OSMANSKA KNJIŽEVNOST U 17 I 18 STOLJEĆU

Period od Ahmeda I do Ahmeda III (1603.-1703.)

Pored toga što se Nef'i, jedan od vodećih pjesnika ovog perioda proslavio po svojim kasidama, istovremeno je ponio i naslov buntovnog i agresivnog pjesnika divanske poezije. Nefi iz Hasankalea kome je pravo ime Omer, ispočetka je koristio pseudonim Darri, ali mu je kasnije Ali iz Galipolja pseudonim promjenio u Nefi, dok je ovaj bio u Erzurumu. Ne zna se kad je Nefi došao u Istanbul. Nikad nije uzmicao od svoje osobnosti, izrugivao se vlastitom ocu koji je kao blizak dvorjanin služio kod krimskog hana. Kod Nefija su i pohvale i satire vrhunske. Njegova prkosna narav došla ga je glave. Nakon što je udario grom u blizini dvora u vrijeme dok je čitao njegovu zbirku Strelice sudbine, Murat IV mu je zabranio da pjeva satire. Nefi nije ustrajao datom obećanju pa je, nakon što je ismijao Bajram pašu, pogubljen 1635. godine. Nefi ima divane i na turskom i na perzijskom jeziku, te zbornik satiričnih pjesama pod nazivom Siham-i kaza. U ovom zborniku se nalaze satire koje je uputio pjesnicima Vejsiju, Nevizade Atajiju, Kafzade Faiziju, Ganizade Nadiriju itd., a pored njih državnicima Gurcu Mehmed paši, Kemankeš Ali Paši, Baki paši, pa čak i vlastitom ocu.

Šejhulislam Jahja Efendi (umro 1644.) sa svojom Saki-name od 77 distiha i Divanom zauzima mjesto mešu velikim pjesnicima ovog perioda, i u isto vrijeme pažnju privlači tolerantnim komentarima u svojim fetvama. Jahja Efendi pisao je jednostavnim jezikom, a u isto vrijeme posjedovao je tankoćutan izraz. Tesavvufska radost i boemski stav koji se susreću u njegovim gazelima, prepliću se sa njegovim drugim karakteristikama, proizveli su njegov majstorski stil.

Šejhulislam Bahaji privlaći pažnju osjećajnim pjesmama. Fehim-i Kadim (umro 1648.) sa rođenim imenom Mustafa Fehim, iako ima mali Divan, bio je veoma omiljen u svom vremenu, pa je njegov na't s rimom na ruz šeb (dan i noć) oponašan od raznih pjesnika, čak od Šejh Galiba.

Indijski stil (Sebk-i Hindi)

Ovaj stil nastao u Isfahanu u XVI st. razvio se na dvorovima baburskih indijsko-turskih vladara, počevši od Nefija i Nailija ušao je na područje turske divanske književnosti u 17. st., i utjecao na Šejha Galiba u 18. st. Indijski stil, čine duge složenice, neočekivane imaginacije, neuobičajena poređenja, novi simboli, zamršene asocijacije koje u prvi plan stavljaju značenje i originalne slike. Tesavvuf je uobičajno u prvom planu. Svijet slika i leksički fond klasičnog perioda se izmjenio, u poeziju je ušlo veoma mnogo riječi koje se ranije nisu upotrebljavale u divanskoj poeziji. Pruhvaćeno je da je ovaj stil utemeljio Širazli Baba Figani. Vodeči pjesnici ovog stila su Orfi-i Širazi, Kelim-i Kašani, Ševket, i Saib-i Tebrizi.

Naili (umro 1666.) je jedan od predvodnika indijskog stila u turskoj divanskoj književnosti. Svojim stilom je privukao pažnju na sebe, a po slikama koje je koristio otvorio je potpuno novi put. Pripadao je gulšenijskom ili senaijskom ogranku halvetijskog tarikata, a svoje tesavvufske iskaze saopćavao je na prilično dubok i tajanstven način. Naili je ljubav obradio na potpuno

tesavvufski način. Njegova ljubav je božanska ljubav, a voljeni je Bog. Šarkije su mu pisane prilično jednostavnim stilom.

Mevlevija Dževri Čelebi (umro 1654.) koliko god je bio vješt u poeziji toliko je bio i majstor u kaligrafskoj umjetnosti. U divanu tog pjesnika koji je za život zarađivao kao prepisivač i kaligraf uočavaju se gotovo sve karakteristike klasične književnosti.

