OPÆE OSOBINE EPSKE POEZIJE

Prema Z. Lešiæ - Èitanka za prvi razred gimnazije

EPIKA (grèki: epos, rijeè, govor, a zatim i prièa, prièanje) skupni je naziv za književna djela u kojima se pripovijeda o nekim dogaðajima koji su se dogodili — ili se misli da su se dogodili — u prošlosti. Kako su ti dogaðaji završeni, o njima se može govoriti mirno, staloženo, sa odstojanja, kao o neèemu što je prošlo i na što se više ne može uticati. Ustvari, epika predstavlja jednu od temeljnih moguænosti književnog stvaranja: epsko pripovijedanje, lirsko izražavanje i dramsko prikazivanje. U tom smislu ona je jedan od tri tradicionalna "književna roda": epika, lirika i drama. Po tom tradicionalnom tumaèenju u epiku spadaju: ep i epska pjesma, ali i roman i pripovijetka, u kojima je osnovni postupak takoðer pripovijedanje. Meðutim, u novije vrijeme roman i pripovijetka se izdvajaju kao posebna književna vrsta, tzv. pripovjedaèka proza, koja može, ali ne mora imati epska obilježja.

Epska poezija je prvobitno nastajala u usmenoj književnosti i èuvala se i prenosila u usmenoj književnoj tradiciji, koju, kao svoje duhovno nasljeðe èuva i prenosi cijela jedna narodna zajednica. Zato su u epskoj poeziji u najveæoj mjeri ispoljena kolektivna shvatanja i vjerovanja, i to iz onog vremena kada se medu èlanovima jedne zajednice tek poèela razvijati svijest o zajednièkim interesima i osjeæanje pripadnosti narodu kao jedinstvenom nacionalnom kolektivu. Zbog toga prva epska pjesnièka djela predstavljaju svojevrsne prièe o djetinjstvu jednog naroda, u kojima je izražen tzv. prvobitni, primitivni mentalitet. Taj mentalitet se najviše ogleda u osjeæanju slabosti pred silama objektivnog svijeta, kojima su ljudi pridavali natprirodni znaèaj i koje su mogli protumaèiti jedino pomoæu mitova. Zato je drevna epska poezija, kakva je Homerova, puna mitskih prièa.

MIT I MITSKA SLIKA SVIJETA U ANTIÈKOJ KNJIŽEVNOSTI

Homerovi spjevovi, kao i cijela antièka književnost, izražavaju jedno posebno, historijski uvjetovano shvaæanje svijeta, koje nazivamo mitskim. U to drevno doba ljudi nisu razumijevali pojave u prirodi, niti poznavali prirodne zakone, pa su stajali pred prirodom kao pred velikom tajnom, zaèuðeni, zadivljeni, zaplašeni. U nemoguænosti da ih objasne oni su pojave u prirodi i životu tumaèili pomoæu mitova, tj. svojevrsnih fantastiènih prièa, u kojima su do izražaja dolazila kolektivna shvaæanja, vjerovanja i snovi, kao i ukupno duhovno nasljeðe jedne ljudske zajednice.

MIT (grèki: mythos, prièa) predstavlja prvobitno tumaèenje zbivanja u svijetu, i to na osnovu jednog drevnog, u suštini iracionalnog, kolektivnog saznanja. Zato je mit po pravilu prièa o natprirodnim, božanskim silama, pomoæu kojih je drevni èovjek objašnjavao svijet u kojem je živio. Te sile su obièno zamišljene u obliku antropomorfnih, èovjekolikih bogova i polubogova, koji obitavaju u jednom izdvojenom, ali dobro organiziranom svijetu.

(Stari Grci su vjerovali da je sjedište bogova na planini Olimp i da s Olimpa oni upravljaju ne samo zbivanjima u prirodi veæ i ljudskim sudbinama).

Mit je predstavljao osnovni naèin na koji je prvobitni èovjek mislio o svijetu oko sebe i o pojavama u njemu. Mitovi su mu objašnjavali porijeklo svijeta, nastanak nebeskih tijela, životinja i biljaka, pojave u prirodi, ali isto tako i uzroke historijskih zbivanja (ratova i dr.). Ali mit je bio i izraz èovjekovih snova, strahova, èežnji i nada. Zbog toga je on predstavljao i prvi vid èovjekovog duhovnog stvaranja. U njemu je on pomoæu svoje mašte tumaèio život, ali i izražavao svoja shvatanja i osjeæanja svijeta i prepuštao se svojim maštanjima. Zato su mitovi - i mitska slika svijeta uopæe - èinili prirodnu osnovu svekolike književnosti i umjetnosti starih naroda. Staviše, ti stari mitovi su i kasnije služili umjetnicima kao nepresušno vrelo inspiracije. Oni su u tom èudesnom, èesto uistinu sasvim fantastiènom, ali i veoma poetiènom mitskom svijetu nalazili veæ gotove slike, likove, fabule i

