općenito o državama

Seminarski rad

OTVORENI UNIVERZITET „APEIRON“ TRAVNIK

Fakultet pravnih nauka

Odsjek: Opće pravo

SEMINARSKI RAD

TEMA: OPĆENITO O DRŽAVAMA

Kanditat: Mentor:

Filozofija i teorija prava 1

Seminarski rad

Amna Mlinarić prof. Zdravko Jež

PREDGOVOR:

Slušajući predmet Filozofija i teorija prava, te ulazeći nešto dublje u tematiku o kojoj svakodnevno slušamo, gledamo ili o kojoj čitamo, bez nekog razumijevanja i prihvaćajući neke pojmove tek paušalno, shvatila sam da pojam „država“ poznajem tek u nekom teritorijalnom smislu, u geografskom pojmovniku.

Čitajući literaturu vezanu za državu, ne samo kao geografski pojam, nego državu kao aparat, shvatila sam da svaki pomen države, kao institucije podrazumijeva njen pravni sistem.

Razmišljajući o Dejtonskom sporazumu koji se ne „dešava“ negdje drugdje i nekome drugom, shvatila sam da ne mogu shvatiti Dejtonski sporazum, ako ne poznajem neke sisteme iz kojih su „prepisani“ neki modeli primjenjeni na Bosni i Hercegovini.


Seminarski rad

Uvod

Pojam države

Pojam države se može definisati po međunarodnoj i unutrašnjoj ulozi. Na međunarodnom nivou država je suvereno tijelo. Suverenitet države čine definisane i međunarodno priznate granice i potpuna i bezuslovna vlast države na tom području. Suverenit države čini i njeno stanovništvo, koje je stalno naseljava na tom području. Ukoliko vlast ne posjeduje suverenitet nad teritorijom koju okružuju njene granice govorimo o pojmu neuspjele države. Primjer za neuspjelu državu je Somalija.

Dvije najzastupljenije teorije o unutrašnjoj ulozi države su:

Država je aparat za prinudu

Prema ovoj teoriji, država postoji da bi osigurala da svako ispuni svoje zakonske obaveze, kao što je isplata dugova, poštovanje privatne svojine, te ostala ljudska prava koje bi i trebalo da država obezbjeđuje, te druga teorija

Država ispunjava principe društvenog ugovora.

Tvorac pojma „društveni ugovor“ je Žan Žak Ruso, koji smatra da društveni ugovor podrazumijeva ugovor između svakog pojedinca i države, prema kojem bi država, kao jedna od ugovorni strana trebala da štiti prirodno pravo svake osobe, dok bi u zamjenu za tu zaštitu, pojedinac, kao druga ugovorna strana, morao ispunjavati određene dužnosti prema državi. Jedna od obaveze pojedinca spram države bila bi recimo, plaćanje poreza.

Ovakva podjela uloga u društvenom ugovoru je prihvaćena u svim zapadnim demokratijama.

Vladavinu u jednoj državi možemo podijeliti prema tome kolika je vlast pa bi smo širom svijeta imali države u kojima vlada etatizam, liberalizam, marksizam, monarhizam, socijalizam, totalitarizam i sl.

Podjela vlasti u jednoj državi može biti: aristokratija, autokratija, demokratija, birokratija, bikratija, enarhijat, monarhija, oligarhija, polikratija, tehnokratija.

Pojam nacionalna država, za razliku od općenitijeg pojma „država“ odnosi se na drzavu u kojoj preovladava jedna nacija. Ovaj oblik države uobičajio se tijekom zadnjih nekoliko stoljeća, a naročito u posljednih pedeset godina, pa se danas za većinu država može reći da su nacionalne države. Ipak, mnoge države kao što su Belgija i Švicarska, sadrže brojne jezične, vjerske ili etničke skupine, od kojih niti jedna nema očiglednu prevlast. Ipak,


Seminarski rad

nacionalni se identitet može izgraditi unatoč tim razlikama, kao što pokazuje primjer Amerike i Švajcarska.

Svaka država za sebe ima svoj politički sistem. Pod pojmom politički sistem podrazumijeva se skup svih institucija kojima se artikulira i uobličava politička vlast, određuju odnosi između te vlasti i društva, kao i način vršenja vlasti, te instrumenti utjecaja građana na to izvršenje.

Bitan faktor za određivanje karaktera političkog sistema svake države jeste politička, odnosno državna vlast. Iz toga proizilaze dva teorijski moguća oblika političkog sistema:demokratski i autokratski.

Demografski politički sistem bi bio onaj u kome su organizirani institucionalni oblici utjecaja društva na vlast i njeno vršenje, a autokratski oblik onaj u kome, s pravnog aspekta, društvo nema takve mogućnosti. Ta dva sistema se rijetko ispoljavaju u čistom obliku.