Nabi (umro 1712.), porjeklom iz Urfe, sa 24 godine došao u Istanbul, najveći je predstavnik tog vremena među onima koji su pisali mudračkim stilom. Ime mu je bilo Jusuf. Iako se najprije u Istanbulu razočarao, vezir Musahib Mustafa Paša mu je ukazao naklonost, učinio ga svojim dvorskim pisarom. Svoj Divan je uredio na traženje Silahdar Ibrahim Paše, namjesnika Halepa, kad je bio u dobi od 63 godine. Nabi se jedno vrijeme suočio sa srdžbom Čorlulu Ali Paše, no iako je ostao bez posjeda i sredstava za život, to nije dugo potrajalo. Dolazak Baltadži Mehmed Paše za namjesnika Halepa i njegovo imenovanje po drugi put za VV, bila je velika prilika za Nabija. Zajedno sa VV je došao u Istanbul gdje je dobro dočekan. Nabi je davao značaj značenju u poeziji ali se pobunio protiv prenatrpanosti riječima, međutim jasno je iskazao da ne pridaje vrijednost neumjetničkoj prozi i poeziji. U njegovim pjesmama vladaju logika i razum. Osim priličnog obimnog Divana na turskom, ima i mali Divan na perzijskom, te još nekoliko pjesničkih proza. Nabi je vodeći pjesnik mesnevija tog vremena. Njegova mesnevija pod naslovom Hayriyye ili Hayri-name, koju je napisao za sina Ebu-l Hayra, djelo je koje je sačinio na filozofski način u žanru pend-name (moralističke knjige savjetodavnog karaktera) i sastoji se od 36 dijelova. Nabi je svoju slavu u mesneviji stekao djelom Hayr-abad 1701. To je priča o gruzijskom caru Hurremu i njegovom slugi Džavidu. Ovo djelo je u njegovu vremenu, kao i u kasnijim periodima, bilo veoma omiljeno.

Sabit (umro 1712.) je sklon poslovicama, izrekama, narodnim tumačenjima i svakodnevnom govoru. Nisu ga privlačile izvještačene ukrašene slike, više se zadržavao na igri riječi. Stil njegovih pjesama je filozofski i on je išao Nabijevim putem. Njegove misli o ljubavi su više prizemne nego uzvišene. Pjesničke spomenice koje govore o Sabitu spominju ga kao izvrsnog pjesnika njegova vremena, a izvori opčenito prihvataju da je Sabit novi dah u divanskoj književnosti. Od njegovih kasida čuvena je Ramazaniyye. Osim Divana ima i kraće mesnevije.

Od dvije hamse (petoknjižja) napisane u ovom vremenu jedna je u prozi a druga u stihu. Autor petoknjižja u stihu, Nevizade Ataji, ima mesnevije ovim redom: Ogledalo svijeta, Mirisni dah cvijeća, Novi razgovori, Sedam gozbi i Ukrasi misli. Drugo djelo hamse Nefhatul-Ezhar sastavljeno 1624-25., podjeljeno je na 20 mirisnih dahova-nefha, u kojoj je obrađena po jedna tema.

Rijazi Mehmed (umro 1644.) predstavio se svojom tezkirom (spomenicom pjesnika) pod nazivom Vrtovi pjesnika 1609. Tezkira se sastoji od dva vrta (poglavlja), u prvom su uvršteni sultani pjesnici, a u drugom su zastupljeni pjesnici od XV stoljeća do njegovog vremena. Rijazi

ima i prozna djela: Princip djelovanja, Životopis vjerovjesnika, Otkrivanje zastora, i Poslanica o stilistici.

Mustafa bin Abdulah, tj Katib Čelebi , poznat je Evropljanima kao Hadži Halifa. Djela koja je napisao za svog 50 godina kratkog života pokazuje da je bio istinski učenjak. Njegovo djelo Otkrivanje sumnji sa imena knjiga i nauka je bibliografija poredana po alfabetskom redu naziva djela. Napisano na arapskom jeziku, djelo obuhvata naslove oko 15.000 djela te imena oko 10.000 pisaca i komentatora. Katib Čelebi, koji je pored biografskih djela iskazivao i interes i za historiju i za geografiju, napisao je djelo o pohodu na Kretu pod naslovom Veliki dar o pomorskim pohodima, napisano 1657., a obuhvata događaje koji su se zbili između 1645.-1657. Među drugim važnim Katib Čelebijevim djelima od ukupno 23 koliko ih je napisao su: Prijevod Evropske historije, Historija Konstantinopolja i careva, te Zbornik zakonika.