simbole, koji su ispunjeni jednim dubljim, opæeljudskim smislom i koji su zato sposobni da trajno govore o èovjekovom položaju u svijetu. A liènosti iz mitova nikad ne predstavljaju neke zasebne, individualizirane likove, veæ su tzv. arhetipovi, tj. olièenja nekih prastarih opæeljudskih iskustava. Mit o Prometeju, koji je bogovima ukrao vatru i darovao je ljudima, pa je zbog toga bio za vjeèna vremena prikovan na kavkaske stijene, mit o Orfeju, koji je svojim èarobnim pjevanjem krotio divlje zvijeri i pokretao stijene, mit o Sizifu, koji je bio kažnjen da vjeèno gura isti kamen uz brdo, i mnogi drugi antièki mitovi stalno se iznova javljaju u evropskoj književnosti i umjetnosti, jer su u njima izražene teme koje imaju opæeljudski znaèaj, zbog èega se umjetnici u svim vremenima njima vraæaju i iznova ih obraduju i tumaèe.

Prometejske vatre

Prometej se suprotstavio bogu Zeusu kad je ovaj odluèio uništiti ljudski rod. Ukrao je vatru s Olimpa i dao je ljudima, nauèio ih je obraðivati zemlju, nauèio ih anatima, raèunanju, èitanju... Zeus ga je, naravno, kaznio zbog toga: prikovan za stijenu na vrhu Kavkaza, a ogromni je orao svaki dan dolazio i jeo mu jetru.Sizifov posao

Sizif je dvaput nadmudrio boga smrti. Zbog toga su se ljudi prestali bojati bogova i prestali su umirati. Zato ga je Had, vladar podzemnoga svijeta kaznio. Vjeèno gura kamen do vrha planine, ali se kamen s vrha svaki put otkotrlja i Sizif mora sve ispoèetka.Tantalove muke

Zbog svoje bahatrosti Tantal je bio osuðen da živi vjeèno gladan, žedan i u strahu. Stajao je u vodi, ali se ona izmicala kad bi htio priti. Nad glavom mu je visjelo zrelo voæe, ali je izmicalèo kad bi ga htio jesti. Iznad njega je bila ogromna stijena koja mu se svaki èas mogla stuèiti na glavu...Ikarov letIkar i njegov otac Dedal morali su pobjeæi s otoka Krete, a nije bilo drugoga naèina nego da pobjegnu zrakom. Zato je Dedal napravio krila od ptièjega perja i zalijepio ih voskom. Upozorio je Ikara da ne smije letjeti previsoko, da mu sunce ne rastopi vosak na krilima, ali Ikara je let toliko zanio da je zaboravio oèevo upozorenje.

Edipov kompleks Edipovu ocu Laju dosuðeno je strašno- prokletstvo: da æe ga ubiti vlastiti sin i nakon toga se oženiti svojom majkom. Zato je otac Edipa osakatio i ostavio ga u planini da ga pojedu divlje zvijeri. Edipa su pastiri odnijeli korintskome kralju koji ga je odgojio kao svoga sina. Edip je stvarno, i ne znajuæi da mu je Laj otac, ubio svoga oca i oženio se majkom. Kad je shvatio da je oženjen vlastitom majkom, Edip se oslijepio, ali je Lajovo prokletstvo tada prešlo na Edipovu djecu: Antigonu, njezinu braæu i sestru.Pandorina kutijaPandoru su bogovi napravili od zemlje, po Zeusovoj naredbi. Obdarili su je svim ljepotama i dražestima i poslali je na zemlju medu ljude. Pri polasku darovali su joj kutijicu u koju nije smjela zaviriti. U kutijici su bila zatvorena sva zla kojiuma je Zeus namjeravao uništiti ljudski rod: bolesti, gladi, ratovi... Pandora je, dakako, zavirila u kutijicu i zla iz kutije raširila su se medu ljudima. Kad je vidjela što je uèinila, brzo je zatvorila kutijicu, tako da je u njoj ostala još samo nada.