Postoji uzajamna veza između klasnog tipa države i pravnog sistema države., pa iako to dvoje ne treba poistovjećivati, njihova povezanost ne treba se zanemarivati. Tu se polazi od četiri društveno-ekonomske formacije (robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i socijalizam) koja daju četiri klasna tipa država.

U svakoj od njih kao rezultat klasne borbe, vlast vrši jedna, vladajuća klasa.Ali oblik političkog sistema može da bude različit, pa bi onda u Atini politički sistem bio „demokratski“ ( vrlo diskutabilna demokratija u društvu u kojem postoje robovi“-Zdravko Jež), dok je u Sparti bio autokratski.U feudalizmu smo imali prosvijećene i apsolutističke monarhije, parlamentarne monarhije i brutalne tiranije. U buržuaskom društvu postoji izvjesna šarolikost od demokracije do različitih oblika autokracije. U socijalizmu spektar se širio od autokratskih dikttura staljinističkog tipa do relativno razvijene neposredne demokracije.

U novije vrijeme, u savremenim država pitanje klasne razlike se sve više brišu. Ne postoji više niti klasična buržoazija niti klasični proleterijat. Moderni ustavi se uglavnom pozivaju na slobodnog građanina koji je jednak pred zakonom bez obzira na svoje porijeklo, socijalni status, rasu, polnu pripadnost i slično.

U klasičnoj teoriji na državu se gledalo uglavnom spram vrhovnog nosioca suvereniteta, pa je nekada prije uobičajena podjela država bila na monarhije ili republike. Kasnije se sve više prihvata pristup koji govori o tri vrste sistema i to: parlamentarne, predsjedničke i konventske (skupštinske).

Faktori koji determinišu određene političke sisteme u nekoj državi su:

1. Ekonomska i klasno-socijalna infrastruktura


Seminarski rad

Demokratske političke forme mogu da dobiju pun sadržaj jedino ako je položaj vodećih društvenih snaga takav da one imaju potreban stupanj samostalnosti spram organa javne vlasi. Veliku ulogu igra i stupanj prosvjećenosti i opća politička kultura birača. U državi, gdje je većina stanovništva nepismena, neprosvijećena, gdje vlada nizak životni standard nema mnogo šanse da se te mase aktivno uključe u izbor organa vlasti.

U takvim država češći su i državni udari nego u državama gdje je većina stanovništva na visokom prosvjetnom i kulturnom nivou.

Kada poznajemo ekonomsku i socijalnu infrastrukturu u jednoj državi, društvu znamo i kakvi su oblici političke organizacije u toj državi zaista mogući.

2. Ustrojstvo političkih institucija

Pod pitanjem ko bira vladajuće rukovodeće političke organ krije se odgovor da li je u državi demokratstki ili autokratski politički sistem. U nekim državama postoji i kombinacija demokratskog i autokratskog političkog sistema koji se isprepliću. Najbolji primjer te kombinacije jeste Velika Britanija koja predstavlja nasljednu monarhiju u kojoj kralj na prijestolje dolazi naslijeđem. Međutim postoji i parlament koji je demokratski izabran općim pravom glasa. U tom demokratski izabranom parlamentu postoji i Dom lordova u koji se stupa isključivo naslijeđem ili kooptacijom.Sličan primjer su i ustavne monarhije, gdje kralj vlada pod motom „ po milosti božijoj i volji narodnoj“, u kojm se i oslikava ova dvojnost.

Ne postoji niti jedna organizirana niti razvijena država u kojoj je sva vlast koncentrirana kod jednog organa.To je naročito bitno između zakonodavnih, izvršnih i sudskih organa vlasti. U tom pogledu postoje tri sistema: jedinstvo vlasti u sistemu, podjela vlasti i saradnja između organa nosilaca.

Šta je to što ograničava političku vlast u jednoj državi?

Jedan od načina ograničavanja političke vlasti u jednoj državi jeste pisani ustav.Mnogo direktniji oblik kontrole vlasti jeste neposrednim učešćem građana u vršenju vlasti, kroz forme neposredne demokracije.Jedan od takvi oblika kontrole jeste i referendum. Recimo u Švicarskoj postoji izvjesni zakoni koji se ne mogu usvojiti ukoliko nisu izglasani na referendumu.