Evlija Čelebi (umro 1682.) sa svojim desetotomnim djelom Seyahat-name (Putopis). Ononije prosti putopis, to je višestrano djelo koje obuhvata podatke o folkloru, kniževnosti, natpisima, geografiji, graditeljstvu, jeziku, tradicijama, običajima, pjesnicima, vrstama jela i pića i dr. Po jednom kazivanju, povod njegovim putovanjima i pisanju Putopisa je jedan san kojeg je Čelebija usnio 1630., u kom je usnio Božijeg Poslanika u džamiji Ali Čelebija pa je, želeći da ga zamoli da se za njega zauzme, umjesto da kaže Zauzimanje o Božiji Poslaniče (Šefaat ya Resulallah), zbunivši se rekao Seyahat ya Resulallah – Putovanje, Božiji Poslaniče. Evlija je u prvom tomu opisao Istanbul, a u drugom Bursu. Na kraju jednomjesečnog putovanja na koje je krenuo 1640., Čelebi dobija od oca dozvolu da krene u Izmit i u istoj godini u mjesecu julu odlayi u Trabzon – Anapu – na Krim – provodi zimu u Bahčesaraju, vraća se u Istanbul gdje ostaje 4 godine. Prilikom pohoda na Kretu 1645., prisustvovao je osvojenju tvrđave Hanija. Godinu kasnije prolazi Anadoliju do Erzuruma, a godine 1648., je u Istanbulu pa odlazi u Damask da bi se natrag vratio 1650., kad je njegov zaštitnik Melek Ahmed Paša postao VV. Kad je paša postao beglerbeg Očakova, poveo je i Čelebiju, koji je obišao mjesta oko Rusčuka, Silistre i Očakova, a u Istanbul se vrača 1653. Godine 1655., putuje u Konju, ide prema Vanu, proputovao je Anadoliju. Sa Mehmedom IV je otišao u Bursu i obišao Čanakkale, Galipolje i okolna mjesta. U pohodu na Austriju koji je predvodio Fazil Ahmet Paša 1662., nalazio se i Čelebija, pa je obišao mnoga mjesta u Evropi. U prvom svesku opisuje Istanbul, u drugom Bursu, Mudanju, Trabzon, Abhaziju, Kretu, Erzurum, Azarbejđan, i Ankaru. U trećem opisuje mjesta koja je vidio od Uskudara do Damaska, a četvrti sadrži opis mjesta od Istanbula do Vana i odlazak u Iran u svojstvu izaslanika. Peti opisuje istočnu Anadoliju, Tokat, Kurdistan, Rumeliju, šesti Mađarsku, Albaniju, Rumeliju, sedmi Austriju, Mađarsku, Ujvar, Temišvar, Krim, Dagestan, Astrahan, osmi svezak opisuje događaje u vezi sa Krimom i Kretom, Kefu, Bahčesaraj i povratak u Istanbul preko Edirne pa odlazak na pohod na Kretu preko Edirne, Dimetoke, Gumuldžine, Soluna, preko Grčke, Peleponeza i Hanije, opsjedanje Kandije i njeno osvojenje, Ohrid, Bitolj i preko Edirne povratak u Istanbul. Deveti svezak sadrži opis mjesta koja je vidio na putu iz Istanbula prema Mekki i Medini, gdje je otišao obaviti Hadž. Deseti svezak opisuje Egipat, Sudan i Abesiniju. Putopis je objavljen na osnovu rukopisa koji se nalazi u biblioteci

Sulejmanije, odjeljak Pertev paša sv. 1-6, svesci 7 i 8 na osnovu rukopisa u Sulejmaniji odjeljak Bešir aga. Svi ovi svesci su štampani arapskim pismom, a posljednja dva sveska latiničnim pismom.

