ODNOSI OSMANLIJA I DUBROVNIKA

Vinko Foretić – „Povijest Dubrovnika do 1808. god., Tom II“

KANDIJSKI RAT

Po početku kandijskog rata 1645. Osmanlije su zabranile svaku trgovinu i promet s Mlečanima i preko luka podvrgnutih mletačkom gospodstvu. Time je zadala snažan udarac splitskoj luci. Tako da je silni trgovački promet koji se kroz desetljeća slijevao kroz nju, ponovo orijentisao na Dubrovnik. Mlečani su ovu promjenu stanja, iako im je dijelom i odgovaralo da se u potpunosti ne ukine trgovima s Osmanlijama, gledali s rezervom. Smatrali su jačanje Dubrovnika štetnim po svoje interese, te se nakon 1645. obnavlja neprijateljski stav Mlečana prema Dubrovčanima i oni počinju ometati dubrovačku trgovinu i mir na dubrovačkom teritoriju. Pojava hajdučije, negativno se odrazila i na sam Dubrovnik. Oni su se zalijetali na osmanski teritorij preko dubrovačkog, uglavnom preko Župe, a nerijetko su i plijenili dubrovačko zemljište. Dubrovčani su se tako našli između dvije vatre, dijelom su došli u sukob i s Osmanlijama jer su ih ovi osuđivali da olako propuštaju hajdučke čete preko svog teritorija, ali uzeto u globalu, Dubrovčani su nisu suprotstavljali ni hajdučkim ni osmanskim upadima, jer za takvo što nisu imali dovoljne vojne snage. Dubrovački emisar u Mlecima Sorkočević-Bobaljević često je intervenisao da se hajducima zabrani prodiranje kroz mletački teritorij. Od osmanlija su Dubrovčani doživljavali neprilike. Godine 1652. zabraniše im oni trgovinu s Mlečanima. Te iste godine, osmanlije prvi put zatražiše da Dubrovčani vrate navodni "suvišak carine" što su ga od početka rata navodno naplaćivali za osmansku trgovačku robu. Rat između Osmanlija i Mlečana potaknuo je i djelatnost osmanskih gusara iz Svete Maure i Ulcinja. I okolne osmanlije, naročito zulumćari iz Novog, napadaju dubrovački teritorij, premda među novskim Osmanlijama ima neko vrijeme dosta umjerenih ljudi koji su bili protiv takvog djelovanja. Posebice je 1655. dubrovačke trgovce pljačkao Osman-aga iz Novog, koji je nekom prigodom zarobio i dubrovačke poslanike. Tokom iste godine on napusti Novi te sa svojim ljudima nastavi s pljačkom dubrovačkih trgovaca kao obični razbojnik. U ovo doba (1657 - 1659) Bosanskim pašalukom upravljao je Sejdi Ahmed-paša. Prve dubrovačke poslanike doček on prividno blagonaklono, ali se poslije međusobni odnosi poremetiše. Kad se 1657. spremao u Novi, dubrovačka vlada ga je nastojala odvratiti da putuje preko dubrovačkog teritorija. Prema sultanovim fermanima nisu ni bosanske paše ni hercegovački sandžakbezi smjeli na putu za novi prelaziti dubrovačkim teritorijem, ali to oni nisu poštivali već su više puta prolazili istočnim dijelom Konavala. Da ga odvrati od namjeravanog smjera putovanbja, dubrovačka vlada je bila spremna darovati ga s 1000 dukata, no on je ucjenjivački tražio 10.000, na što vlada nije htjela pristati. Došlo je do prijetnji od strane paše, te je dubrovačka vlada preduzela mjere sigurnosti: u gradu su pojačane straže, unajmljeno 500 vojnika plaćenika. Paša je zaistta prošao kroz Konavle sa 6.000 vojnila i zadržao se tu 3 dana, znatno duže nego je bilo potrebno za prolaz. Mjere protiv zulumćara u Novom je samo djelomično proveo, jedino je lišio službe Omera Begzadića. Posljedica svega ovoga jeste antiosmansko raspoloženje u Konavlima, tako da su i oni počeli stupati u hajduke. Na naredbu bosanskog paše, osmanlije su 8. okt. 1658. žestoko navalili na dubrovačku Župu, kao odgovor na to što su hajduci u velikom broju prešli ovuda na osmanski teritorij. Nezadovoljstvo što je vladalo prema paši u Bosanskom pašaluku dobro je došlo i