3. Političke partije-stranke

Političke partije, iako nisu spomenute u najpoznatijim ustavima, kao što su Ustav SAD ili Ustav V.Britanije, imaju veliki utjecaj na državu i politički sistem unutar nje.Polazeći od tipa političke partije može se razumjeti zašto pojedini politički sistemi, slični po svojoj formalnoj strukturi nisu funkcioniraju na različite načine, za što je najbolji primjer recimo funkcionisanje kantona u BiH i Švicarskoj. Osnovni razlog formiranja stranaka u jednoj državi jeste njihovo osvajanje vlasti, participiranje u vlasti ili kontrola nad vlasti. Uloga


Seminarski rad

partija u jednoj državi može biti tako velika da su neki pisci čak političke sisteme dijelili prema broju partija, pa su tako postojali jednopartijski, dvopartijski ili više partijski sistemi.

4. Organizacija državne administaracije

Odnos državne birokracije tj. profesionalnog činovničkog aparata i političke vlasti nije definisan ustavom niti drugim normativnim odredbama. Opći princip u savremenom društvu bi bio da državni činovnički aparat treba da bude podčinjen političkim tijelima, tj. politički organi bi trebali da budu nosioci vlasti, a administracija bi trebala da bude njihov instrument. To je samo načelno rješenje i mnogo je odstupanja od toga.

5. Društveno-historijska klima i tradicija

Politička svijest i tradicija igraju veliku ulogu u djelovanju političkih institucija u jednoj državi. Duži period trajanja demokratskih institucija ima veliki značaj za ukorjenjivanje demokracije u širokim slojevima birača.Vrlo je važno njihovo osposobljavanje da se koriste demokratskim pravima koja im formalno pripadaju.

I tradicija znači mnogo za stabilnost demokratskih institucija. Upravo to je bio razlog pobjede fašističkih režima u onim kapitalističkim zemljama koje nisu imale dužu tradiciju demokratskog parlamentarizma.

Od velikog značaja za državu je i utjecaj masovnih sredstava komunikacija, te pod čijom su kontrolom ta sredstva, te kolika je kontrola i cenzura nad tim sredstvima.Tim sredstvima se često stvaraju masovne psihoze, nacionalizam, rasna mržnja, huškanja i sl.

Socijalna bijeda, vjerska i nacionalna zaslijepljenost je preduslov da baš onaj sloj ljudi, najugroženiji dijelovi stanovništva, koji bi trebali najviše da su zainteresirani za iskorištavanja političkih sredstava- upravo oni najmanje izlaze na izbore i najmanje se koriste demokratskim pravima.

6. Međunarodni odnosi

Za državu je vrlo bitno kakvi su njeni međunarodni odnosi sa susjedstvom te kakav joj je karakter spoljne politike.

Za jednu državu, vrlo je bitno kako joj je uspostavljen sistem lokalne samouprave, jer lokalna samouprava afirmira čovjeka i humanizira politički sistem.Lokalna samouprava na području jedne države nije suprostavljena političkom sistemu. Naprotiv, one taj sistem nadopunjuju, humaniziraju ga i čine ga pristupačnijim građanima.

Jedan od najrasprostranjenijih oblika lokalne samouprave jeste referendum.Referendum je oblik direktnog odlučivanja svih građana sa pravom glasa.Vrlo je sličan izborima, samo što


Seminarski rad

se na referendumu ne bira, nego odlučuje.Predmet odlučivanja može biti neko ustavno pitanje, promjena političkog sistema i sl.

Kada se govori o državi , često se pojam „država“ poistovjećuje sa pojmom politički sistem. Međutim, država pored klasne ima i drugu funkciju. Po svome postojanju država je mnogo starija i postojanija društvena pojava i manje je podložna promjenama od političkog sistema. Da bi se državna struktura promijenila potrebna je socijalna revolucija, dok je promjena političkog sistema moguća čak i nakon izbora i smjene partija na vlasti. Ono što je bitno naglasiti da je politički sistem normativno uređen ustavom, kao najvišim pravnim aktom i temeljnim zakonom iz kojeg proizilaze svi ostali niži akti. Međutim, činjenica jeste da se normativno i stvarno pravo nikada u potpunosti ne poklapaju u cjelini. Na tu temu citirala bih B.Žepića koji kaže: „Pravo nastoji nrmirati cjelokupnu zbilju i ponašanje svih društvenih subjekata, kao i svakog člana datog društva. Međutim, između normativnog i stvarnog uvijek postoje određene razlike, odnosno veća ili manja odstupanja. Ovo zato što je državna norma, u pravilu nametnuta i prisilna, u odnosu na podanike i druge pravne subjekte...“*(B.Žepić:“Suvremeni politički sustavi“)

Ovdje zapravo B.Žepić parafrazira poznatu izreku Rusoa (Jean Jasques Rousseau) „ da ni najjači nije uvijek dovoljno jak da bude uvijek gospodar, ako ne zna da transformira silu u pravo i pokoravanje u dužnost“.

