe). No, stav da je taj novac osobno vlasništvo žene koje ne može biti otuđeno.

Prema tome, hrvatsko običajno pravo zadržalo je u svojoj kolektivnoj tradiciji i neke

smjernice rimskog prava, pa se može primjetiti utjecaj pisanog prava na običajno pravo. Kako

9

je povijest Hrvatske u najranije doba doseljavanja veoma slabo istražena, teško je reći kako se

pisano rimsko pravo ustalilo u hrvatsko običajno pravo.

Što se tiče nasljeđivanja, čini se da je otac imao malo jači položaj u odnosu na djecu u

pitanjima nasljedstva kako je to zabilježeno u hrvatskom nego u ugarskom običajnom pravu.

S druge strane čini se da je položaj oca u svakodnevnom životu bio jaci u primjerice

ugarskom običajnom pravu, nego u hrvatskim zbornicima običajnog prava. Vrlo važna

karakteristika povezana s pitanjima o vlasništvu pokazuje vrlo jaku sličnost. Usprkos tome

jedino dalje istraživanje i detaljnija razrada će pokazati točnu sliku tih karakteristika i

omogućiti njihovu bolju usporedbu (kao i mnogih drugih karakteristika spomenutih u ovom

radu).10

Običajno pravo već u kasnom srednjem vijeku sve je manje primjenjivano, a uspostava

Austro-ugarske monarhije dovela je do primjene propisanih pravnih aktova te time i

minimalizacije primjene običajnog prava. Ipak, ono se zadržalo sve do dvadesetog stoljeća, te

je tek tijekom kraljevine Jugoslavije običajno pravo postepeno prelazilo u povijest i tradiciju.

Ono je ipak poslužilo kao osnova za stvaranje novih zakonskih okvira unutar kraljevine

Jugoslavije tridesetih godina dvadesetog stoljeća. Čulinović Konstantinović11 navodi kako je

interes za običajnim pravom u tome razdoblju proizašao iz težnje da se uspostavi ravnoteža u

pravnom reguliranju života, koja je razvojem sela, gradova, obrta, industrije, društveno-

ekonomskih i političkih prilika stalno bila remećena. Mozaik u društvenim strukturama,

odnosima i kompleksu života uopće bio je konstantan problem pravnih praktičara i teoretičara

toga vremena. u povijesnom razdoblju uočljiv je najprije odnos zakonodavca prema

običajnopravnim institutima, nakon čega je tek došlo do znanstvenog interesa. Revizije

pravnih regulativa bile su konstantne u svim društvenim sustavima. Tek kraljem devetnaestog

stoljeća više ili manje utjecali su na to rezultati proučavanja znanstvenika, prije svega iz

područja prava.

Običajno se pravo proučava kao polimorfnu, složenu cjelinu pojava u povijesnom razvoju i

suvremenom ponašanju, dok povjesničari prava utvrđuju opće pravce društvenog razvitka u

10 Karbić D., Hrvatski plemićki rod i običajno pravo, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti / Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU / Zbornik Historijskog zavoda JA / Zbornik Historijskog instituta JA, Vol.16 Ožujak 1999., str. 116.11 Čulinović-Konstantinović V., Običajno pravo do polovice 20. stoljeća., Etnološka tribina 6-7 (1984)., str. 51. – 70)., str. 68.

10

pravnim sustavima. Ipak takav razvoj događaja dovodi i do disperzije elemenata tradicijske

kulture u nove društvene sfere, kao i do transformacije običajnog ponašanja i instituta.

11

Običajno pravo u suvremenoj praksi

Običajno pravo u pravnoj praksi u današnje vrijeme nema više veliki značaj, a upotrebljava se

tek kada je potrebno popunjavati pravne praznine, odnosno donositi odluke za iznimne

situacije u kojima nije definirana pravna procedura ili zakonska odredba.

U kaznenom se pravu gotovo u potpunosti izbjegava običajno pravo, te se pokušava sve

pravne probleme rješavati prema postojećim zakonskim regulativama. S druge strane,

međunarodno pravo se uvelike oslanja na običajno pravo zbog širokog spektra područja koje

ono obuhvaća.

Presedan

Jedan od rijetkih primjera u europskoj sudskoj praksi aktivne primjene običajnog prava jest

primjer presedana koji se najviše pojavljuje u engleskom pravu. Prema engleskom Common

law pravnom sustavu, presedan, princip ili pravilo utvrđeno u prethodnom pravnom slučaju

koje je bilo obvezujuće ili uvjerljivo za sudsku provedbu ili drugi sud u odlučivanju naknadno

može biti provedeno u slučajevima sa sličnim problemima ili činjenicama. Opće načelo u

pravnim sustavima je da se slični slučajevi mogu rješavati tako da se primjenjuju principi za

slične rezultate koji su predvidljivi, a princip za mehanizam presedana kojim to postiže

temelji se na izvorima u običajnom pravu.

