1

2

Osnivač i izdavač: Matica muslimanska Crne Gore

Redakcija: Dr Avdul Kurpejović Ismet Hadžić Sreten Vujović Osman Grgurević Sabrija Vulić Bajram Šabanović

Glavni urednik: Osman Grgurević

Lektor: Sreten Vujović

Korice: Ak. slikar Ismet Hadžić

Priprema za štampu: DauS - Cetinje

Štampa: IVPE - Cetinje

Tiraž: 600 primjeraka

Žiro račun Matice: 520-432105-68Mob. telefon: 069/074-565 i 069/541-190Fax 020/265-912E-mail: matica@t-com.meWeb site: www.maticamuslimanska.me

Realizaciju projekta i štampanje časopisa finansirao je Fond za zaštitu i ostvarivanje manjinskih prava

3

OSVITglas Muslimana Crne Gore

Časopis za kulturu, nauku i društvena pitanjaMuslimana Crne Gore

Godina III Broj 4

Podgorica, 2012.

4

5

Sadržaj

Aktuelnosti

Osman GRGUREVIĆMUSLIMANI CRNE GORE –ANALIZA POPISASTANOVNIŠTVA U CRNOJ GORI 2011. GODINE .................. 9

Prof. Midhat RIĐANOVIĆZAŠTO NE VALJA NAZIV „BOŠNJAK”? .............................. 35

Dr Avdul KURPEJOVIĆNOVOPAZARSKI SANDŽAK JE NEPOSTOJEĆABIVŠA TURSKA TVOREVINA ................................................... 39

Istorija

Sreten ZEKOVIĆBOŽIĆNJI USTANAK, ROVAČKA REPUBLIKA IPLAVSKA AUTONOMIJA ......................................................... 51

Salko ČOKOVIĆZUMRETA AHMETOVIĆ ČOKOVIĆ - BORACŠESNAESTE MUSLIMANSKENARODNO-OSLOBODILAČKE BRIGADE ........................... 61

Kulturna baština

Dr Čedomir BOGIĆEVIĆISLAMSKA PRAVNA KULTURA- ŠERIJATSKOPRAVO I ŠERIJATSKI SUDOVI ................................................ 69

6

Avdo NURKOVIĆULOGA I ZNAČAJ PRIPOVIJEDANJAĆAMILA SIJARIĆA U KNJIŽEVNOSTIMUSLIMANSKOG NARODA CRNE GORE .......................... 75

Mustafa CANKAŠEJH TAHIR KANAĆI – VELIKAN SUFIJSKE PRAKSE ...... 81

Fadil M. KARDOVIĆROŽAJSKE VODENICE ............................................................. 85

Bajram ŠABANOVIĆ OBIČAJI MUSLIMANSKOG NARODA U BIHORU ........ 97

Prikazi

Osman GRGUREVIĆDr Safet Bandžović, ISELJAVANJE MUSLIMANACRNE GORE U TURSKU, I i II, Maticamuslimanska Crne Gore, Podgorica, 2011. ............................ 105

Veseljko KOPRIVICAdr Avdul Kurpejović, KULTURNI I NACIONALNISTATUS I POLOŽAJ MUSLIMANA CRNE GORE,Matica muslimanska, 2011 ....................................................... 109

Mahmut METANOVIĆDr Luka Vujović, MRKOVIĆKI DIJALEKAT, reprintizdanje, Savjet Muslimana Crne Gore, Podgorica, 2012 ...... 113

IZDANJA MATICE MUSLIMANSKE CRNE GOREU periodu 1998-2011. godine .................................................... 119

7

Aktuelnosti

8

9

Osman GRGUREVIĆ

MUSLIMANI CRNE GORE –ANALIZA POPISA STANOVNIŠTVA U

CRNOJ GORI 2011. GODINE

Osvrt na nacionalno izjašnjavanje Muslimana do2003. godine

Muslimani na prostoru Crne Gore postoje kao narod sa sopstvenim identitetom od osmanlijskih osvajanja ovih prostora i prelaska na islam dijela autohtonog stanovništva. Prelazak na islam je uticao na promjene u načinu života, običaje, kulturu i jezik što je dovelo do stvaranja posebnog nacionalnog identiteta. Muslimanima su još Danilovim zakonikom1855, njihovim svrstavanjem u “inoplemenike” priznata određena nacionalna pra va. Međutim, sve do 1961. godine nije postojala mogućnost za takvo nacionalno izjašnjavanje na popisima stanovništva.

Prvi popis u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca je održan 1921. godine. Po njemu na prostoru Crne Gore1 koja je tada bila u sastavu Zetske oblasti živi 55 798 ili 17,92 % stanovništva islamske vjeroispovjesti. Po popisu iz 1931. godine njihov broj iznosi 61 038 ili 16, 95 %. Procenat islamskog stanovništva

1 Podaci za 1921 i 1931 se odnose na današnju teritoriju Crne Gore koja se nalazila u sastavi Zetske oblasti, odnosno banovine

10

u međuratnom periodu bio bi veći da nije bilo masovnog iseljavanja, prije svega u Tursku.

Ni prvi poslijeratni popis, 1948. godine, nije omogućio nacionalno izjašnjavanje stanovništva, ali su na ovom popisu izostali i podaci o vjerskom opredjeljenju. Muslimanima je tada ponuđeno da se izjasne za jednu od opcija: Srbin musliman, Hrvat musliman, Makedonac musliman, Crnogorac musliman ili neopredijeljen musliman. Zbog komplikovane i nejasne metodologije 1948. godine je po popisu bilo samo 387 neopredijeljenih muslimana, dok se islamsko stanovništvo u Crnoj Gori najvećim djelom izjasnilo kao Crnogorac musliman. Prema ovom popisu u opštini Plav (Andrijevački srez) bilo je popisano 6.127 stanovnka koji su se izjasnili kao Crnogorci, a 327 kao Šiptari od ukupno 6.461, a u opštini Gusinje 4.561 stanovnika je popisano kao Crnogorci, a 1.761 kao Šiptari, od ukupno 6.341 stanovnika. Slični su rezultati i u drugim krajevima u kojima je pretežno živjelo islamsko stanovništvo. Po popisu iz 1953. svi koji su se izjasnili kao Muslimani svrstavani su u rubriku Jugosloven neopredijeljen a takvih je bilo 6 424. Kao i kod popisa 1948. godine i ovom prilikom najveći broj Muslimana se izjasnio kao Crnogorci.

Popis 1961. godine je ponudio mogućnost da se Muslimani Crne Gore izjasne kao “ Muslimani u etničkom smislu”. Ovako se izjasnilo 30 665 odnosno 6,5 % stanovništva Crne Gore. Pošto na popisima 1948, 1953 i 1961. nije bilo izjašnjavanja po religijskoj pripadnosti teško je procijeniti koliki se procenat islamskog stanovništva izjasnio kao Crnogorci, Jugosloveni ili drugačije.

Popis iz 1971. je značajan jer je islamskom stanovništvu slovenskog porijekla prvi put dozvoljeno da se izjasne u etničkom i nacionalnom smislu kao Muslimani. Po njemu se nacionalno izjasnilo kao Muslimani 70.236 (13,26 %) građana Crne Gore, odnosno velika većina islamskog stanovništva.

Po popisu iz 1981. god. u Crnoj Gori je živjelo 584.310 stanovnika od kojih Muslimana 78.080 (13, 36 %). Po popisu iz 1991. godine u Crnoj Gori je bilo 89.614 ili 14,57 % Muslimana.

11

Od popisa 1961. kada je uvedeno izjašnjavanje kao “Musliman u etničkom smislu” i 1971. kada je dozvoljeno nacionalno izjašnjavanje Muslimana, njihov broj i procentualni udio u stanovništvu Crne Gore se konstantno uvećavao sve do i zaključno sa popisom 1991. Iz podataka o nacionalnoj i vjerskoj strukturi uočljivo je da se na popisu 1991. islamsko stanovništvo slovenskog porijekla ubjedljivom većinom izjasnilo kao “Muslimani” – skoro 90 000. Svega 2492 pripadnika islama se izjasnilo kao Crnogorac a 1856 kao Jugosloven.

Oko 15 % Muslimana sa popisa 1991. godine je po popisu 2003. “razbijeno” u tri skupine: Muslimane, Bošnjake ( koji se po prvi put pojavljuju u zvaničnim statističkim podacima u Crnoj Gori) i Crnogorce islamske vjere. Muslimana je bilo 24.625 ili 3, 97 %. Ostalo islamizirano stanovništvo slovenskog porijekla se izjasnilo kao Bošnjaci (48.184 ili 7,76 %) ili Crnogorci. Tačan broj Crnogoraca islamske vjere po popisu iz 2003. godine je nemoguće utvrditi ali se na osnovu podataka o nacionalnoj i vjerskoj strukturi dolazi do procjene da ih je bilo oko dvadeset hiljada.

Podaci sa poslijeratnih popisa na kojima su se građani mogli izjasniti o nacionalnoj pripadnosti pokazuju da u Crnoj Gori postoje narodi koji imaju razvijenu svijest o svom nacionalnom identitetu, a samim tim i stabilan procenat u ukupnom stanovništvu Crne Gore. U ovu grupu možemo svrstati Albance, kojih je do 1991 bilo oko 6,5 % a na posljednja dva popisa oko 5 % i Hrvate čij procenat na zadnja tri popisa varira za svega 0,13 %. Za razliku od njih procenat Crnogoraca varira od 43,16 (2003.) do 90,67 % (1948), Srba od 1,78 % (1948) do 31,99 % (2003), Muslimana od 14,57 % (1991) do 3,31 % (2011), Bošnjaka od 0 do 8,65 (2011) . Ovolike varijacije, plod su političkog uticaja na izjašnjavanje, raznih vrsti pritisaka ali u najvećoj mjeri na postojanja jasne svijesti o svom nacionalnom identitetu kod većine pripadnika ovih naroda.