Sada bih se osvrnula na konkretne države u kojima bih uporedila unutrašnje uređenje i kompletni aparat koji funkcioniše unutar nje.

III VELIKA BRITANIJA

Počela bih od Velike Britanije jer bi kod Velike Britanije trebalo istaći da je riječ o državi sa najstarijim političkim sistemom, koji je prenes na mnoge druge države.Sam pojam parlamentarizma nastao je u Velikoj Britaniji i prenošen je dalje.Postoje još dvije bitne stvari koje se vežu za Veliku Britaniju a to su da su tradicionalni običaji još i dan-danas u opticaju u političkom životu, te da Velika Britanija nema pisani ustav, što je i izvjesni fenomen. Veliku Britaniju čine Engleska, Škotska, Wels i Sjeverna Irska. Parlament je do 16 stoljeća bio jednodomi, da bi u 16 stoljeću postao dvodomi, kada se sveštenstvo izdvaja u Gornji dom a predstavnici grofovija i građanstva u Dom komuna ili Donji dom.

Kako se često ističe , britanski ustav, iako je veoma star, ne postoji. Velika Britanija nema pisani ustav koji se mijenja specijalnim postupkom. Ustav Velike Britanije je ono što sudovi Velike Britanije utvrde-presude- da treba da bude, tumačeći običajno pravo i azakone koje je izglasao parlament. Prema tome, u Velikoj Britaniji ne može se djelovati „neustavno“ nego samo „nelegalno“ . S druge strane tradicija ima veliku ulogu u političkom životu Britanije. Sam položaj prvog ministra nema legalnog


Seminarski rad

osnova. Međutim, te tradicionalne navike Britanaca u mnogome koče briatanski politički sistem.

Donji dom je ponikao iz kraljevskih potreba za novcem. Parlamenti su sazivani da bi obavezivali narod da plaća poreze kojima bi se održavalo (po pravilu rasipno)kraljevstvo ili finansirali ratovi.Tako je i ostalo da je najstarija funkcija Donjeg doma bilo planiranje i raspoređivanje budžeta.

U početku je model parlament bio sastavljen iz tri doma:barona, klera i, uslovno rečeno, narodnih predstavnika. Kasnije, usljed profiliranja različitih interesa stvaraju se dva doma. Tada se visoko plemstvo udružuje sa sveštenstvom i iz toga nastaje Dom lordova.

Niže plemstvo se udružuje sa predstavnicima grofovija, dok je niži kler izgubio interes za učestvovanje u tom savezu. Iz toga nastaje Donji dom.

U početku je parlament sazivao kralj zbog svojih interesa. Kada se razvio dvodomi sistem, parlament je birao svog speaker-a ili govornika, koji je prenosio odgovore kralju. U to vrijeme donešeno je i pravilo „No taxation without represation“ ili „nema poreza bez predstavnika“. Od tada prijedlozi za davanje novca se prvo moraju odobriti u Donjem domu, pa tek onda se šalju na razmatranje u Gornji dom.

U početku parlament nije mogao donositi zakone. To je mogao činiti samo kralj dekretima, na koje je saglasnost davalo Malo vijeće. Međutim postojalo je i izvjesno rivalstvo između parlamenta i kralja.

Jednim od najvažnijih dokumenta u povijesti britanskog političkog sistema smatra se usvajanje Povelje prava („Bill of Rights), kao najupečatljivijeg primjera ograničenja kraljeve vlasti i samovolje. U toj povelji jasno su naznačeni primjeri nezakonite prakse kralja, te njome je potvrđeno pravo građana za podnošenje peticija kralja, pravo protestanata da nose oružje radi vlastite sigurnosti, slobodu izbora članova parlamenta i sl.

Velika Britanija je prva država koja je ukinula kmetstvo, te je ujedno prva sprovela buržoazijsku revoluciju. Kao što smo već rekli, ona nema pisani ustav, ali mnogi analitičari smatraju da je njen ustav ustavri sve ono pisano kroz historiju. U novije vrijeme teoretičari smatraju da engleski ustav postoji, te da se sastoji od dvije vrste izvora: Ustavnih zakona i pravila , koji su obavezni i ustavnih konvencija koje su neobavezne.Ipak ne pamti se u povijesti Velike Britanije da je neko prekršio neku od ovih ustavnih konvencija, iako one nemaju sankcije.

Kaže se da su ovlasti kralju oduzimane da niko ne bi postao „pravi kralj“ . Velika Britanija je našla način da pronađe nešto između ustavne monarhije i parlamentarne


Seminarski rad

monarhije. Mada, mnogi smatraju da kada bi Kruna u Britaniji bila ukinuta da bi se i Kraljevina raspala.

Pozabavimo se malo detaljnije sa osnovnim elementima u političkom sistemu Velike Britanije.