Osnovne osobine epske poezije proizišle su iz situacije u kojoj je ona nastajala. Naime, epski pjesnik (u staroj Grèkoj se on zvao rapsod) prièao je skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike istog naroda, koji imaju zajednièke životne probleme, zajednièke ideale i etièka shvaæanja, zajednièki i jedinstven pogled na povijest svoga naroda. Zato je epski pjesnik okosnicu sadržaja svoje pjesme (t.j. fabulu) uzimao iz povijesti i legendi svog naroda. On je prièao o onim liènostima i dogaðajima koji su bili znaèajni za taj narod. Ali je pjesnik, pri tome, davao krila svojoj mašti, pa je idealizirao prošlost o kojoj je pjevao i historijske liènosti pretvarao u epske junake, u heroje, koji olièavaju kolektivne ideale, etièke vrijednosti i težnje cijelog naroda. Historijsko jezgro njegove pjesme preobražavalo se i pretvaralo u jedan novi svijet, epski svijet, koji se èesto mnogo udaljavao od historijske istine, ali koji je utoliko više postajao umjetnièki izraz shvaæanja i vjerovanja èitave zajednice.

U toj poèetnoj situaciji u kojoj je nastajala epska poezija je dobila i svoja osnovna stilska obilježja, koja su se - kao karakteristièan epski stil - zadržala i u kasnijem epskom pjesništvu.

EPSKA POEZIJA je naziv kojim se danas oznaèavaju klasièni oblici epike (ep i epska pjesma), koji su po pravilu stvarani u stihu. Epska poezija je nastala veoma davno, i to najprije u okviru usmenog književnog stvaranja. Epski pjevaè (Grci su ga zvali rapsod) prièao je skupu slušalaca o onome što ih je zanimalo kao pripadnike iste narodne zajednice, pa je svoje prièe uzimao iz prošlosti te zajednice i opjevao podvige njenih slavnih junaka. Pri tome je on idealizirao i narodnu prošlost i narodne junake.

EPSKI JUNAK je književni lik koji je predstavljen kao heroj. On se po svojoj snazi, hrabrosti, mudrosti ili vještini istièe nad ostalim ljudima, pa se lahko suprotstavlja svemu onome što je u prošlosti ugrožavalo opstanak narodne zajednice èiji je on herojski predstavnik. Zato obièno djeluje

monumentalno, kao spomenik ratnièkoj slavi i ratnièkim vrlinama. A to èesto onda ide na uštrb njegove psihološke iznijansiranosti: on je više junak nego pojedinac s osobenim i sasvim individualnim duhovnim i moralnim karakteristikama.

1. Svojim slušaocima epski pjesnik prièa o nekom zbivanju koje je davno završeno i koje se smireno i u cjelini može prikazati kao prošla radnja. Zato pjesnik svojom prièom obuhvata tok toga zbivanja u svoj njegovoj širini, zadržavajuæi se na mnogim njegovim pojedinostima. On prikazuje dogaðaje, pa nam se èini kao da ih vidi svojim oèima, on detaljno opisuje junake i mjesto zbivanja, on pripovijeda o onome što se dogaðalo u meðuvremenu i prije prikazanih dogaðaja, on pušta da same liènosti razgovaraju i u razgovoru iskazuju svoje težnje ili prièaju svoje životne sudbine. Pri tome epski pjesnik ne ispoljava svoja osjeæanja, ni svoje simpatije, veæ o svemu govori smireno i pribrano. Zato epsku naraciju karakterizira epska objektivnost, odnosno odsustvo subjektivnog raspoloženja pjesnika.

EPSKA NARACIJA je poseban tip pripovijedanja, u kojem se dogaðaji koji èine fabulu izlažu kao nešto što je davno prošlo i što je, kao takvo, nezavisno od pripovjedaèeve volje i od njegovih subjektivnih stavova. O tim dogaðajima se može pripovijedati objektivno i mirno, bez žurbe, sa zadržavanjem na svakoj zanimljivoj pojedinosti. Otuda su retardacija (zadržavanje, usporavanje radnje), epska opširnost (detaljno opisivanje pojedinosti) i epska objektivnost (odsustvo pjevaèevog liènog emocionalnog angažiranja) - glavne i vrlo uoèljive karakteristike epskog stila.

2. Osnovnu kompozicionu jedinicu epskog djela predstavlja epski prizor, u kojem se predoèava pojedinaèan trenutak u razvoju epske fabule. Kako je epski pjesnik zaokupljen spoljnim dogaðajima, on uvijek nastoji da ih u nizu prizora što detaljnije i živopisnije prikaže. Pa iako sam rijetko govori o onome što se zbiva u duši njegovih liènosti, on èesto pušta da one same iskažu svoja osjeæanja, želje i težnje. (Monolozi i dijalozi epskih junaka sastavni su dio epskog prizora.)

EPSKI PRIZOR je osnovn kompoziciona jedinica epskog djela, u kojoj se pojedini dogaðaj razvija u zasebnu i cjelovitu scenu, tako da pripovijedanje prelazi u prikazivanje. Sastavni dio epskog prizora je redovno dijalog, jer epski pjevaè pušta da njegovi junaci sami u meðusobnom razgovoru izraze svoje težnje i raspoloženja.