dubrovačkoj vladi, i ona poduze u Carigradu jaku akciju protiv njega. U Carigradu su djelovali dubrovački poslanici Marin Ranjina i Jaketa Palmotić te pokazali veliku diplomatsku spretnost. Zahvaljujući njima, Porta pošalje posebnog čauša koji donese zapovijed da sve zarobljene Dubrovčane uhvaćene na dubrovačkom teritoriju treba pustiti na slobodu, usto vratiti i oteti plijen. U martu 1659. Sjedi Ahmed-paša je bio svrgnut s položaja i premješten u Budim. Novi bosanski paša je bio prema Dubrovčanima prijateljski raspoložen. Dubrovačka vlada je imala dosta problema s hajducima, koji su čak i na dijelovima dubrovačke obale stvarali svoje baze, posebno u Cavtatu, pri čemu je i sam cavtatsi kapetan, predstavnik dubrovačke vlasti, bio nemoćan. Dubrovačka vlada je ipak na kraju, uz velike napore, uspjela odagnati hajduke iz Cavtata. Dubrovačka trgovina solju s Osmanlijama se od 15. st. vodila preko Dubrovnika i Slanog, zatim preko Novog i Risna, pa i preko neretljanske luke. Međutim, tokom vremena sve više se usredotočila na neretljansku luku. Trgovina solju je u stanovitoj mjeri povlačila za sobom i ozmjenu ostalih roba. Iz stona je nesumnjivo bilo najpodesnije prevoziti sol u Neretvu, premda se nije trgovalo samo stonskom soli, nego i onom nabavljanom u Južnoj Italiji. Međutim, postojao je jaki antagonizam među dubrovčanima i bosanskim osmanlijama. Osmanski trgovci iz Bosne slali su čak delegacije u Carigrad tužeći se na Dubrovnik kao uporište hajduka. Generalno uzeto, trgovina Dubrovnika i O.C. je sve do 1667. bila izuzetno živa. Napadi hajduka, makoliko je dosta bilo, ipak su bili povremeni, te nisu mogli trajno omesti slijevanje trgovačkog prometa. Uprkos neprilikama Dubrovčani su opak izvukli znatne koristi iz kandijskog rata. Promet s Osmanlijama što je prije išao preko Splita, opet su preuzeli oni, te je Dubrovnik nakon prilične stagnacije od 1592. do 1645., trgovački opet oživio. Dubrovački opat Stjepan Gradić istaknuo je kako bi za Dubrovnik veći udarac od potresa bilo sklapanje mira između Osmanlija i Mlečana.

SUKOB S OSMANLIJAMA 1677 – 1682.

U oktobru 1676. zasjedne na Porti kao veliki vezir poznati Kara Mustafa. Njegovu politiku karakteriše nasilno izvlačenje novaca i za državnu blagajnu, i to pod vrlo čudnim prilikama. Kad su u pitanju trgovački odnosi između O.C. i Dubrovnika, vrijedi navesti vrlo rašireno gusarstvo u 17. st., pogotovo u doba Kandijskog rata. Dubrovačka vlada je za sigurnost plovidbe običavala odaslati svoju ratnu galijicu i dva ratna brigantina. Da bi podmirila troškove, ona bi pri ukrcavanju robe na brodove naplaćivala od s vih domaćih i stranih, pa i od osmanskih trgovaca pdređenu pristojbu. Kad su Dubrovčani izrabili kandijski rat da bi opet privukli trgovački promet iz O.C. u svoj grad, pa je pri tome dubrovačka carinarnica imala velikih prihoda, kod bosanskih Osmanlija javi se zbog toga zavist, te oni ponovno počeše tvrditi kako ih je Dubrovnik iskoristio nametnuvši im neopravdanu carinu na njihovu robu, pa se u tome potužiše Porti. Tužbu je, tražeći odštetu, u ime 15 sarajevskih trgovaca podnio Tabuk Mehmed-paša, kožar iz Sarajeva. Tu okolnost upotrijebi stari izrabljivač, sada veliki vezir, Kara Mustafa. On 1667. zatraži da Dubrovčani u ime tih neopravdanih carina isplate odštetu. U to doba u Carigradu su bili dubrovački poslanici Marin Kaboga i Đuro Buća. Oni su odlučno odbili isplatiti te tražene ogromne svote, upotrebljavajući pri tom sve moguće razborite razloge. Vlada se pravda činjenicom da je Dubrovnik zadesila strašna nesreća u vidu zemljotresa, te da oni svoje blagostanje jedino duguju trgovini, pa i tribut sultanu mogu plaćati samo zahvaljujući carinama. Po njihovim riječima, Dubrovnik je slobodan grad koji može nametati carine po svojoj volji, pogotovo kada se brinuo za sigurnost i udobnost