Kao što smo rekli Parlament se sastoji od :

Monarh

Dom lordova-Gornji dom

Dom komuna-Donji dom

Spiker

MONARH

Monarh je dužan da podstiče, opominje, ohrabruje te potpisom ovaži zakone izglasane u parlamentu. Nepovrjediv je u pravnom smislu, nikom ne odgovara i, po tradiciji, smatra se nepogrješivim ( istina je ustvari da ona ne može odgovarati niti za jedan akt, jer ga ona nije niti sastavila, nego samo ministri ili Kabinet).

“Kralj“ kao funkcija je vrlo slabog utjecaja. Tu je da titulira, predstavlja zemlju, imenuje oficire. Mnogi poslovi se vrše „u ime kralja“, koji ustvari ne znači kraljevu ličnost nego skup političkih institucija. Po pravilu kralj imenuje sudije, donosi presude, imenuje ministre, ali sve je to nominalno i postavljeno prema tradiciji.Kad se predviđa da Kralj imenuje funkcionere to znači da ih imenuje odgovarajući ministar.

Najvažnije institucije kroz koje Kruna vrši svoju formalnu vlast jesu:

1. kabinet

2. ministri i jima podložni funkcioneri

3. stalna činovnička komisija

4. Privy Council

Privy Council se sastoji od 330 članova. Neki su u njemu po položaju, neki su imenovani. To su najviši suci države, ambasadori drugih država, Speaker, tj predsjednik Donjeg doma,te mali broj istaknutih književnika, učenjaka i sl.Međutim i članovi Kabineta ulaze u Privy Council .Svi ovi članovi biraju se doživotno. Ovaj council se nikada ne sastaje u cjelini izuzev ako se radi o inauguraciji novog kralja ili sl. Obično se sastaje po pet članova, stim što i tri čine kvorum.


Seminarski rad

Privy council izdaje veliki broj uredbi i pravilnika godišnje, s tim što council nema zakonoavne inicijative, niti razmatra zakonske prijedloge.

DOM LORDOVA

Dom lordova ima aristokratsko porijeklo, i u prosjeku broji oko 1.000 članova. I pored tako velikog članstva i tri člana su dovoljna za kvorum. U Dom lordova ulazi aristokracija, škotsko i velško plemstvo, biskupi, sudije i predstavnici imenovano od strane kralja. Dom lordova ili Gornji dom do 1911. Godine mogao je staviti veto na usvajanje nekog zakona.Nakon 1911.godine Gornji dom može samo taj zakon vratiti putem suspenzivnog veta na ponovno razmatranje , i to odlaganje može trajati najviše godinu dana.

Izuzetak su finansijski zakoni i u odnosu na njih Gornji dom nema nikakve ovlasti. Ova praksa se pokazala kao veoma dobra jer neki zakoni nakon isteka od godinu dana nisu niti usvojeni jer su nakon promišljanja o njima, promijenjena mišljenja. Preko ovoga se smatra da je uloga Gornjeg doma veoma korektivna i korisna.Dom lordova ima i neka sudska ovlašćenja.On je , prema tradiciji najviši apelacioni sud za građanske parnice .Sudsku ulogu u njemu obavlajju samo članovi koji vrše sudsku funkciju.Ova funkcija Gornjeg doma je bitna iz više razloga: prvo članovi Gornjeg doma imaju bogato iskustvo u zakonodavnoj vlasti i često izvjesnim amandmanima mogu da poboljšaju tekst zakona izglasan u Donjem domu, drugo:sa ovim članovima se obezbjeđuje da se u parlamentarnom radu obezbjede usluge lica koje nisu niti u jednoj stranci, jer članovi Gornjeg doma nemaju vezu sa političkim partijama, nego je to ustvari aristokracija koja ima nezavisan stav.

DOM KOMUNA

Dom komuna ili Donji dom je predstavničko tijelo izabrano putem opštih izbora.Donji dom je opće predstavničko tijelo koje izražava narodnu volju, volju birača, koji su podijeljeni striktno po izbornim jedinicama.

Danas Donji dom broji 635 članova sa mandatom od 5 godina. Težište zakonodavne vlasti nalazi se na Donjem domu, a i izvršna vlast za svoj rad odgovara isključivo Donjem domu.

U Velikoj britaniji postoji još jedna neobična stvar. Pošto je u Britaniji dvopartijski sistem, na izborima za vladu stranka koja ima većinu glasova pobjeđuje i dobija priliku da formira vladu. Partija koja izgubi na izborima, tj opozicija uspostavlja tzv. kabinet u sjenci. Iz tog kabineta predstavnici iz kabineta participiraju u raspravama u Donjem domu.

