DEJSTVO OBLIGACIJADejstvo obligacije se sastoji u nastajanju prava i obaveza za povjerioca i duznika. Duznik je duzan da svoju obavezu izvrsi onako kako ona glasi a povjerilac ima pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Moze se desiti da duznik ne ispuni obavezu ili da je nuredno ispuni kao i da zadocnji sa ispunjenjem. Ako je pri tom 1)Pretrpio stetu duznik ima obavezu da nadoknadi stetu (ugovorna obaveza), 2)Ako zadocnji sa ispunjenjem snosi posledice duznicke docnje.Ako duznik odbije da izvrsi svoju obavezu povjerilac ima pravo da trazi prinudno izvrsenje. U slucaju insolventnosti duznika povjerilac ima pravo: 1)Da vrsi duznikova prava, 2)Da pobija duznikove pravne radnje (publicijanskom tuzbom). Međutim ako je duznik spreman da izvrsi svoju obavezu ali mu to povjerilac ne omogucava onda ce povjerilac biti u docnji i snosice pravne posljedice povjerilacke docnje. Pri izvrsavanju obaveza iz obligacionih odnosa i povjerilac i duznik su duzni da se ponasaju u skladu sa nacelom savjesnosti i postenja. Moraju se ponasati sa paznjom koja se u konkretnom slucaju zahtijeva (paznja dobrog domacina, strucnjaka, privrednika).

DEJSTVO OBLIGACIJA PREMA DUZNIKU1.Odgovornost duznika za stetu zbog neispunjenja obligacije – Duznik je duzan da svoju obavezu izvrsi onako kako ona glasi i sa paznjom koja se u pravnom prometu trazi. Ako ne ispuni svoju obavezu ili zadocnji sa ispunjenjem duzan je da nadoknadi stetu koju je zbog toga povjerilac pretrpio. Duznik se moze osloboditi odgovornosti ako dokaze da je steta nastala zbog okolnosti koja je nastala posle zaključenja ugovora i kojih nije mogao sprijeciti, otkloniti ili izbjeci. Naknada stete obuhvata i stvarnu stetu i izmaklu dobit. On odgovara za stetu koja je u vrijeme zakljucenja ugovora mogao predvidjeti. Medjutim ako je steta nastala namjerno ili usljed krajnje nepaznje duznik ce odgovarati i za nepredvidljivu stetu. Medjutim ako je povjerilac doprinio nastanku ili povecanju stete naknada stete ce se srazmejerno smanjiti. Sporazumom između povjerioca i duznika se odgovornost za stetu moze prosiriti kao i ograniciti ili iskljuciti. Tako npr. duznikova odgovornost se moze prosiriti i na stetu za koju ne odgovara inace za stetu usljed vise sile. Iskljucenje i ogranicenje odgovornosti je moguce za stetu koja je nastala usljed obicne nepaznje. Nije moguce isključiti ili ograničiti odgovornost za stetu koja je nastala usled namjere ili krajnje nepaznje. Ako se pri ispunjenju obaveze duzni sluzi uslugama drugih lica (pomocnika) odgovoran je za radnje svojih pomocnika kao da ih je licno preduzeo.

2.Duznicka docnja (mora debitoris) - Duznik zapada u docnju ako svoju obavezu ne ispuniblagovremeno niti ponudi njeno ispunjenje. Duznik ne zapada u docnju ako ispuni obavezu pa makar i sa nedostacima, kao i kad je ispunjenje njegove obaveze postalo objektivno nemoguce. Ako postoji subjektivna nemogucnost duznik ce zapasti u docnju ako je odgovoran za tu nemogucnost.

Uslovi docnje : 1)Obaveza mora biti dospjela – Do docnje dolazi kad je duznikova obaveza dospjela tj. ako povjerilac moze traziti da duznik ispuni svoju obavezu. Dakle nema docnje kod neutuzivih obligacija. Takođe nece se smatrati da je obaveza dospjela ako duznik ima pravo na prigovor i on taj prigovor istakne.2)Da je povjerilac opomenuo duznika da isplati obavezu (interpellation) – Pored dospjelosti potrebno je da povjerilac opomene tj.pozove duznika da ispuni obavezu. Opomena je poziv povjerioca dužniku ili apel da obavezu ispuni. On to moze uciniti usmeno ili pismeno, preko suda ili izvan njega. Kao opomena se smatraju i neke radnje kojima se zapocinje neki postupak kao npr. podizanje tuzbe ili protivtuzbe.Slanje racuna duzniku nije opomena (ukoliko se ne ponavlja) vec izvjestaj o visini tražbine i podsjeća dužnika na njegovu obavezu. Medjutim slanje nalog za isplatu i izravnatog računa jeste opomena. Svaki apel povjerioca upućen dužniku ne smatra se opomenom ni kad sadrži zahtjev za ispunjenje obaveze: on se mora sadržinski podudarati sa tražbinom. Opomena je zato nepunovažna ako se njome traži ispunjenje obaveze koja se uopšte ne duguje ili ispunjeenje na nekom drugom mjestu. Ali ako povjerilac zahtijeva više nego što mu pripada za onoliko koliko mu se stvarno duguje opomena je valjana kao i u slučaju kad je njome zahtijevano manje od dugovanog.Opomenu moze uputiti povjerilac ili njegov zastupnik i ona se upucuje duzniku ili njegovom zastupniku. Docnja ne nastupa odmah sa opomenom vec sjutradan ili nakon nekoliko dana.O pravnoj prirodi opomene pravnici imaju različito mišljenje. Po jednima ona predstavlja jednostrani pravni posao a po drugima izjavu volje koja je samo slična pravnom poslu. Opomena se ne može smatrati pravnim poslom jer nema za posljedicu nastanak, prestanak ili promjenu pravnog odnosa. Njome se samo zahtijeva realizacija prava iz već postojećeg pravnog odnosa.

Opomena nije potrebna – Opomena je uslov docnje samo kad vijeme ispunjenja obaveze nije određeno. Ako je vrijeme određeno on zapada u ddocnju čim to vrijeme protekne (dies interpelat pro homine). Postoje drugi slučajevi kad ona nije potrebna: 1)Ako samo duznik moze znati kad treba da ispuni obavezu; 2)Ako se unaprijed odrekao prava da bude opomenut ili se krije od povjerioca; 3)Ako nakon dospjelosti obaveze duznik nedvosmisleno izjavi da je nece ispuniti; 4)Ne treba opominjati duznika koji je zbog nedopustene radnje duzan da vrati stvar ili da nadoknadi stetu povjeriocu-njegova obaveza smatra sedospjelom od trenutka nastanka štete; 5)Ako je duznik sam sebe opomenuo-kad je sam obecao da ce ispuniti obavezu.Krivica duznika – Po ZOO krivica duznika nije uslov za nastanak docnje. Dakle docnja ce nastati cak i kada duznik iz sporednih razloga nije znao za dospjelost svoje obaveze kao i sto su ga neotklonjive okolnosti sprijecile da blagovremeno ispuni svoju obavezu. Medjutim ako je sa ispunjenjem zakasnio zato sto je povjerilac odbio da primi ispunjenje duznička docnja nece nasati vec nastaje povjerilacka docnja. Takođe do docnje nece doci kad duznik istakne prigovor protiv povjerioca. Ovo su dakle dva negativna uslova docnje.