12

Tabela 1. Nacionalna struktura stanovništvaCrne Gore 1948-20112

Popis 1948 1953 1961 1971 1981 1991 2003 2011

Crnogorci 342009 363686 383988 355632 400488 380467 267669 278865

% 90,67 86,62 81,4 67,15 68,54 61,86 43,16 44,98

Muslimani3 387 6424 30665 70236 78080 89614 24625 20537

% 0,1 1,53 6,5 13,26 13,36 14,57 3,97 3,31

Srbi 6707 13864 14087 39512 19407 57453 198414 178110

% 1,78 3,3 3,0 7,46 3,32 9,34 31,99 28,73

Albanci 19425 23460 25803 35671 37735 40415 31163 30439

% 5,15 5,58 5,5 6,74 6,46 6,57 5,03 4,91

Hrvati 6808 9814 10664 9192 6904 6244 6811 6021

% 1,8 2,34 2,3 1,74 1,81 1,02 1,10 0,97

Jugosloveni - - 1559 10943 33146 26159 1860 1154

% - - 0,33 2,07 5,67 4,25 0,30 0,19

Bošnjaci - - - - - - 48184 53605

% - - - - - - 7,77 8,65

Romi4 162 230 183 396 1471 3282 2601 6251

% 0,04 0,05 0,04 0,07 0,30 0,53 0,42 1,01

Ostali i neizj 1691 2395 4945 8022 7079 11401 38818 45047

% 0,4 0,57 1,04 1,59 1,21 1,85 6,26 7,27

Crna Gora 377189 419873 471894 529604 584310 615035 620145 620029

34

2 Podaci sa popisa 1948-1991 se odnose na stanovništvo Crne Gore sa ljudima koji su na privremenom radu u inostranstvu, dok se podaci sa popisa 2003 i 2011 odnose samo na stanovništvo koje živi u Crnoj Gori

3 Na popisu 1948 u rubrici Muslimani dat je broj „neopredijeljen-ih muslimana“, 1953 „neopredijeljenih Jugoslovena“, 1961 „Muslimana u smislu etničke pripadnosti, a od 1971 Muslimana u nacionalnom po-gledu

4 Na popisima 1948 -1941 Romi su upisivani pod nazivom Cigani

13

Broj Muslimana i jezička i vjerska struktura po popisu2011. godine

Po popisu iz 2011 godine u Crnoj Gori ima 20 537 ili 3, 31 % Muslimana. Broj Muslimana je najveći u Bijelom Polju 5985 (17,19 %). Između 5 i 10 % Muslimana imaju Bar (9,94), Berane (7,80), Plav (7,63), Pljevlja (6,98), Rožaje (6,65) i Ulcinj ( 5,06). Podgorica je druga opština po broju Muslimana, ali je njihova zastupljenost u ukupnom stanovništvu svega 2,94 %. Sve ostale opštine u Crnoj Gori imaju oko ili manje od 1% Muslimana, izuzev Plužina u kojima ih uopšte nema.

Tabela 2. Broj Muslimana i jezička struktura poopštinama

Grad Ukupno stanovnika

Od toga Musli-mana

Crnogo-rski jezik

Srpski jezik

Bošnja-čki jez.

Srpsko hrvatski

Ostali jezici

Ne želi da se izjasni

Andrijevica 3,950 7 1 5 0 1 0 0

Bar 32,549 3236 2833 174 22 50 128 29

Berane 25,088 1957 1665 184 6 17 51 34

Bijelo Polje 34,298 5985 5476 187 37 63 194 28

Budva 14,945 113 77 20 0 5 11 0

Cetinje 13,655 12 12 0 0 0 0 0

Danilovgrad 14,586 38 27 7 0 2 2 0

Herceg Novi 24,628 160 98 27 0 12 14 9

Kolašin 6,658 18 15 3 0 0 0 0

Kotor 18,019 64 34 11 0 5 13 1

Mojkovac 6,699 4 2 1 0 0 1 0

NIkšić 55,828 421 353 30 1 9 21 7

Plav 9,524 727 586 25 34 0 75 7

Pljevlja 24,898 1739 1544 49 31 21 70 24

Podgorica 140,165 4122 3655 215 11 50 152 39

Rožaje 15,690 1044 770 18 84 8 156 6

Šavnik 1,695 2 0 1 0 0 1 0

Tivat 10,998 114 77 6 1 4 18 8

Ulcinj 15,201 770 465 139 22 8 27 9

Žabljak 2,916 4 3 1 0 0 0 0

Ukupno 620,029 20537 17693 1103 250 255 1035 201

14

Ogromna većina Muslimana, njih 17 693 (86,15 %) govori crnogorskim jezikom i u tom pogledu nema razlika između pojedinih opština. Zanimljivo je da je procenat Crnogoraca koji govore crnogorskim jezikom manji (66,29) od procenta Muslimana koji govore crnogorskim jezikom. Od 53.605 Bošnjaka, bosanskim jezikom govori svega 31.871(59,46 %). Oko 5,4 % Muslimana govori srpskim jezikom (najviše u Podgorici, Beranama,Bijelom Polju, Baru i Ulcnju).Ostalim jezicima: bosanskim, bošnjačkim, srpsko-hrvatskim, albanskim, romskim... govori zanemarljiv broj Muslimana. Izjašnjavanje Muslimana da dominantno govore crnogorskim jezikom jasno pokazuje da, za razliku od Crnogoraca i Bošnjaka, nemaju nedoumice kada je u pitanju ova važna stavka nacionalnog identiteta.

Tabela 3. Vjerska struktura MuslimanaGrad Ukupno

Muslimana Islam Ateisti Ostale Ne želi da se izjasni

Andrijevica 7 2 0 0 5Bar 3236 3209 2 0 15Berane 1957 1937 2 7 11Bijelo Polje 5985 5934 4 36 11Budva 113 112 1 0 0Cetinje 12 10 1 0 1Danilovgrad 38 36 0 0 2Herceg Novi 160 140 7 4 9Kolašin 18 17 1 0 0Kotor 64 64 0 0 0Mojkovac 4 2 1 1 0NIkšić 421 396 10 2 13Plav 727 724 0 3 0Pljevlja 1739 1711 6 0 22Podgorica 4122 4068 17 21 16Rožaje 1044 1040 2 2 0Šavnik 2 2 0 0 0Tivat 114 99 4 2 9Ulcinj 770 763 1 6 0Žabljak 4 4 0 0 0Ukupno 20537 20270 59 84 114

15

Ubjedljiva većina Muslimana, njih 20 270 ili 98,70 pri-padaju islamskoj vjeri. Svega 59 Muslimana su ateisti, a198 se nije izjasnilo ili pripada drugim religijama. Zanemarljiv broj ateista i pripadnika drugih religija potvrđuje da u nacionalnom identitetu Muslimana veoma važnu ulogu ima vjerska komponenta.

Starosna struktura

Najveći broj Muslimana je starosne dobi od 10 – 19 i od 20 - 29 godina što je povoljno. Zabrinjava nešto manji broj Muslimana starosne dobi 0 – 9 godina što je posljedica nižeg nataliteta u posljednjoj deceniji. Ova pojava nije zaobišla ni ostale narode, osim Bošnjaka koji su baš u ovoj starosnoj dobi procentualno najzastupljeniji.

Od ukupnog broja Muslimana 5691 ili 27,71 % je mlađe od 18 godina. Nešto veći procenat mlađih imaju Bošnjaci (31,56 %), a daleko veći Romi kod kojih je više od polovine populacije mlađe od 18 godina ( 54,26 % ). Za razliku od njih, procenat Hrvata mlađih od 18 godina je svega 12,57 %, a Srba 21,67 %. Ovako velike razlike u procentima mlađih od 18 godina najviše su posljedica razlika u prirodnom priraštaju, nešto manje u prosječnom životnom vijeku kod pojedinih naroda.Veći procenat mladih ukazuje na dobru populacionu perspektivu i rast jednog naroda u budućnosti.

Tabela 4. Starosna struktura MuslimanaUkupno 0-9 10-19 20-29 30-39 40-49 50-59 60-69 70 i

više nepoz.

20537 2822 3187 3118 2721 2819 2763 1604 1494 9

16

Tabela 5. Stanovništvo Crne Gore mlađe od 18 godinapo nacionalnosti

Naciona-lnost Musliman Crno-

gorac Srbin Bošnjak Albanac Rom Hrvat

ukupno 20 537 278 865 178110 53 605 30 439 6251 6 021

mlađi od 18 g. 5691 67406 38999 16916 8235 3392 757

% 27,71 24,17 21,89 31,56 27,05 54,26 12,57

Uporedna analiza popisa 1991, 2003 i 20011 godine

Podaci sa popisa 1991. godine pokazuju da su Muslimani bili apsolutna većina u opštinama Rožaje (86,97 %) i Plav ( 58,01 %) a činili su značajan procenat stanovnišva u Bijelom Polju ( 41,57), Beranama (30,21), Pljevljima (17, 59) i Baru (13,76). Za razliku od popisa 1991. godine, 2003. godine jedino opština Bijelo Polje ima preko 10 % Muslimana (22, 62 % ).

Popis 2003. godine donio je podjelu na Muslimane i Bošnjake a samim tim i drastičan pad broja Muslimana u svim opštinama, osim u Budvi. Tako se u Rožajama 19 983 Muslimana iz 1991. “istopilo” na svega 1 410, 2003 godine; plavskih 11 199 Muslimana je svedeno na 788, u Beranama je od 11769 Muslimana ostalo svega 2301. Nešto su “bolje” prošli Muslimani u Pljevljima, Bijelom Polju i Baru gdje im je broj duplo smanjen. Dakle, što je procenat Muslimana u nekoj opštini bio veći to je bila intenzivnija propaganda za “bošnjaštvo”. Da nije riječ ni o kakvom “nacionalnom osvješćivanju” potvrđuje i to da je “bošnjaštvo” najjače uhvatilo korijene u nerazvijenim sredinama. Zanimljivo, da su Pljevlja i Bijelo Polje koji su istorijski, kulturno a i prostorno bliži Bosni i Hercegovini od Plava, Rožaja i Berana u daleko manjoj mjeri primili “bošnjaštvo”.

Proces asimilacije Muslimana u Bošnjake nastavljen je i na popisu 2011 godine, ovoga puta svesrdno potpomognut od onih koje su na visoke državne funkcije došli kao Muslimani

17

i odjednom postali Bošnjaci, te od Bošnjačke stranke i dijela Islamske zajednice u Crnoj Gori. Osim otvorenog agitovanja, Bošnjaci, članovi vladajuće koalicije su u popisne komisije, te za instruktore i popisivače birali pripadnike svog naroda, dok je broj Muslimana u popisnim komisijama, među instruktorima i popisivačima bio zanemarljiv. Državni organi su nijemo posmatrali pokušaj asimilovanja čitavog jednog naroda uz otvoreno kršenje Ustava i zakona Crne Gore i međunarodnih normi iz oblasti zaštite manjina.