trgovaca iz O.C. sagradivši udobni lazaret. Generalno, dubrovačka vlada govori kako oni nikako ne mogu smoći novac da podmire tako visoku svotu koja se od njih traži. Dubrovački poslanici predaše Porti memorandum, misleći da djeluju u duhu uputa svoje vlade kad su naglasili osobitu vjernost i odanost Dubrovnika prema sultanu. Ovdje je zanimljiva metoda dubrovačke diplomatije: kad god odlučno odbija neki osmanski zahtjev, ona ga zaodijeva u veliku poniznost pred sultanom. Dubrovački poslanici su tako i postupili, ali su pri tom otišči mnogo dalje nego što je željela njihova vlada, koja ih je zbog nekih rečenica kasnije oštro ukorila. Budući da su poslanici napisali mnoge stvari na sovju ruku, dubrovačka vlada strogo zapovijeda poslanicima da svoj memorandum povuku iz ruku svih kojima su ga predali, pod izgovorom da kod njih nije ostao nijedan prijepis, pa ga žele prepraviti. Veliki vezir Kara Mustafa nije još bio odredio koju svotu duguju Dubrovčani kao odštetu za "nepravedno" utjerivanje carina osmanskim trgovcima. U početku se samo radilo o načelnom pitanju, s time da će se svota utvrditi nakon ispitivanja. Braneći svoj suverenitet, Dubrovčani su se uporno protivili bilo kakvom podavanju u tom ime. U izvještaju od 11. marta 1678. Veliki vezir je utvrdio da Dubrovčani navodno nisu smjeli uzimati nikakve carine ni pristojbe trgovcima iz Turske, jer za to nisu imali nikakve isprave izdate od sultana. Nakon toga je tražio da se Dubrovčani plate sve ono što su 30 godina utjerivali na ime carina, a prema računu koji je sastavio veliki defterdar. U prisustvu poslanika napisao je zapovijest bosanskom paši, hercegovačkom sandžakbegu, i kadijama u Novome, Crnici, Ljubinju, Mostaru i Neretvi, da odmah zatvore granicu prema Dubrovačkoj Republici te ne dopuste ni robi ni ljudima nikakav prijelaz preko nje. Ovom ekonomskom represijom htio je prisiliti Dubrovčane na popuštanje. Veliki vezir je dao zapovijed da se dubrovački poslanici zatvore, i oni su zaista bili zatvoreni u stanu emina čauša. Poslije kraćeg vremena odvedeni su u tešku tamnicu Badžafer. Veliko vezir zaprijeti da će, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima, poslati bosanskog pašu s vojskom na Dubrovačku republiku da je oplijeni i grad Dubrovnik zauzme. Ovoga se pribojavala i Mletačka republika. U međuvremenu, u carskom divanu je određena tzv. suma koju su Dubrovčani dugovali. Iznosila je 4300 kesa, što je bilo puno više nego su Dubrovčani u ime carina u pristojbi utjerivali od trgovaca iz O.C. kroz proteklih 30 godina. Veliki vezir je dao i carsku zapovijed bosanskom paši da on od dubrovačke vlade zatraži isplatu ovog "duga". Dubrovačka vlada mu na to pošalje kao poslanike Marina Gučetića i Nikolu Bunića, s uputom od 14. aprila 1678. Čim su stigli u Sarajevo, bivaju zatvoreni u za to određenom stanu. Oni nisu mogli pristati na zatraženu svotu od 4300 kesa, već su ponudili samo 30 kesa. Međutim, 1678. dođe do rata između Rusije i O.C., te osmanska vojska krene pram Dunavu. Između ostalih, krene i bosanski paša. Ovaj je rat, iako ne velikog opsega, dobro došao Dubrovčanima, jer je ratna opasnost, bar na kratko vrijeme, bila skinuta s leđa Dubrovnika. Ali uslijedilo je neprijateljsko ponašanje činovnika O.C. prema dubrovačkim poslanicima u vidu jedne izrabljivačke politike. Dubrovačke poslanike u Carigradu i Sarajevu zatvaraju i ne postupaju s njima kako bi trebalo postupati s predstavnicima jedne države. Osmanlije su zauzeli stajalište da su Dubrovčani njihovi vazali, kojima mogu zapovijedati. Ne usuđuju se odmah krenuti s vojskom na grad. nego vrše moralni pritisak prijetnjama navale i represijama nad poslanicima. Riječi poslanika gdje kažu da Osmanlije imaju mnogo veću korist od slobodnog Dubrovnika koji plaća danak, nego od razrušenog i pokorenog grada, imale su određenog utjecaja. Poslanici Gučetić i Bunić, koji su ranije bili poslati u Carigrad, dalje su poslani u zatvor u bugarskom gradu Silistriji na Dunavu, odakle su se u junu javili vladi,