Vejsi (umro 1627.) sa djelom Siyer-i Veysi i djelom Munšeat, postao je uzor stila umjetničke proze. Pored ovih u prozi je napisao i Vakia-name također iz domena umjetničke proze. Ovo djelo koje predstavlja kritiku vremena događa se u snu, a zajedno na jednom skupu su Ahmed I i Aleksandar, koji raspravljaju o iskvarenosti vremena, i kad treba da zaključe raspravu, pjetlovi zapjevaju i zora je svanula.

Nergisi (umro 1635.) pisac poznatog petoknjižja Hamse, štampane 3 puta, u Bulaku i Istanbulu. U njoj se nalaye djela: Ratovi omajidskog komadanta Mesleme sa Bizanticima, Prevod moralističkog i politiološkog djela Ahlakus-Sultan, pisan u ime iranskog vladara Hudabende, preveden za Murata IV, Jadi zaljubljenih – 10 ljubavnih priča, Prevod jednog poglavlja Gazalijeva djela Alkemija sreće, pod naslovom Eliksir sreće, Nihalistan obuhvata razne dosjetke, ljubavne priče, napisan 1632-33. Munšeat – Zbirka pjesama 1622., posvetio je Šejhulislamu Jahja Efendiji.

Husejn Lakemani (umro 1626.) bio je vezan za melamijski tarikat. Sačuvan je njegov Divan, dvije kratke rasprave pod imenom Savršen čovjek i Knjiga o Jednoći. Aziz Mahmud Hudaji (umro 1628.) predstavnik je dželvetijskog tarikata, pisao je na arapskom i perzijskom jeziku. Divan-i Ilahiyat štampan mu je dva puta arapskim pismom. Olanlar Šejhi Ibrahim Efendi (umro 1655.) poznat je po svojoj dugoj kasidi Dil-i Dana, nego po svom Divanu sastavljenom iz kasida i gazela. Gajbi Sunulah iz Kutahija (umro 1663.) pisao je pjesme u kvantitativnom aruz metru i u slogovnom hece metru. Pored kaside Kešful-Gita koja sadrži 99 distiha i proznih djela Sohbet-name i Biat-name napisao je i druga tesavvufska djela. Ummi Sinan (umro 1657.) napisao je Divan i djelo Kutbul-Meani koje do sad nije pronađeno. Nijazi Misri (umro 1693.) porijeklom iz Malatje, osnivač helvetijskog ogranka Misriyye. Poznat po propovjedima koje je držao u Velikoj džamiji u Bursi, a život je proveo u izgnanstvu. Ima više od deset djela na turskom i arapskom jeziku.

Osnivanje turske štamparije i period lokalnih elemenata (1727.-1839.)

Osnivač štamparije Ibrahim Muteferrika (um. 1745.) otpočeo je poslove oko osnivanja štamparije osam godina ranije, pa je štampao 4 karte: Mramorno more, Crno more, zemlje Irana i oblast Egipta. Od šeejhulislama je dobijena fetva i od Ahmeta III freman pod uvijetom da knjige koje se štampaju ne budu iz oblasti fikha, hadisa, tefsira i kelama. Muteferrika, potpomognut materijalno i od Said Efendije, otpočeo je sa pripremama na uspostavljanju štamparije nazvane Darut-Tibaa ili kako je više bila poznata kao basmahane, a prva knjiga koja je štampana je Dževherijev Lugat-i Sihah 1729. Ibrahim Muteferrika bio je Mađar i unijat, radio je sa Turcima protiv habsburške vlasti i kasnije je prešao na islam.

Koliko god se Period lala kritikovao kao period užitka, zabava, pa čak i rasipništva, u oči pada šarenilo i živost i u književnosti tog perioda. Ahmed Nedim (um. 1730.) prihvaćen je kao najživopisniji pjesnik divanske književnosti. Svoje pjesništvo potvrdio kasidama koje je posvetio VV Silahdar Ali Paši, a VV Ibrahim paša ga je imenovao za bibliotekara njegove biblioteke. Nedim je postao vršitelj dužnosti kadije u Mahmud Pašinom sudu 1726. U njegovom Divanu ima oko 30 šarkija, a pisao je i kronograme o gradnjama česmi, vila dvoraca itd.