Broj Muslimana je smanjen za više od četiri hiljade dok je broj Bošnjaka povećan za oko pet i po hiljada. Ovoga puta posebno su “na udaru” bile opštine: Bijelo Polje gdje je broj Muslimana smanjen za 1951 i Pljevlja – 1174. Neki ovo objašnjavaju intenzivnom migracijom Muslimana prema Podgorici, Baru i Ulcinju. Međutim iseljavali su se podjednako i Bošnjaci, a njihov broj je u Bijelom Polju veći za 1 215. Značajno povećanje Bošnjaci su ostvarili i u Podgorici- 1380 i Baru – 1234 kao rezultat doseljavanja bošnjačkog stanovništva sa sjevera. Međutim ovo su jedine opštine u kojima je islamsko stanovništvo naseljeno u većem procentu a imaju više Muslimana nego Bošnjaka. Zanimljivo je da je broj Muslimana veći od broja Bošnjaka u svim primorskim opštinama i Nikšiću, dakle u oblastima u kojima je bilo teže sprovesti bošnjačku propagandu. Bar je jedina opština u kojoj je došlo do značajnog porasta broja Muslimana ( sa 2575 na 3236) uprkos intenzivnoj bošnjačkoj propagandi.

Jedini otpor prevođenju čitavog jednog naroda u nešto što on nikada nije bio pružili su članovi Matice muslimanske i Savjeta Muslimana Crne Gore. Nažalost, oni rijetki Muslimani u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti uglavnom su pasivno posmatrali proces pripreme i sprovođenja popisa, čime su umjesto da ohrabre, dodatno zbunili pripadnike svog naroda. Onda i ne čudi što je dio Muslimana „prešao“ u Bošnjake, a dio u Crnogorce.

18

Tabela 6. Muslimani i Bošnjaci na popisima1991, 2003 i 2011

opština Ukupno stanovnika Muslimani Bošnjaci

1991 2003 2011 1991 2003 2011 2003 2011

Bar 37321 40037 42048 5136 2575 3236 0 919 2153

Berane 38953 35068 33970 11769 2301 1957 0 5 662 6021

B. Polje 55268 50284 46051 22977 7936 5985 0 11377 12592

Budva 11717 15909 19218 175 204 113 0 24 82

H. Novi 27593 33034 30864 344 220 160 0 79 74

Kotor 22410 22947 22601 200 106 64 0 16 29

Nikšić 74706 75282 72443 1519 695 421 0 148 194

Plav 19305 13805 13108 11199 788 727 0 6 809 6803

Pljevlja 39593 35806 30786 6964 2913 1739 0 1 865 2128

Podgo-rica 152025 169132 185937 7622 4399 4122 0 2 307 3687

Rožaje 22976 22693 22 964 19983 1510 1044 0 18628 19269

Tivat 11429 13 630 14 031 243 156 114 0 37 96

Ulcinj 24217 20 290 19 921 1171 681 770 0 297 449

19

Tabela 7. Islamizirano stanovništvo slovenskog porijeklapo opštinama 2011. godine5

Opšti

na

Muslim

ani

Muslim

ani- Bošnjaci

Muslim

ani-Crnogorci

Bošnjaci

Bosanci isl. vjere

Bošnjaci- Muslim

ani

Crnogorci isl. vjere

Crnogorci- Muslim

ani

Bar 3236 3 65 2153 28 12 4 137 48

Berane 1957 11 27 6021 1 28 713 21

B. Polje 5985 97 21 12592 2 84 749 10

Budva 113 1 2 82 17 0 166 0

H. Novi 160 0 1 74 13 0 126 0

Kotor 64 3 0 29 11 0 82 3

Nikšić 421 0 36 194 1 1 193 8

Plav 727 3 1 6803 5 0 113 0

Pljevlja 1739 25 34 2128 4 15 996 20

Podgorica 4122 23 61 3687 36 28 4 596 56

Rožaje 1044 14 0 19 269 12 13 162 3

Tivat 114 3 0 96 6 0 66 0

Ulcinj 770 0 6 449 26 0 423 5

Po popisu 2011. godine u Baru imamo 3236 Muslimana, 2153 Bošnjaka i 4137 Crnogoraca islamske vjere. Slično je i u Podgorici: 4122 Muslimana, 3687 Bošnjaka i 4596 Crnogoraca islamske vjere. Primjeri opština sa nacionalno “ raspolućenim” islamskim stanovništvom su i Bijelo Polje (12 592 Bošnjaka i

5 Tabelom su zbog bolje preglednosti obuhvaćene samo one opštine u kojima živi veći broj ovog stanovništva i nacionalnosti kojima dominantno pripadaju

20

5985 Muslimana) i Pljevlja (1739 Muslimana, 2128 Bošnjaka i 996 Crnogoraca islamske vjere). Zanimljivo je da je broj Crnogoraca islamske vjere veći od broja Muslimana u Podgorici, Baru, Budvi i Kotoru. Većina onih koji se ovako izjašnjavaju ne poriče da su Muslimani, ali ne razlikuju pojmove državljanstva od nacionalnosti ili nijesu svjesni da ovakvim izjašnjavanjem svrstavaju sebe u većinsko stanovništvo, a samim tim se odriču prava na srazmjernu zastupljenost, autentično predstavljanje u organima vlasti i očuvanja kulturnog identiteta.

Tabela 8. Stanovnici Crne Gore islamske vjeroispovjestiprema nacionalnoj pripadnosti 2011. godine6

Nacionalnost Ukupno Islam

Albanci 30 439 22 267Bosanci 427 169Bošnjaci 53 605 53 453Bosnjaci-Muslimani 181 181Crnogorci 278 865 12 758Crnogorci-Muslimani 175 172Egipćani 2 054 2 003Goranci 197 195Muslimani 20 537 20 270Muslimani-Bošnjaci 183 183Muslimani-Crnogorci 257 256Romi 6 251 5 034Turci 104 101Ne želi da se izjasni 30 170 887Ostali 196 584 548Ukupno Crna Gora 620 029 118 477

6 Podaci za nacionalnosti koje imaju svega nekoliko pripadnika islamske vjere su zbirno prikazani u rubrici „ostali“ pošto nemaju veći značaj za ovu analizu

21

Nekad jedinstveni korpus stanovništva islamske vjeroispovjesti je razbijen na tri dijela. Uz 20 270 Muslimana na popisu 2011. imamo 53.453 Bošnjaka i 12.758 Crnogoraca islamske vjere. Koliki je stepen zbunjenosti stanovništva ovom vještačkom i nametnutom podjelom najbolje pokazuje pojava novih nacionalnih kovanica:181 Bošnjak- Musliman, 183 Muslimana – Bošnjaka, 175 Crnogoraca – Muslimana, 257 Muslimana – Crnogoraca. Tome dodajmo i 887 pripadnika islamske vjere koji su odbili da se nacionalno izjasne. Da se ova vještačka podjela nije desila 2011. bi u Crnoj Gori bilo 88 164 Muslimana i činili bi 14, 2 % stanovništva.

Uporedna analiza popisa 2003. i 2011. ponaseljenim mjestima

Analizom i tabelarnim pregledom su obuhvaćena sva naselja u Crnoj Gori u kojima je 2003. ili 2011. živjelo najmanje 40 Muslimana. Uporedna analiza je moguća za skoro sva naselja osim za dio naselja u opštini Bijelo Polje gdje su kod pojedinih naselja promijenjene granice popisnih krugova, tako što su djelovi naselja iz 2003. na popisu 2011. izdvojeni kako posebni popisni krugovi.

22

Bar

Naselje Ukupno st. 2003

Muslimani 2003

Ukupno st. 2011

Muslimani 2011

Bar ukupno 40037 2575 42048 3236Bar – grad 17747 239 13503 273Bjeliši 1042 41 1712 105Burtaiši 3013 166 3800 223Velembusi 884 160 911 91Velja Gorana 386 226 353 285Velje Selo 271 211 233 134Grdovići 188 83 175 107Dabezići 146 41 160 86Dobra Voda 995 168 1046 376Zaljevo 648 44 685 95Kunje 469 20 415 170Mala Gorana 137 12 131 75Pelinkovići 151 57 141 41Pečurice 466 136 573 213Polje 1529 81 1869 82Stari Bar 1864 510 1865 330Sustaš 434 25 498 40Šušanj 2212 35 2630 86Tomba 1087 56 1187 146Čeluga 1404 188 1481 192

Bar je opština u kojoj je najviše porastao broj Muslimana između dva popisa. Posebno je značajno da je taj porast ostvaren u sredinama sa autohtonim stanovništvom. Na prostoru mjesne zajednice Mrkojevići koju čine naselja Dobra Voda, Pečurice, Grdovići, Velje Selo, Dabezići, Kunje, Mala i Velika Gorana broj Muslimana je povećan sa 1118 na 1487 odnosno procentualno sa 27,93% na 47,77 %.

Apsolutnu većinu Muslimani čine u Dabezićima od 86 od 160 stanovnika, Grdovićima 107 od 175, Maloj Gorani 75 od 131, Veljoj Gorani 285 od 353 i Veljem Selu 134 od 233, a

23

relativnu u Dobroj Vodi 376 od 1046, Kunjama 170 od 415 i Pečuricama 213 od 573.

Najveći porast Muslimana bilježi se u naseljima Kunje ( sa 20 na 170), Mala Gorana ( sa 12 na 75), Dobra Voda ( sa 168 na 376), Tomba (sa 56 na 146), Šušanj ( sa 35 na 86), Zaljevo ( sa 44 na 95), Pečurice ( sa 136 na 213) , Dabezići ( sa 41 na 86), Bjeliši sa (41 na 105). U Bjelišima i Šušanju povećanje broja Muslimana se djelimično može objasniti doseljavanjem, dok je u ostalim mjestima povećanje najvećim dijelom uslovljeno time da su se mnogi 2003. izjasnili kao Crnogorci islamske vjeroispovjesti , a 2011 kao Muslimani.Najveći pad je zabilježen u Starom Baru ( sa 510 na 330) usljed agresivne bošnjačke propagande.