Stare decisis je pravni princip po kojem suci su dužni poštivati presedan utvrđen prethodnim

odlukama. Riječi potječu iz fraziranja načela u Latinskoj maxim Stare decisis et ne quieta

movere: „držati se odluka a ne ometati primjenjivo“. U pravnom smislu, to podrazumijeva da

se sudovi u pravilu treba pridržavati by presedan i ne ometaju riješiti sporove. U praksi, to

znači da ukoliko se pojave sporovi koje nije moguće riješiti uobičajenom sudskom praksom,

ili koji iz bilo kojeg razloga izlaze iz standardne sudske procedure (posebne okolnosti i

slično), moguće je donijeti odluku na temelju presedana, odnosno posebnog slučaja koja se

može temeljiti na običajnom pravu. Takav presedan, odnosno nepisano pravilo postaje

12

svojevrsni primjer primjene običajnog prava koji se kasnije može ponovno primjeniti u

sličnim postupcima, jednostavno pozivajući se na prethodnu primjenu presedana.12

Sudska praksa običajnog prava tako postaje skup postojećih rješenja koja su napravili nova

tumačenja zakona i, stoga, može se navoditi kao presedan. U većini zemalja, uključujući

većinu europskih zemalja, termin se primjenjuje na bilo koji set odluka o zakonu koji je vođen

prijašnjim odlukama, primjerice, prethodne odluke tijela državne vlasti - to je, precedential

zakon slučaj može nastati iz bilo sudsku odluku ili rješenjem od sudovanja unutar izvršne

agencije. Suđenja i saslušanja koje ne dovode do pisane odluke Suda ne stvaraju presedan za

buduće sudske odluke.

Međunarodno pravo

Običajno pravo ima značajnu ulogu u međunarodnom pravu.. Skup svih nepisanih pravila

međunarodnog prava koje međunarodnopravni subjekti smatraju pravno obvezujućim

predstavlja međunarodno običajno pravo. Takvo međunarodno oObičajno pravno pravilo

nastaje kada se u određenom smislu postupa duže vrijeme, nema protivnog postupanja i na

temelju toga se stvorilo uvjerenje kako se takvim postupanjem ispunjava pravna dužnost, a da

je protivno postupanje zapravo kršenje te dužnosti odnosno norme koja je nalaže. Pri

stvaranju nekog običajnog pravila ne moraju sudjelovati sve države.

Temelj preuzimanja takvog običajnog prava u pravnu proceduru međunarodnog prava jest

zaključak kako su opća načela prava zajednička svim pravnim porecima. Za razliku od toga,

međunarodna običajna pravila su specifična samo za međunarodno pravo. Ona nastaju u

praksi država i drugih subjekata međunarodnog prava, a svrha im je uređenje konkretnih

međunarodnih odnosa. Dva elementa su bitna za nastanak običajnog pravnog pravila:13

materijalni i objektivni element koji predstavlja opću praksu, odnosno ponavljano

izvršavanje nekog obrasca

subjektivni i psihološki element, tj. da je ta praksa „prihvaćena kao pravo“

12 Adeleye, G. et al. World Dictionary of Foreign Expressions: a Resource for Readers and Writers, Bolcharzi Charducci, Wauconda, SAD: 1999., str. 371.13 Degan V. Đ., Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb: 2012., str. 643.

13

ponavljano izvršavanje koje dovodi do običajnog prava u međunarodnim odnosima obično

prethodi uvjerenju o pravnoj obveznosti. Takva praksa se najčešće odvija u odnosima između

država. Najveći broj običajnih pravnih pravila se odnosi na države i njihove međusobne

odnose. Za međunarodno pravo je bitna praksa sljedećih državnih organa:14

državni organi nadležni za vanjsko zastupanje, predsjednik, vlada, MIP, diplomatski

predstavnici

praksa zakonodavnih organa (u pogledu sadržaja pr. propisa koje donose)

praksa sudova države

praksa vojnih organa (ako se oružane snage po bilo kom osnovu nalaze na području

druge države)

Običaj je prema međunarodnom pravu složen i kontinuiran proces u kojem redovno sudjeluje

veći broj država i drugih subjekata međunarodnog prava. Teško je utvrditi kada je točno

došlo do opće prihvaćenog uvjerenja kako praksa u pitanju predstavlja pravnu obvezu.

