Razvoj novije bonjake knjievnosti (od kraja XIX st. pa tokom cijelog XX st.) s jedne strane vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih knjievnosti junoslavenske interliterarne zajednice, ali pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obiljeja. Pod pojmom literarne zajednice ovdje se podrazumijeva zbir knjievnosti meu kojima postoje vie ili manje uski oblici koezistencije, meu kojima s ejavlja vie ili manje izrazita mjera korelacije. Ova posebnost bonjake knjievnosti temelji se na specifinom historijskom, kulturnom i knjievnom iskustvu konteksta za koji je ova knjievnost svojom prirodom vezana. I tradicionalna knjievna historija prepoznala je karakteristinu knjievnu djelatnost u BiH vrlo rano iako nije govorila o statusnoj posebnosti bonjake knjievnosti, ali ni o posebnosti bh. knjievnosti. Novija knjievna historija, posebno ona u vremenu od kraja 60-ih i poetka 70-ih godina XX stoljea nastavit e ovaj poetni interes za pitanje bosanskohercegovake a potom i bonjake knjievnosti nadilazei na taj nain ideju literarnog jugoslavenstva. Pored brojnih ignoriranja ovdanje knjievne batine (Nazei) pristup bh. knjievnom naslijeu vremenom e rezultirati sve cjelovitijim i sve sistematiziranijim izuavanjem knjievnosti u BiH. Kasnije e se instutucionalno etablirati najprije ideja bh., a nakon ovoga i bonjake knjievnosti.Muhsin Rizvi istie da postoje etiri faktora koji struktuiraju historijsku svijest o bh. knjievnosti.1. Genetika svijest svake knjievne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu2. Svijest o bosanskohercegovakoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne tolerancije prema drugim knjievnim tradicijama.3. Svijest o meusobnim odnosima koji su nunost na liniji zajednikog jezika i4. Svijest o prirodnom zalaenju matine literature kod srpskih i hrvatskih djela kao uzora na liniji knjievnostilskih osobina.U novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te konano kanoniziranja i prezentiranja knjievne prolosti u BiH najvee zasluge imaju M. Begi, M. Rizvi, E. Durakovi (uz Aliju Isakovia, osnivaa glasovitog Biserja prve antologije bonjake knjievnosti.IIPitanje o statusu, distinktivnim obiljejima, razvojnim pojavama i procesima koji obiljeavaju bilo bh. bilo bonjaku knjievnost sasvim sigurno je dominantni problem cjelokupne novije povijesti knjievnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema junoslavenskim literaturama. Pitanje o najpodesnijoj metodologiji i, uope, adekvatnom knjievnoznanstvenom pristupu u prouavanju nacionalne knjievne prolosti znatno je sloenije u povodu bonjake te bh. knjievnosti nego to je to sluaj s prouavanjem knjievnosti iz hrvatskog ili srpskog civilizacijskog kruga. Knjievnohistorijski pristup bosanskohercegovakoj, a posebno bonjakoj knjievnosti zahtjevnim i tekim ini relativno kratka tradicija institucionalnog prouavanja koja ak podrazumijeva i nedovoljnu istraenost najreprezentativnijih autorskih figura i najznaajnijih knjievnih zbivanja te gotovo potpun izostanak komparativistikih radova.U radovima M. Begi, Muhsina Rizvia i E. Durakovia pitanje o tome kako uope prouavati ove dvije literature dobija svoje prve vrste konture. E. Durakovi e svojom knjievnohistorijskom praksom ne samo konano zaokruiti i dovriti projekt kanonizacije i institucionalne verifikacije bonjake, a jednim dijelom i bh. knjievnosti, ve e istovremeno otvoriti i nove mogunosti za razumijevanje ovdanje knjievne prolosti. Durakovi istie da dananje razmatranje statusa i bonjake i bh. knjievnosti treba ipak zapoeti od junoslavenskog konteksta (zbog nezanemarivog fundusa opeg, zajednikog, nedjeljivog). Glavni tok bonjake knjievne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je ve odavno zapoela naroita pretvorba knjievnih u kulturalne studije. Otud, savremeni kulturalnoteorijski zasnovan knjievnoznanstveni pristup svoj puni smisao mogao bi nai u prouavanju bilo bh. bilo bonjake knjievnosti. Jedna od interpretativnih strategija mogla bi biti i kulturalnomemorijska historija knievnostiKulturalnomemorijska historija knjievnosti ne mora se nuno smatrati cjelovitom alternativom drugim oblicima bilo historijskog bilo nekog drugog naina razuijevanja literature. Ona se moe smatrati jednom od prepoznatljivih i karakteristinih novih knjievnih historija koje obiljeavaju nae, postrukturalistiko vrijeme, mada ona ne izbjegava ni svoje veze sa starijim knjievnohistorijskim konceptima i opcijama. Kulturalnomemorijska historija knjievnosti ipak je pokuaj da se knjievna prouavanja na naroit nain vrate u prvenstveno literarne okvire. Ono to danas eli kulturalnomemorijska historija knjievnosti jeste iznova upozoriti na uveliko zaboravljenu injenicu da knjievnost jeste i dio ireg diskursa kulture, ali da je ona i dalje umjetnost posebne vrste, i dalje je ESTETIKA, a ne samo pojava s ideolokim uincima koju treba iskljuivo politiki itati. Upravo u ovakvoj situaciji kulturalnomemorijska historija knjievnosti vezuje se, s jedne strane, za onu manje ili vie opu poststrukturalistiku elju da se razgovara s mrtvim, ali isto tako, s druge strane, i za onu stariju modernistiko utopijsku enju za sistemom. Ovu knjievnopovijesno usmjerenu strategiju vezat e za onaj savremeni postdisciplinarni interes koji prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamivanja i zaboravljanja. Kao ovakva, kulturalnomemorijska istorija knjievnosti nipoto nije originalan, a posebno ne jedini pristup knjievnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima, jer teorije kulturalnog pamenja ve odavno jesu i na druge naine prisutne u onom podruju koje je tradicionalno poznato pod imenom znanosti o knjievnosti. Posebno su primjetne tri temeljne problemske perspektive unutar kojih se u dosadanjim knjievnim prouavanjima angairaju ideje kulturalnomemorijskog interesa:1. PAMENJE KNJIEVNOSTI (gdje se knjievnost razumijeva kao osobeni oblik samopamenja)2. PAMENJE U KNJIEVNOSTI (gdje se, u smislu mimeze pamenja knnievni tekst razumijeva kao naroit oblik reprezentacije bilo kolektivnog bilo individualnog, no ovaj put nuno izvanknjievnog pamenja ili pamenja izvanknjievne zbilje), te3. KNJIEVNOST KAO OBLIK KOLEKTIVNOG PAMENJA (gdje se sveukupna knjievna praksa razumijeva s obzirom na svoju iru ulogu medija pamenja).Kulturalnomemorijska historija knjievnosti kao svoj integralni predmet prouavanja vidi i problem pamenja knjievnosti i problem pamenja u knjievnosti, ba kao i problem knjievnosti kao oblika pamenja.Kulturalnomemorijska historija knjievnosti u sredite knjievnoznanstvenog prouavanja dovodi problem kulturalno oznaenog to se kao povlateni sadraj u kontinuitetima i diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini. Osim ovog, uz, u pravilu, tri karakteristina kulturalnomemorijska kakromodela (kanonski, politradicijski i postkanonski) isti ovaj tradicionalni knjievnohistorijski postupak inovira se idejom i etiri memorijska formata (kolektivni, ideoloki, individualni i kulturalni) kao naroitih memorijskih perspektiva ili filtera kroz koje se konstruira jedan knjievni svijet. Kulturalnomemorijska historija knjievnosti bavi se prije svega onim to je unutranja povijest knjievnosti i to u smislu praenja trv. KULTURALNIH KONEKTIVNIH STRUKTURA jedne literature, odnosno u konanici njene osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranih literarnim oznakama. U takvoj situaciji kulturalnomemorijska historijska knjievnost fokusira, uz brojne druge, prije svega problem kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti u knjievnosti u svoj njihovoj sloenosti i poliaspektnosti, uzimajui pritom u obzir i poloaj knjievnosti unutar irih i openitijih kulturalnih procesa. Tako se ona bavi, s jedne strane, pitanjima konstrukcije i reprezentacije nacionalne prolosti, oblikovanja kolektivnih ili individualnih identiteta, i nacionalne ili imagoloke postave, ali i pitanjima u vezi s prvenstveno imanentno knjievnim sredstvima. Kultura sjeanja i knjievne konektivne struktureBonjaka, kao i openito kompozitna i policentrina bh. knjievnost dobrim je dijelom knjievnost historije, knjievnost prie o prolosti (obuino onoj nacionalnoj), ali isto tako i knjievnost tradicije, odnosno knjievnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti. Povijesno-tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamenja uope bitno je obiljeje romana i pripovijetke, ali i drame, pa ak i pjesnitva u bonjakoj i bh. knjievnosti. Bonjaka kultura znaajno je bila, te, donekle, jo uvijek ostala i kultura osobene traume ne samo historijske traume (koja je karakteristina za cjelinu junoslavenskog prostora) to proizlazi iz itekako jakog narcizma malih razlika, ve i historijske traume koja se temelji i na njenoj naroitoj poziciji na raskru. Ova situacija koja e, dakle, svojim viestrukim i uvijek iznova umnoenim raskrima bonjaku kulturu znaajnim dijelom oblikovati i kao naroitu kulturu traume, ovu kulturalnu tradiciju umnogom e vezati i za iskustvo koje je oblikovano u odsustvu mogunosti stvaranja historije. U takvim prilikama, osobena knjievnost historije/tradicije i knjievne traume ili u kulturalnom smislu