Šejh Galib, pripadnik mevlevijskog tarikata, slavni je i mistični pjesnik tog vremena. U popularne vrste tog vremena spadaju i šarkija, nazira i pjevanje kronostihova pomoću ebdžeda. Kami (um. 1724.) je poznati pjesnik, autor uređenog murettep divana u kome se odražava raskoš Perioda lala. Sa njime klasična književnost dolazi do svojega kraja. U svojim tridesetim godinama povukao se u izolaciju u Konji, a po povratku u Istanbul nastavlja istim načinom života u mevlevijskoj tekiji na Jenikapi u Istanbulu. Selim III ga je uzeo pod svoju zaštitu. Umro je sa 42 godine, pokopan je uz mevlevijsku tekiju na Galati. Upotrebljavao je jednostavan turski jezik i to posebno u šarkijama. Slavno djelo mu je Ljepota i ljubav.

Sunbulzade Vehbi (um. 1809.) napisao je za sina Lutfullaha djelo Lutfiyye koje je štampano u pjesnikovom divanu. Pored perzijsko-turskog riječnika u 58 strofa pod naslovom Tuhfe i arapsko-turskog riječnika nazvanog Nuhbe ima i mesneviju Poticaj radosti. Enderunlu Fazil (um. 1810.) u djelu Bilježnica ljubavi, opisao je svoje ljubavi, u Knjiga o ljepotanima opisao je lijepe muškarce iz raznih krajeva, u Knjiga o ženama ljepotice iz raznih krajeva. Djelima napisanim u strofama po 4 stiha Knjiga o plesačici i Knjiga o plesaču predstavlja slavne plesače svog vremena. Salim (um. 1743.) je svoju spomenicu pjesnicima posvetio Damad Ibrahim Paši 1721. U svoju tezkiru uvrstio je pjesnike koji su stvarali između 1687-1688 i 1720-21. U prvom djelu govori o Ahmedu III i Mustafi II, a u drugom djelu obrađuje pjesnike po alfabetskom redu. Belig (um. 1729.) u svojoj tezkiri Izbor djela za dodatak Kremu pjesnika, predstavlja pjesnike koji su se pojavili 1621., pa do svog vremena.

Rast broja sefaret-nama (izvještaja iz diplomatskih misija) čiji prvi primjer u turskoj književnosti vidimo u 17 st u djelu Viyana Sefaret-namesi (Izvještaj s misije u Beču) koju je napisao Kara Mehmed Paša, ukazuje na intenziviranje veza izmešu Osmanlija i Evrope, kao i na to da su se Osmanlije više usmjeravale ka Zapadu. Čelebizade Asim (um. 1760.) napisao je Diplomatski izvještaj iz kineske provincije Hitaj. Ovo djelo je napisao Hoca Giyasuddin Nakkaš, a Kučuk Čelebizade preveo za Ibrahim Pašu pod naslovom Čudnovatosti lijepog pripovjedanja 1727-28. Sa aspekta kulturne historije izuzetno je važno djelo koje je Husejn Ajvansaraji završio 1789-81. Na ovo djelo koje sadrži opise 874 džamije kasnije su Ali Sati i Sulejman Besim napisali dva posebna dodatka.

Čuveni učenjak svog vremena Ibrahim Hakki iz Erzuruma (um. 1772.) napisao je 1760. Marifetname (Knjiga o znanju), u koju je uključio sve znanosti, sastoji se od uvoda, tri poglavlja i zaključka. Djelo na prvom mjestu izlaže vjerska i tesavvufska znanja, a zatim sadrži mnogo podataka o matematici, geografiji, biologiji, anatomiji i astronomiji. Više puta štampano djelo

Mustakimzade Sulejmana (um. 1788.) odnosi se na tesavvuf i tarikate. Njegova su i djela Dar kaligrafima, Pjesnički termini i poslovice, Šator šejhova. Ali Aziz Efendi s Krete (um. 1798.) pravi most između pripovjetke u starom i novom značenju. Njegova knjiga priča Maštanja koju je napisao 1796., u isto vrijeme je posljednja karika u lancu priča Hiljadu i jedna noć. Sezaji Gulšeni (um. 1737.) jedan od šehjova gulšenijskog tarikata, napisao je Divan. Isamil Hakki iz Burse (um. 1724.) šejh dževletijskog tarikata, slavu je stekao po Tumaču Kurana, napisanom na arapskom jeziku i naslovljenom kao Duh objašnjenja, i komentaru Mesnevije pod nazivom Duh Mesnevije. Iako ima i divan, Ismail Hakki je više tesavvufski znalac nego pjesnik. Spominje se i po proznom djelu Knjiga o spoznaji.