opisavši svoje teško stanje. U međuvremenu su se javila dezinformacije kako su Osmanlije snizili svoj zahtjev sa 4300 kesa na 280, međutim, dubrovački poslanici se nisu dali zavarati tom laži. Dubrovačka vlada je svakako htjela platiti redovni godišnji harač. To je plaćanje trebalo biti i ujedno diplomatsko sredstvo s cijem da se pokaže kako je Republika i dalje odana sultanu te kako tačno ispunjava svoje obaveze. Vlada i njeni poslaniici uvijek ističu kako jedva smognu sredstava da i takav harač prikupe, a ako potraje jasak, tj. zabrana trgovine s Turskom, sumnjaju hoće li to moći izvršiti slijedećih godina. Za poslanika koji će sultanu isplatiti danak u Silistriji, bude u septembru 1678. određen Sekondo Jerolim Gučetić. U međuvremenu u septembru stiže u Dubrovnik vijest da je u tamnici u Silistriji 16. avgusta umro Nikola Bunić. Sekondo Gučetić je isplatio tribut. Spor i natezanje nastavili su se i 1679. Poslanici su trebali biti u međusobnoj vezi, te na najbolji diplomatski način doći do rješenja spora. Tu su trebali spustiti cijenu duga na njima pogodnu, te da se isti isplati u robi, po mogućnosti u soli, budući da bi to bilo najlakše. Dubrovački poslanik Sekondo Gučetić, koji je u međuvremenu bio u Drinopolju, je pregovarao s Osmanlijama ali bezuspješno, jer je dubrovačka vlada i smanjene osmanske zahtjeve smatrala pretjeranim. Kad je, prateći velikog vezira došao u Carigrad, Sekondo Gučetić je, budući da nije htio udovoljiti zahtjevima, po sultanovoj naredbi zatvoren 9. maja u Badžafer, skupa s Marojicom Kabogom i Durđem Bućom, zatvorenim otprije. Prije toga ga je vlada ovlastila dopisom od 11. aprila da pristane na isplatu 100 kesa, u razmjernim godišnjim obrocima tokom 6 godina. Taj dopis je Gučetić primio već u zatvoru, te odmah nastojao ponovno otpočeti pregovore. U noći 17. maja. vodio je iste s ćehajom velikog vezira, inače Bosancem. Kako je ovaj inzistirao na iznosu od 120 kesa, to ga je Gučetić, dobivši u međuvremenu pristanak Kaboge i Buće, prihvatio. Smatrao je da u toj teškoj situaciji prekorači svotu što ju je dopuštala uputa vlade. Tako je došlo do sporazuma, uz uslove da se kese isplate tokom nekoliko godina, da se sva trojica zatvorenih poslanika puste odmah na slobodu, isto tako i Marin Gučetić u Sarajevu, da se Dubrovčanima prizna pravo ubiranja uobičajene carine od svih, pa i od Osmanlija, te da se ukine jasak na dubrovačku trgovinu. Ćehaja je izjavio kako je već opunomoćen da zaključuje sporazum. Kad je sve izgledalo da je gotovo, sutradan Gučetić biva zatvoren i dobija informaciju da sultan ne pristaje na 120 kesa već da traži 150. Na taj način nije došlo do sklapanja ugovorenog sporazuma. Nakon stanovitog vremena, nakon 13. juna, ćehaja poruči poslanicima da pristaje na 120 kesa, ali s time da Dubrovčani pošalju novac još iste godine, s tributom. Naposljetku je ugovoreno da se 60 kesa isplati još iste 1679. s tributom, a daljnjih 60 kesa slijedeće godine, također s tributom. Veliki vezir i ćehaja su pritom zatražili za sebe posebne nagrade. Sva 3 carigradska poslanika puštena su na slobodu, a otišao je i nalog u Sarajevo da se oslobodi Marin Gučetić. Konačni sporazum je postgnut 7 avgusta; istog dana poslanici potanko izvještavaju svoju vladu o njemu i o svim peripetijama koje su mu prethodile. Svojim dopisom od 23. avgusta, upućenim poslanicima, dubrovačka vlada izražava svoje zadovoljstvo zbog njihova oslobođenja i postignutog sporazuma. Dopušta im da ponude 12 kesa, a u krajnjem slučaju sveukupno najbiše 18 kesa kao dar velikom veziru, ćehaji i ostalima. Ovi to odbijaju, da bi u konačnici na sjednici od 21. okt. Vijeće umoljenih odlučilo da se opak pošalje poslanstvo koje će isplatiti i tribut i 60 kesa i dar velikom veziru. Za tu svrhu je izabran 10 nov. Rafael Luka Gučetić.