naroita kultura sjeanja i kultura traume, dvadesetostoljetna bonjaka knjievna ikulturalna tradicija snano je obiljeena i osobenim stanjem liminalnosti te, isto tako, potragom za identitetom i to u razliitim oblicima linih identiteta (prvenstveno individualnih a potom i kolektivnih, tako i njezinim knjievnim ili kulturalnim identitetom). Na taj nain, identitarna pitanja i problemi, ba kao i problemi i pitanja liminaliteta, jesu i neki od njenih najeih tematskih interesa ili neke od njenih najprisutnijih problemskih preokupacija u XX st. tako neka od bitnih, kljunih i presudnih distinktivnih predstavljaju upravo i osobeni smisao za historiju i naroito okrenutost tradiciji, odakle e, izmeu ostalog, proizai i druge vane znaajke bonjake knjievnosti (prepoznatljiv repertoar memorijskih figura sjeanja ili osobeni razvoj memorijskih filtera).IINovija bonjaka knjievnost svoj stvarni poetak pronalazi u kraju XIX st. Upravo zato, s obzirom na sutinsku povezanost bonjake knjievne prakse XXst. I one iz vremena potkraj prethodnog stoljea, ukupni sloeni procesi kulturalnog pamenja koji se odvijaju u novijoj bonjakoj knjievnosti i sami se nuno vezuju za tzv. preporodni knjievni trenutak s kraja XIX st. U tom smislu, novija bonjaka knjievnost sa svojom kulturom sjeanja i karakteristinim konektivnim strukturama onaj je knjievni tok kojem najneposrednije prethodi golema ,kulturalno-civilizacijska promjena (osmansko-austrougarska smjena u BiH), najvei i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bh. drutva. U sferi kulture ova se promjena manifestirala kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran poetak druge, nove knjievne i kulturalne interakcije. Otuda, ono to je smisao za historiju i okrenutnost tradiciji novije ili savremene bonjake knjievnosti u irem smislu zainje se i u prilikama nasilnog i vjetakog prekida starije knjievno-kulturalne tradicije. Ovaj prigueni sukob starog i novog deavao se kao burna i estoka kulturalna drama sukobljenosti svojeg i tueg ili vlastitog i neprijateljskog. U takvim je prilikamaadaptacijsku ulogu i ulogu sredstva pronalaenja prihvatljivih rjeenja imala knjievnost. Ona e biti shvatana kao snani pogon emancipacije te kao vaan instrument razvijanja, uvrivanja i ouvanja tek probuene narodne svijesti. Knjievnost je bila i jedino je mogla biti prvenstveno utilitarna i didaktina, s nacionalnookupljakom i propedeutikom funkcijom istaknutom u prvi plan i, pri svemju tome, nuno literatura sjeanja. Pri svemu ovome, ovo naroito zanimanje za prolost u bonjakoj knjievnosti s kraja XX st. i uoi samog poetka XX st. ni u kojem sluaju ne nastaje prvenstveno iz snanog epskog duha prenesenog iz folklorne junake tradicije, ve osjeajni aspekt bonjake knji. ovog vremena izrasta prije svega iz sasvim naroitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti. Poetke naroitog smisla za historiju koji e, ba kao i okrenutost tradiciji, snano obiljeiti i kasniju bonjaku knjievnost tokom cjeline XX st. dovodimo u vezu sa stanjem oite kulturalno-historijske traume, jednako kao i sa stanjem vidne dramatine potrage za identitetom na razliitim razinama i u irokom nizu od njezina opeg kulturalnog identiteta pa do identitarnih pitanja postavljenih u linom okviru. Ovakva situacija rezultirat e naglaenom potrebom bonjake knjievnosti za tradicijskim ukorjenjivanjem, odnosno upravo onom okrenutou tradiciji pri emu, meutim, ovakvo to paradoksalne na prvi pogled zapoinje vjerovatno najveom tradicijskom krizom u sveukupnoj bonj. knjievno-kulturalnoj povijesti. Otuda povijesnost ove literature i jeste u najvroj vezi s kontinuiranim rekonstruiranjem knjievne tradicije koja se u prvom trenutku sasvim prirodno naslonila prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatinost sevdalijsko-baladesknog knjievnog naslijea, ali se isto tako sve vre vezivala za knjievno iskustvo ire junoslavenske interliterarne zajednice i evropskog knjievnog konteksta uope, internalizirajui ga na razliite naine i postepeno prihvatajui kao svoje ono to je u kulturalnom smislu tek nedavno bilo krajnje tue.IIIPovijesni razvoj bonj. knji. ba kao i ukupnosti bonj. kulture obiljeen je prvenstveno ne onim to je Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene linearnosti kulturalnog kretanja, ve, prije svega, pojavom izrazite kulturalne eksplozije, to bonjaka knjievnost i njezina kultura ini preteno binarnim sistemom, dok se njen razvoj najveim svojim dijelom pokazuje kao nepredvidljiv, ali i bitno odreen onim to je fenomen kulturalnog samoopisivanja. Osobenosti estetsko-idejne revizije povratka, obratljivosti, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji postaje i DEKOLONIZIRAJUI IN BONJAKE KNJIEVNOSTI. Zbog toga se povijesni razvoj novije bonjake knjievnosti jednim dijelom moe opisati i u vrstoj vezi s procesima pripovjedanja nacije i uope izgradnjom nacionalne izmiljene zajednice, a to je drutvena funkcija kulture posebno esto prisutne u literaturama tzv. malih naroda.Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formatiKanonski kulturalni makromodel (folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam preporodnog doba, socijalna literatura, knjievnost NOB-a i socijalistiki realizam)Na samom poetku novije povijesti bonj. knji. i procesa kulturalnog pamenja koji je obiljeavaju nalazi se KANONSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL koji je u znaku manje ili vie strogo ideoloki zadatih ili barem drutveno potenciranih i preferiranih okvira knjievnog rada i kulturalnog memoriranja i uope ideoloki posredno ili neposredno proskribirane funkcionalizacije i upotrebe knjievnosti i kulture. Ovaj naroiti natpoetiki okvir novije bonjake knjievno-kulturalne prakse obuhvata FOLKLORNI I PROSVJETITELJSKI REALIZAM PREPORODNOG DOBA sa samog kraja XIX st. i na poetku XX st. , potom socijalna literatura izmeu dvaju svjetskih ratova te, u daljem hronolokom slijedu KNJIEVNOST NOB-a i poratnog SOCIJALISTIKOG REALIZMA, zakljuno sa sredinom pedesetih godina XX st. Temeljno obiljeje ovog makromodela je osobena zadatost modusa i nauna knjievnog oblikovanja te obaveza naroitog kulturalnog samozaokruivanja i kulturalne stabilizacije naroite vrste.Ono to presudno obiljeava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnoj povijesti jeste najee posebno radikalna izmjena semiotikog prostora knjievne prakse, kada se u sreditu semiosfere ove literature javlja u veoj ili manjoj mjeri tradicijski strani jezik najprije jezik zapadne kulture (kako je to sluaj u knjievnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom jezik proletarijata i socijalistike internacionale (onda kad je rije o knjievnom radu meuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te jezik partizansko-komunistike revolucije (u knjievnosi NOB-a). Kao jedna od temeljnih znaajki kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti javlja se i izraziti nagon za onim to je pripovijedanje navcije, pri emu se ova vrsta imaginiranja ostvaruje ili kao proces tipino evropskog nacionaliziranja ve na neki nain postojeih etniko-religijskih kolektivnih identiteta, ili kao proces njihovog internacionaliziranja s ciljem stvaranja unutar sebe jedinstvenog nadetnikog i nadnacionalnog bratstva. Sve ono to je opa slika sloenosti kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bonjake knjievnosti zrcali i znaajan dio KNJIEVNOSTI PREPORODNOG DOBA kao zasebne ire poetiko-kulturalne cjeline. Otuda, bonjaka preporodna knjievnost u znaajnom obimu onom to ga ine folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam sabrat e u sebi na osoben nain i manje-vie sve ono to su naroito paradoksi kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti pa tako i njegovu vrlo specifinu opu sklonost kodificirajuoj vremenskoj rezistentnosti i invarijantnosti, ali i za ovaj okvir kao cjelinu takoer karakteristinu TRANZITNOST, to e postati jedno od temeljnih obiljeja ukupnog preporodnog knjievnog trenutka. M. Braun istie da se osnovni tokovi misli u knjievnosti javljaju u dva oblika koji su otro razgranieni, a da se pri tome meusobno ne iskljuuju; na jednoj strani je pravac koji moemo oznaiti kao romantiarsko-historijski, a nasuprot ovome nalazimo jedan drugi pravac koji bi se moda najbolje mogao oznaiti kao realistiko-nacionalni, to velikim dijelom odgovara upravo onome razlikovanja folklornog romatizma i prosvjetiteljskog realizma u bonjakoj knjievnosti s kraja XIX i poetka XX st. U okvirima obaju ovih knjievnih pravaca bonjakog preporoda na ovaj ili onaj nain dominira, s jedne strane, figura novih vremena i povijesnih raskra, s naroito izraenom tzv. austrougarskom temom, a potom esto i figura doma, porodice i porodinih vrijednosti te (samo u naznaci) figura rata, ratnika i povratnika iz rata. U bonj. knji. folklornog romantizma jedna od najeih matrica prema kojoj se grade njihovi literarni univerzumi jeste SEVDALIJSKO EMOCIONALNO-FABULATIVNO JEZGRO i tzv. BALADESKNI NARATIV.Kada se novo sve vie pone tumaiti kao da organski potjee od starog (koje se na taj nain rehabilitira), bnjaka knjievnost prelazi u svoju narednu povijesnorazvojnu