POSLEDICE DUZNICKE DOCNJEKada duznik zapadne u duznicku docnju to znaci da je prekrsio obaveze iz obligacionog odnosa pa ce zbog toga trpiti određene sankcije. Neke sankcije nastaju bez obzira da li je duznik kriv za docnju a neke sankcije zavise od krivice duznika. Bez obzira na krivicu postoje dvije sankcije:1.Zatezna kamata – se duguje kod novcanih obaveza i to bez obzira da li povjerilac zbog zadocnjenja pretrpio stetu ili ne. Ona predstavlja obeštećenje povjeriocu koji je za izvjesno vrijeme bio lišen određenih novčaniih sredstava zbog toga što je dužnik odugovlačio ili zatezao plaćanje. Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu šteetu zbog dužnikove docnje. Njegova šteta se pretpostavlja jer bi novac da je bio uložen u banncu donio sigurno izvjesnu kamatu. Zatezna kamata plaća se po stopi koja je utvrđena zakonomAko je povjerilac pretrpio stetu koja je veca od zatezne kamate ima pravo da trazi razliku do potpune nadoknade. Medjutim duznik se moze osloboditi obaveze da nadoknadi stetu ako dokaze da nije kriv za docnju.2.Pravo povjerioca da odustane od ugovora- Kod uzajamnih ugovora povjerilac ima pravo da odustane od ugovora. Ali mora duzniku dati nakadni razuman rok za ispunjenje. Ako duznik ni u tom roku ne ispuni obavezu ugovor se raskida po

samom zakonu ukoliko povjerilac ne obavijesti bez odlaganja dužnika da ostaje pri ugovoru i da zahtijeva da on svoju obavezu ispuni. Povjerilac moze odustati od ugovora bez davanja naknadnog roka ako se iz duznikovog ponasanja moze utvrditi da obavezu nece ispuniti ni u naknadnom roku. Ako je riječ o fiksnom ugovoru ostavljanje naknadnog roka nije potrebno osim ako povjerilac to ne želi.

Ako je duznik kriv za docnju – onda postoje jos dvije sankcije:1. Obaveza naknade stete2. Odgovornost za slucajnu nemogucnost ispunjenja obaveze

Dakle duznik odgovoran za stetu koju je povjerilac pretrpio zbog docnje. Steta zbog docnje obuhvata: 1)Korist koju bi povjerilac imao da je obaveza na vrijeme ispunjena; 2)Troskovi koje je povjerilac imao zbog docnje; 3)Ugovorna kazna koju je povjerilac morao platiti trećim licima i 4)Troskovi zbog uzaludnog dolaska u mjesto ispunjenja.Kad je duznik kriv za docnju odgovara i za slucajnu nemogucnost ispunjenja obaveze. To je odgovornost za tzv. mjesoviti slucaj (casus mixtus). Iako je slucaj događaj koji je nepredvidljiv on ne bi prouzrokovao stetu da je duznik svoju obavezu ispunio na vrijeme. Duznik ce se osloboditi odgovornosti ako dokaze da bi stvar usljed slucaja propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.

PRESTANAK DOCNJE (purgation morae)Posledice docnje mogu prestati usled odredjenih uzroka, ali samo za ubuduce. Pa prava koja je povjerilac stekao zbog docnje ostaju ukoliko se on njih ne odrekne ugovorom o oproštaju duga. Ti uzroci su : ponuda ispunjenje obaveze i gasenje obaveze. Dakle docnja prestaje cim duznik naknadno ponudi da ispuni svoju obavezu. On mora ponuditi ispunjenje osnovne obaveze ali i ispunjenje obaveza koje su nastale zbog docnje tzv. sekundarne obaveze. Ako povjerilac neosnovano odbije da primi ispunjenje duznicka docnja prestaje a nastaje povjerilacka docnja.Docnja prestaje i kad se duznikova obaveza ugasi. Obaveza se gasi ako je njeno ispunjenje postalo nemoguce ili je dug oprosten. Takodje docnja prestaje i kad duznik istakne prigovor neispunjenja ugovora.

DEJSTVO OBLIGACIJA PREMA POVJERIOCU

Mijesanje povjerioca u imovinske odnose duznika – povjerilac moze svoje potrazivanje da naplati iz cjelokupne duznikove imovine koja postoji u trenutku naplate. Zbog toga je povjerilac zainteresovan za svako smanjenje ili povecanje duznikove imovine pa on ima pravo da se umijesa u imovniske odnose duznika kako bi sacinio njegovu solventnost. Povjerilac se moze umijesati na dva nacina: 1)Upotrebom duznikovih prava; 2)Pobijanjem duznikovih pravnih radnji (actio pauliana). Takođe povjerilac ima pravo zadrzavanja duznikove stvari koja se kod njega nalazi.

1.Upotreba duznikovih prava – subrogaciona (posredna, indirektna)- Insolventan duznik moze zanemariti upotrebu svojih prava kao npr. da ne trazi stanarinu za stan koji je dao pod zakup jer zna da on ne bi imao od toga koristi vec njegov povjerilac. Da ne bi duznik vrsio ovakvu zloupotrebu povjerilac ima pravo da u ime i za racun duznika upotrijebi njegova prava. Tuzba koju podize povjerilac se zove posredna ili indirektna tuzba, ili tuzba po sili subrogacije, jer se podize umjesto duznika i dovodi do isith posljedica do kojih bi dovele duznikove radnje. Pravo da upotrijebi duznikova prava ima svaki povjerilac koji nesto od duznika potrazuje nešto neposredno i određeno. Duznik mora biti insolventan tj. da njegova imovina nije dovoljna za podmirenje potrazivanja. Duznik mora biti nemaran tj. da je propustio da upotrijebi svoja prava. Da bi mogao upotrebiti duznikova prava treba da se radi o imovinskim pravima duznika. Ne moze upotrijebiti neimovinska prava kao npr. tuzbu za razvod braka. Takodje ne moze upotrebitini imovniska prava koja su vezana za licnost duznika. Povjerilac moze dati pozitivnu naslednicku izjavu umjesto duzika, traziti ponistenje ugovora o poklonu ili prodaji, traziti ispunjenje obaveze od duznikovog duznika. Korist koju postigne povjerilac na ovaj nacin postaje sastavni dio duznikove imovine. Iz te koristi se mogu naplatiti svi duznikovi povjerioci a ne samo onaj koji upotrijebio duznikova prava. Povjerilac koji je upotrebio duznikova prava nema pravo prvenstva naplate vec njegovo mijesanje podjednako koristi svim povjeriocima.

2 . Pobijanje duznikovih pravnih radnji (actio pauliana) – Duznik moze smanjujuci svoju postojecu imovinu uciniti sebe insolventnim zbog cega povjerilac ne bi mogao da naplati svoje potrazivanje. U tom slucaju povjerilac moze podici Paulijansku tuzbu kojem duznikovu pravnu radnju ostavlja bez dejstva prema povjeriocu. Tuzeni je tada obavezan da u duznikovu imovinu vrati vrijednost koja je usljed pobijene pravne radnje iz nje izasla odnosno koja u nju nije usla. Paulijanskom tuzbom se ne cini nevazecim cijela pravna radnja i za sva lica, vec ta