Kako bi se moglo stvoriti opće običajno pravo, potrebno je imati na umu kako se ne može u

doslovnom smislu primjenjivati na sve subjekte međunarodnog prava i na njihove uzajamne

odnose. Određena pitanja se odnose na sve države, dok se druge tiču samo određenog broja

država i slično. Primjerice, pitanje zaštite okoliša jest pitanje koje se tiče svih država, dok se

pitanje svemirskih istraživanja tiče vrlo malog broja država. Također države bez morske obale

ne mogu imati udjela u praksi određivanja širine teritorijalnog mora i sl.15

Unatoč tome, kod pravnog uređenja svih tih dijelova prava, pravo sudjelovanja imaju sve

države. Mnoge države u takvim pitanjima ostaju pasivne prema običajnom procesu u toku

zbog vlastite nezainteresiranosti za određeno pitanje.

Stoga, u praksi koja vodi nastanku općeg običajnog pravila može sudjelovati manji broj

država koje su posebno zainteresirane za neku oblast. Jednom nastalo opće uvjerenje o

pravnoj obaveznosti te prakse (opinio iuris) pretvara tu praksu u novo pravilo koje obavezje i

one države koje nisu sudjelovale u njegovom stvaranju, a nisu se djelotvorno suprostavile.16

14 Lapaš D. et. al., Međunarodno pravo 2., Školska knjiga, Zagreb:2012., str. 134.15 Degan V. Đ., nav. dj., str. 644.16 Ibid.

14

Ukoliko neka država želi da se odupre međunarodnoj praksi koja bi mogla dovesti do

nastanka novog općeg običajnog pravila, ona mora uložiti protest aktivnim sudionicima te

prakse. Protest znatnijeg broja država protiv neke običajne prakse može spriječiti običajni

proces i tada do nastanka novog običajnog pravila neće nikada doći.

15

Zaključak

Običajno pravo jest oblik prava koji je karakterističan za tradicionalna društva, a temelji se na

ustaljenom, tradicionalnom obrascu koji se prenosi generacijama te koji postaje svojevrsno

nepisano pravilo. Ovakav oblik pravnog sustava u prošlosti je bio iznimno značajan. Kroz

određena razdoblja povijesti običajno pravo predstavlja jedini oblik regulacije društvenih

odnosa. U tom pogledu, običaji su povijesni i tradicijski temelj moralne, političke, ekonomske

i religijske regulacije individualnog i socijalnog pravnog sustava i prakse.

Za razliku od pisanog prava koje predviđa potencijalne situacije i donosi pravna rješenja,

običaji se pojavljuju tako da se razvijaju spontano i postepeno kroz praksu, pri čemu se

običajno pravo uzima kao suprotnost klasičnom pisanom pravu. Razlikuju se i po tome što

običajno pravo stvaraju događaji i društvo, dok pisano pravo donose određeni državni organi.

Međutim, kao i za pisano pravo, tako i za običajno pravo važi propozicija da njegova

primjena mora biti obavezna za sve organe koji pravo ostvaruju, kao i za sve subjekte prava

općenito.

U suvremeno doba običajno pravo u pravnoj praksi gotovo je sasvim izgubilo značaj, a

upotrebljava se tek kada je potrebno popunjavati pravne praznine, odnosno donositi odluke za

iznimne situacije u kojima nije definirana pravna procedura ili zakonska odredba. Stoga je

važna primjena običajnog prava kod presedana koji nisu regulirani propisanim pravnim

aktima. Druga važna primjena u današnje vrijeme jest u međunarodnom pravu, koje se i dalje

uvelike oslanja na običajno pravo.

16

Literatura

1. Adeleye, G. et al. World Dictionary of Foreign Expressions: a Resource for Readers

and Writers, Bolcharzi Charducci, Wauconda, SAD: 1999.

2. Čulinović-Konstantinović V., Običajno pravo do polovice 20. stoljeća., Etnološka

tribina 6-7 (1984)., str. 51. – 70).,

3. Degan V. Đ., Međunarodno pravo, Školska knjiga, Zagreb: 2012.

4. Karbić D., Hrvatski plemićki rod i običajno pravo, Zbornik Odsjeka za povijesne

znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i

umjetnosti / Zbornik Zavoda za povijesne znanosti IC JAZU / Zbornik Historijskog

zavoda JA / Zbornik Historijskog instituta JA, Vol.16 Ožujak 1999.

5. Lapaš D. et. al., Međunarodno pravo 2., Školska knjiga, Zagreb:2012.

6. Perović M. A., Filozofija prava, Cenzura d. o. o., Beograd:2007.

7. Pravni leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb:2007.

8. Romac, A.: Rječnik rimskog prava, treće izdanje, Informator, Zagreb, 1989.

9. Zakonik dvanaest ploča / preveo, uvod napisao i komentar sastavio Ante Romac,

Zagreb : Latina et Graeca, 1994. Biblioteka Latina et Graeca ; knj. 33.

17