fazu politradicijski kulturnomemorijski makromodel, gdje e preporodni duh u bonj. knji. poprimiti bitno drugaije oblike. Pa ipak, kanonski makromodel nee biti nadien ovom promjenom; on e se javiti i kasnije u bonjakoj knjievnoj praksikrajem meuratnog vremena, a posebno u toku Drugog svjetskog rata i poratnom, mirnodopskom nastavku revolucionarne borbe (SOCIJALNA LITERATURA te KNJIEVNOST NOB-a i JUGOSLAVENSKOG SOCREALIZMA). Eksplozija u tazvoju bonjake knjievnosti koju je izazvala pojava socijalne literature (Zija Dizdarevi, Atif Ljubovi, Salih Ali, Husnija engi, Hamid Dizdar, Skender Kulenovi, Mak Dizdar, Hasan Kiki) gotovo da je zanemariva u poreenju s onom koja e se desiti s javljanjem KNJIEVNOSTI NOB-a, iji e s eksplozivni prevrat odnositi ne samo na cjelokupnu prijeratnu knjievnu tradiciju, ve i na knjievnu praksu pokreta socijalne literature. Suoena s ovom krajnje tuom semiotikom (pisci nisu ili od knji. ka ivotu ve se deavalo obrnuto: sama stvarnost je upuivala na odreene knjievne oblike i postupke) kako izvanknjievne zbilje, tako i nove revolucionarne ideje, i bonjaka knjievnost eksplozivno se preobraava u naroit pjesniki dug, tim prije to knjievna praksa NOB-a ne koincidira vie s drugim knjievnim opcijama, kako je to bio sluaj u odnosu socijalneLiterature i knjievnosti politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela u bonjakoj knjievnosti, pa je je najvjerovatnije vie nego igdje upravo ovdje stvarnost do krajnjih granica dominantna i kao modelativni poticaj i kao akcijski izazov, a dvostruka mimeza i duniko sjeanje postaju neka od fundamentalnih odreenja cjelokupnog knjievnog roda i angamana. Kolektivni ideoloki memorijski format ovdje u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni filteri razumijevanja svijeta i ivota koji se artikulira kao istinska pria o prolosti (u perspektivi povijesti i povijesnog zbivanja), a temeljna memorijska figura jeste figura rata, ratnika i povratnika iz rata koja je tek antitetiki dovedena u vezu sa figurom doma, porodice, porodinih vrijednosti (u okviru knjievnosti NOB-a, pojedinana egzistencija je autentino onoliko koliko je pretoena u kolektivnu). U vrlo oskudnom narataju bonjakih autora knjievnosti NOB-a (uz H. Kikia i Z. Dizdarevia) naroito se izdvaja S. Kulenovi ije je ratno knjievno djelo inae jedinstveno u veoma razliitim bh, srpskohrvatskim, jugoslavenskim pa i univerzalnim okvirima. Begi istie da je naa Revolucija u njemu k kroz njega sudbonosno pjesniki i historijski progovorila, a da se revolucionarna heroika tu cjelovitije nego igdje pjesniki utjelovila izravno u samoj borbi. Upravo u ovom smislu uz Pisma Jove Stanivaka i posebno je indikativa poema Stojanka majka Kneopoljka. U Kulenovievoj poemi koja je i krik iz razrivene utrobe, ali i himna domovini, zemlji i vitalnim snagama ovjekovog postojanja, na posebno simptematian nain dolazi i do vrlo radikalnog uskakanja u etno-nacionalnu tuu semiotiku prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tubalice te u ukupno kulturalno pamenje iz srpske preteno epske tradicije. Pa ipak, kako to dobrim dijelom mogu pokazati i Kulenovieva Pisma Jove Stanivaka, u eksplozijom temeljito uzdrmanoj knjievnosti NOB-a posebno je evidentan upravo problem tradicije, to e naroito doi do izraaja u knjievnoj praksi socrealizma, gdje e ono to je autentinost i nepatvoreni humanizam knjievnosti ratnog stradanja prijei u sad do kraja izvana propisanu tuu semiotiku socrealistike partijnosti, odgojnosti, narodnosti i tipinosti knjievnog artefakta. Ono to je bonjaka knjievnost tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih struktura, odnosno kao svoju unutranju povijest i kulturalnu gramatiku ovdje je, jo vie nego u sluaju knjievnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njene semiosfere te otada nema vie nekadanju snagu mehanizma kulturalne reprodukcije, pa osnovni generator smisla sada sasvim oito i iskljuivo postaje marksistiko-socijalistika ideologija koja e knjievni diskurs toliko sputati da e se u prvom broju sarajevske socrealistike BRAZDE nekada nemirni avangardist, a kasnije nepatvoreni esteta I. Andri reprenzetativno javiti vrlo nakaradnim tekstom ideolokog kompromisa ELEKTORBIH (1948). U ovakvim, za svaki ozbiljan vid artistike prakse, krajnje destimulirajuim knjievno-kulturalnim okolnostima, ratni dnevnici i memoarska knjievnost najee su forme literarnog ispoljavanja. Dnevnik kao literarna vrsta omoguava najvii stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja stvarnosti, a tek prob(h)ujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije upravo su zahtijevali svjedoenje o veliini tih zbivanja, zbog ega u knjievnoj praksi bonjakog socrealizma osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost tj. podudaranje sadraja u dnevniku sa sadrajima iz neposredne stvarnosti. Upravo ovakvo to bit e sluaj i u nesporedno poratnom knjievnom djelu Dervia Suia, vjerovatno najkarakteristinijeg predstavnika socrealizma u bonjakoj knjievnosti u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata koji u knjievnost ulazi u partizanskim dnevnikom S PROLETERIMA (1950). Slijeenje poetika i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit e i druga dva autorova teksta cjelovitno ostvarena u okvirima ovog pravca pripovijest JABUANI i kratki roman MOME IZ VRGORCA, gdje se Sui stavlja u propisnu ulogu ininjera ljudskih dua, pa tako u oba sluaja konstruira doslovno pounu priu o izravnom i tekom, nekad i krajnje mukotrpnom, ali ipak uvijek sutinski vanom i nunom historijskom putu socijalistike emancipacije ovjeka, pri emu se ova vrsta borbe ne vodi vie na bojnom polju, ve u onom to je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja ( u glavama ljudi), gdje najei neprijatelj jeste stara realcionarna svijest i nemogunost konanog i sigurnog opredjeljenja za socijalistiki put progresa. Kao i dnevnik S PROLETERIMA i JABUANI I MOME IZ VRGORCA u cjelosti se zasnivaju na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata (u Suievom pristupu rat se razumijeva kao prividno zavren, dok se ratnik-borac u revolucionar mora iznova dokazati i pokazati u miru, a njegova mirnodopska borba mora biti primjer za druge sumnjivce kojima Sui na ovaj nain daje priliku za izlazak na pravi put. Suievo djelo do kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radnitvo, kojem pomau uglavnom omladina i siromatvo te poneki napredni intelektualac i umjetnik, a na negativnoj strani udruili su se trgovci, kalaci, malograani, sveenici, redovnici, odnaroeni intelektualci, predratni dravni inovnici, vojnici, policajci. Zato, upravo izrazito deskriptivan pripovjedaki postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, vrsta fabulativna osnovica zasnovana na hronolokoj kompozicionoj shemi, potpisnuta individualnost linosti i odsustvo dubljih psiholokih zahvata u karakterizaciji linosti, a naglaen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta kojim su ostvarena ova Suieva djela. Pored brojnih slinosti koje cjelokupna bonjaka knjievnost lijeve orijentacije ostvaruje prema knjievnosti bilo folklornog romantizma, bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba s kraja XIX st. i poetka XX st. ni bonjaka knjievna praksa socrealizma, ba kao ni socijalna literatura i knjievnost NOB-a ni u kojem sluaju nisu nastavak tendencija preuzetih iz dotadanje bonjake knjievne povijesti, ve njihova radikalna negacija koja, samo u nekim opim tipoloko-modelativnim elementima natpoetiki i transtemporalno korespondira sa onim to joj tradicijski prethodi, dok u svakom drugom smislu predstavlja eksplozivnu novost i tui jezik u bonjakoj knjievnoj povijesti. POLITRADICIJSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL(Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam; neoizmi i poetike alijanse meuratnog doba; poratni predmodernizam) Svojevrsna kriza tradicije i pokuaji njezinog redefiniranja ili ak dokidanja, to najveim dijelom karakterizira situaciju bonjake knjievnosti unutar kanonskog kulturnomemorijskog makromodela, na bitno drugaiji nain odredit e ono to se deava u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, s kljunom razlikom da se unutar ovog okvira zrcali, pak, trenutak sasvim oitog ideolokog rastereivanja i liberaliziranja knjievno-kulturalnog diskursa, ukljuujui i istovremeno supostojanje i ideolokih rigidnih pragmatinih zadaa koje sredite moi pod imenom narodnopreporoditeljske ili partijske savjesti i drutvene konsnosti, stavlja pred knjievni rad, na jednoj strani, ali i esto krajnje iznenaujue slobodoumnih istupa ili manje-vie subverzivnih i uope bitno drugaijih knjievno-kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, a sve to katkad i u jednom te istom knjievnom tekstu, to se kao situacija prati u stilskim grupama ili knjievnim pravcima, a to su:

1. preporodni modernizam s poetka 20. stoljea,2. postpreporodni tradicionalizam izmeu ratova,3. avangardizam,4. te NEOIZMI i poetike alijanse tokom meuratnog doba,5. predmodernizam iz vremena to e ga odrediti in dokidanja projekta jugoslavenskog socrealizma neposredno nakon II sv. rata.