Zahvaljujući prvenstveno doseljavanju značajno je uvećan broj Bošnjaka između dva popisa,sa 919 na 2153.

BeraneNaselje Ukupno

st. 2003Muslimani

2003Ukupno st. 2011

Muslimani 2011

Berane uk. 35068 2301 33970 1957Beran Selo 1483 91 1832 64Berane-grad 11776 1015 11073 977Budimlja 1694 49 1994 62Vrševo 267 69 226 17Gornja Vrbica 536 48 801 38Donja Vrbica 406 40 114 18Donje Luge 1861 117 1841 127Javorova 117 41 96 14Johovica 148 64 160 12Lagatori 420 74 482 65Orahovo 130 63 109 21Pahulj 89 72 110 53Petnjica 565 95 539 91Trpezi 773 137 763 111Tucanje 378 198 289 75Radmanci 311 28 365 63

24

U Beranama imamo stagnaciju ili pad broja Muslimana u gotovo svim naseljima. Izuzeci su Budimlja, Donje Luge i Radmanci. Pitanje je samo koliko su rezultati popisa odraz istinskog nacionalnog osjećanja, a koliko manipulacija. Pojedina naselja postala su etnički čista, bošnjačka : Bor 212 Bošnjaka od 222 stanovnika, Dašča Rijeka 96 od 103, Dobrodole 99 od 101, Kalica 124 od 128, Kruščica 77 od 77, Murovac 37 od 38 stanvnika. Broj Muslimana je drastično smanjen u Tucanju (sa 198 na 75), Vrševu ( sa 69 na 17 ), Johovici ( sa 64 na 12), Javorovu ( sa 41 na 14), Donjoj Vrbici ( sa 40 na 18) i Vrševu (sa 63 na 21).

Međutim postoje i naselja u kojima je smanjen broj Bošnjaka a povećan broj Muslimana. Ponor je 2003. imao 65 stanovnika i od toga 62 Bošnjaka, a 2011. od 59 stanovnika 14 su Muslimani. Savin Bor 2011. ima 39 Muslimana i 216 Bošnjaka , dok je 2003. bilo 251 Bošnjak i samo 10 Muslimana.

Bijelo Polje

Bijelo Polje je po popisu 2003. godine imalo najveći broj i procenat Muslimana pa je na popisu 2011. u ovoj opštini i bio najveći pritisak na Muslimane da se izjasne kao Bošnjaci. U Bijelom Polju je i održan centralni promotivni skup Bošnjaka pred popis, kome je prisustvovala većina Bošnjaka, ministara i poslanika ali i jedan broj „vidjenijih“ Crnogoraca islamske vjere. Na taj način se željela poslati poruka Muslimanima da zaborave na svoje staro ime a da se opredijele između Bošnjaka i Crnogoraca.

Broj Muslimana između dva popisa je smanjen za gotovo 2000. Muslimani su apsolutna većina u naseljima Kradenik (48 od 91 stanovnika) i Stubo (39 od 55 stanovnika). Relativnu većinu imaju u Brestoviku – 14 Muslimana od 41 stanovnika, Metanjcu 85 Muslimana od 205 stanovnika i Milovu - 44 Muslimana od 97 stanovnika. U naselju Kanje koje 2011. godine ima 96 stanovnika manje nego 2003, broj Muslimana je između dva popisa porastao sa 16 na 118 a broj Bošnjaka opao

25

sa 306 na 165. U Žijaku je broj Muslimana porastao sa 3 na 48 a broj Crnogoraca opao sa 58 na 10. Broj Muslimana je veći od broja Bošnjaka u naseljima Žurena(55 Musliman, 21 Bošnjak) i Orahovica (94 Muslimana, 21 Bošnjak).

Drastični primjeri pada broja Muslimana su naselja: Sipanje ( sa 118 na 33), Resnik (sa 947 na 699), Rasovo ( sa 268 na 116), Nedakusi ( sa 437 na 246), Lješnica ( sa 104 na 25), Boljanina ( sa 153 na 86), Godijevo ( sa 138 na 64), Dobrakovo ( sa 137 na 68). Kao primjer navedena su samo naselja u kojima je broj stanovnika povećan ili neznatno smanjen, abroj Muslimana višestruko smanjen.

26

Nas

elje

Uk.

st

2003

.M

uslim

ani

2003

Uk.

st

2011

.M

uslim

ani

2011

Nas

elje

Uk.

st

2003

.M

uslim

ani

2003

Uk.

st

20

11.

Mus

liman

i 20

11

B.P

olje

5028

479

3646

051

5985

Žur

ena

247

6016

655

grad

715

883

2377

Zm

inac

214

8419

061

cent

ar31

9640

9K

osti

ći

321

116

166

33

Gor

nji d

io g

r.16

2133

1K

ukul

je56

914

146

414

3

Ćuk

ovac

682

217

Lozn

a47

610

752

382

Bab

ića

brije

g14

0599

Lozn

ica

279

6512

9629

8

Lipn

ica

651

150

Lješ

nica

12

7010

415

4625

Nik

olja

c20

3715

8M

etan

jac

219

8520

585

Pru

ška

2146

389

Milo

vo11

013

9744

Sut

ivan

1011

165

Mir

ojev

ići

295

142

208

70

Kru

ševo

305

47N

edak

usi

2308

437

2158

246

Liči

na26

853

Obr

ov31

699

330

64

Vrb

e16

362

Ora

hovi

ca47

982

282

94

Kra

deni

k91

48P

oda

499

173

289

19

Kan

je38

916

293

118

Pot

kraj

ci19

1526

410

6615

2

27

Žija

k17

83

222

48R

akon

je79

258

2291

162

Bol

jani

na39

815

337

986

Ras

ovo

609

268

578

116

Vol

java

c19

467

202

38R

esni

k27

3994

729

6769

9

God

ijevo

636

138

478

64S

ipan

je13

811

812

633

God

uša

481

322

355

131

Srđ

evac

337

5725

578

Gub

avač

550

4935

443

Stu

bo82

5355

39

Dob

rako

vo

350

137

334

68C

rhal

j57

636

614

550

Dob

rinj

e24

845

293

24D

žafić

a B

rdo

945

263

156

40

Dub

ovo

204

7512

634

Ivan

je46

539

356

42

7 N

a po

pisu

iz 2

003.

god

ine

grad

ski d

io B

ijelo

g Po

lja s

e ra

čuna

kao

jedn

o na

selje

, dok

je n

a po

pisu

201

1.

god.

st

atis

tika

urađ

ena

poje

dina

čno

po d

jelo

vim

a gr

ada

npr.

Pruš

ka, B

ijelo

Pol

je c

enta

r, N

ikol

jac,

Pru

ška.

.. Ta

kođe

, nek

a se

oska

nas

elja

u B

.Pol

ju (

Vrbe

, Iva

nje,

Lič

ina.

.) s

u 20

03. s

tatis

tički

pri

paja

na d

rugi

m m

jesn

im

cent

rim

a pa

za

njih

imam

o po

datk

e sa

mo

za 2

011.

Nas

elja

Loz

nica

i Ra

konj

e bi

lježe

viš

estr

uki p

oras

t a D

žafić

a br

o vi

šest

ruki

pad

bro

ja s

tano

vnik

a št

o je

vje

rova

tno

rezu

ltat p

rom

jene

gra

nica

izm

eđu

popi

snih

kru

gova

a n

e re

alno

g ra

sta

ili p

ada

broj

a st

anov

nika

.

Nas

elje

Uk.

st

2003

.M

uslim

ani

2003

Uk.

st

2011

.M

uslim

ani

2011

Nas

elje

Uk.

st

2003

.M

uslim

ani

2003

Uk.

st

20

11.

Mus

liman

i 20

11

28

Plevlja

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Pljevlja 35806 2913 30786 1739Alići 112 40 107 33Gradac 364 41 296 43Katun 249 44 165 12Lever Tara 77 49 56 28Pljevlja grad 21377 2437 19136 1412

Pljevlja, uz Bijelo Polje bilježe najdrastičniji pad broja Muslimana i to prije svega u gradu gdje je broj Muslimana sveden sa 2437 na 1412. S obzirom da Pljevlja 2011. imaju više od 5000 stanovnika manje nego 2003. razumljiv je određeni pad broja Muslimana. Međutim činjenica je da je u istom periodu broj Bošnjaka porastao sa 1805 na 2128 što ide u prilog tezi da je značajan broj Muslimana prešao u Bošnjake.

Muslimani su zadržali apsoltnu većinu u nekim manjim mjestima ( Borišići od 34 stanovnika -23 Muslimana, Selišta od 17 -8 Muslimana). Muslimani imaju relativnu većinu u naseljima Lever Tara (od 56 stanovnika 28 je Muslimana), Odžak (od 60 stanovnika– 17 Muslimana), Vilići (od 54 stanovnika– 19 Muslimana, Zaselje (od 45 stanovnika - 18 Muslimana).

Ulcinj

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Ulcinj 20290 681 19921 770Ulcinj grad 10828 436 10707 541Donji Štoj 881 71 1120 26Zoganj 425 39 397 12Leskovac 74 0 73 70Pistula 370 46 384 39

29

U Ulcinju se povećao broj Muslimana uprkos neznatnom smanjenju broja stanovnika, zahvaljujući porastu u gradu (sa 436 2003. na 541- 2011). Istovremeno je u gradu opao broj Bošnjaka sa 262 na 241. U selu Leskovac na popisu 2003. su se svi izjasnili kao Crnogorci a 2011. kao Muslimani. Suprotan primjer je selo Zoganj gdje je broj Muslimana opao sa 39 na 12, a broj Crnogoraca porastao sa 57 na 102. Donji Štoj je takođe naselje gdje je značajno opao broj Muslimana (sa 71 na 26), a za tačno toliko se povećao broj Crnogoraca ( sa 119 na 164). Ovo naselje takođe bilježi značajan porast broja Bošnjaka ( sa 30 na 176) usljed doseljavanja sa sjevera Crne Gore.