3. Epski pjesnik ne žuri da nas dovede do konaènog ishoda dogaðaja. Naprotiv, on stalno zadržava razvoj radnje razlièitim postupcima retardacije: èesto se zadržava na pojedinim sporednim dogaðajima i razvija ih u zasebne epizode; naširoko opisuje oružje, odijelo, izgled svoga junaka i njegovo spremanje za borbu; prekida prièu i vraæa se na neke ranije dogaðaje koji objašnjavaju ono o èemu govori. Sve to stvara karakteristièan dojam epske opširnosti. Uz to, on se èesto služi istim rijeèima u opisivanju sliènih situacija: stalnim epitetima, uobièajenim poreðenjima, ustaljenim reèenièkim sklopovima, kao i shematiziranim redoslijedom detalja u opisu i prikazivanju liènosti i radnji. Zato su za epski stil karakteristiène tzv. epske formule, tj. fiksirani jezièki iskazi koji se ponavljaju u razlièitim pjesmama kad se god govori o istim stvarima ili situacijama.

EPIZODA je pojedinaèan dogaðaj u nekoj prièi. Može predstavljati odstupanje (digresiju) od jedne cjelovite i jedinstvene radnje, kao što se ponekad dogaða u dramama, a može biti samo jedan u nizu labavo povezanih dogaðaja koji èine neku dužu prièu, kao što je èesto u epovima i dužim epskim pjesmama. Ponekad se može razviti u zasebnu prièu i osamostaliti. Ali i tada obièno ima odreðenu funkciju u cjelini književnog djela,, pa je na neki naèin uvijek umjetnièki motivirana (opravdana).

4. Pošto prièa o dogaðajima i liènostima koji imaju veliki znaèaj za njega, njegove slušaoce i njegov narod, epski pjesnik pridaje svom kazivanju jedan sveèan i uzvišen ton, izražavajuæi tako èežnju za minulim herojskim vremenima. Taj ton dolazi do izražaja u velièanstvenim opisima, u maštovitim poreðenjima, u razvijenim alegorijama, u jakim hiperbolama, èestim i lijepim epitetima. Taj sveèani ton epske naracije dolazi do izražaja i u stihu, koji je ujednaèen i mirno dostojanstven i koji obièno svi epski pjesnici u jednoj narodnoj zajednici prihvataju kao uobièajen i tradicionalan epski stih. (Tako je u starogrèkoj epici opæenito bio usvojen heksametar, a u narodnoj poeziji južnoslavenskih naroda epski deseterac).

HEKSAMETAR - U antièkoj poeziji stih se gradio smjenjivanjem dugih (—) i kratkih (u) slogova, koji su u razlièitim kombinacijama davali stope kao osnovne ritmièke taktove. Glavne stope bile su: trohej (dugi i kratki slog), jamb (kratki i dugi slog), spondej (dva duga sloga) i daktil (jedan dugi i dva kratka sloga). Homerovi epovi su ispjevani u stihu koji se zove heksametar.

To je stih od šest metrièkih jedinica, i to od pet daktila i jednog spondeja:

— uu | — uu | — uu | —uu | —uu | — —.

Pod uticajem Homerovih epova heksametar su upotrebljavali mnogi kasniji evropski pjesnici, prilagodavajuæi ga fonološkim osobinama svog maternjeg jezika i metrièkim karakteristikama poezije koja je na njihovom jeziku pisana. Izmeðu ostalih tim stihom su svoje pjesme pisali Vojislav Iliæ, Silvije Strahimir Kranjèeviæ i Musa Æazim Æatiæ. (Pogledajte, kao primjer, Æatiæevu pjesmu "Ja sam vjerni rob ljepote".)

Epske vrste ( Prema Dragutin Rosandiæ - Hrvatski jezik i književnost 1):

Kratki oblici (male epske forme) Duži oblici (veæe epske forme)

  ep roman

narodni (usmeni) oblici

autorski oblici narodni autorski    

:vicmitanegdotalegendabasnapripovijetkabajkaepska pjesma

basnabajkalegendapripovijetkanovelakratka prièaanegdotatrivijalna proza

povijesno--junaèki

povijesno--junaèkiviteškireligijskiidilièniživotinjskididaktièkifilozofski

pustlovnikriminalistièkipovijesnisocijalnipsihološkihumoristièkipublicistièkisatiriènifilozofski

roman zbivanjaroman prostoraroman likaroman rijekaciklièki romanpoetski romanroman idejaroman esejdokumentaristièki