Ovaj kulturalnomemorijski makromodel obiljeen je HIBRIDNIM OBLICIMA MEMORIJSKIH FORMATA, gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i ideolokog sad u veini sluajeva javljaju i sve vidljiviji elementi INDIVIDUALNOG. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj okvir unutar kojeg se u bonjakoj knjievnosti bitno mijenja i ono to je ovdanji smisao za historiju ba kao i okrenutost tradiciji. Iako i sam pripada preteno vruoj kulturi sjeanja, politradicijski kulturalno-memorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti obiljeen je i onim to je stanje u kojem manje-vie ravnopravno, supostoje esto i bitno razliite tradicijske struje. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti kljuno je odreen i izrazitou slobodnijih i esto posebno potenciranih razliitih stanja kulturalne dinamike. Istina, i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijsti bonjake knjievnosti obiljeavaju sloene promjene prouzrokovane upadima onog to je tua semiotika, uz kontiuiranje elemenata jezika preporodnog folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma te i pojava jezika evropske moderne u preporodnom modernizmu poetkom 20. stoljea, odnosno pojava evropske avangarde u meuratnom avangardizmu te s njim povezanim neoizmima, ili pak pojava jezika evropskog modernistikog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim nastojanjima dokidanja dotad dominantnog socrealistikog prosedea, s tim to je prisustvo tue semiotike nije motivirano situacijama izvan knjievnog ve ukljuenosti bonjake knjievnosti u ira knjievna kretanja. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti kljuno obiljeava i upravo ona situacija tek pomalo primjetna kod Baagieve pjesnike zbirke Misli i uvstva, kad importirani tekstovi i svoja kultura uzajamno se pregrupiraju, a sve vie novo se tumai kao da organski potjee od starog, koje se na taj nain rehabilitira. Upravo ovdje, u bonjakoj knjievnosti se po prvi put stvara miljenje da su tamo te ideje realizirane u neistinitom, mutnom i izoblienom obliku. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijsti razvoja novije bonjake knjievnosti je i onaj okvir u kojem literatura vrlo ubrzano naputa svoje nekadanje kolonijalno stanje i upravo ovdje bonjaka knjievnost poinje izlaziti iz svoje kolonijalne adaptivne faze, te iskuava ono to je njena adaptivna faza. Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj kontekst u kojem se bonjaka knjievna praksa oslobaa i nekadanje dominacije za tzv. male knjievnosti. Ovu izrazitu unutrasnju raznovrsnost, visestrukost i naporednost knjizevne prakse unutar ovog makromodela u novijoj bosnj. Knjiz., vrlo vjerno moze posvjedociti vec hronoloski prvi ''knjizevni pravac'' iz ovog okvira PREPORODNI MODERNIZAM-pogotovo djela M..atia, njegovog najznacajnijeg predstavnika, a potom i djela drugih autora:A.K.Hasanbegova, Fadila Kurtagica, Nafije Sarajlic. M..ati je s jedne strane nastavljao poetska iskistva prethodne generacije, ali je i produbljivao, s Baagiem i Karabegoviem, zapoeto otvaranje bonjake poezijeprema duhovnom stvaralatvu ostalih juznosl. Knjizevnosti. Meutim, kod Baagia i Karabegovia poezija to otvaranje vie iskazuje dekorativno, preuzimanjem versifikacijske sheme, konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i deklarativno romantiarsko-pateticnim stvaranjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta, kod atia je to bio proces pune stvaralacke osmoze i oplemenjivanja, sto je nuzno moralo rezultirati i poetskim padovima i promasajima, ali i istinskim oploenjima sva/tri u osnovi razlicita dozivljaja svijeta i dvije/tri kulturne knjiz. Tradicije, zahvaljujuci cemu je ovaj izrazito politradicijski pjesnik ''zapoceo onaj put evolutivnog preobrazaja bosnj.knjiz. koji ce kasnije omoguciti i Humu, Kulenovica i Dizdara. Abdurahman Nametak navodi da ''ako je ma ije literarno djelo odraz veoma kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je pjesnik proiziao, onda je ati svakako ilustrativna pojava u naoj knjiz. ati nije bio svjedok zbivanja itavog jednog stoljea, ali je u zbivanjima koja je doivio, dicio i uoio u bh sredini akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne jednog nego vie stoljea normalnog razvoja naroda. Sam ati istakao je da pjesnikova djela moraju biti tako napisana kako mogu sluiti kao ogledalo stoljea. Nametak: U povodu heterogenog atievog rada, treba istai da njegova poezija ne znai i kidanje veze sa visestoljetnom tradicijom orijentalne kulture, vec i okretanje savremenoj jugoslavenskoj knjizevnosti koja se vec slijevala u tokove evropske kulture. Kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan Orijent, s tim da sad na sasvim vidan, konaan nain. ''ati je i prvi na pjesnik kod koga je uoljiv zaokret u odnosu na istonjaku poetiku misticizma; kod njega su ivotna radost i plotska elja nadvladale spiritualno mistino osjeanje svijeta, ali to je znaajnije u irem kontekstu atieva knjievno-kulturalnog okvira i ona temeljna liminalno-hibridna crta politradicijskog kulturalnomeorijskog makromodela. ati je zasigurno, osobena vrsta ''pretae'' npr. Selimovia, Kulenovia, Dizdara ili Suia. Vie nego ijedan drugi, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjizevnosti pokazuje natpoetiki i transtempolarni karakter ove vrste okvira knjizevne prakse odreenog vremena, a unutar njega vaan je upravo POSTPREPORODNI TRADICIONALIZAM, koji jeste nezanemariva i povijesno-razvojna znaajna konstanta bonjake knjiz. vie od pola stoljea, pa e knjizevni rad ovakvog tipolokog i kanonskog i postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, odnosno s knjizevnim radom poev od njezina preporodnog modernizma, preko njezinih ''lijevo'' orijentiranih knjizevnih pravaca pa do njezina modernizma nakon 2.sv rata kad se bosnjaka knjiz.nalazi u bitno drugacijem stanju, s tim da postpreporodni tradicionalizam u bosnj.knjiz. osobito vazne odnose uspostavljaju sa meuratnom knjiz.praksom, pa tako i sa bosnjakim AVANGARDIZMOM izmeu dvaju svjetskih ratova. Izmeu ostalog, zato, avangarda je u bosnj.knjiz. neodvojiva od brojnih neoizuma i razliitih poetikih alijansi. Specificno avangardno stanje podrazumijeva ''cjeloviti'' odgovor na one promjene koje je izazvalo pjesnistvo M-atia. Najreprezentativnije knjiz.figre su Humo, Muradbegovi. Slino atievom sluaju u bosnj.knjiz. preporodnog modernizma, upravo djelo ove dvojice autora u sebi sazima sve ono to je unutrasnja raznorodnost, visestrukost, naporednost bosnjake knjizevne avangarde. Ona u bosnjackoj knjiz.nije predstavljala radikalnu negaciju prethodne tradicije. Bosnjacka knjiz. avangardne orijentacije primila je nove knjizevno-kulturalne ''jezike'' koji e kao ''tua semiotika'', njezinu ''semiosferu'' iznova dovesti u novi ''eksplozivni'' proces, a koji e znaiti tipino politradicijsko ''sazimanje'' najrazlicitijih knjizevno-kulturalnih, iako ne, na sasvim identicnim knjizevno-poetikim osnovama. Bonjaka knjizvna avangarda kao cjelina, bas onakva kakva se javlja i u Huminom i u Muradbegovicevom djelu, iznova je obiljezena onim okolnostima kad se tekstovi-provokatori rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a onasama dolazi u stanje uzbuenosti i burno pocinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima koje je u dalekoj prolosti stimulirao prodor spolja. Ovdje dolazi do izrazaja i onaj za bosnj.knjiz. karakteristican fenomen pojave itavog arenila vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a naroito tzv. Sinkretikih oblika. Avangardizam u bosnjackoj knjiz, a narocito njegove brojne neoizme, ponovo izrazito snano obiljezava ona u bosnjackoj knjiz duboko ukorjenjena pojava ''dijahronijskog vertikalnog autokomparativizma'', pa tako i samoj ideji avangarde krajnje strana ''pojava estetsko-idejne reverzije povratka. Huminoj obimom skoromnoj poetnikoj pjesnikoj zbirci Nutarnji zivot, koja nee tek prva nagovijestiti avangardizam, a posebno elemente ekspresionizma u bosnj knjiz, vec ce na samom pocetku dobrim dijelom uspostaviti i ono sto ce biti pretezna avangardno-ekspresionistika ''modelativna matrica'' i kasnijeg Huminog djela, kao i A Muradbegovia. U ovoj pjesnikoj birci Humo se javlja kao autor ''goleme enje kojoj nema imena'', njegov stih ovdje je osloboen, sasvim tipino za avangardno osjecanje svijeta i zivota, formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izraavajui ga, slijedi ono to jo u njenom naslovu pjesnik istie kao jedino bitno ''nutarnji zivot''. U Nutarnjem ivotu, te u ''Grad rima i ritmova'' I ''Sa ploa istonih itekako iz ''kulturalnog arhiva'' i njegovog ''pohranidbenog pamenja'', tradira na taj nain reaktualizira i s jedne strane folklorna tradicija, te tradicija legendarne prie i predaje, i, s druge strane, impresionistiko-simolistika tradicijska osnova, ba kao i mjesta poetika Zapada, ali i Istoka,to je posebno karakteristino za zbirku Sa ploa istonih, gdje e Humo- tipino za ''lirsku revoluciju avangarde'' prekriti stroge anrovske konvencije i ba kao i ati, ruei posojee knjizevno-kulturanle granice, zapadnoevropsku avangardnu enju ispuniti mistikom te sjetom, kao i osobenom osjeajnou orijenta. U sloenom