Svim bokeljskim opštinama je zajednički pad broja Muslimana uz porast broja Crnogoraca islamske vjere.Broj Muslimana u Budvi je skoro duplo smanjen između dva popisa (sa 204 na 113), a najveći broj njih se na popisu 2011. izjasnio kao Crnogorci (166). Većina budvanskih Muslimana živi u gradu. Slično je stanje i u Kotoru gdje imamo 64 Muslimana i 82 Crnogorca islamske vjere. U Tivtu je broj Muslimana opao sa 156 na 114. Pad je izrazit u gradskom dijelu dok se u naselju Mrčevac zadržao broj Muslimana sa popisa 2003. Herceg Novi takođe bilježi pad broja Muslimana (sa 220 na 160) jer se i ovdje dio onih koji su se na popisu 2003. izjasnili kao Muslimani, sada izjasnio kao Crnogorci. Broj Bošnjaka je takođe neznatno opao.

Budva

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Budva 15909 204 19218 113Budva grad 13585 167 13338 72

KotorNaselje Uk. st

2003.Muslimani

2003Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Kotor 22947 106 22601 64

30

Tivat

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Tivat 13630 156 14031 114Tivat grad 9467 97 9367 62Mrčevac 1500 41 2110 42

Herceg Novi

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

H. Novi 33034 220 30864 160H.Novi grad 12739 90 11059 61

Podgorica

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Podgorica 169132 4399 185937 4 122Podgorica grad 136473 3726 150977 3 393Vranj 836 93 1012 95Tuzi 3789 466 4748 554

Podgorica, uz Bijelo Polje i Bar ima najviše Muslimana,

ali je njihov procenat u odnosu na broj stanovnika neznatan. Dok je broj Muslimana između dva popisa uprkos značajnom povećavanju broja stanovnika opao sa 4.399 na 4.122, broj Bošnjaka je povećan sa 2307 na 3687. U Podgorici živi 4596 Crnogoraca islamske vjere, dakle, njihov broj je veći i od broja Muslimana i od broja Bošnjaka.

Većina Muslimana živi u gradskim naseljima Podgorici i Tuzima. Zahvaljujući značajnom porastu broja stanovnika (sa 3789 2003. godine na 4748. 2011 godine Tuzi su jedna od rijetkih sredina u kojima je porastao broj pripadnika svih većih nacionalnosti: Albanaca, Muslimana, Crnogoraca i Bošnjaka. Zanimljivo je da je broj Muslimana i Crnogoraca isti – 554. Zabrinjava podatak da je u gradskom dijelu Podgorice broj stanovnika povećan za 14.504 a broj Muslimana smanjen za 333.

31

Nikšić

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Nikšić 75282 695 72443 421Nikšić grad 58212 691 56970 419

Broj Muslimana u Nikšiću je opao ali ne tako drastično kao u drugim sredinama. Bošnjaka je duplo manje nego Muslimana (194), a toliko je i Crnogoraca islamske vjere (193). Svi nikšićki Muslimani žive u gradu.

PlavNaselje Uk. st

2003.Muslimani

2003Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Plav 13805 788 13108 727Gusinje 1704 262 1673 294Dolja 126 49 128 24Plav grad 3615 220 3717 175Meteh 452 27 312 72

U Plavu je stanje gotovo nepromijenjeno u odnosu na popis 2003. godine. Pošto je smanjen ukupan broj stanovnika za 697 logično je što je broj Muslimana manji za 61. To što je broj Muslimana ostao isti i gotovo desetostruko manji od broja Bošnjaka, ukazuje da je najveći dio Plavljana svoj stav o nacionalnom identitetu formirao prije popisa 2003 i da ga je dodatno učvrstio 2011.

Nešto manji broj Muslimana u nekim naseljima rezultat je iseljavanja ili izjašnjavanja kao Crnogorci. Najveći dio Muslimana živi u gradskim sredinama:Plavu i Gusinju. Povećanje broja Muslimana imamo u Gusinju (sa 262 na 294). U naselju Meteh , gdje se broj stanovnika između dva popisa smanjio za 140, broj Muslimana je povećan sa 27 na 72,a broj Bošnjaka pao sa 390 na 216. Izraženiji pad imamo u naselju Dolja gdje je broj Muslimana duplo smanjen (sa 49 na 24), uprkos tome što nije bilo smanjenja broja stanovnika.

32

Rožaje

Naselje Uk. st 2003.

Muslimani 2003

Uk. st 2011.

Muslimani 2011

Rožaje 22693 1510 22964 1 044Gornja Lovnica 387 49 361 8Grahovo 236 79 295 0Ibarac 2877 103 3135 144Kalače 975 122 948 48Koljeno 630 123 691 16Rožaje grad 9121 795 9422 537Seošnica 842 59 872 45Bukovica 576 23 529 46Sinanovići 312 25 293 47

U Rožajama je za trećinu opao ionako mali broj Muslimana

iako se ukupan broj stanovnika povećao. Većina njih je prešla u Bošnjake. Od preostalih Muslimana polovina živi u gradu gdje, je i najveći pad broja Muslimana (sa 795 na 537).

Drastični primjeri pada broja Muslimana su: Grahovo gdje su od 295 stanovnika 293 Bošnjaci i nema Muslimana, po popisu 2003 ih je bilo 79, Koljeno u kojem je broj Muslimana smanjen sa 123 na 16 uprkos povećanju broja stanovnika i Gornja Lovnica gdje je broj Muslimana sa 49 smanjen na 8 a Bošnjaka ima 339. Jednonacionalna naselja su postala i:Paučina (od 236 stanovnika – 231 Bošnjak i nema Muslimana), Balotići (od 685 stanovnika–655 su Bošnjaci), Bać (od 607 stanovnika–575 su Bošnjaci), Besnik (od 349 stanovnika – 346 su Bošnjaci), Donja Lovnica (od 825 stanovniika – 794 su Bošnjaci), Radetina (od 394stanovnika – 391 Bošnjak i Vuca (od 418 stanovnika – 386 je Bošnjaka).

Za razliku od ovih naselja u Jablanici je 2003. od 587 stanovnika bilo 573 Bošnjaka i samo 4 Muslimana, dok ih je 2011. 35, a Bošnjaka 420. Broj Muslimana je dupliran u naseljima Bukovica (sa 23 na 46) i Sinanovići ( sa 25 na 47), a porast je zabilježen i u prigradskom naselju Ibarac.

33

Karta 1. Procentualna zastupljenost Muslimana uCrnoj Gori po naseljima

34

35

Prof. Midhat RIĐANOVIĆ, Sarajevo

ZAŠTO NE VALJA NAZIV „BOŠNJAK”?

Prvo, zato što je arhaičan, zato što ga je iz naftalina izvadio polupismeni akademik jer mu je bio potreban kao zakletom ateisti da se ugura među Muslimane vjernike i tako održi svoju nekadašnju „slavu“ u novom vremenu u kojem ateizam više „ne pali“. Uskoro, nakon što je „prodao“ svoj „izum“, požurio je da osnuje tautološku partiju Muslimansko-bošnjačku organizaciju (papi se, kažu, dopalo ime te partije pa je, da ne bi zaost’o, pohitao da osnuje Vatikansko-katoličku organizaciju). Meni je prije lansiranja naziva Bošnjak ta riječ bila poznata samo kao prezime koje često vidim na špicama programa Hrvatske televizije.

Polupismeni, a i neuki akademik ne zna da Muslimani žive kao manjina u velikom broju zemalja i da se svugdje zovu sintagmom od dvije riječi čije je gramatičko jezgro Muslimani, a atribut pridjev izveden od imena zemlje u kojoj žive, pa imamo Filipinske Muslimane, Tajlandske Muslimane, Burmanske Muslimane itd. Nikom na svijetu ne pada na pamet da takav opisni naziv mijenja: on govori da su „dotični“ ljudi vjerski i nacionalno Muslimani (čime se i ponose pa neće da čuju da im se ta riječ ukloni iz imena), a atribut ispred imenice označava zemlju u kojoj žive. Zar se može i zamisliti bolji naziv?!

Naši (neuki) „intelektualci“ (ovo je pomalo i tautologija jer bar 80% naših intelektualaca ne čita engleski tečno i tačno, pa ne mogu ni postati „uki“) počeli su da pametuju kako naziv Musliman ne valja jer označava i vjersku i nacionalnu

36

pripadnost, pa šta ćemo sa ateistima? Ali najveći broj riječi kojima se označava vjersko pripadanje vremenom je poprimilo i smisao pripadnika nacionalne zajednice nastale na osnovama vjerskog pripadništva. A ateista je uvijek bilo i biće i nikom nije ni na kraj pameti (osim (glupim) Bosancima) da zbog njih izmišljamo poseban termin kojim bismo razlikovali vjernike od nevjernika.

Drugo, zato što je netačan jer su se prije polovine 19. vijeka Bošnjacima zvali SVI stanovnici Bosne. Onima koji su zapjenili nad ovom notornom istorijskom činjenicom, postavio bih samo jedno pitanje: otkud toliki Hrvati sa prezimenom Bošnjak (ima i Srba sa tim prezimenom, ali o tom po tom) u samoj Hrvatskoj (naročito u Dalmaciji), kako može biti da u TV ekipi skoro svakog programa rađenog u HRT-u 1 i 2 ima bar jedan Bošnjak? Zašto nema Hrvata sa prezimenima Poljak i Mađar (iako su Mađari dugo okupirali Hrvatsku i vjerovatno je u jednom broju i nastanjivali)? Kad im kažem da su postali od Bošnjaka, veliki broj (čestitih) bosanskih Hrvata (među kojima ima i mojih prijatelja) ovako reaguje: „Postali pa postali! Više nismo Bošnjaci, sad smo Hrvati, šta s’ to koga tiče?! Svako ima pravo da pripada kojoj god hoće naciji i da to pripadništvo mijenja po vlastitom ćeifu!“ Moji prijatelji koji me bolje poznaju još dodaju: „Pa eto i ti si bio Eskim, pa postao Laponac, a sad si Japanac!“ (živa istina). I zaista, zašto bi nekom smetalo što neko drugi mijenja nacionalnu pripadnost, pastu za zube ili pertle na cipelama? Po meni je najprimitivnija ljudska osobina zabadat’ nos u privatne stvari drugih ljudi.