radnja nema pravno dejstvo samo prema povjeriocu koji je pobija i u mjeri koja je potrebna za njegovo namirenje. Pravo na pobijanje ima svaki povjerilac cije je potrazivanje dospjelo za naplatu. Nije bitno da li je potrazivanje nastalo prije ili poslije zadnje koja se pobija. Pravo pobijanja ima i cesionar kao i naslednik povjerica. Pobijanje se vrsi u formi Paulijanske tuzbe i Paulijanskog prigovora. Prigovorom se pobija duznikova obaveza prema drugoj strani koja jos nije izvrsena a cije se izvrsenje trazi. Prigovor se koristi i kad se u duzikovoj imovini nađe stvar koja je vec otuđena. Lica protiv kojih se podnosi tuzba ili prigovor su protivnici pobijanja. Ako je treće lice pribavljenu korist otuđilo drugome tuzba se moze podnijeti protiv tog pribavioca. Duznik ne moze biti protivnik pobijanja jer se protiv njega ne moze podnijeti Paulijanska tuzba. Pobijati se mogu sve duznikove pravne radnje kojima se umanjuje njegova imovina. Pravna radnja je svako umanjenje duznikove imovine koje je koristilo nekom trećem licu npr. prenos prava svojine, preuzimanje obaveza putem ugovora, odbijanje da se stekne neko pravo... Ne mogu se pobijati prigodni darovi kao ni darovi ucinjeni iz zahvalnosti. Za uspjesno pobijanje su potrebni i posebni uslovi kao sto su:1.Ostecenje povjerioca (eventus damnum) – Dakle povjerilac treba da je pretrpio stetu zbog neke duznikove radnje. Ta steta predstavlja nemogucnost da povjerilac naplati svoje potrazivanje. Povjerilac moze da dokaze da je duznik insolventan. Povjerilac to dokazuje tako sto pokusava da se namiri iz preostale duznikove imovine, pa u tome ne uspijeva.2.Duznikova krivica za ostecenje (consilium fraudis) – Duznik mora biti kriv sto je preduzeo radnju kojom je onemogucio da se povjerilac namiri. Duznik mora biti savjestan svjestan posljedica svoje radnje. Krivica mu se ne pretpostavlja vec je povjerilac mora dokazati. Međutim kod bezteretnih raspolaganja postoji pretpostavka da je duznik znao da ce svojim radnjama nanijeti stetu povjeriocu. Ako je radnju preduzeo zakonski zastupnik potrebna je njegova krivica.3.Krivica trećih lica – Takodje je potrebna i krivica trećeg lica sa kojom je ili u ciju je korist preduzeta pravna radnja koja se pobija. Dakle treće lice treba da je znalo ili moglo znati da duznik tom radnjom nanosi stetu povjeriocu. Krivica trećeg lica se ne pretpostavlja vec je povjerilac mora dokazati. Njegova krivica se pretpostavlja samo kad je on clan tzv. sumnjive porodice tj. ako je duznikov bracni drug, srodnik po krvi u pravoj liniji ili u pobocnoj liniji do 4 stepena, po tazbini do 4stepena. Krivica trećih lica nije potrebna ako se pobija besplatno raspolaganje. Ako je treće lice korist teretno prenio na nekoga onda se novi pribavilac moze

tuziti samo ako je znao da postoji mogucnost pobijanja. Ako se radi o bezteretnom pravnom poslu onda nije potrebno da je pribavilac znao za to.

DEJSTVO POBIJANJA– Pobijanjem pravna radnja gubi dejstvo samo prema tuziocu i u mjeri koja je potrebna za njegovo namirenje. Prema ostalim povjeriocima ta pravna radnja i dalje ima dejstvo. Protivnik pobijanja je duzan da vrati duznikovu stvar koju je od njega dobio da bi se iz nje povjerilac mogao namiriti. Takodje protivnik pobijanja moze umjesto duznika ispuniti obavezu povjeriocu, a stvar zadrzati kod sebe.

Pravo zadrzavanja (ius retentionis) – Ako se kod povjerioca nalazi neka duznikova stvar on ima pravo da je zadrzi sve dok ne naplati svoje potrazivanje. Potrazivanje mora biti dospjelo za naplatu. Ako nije dospjelo on moze zadrzati stvar samo ako je duznik postao nesposoban za placanje. Povjerilac ne moze zadrzati stvar koja je iz duznikove drzavine izasla portiv njegove volje ili je data povjeriocu na cuvanje ili poslugu. Dakle on takvu stvar mora vratiti kad duznik to zahtijeva. Takođe ne mogu se zadrzati: punomocje dobijeno od duznika kao i druge isprave, legitimacije, kao i druge stvari koje se ne mogu izloziti prodaji. Ako duzik da povjeriocu osiguranje potrazivanja onda povjerilac mora vratiti stvar koju je zadrzao duzniku prije ispunjenja obaveze.Dejstvo – Zadrzavanjem povjerilac osigurava svoje potrazivanje. On se moze namiriti iz vrijednosti zadrzane stvari. Medjutim prije nego sto se namiri duzan je da o toj namjeri blagovremeno obavijesti duznika. Ovo obavjestavanje je potrebno da bi duznik imao priliku da ispuni svoju obavezu i sprijeci prodaju stvari.

POVJERILACKA DOCNJA (mora creditoris)Ako povjerilac ne prihvati ispunjenje ili ako sprijeci da duznik ispuni obavezu pašće u docnju i bice duzan da snosi posledice povjerilačke docnje. Medjutim povjerilačka docnja se razlikuje od duzničke docnje po tome sto ona ne predstavlja krsenje obaveze.Uslovi:1.Ponuda duznika da ispuni obavezu – Da bi moglo doci do povjerilačke docnje duznik mora ponuditi da ispuni obavezu (obligation debiti). Ponuda mora po kvalitetu i po kvantitetu da odgovara povjeriocevom potrazivanju. Ako se radi o novcanom dugu a duznik je bio zapao u docnju on treba da pored glavnine ponudi i kamatu. Povjerilac moze odbiti ponudu koja je veca od potrazivanja ako bi mu takva ponuda stvarala teskoce. Ali dužžnik može ponuditi samo djelimično

ispunjenje novčane obaveze osim ako povjerilac ima poseban interes dag a odbije.Ponudu treba da ucini duznik ili neko u njegovo ime i to povjeriocu ili licu koje je ovlasceno da primi ispunjenje. Ispunjenje prije roka dospjelosti može se ponuditi samo u slučaju kad je rok isključivo u interesu dužnika pod uslovom da to ne bude učinjeno u nnevrijeme. Ponuda treba da je stvarna ili realna tj. da je duznik preduzeo sve sto je potrebno tako da povjerilac ostaje samo da primi ispunjenje. Takodje mora se ponuditi ispunjenje u odgovarajucem mjestu. Povjerilac moze pasti u docnju i kad mu ispunjneje nije ponudjeno (ipso iure) samo ako je vrijeme izvrsenje neke njegove radnje bilo tacno odredjeno, pa je on nje izvrsio u tom roku2.Odbijanje povjerioca da primi ispunjenje – Ako povjerilac odbije da primi ispunjenje koje mu je duznik ponudio pada u docnju. On pada u docnju ako odbije da primi ispunjenje ili ako ga svojim ponasanjem sprijeci. Takođe pada u docnju ako je spreman da primi ispunjenje ali ne nudi istovremeno ispunjenje svoje obaveze. U ovom slucaju pada u povjerilacku i u duznicku docnju.3.Krivica povjerioca – Ni za povjerilacku ni za duznicku docnju krivica nije uslov. On pada u docnju samo ako bez osnovanog razloga odbije ispunjenje ili ga sprijeci.

POSLJEDICE POVJERILAČKE DOCNJE – Usled povjerilačke docnje obligacija se ne gasi ali je pravni polozaj duznika laksi. Posledice su:1)Prestanak duznikove docnje – Ako je duzik bio zapao u docnju pa ponudi ispunjenje i primarne i sekundarne obaveze tada ce povjerilačka docnja iskljuciti duzničku docnju.2)Prelazak rizika sa duznika na povjerioca – U slucaju povjerilačke docnje duznik je oslobođen odgovovornosti zbog slucajne propasti ili ostecenja stvari koju je dugovao jer taj rizik prelazi na povjerioca.3)Obaveza povjerioca da nadoknadi stetu duzniku – Povjerilac koji je u docnji je duzan da nadoknadi stetu koju je duznik pretrpio zbog docnje kao i troskove daljeg cuvanja stvari.4)Pravo duznika da deponuje ili proda dugovonu stvar – Duznik moze dugovanu stvar deponovati kod suda i tako se osloboditi obaveze. Ako se dugovana stvar ne moze cuvati kod suda duznik moze traziti da sud odredi lice koje ce cuvati stvar za racun i o trosku povjerioca. Takođe duznik ima pravo da proda stvar.5)Pravo duznika da odustane od ugovora – Ako se duznikova obaveza ne sastoji u predaji stvari nego u vrsenju usluge on moze odustati od ugovora pod istim uslovima kao i povjerilac u slucaju duznicke docnje.