knjiz-kulturalnom karakteru Humina pjesnitva uveliko je ostvaren itav niz specificnih karakteristika bonjakog avangardizma. Autorov pripovjedaki rad, posebno neke od pripovjedaka su u duhu avangardizma.Posebno neke od pripovijetki okupljenih u zbirci Pod rvnjem vremena da bi '' eksplozivno odjeknulo u Huminom romanu Grozdanin kikot'', gotovo bez imalo sumnje najreprezentativnijem ostvarenju bonjakog avangardizma tako i vjerovatno cjeline politradicijskog makromodela. Grozdanin kikot moze se podvesti pod onaj imiev avangardni revolucionarno-pobunjenicki uzvik. Grozdanin kikot pojavljuje se kao pretea romana kulturalnog pamenja kakav e se u bosnj knjiz javiti tek kasnije, i to s romanom Ponornica S.Kulenovia. A.Muradbegovi A.M je drugi najizrazitiki predstavnik avangardizma u bosnj knjiz ije djelo, ba kao i Humino, pokazuje itav niz specifinosti istovremenih juznoslavenskih i evropskih avangardnih literatura. Zprkos i znaajnim razlikama u odnosu na djelo Hume, odnosno uprkos tome sto djelo A.Muradbegovia prvenstveno nalazi ''u stisku primarnih nagona ulnog intenzitet'', u tom smislu, posebno u pojedinim sluajevima unekoliko je mozda blize avangadnim strujanjima, a naroito spiritualnom apstraktnom, aktivstikom i kozmikom ekspresionizmu. I ovdje se bosnjacki ekspresioniza ostvaruje s nizom specifinosti, i to zato to e se i kod ovog autora ''pokazati da je ekspresionistiki prozni ogled bio popratna reakcija na itavoj generaciji neodoljivi zov postratne umjetnike avangarde'', pa tipino za politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, tek ''refleksi ekspresionizma mogli bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obiljezja cjelokupne Muradbegovieve novelistike'', to je sliaj i s pjesmama i dramama ovog meuratog pisca. Ukupno knjizevno djelo ovog autora je i najoitiji primjer unutranje raznorodnosti, viestrukosti i naporednosti u bosnj knjiz avangardi, i jo vie njezinih neoizama i poetickih alijansi, koje posebno kod Muradbegovica podrazumijevaju ne sam obnavljanje elemenata preposrodnog modernozma najee onih impresionistikog i simbolistikog karaktera, ve i elemenata postpreporodnog tradicionalizma, ukljucujuci i njegovu ''pricu o proslosti''. Kod Muradbegovica je vrlo dominantna figura ''novih vremena'' i povijesnih raskra, isto tako, jednako tradicionalna figura doma, porodice, porodinih vrijednosti. Slina situacija prati se i kod mladih autora koji se amatraju pokretaima socijalne literature.NPR. veza izmeu ranog pripovjedackog rada H.Kikica i njegovog kasnijeg novelistikog ciklusa Provincija u pozadini gdje se unutar poetiko-idejnog okvira socijalne literature nekadanji tipicni politradicijski i folklorni makromodel zamjenjuje ekspresionistikim ''naponom''. PORATNI PREDMODERNIZAM Znaaj politradicijskog makromodela u bosnj knjiz potvruje i hronoloki posljednji ''knjizevni pravac'' iz ovog okvira PORATNI PREDMODERNIZAM, koji se u bosnj knjiz prati tokom relativno kratkog vremena uglavnom od sredine pa do kraja 50-ih i poetka 6 -ih godina xx st., javljajui se s jedne strane, kao kraj kanonskog, i s druge strane, poetkak postkanonskog makromodela, zbog ega e i ovdje biti izraena ona za politradicijski model tipina unutranja raznorodnost, viestrukost i naporednost. Poratni predmodernizam ono je stanje bosnj knjiz druge polovine xx st.kad se ova literatura ''budi'' protiv simplificiranja rigidne ideoloke zloupotrebe ideje knjizevne umjetnosti kao takve to su obiljezavali u njemu prethodne razvojne fate bosnj knjiz u okvirima kanonskog makromodela, a to zapravo znai i prevratniko naputanje socrealistikog, ali i dalje razvijanje ''eksplozivnog'' implusa koji je znaio skandalozni sluaj komedije Djelidba S.K. gdje se u humorno ''olakajnoj'' formi u samom srcu socrealizma najjasnije oitavala neizdrivo-suglasan polozaj knjiz diskursa, pa upravo zato poratni predmodernizam najeksplicitnije obiljezava ono za cjelinu politradicijskog makromodela u ovoj literaturi karakteristicno supostojanje ideolokih pragmatinih zadaa koje u sredite moi stavlja pred knjiz.rad. Poratni predmodernizam vrijeme je i posljednje velike ''eksplozije'' u novoj literaturi, koja se desila javljanjem itavog niza izraenih alternativa dotadanjoj knjiz praksi, to u bosherc kontekstu predstavlja i pojava asopisa ivot i Izraz. Poemu Plivaica, M.Dizdara kritik smatra jednom od prvih i openito paradigmatsko-egzemplarnih djela poratnog predmodernizma. Tipino za poratni predmodernizam, svijet Dizdareve Plivaice nee vipe biti svijet revolucionarnog borbenog zasnova i kolektivnik emocionalnih uzleta kao u kanonski zadanoj knjizevnosti NOB-A, socrealizma, ve e se, u ovoj poemi javiti individualizirano ljudsko ja, iznova pronaeno nakon vie od dva desetljea stroge ideoloke slube u okvirima kanonskog makromodela, pa je kulturnomemorijska konstitucija, jednako kao i ono to su vrijednosti koje apostrofira ova poema otud sutinski drugacijeg karaktera u odnosu na one zahtjevane duznosti ratnog sjeanja i poratne knjizevnosti, pri cemu smisao vie nije, kao u pjesnikoj zbirci Vidovopoljska no, pisanoj u duhu socrealizma limitiran tek na socijalno-klasni kompleks, ve se ovaj put tie prvenstveno marginalizirane ljudske intime. Dizradeva Plivaica nije samo ''nepatvoreni izraz'' novog knjiz stanja ve i svojevrsni ''pobuiva'' drugih promjena u ukupnom knjiz okviru. Dizdareva plivaica ne ostvaruje se vise u obliku nekadasnjeg patetinog herojsko-ratnikog etnosa ve ekstatino osloboenog ljudskog erosa. Plivaica e predstavljati i paradigmatski primjer cjeline kasnijeg pjesnitva M.D. u njegovou irokom rasponu sve do pojave Kamenog spavaa, tim prije to se upravo ovdje na najreprezentativniji nain poinju ostvarivati ona vana ii presudna odstupanja od suzenog horizonta kulturnog pamenja u Vidovopoljskoj noi. Situacija slina ovoj obiljeava i postrealistiko delo D.Suia, M.Selimovia i S.Kulenovia, preostalih triju reprezentativnih knjiz figura u poratnom predmodernizmu. Ovdjee doi do presudno vanog prekidanja sentimentalnim silnicama u kanonskom kulturnmemorijskkom makromodelu pa i do kljucnih promjena unutar onog to je ''smisao zahistoriju'' i ''okrenutost tradiciji'' novije bosnj knjiz upravo onih tragom kojih e se u ovoj literaturi razviti i postkanonski makromodel, posebno poratni modernizam koji e u posljednjim desetljeima xx stoljea biti gotovo ''prirodno'' zamijenjen postmodernizmom, a potom knjiz ''ratnog pisma'' i ''poetike svjedoenja''. Takav sluaj je u postsocrealistikom djelu D.Suia, mozda i najkarakteristicnijem primjeru takoer karakteristicne politradicijske postepenosti razvoja bosnjackog poratnog predmodernizma iz okvira socrealizma, utoliko to e se ve u Suievom kratkom romanu Mome iz Vrgorca, pogotovo pri njegovom kraju prve ''upukotine'' unutar stroge socrealistike knjizevne ''formule'' partijanosti, odgojnosti, narodnosti i tipinosti, kad uprkos naruitom revolucionarnom optimizmu kojim ovaj roman zeli prosvjetiteljsko-propedautiki zraiti. Selimovi Slino romanu Ja, Danilo, i Selimovievo cjelokupno djelo neposredno vodi u poratni modernizam, a bosnj knjizevnost ovog vremena u njen postkanonski kulturomemorijski makromodel. U Selimovievim Tiinama javlja se temeljito izmijenjena figura rata, ratnika i povratnika iz rata, pri emu e ovdje vie nego kod Suia pa e ovdje biti dovedena tri kljuna predmetno-problemska konstituenta ove memorijske figure. Selimoviev neimenovani junak povratnik je iz rata to je, kao bivi ratnik, i sudbinosno i konano odreen ratom kao takvim, s tim da on vie nije onaj NOV-ovski ili socrealistiki neznani junak koji se u svojoj anonimnoj samozatajenosti nesebino rtvuje pred snom i s ciljem osloaanja i slobode. Opet Sui U funskciji ''socijalistike emancipacije'' ovjeka, a posebno jugoslavenskog jo uvijek ''reakcionarnom'' svijeu ''zadojenog'' seljatva, njegov junak, nekadanji borac i sam nehotice posre u uvjetima teke mirnodopske ''borke'', za razliku od pripovijesti Jabuani, gdje put u ''socijalistiku budunost je teak ali mogu bez obzira na krupne line i kolektivne zrtve koja podrazumijeva sam svrsetak ovog romana, svoju vjeru u bolje sutra zadobiva tek artificijelno, a otud literarno neuvjerljivim upozorenjem na vitalnu snagu poezije koja se uzaludno nastoji predstaviti dovoljno jakom da ''zabludjelog00 i egzistencijalno slomljenog pojedinca, ba kao i kolektiv, izvede na put njegova linog i drustvenog spasenja, ime je Sui ve na prvom mjestu u zadatim okvirima poetike i politike socrealizma, i ne htijui naznaio bitno drugaiji tretman tematskog kompleksa to ga podrazumijeva figurra rata, ratnika i povratnika iz rata da bi ga u sasvim prepoznatljivom politradicijskom maniru predmodernizma do kraja ostvario u romanu Ja, Danilo. Tipini politradicijski junak Danilo nije nasilno zaustavljen u svojoj romanesknoj ekspanziji, pa Danilo Lisii nije idealiziran lik revolucionara, nego je kompleksna, energina linost koja se nesebino, ali na svoj seljako-ratniki nain prepredenjaka i lukavca, kojeg je sredina ipak ''porazila'', ime Sui otvara novi romaneskno-knjizevni prostor, slian onome to ga je nagovijestio Kulenovi Djelidbom. Ovdje se javlja jak humorno.ironijski diskurs.