DUBROVNIK U DOBA VELIKOG OSMANSKOG RATA 1683 - 1699

Prepun samopouzdanja, veliki vezir Kara Mustafa započe novu osvajačku politiku prema srednjoj Evropi. S velikom vojskom navali na Beč, koji se i sam hrabro borio, ali mu znatnu pomoć pruži i poljski kralj Jan Sobjeski, te osmanska vojska bude kod Beča 12 .sept. 1683. potučena. Kršćanska pobjeda je imala znatno odjeka u političkom životu Dubrovnika. Kao kršćanski grad Dubrovnik se veselio pobjedi, ali se vlada pobojala da to Turci ne doznaju. Rat protiv O.C. se nastavio, a u savez Austrije i Poljske stupili su 5. marta 1684 i Mlečani. Dubrovnik se našao u teškoj situaciji, gdje od O.C.-a nije mogao očekivati pomoć, ali mu O.C. također nije moglo ni naštetiti. U takvim okolnostima Dubrovnik ipak nastavlja plaćati harač, koji je ionako danak cijene mira, kako ne bi izazvao srdžbu Osmanlija. Istovremeno se, međutim, odlučuje, staviti pod vrhovnu vlast ugarskog krala, ujedno i austrijskog vladara i rimsko-njemačkog cara Leopolda I. Habsburškog, koji sada vodi borbe protiv Osmanlija. U tu svrhu Dubrovnik šalje u Austriju kao poslanika Rafa Vladislava Gučetića. 20. avg. 1684. dolazi do sklapanja ugovora između Dubrovnika i Leopolda I. U ugovoru se, kao od osnove, polazi od nekadašnje pripadnosti Dubrovnika kralju Ugrarske, ali je uslijed osmanske sile došlo do prekida pripadnosti. Sada kad Leopold, kralj Ugarske i car, zadobiva pobjede protiv Osmanlija, Dubrovnika, oslobođen osmanskog pritiska, ponovno se vraća staroj pripadnosti i zaštiti ugarskog kralja, a ovaj mu potvrđuje slobodu koju je imao pod prijašnjim ugarskim kraljevima. Ugovor je svojim sadržajem politički uperen protiv Mlečana i Osmanlija. Budući da su Osmanlije, uz sve Leopoldove pobjede, i dalje blizu Dubrovniku, Republika ne može nastupiti otvoreno te javno stati na stranu Leopolda. Stoga, ovaj ugovor s državnopravnog gledišta još uvijek ne stupa na snagu. Njegova uperenost protiv Osmanlija još je skrivena, jer bi za Dubrovnik bilo opasno već sada se eksponirati protiv njih. Dubrovčani su se doista nadali Leopoldovoj pobjedi nad Osmanlijama. Posebna tačka ugovora kaže da će se pri sklapanju mira s Osmanlijama voditi računa o Dubrovniku. Dubrovčani su čak pomišljali i na proširenje granica Republike na teritorij Trebinja i Popova. Prisiljen novom političkom situacijom, najviše zbog mletačke opasnosti, Dubrovnik je sada ponovno pripravan da ga se tretira kao dio ugarske, odnosno velike države Habsburgovaca. Držao je da time ništa ne gubi od svoje slobode. S Osmanlijama pak Dubrovčani nastavljaju uobičajene odnose. Premda sa zakašnjenjem, sultanu i dalje šalju uobičajeni danak, a njihovi poklisari harača prema uputama vlade rješavaju na Porti i druge poslove. U trgovini ih ometaju i provaljuju u Konavle novski Turci, a ulcinjski gusari, koji su se u ovo ratno doba osobito razmahali, odvode i Dubrovčane u roblje, tražeći za njihovo oslobođenje otkupninu. Poklisari su na Porti radili na rješavanju i ovih problema. Također je Dubrovnik vodio aktivnu diplomatsku borbu oko ukidanja luke u Draču, koja je predstavljala opasnog konkurenta dubrovačkoj luci. Podjednak u razmimoilaženjima s Mlečanima i Osmanlijama, Dubrovčani su stalno imali problema zbog prolaženja hajduka kroz dubrovački teritorij. U međuvremenu je Leopoldova carska vojska napredovala. Dubrovčane dakako silno zanimaju ratne prilike, pa oni traže hitne izvještaje od svojih poslanika u Beogradu, poslanih tamo da, navodno, pozdrave velikog vezira. Zanimaju se za sudbinu Budima, koji 2. sept. 1686. pada u Leopoldove ruke. Dubrovačka je vlada papi Inocentiju Xi. 18. sept. čestitala taj događaj i Leopoldovoj ženi Eleonori. Naočigled mletačke opasnosti htio se sada Dubrovnik što uže povezati s Leopoldom, ali nije htio prekinuti ni s Osmanlijama, barem dok ovi drže u rukama cijelo njegovo zaleđe. Dubrovnik nije mogao tek tako otkriti ugovor iz 1684., zbog bojazni da bi za to saznale Osmanlije, pa je u takvom položaju morao Osmanlija drukčije predočiti svoj