PRESTANAK DOCNJE (purgation morae) – 1)Gasenjem tražbine; 2)Kad se naknadno ugovori novi rok za ispunjenje; 3)Kada duznik porice ponudu za ispunjenje; 4)Kad povjerilac izjavi da je spreman da primi ispunjenje i nadokadi stetu zbog docnje. Posledice docnje prestaju samo za ubuduce osim ako posledice koje su vec nastale duzik ne oprosti.

OBEZBJEDJENJE OBLIGACIJAIspunjenje obaveze iz obligacionog odnosa osigurano je pravnom sankcijom: ako duznik ne ispuni dobrovoljno svoju obavezu povjerilac ga moze na to prinuditi preko suda. Pođto se pokazalo da zakonska sredstva prinude nisu dovoljna garancija da će potraživanje biti izmireno pribjeglo se i drugim dopunskim sredstvima osiguranja ispunjenja obaveze. Ona znači jođ jednu garanciju više da će povjerilac dobiti ono što mu dužnik duguje. Ti ugovorni oblici osiguranja ispunjenja mogu biti stvarni (realni) i lični (personalni).Stvarna sredstva postoje kad duznik ili neko treće lice daju povjeriocu unaprijed neku stvar kao garanciju za tražbinu. Tu spadaju : hipoteka, zaloga, kapara, kaucija. Licna sredstva obezbjeđenja postoje kad se duznik ili neko treće lice obavezu povjeriocu da ce mu dati neku stvar ako potrazivanje ne bude isplaceno ili se zadocnji sa isplatom. Tu spadaju : ugovorna kazna, jemstvo, odustanica.Stvarno osigurenje ispunjenja obaveze vrši se pomoću stvarnog a lično pomoću obligacionog prava.

UGOVORNA KAZNA (licno sredstvo obezbjedjenja)Ugovorna kazna (stipulation poenae) odredjena suma novca ili neka druga materijalna korist koju duznik obecava da ce dati povjeriocu ako ne ispuni svoju obavezu ili zakasni sa ispunjenjem. Obaveza čije se ispunjenje osigurava naziva se glavna obaveza. Sporazum o ugovornoj kazni moze se ugovoriti zajedno sa glavnom obavezom ili kasnije. Ugovara se u formi koja je potrebna za glavni ugovor. Ne moze se ugovarati za novcane obaveze jer su one obezbjeđene zateznom kamatom. Ugovorna kazna je sporedna obaveza pa dijeli sudbinu glavne obaveze a to znaci: 1)Ako je glavni ugovor nistav, ništav je i sporazum o ugovornoj kazni, 2)Kad se ugasi glavna obaveza gasi se i sporazum o ugovornoj kazni, 3)Ako je ustupljeno glavno potrazivanje smatra se da je ustupljena i ugovorna kazna, 4)Ako je neispunjenje ili zadocnjenje posljedica uzroka

S obzirom na uslov plaćanja postoje dva osnovna oblika ugovorne kazne: 1.Ugovorna kazna zbog neispunjenja i 2.Ugovorna kazna zbog zadocnjenja sa ispunjenjem obaveze. Da li je riječ o jednoj ili drugoj može se saznati iz ugovora ali ako nije određeno o kojoj se radi važi zakonska pretpostavka u korist ugovorne kazne zbog zadocnjenja. Prema tome ugovorna kazna zbog neispunjenja mora se izričito ugovoriti dok ova druga može biti i prećutno biti prihvaćena. 1.Ugovorna kazna zbog neispunjenja ima za cilj da zamijeni interes povjeriočev za ispunjenje glavne obaveze. S toga povjerilac ne može od dužnika tražiti da plati ugovornu kaznu i da ispuni glavnu obavezu kojuona osigurava. On može samo da bira između ova dva potraživanja tj. da zahtijeva ili ispunjenje glavne obaveze ili plaćanje ugovorne kazne. Ali ako je zatražio isplatu ugovorne kazne gubi pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze. Isto tako ako je djelimično primio ispunjenje glavne obaveze gubi pravo na ugovornu kaznu. Zbog ovakvih alternativnih ovlašćenja koje pruža povjeriocu ova ugovorna kazna se naziva alternativnom ugovornom kaznom. Ona po pravilu nema karakter odustance tj. ne daje dužniku pravo da isplati kaznu i odustane od ugovora osim ako je to bila namjera ugovornika kada su kaznu ugovarali.2.Ugovorna kazna zbog zadocnjenja služi po pravilu kao pokriće za štetu koju jepovjerilac pretrpio usljed dužnikovog docnjenja sa ispunjenjem obaveze. Ona podstiče dužnika da obavezu ispuni na vrijeme. Ako dužnik zapadne u docnju sa izvrđenjem glavne obaveze povjerilac nece morati da bira između glavnog potraživanja i potraživanja ugovorrne kazne. On može zahtijevati i jedno i drugo jer se ova dva potraživanja dopunjuju. Zato se ova kazna zove kumulativnom ugovornom kaznom.

ZOO propisuje dapovjerilac ne može zahtijevati ugovornu kkaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava pravo na ugovornu kaznu. Iz pasivnog ponašanja povjeriočevog proističe da se on zadovoljio dužnikovom činidbom takvom kakva je i da se odriče prava da traži ugovornu kaznu. Pretpostavka odricanja je apsolutna i povjerilac ne može dokazivati da ta namjera u njega nije postojala osim ako nije bbio u oprostivoj zabludi u pogledu urednosti ispunjenja glavne obaveze ili ako je prevaren od dužnika.O pravnoj prirodi ugovorne kazne postoje u teoriji dva različita shvatanja. Po jednom ugovorna kazna predstavlja unaprijed utvrđeeni iznos štete zbog neispunjenja ili neurednog ispunjenja obaveze, a po drugom ona je kaznena mjera

prema nemarnom dužniku. Smatra se da je uloga ugovorne kazne dvojaka: kaznena i odštetna.

ODNOS UGOVORNE KAZNE I STETEPravo na ugovornu kaznu predstavlja ugovorno pravo povjerioca. Njegovim sticanjem povjerilac ne gubi zakonska prava po osnovu dužnikovog nedozvoljenog ponašanja. Među tim pravima značajno je pravo na nadoknadu štete. U načelu pravno na naknadu stete i pravo na ugovornu kaznu se ne mogu sabirati. Povjerilac moze traziti jedno ili drugo osim ako je ugovorom drugačije uređeno. Međutim to važi samo ako je ugovorna kazna po svojoj vrijednosti veća od štete ili bar jednaka sa stetom.U tom slučaju povjerilac moze traziti ugovornu kaznu kao naknadu i pri tom ne mora dokazivati da steta stvarno postoji jer steta nije uslov za postojanje ugovorne kazne. Dovoljna je krivica duznika koja se pretpostavlja. Ako je steta veca od iznosa ugovorne kazne onda povjerilac ima pravo da pored ugovorne kazne trazi i naknadu stete koja nije obuhvacena ugovornom kaznom. Ugovorne strane slobodno određuju visinu ugovorne kazne. Međutim savremena zakonodavstva vode računa o tome da se ona ne pretvori u zelenaški interes pa stoga priznaju dužniku pravo da od suda zahtijeva smanjenje pretjerano visoke ugovorne kazne. ZOO propisuje da sud može na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nesrazmjerno visoka obzirom na vrijednost i značaj predmeta obaveze. Dužnik se ne može unaprijed odreći prava da traži smanjenje ugovorne kazne tj. odricanje je ništavo. S druge strane smanjenje ne bi trebalo dozvoliti ako je ugovorna kazna već isplaćena.