Postkanonski kulturnomemorijski makromodel

1. poratni modernizam 2. postmodernizam3. ratno pismo4. poetika svjedoenjaProcesi zapoeti unutar politradicijskog kulturnomemorijskog makromodela, po prirodi stvari i dalje uz pravilan hronoloki slijed vode POSTKANONSKI KULTURNOMEMORIJSKI MAKROMODEL, koji obiljeava dominanto ili ak krajnje rasrediteni i individualizirani sistem vrijednosti, stanje u osnovi iroko dezideologiziranog poloaja cjeline kulturalnih diskursa, pa tako i same knjievnosti i njezinog kulturalnog pamenja, to je, dakle, situacija koja se prati u sluaju pojedinanih stilskih grupa ili knjievnih pravaca, a to su: poratni modernizam (od 60-ih do 80-ih) postmodernizam (od 90-ih XX stoljea i dalje), te potom recentne pojave poput: ratnog pisma i poetike svjedoenja. Iz okvira ovog makromodela postaje prvenstveno pitanje pojedinanih autorskih poetika i tendencija irih savremenih poetikih sistema i kulturalnih procesa, pa postkanonsko stanje bonjake knjievnosti obiljeava dominacija INDIVIDUALNOG te sve ee i upadljivije, kulturalno memorijskog formata, pri emu e knjievna praksa ove pluralistike paradigme u pravilu biti otvorena istovremeno, kako za kreativni dijalog s vlastitom knjievno-kulturalnom tradicijom, tako i za opa knjievno-kulturalna iskustva.Literarni procesi kulturalnog pamenja su manje voeni onim iz vana, a vie samom knjievnom i kulturolokom potrebom za artifikacijom na razliite naine shvaenog sebe i drugog. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bonjakoj knjievnosti obuhvata i razliite modernistike knjievne pojave, ali i slom modernistike paradigme te pojavu postmodernog stanja u bonjakoj knjievnosti, a kad, uz esto brojne modernistiki doivljajem svijeta i ivota u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese, javljaju se i sasvim novi, ukljuujui i postmoderno revizionistiko i nerijetko, posthistorijsko iskustvo povijesti, ba kao i noviji fenomen: ratno pismo i poetika svjedoenja. U ovom okviru u bonjakoj knjievnosti, oitije nego ikad, postaje vidljivo i ono to je njezina unutranja povijest. Bez obzira na to da li je rije o knjievnoj praksi s modernistikom ili postmodernistikom osnovom, bonjaka knjievna praksa druge polovine XX stoljea, predstavljat e mjesto eksplozije najrazliitijih kulturalnomemorijskih fenomena. Sama knjievna praksa sve vie i sve upadljivije razvija se iz onog to su konektivne strukture postojeeg nacionalnog knjievnog okvira. Postkanonski kulturlanomemorijski makromodel u novijoj povijesti bonjake knjievnosti kao cjelina je sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad - kako to pokazuje M. Rizvi: jedna osobenost bonjake knjievnosti, od najstarijih vremena, preko meuratnog razdoblja, sve do danas, jeste, upravo pojava estetsko-idejne reverzije, povratka, odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja, autoinspiracije u svojoj knjievnoj tradiciji.Prodor tue semiotike u semiosferu bonjake knjievnosti u sluaju njezina postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, bitno je drugaiji nego li u njezinim prethodnim povijesnorazvojnim fazama. Naime, u situaciji nemjenjiivo stabilnijeg sistema ove literature, ponaa se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne kulturalne gramatike.Bonjaka knjievnost iz ovog vremena, osim u sluaju ratnog pisma i poetike svjedoenja u povijesno razvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom ekspolozije, ve postepenom linearnou. Postkanonski orijentirana bonjaka knjievna praksa druge polovine XX stoljea mogla je biti jedan od kljunih impetusa koji e u jednom povijesnom trenutku potaknuti da knjievna znanost odgovori kako na pitanje o statusima, dinstiktivnim obiljejima, razvojim pojavama i procesima, tako i na mogunostima, nainima i postupcija njihovog prouavanja. Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bonjakoj knjievnosti nekadanju politradicijsku unutranju raznorodnost, viestrukost, s jedne strane, transformirao je u stanje znaajnije unutranje homogenosti i kompaktnosti, a s druge strane, njegovo osnovno naelo postala je razlika, kao odnos izmeu pojedinih knjievnih pojava, iji se broj u ovom vremenu znatno poveava. Bonjaka knjievnost ovog povjesnorazvojnog okvira esto podrazumijeva kompleksne semiosfere koje podrazumijevaju bitno razliite idiome njihovog zajednikog jezika. U savremenoj bonjakoj knjievnosti u jednom trenutku vremenski supostoje knjievne prakse i modernistike i postmodernistie orijentacije, ali ni ovdje do kraja ne izostaje tipino meusobno hibridiziranje razliitih idioma i jezika, kako je to sluaj ne samo u knjievnosti ratnog pisma i poetike svjedoenja ve i u ostatku knjievnog roda ovog okvira. Stoga, poratni modernizam u cjelosti je karakteristian primjer postkanonske situacije u bonjakoj knjievnosti, utoliko prije to je upravo ovdje posebno jasno oitovano kako znatno stabilnije stanje konektivnih struktura unutranje povijesti ove literature, tako i ono naelo razlike, kad esto i pojedinani autorski opusi ine zasebne potsisteme, kako je to sluaj s modernistikim djelom M. Dizdara, M. Selimovia, D. Suia ili S. Kulenovia, ba kao u djelima autora koji tek poinju svoj knjievni rad; amil Sijari, Sidran.M. DizdarU ovakvim prilikama, sasvim reprenzetativno potvruje znatno stabilnije stanje bonjake knjievnosti vremena poratnog modernizma. Cjelokupno pjesnitvo M. Dizdara razvija se tragom one nove knjievno-kulturalne svijesti, koji je u djelu ovog pjesnika eksplozivno najavila poema PLIVAICA, a postkanonski obrasci nastavljaju u KOLJENIMA ZA MADONU, ijr je PLIVAICA sastavni prirodi dio, te u OKRUTNOSTI KRUGA, gdje e do izraaja sve vie dolaziti pravo pjesnika na tugu, nekad u optimistikom svijetu zagovaranog socijalistikog progresa, heretino i ope nepoeljno melanholino pamenje ljudske povijesti. M Dizdar u KOLJENIMA ZA MADONU i u OKRUTNOSTI KRUGA provodi realtuelizaciju kulturalnog pamenja, te na redefiniranim, iz ideolokog sredita pomaknutim osnovama artikulacije drutveno-ivotne stvarnosti i ovaj put sredstvima pjesnike umjetnosti temeljito preokree ustaljeni kulturalni poredak. U sredite vrednosnog sistema postavlja emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu skrivenu percepciju vlastitog poloaja u svijetu, odakle dolazi i diskurs u punoj snazi probuene enskosti u KOLJENIMA ZA MADONU. Sa svojim ponesenim uzletima ljubavne enje i strmim padovima u ljubavnu sumnju i bol, ljudsku patnju te ovjekove egzistencijalne izgubljenosti u OKRUTNOSTIMA KRUGA, mada ni ovdje ne zaboravlja realnost ovjekove ljudske egzistencije, zahvaljujui emu e u ovim pjesnikim zbirkama, kao i u djelima od PLIVAICE do KAMENOG SPAVAA biti aktulirana i socijalna pitanja, ali, za razliku od VIDOVPOLJSKE NOI i ope tzv. angairane knjievnost, iz okvira kanonskog makromodela ovaj put tek u skladu sa sve veim udjelommelemenata poetike egzistencijalizma. KAMENI SPAVA (1966) e zajedno s romanom DERVI I SMRT, te zbirkom POBUNE, Suia, napraviti konaan i potpun prijelom u bonjakoj i ukupnoj bosanskohercegovakoj knjievnosti i kulturi, preokret nakon kojeg dotad postojea literarno-kulturalna mjerila nisu mogla ostati ista. Sve ovo to se zbivalo u poezji M. Dizdara nosilo je karakteristiku vremena u kojem je nastajalo, a sve se to pojavljuje i u KAMENOM SPAVAU, ali estetski dozrelo. KAMENI SPAVA je sasvim karakteristina knjiga poratnog modernizma, a u njoj su se, kako navodi Durakovi, saele toplota i sjaj zaviajnog ognjita i oodsjaj univerzalnih saznanja ljudske sudbine. To je pjesnika knjiga kulturalnog pamenja, koja