Treće i najvažnije, zato što ljudi koji bi trebali biti Bošnjaci ne vole i ne žele taj naziv. Meni su se dosad tri čovjeka (sa sela) obratila riječima: „Boga ti, ti se baviš jezikom, reci mi što nam ne daju da se zovemo Muslimanima? Tako smo se zvali od kako je svijeta i vijeka, što to sad odjednom nekom smeta?“ I, naravno, kad god ih pitaju šta su, većina Muslimana iz naših sela (naročito onih malo udaljenijih) kaže i piše da su Muslimani. Ponosni seljak (za razliku od manje ponosnog gradskog čovjeka) neće reći da nije Musliman da ga puškom tjeraš! (Vjerovali ili ne, ima

37

ljudi, u našim selima još nezagađenim televizijom, koji ne znaju šta je Bošnjak (ja sve profesorski dobro istražim prije nego što kažem ili napišem)).

Ja dosta redovno čitam Nju Jork Tajms i bilo je zanimljivo pratiti kako su se jadni novinari tog najtiražnijeg lista na svijetu mučili sa „spelovanjem“ nove engleske riječi Bošnjak – u početku su najčešće pisali Bosniac, a onda su počeli upotrebljavati Bosniack, pa Bosniak, a onda... e onda im je izgleda puko film i vratili su se na Bosnian Muslims!

Nikad se mi nećemo odreći pogrešng imena Bošnjak – nas je akademik tako omađijao svojom pričom da ćemo se sutra početi zvati Pacovi/Štakori ako nam on to kaže, nećemo ga upitati ni zašto se trebamo tako zvati!

38

39

Dr Avdul KURPEJOVIĆ

NOVOPAZARSKI SANDŽAK JE NEPOSTOJEĆA

BIVŠA TURSKA TVOREVINA

Reaktiviranje novopazarskog sandžaka je ciljvelikobošnjačkog, nacionalističkog iasimilatorskog programa

Novopazarski sandžak je bivša, skoro stotinu godina nepostojeća turska tvorevina, koja se aktualizira osnivanjem Stranke demokratske akcije Bosne i Hercegovine 1990. go-dine i posebno osnivanjem njenih ogranaka u Novom Pazaru, Rožajama, Prištini, Skoplju i još nekim drugim bivšim repu-blikama SFRJ.

Nije sporno da je nekada, za vrijeme turske vladavine, Sandžak predstavljao posebnu teritorijalnu i administrativnu oblast. Pri podjeli Osmanskog carstva na upravna područja, ime Sandžak je predstavljalo upravnu oblast drugog stepena. Dok je upravna oblast prvog stepena bio ejalet ili pašaluk. No-vopazarski sandžak je bio jedan od šest sandžaka koji su ulazili u sastav Bosanskog pašaluka od Karlovačkog mira 1699. godine do Berlinskog kongresa 1878. godine.

U publikaciji „Bosna i bosanski Muslimani“ iz 1992. go-dine, daju se podaci o postojanju, trajanju i ukidanju No-vopazarskog sandžaka. Tako se Novopazrski sandžak , kao posebna administrativno-teritorijalna jedinica prvi put pominje 1578. godine, kao jedna od sedam oblasti koje su ulazile u sastav Bosanskog Sandžaka. U posljednoj deceniji osamnaestog

40

stoljeća Sandžak postaje posebna administrativno teritorijalna jedinica u okviru tadašnjeg Bosanskog ejaleta.

U Veneciji je 1876. godine potpisana konvencija o podjeli Sandžaka na dvije interesne sfere između kneževine Srbije i Crne Gore čime je predviđeno da Sandžak prestaje da postoji kao jedinstvena administratiuvno.-teritorijalna jedinica. Na Berlinskom kongresu, 1878. godine Novopazarski sandžak je ostao u okviru Otomanskog carstva, s tim da je u Pljevljima, Prijepolju i Priboju bilo stacionirano više hiljada austrougaskih vojnika i oficira. U carigradskoj konvenciji iz 1879. godine Novopazarski sandžak se i dalje pominje kao posebna cjelina u okviru Osmanskog Carstva.

Zvanično ukidanje Novopazarskog sandžaka je izvršeno Beogradskim ugovorom iz 1913. godine kada je de jure podijeljen između kraljevina Srbije i Crne Gore. Nakon Balkanskih ratova i dolaska na vlast u Turskoj Kemala Ataturka ukinuti su sandžaci kao administrativno-teritorijalne jedinice i u Turskoj.

Za vrijeme Narodnoosolobodilačkog rata u toku 1941-1945. godine, u cilju uspješnijeg vođenja rata došlo je do osnivanja vojnostrategijskih teritorija i formiranja organa na njima, pa je tako u novembru 1943. godine u Pljevljima formirano Ze-maljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) po kome je ova teritorija predviđena kao posebna administrativna jedinica u okviru buduće jugoslovenske za-jednice. Na Drugom zasijedanju AVNOJ-a kada je razmatrano pitanje ustrojsta nove države razmatrano je pitanje Vojvodine, Kosova i Metohije, Dalmacije, Vojne krajine i Sandžaka.

Nacrtom prvog poslijeratnog ustava FNRJ bila je pre-dviđena mogućnost „osnivanja novih autonomnih pokrajina i autonomnih oblasti“, po ugledu na već donijete odredbe saveznog Zakona o Ustavotvornoj skupštini, gdje je konačno „objelodanjeno da konstituisanje dvije autonomne jedinice unutar Srbije, nije bilo u samostalnoj nadležnosti njenih najviših organa već je, kao i u Sovjetskom Savezu, bilo stvar odluke najvišeg saveznog organa – Privremene narodne skupštine“.

41

U Ustavu iz 1946. godine nije se našla mogućnost osnivanja novih autonomnih jedinica, pa je tako Srbija ostala počašćena dvijema pokrajinama. Vojvodina je i zvanično dobila naziv Au tonomna pokrajina, dok je za drugu zvanični naziv glasio Autonomna Kosovsko metohijska oblast. Kosovo i Metohija su tek po Ustavu iz 1963. godine izjednačeni sa Vojvodinom, kada su dobili status autonomne pokrajine.

Poslijeratni krojitelji Jugoslavije, razmišljali su i o trećoj autonomiji na teritoriji današnje Srbije i Crne Gore – Sandžaku. U odlukama Drugog zasijedanja AVNOJ-a ,uz šest budućih federalnih jedinica – Srbija, Hrvatska, Slovenija, Makedonija, Crna Gora i Bosna i Herecegovina. još se jedino kao konkretna teritorija pominje i Sandžak. Polazilo se od toga da je Sandžak za sve vrijeme rata imao status posebne jedinice, izvan Bosne, Srbije i Crne Gore. Čak je Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka imalo isti status osnovnog organa vlasti kao i druga zemaljska antifašitička vijeća, jedino je razlika što je taj status bio privremen.

Prijedlozi oko rješenja statusa Sandžaka su varirali – od ideja o zasebnoj jedinici pa do podjele teritorije. Tako je bilo prijedloga da Sandžak ima status kao Vojvodina, tj. pokrajina, ali se ta ideja izgubila i dobila je prevagu ideja pripajanja jednoj od federalnih jedinica. Bilo je riječi o razgraničenju između Srbije i Crne Gore. Bilo je prijedloga da “Sandžak kao i oba Dukađinska sreza, Peć i Đakovica, pripadnu Crnoj Gorikoja je ponajviše dala žrtava u ovoj nadčovječnoj i herojskoj borbi za slobodu i demokratiju i time ovu našu najmanju federalnu jedinicu ekonomski ojačamo i proširimo na teritoriju koja joj je najbliža i po narodu najsrodnija.“ Polazilo se od toga da Sandžak ne treba dijeliti, jer je ipak cjelina.. Zato je bilo i prijedloga da se cio Sandžak pripoji ili Srbiji ili Crnoj Gori.

Svi prijedlozi oko Sandžaka su odbačeni i, 7. avgusta 1945. godine Sandžak je podijeljen između Srbije i Crne Gore. Podjela je izvršena, nagodbom srpskog i crnogorskog rukovodstva. Podjela je izvršena duž granice koja je poslije prvog balkanskog rata uspostavljena između ove dvije države.

42

Međutim, Crna Gora nije ostala 1945. godine apsolutno u granicama iz 1912. godine. Osim dva sandžačka sreza, Pljevlja i Bijelo Polje, u okviru današnje Crne Gore našla su se još tri sreza koja su Crnogorci osvojili u balkanskim ratovima: Berane, Plav, Gusinje i Rožaje. Crna Gora je izgubila u podjelama 1945. godine dva kosovsko-metohijska sreza koja su joj pripala 1913. godine, Peć i Đakovicu, ali je kompenzaciju dobila na drugoj strani, pošto joj je pripojena teritorija Kotorskog sreza (od Bara do Herceg Novog), odnosno Boka Kotorska.

Tako je za avnojevske kartografe bio riješen problem „turskog nasleđa“ kada je riječ o razgraničenjima između Crne Gore, Srbije i Makedonije. Za osnovu je, dakle, osim izuzetka sa Sandžakom, uzeta turska administrativna podjela, što se najbolje vidi na primjeru razgraničenja između Makedonije i Srbije, odnosno Makedonije i Kosova i Metohije. Time su komunisti potvrdili princip karakterističan i za druge, centralne djelove Jugoslavije – da prilikom razgraničenja uvažavaju stare, čak i srednjovjekovne granice između pojedinih oblasti, pokrajina i zemalja.

Nešto ranije, krajem marta 1945. godine donesena je odluka o ukidanju ZAVNOS-a kako bi se izbjeglo davanje po-litičke, ekonomske i kulturne autonomije narodu ovogo kraja. Ozvaničenje podjele Novopazarskog sandžaka i time granice između dviju republika Srbije i Crne Gore je izvršeno 1945. godine.

Poslije više podjela i ukidanja Novopazarskog sandža ka kao političko-teritorijalne jedinice u bišoj SFRJ, SRJ, Drža vnoj zajednici Srbiji i Crnoj Gori i sadašnjim državama Srbiji i Crnoj Gori, Sandžak nije imao niti ima status političko-teritorijalne jedinice, ali se na političkoj sceni pokreće i upotrebljava No-vopazarski sandžak ili Sandžak.