JEMSTVOJe licno sredstvo obezbjedjenja i moze nastati na osnovu ugovora ili zakona. Ugovorom o jemstvu se jedno lice obavezuje prema povjeriocu određenog duznika da ce mu ispuniti obavezu koju taj dužnik ima ako to ovaj ne učini. Za izjavu o jemstvu potrebna je pismena forma. Lice koje preuzima jemstvo se zove jemac, a lice za ciji se dug jemci se zove glani duznik. Dakle jemac se obavezuje da ce isplatiti tuđi dug. Nije nužno da glavni dug postoji već u trenutku zaključenja ugovora o jemstvu jer se jemstvo može dati za buduće i uslovne obaveze ukoliko je ona određena. Jemstvo dato za buduću obavezu može se i opozvati prije nego što obaveza nastane ukoliko nije utvrđen rok njenog nastanka. Moze se jemčiti za obavezu poslovno nesposobnog lica pa i lica čija je obaveza rušljiva zbog zablude

ili prevare ukoliko je jemcu ta činjenica bila poznata u trenutku preuzimanja jemstva.

OSOBINE - Jemstvo je akcesorne prirode i dijeli sudbinu glavne obaveze. Posto je akcesorne prirode to znaci :1.Jemciti se moze samo ako je obaveza glavnog duznika punovazna jer ce tada i jemstvo biti punovazno.2.Jemstvo traje dok traje i obaveza glavnog duznika jer kad ona prestane prestaje i jemstvo.3.Obaveza jemca ne moze biti veca od obaveze glavnog duznika čak i kad je to ugovoreno da bude veća. Međutim jemac moze garantovati samo za dio obaveze glavnog duznika. Ako se desi da se obaveza glavnog duznika smanji, srazmjerno ce se smanjiti i obaveza jemca. Ali smanjenje obaveze glavnog dužnika u stečajnom postupku ili u postupku prinudnog poravnanja ne povlači za sobom odgovarajuće smanjenje jemčeve obaveze. I u slučaju kada dužnikov naslednik odgovara samo do vrijednosti nasleđene imovine jemac će odgovarati za cio iznos duga za koji je jemcio. Međutim za ugovornu kamatu odgovara samo ako je dospjela za isplatu poslezaključenog ugovora o jemstvu. S druge strane jemčeva obaveza se može povećati ako se poveča obaveza glavnog duznika (docnja, povjerilacc je načinio troškove u cilju naplate duga od glavnog dužnika). Ali se obaveza jemca ne može povečati putem pravnog posla između dužnika i povjerioca.4.Potrazivanje od jemca ne moze biti predmet samostalnog ustupanja drugome nego samo zajedno sa potraživanjem od glavnog dužnika.Kada se potraživanje od glavnog dužnika prenese na drugog smatra se da je prenijeto ujedno i potraživanje od jemca.

DEJSTVO JEMSTVA – Ugovorom o jemstvu se zasniva pravni odnos između jemca i povjerioca. Za dužnika on ne tvori ni prava ni obaveze. Tek kad jemac isplati dug umjesto glavnog duznika nastaje pravni odnos između jemca i glavvnog duznika, a gasi se ujedno odnos između jemca i povjerioca.a)Odnos izmedju jemca i povjerioca – Jemstvo nije primarna vec sekundarna ili supsidijarna obaveza sto znaci da je od jemca moguce traziti ispunjenje samo ako to nije ucinio glavni duznik u roku koji mu je u pismenom pozivu odredio povjerilac Ako bi povjerilac prije toga zatražio isplatu od jemca ovaj ima pravo da mu istakne prigovor što se ne drži reda (beneficium excussionis sive ordinis). Od jemca se moze traziti ispunjenje prije glavnog duznika samo u dva slucaja: 1)Ako je

ocigledno da se iz duznikovih sredstava ne moze namiriti potrazivanje, 2)Ako je duznik pao pod stecaj.Jemac ima pravo da protiv povjerioca istakne sve prigovore glavnog duznika kao i prigovor prebijanja. Takodje moze istaci i svoje licne prigovore (npr. ništavnost ugovora o jemstvu, zastarjelost povjeriočevog potraživanja od njega, prigovor prebijanja uzajamnih potraživanja).A moze i traziti naknadu stete koju je pretrpio zato sto ga nije povjerilac obavijestio da duznik nije na vrijeme ispunio obavezu. Jemac ne moze isticati licne prigovore duznika npr. prigovor nistavosti obaveze zbog zablude ili nesposobnosti.b)Odnos jemca i duznika – Kad jemac ispuni obavezu povjeriocu glavni duznik je i dalje u obavezi ali ne prema povjeriocu vec prema jemcu. Dakle jemac se po sili zakona subrogira na mjesto povjerioca i ima sva prava prema glavnom duzniku koja je imao povjerilac. Moze traziti da mu duznik nadoknadi sve sto je ispatio na njegov racun kao i kamatu od dana isplate. Može tražiti nadoknadu troškova nastalih u sporu sa povjeriocem od časa kada je obavijestio dužnika o tom sporu.Protiv jemca koji je bez njegovog znanja izvrsio isplatu povjeriocu dužnik moze upotrijebiti sva pravna sredstva kojima je u času te isplate mogao odbiti povjeriocev zahtjev (npr prigovor zastarjelosti, oproštaja, prebijanja). Jemac nema pravo na regres ako nije obavijestio duznika da je isplatio povjerioca pa duznik zbog neznanja ponovo isplati povjerioca. Međutim tada ce povjerilac biti neosnovano obogacen pa ce jemac od njega moci traziti ono sto mu je isplatio da mu vrati. Takodje jemac moze traziti povracaj isplacenog kada je povjeriocevo potrazivanje kasnije ponisteno ili ugaseno prebijanjem na zahtjev duznika.

GAŠENJE - Jemstvo se gasi uvijek kad se ugasi glavna obaveza. Moze se ugasiti i prije glavne obaveze i to onda kad je dato na određeno vrijeme pa to vrijeme istekne. Takođe se gasi kad povjerilac oprosti dug jemcu , ili kad dodje do sjedinjenja jemca i povjerioca ili jemca i duznika. I kad je rok zastarijevanja obaveze glavnog dužnika duži od dvije godine, obaveza jemca zastarijeva po isteku dvije godine od dospjelosti obaveze glavnnog dužnika.

POSEBNE VRSTE JEMSTVA1.SOLIDARNO – Pored običnog ili supsidijarnog postoji i solidarno jemstvo. Jemac u tom slučaju obavezuje se kao jemac saisplatilac tj. on odgovara solidarno sa duznikom za cijelu obavezu. Tada povjerilac moze traziti ispunjenje obaveze ili od jemca ili od duznika ili od obojice u isto vrijeme. U nekim zemljama ovo se jemstvo pretpostavlja kao redovni slučaj jemstva ali kod nas je jemstvo po pravilu

supsidijarno. Jedino za jemca obaveze nastale iz ugovora u privredi važi pretpostavka da je solidarni jemac ukoliko nije ugovoreno drugačije. Solidarni jemac ima pravo na regres od duznika.

2.SAJEMCI – Kada vise lica jemče za istu obavezu oni se zovu sajemci. Sajemci se mogu obavezati zajedno i istovremeno ili u različito vrijeme i nezavisno jedan od drugog. Oni odgovaraju solidarno za dug glavnog duznika tako da povjerilac moze traziti isplatu cijelog duga od svakog sajemca pojedinacno ili od svih njih zajedno. Kad jedan sajemac isplati dug moze od glavnog duznika traziti da mu nadoknadi cio placeni iznos ili od svojih sajemaca samo srazmjerni dio koji pada na njih. Sajemci ne odgovaraju solidarno sa glavnim duznikom osim kod ugovora u privredi.