sabire smisao za historiju i njezinu okrenutost tradiciji to e Dizdarevu temeljnu pjesniku zbirku uiniti i mjestom za postkanonsko stanje bonjake knjievnosti karakteristinog ukrtanja najrazliitijih knjievnih, drutvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata. U zbirci KAMENI SPAVA, u skladu sa novim interesima za priu o prolosti, obnavlja se i nekadanja figura novih vremena i povijesnih raskra. Naime, u njezine okvire ulaze sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadraji, u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno povezani autentinom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa zaboravljenje srednjovjekovne bogumilsko-heretike Bosne. Posebno je utjecajna figura povijesnog svjedoenja, sve to na nain, ne vie kolektivnog i ideolokog, ve individualnog. To postaje toliko izraeno da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje i kao glas DRUGOG ime pjesnik u vlastiti poetski diskurs uvodi njegovo ukupno i historijsko i socijalno i egzistencijalno-intimno iskustvo. Kameni spava uspostavlja pisebno znaajnu figuru figuru bosanske povijesne tragike (VANOOOO ).Kod M. Dizdara karakteristino za postkanonski makromodel javlja se lirsko iskazivanje prolosti. Prolost se otkriva u oivljenim glasovima mrtvih, a ovaj glas mrtvih, sauvan u tekstualnim tragovima davno izgubljenog vremena i sad iznova oivljen snano egzistira u svojoj partikularnosti, pa njegova zaviajna melodija je uvodna faza simfonije o ovjeku, zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju. (Durakovi)S KAMENIM SPAVAEM u bonjakoj knjievnosti reaktualizirao se i njezin bosanski duh (Filipovi)Dizdarevu povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari, ve se ona otkriva oivljavanjem glasova mrtvih. Lokalna, bosanska povijest na nain slian Dizdrevom, postat e produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne ovjekove situacije i ljudske sudbine u romanu DERVI I SMRT i u pripovjedakoj zbirci POBUNE, djelima koja se javljaju kada i KAMENI SPAVA. Pojava ove dvije knjige, zajedno s KAMENIM SPAVAEM, ve u startu naznaava dva temeljna i kasnije tradirana oblika prie o prolosti, bosanskog teksta u bonjakoj knjievnosti poratnog modernizma i uope postkanonskog kulturalno memorijskog makromodela: ONAJ GDJE U JEZIKU EGZISTENCIJALIZMA OSTVARENA PRIA O PROLOSTI I BOSANSKI TEKST SASVIM VIDNO FUNKCIONIRAJU I KAO METAFORIKO-ALEGORIJSKO SUVREMENO KAZIVANJE O OVJEKU, ALI I KAO... (ne vidi se) ;) Binarno uspostavljen sistem prie o prolosti i bosanskog teksta dodatno se uslonjava i to, s jedne strane, pojavom Ugursuza Nedada Ibriimovia, kad se povijesno pripovijedanje inovira znaajnim udjelom fantastikog diskursa i uope bitno drugaijim reprezentacijskim i kulturalnomemorijskim strategijama, koji e se, uz manje ili vee mijene, ovaj autor nastaviti i u svom kasnijem pripovjedako-romanesknom radu, naroito u romanima Karabeg, Zmaj od Bosne, Braa i veziri pa do posljednjih Vjenik i El-Hidrova knjiga, kao i s druge strane, pojavom pjesnitva Abdulaha Sidrana koji e se unutar cijelog novog pjesnikog narataja izdvojiti naglaenim poetskim interesom za lokalno-regionalni mikrotopos neposrednog ivljenja, ime se ovaj autor kod kojeg se bosanski tekst kondenzira u sarajevski tekst ime e ovaj pjesnik postati jedan od najznaajnijih autora POETIKE GRADA posebno u knjigama Sarajevska zbirka i Sarajevski tabut. Kod Dizdara i u suievskoj i u selimovievskoj liniji prie o prolosti i bosanskog teksta dominira kako figura novih vremena i povijesnih raskra, tako i figura povijesnog svjedoenja, koje se i ovdje ukrtaju u figuru bosanske povijesne tragike. Kod Suia, Selimovia i njima slinih autora, iznova se javlja, kao i kod Dizdara, figura rata, ratnika i povratnika iz rata. Javljanje tih figura bilo je neposredno, na primjer kod Suia u romanima vezanim za bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom, osmanskom, austrougarskom ili jugoslovenskom vremenu, ili posredno kao pretpovijest ispovjedne sudbine knjievnog lika, kao u Tvravi i Derviu i smrti, pri emu je reprezentacijski sistem bonjakog poratnog modernizma uslonjen i u meuvremenu do kraja osamostaljenom figurom doma, porodice i porodinih vrijednosti.

MODERNIZAM Knjievna praksa poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti ovog vremena i njezina usmjerenost ka prii o prolosti i bosanskom tekstu na svoj osoben nain, najee novohistorijski nain cjelovito oivljava ukupnost reprezentacijskih aspekata kulturalog pamenja u novijoj bonjakoj knjievnosti od kraja 19. st. pa nadalje. Rizvi: iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizilazi bogumilsko-manihejska poetika Maka Dizdara, a patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi izlaza u romanima Mee Selimovia i Dervia Suia, te bonjako orijentalsko stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Baagia, atia, Hume, Kulenovia, Hajdarevia, Latia. Bonjaka knjievnost poratnog modernizma, potvruje da knjievna tradicija, u razvoju bosansko-muslimanske knjievnosti, izbija iz stvaralakih gena kao ponornica u djelima pjesnika, pripovjedaa, dramatiara. Ovo e potvrditi i injenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih anrovskih formi slova, zapisa, ispovijedi, besjede Mak Dizdar u Kamenom spavau samo krajnje sugestivno samoopisujui osvjetenje onog to su kolektivne strukture unutranje povijesti ove literature, a to e isto tako posvjedoiti i kod ostalih autora bonjakog poratnog modernizma, koji svoja djela ostvaruju u poetsko-lirskom maniru. Tako, indikativna sinkretinost sonetnog pjesnitva Skendera Kulenovia, vrlo je bliska u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesnitva Muse azima atia, pa i na primjer austrougarske teme u romanu Ponornica, te Sidranova poetika grada, njegov sarajevski tekst koji e u uznapredovanoj fazi poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti, ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati protekst Ljetopisa Mula Mustafe Baeskije, ve obnoviti i ono to je s bogumilsko-heretikom Bosnom ranije uinio Mak Dizdar. Pogreno bi, meutim, bilo zakljuiti to da pria o prolosti i na njoj zasnovan bosanski tekst poratnog modernizma u bonjakoj knjievnosti predstavlja iskljuivo interes bonjake knjievne prakse ovog vremena, te bi bilo pogreno zakljuiti da samo ,,priom o prolosti i tek povijesnim aspektom bosanskog teksta ostvaruje ono to su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura unutranje povijesti bonjake knjievnosti u ovom knjievnom toku iz okvira postkanonskog makromodela u ovoj literaturi, u toliko prije to i kod onih autora kod kojih vidno izostaje ovdanji karakteristini smisao za historiju esto je itekako na ovaj ili onaj nain prisutna ona za bonjaku knjievnost osobena kulturalnomemorijska okrenutost tradiciji, kako je to sluaj i u knjievnom dijelu Alije Isakovia, koji e s jedne strane, znaajan dio svog knjievnog svijeta ostvariti kao svijet u prezentu (Lovrenovi) naputajui tradiciju lokalno-regionalne bosanske prie o prolosti u toj mjeri da njegov fantastiki i ka katastrofinoj budunosti okrenuti roman Pobuna materije ulazi u sasvim drugaiji univerzum tzv. neive prirode te se ostvaruje i u bonjakoj knjievnosti dotad nepoznatim anrovskim okvirima bliskim tokovima savremene eko-proze, dok se s druge strane, ovaj autor najue saobraava s tradicijskom prolou, to je posebno vidno u putopisima, a jo vie u njegovoj vezanosti za temu Hasanaginice. Slina situacija je u romanu Larva Bisere Alikadi, koji je prvo djelo ove vrste, a iji je autor ena.