Vlada se sastoji od prvog ministra i tri kruga članova:


Seminarski rad

Prvi krug koji predstavlja Kabinet koji je formirao prvi ministar i sastoji se od 15-20 članova

Drugi krug čine oni ministri koji nisu članovi Kabineta, a šefovi su resora

Treći krug čine državni ministri, podsekretari i parlamentarni sekretari.

Vlada broji oko stotinjak članova. Sve najvažnije odluke vlade se donose u Kbinetu, a svaka tako donesena odluka je obavezujuća za sve članove vlade.

Ako se neki član ne slaže sa izvjesnom odlukom, jedino što mu preostaje jeste da podnese ostavku. Prema tome, u vladi Britanije postoji kolektivna odgovornost vlade, tačnije 1/3 Donjeg doma (predstavnici Kabineta), i teoretičari bi rekli da je to britanski izum.

SPEAKER

Donji dom na svom čelu ima speaker-a, tj predsjednika, zatim zapisničara sa pomoćnicima i ostale pomoćne članove. Funkcija prvog speakera datira još od 1377. Godine.Imenovan je od strane kralja, kao i u današnje vrijeme kada je potreban kraljevski pristanak za imenovanje speakera.Speaker se teorijski bira na vrijeme trajanja vlade, ali u praksi speaker „nadživljava“ vladu. Zato se za ovu funkciju bira osoba od povjerenja, koja nije politički eksponirana, te se u startu odriče svih političkih aktivnosti.Tradicija je da kada speaker odlazi u penziju dobija plemićku titulu.

On je pravi moderator i usmjerivač rada parlamenta. On održava red u parlamentu, tumači i primjenjuje pravil i procedure onoga što mi zovemo pravilnikom o radu parlamentu.

To bi bilo o političkom sistemu Velike britanije.

Sada nešto o političkom sistemu Kanade.

IV KANADA

Politički sistem Kanade je formiran pod utjecajem britanskog sistema s jedne strane i političkog sistema SAD-a, s druge strane.Kombinacija ova dva sistema napravili su jedan spoj. Kroz ta dva utjecaja manifestuju se dva bitna svojstva kanadskog političkog sistema:prvo je da je porijeklo njegovog parlamentarizma iz Velike Britanije, te drugo da u njegovom federalizmu veliki utjecaj je imao federalizam SAD-a.

Kanada je danas federalna država sa 10 centralnih, samostalnih država.Osnovni razlog uvođenja federalnog uređenje u Kanadu jeste njen mješoviti sastav kanadskog stanovništva, te manjine koje ljubomorno čuvaju svj jezik, običaje i kulturu.


Seminarski rad

Centar države je u Otawi, a Kanada se konstantno susreće sa problemom pokrajine Quebeck, koja pokušava da se odcijepi pravdajući se ekonomskom zapostavljenošću, nemogućnošću ispoljavanja kulture i običaja i slično.

Parlamentarni sistem u Kanadi je uređen po ugledu na britanski i čine ga:

Britanski guverner, dakle kraljica,

Senat,

Dom komuna

Senat se sastoji od predstavnika pojedinih pokrajina, a te predstavnike doživotno imenuje generalni guverner.Druga specifičnost kanadskog Senata jeste što broj predstavnika pojedinih pokrajina nije isti. To ovisi o broju stanovnika i kreće se od 4 do 24 predstavnika.

Dom komuna bira se na općim izborima, koji su unidomni, kao i u Velikoj Britaniji.Senat kao Gornji dom i Dom komuna kao Donji dom imaju ravnopravan status, sa izvjesnom prevagom na stranu Donjeg doma.To je iz razloga što vlada odgovara isključivo Donjem domu.

Na čelu vlade nalazi se prvi ministar.

Kanadske provincije su 1998. Godine u svoje ovlasti dobile i korpus građanski prava, od zatvora i bolnica pa do sklapanja brakova, s tim da je savezna vlada zadržala ovlasti u ubiranju poreza, obrani, odbrambenim poslovima, regulira trgovinu, monetranu politiku i upravlja bankama.

Još jedna privilegija savezne vlade jeste da , u kriznim situacijama, ne mora poštovati ograničeni suverenitet provincije

Savezni parlament je sastavljen po uzoru na britanski i u svom sastavu ima 282 mjesta. Stranka koja osvoji većinu ima pravo da sačinjava vladu.

Na kraju, Kanada je članica NATO-a i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta, sa ogromnim ekonomskim i svakim drugim potencijalom. Jedina prijetnja za ovu državu jeste unutar nje same , a to je provincija Quebeck.