stvarni odnos prema Leopoldu, ali i pred Leopoldom naći podesno i shodno opravdanje za plaćanje tributa sultanu. Zbog toga odlučuju poslati Luku Vladislava Gučetića kao poslanika u Beč. Kada ovaj stiže na odredište, Republika mu nalaže da kod cara Leopolda poradi, kako bi on u Dubrovnik poslao svoga predstavnika koji će u ovom tako teškom vremenu Republici pomagati. Poslanik Gučetić se treba založiti da car ugovor iz 1684. objavi kršćanskim vladarima, pa i Mlečanima, pismeno i usmeno preko njihovih poslanika na svome dvoru. Dubrovačka vlada je opak bila svjesna da će Osmanlijama morati plaćati danak sve dok Bosna i Hercegovina bude u osmanskim rukama, te je smišljala kako da se za to opravda pred carem Leopoldom. Premda su se bili obvezali da će danak ugarskom kralju isplaćivati tek kad se osmanska sila ukloni iz njihova susjedstva, Dubrovčani ga pčeše plaćati već 1686. Poslanik Gučetić isplati određenih 500 dukata i primi priznanicu datiranu 21. nov. 1686. Dubrovnik je isplaćivao taj danak sve do 1699. U Dubrovnik je, na inicijativu dubrovačke vlade, došao carsi rezident u osobi Domenika Corradina, kojemu je Republika platika putne troškove, obvezala se osigurati mu pristojan stan i isplaćivati platu u iznosu od 1100 rajnskih forinti. No on se ubrzo razočarao u Dubrovčane, jer je s hvatio da nisu iskreno pristali uz cara. Spoznao je kako im ugovor s Lepoldom služi smao kao diplomatsko sredstvo protiv Mlečana. Zaključio je i da Dubrovčani nisu zadojeni duhome opće kršćanske solidarnosti, jer nerado gledaju mletačke pobjede i misle samo na svoje partikularne interese. I zaista, uza sve plaćanje danka Leopoldu, ne možemo reći da je Dubrovnik državnopravno ušao u sklop kraljevstva Ugarske. Uz sav pobjednički sjaj Leopoldove vojske, sve dok su Osmanlije bile u njihovom zaleđu, Dubrovčani se nisu odlučivali na drastične korake. Tako su u aprilu 1686. u Carigrad poslali poklisare Marina Brgu Kabogu i Sekonda Buću da predaju harač za 1686. Poklisar Kaboga je trebao, po običaju, rješavati i druge poslove, među ostalim se morao založiti da Osmanlije obuzdaju Novljane koji su i dalje provaljivali na njihov teritorij, ubijali, otimali, plaili i činili ostale okrutnosti. Poklisar se također trebao založiti da dubrovački dinar ostane na snazi, jer se je u to doba Porta bavila mišlju da zabrani kolanje tuđeg novca na svojem teritoriju. Dubrovčani smatraju kovanje svog novca i njegov opticaj van Dubrovnika, važnim atributom svojeg suvereniteta. U cilju opravdanja zbog dolaska carskog rezidenta u Dubrovnik, Dubrovčani su se opravdali strahom od neprijateljskog djelovanja Mletačke Republike, te da je i Osmanlijama u cilju da Dubrovnik bude slobodna država, a takvom može ostati, u sadašnjim prilikama, jedino bude li carev rezident bdjeo da Mlečani ne okupiraju Republiku. Dubrovačka je vlada smatrala potrebnim da u Beču imenuje svog stalnog diplomatskog predstavnika, što je učinila u martu 1687. To je bio Julije Cezar Palazzuoli. Radilo se o Italijanu, strancu, al i o diplomatu po struci, a tad je bilo u običaju i drugdje da države uzimaju u službu kao diplomate i strance. 1. okt. 1687. padne Novi u mletačke ruke, pri čemu su Mlečanima pomogli Bokelji, naročito Peraštani, i Crnogorci, koji su većinom prešli na mletačku stranu. I prije pada Novog dubrovačka diploatija je radila na tome da Leopold proglasi svoje pravo na Bosnu i Hercegovinu i prema tome, okupira zaleđe Dubrovnika. Nakon pada Novog. dubrovačka vlada 10. okt. šalje svog poslanika Mata Marinova Bunića u Beč, s uputom da razvije što življu akciju kako bi kralj okupirao Bosnu i Hercegovinu i tako stigao sve do Dubrovnika, koji će mu biti potreban kao jedini primorski grad u ovim stranama. Ako odmah ne može okupirati ove zemlje, nek bar proklamira svoje pretenzije na njih. Mlečani su 22. nov. 1687. zauzeli Carinu, pogranični položaj O.C.-a prema dubrovačkom teritoriju. Ovuda je prolazila dubrovačka prometnica i tu je bio prijelaz kojim je