3.JEMČEV JEMAC – Onaj koji se obaveže povjeriocu da će jemčiti za njegovopotraživanje od jemca naziva se jemčev jemac. U tom slučaju povjerilac ima dva jemca od kkojih je jedan glavni a drugi sporedni. Oni nisu solidarni dužnici već dužnici različitog reda. Povjerilac mora najprije traziti ispunjenje od jemca pa tek onda od jemcevog jemca. Ako jemcev jemac iplati povjeriocu on ima pravo regresa prema jemcu ali i prema glavnom duzniku.

4.JEMAC ZA NADOKNADU STETE – Jemac za nadoknadu štete jeste ono lice koje se ne obavezuje na jemstvo povjeriocu već njegovom jemcu. On preuzima obavezu da će jemcu glavnog dužnika nadoknaditi eventualnu štetu usljed datog jemstva. Takvu štetu jemac trpi u slučaju kad od glavnog dužnika ne može da dobije ono što je isplatio povjeriocu. Jemac za nadoknadu štete osigurava jemčevo potraživanje od glavnog dužnika.

5.UGOVOR O GARANCIJI – Ugovor o jemstvu je sličan ugovoru o garanciji. Njime se jedno lice (garant) obavezuje drugom licu da ce garantovati za njegov uspjeh u nekom buducem poslu tj. da će snositi rizik tog posla. Ipak se ovaj ugovor razlikuje od jemstva. Ovdje ne postoji obaveza placanja tuđeg duga kao kod jemstva vec naknada eventualne stete koja moze nastati usljed obavljanja neke djelatnosti. Obaveza iz ugovora o garanciji ne zavisi od obaveze nekog trećeg, ona nije zavisna ni sporedna, već samostalna i primarna.

ODUSTANICA

Odustanca je licno sredstvo obezbjedjenja. Odustancom se osigurava ispunjenje samo ugovorne obaveze. Pod njom se podrazumijeva određena suma novca ili neka druge stvar koju jedna ugovorna strana obecava da ce dati drugoj ugovornoj strani ukoliko se odluci da odustane od ugovora. Ovo pravo imaju obje ugovorne strane. Odustanica se moze dati unaprijed prije donošenja odluke o odustajanju i tada se radi o kapari kja ima ulogu odustanice.

DEJSTVO – Strana u čiju je korist ugovorena odustanca ima pravo da bira između dvije mogućnosti: da ostane pri ugovoru i da svoju obavezu ispuni ili da odustane od ugovora plaćajuli odustancu.Kada ugovorna strana odluci da odustane od ugovora saopstava to drugoj strani i mora odmah platiti odustanicu. Izbor se smaztra definitivnim i nakon toga ta ugovorna strana nece vise biti duzna da ispuni obavezu ali nece moci traziti ni ispunjenje od druge strane. Pravo odustanka od ugovora uz plaćanje odustanice ograničeno je na rok koji ugovornici odrede. Ako taj rok nije određen ovlašćena strana moze odustati od ugovora sve dok ne protekne rok određen za ispunjenje obaveze. Ugovorna strana nema pravo da odustane od ugovora kada pocne da prima ispunjenje ili pocne da ispunjeava obavezu. Odustanica se ne mora platiti ako je obaveza iz ugovora postala nemoguca, zbog okolnosti za koju duznik ne odgovara kao i kad jedna ugovorna strana odustane od ugovora zbog docnje druge ugovorne strane.Ako je uz kaparu ugovoreno pravo odustanka od ugovora smatra se da to pravo pripada svakoj ugovornoj strani. Ako odustne strana koja je dala kaparu ona je gubi, a ako odustane strana koja je kaparu primila ona je mora vratiti dvostruko.

KAPARAKapara (arrha) je određeni iznos novca ili određena kolicina drugih zamjenjljivih stvari koju jedna ugovorna strana daje drugoj kao znak da je ugovor zakljucen ali i kao obezbjeđenje njenog izvršenja i akontaciju isplate duga koji se duguje iz ugovora. Kapara ima trojaku ulogu :1.Ona je znak da je ugovor zakljucen (arrha confirmatoria)2.Ona je sredstvo osiguranja ispunjenju obaveze iz ugovora. Kaparaje imovinska vrijednost koja se daje povjeriocu što motivišee dužnika da obavezu ispuni. Njome se mogu osigurati ne samo obaveze izveć zaključenog ugovora već i iz ugovora koji će se tek zaključiti (arrha pacto imperfect data)

3.Ona ima ulogu akontacije jer se uracunava u ispunjenje glavne obaveze

Sporazum o kapari moze se zakljuciti ili posebnim ugovorom ili klauzulom u glavnom ugovoru. taj ugovor mora biti realan jer se trazi predaja stvari kako kapare. U svakom slučaju on mora biti realan jer je potrebna i predaja stvari kao kapare. Pošto predmet kapare može biti samo zamjenjiva stvar ona prelazi u svojinu primaoca kapare. Drugo obilježje ugovora o kapari je da je to sporedan ugovor pa dijeli pravnu sudbinu glavnog ugovora.

DEJSTVO – Dejstvo kapare zavisi da li su ugovorne obaveze koje se njome osiguravaju ispunjene. Ako su obaveze iz glavnog ugovora ispunjene kapara se uračunnava u vrijednost predmeta ispunjenja ukoliko je takvo uračunavanje po prirodi stvari moguće. Ukoliko je uračunavanje nemoguće zbog toga što kapara nije istovrsna sapredmetom glavne obaveze ona se vraća davaocu. Međutim ako nije doslo do ispunjenja zato sto je ugovor raskinut obostranom saglasnosnocu ili zbog krivice obje strane ili zbog nemogucnosti ispunjenja za koju nije ni jedna strana odgovorna kapara se vraca davaocu. Ako je za neispunjenje obaveze odgovorna strana koja je dala kaparu onda druga strana moze odustati od ugovora i kaparu zadrzati. Druga strana moze zadrzati kaparu i kad nije pretrpljela stetu. Međutim ako jeste pretrpjela stetu i trazi nadoknadu mora kaparu uracunati u nadoknadu ili je vratiti. Ako je za neizvrsenje odgovorna strana koja je primila kaparu onda davalac kapare moze odustati od ugovora i traziti vracanje dvostruke kapare. Naravno može tražiti i nadoknadu štete zbog neispunjenja uz vraćanje kapare. Ako je obaveza djelimicno ispunjena primalac ne moze zadrzati kaparu vec ima pravo da trazi ispunjenje ostatka obaveze i naknadu stete zbog zadocnjenja. On moze zadrzati kaparu samo ako raskine ugovor i vrati ono sto je primio kao djelimicno ispunjenje.

KAUCIJA (stvarno sredstvo obezbjedjenja)Je određen iznos novca koji jedna strana daje drugoj strani u cilju osiguranja zakljucenja ugovora ili u cilju osiguranja ispunjenja obaveze iz ugovora koji je vec zakljucen. Kaucijom se osigurava zakljucenje ugovora putem tzv. javnog nadmetanja koje koriste preduzeća. Dakle svako ko zeli da ucestvuje u nadmetanju mora unaprijed poloziti određeni iznos novca kao kauciju. Na ovaj nacin se sprecava da u nadmetanju ucestvuju lica koja nemaju ozbiljnu namjeru da ugovor

zakljuce. Ako davalac kaucije ne zakljuci ugovor iako su očekivani uslovi ispunjeni njemu kaucija propada u korist primaoca ili nekog trećeg. Nije bitno zbog cega davalac kaucije nije zakljucio ugovor (skrivljeni ili neskrivljeni) kao ni to da li je ili nije primalac kaucije pretrpio stetu zbog toga. Ako dođe do zakljucenja ugovora kaucija se vraca davaocu ili se uracunava u ispunjenje obaveze ako je to moguce.Kaucijom se moze osigurati ispunjenje obaveze iz vec zaključenog ugovora (npr. obaveza vraćanja prodavčeve ambalaže, flaša i sl). Ako davalac kaucije ne ispuni svoju obavezu kaucija pripada primaocu. Za razliku od kapare koja se uvijek uracunava u naknadu stete zbog neispunjenja, kaucija se uracunava samo kada je to ugovoreno. Takođe kod kaucije nema vracanja dvostrukog iznosa kod primalac ne ispuni svoju obavezu.