INDIJA

Indija je federalna država u kojoj se do donošenja prvog Ustava Republike Indije (1946.godine) razvija i sistem parlamentarne demokratije. Kao uzor u kreiranju političkog sistema Indije uglavnom je poslužio buržoaski politički sistem, iako on s obzirom na bogatu indijsku tradiciju, osobenu civilizaciju i svaku drugu šarolikost ima svoje specifikume.

Historija Indije se dijeli na četiri velika perioda i to: Stara Indija, Muslimanski period, Britanski period i Period nezavisnosti.


Seminarski rad

26. novembra 1949. Godine izglasan je Ustav Indije, kojim je Indija proglašena Republikom.Ustav Indijske unije sastoji se od 395 člana u 22 dijela. Otprilike je veći 20 puta od Ustava SAD-a. Njegove odredbe su jako precizne, ali ne i krute, te ga je lako mijenjati i dopunjavati.Da bi neka izmjena stupila na snagu potrebna je većina svih članova oba doma parlamenta uz obavezan kvorum od dvije trećine prisutnih koji glasaju.

Već samo donošenje ustava predstavlja odmicanje od britanske prakse koja se temelji na episanom ustavnom pravu.Mnoge odredbe indijskog Ustava su slične odgovarajućim rješenjima u Ustavu SAD-a, Francuske, Njemačke, Italije i Španije. No, ipak najjači utjecaj na taj dokument imala je Velika Britanije.

Kroz Ustav Indije provlače se temeljna ljudska prava, odgovarajuća ekonomska i socijalna prava, od kojih se jedna odnose na sve osobe, a druga samo na državljane Indije.

Iako je zasnovana na federalnom načelu, njen federalizam se razlikuje od uobičajene forme po tome što su predviđena nadležnosti i prava ne samo Unije nego i federalnih jedinica.Federalne jedinice nemaju svoje ustave, ali primjenjuju odgovarajuće dijelove saveznog Ustava. Međutim, u isključivu nadležnost Unije spadaju vanjski poslovi, nacionalna odbrana, bankarstvo, novac, vanjska trgovina i religijski poslovi.

Organi izvršne vlasti su Predsjednik Unije , Potpredsjednik i Kabinet. Predsjednik bira na rok od pet godina izborno tijelo sastavljeno od svih članova parlamenta, te predstavnika zakonodavnih organa federalnih država. Predsjednik ima mnogo veću funkciju nego britanska kraljica, što indijski sistem čini drugačijim od britanskog. Predsjednik imenuje suce, guvernere, sklapa međunarodne ugovore, vrhovni je komandant oružanih snaga. Može stavljati veto na neke zakone, ali ako ga usvoji obična većina, zakon se ipak usvaja.

Potpredsjednik Republike se bira na rok od osam godina, te po funkciji presjedava višim domom-Vijećem država, ali nema pravo naslijeđa predsjednika u slučaju njegove smrti.

Najvažniji organ izvršne vlasti nesumnjivo je Kabinet ( Vijeće ministara), na čijem čelu je prvi ministar ili premijer. Kabinet formulira politiku, predlaže većinu zakona. Kabinet je kolektivno odgovoran Donjem domu parlamenta- Domu naroda.ali pored kolektivne odgovornosti postoji i individualna odgovornost članva Kabineta.Članovi Kabineta se većinom imenuju iz reda članova Parlamenta. Prvog ministra imenuje predsjednik, a on imenuje Kabinet.

Zakonodavna vlast ima parlament.On se sastoji od dva doma, Doma naroda (Lok saba) sa otprilike 500 predstavnika koji se biraju po izbornim okruzima na mandat od pet godina i Vijeće država ( Radža Saba) sa oko 250 članova .

Međutim, Indija ima jedan specifikum, naslijeđen od kolonijalne uprave, koji koči dalnju demokratizaciju. U Indiji je naglašena samostalnost i hijerarhijska organizacija državnog aparata.Državni aparat je prilično konzervativan. Pošto se za visoke funkcije traže isključivo


Seminarski rad

bogato školovanje za te funkcije su opredjeljena samo djeca bogatih roditelja. Tako državni aparat po svome sastavu predstavlja bogatije slojeve društva.Te socijalne snage su naročito uočljive kod najlošije i najbolje plaćenih mjesta gdje je razlika i do 30 puta.

Još jedna karakteristika Indije je uloga političkih stranaka. Za nezavisnost se izborila samo jedna stranka-Kongresna- i njen je utjecaj i do dana današnjeg ostao najveći u Indiji.Nakon sticanja nezavisnosti, u Indiji su ostali na snazi oni zakoni koje je ranije donijela kolonijalna uprava.

Najvažniji sudski organ zemlje je Vrhovni sud sa osam članova koje imenuje predsjenik Republike. Vrhovni sud je ustvari i vrhovni sudski organ koji ocjenjuje ustavnost zakona, te je nadležan i u postupku žalbe nižih sudova.