Posebno je interesantan odnos državnih organa Srbije koji Sandžak ili Novopazarski sandžak upotrebljavaju i zvanično tretiraju kao da ima status političko-teritorijalne jedinice. Može se steći utisak da takav blagonaklon odnos organa Srbije prema Sandžku ima primjesu u činjenici da on obuhvata svega 3%

43

teritorije i stanovništva Srbije a oko 30% teritorije i stanovništva Crne Gore, pa zašto se ta tako mala Crna Gora ne bi još smanjila i time postepeno prerasla u jedan od 25 okruga, na koje je teritorijalno podijeljena Srbija. Zato nije bez osnova tvdnja nekih crnogorskih istoričara izražena u formi pitanja:Može li Crna Gora biti multietnička država i multikulturno društvo ako nije kolijevka, djedovina, domovina i matica autohtonim Srbima, Muslimanima i Hrvatima, već samo Crnogorcima kojima, svi manje više, osim Muslimana, osporavaju istorijsko pravo na svoju prošlost, državu i naciju?

Sadašnji Novopazarski Sandžak ima utemeljenje u Ve-likobošnjačkom, nacionalističkom i asimilatorskom pro gra-mu, jer čini jedan od tri njegova cilja.Velikomuslimanski na-cionalistički program ima utemeljenje u Islamskoj deklaraciji Alije Izetbegovića iz 1975. godine koji je dobio političku verifikaciju u Programskoj deklaraciji na Osnivačkoj skupštini Stranke demokratske akcije BiH 1990. godine. Tada promovisani Velikomuslimanski nacionalistički program je iz raznoraznmih razloga, nakon tri godine važenja, prerastao u Velikobošnjački nacionalistički i asimilatorski program, koji je utemeljen na nelegitimnom, nelegalnom i neregularnom tzv. Bošnjačkom saboru 1993.godine u Sarajevu. Na ovom neformalnom i po sastavu učesnika raznolikom skupu je donesena odluka o kolektivnom preimenovanju bosanskih Muslimana u Bošnjake, sa naznakom da se odluka odnosi na sve Muslimane bivše SFRJ, što je svojevrsni presedan, jer nacionalno pripadanje je individualno pravo koje se ne može kolektivizovati.

Iz sadržine Islamske deklaracije, programske Deklaracije SDA, Odluke tzv. Bošnjačkog sabora, i djelovanja da se ne-dvosmisleno zaključiti da Velikobošnjački program ima na-cionalističke i asimilatorske komponente iz kojih se izvode tri, međusobno uslovljena i povezana cilja:

- Bošnjačka asimilacija svih Muslimana bivše SFRJ.- Uspostavljanje bošnjačkog, islamskog entiteta Sandžak

sa posebnim vezama sa Bosnom, odnosno sa istim statusom kakav ima Republika Srpska u Bosni i Hercegovini

44

- Stvaranje Sarajeva vjerskim, nacionalnim, političkim i državnim centrom svih novonastalih Bošnjaka zapadne, odno-sno vjernika islama cijele Evrope.

Nakon tzv. Bošnjačkog sabora odmah se krenulo u propagandu negiranja nacionalnog identiteta Muslimana i nametanja mu bošnjačke asimilacije. Takvo djelovanje se pro-širilo i na Muslimane izvan Bosne, posebno u Srbiji i Crnoj Gori, i istovremeno uspostavljanju bošnjačkog, islamskog entiteta Sandžaka. Došlo je do osnivanja Stranke demokratske akcije u Novom Pazaru, Rožajama, Prištini, Skoplju, i još neklim gradovima.

Iako nije bio prvi, nego treći cilj Velikobošnjačkog naci-onalističkog, i asimilatorskog programa, sa uspostavljanjem bošnjačkog, islamskog entiteta Sandžak, krenulo se odmah nakon osnivanja Stranke demokratske akcije. U tom cilju bio je, 1991. godine, raspisan i sproveden nelegitiman, nelegalan i neregularan referendum o autonomiji Sandžaka. Zatim se, 1993, javnosti prezentira Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka, odnosno stvaranju državice u državi SRJ.

Tokom 1996. godine dolazi do objavljivanja ponovnog Me moranduma o specijalnom statusu Sandžaka, čiji je autor tzv. Bošnjačko nacionalno vijeće. Njime se traži isti status kakav ima Republika Srpska u Bosni i Hercegocvini. Nakon godinu dana, 1997. slijedi donošenje Odluke o proglašenju autonomije Sandžaka i preimenovanju Muslimana u Bošnjake. Odluku je donijela Skupština Nacionalnog vijeća iz Novog Pazara. 1999. godine javnosti se prezentira Memorandum o autonomiji Sandžaka i posebnim vezamna sa Bosnom i Hercegovinom.

U pisanim medijima, 13.08.2006. godine objavljen je tekst pod naslovom: Suljević: Stvorićemo državu u državi.Slijedi informisanje javnosti o zahtjevu za teritorijalnom podjelom Crne Gore, kako bi se stvorila još neka bošnjačka opština, pored Rožaja i Plava, vjerovatno Petnjica i Gusinje ( „Vijesti“ 25. 8. 2010. godine). Muamer Zukorilić najavljuje da autonomija Sandžaka već djeluje: „Više ne pitamo što drugi misle“ („Vijesti“, 15. 9. 2011. godine.)

45

Početkom 2012. godine reis Islamske zajednice Bosne i Hercegovine Mustafa Cerić u Prijepolju najavljuje osnivanje bo-šnjačke države Sandžak, jer cijeni da su ljudi na ovom prostoru lakoumni i spremni da prihvataju i ostvaruju mnogo toga što im se predlaže, poput prihvatanja bošnjačke asimilacije.

Rafet Husović, član Vlade, i predsjednik Bošnjačke stranke koja je u vladajućoj koaliciji u sjedišu EU, u Briselu, zajedno sa Sulejmanom Ugljaninom, predstavio je Strategiju razvoja formalno još nepostojeće „prekogranične regije“ Sandžak, kao bošnjačkog islamskog entiteta Sandžak.

Realizacija velikobošnjačkog nacionalističkog i asimila-to rskog programa se sprovodi u zajednici sa islamskim za-jednicama Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore, čiji vjerski poglavari koriste svaku priliku okupljanja vjernika da negiraju nacionalni identitet Muslimana i propagiraju bošnjačku asimilaciju. Oni time direktno prave razliku između vjernika različitih nacionalnosti, jer protežiraju vjernike sa bošnjačkim nacionalnim identitetom koji je politička tvorevina, a ignorišu vjernike islama crnogorske, albanske, muslimanske i drugih nacionalnosti ili etničkih grupa. Time su se islamske zajednice politizovale i djeluju po uzoru na Srpsku pravoslavnu crkvu, isto kao što su koncipirali i oživotvorili velikobošnjački nacionalistički i asimilatorski program na konceptu Načertanija i Homogene (Velike) Srbije.

Posebno zabrinjava širenje retrogradnog, dogmatskog, islamskog fanatizma kojii dolazi iz Novog Pazara i dijelom iz Bosne, zajedno sa bošnjačkom asimilacijom i zahvata dio stanovništva islamske vjeroispovijesti u Crnoj Gori. U formi propagiranja islama nudi se svakojaka islamska literatura među kojom ima i one, kojom se vulgarizuje i pogrešno pre-vodi i tumači Kuran i islam kao humana religija. Sve se ovo dešava u Sandžaku koji se na ovaj način želi vratiti u tursko doba i koji hoće preko nekakve „prekograničke regije“, da se približi autonomiji koja bi imala status Republike Srpske, a ne Vojvodine, jer za njih je status Vojvodine u Srbiji nedovoljan i formalno-pravan a ne stvaran.

46

Uz otvaranje Univerziteta, prije nekoliko mjeseci je osnovana Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti, sa sjedištem u Novom Pazaru, čiji je član prof. dr Šerbo Rastoder olako postao najveći muslimanski asimilator. Na Univerzitetu u Novom Pazaru je doktorirao veliki broj ljudi iz Crne Gore, posebno iz Rožaja. Do magistarskih i doktorskih diploma se, prema kazivanju nekih od onih koji su ih stekli, olako dolazi. To je dalekosežna negativna deformacija mladih ljudi jednog naroda, jer sticanje diploma mimo znanja, je uništavanje nastajuće populacije sa dalekosežnim negativnim posledicama.

U Crnoj Gori Bošnjačka stranka, koja je u političkom savezu sa Demokratskom partijom socijalista poslije Parlamentarnih izbora 2009. godine, traži novu teritorijalnu podjelu Crne Gore, kako bi imala još dvije opštine sa većinskim novonastalim bošnjačkim stanovništvom, Petnjicu i Gusinje, i time imala više aduta za stvaranje tzv. prekogranične regije, prelaznog rješenja ka autonomiji Sandžaka.

Novopazarskom sandžaku za tursko i poslijeturskog doba nikada nijesu pripadali neki krajevi Crne Gore, koje kartografi Velikobošnjačkog nacionalističkog i asimilatorskog programa ucrtavaju u kartu buduće bošnjačke i islamske autonomije. U pet opština Crne Gore koje zahvataju preko 29% njene teritorije i 29% njenog ukupnog stanovništva Bošnjaci čine ukupno 28% stanovništva, a 72% stanovništva čine Crnogorci, Srbi, Muslimani i Albanci. Kakav bi to bio bošnjački dio Sandžaka, na čijoj teritoriji preko 70% stanovništva ne čine Bošnjaci?

Sandžak, kao tvorevina velikobošnjačkog projekta nije stabilizirajući nego destabilizirajući politički, bezbjedonosni i svaki drugi činilac za Crnu Goru, što se da utvrditi napisanim i što će se iz dana u dan potvrđivati, zavisno od „pogodne“ situacije, ispostavljanjem novih zahtjeva. Propagandističke su tvrdnje protagonista bošnjaštva o lojalnosti svojoj domovini Crnoj Gori. Dok istovremeno javno govore da je novonastalim Bošnjacima matica Bosna, maternji jezik bosanski, traže novu teritorijalno-političku podjelu Crne Gore, simboličke oznake Bošnjaka u državnim amblemima, stvaranje pogranične regije

47

Sandžak... Sve dok nadležni državni i organi Crne Gore ne shvate šta joj donosi velikobošnjački program i što znači za Crnu Goru „nestanak“ oko 70 hiljada Muslimana, koji sa Crnogorcima čine temelj države, njena stabilnost, multinacionalnost, multkulturalnost i multikonfesionalnost, Crnoj Gori će se se dešavati destabilizacija.