PROMJENA SUBJEKTA U OBLIGACIJAMAObligacioni odnos je reletivnog karaktera sto znaci da djeluje samo između određenih lica tj. duznika i povjerioca. Međutim subjekti obligacionog odnosa mogu biti zamijenjeni drugim licima a da se taj odnos ne promijeni. Povjerilac moze biti zamjenjen na tri nacina:1.Putem univerzalne sukcesije2.Putem preuzimanja ugovora3.Putem ustupanja tražbineZamjena duznika se vrsi preuzimanjem duga. Takođe zamjena se moze vrsiti putem asignacije odnosno upucivanja.

USTUPANJE POTRAZIVANJA(CESIJA) – pojam i usloviPovjerilac moze ustupiti svoje potrazivanje trećem licu ali mu je za to potrebna saglasnost tog lica kome se potrazivanje ustupa. Dakle radi se o ugovoru o ustupanju tj. cesiji (pactum de cedendo). Naš zakon za razliku od ostalih ne pripisuje pisanu formu, dakle on je neformalan osim ako se za pravni posao koji čini osnov ustupanja traži određena forma. Lice koje ustupa potrazivanje zove se ustupilac- cedent, a lice kome se potrazivanje ustupa zove se primalac – cesionar. Lice koje je duzno da potrazivanje ispuni zove se ustupljeni duznik- cesus. Za valjanost ustupanja nije potrebna

saglasnost duznika jer je njemu sve jedno ko ce mu biti povjerilac ako se sadržina sadržinski ne mijenja. On čak ne mora znati za cesiju prije nego što tražbina dospije za isplatu.Ustupiti se moze samo potrazivanje a ne cijeli obligacioni odnos jer bi se tada radilo o preuzivanju ugovora a za to je potrebna i saglasnost duznika. Mogu se ustupati i sadasnja ali i buduca potrazivanja a moze se ustupiti i samo jedan dio potrazivanja. Izvjesna potraživanja se ne mogu ustupiti I ne mogu biti predmet ugovora o cesiji tj. njihovo je ustupanje zabranjeno a zabrana može proistići iz zakona, iz prirode obligacionog odnosa i iz ugovora.Ne mogu se ustupiti:1.Potrazivanja cije je ustupanje zakonom zabranjeno (naknada stete usljed smrti bliskog lica, naknada nematerijalne stete koja nije priznata pravosnaznom odlukom).2.Potrazivanja koja su vezana za licnost povjerioca (potraživanje po osnovu penzisog osiguranja, iz predugovora, iz prava preče kupovine, od jemca)3.Potrazivanja cije je ustupanje ugovorom zabranjeno (povjerilac se moze obavezati duzniku da potrazivanje nece prenijeti na drugog, odnosno da ga nece prenijeti bez njegovog pristanka. Takav ugovor se naziva pactum de non cedendo)

DEJSTVO – Pravno dejstvo cesije se ogleda u tome što potraživanje prelazi sa cedenta na cesionara. Cedent prestaje biti povjerilac, a na njegovo mjesto dolazi cesionar. Na cesionara prelazi i glavno potrazivanje kao i sporedna potrazivanja – hipoteka, zaloga, ugovorna kazna. Medjutim cedent moze predati zalozenu stvar cesionaru samo ako na to pristane zalogodavac. Ako ne pristane onda ce je cedent cuvati za racun cesionara. Ako je isto potrazivanje ustupljeno vise puta povjerilac ce poslati ono lice kome je najprije potrazivanje ustupljeno. Duznik ce se osloboditi obaveze kad je isplati onom cesionaru o kome ga je cedent prvo obavijestio ili koji mu se prvi javio.

Odnos cesionara i cesusa – Nakon cesije duznik duguje isplatu novom povjeriocu. Međutim duznik ne mora biti obavijesten o cesiji pa u tom slucaju ako izvrsi isplatu cedentu bice oslobodjen obaveze i prema cesionaru. Ali ako zna za cesiju i pored toga on isplati obavezu cedentu i dalje ce biti obavezan prema cesionaru. Duznika cedent mora obavijestiti o cesiji. Ako ga je o cesiji obavijestio cesionar ili neko treće lice to ga nece obavezivati. Potrazivanje prelazi na cesionara u onome stanju u kome se nalazilo kod cedenta (nemo plus iure ad alium transferre potest quam ipse habet-niko ne može drugom

prenijeti više prava nego što gas am ima) . Cesionar prema duzniku ima ista prava koja je prema duzniku imao cedent. Takođe duznik moze prema cesionaru istaci sve prigovore koje je mogao istaci i prema cedentu. Pored ovih prigovora moze mu istaci i svoje licne prigovore.

Odnos cedenta i cesionara – Cedent je duzan da preda cesionaru sve isprave o dugu- obveznice i druge dokaze o ustupljenom potrazivanju. Ako je potrazivanje ustupljeno bez nadoknade cedent nece odgovorati ni za postojanje ni za naplativost potrazivanja. Ako je potrazivanje ustupljeno uz nadokadu cedent odgovara za postojanje potrazivanja u momentu ustupanja a nece odgovarati za naplativost potrazivanja. Odgovarace za naplativost potrazivanja samo ako je to ugovorom odredjeno i to do visine naknade.

POSEBNI SLUČAJEVI USTUPANJA POTRAŽIVANJA:1.Blanko ustupanje – se vrsi putem pismene isprave o ustupanju. Iz isprave se samo vidi koje se potrazivanje ustupa ali se ne vidi kome se ustupa. Cedent ne navodi ime cesionara već prepušta primaocu da u ispravu upiše docnije svoje ime ili ime nekog trećeg. Dakle cesionar je samo odrrediv.

2.Fiducijarno ustupanje (pacrum fiduciae)– je ustupanje kod koga cedent ne izlazi potpuno iz obligacionog odnosa vec on ustupa potrazivanje drugom licu kao svom fiducijaru tj. licu u koje ima povjerenja. Postoje tri vrste fiducijarne cesije: a)Ustupanje umjesto ispunjenja postoji kada duznik umjesto ispunjneja svoje obaveze ustupi povjeriocu svoje potrazivanje. Kada povjerilac ustpljeno potrazivanje naplati zadrzava za sebe samo onaj dio koji odgovara njeogovom potrazivanju prema duzniku a sve ostalo vraca duzniku.b)Ustupanje radi naplacivanje postoji kad duznik ustupi povjeriocu svoje potrazivanje samo radi naplacivanja. Potrazivanje se ne ustupa samo da bi pripalo cesionaru vec da bi ga on naplatio u svoje ime a za racun cedenta. Ako je naplatio vise od iznosa njegovog potrazivanja duzan je da visak vrati cedentu.c)Ustupanje radi osiguranja potrazivanja postoji kad se ustupanje vrsi da bi se osiguralo cesionarevo potrazivanje prema cedentu. Dakle ako cesionar ne naplati svoje potrazivanje koje ima prema cedentu onda moze naplatiti ustupljeno potrazivanje. Međutim ako mu cedent isplati njegovo potrazivanje onda je on duzan da ustupljemo potrazivanje vrati cedentu(povratna cesija).

3.Ustupanje po sili zakona (cession legis) – postoji usled tzv.personalne subrogacije npr.kad jemac plati dug glavnog duzika subrogira se na mjesto povjerioca.