Jaka centralistička struktura države je osigura i vertikalnom linijom vlasti. U svakoj državi postoji guverner kojeg imenuje Predsjednik. Svaka država ima parlament i vlastiti kabinet, koji vodi lokalnu politiku.

U Indiji postoji velika borba za lokalnu samoupravu. Veliki gradovi imaju lokalnu samoupravu, dok postoje problemi kod seoskog područja gdje siromaštvo i seoske jedinice predstavljaju prepreku za sprovođenje reformi.

Švicarska

Švicarska kompleksnost, nacionalna, jezična, kulturna i svaka druga isprepletenost i šarolikost čine jednu od najuočljivijih odlika švicarskog (kon)federalizma.

Jedinstvenost švicarskog federalizma proizilazi iz četiri odlike koje služe njegovoj diferencijaciji od ostalih federalnih sistema. Slika Švicarske kao mirne i stabilne zemlje datira od nedavno, od kraja Prvog svjetskog rata. Do tada u njoj je bilo puno nemira i previranja zbog njene šarolikosti.

Kao federalna država, Švicarska se sastoji od 26 jedinica; i to 20 kantona i 6 polukantona.Polukantoni imaju isti ustavni status kao i puni kantoni. Razlika je samo u tome što prvi imaju samo jedno, a drugi dva mjesta u Gornjem domu švicarskog parlamenta, vijeću kantona, te da u ustavotvornom referendumu nose pola od onoga što imaju puni kantoni.

Treba istaći da u okviru švicarske federacije teško da postoji stalna većina za bilo koju religijsku ili lingvističku grupu, odnosno za bilo koju koalicijsku grupaciju. Tako se na najbolji način obezbjeđuje da se ni jedna manjina ne osjeća ugroženom.

Švicarski kantona npr. U pogledu obrazovanja imaju veoma široke ovlasti za osnovno, srednje i univerzitetsko obrazovanje.Vlada konfederacije ima ovlasti da poduzme sankcije protiv bilo koga ko ugrožava pravo na obrazovanje ili vrši bilo kakvu religijsku diskriminaciju.Kantoni imaju pravo uspostavljanja svojih spstvenih poreza, organizaciju vlastitih političkih sistema u okviru federalnog ustava.


Seminarski rad

Jedinstvo Švicarske ogleda se i u tome što njen Vrhovni sud-Federalni tribunal- nije ovlašten da kontrolira ustavnost saveznih zakona.

U Švicarskoj se na Ustav gleda kao na izraz narodne volje, te kao na nešto jako promjenjivo.U Švicarskoj demokratija traži da narod bude ne samo suveren, nego i oslobođen sudskih uplitanja.Po njima narod a ne sudstvo određuje šta je mjerodavno, a šta ne. U praksi to znači da mnogi Švicarci čak ne znaju ni ko im je predsjednik, jer sistem odlično funkcioniše svojom logikom i dobrim mehanizmima, a uloga ličnosti je minorna.

Izvršna vlast u Švicarskoj nalazi se u rukama Saveznog vijeća, koje se sastoji od sedam članova izabranih od strane Savezne skupštine sa mandatom od četiri godine.Njime predsjedava jedan od rotirajućih predsjednika konfederacije, koji se bira jednom godišnje.

Savezno vijeće nije odgovorno parlamentu. Švicarski federalizam je visoko decentraliziran. Na federalnom nivou je carina i odbrana zemlje.

Jasno je da švicarski federalizam podrazumijeva visoki stepen konsenzusa usaglašavanje) između glavnih političkih partija.

Švicarske partije su primarno kantonalne organizacije.

Zbog svega gore navedenog, te zbog činjenice da Švicarci ljubomorno čuvaju svoju osobnost, što je najteže dobiti švicarsko državljanstvo, što se ponašaju kao disciplinirani, patriotski odani, pa čak i kao viševrijedni odani građani, Šicarska je i danas još jedina na svijetu doista neutralna država.

I na kraju, šta još reći. Samo sam malo zagrebala po površini pojma „država“ i uvidjela sam da je to svijet za sebe , a ne geografski pojam, kako mi se do sada činilo.

Potrebno je mnogo vremena proučavanja, studiranja, analize i uporedbe da bi se spoznalo koja je država najbolja, koji je politički sistem najbolji za građane, a koji za državu.?

I opet još niko to nije utvrdio? A možda nikada i neće.


Seminarski rad

Literatura:

1. Nijaz Duraković: Uporedni politički sistemi

2. Franz Neumann:Demokratska i autoritarna država

3. Klaus Ofe: Modernost i država


Documents

općenito o državama