išla trgovina između O.C.-a i Dubrovnika. Mletački glavni providur postavi mletačkog kapetana da utjerava daće koje se ovdje nikad nisu utjeravale, pa su Mlečani bili u mogućnosti da nadziru i određuju po svojoj volji i tako zapriječe promet Dubrovnika sa zaleđem. Dubrovačka se vlada oštro suprotstavila okupaciji Carine. Lobirali su i kod cara Leopolda, koji je reagovao u interesima Dubrovčana u vidu opomene. No, i nakon toga postupci Mlečana ostali su isto, pa se Dubrovčani i dalje žale caru. Tokom 1688. očekivao se pad Beograda. Za to su posebno bili zainteresovani Dubrovčani jer su očekivali da će nakon toga carska vojska krenuti na Bosnu i Hercegovinu i tako omesti mletačku okupaciju Hercegovine. U ovakvoj situaciji Dubrovnik nije smatrao potrebnim slati uobičajeni danak Porti, niti je tamo slao poslanike. Ipak je u Carigradu držao dragomana Luku Barku kao svoga pouzdanika i poluslužbenog predstavnika, dok je u Beogradu i dalje zadržavao službenog dragomana Lučića, koji je tamo svojedobno dospio s poslanicima harača, koji su mu bili kod velikog vezira. Barka i Lučić su redovno svojoj vladi dostavljali izvještaje o prilikama u O.C-u. Porta u početku nije forsirala isplatu danka, ali odmicanjem 1688. poče od Barke tražiti o tome obavještenja. On je opravdavao dubrovačku vladu, i to time što su Dubrovnik blokirali Mlečani te što su putevi nesigurni pa se zbog toga ne može poslati harač. 6 sept. 1688. pade najprije Beograd, a dva dana kasnije i beogradska tvrđava u carske ruke, a Mlečani su se za to vrijeme pripremali za upad preko Neretve u zaleđe Dubrovnika. U takvoj situaciji su Dubrovčani još energičnije pokušavali spriječiti okupaciju Trebinja i Popova. Djelovali su čak i na hercegovačka plemena da se izjasne za cara, što im je u znatnoj mjeri uspijevalo. Nepovoljna situacija po Leopolda i Dubrovčane je nastala kad je francuski kralj Luj XIV. u Okt. 1688. zaratio s carem, provalivši u Njemačku. Javila se bojazan da Leopold neće moći dobro napredovati u ratu protiv Osmanlija. Bojazan se javila kod Dubrovčana, koji su se lako mogli naći u velikoj nevolji, zbog djelovanja po Hercegovini za zalaganje za cara, strahovali su od osmanske osvete. No, Republika se istodobno i dalje energično zalagala da carska vojska provali u Bosnu, glavni adut im je bilo dezolatno stanje u O.C.-u zbog unutrašnjih borbi, pomanjkanja vojničke sposobnosti. Nadali su se da će njihov grad oslobođenjem Bosne i Hercegovine i njihovim teritorijalno-političkim povezivanjem s Ugarskom, Transilvanijom, Vlaškom i Moldavskom postati znatno važnija trgovačka luka. U dopisu upućenom 1. dec. 1688. poslaniku Matu Buniću, oni odlučno traže da car prigodom sklapanja mira, makar i ne dobio Bosnu i Hercegovinu, ipak poradi da Dubrovnik bude priznat kao dio Ugarske i samim tim oslobođen plaćanja harača Osmanlijama. Sada kad careva vojska nije mogla sitći nadomak Dubrovnika, Dubrovčani su i dalje postojano i neumorno nastojali da Leopold proglasi svoje pretenzije na Hercegovniu, odnosno na hercgovačka plemena, koja su mu već izrazila vjernost, primi pod svoju vlast i zaštitu. Dubrovnik je u tome naumu uspio te Leopold zaista izda patent kojim hercegovačka plemena prima pod svoju zaštitu, a u objavi Mletačkoj Republici izjavi svoj veto protiv njenog nauma da u Hercegovini osvaja krajeve na koje nema prava. Ovo je bio veliki diplomatski uspjeh Dubrovnika. O samoinicijativnim vojnim akcijama Dubrovčani i ne pomišljaju. Pripravni su, ako carska vosjka zauzme Sarajevo i približi se Dubrovniku, da tek onda provale u Hercegovniu. Nabavili su kasnije 60 hrvatskih vojnika iz same Hrvatske, područja Lepoldove vlasti, ali ipak na vlstiti račun, kao plaćenike. Dubrovčani s Osmanlijama, iako im ne plaćaju uobičajeni godišnji danak, održavaju stanovite veze. To čine iz dva razloga: jer uza sve carske i mletačke pobjede, Osmanlije su još uvijek tu, a s njim se i trguje. S druge strane su se morali opravdati za djelovanje kod hercegovačkih

plemena da istupe za Leopolda. Opravdali su se na način što su tvrdili da su htjeli spriječiti da te krajeve okupiraju Mlečani. Generalno, čitava ova zbrka oko odnosa Dubrovnika prema moćnim silama s kojima je dolazio u kontakt okončana je u početku dogovaranjima koja su započela januara 1698., a 10. nov. i mirovni pregovori u Srijemskim Karlovcima. Naposljetku je 26. jan. 1699. potpisan mir. Potpisali su ga svi predstavnici zaraćenih strana osim mletačkog, ali 7. feb. 1699. odluči i mletački senat da ga i on potpiše. Uzrok ovog otezanja bio je upravo Dubrovnik. Kada je dubrovačka vlada saznala da su otpočela mirovna dogovaranja, odmah je preko svog poslanika u Carigradu poradila da Republika zadrži teritorijalnu vezu s O.C., što znači da se Mletačkoj Republici nikako ne preda prostor u dubrovačkom zaleđu od Gabele do Novog, u kome su glavne oblasti Popovo i Trebinje. Dubrovačka diplomatija naišla je odmah na razumijevanje osmanske vlade, pogotovo jer su se u tome poklapali dubrovački i osmanski interesi. Osmansko carstvo je pak svojim premoćnijim premcem smatralo cara Leopolda, a Mlečane prilično bagatelizirala. Na pregovorima u Karlovcima osmanska je delegacija pristala brzo na austrijske i većinu mletačkih zahtjeva, ali je zapelo na probmelu dubrovačkog zaleđa. Mlečani su zahtijevali da i čitav kraj od Gabele do Novog, obuhvatajući Popovo i Trebinjem dakle cijelo dubrovačko zaleđe, dođe pod njihovu vlast. Osmanska delegacija se odlučno tome usprotivila. Peta glava ugovora, određivala je to da dubrovačko zaleđe, Trebinje i Popovo ostaju Osmanskom carstvu te da će se preko tih krajeva održavati slobodna veza između O.C.-a i Dubrovačke Republike. Pored toga ona znači da se nigdje neće sastajati dubrovački i mletački teritorij, tj. da nigdje neće biti među njima zajedničke granice. Na sjevernoj strani, između mletačkog i dubrovačkog zemljišta, ostao je pod Osmanlijama zaljev Kleka i Neuma, a na jugu je osmanski teritorij u Sutorini također dopirao do mora. Tako su nastale ove enklave, putem kojih je O.C. sve do 1878. dospijevalo do Jadranskog mora. Austrijska delegacija je zatražila da se barem smanji dubrovačka obaveza harača, Osmanlije su ti odbili s obrazloženjem da su se Dubrovčani obavezali kako će ga nakon sklapanja mira opet početi plaćati. Nakon 1699. Republika prestaje plaćati danak ugarsko-hrvatskom kralju i odsad se više ne izjašnjava kao dio ugarske države.