4.Ustupanje po odluci suda – nastaje na temelju sudske odluke nezavisno od volje povjerioca

USTUPANJE UGOVORA- pojam,uslovi,dejstvoZa razliku od cesije kojom se ustupa samo potrazivanje iz ugovora, kod ustupanja ugovora moguce je citav obligacioni odnos ustupiti nekom trećem licu. Lice koje preuzima tudji ugovor dobija sva prava i obaveze svog prethodnika kao npr.pravo na otkaz, raskidanje ugovora, pravo da se zahtijeva otklanjanje nedostataka... Riječ je o ustupanju svog pravnog položaja u ugovoru.Za ustupanje ugovora potreban je pristanak druge ugovorne strane. Pristanak se daje u formi koja je potrebna za ugovor koji se ustupa. Moze se dati prethodno i naknadno. Od ustupanja ugovora se razlikuje pristupanje ugovora koje postoji kad neko pristupa tudjem ugovoru pored ranijeg ugovornika. Posto druga ugovorna strana ne gubi svog duznika vec dobija jos jednog do pristupanja ce doci i bez saglasnosti druge ugovorne strane. Potrebna je saglasnost one strane kojoj treće lice pristupa. (ustupioca- primaoca)DEJSTVO – Ustupanjem ugovora sva prava i obaveze prelaze sa ustupioca na primaoca. Na primaoca ne mogu preci samo neka sporedna prava zbog njihove prirode kao nr. jemstvo i zaloga ne vaze za primaoca osim ako jemac i zalogodavac ne pristanu da odgovaraju za njega. S druge strane primalac ne odgovara za neisplaćene kamate kkoje su dospjele do ustupanja. oze iUstupilac odgovara primaocu za punovaznost ustupljenog ugovora, ali mu ne odgovara za naplativost. Druga strana može isticati sve prigovore ali ne i one koje ima prama ustupiocu.

PREUZIMANJE DUGAPreuzimanje duga predstavlja suprotnost ustupanju potraživanja jer dovodi do zamjene dužnika u obligacionom odnosu, ali zajedničko im je što sadržina obligacionog odnosa ostaje nepromijenjena. Preuzimanje duga pretpostavlja

pravni posao kojim se postižu dva dejstva: oslobođenje dotadašnjeg dužnika i obavezivanje preuzimaoca. Po našem ZOO preuzimanje duga vrsi se ugovorom izmedju duznika i preuzimaoca ali uz saglasnost povjerioca. Pristanak je potreban jer povjeriocu nije sve jedno ko ce mu biti duznik. Svoju saglasnost povjerilac moze saopstiti bilo kome od duznika ili preuzimaoca. To moze uraditi izricito ili precutno (kad prihvati bez reserve ispunjenje od preuzimaoca koje je ovaj učinio u svoje ime). Duznik i preuzimalac mogu ugovor o preuzimanju duga izmijeniti ili rakinuti sve dok povjerilac ne da saglasnost. Ugovornici mogu pozvati povjerioca da se u određenom roku izjasni da li pristaje na preuzimanje duga pa ako on to ne učini smatraće se danije dao svoj pristanak. Ako povjerilac ne da svoju saglasnost ugovor o preuzimanju duga ce imati dejstvo ugovora o preuzimanju ispunjenja. Preuzeti se moze bilo koji dug pa cak i onaj koji je takav da ga treba duznik licno ispuniti. Preuzimanje se odnosi uvijek na dug ne na ukupan obligacioni odnos iz kojeg dug potiče. Ako je dug nastao iz ugovornog odnosa ugovor važi i dalje za ista lica jer preuzimalac ne stiče svojstvo strane ugovornice.

DEJSTVO – Preuzimanje duga dovodi do zamjene dužnika u obligacionom odnosu. Preuziamanjem duga raniji duznik se oslobađa obaveze i na njegovo mjesto stupa preuzimalac. Između preuzimaoca i povjerioca postoji ista obaveza koja je dotle postojala između ranijeg dužnika i povjerioca. Medjutim ako je preuziamlac bio prezaduzen kad je povjerilac dao svoj pristanak ali povjerilac to nije znao niti je mogao znati raniji duznik se nece osloboditi obaveze a ugovor o preuzimanju duga ce imati dejstvo ugovora o pristupanju dugu. Preuzimanjem duga povjerilac i dalje ima sva sporedna prava koja je imao i prema starom duzniku. Jedino jemstvo i zaloga nece vaziti za novog duznika osim ako je i zalogodavac na to pristao.Pošto novi dužnik dolazi na mjesto starog on preuzima i njegov pravni položaj. Sve prigovore koji proističu iz pravnih odnosa između starog dužnika i povjerioca, iz kojeg potiče preduzeti dug, može povjeriocu istaći i novi dužnik. Može istaći i vlastite prigovore. Ali on ne može istaći povjjeriocu prigovore koji potiču iz njegovog pravnog odnosa sa starim dužnikom koji je bio osnov preuzimanja.

PRISTUPANJE TUĐEM DUGUTreće lice može se ugovorom obavezati povjeriocu da će namiriti njegovo potraživanje od određenog dužnika. To se naziva pristupanje tuđem dugu. Dakle to lice ulazi u obligacioni odnos pored duznika i sa njim je solidarno odgovoran

povjeriocu. Time se obligacioni odnos samo proširuje i na novog dužnika dok njegova sadržina ostaje ista. Pristupanjem tuđem dugu ima za cilj da se povjeriocevo potrazivanje osigurava. Do pristupanja moze doci i bez volje lica koje pristupa. Npr.kad lice ugovorom pribavi neku imovinsku cjelinu odgovorace za dugove koji se odnose na tu imovinsku cjelinu solidarno sa dotadasnjim imaocem. Njegova odgovornost proteže se do vrijednosti active pribavljene imovinske cjeline. On se ne može ugovorom ograniciti ili isključiti.Preuzimanje ispunjenja – nastaje na osnovu ugovora između duznika i nekog trećeg lica, kojim se treće lice obavezuje duzniku da ce ispuniti njegovu obavezu prema njegovom povjeriocu. Ovaj ugovor je interesni ugovorizmeđu dužnika i trećeg koji se povjerioca ne tiče. Povjerilac ne moze traziti ispunjenje od tog trećeg lice jer se ono nije njemu obavezalo. Jedino dužnik ima pravo da zahtijeva od obećaoca da umjesto njega dug plati. Obećalac odgovara dužniku ako blagovremeno ne ispuni obavezu prema povjeriocu te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika.

UPUT ILI ASIGNACIJAUput ili asignacija je izjava jednog lica kojom ono upućuje i ovlašćuje drugo lice da za njegov račun izvrši određenu činidbu određenom trećem licu, koga upućujje i ovlašćuje da činidbu u svoje ime prihvati. Lice koje izjavljuje takvu volju naziva se uputilac ili asignant, lice koje je upućeno i ovlašćeno da činidbu izvrši se naziva upućenik asignat, dok se lice koje je upućeno i ovlašćeno da isplatu prihvati zove primalac uputa ili asignatar. Činidba koja je predmet asignacije sastoji se najčešće u plaćanju novčane sume, u davanju vrijednosnog papira ili neke druge zamjenjive stvari.Asignaciju treba razlikovati od naloga za isplatu koji postoji kad povjerilac naloži tzrećem licu da naplati nešto od njegovog dužnika. Zakon ne traži da se upućivanje vrši u posebnoj formi ali se u prasi asignacija čini redovno u pismenom obliku.Asignacija može služiti različitim ciljevima. Prije svega ona je sredstvo indirektnog plaćanja jer se jednom isplatom mogu ugasiti dva obligaciona odnosa. Asignacija može biti sredstvo kredita. Kojem cilju treba da posluži to se ne vidi jer je ona apstraktna. Pravno gledano cilj asignacije postiže se samim ovlašćenjima asignatu i asignatoru tj. jednostranim pravnim poslom.

DEJSTVO – Dejstvo asignacije je složeno jer se tiče tri lica koja u njoj učestvuju. Njome se zasniva trostruki pravni odnos:

1. Odnos između asignanta i asignata (odnos pokrića) 2. Odnos između asignanta i asignatara (valutni odnos)3. Odnos između asignata i asignatara