POSTMODERNIZAM Poratni modernizam u bonjakoj knjievnosti podrazumijeva znatno relaksiraniju situaciju u odnosima sredita i ruba njezine semiosfere, nego ikad prije, pa upravo zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bonjakoj knjievnoj prolosti deava se i prelazak iz njezina pretenog modernistikog knjievno-kulturalnog usmjerenja u okvire POSTMODERNIZMA, i uope u postmoderno stanje bonjake knjievnosti, prelazak koji iz istih razloga... (ne vidi se) ... (moda je ovo nastavak) podrazumjevao prvenstveno pojam eksplozivnog knjievnopovijesnog kretanja, ve prije linearnu postepenost. Pojava jezika postmodernizma u ovoj literaturi ne znai i potpuni nestanak jezika knjievno-kulturalnog moderniteta, ve i pojavu njihova naroitog paralelizma i njihova specifinog kombiniranja u ovdanjoj knjievnoj praksi, U svoje postmoderno stanje , bonjaka knjievnost najvidljivije ulazi uglavnom tokom 80-ih godina 20. st, a u pojedinim sluajevima znatno ranije, s tim da se postmodernistike knjievno-kulturalne tendencije u ovoj literaturi u narednom desetljeu, tokom 90-ih godina, u vrijeme ratnog stradanja, pa se gotovo tek oformljeni karakteristini jezik postmoderniteta u bonjakoj knjievnoj praksi velikim dijelom te samo uz elemente eksplozivnog knjievnopovijesnog kretanja transformira u njegov poseban idiom ili ak zasebni jezik knjievnosti tzv. ratnog pisma ili poetike svijedoenja to pokazuju knjievni radovi npr. Irfana Horozovia, Devada Karahasana ili pak Tvrtka Kulenovia, potom Zilhada Kljuanina, Feride Durakovi, Alme Lazarevske.

IRFAN HOROZOVI Djelo Irfana Horozova, autora koji e se u bonjakoj knjievnosti moda i prvi ili barem meu prvima, ostvariti na nain na koji e kasnije biti povezan s poetikom postmodernizma, kako je to sluaj ve u njegovoj prvoj pripovjedakoj zbirci ili labavom romanu Talhe ili edrvanski vrt (1972), koja iako poetnika, nije autorova definitivna knjiga. (Mievi) Ova knjiga je ilustrativna za onu literaturnu vizionarnost koja naoko nije vezana za drutveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi u samom slovu kao logosu (Durakovi) Jednako je i egzemplarna i u smislu linearne postepenosti prekodiranja jezika poratnog modernizma u jezik postmodernizma u novijoj bonjakoj knjievnoj povijesti. Horozoviev glavni lik nije vie smjeten u Povijest ve obitava u JEZIKU, dakle, javlja se sasvim novi doivljaj svijeta i ivota. Na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banja Luke u formi obiteljske hronike iscrtava se fatazmagorina vizija edrvanskog vrta koji hronotopski pripada literarnoj, a ne historijskoj slici (Durakovi) Sve to, pritom, deava se i na nain kad, dakle, tradicijske tvrobe bonjake knjievnosti bivaju kulturalnomemorijski reaktualizirane, ali tako da su sad uvedene u neomeene prostore literature, utoliko prije to piev glavni lik ili pripovjeda ne moe, sad tipino postmodernistiki, nai put ka stvarnosti mimo teksta, pa njegovo samopripovjedanje nije kazivanje o sebi i drugima (kao kod Selimovia, Suia, Kulenovia), ve predstavlja jedino ono karakteristino postmoderno palimpsestno pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova. U ovakvoj, za stanje poetike postmodernizma u bonjakoj knjievnosti umnogome vrlo karakteristinoj situaciji, a naroito onda kad je rije o knjievno kulturalnom stanju do poetka 90-ih 20. stoljea, najee, dakle, samo naizgled nestaje njezin osobeni smisao za historiju i okrenutost tradiciji. Prvjenaka pripovjedaka zbirka Nedada Ibriimovia Kua zatvorenih vrata, a pogotovo kasniji romani u mnogoemu korespondiraju i s Horozovievim djelom, ali i s piscima u osnovi slinog, poetiki bliskog knjievnog prosedea, npr. Karahasanom koji u svojoj zbirci proza Kraljevske legende takoer, ne pie historijsku prozu, nego demonstrira onu vrstu superiornog konstruiranja prie u kojem se smjenjuju razliiti narativni oblici: legenda se pretvara u lakrdiju, lirski pejza u esej raspravu. Horozovi u Kalfi i Ibriimovi u Istonom divanu do kraja naputaju ovdanju tradiciju ne samo klasine ve i novohistorijske prie o prolosti i regionalno-lokalno definiranog bos. teksta. Meutim obojica se vraaju bosanskom tekstu u vremenu posljednjeg rata, Horozovi najprije pripovjedakim zbirkama Prognani grad, te Bosanski palimpsest, a Karahasan esejistikom knjigom Dnevnik selidbe i romanom ahrijarov prsten. Sad postmodernistiki jezik i jednog i drugog autora, dotad najee zaokupljenih manje ili vie tipinim postmodernim knjievnim eksperimentom, i u pravilu, amimetikim te uope antireprezentacijskim ludistikim preoblikovanjem tradicionalistike referencijalnosti u razliite kompleksne fenomene inter- i metatekstualnosti (Bajramovi), neoekivano se prestruktuira najprije poseban idiom, a potom i u gotovo cijeli novi jezik knjievnosti tzv. RATNOG PISMA i POETIKE SVJEDOENJA, to e obiljeiti ukupno knjievno djelo ovih autora.

RATNO PISMO Slino hrvatskoj ratnoj knjievnoj praksi, i u bonjakoj knjievnosti umjesto ranijih slobodnih i nerijetko tek konstruktivistikih inter- i metatekstualnih poigravanja, u pravi plan dolazi oneozbiljena i fiktofaktalnosti te ontoloke krhkosti i ontolokog ludizma, javljaju se strategije zbiljotvorne i novo naelo ontolokog moralizma (Orai-Toli) a to su pojave koje inicijalno obiljeavaju nove knjievne prakse tzv. poetike svjedoenja i ratnog pisma

POETIKA SVJEDOENJA Pri emu prva odrednica tie se knjievnosti gdje se svjedoenje o ratnom uasu zasniva na perspektivi rtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadrine zahvaene kovitlacem ratne tragedije kad etnika, moralna, ideoloka, psiholoka, politika, ali i emocionalna, intimna, lina pa i kolektivna drama temeljne su semantike odrednice ovog toka, koji se esto imenuje i kao antiratno te ee ratno pismo, dok je pak, potanja odrednica, onda kad se odnosi na knjievnost s poetikom svjedoenja, upotrijebljena samo kao termin ,,indikator, tek na drugaiji nain oznaavajui onaj knjievni rad ija temeljna obiljeja jesu i ,,individualizacija rtve, njenog glasa u danteovskom paklu povijesti, etnika odgovornost, humanistiki angaman, antropoloki shvaena deskripcija ratnog uasa (Kazaz), naglaavajui pritom, naime, ratno stanje, i kao dominantni predmetno-problemski okvir, i kao, nerijetko, neposredni ivotni kontekst u kojem se ostvaruje knjievno djelovanje, ili barem kao naroito trajno stanje kako pojedinane, tako i kolektivne svijesti u kojem u egzistencijalnoj sutini aktuelne ivotne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud, kao nemogunost dosezanja onog to su tiine za kojima je eznuo i neimenovani junak Selimovievog romana Tiine. U ovakvoj situaciji, knjievnost, pritom, postaje ne samo autsajderski pokuaj estetskog discipliniranja povijesnog uasa (Kazaz), ve odustavi od bilo kakvog drutvenog eskapizma, ali i od angamana u slubi politiko-kolektivne ideje, ona izrasta u alternativan kulturni projekt usmjeren esto i izrazito buntovno i prodorno protiv ne tek ideje rata ve i protiv svake vrste terora i destruktivnosti, nasilja, tlaenja... Naspram nekadanjeg ideoloko-kolektivistikog te prvenstveno (herojsko-monumentalistikog diskursa Revolucije, sad dezideologizacija ratne zbilje, nepristajanje na apsolutizam ideolokog jezika i traganje za golim ljudskim sadrajima ratne stvarnosti konstantne su veeg dijela antiratne i postratne bonjake knjievnosti, pa ova knjievna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format, te unutar nove historijske prespektive, postaje dominantno obiljeena priom o traumi u prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru. Sama literatura u bonjakoj knjievnosti postaje mjesto dominantno individualne potrage za u strahoti ratnog stradanja i unitenja izgubljenom esencijom ivota, s tim da se takvo to ne pronalazi u okviru velikih pria ve u maloj pripovijesti. Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najee obiljeavaju, uz ostala, i pojave naglaene osjeajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale, nostalgija za nekadanjim, poruenim svijetom, ali i osjeaj straha, zebnje, praznine, nemoi, javljaju se i kulturnomemorijske strategije arhivarske kategorizacije, imenovanja i ope one upotrebe jezika u kojoj jezika materija postaje mnogo vie od knjievnoizraajnog lingvistikog sistema. Bonjaka knjievnost ovog vremena karakterizira i naglaen dokumentarizam, kao i biografizam i autobiografizam. Osim spomenutog Horozovia, te Karahasana i Nedada Ibriimovia sa svojom neobinom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedadom Ibriimoviem Bosancem, te djela Tvrta Kulenovia, iji e romani Istorija bolesti i Jesenjena violina, pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome egzemplarno ujedinile neke od temeljnih karakteristika ono to u bonjakoj knjievnosti predstavlja ratno pismo i poetika svjedoenja. Od pjesnika moemo izdvojiti ABDULAHA SIDRANA s njegovim ratnim i poratnim pjesnitvom, koje na osoben nain ulaze u knjievnost ratnog pisma i poetike svjedoenja. Dakle, obnavlja se figura povijesnog svjedoenja te figura bosanske povijesne tragike; u recentnoj bonjakoj knjievnosti dominantna je postala ponovo figura rata, ratnika i povratnika iz rata, s tim da je, uz osobene pojave kakve predstavlja roman ehid Zilhada Kljuanina, do kraja ostvarena ideja plurarnosti pria o prolosti ili perspektiva historije odozdo, ve i itavim nizom djela knjievnog egzla te logorakog iskustva

27