DUBROVNIK ZA TURSKOG RATA 1715 - 1718. I NA POŽAREVAČKOM MIROVNOM DOGOVARANJU

1715. Osmanlije zaratiše protiv Mlečana. Godinu dana kasnije uđe u rat i Austrija kao mletački saveznik. Kao i prije, i sad se Dubrovčani nađoše u neprilici. U prvi mah, pod dojmom strašnog Numan-pašina pohoda, Crnogorci su se malo borili u samoj Crnoj Gori, ali ih je mnogo bilo među hajducima koji su bili u mletačkoj službi, s bazom na mletačkom teritoriju u Boki Kotorskoj. Hajduci su i u ovom ratu prelazili preko dubrovačkog teritorija u obližnju tursku Hercegovinu, a navaljivali i na sam dubrovački teritorij, samo ipak u manjoj mjeri neog u prošlom ratu. I ovaj put je bio dosta jak pokret među hercegovačkim stanovništvom. Seoski podanici Dubrovačke Republike s dosta su simpatija pratili nastojanja kršćanskih susjeda te su ih često znali pomagati hranom, propuštati ih preko dubrovačkog teritorija itd. Za sve ovo su znale i Osmanlije, pa su predbacivali dubrovačkoj vladi da potpomaže njihove neprijatelje. Obzirnost dubrovačke vlade prema Osmanlijama dovodila je opet do toga, da joj kršćani prigovaraju da pomaže Osmanlije. Zbog toga se ona morala pravdati Osmanlijama. Zabranjuje svojim podanicima da skrivaju i pomažu ustanike.

Međutim s druge strane nije udovoljavala Republika ni svim osmanskim molbama, npr. kad bi Osmanlije zatražili od Dubrovčana građevinske majstore, pronalazili bi sve moguće izgovore da se tome pozivu ne odazovu. Posebno neprijateljski rapsoložen prema Republici bio je trebinjski Osman-beg. Za uzdržavanje pograničnih stražara - pandura uveo je novi namet na dubrovačku robu, tzv. pandurinu, a taq se penjala i do 16% vrijednosti robe. Osmanlije su 1715. pokušali Dubrovčane, koji su im bili samo haračari, pretvoriti u svoje podanike, ali vještini Luke Kirika, dubrovačkog pouzdanika u Carigradu, uspjelo je to spriječiti. Mlečani su s druge strane imali uspjeha u Hercegovini. U nov. 1716. zauzeli su glavni dubrovački prolaz za O.C. - Carinu, a tokom 1717. i sav kraj od Neretve do Novog, tj. Hutovo, Popovo, Trebinje i Zupce. Za ovo doba Mlečani su samo u početku dopuštali prolaz trgovini, dok su ga kasnije zabranili. Upravo je ova zabrana navodila Dubrovčane da pri određivanju granice nakon rata sve učine kako njihova Repbulika ne bi graničila s mletačkim teritorijem. Ako su i Mlečani za vrijeme ovog rata propuštali dubrovačku trgovinu preko teritorija što su ga okupirali, neprilike im je pravio trebinjski Osman-beg, krivo optužujući Dubrovčane da pomažu ustanike. Godine 1717. izradi on da se zatvori trgovina prema Dubrovniku, a za ebe osobno zadrža pravo da od dubrovačke robe propušta ono što mu se svidi. Tek krajem 1717. preporuči hercegovački paša trebinjskom Osman-begu da propušta karavane. Godine 1718. počelo se raditi na sklapanju mira između zaraćenih strana. Posrednici su bili Engleska i Nizozemska, a za mjesto pregovora bio je izabran Požarevac. Dubrovčani su i sada lobirali u Carigradu da Porta zastupa princip održavanja izravne teritorijalne veze između Dubrovačke Republike i O.C. Dubrovački konzul u Carigradu Luka Kirik se uspio infiltrirati u mirovne pregovore, na način da ga je posrednička engleska delegacija izabrala za svog prevodioca s turskog jezika. Osmanska delegacija je brzo popustila Austriji te joj ustupila Banat, preostali dio Srijema te znatna područja u sjevernoj Bosni i sjevernoj Srbiji, ali se i ovaj put usprotivila mletačkim teritorijlnim zahtjevima za južnom Hercegovinom. Kad bi i pomislili na popuštanje, Luka Kiriko bi štitio dubrovačke interese. Na koncu su predstavnici Engleske i Nizozemske utjecali na mletačku delegaciju da popusti. Na koncu je određeno da Dubrovnik s kopnene strane na cijelom prostranstvu ostane u vezi s O.C. I dalje su ostale osmanske enklave u Neum Kleku i Sutorini. Uz Kirika je bio i njegov kapelan, dubrovački svećenik Mihajlo Pešić, koji je ostavio dnevnik svog boravka u Požarevcu.