Namjeravani povratak na političku scenu nekadašnjeg, ne postojećeg, Sandžaka znači otvoreno kršenje Ustava Crne Gore, ali se nadležni državni organi ne oglašavaju. Valjda nemaju razloga da to čine. Ako je tako, postavlja se pitanje, kada će postojati razlozi da to čine, valjda onda kada se ozvaniči najavljena „Prekogranična regija“, kao preteča autonomije Sandžaka i njoj priključi pet sadašnjih i možda još dvije novostvorene opštine, na kojima će se neminovno ograničiti puni državni suverenitet i teritorijalni integritet. Da li je bolje spriječiti nego liječiti?

48

49

Istorija

50

51

Sreten ZEKOVIĆ

BOŽIĆNJI USTANAK, ROVAČKA REPUBLIKA I PLAVSKA AUTONOMIJA

Ratno bratstvo i prirodno savezništvo Crnogoraca,Muslimana i Albanaca u Crnoj Gori

U krvi ugušeni božićnji ustanak 1918, Rovačka Republika, Plavska autonomija i gerilski pokret protiv okupacije Crne Gore, krvavoga bijelog terora, drskoga vrijeđanja ponosa i dostojanstva Crne Gore i ništenja nje(zi)ne držav(otvor)nosti proširili su se u opštecrnogorskim razmjerama.

Legalitet i legitimit božićnjega ustanka i gerilskogpokreta otpora (”crnogorskoga separatizma”) Crnogorski nacionalno-državotvorni pokret od 1918.

ne može se svrstati ni u separatizam ni u nacionalizan, već samijem tijem što je bio potpuno legalan i legitiman iz tri glavna i nesuminuta razloga:

1. Utemeljen je u Ustavu Knjaževine Crne Gore, u ostalim crnogorskijem zakonicima i zakonitim ustanovama (legalitad);

2. Zasniva se na neotuđivim ”prirodnijem” pravima i dužnostima svakoga naroda:

a) na samoopredjeljenje (samoodređenje, što znači, slo-bodno udruživanje i razdruživanje) i

b) da štiti svoju (h)iljadugodišnju državu, naśljedstvo, po vijesno-kulturnu istost i jed(instve)nost, duhovnost i auto-

52

kefalnu Crnogorsku pravoslavnu crkvu., odnosno da se bori protiv klasične okupacije.

3. Što su odluke tzv. Podgoričke skupštine bile nelegalne i neligitimne.

Da bi se uočilo suštastvo i karakter božićnjega ustanka, odnosno opštecrnogorskoga oslobodilačkog pokreta, njegov legalitet i legitimitet, potrebito je utvrditi:prijethodnu zavjeru zvanične Srbije i saveznika protiv Crne Gore i njezinu okupaciju od strane istih.

Političko-državni program stvaranja Velje Srbije,osvajanja i uništenja Crne Gore

Sažimno ću po(d)śetiti na postojanje srpskoga velje drža-vnog programa zavjere protiv Crne Gore i njezinoga osvajanja (okupacije).1

U nauci je utvrđeno da je Načertanije kompilatora Ilije Garašanina zvanični, ali taj(e)ni, velikosrpski vanjsko-politički nacionalni program Velje Srbije i osvajačkoga veljesrpstva, imperijalnog srpstva, odnosno svesrpstva.2

Kada je knjaz Danilo odvojio crkvu od države i proglasio Knjaževinu Crnu Goru, sam Ilija Garšanin, šef unutrašnjijeh poslova Srbije, korotno je uskliknuo: To je najveći udarac srpstvu,3

1 Podrobnije je sve ovo obrađeno u mojoj knjizi Crnogorska hres-tomatija – Nauk(a) o samobitnosti Crnogoraca, u 53 (118) po)d)uke, za svak-oga od čoba(ni)na do akademika, II dio (tečaj), sa posebnijem naslovom Pri-prema ujed(i)njenja, prisajedinjenje Crne Gore Srbiji 1918, bijeli teror i njihova aktuelnost, JP IIC Cetinje, 2001, kao i u tomu IX, X i XI iste hrestomatije.

2 Ovi program će ostati t(r)ajna državna ideologija i politika Velje Srbije koja će samo da se drugotuje. Za njegovo ostvarenje verifikovana je srpska agenturna mreža u svijem okolnim narodima i zemljama koje je Srbija šćela prisajediniti (anektirati).

3 Mihailo J. Šurbatović o tome zbori: Državnik kneževine Srbije Ilija Gardašević je rekao: ‘ Najveće je zlo za Srbiju što s Danilo zaknjazio’. Time je zvanična Srbija stavila sebi u zadatak da sklanja to zlo, ne birajući sedstva’’ (Istorija ratova Crne Gore, Vidzor Ontario, Kanada, 1989, 224. i druge). Isti spisatelj piše: ‘’Ustaljeni princip Srbije: ‘Svaka dobit za Crnu Goru nesreća je za Srbiju’, i ovde je došao do izražaja’’ (isto, 417).

53

a u povodu crnogorsko-turskoga rata 1862. kada je turska vojska prodirala sve bliže Cetinju, pobjednički je prizivao uništenje pijemonsko-oslobodilačke Crne Gore: To bi još velika sreća za nas bila kad bi Crna Gora propala.4 Slijede organizovani pokušaji terorističkoga prevrata i rušenja crnogroske vlasti, dinastije i države, koji su eufemistički nazvani Bombaška afera i Kolašinki proces, kao što je docnije i božićnji ustanak obezvređujuće preiemen(t)ovan u pobunu, bunu, odmetništvoi sl.

Novoosnovana srpska vlada 7. 12. 1914. na Skupštini u Nišu usvojila je izjavu pod nazivom Niška deklaracija (kao rezervna drugotnost Velike Srbije) po kojoj je cilj ‘’Velja Srbija u Jugoslaviji’’. Ruski zlonaumni program podržavanja uništenja Crne Gore od strane Srbije izrekao je ruski poslanik austrijskom poslaniku na Cetinju u novembru 1913. zboreći da ima plan o proćerivanju kralja Nikole i njegove porodice iz Crne Gore.5 Taj se zlonaum počeo uveliko ostvarivati kada je pod pritiskom Rusije crnogorski kralj Nikola I bio prinuđen da ustupi vrhovnu komandu svoje vojske srpskoj komandi, koja je prigotovila i pripravila kapitulaciju Crne Gore preko Petra Pešića. Pašićeva vlada je tokom 1916. konačno unijela ‘’pitanje uklanjanja dinastije kralja Nikole u zvanični program rada državne uprave Srbije’’.6 U izvještaju pukovnika Petra Pešića srpskoj vladi u Nišu, kada je imentovan na novu dužnost, izričito ističe da je prinudio kralja Nikolu da mu prepušti svu komandu, da mu se ne miješa u vojsku, da je ‘’lično provlačio i širio kod predstavnika velikih sila i u vojsci da je sačinjen izvjesni pismeni sporazum između Crne Goire i Austrije’’ (falsifikovani tajni sporazum) i da ‘’srpski interesi zahtijevaju da se Crna Gora dovede u očajan položaj’’.7 Jedanak srpska vlada preko Petra Pešića sotonski na govara Crnu Goru ‘’da treba odmah i najhitnije tražiti mir sa

4 Branko Pavićević, Crna Gora u ratu 1862. 5 Istorijski zapisi, XVI, 1959, 123.6 Nikola Škerović, Crna Gora za vrijeme 1. svjetskog rata, Titograd,

1963, 156.7 Strogo pov. O. br. 1130 od 22. juna 1915. Ratni arhiv VII, Bio-

grad, popisnik 3, kutija 202 i 92.

54

neprijateljem’’.8 Još decidnija i rezolutnija je strogo povjerljiva zavjerenička izjava komandanta srpske i crnogorske komande srpskoga pukovnika Petra Pešića da usred zajedničkoga rata Srbija pripravlja prevrat u Crnoj Gori.9 Iako je bio zajednički interes saveznika i Crne Gore da se osvoji Kotor i Krivošije, srpska vlada to onemogućava Crnoj Gori, jer se osvajanjem tih oblasti ne bi zadovoljila naša ratna očekivanja.10 Na to je, pre(d)śednik srpske vlade Nikola Pašić uskliknuo: Neka Francuzi zaposednu Kotor, samo da to ne učine Crnogorci, pa naređuje: Crna Gora mora kapitulirati. 11

Na vrhu, pritiješnjen dokazima, iznuđeno je priznanje Petra Pešića u biogradskoj Pravdi od 25. 5. 1925. da je svjesno pripravio kapitulaciju crnogorske vojske radi ratnijeh ciljeva Srbije i interesa njezine državne politike. Još na Krfu je skrojena i utanačena Kraljevina SHS bez (predstavnika) Crne Gore i Crnogoraca, tzv. Krfskom deklaracijom od 20. jula 1917.12. Ujedno

8 Načelnik Štaba Pukovnik serdar Petar Pešić (kako je potpisano) 31. 12. 1915, Kruševac.

9 Pukovnik Petar Pešić izvještava minisra vojnog i Vrhovnu kom-andu Srbije pov. D. br. 1205 od 20. jula 1915. i Pov. D. br. 1214 od 11. jula 1915. : ‘’Ako se želi dovesti Crnu Goru do revolucije, onda treba opoz-vati srpsku vojnu misiju sa vrlo velikim razlogom, što neće da primi našu komandu, a što će odobriti i svi naši saveznici. Mislim, ne treba popuštati u ovom pitanju, ni iskati, pošto-poto, da se zadovolje misije i obustavom izdržavanja’’.

10 Izvještaj đenerala Jankovića (povodom zajedničkoga osvajanja Kotora i Boke od strane crnogorske i francuske vojske) Vrhovnoj kom-andi Srbije Pov. D. br. 118 od 24. 9. 1914. i Pov. D. br. 150 od 3. 10 1914 dnevnik min. Vojnog Dušana Stefanovića za 10. i 15. 10. 1914, knj. Treća, kutija br. 4 . Ratni arhiv VII, Biograd.

11 Koncept pisan Pašićevom rukom pov. br. 3685, k. Br. 91 – diplo-matski arhiv.

12 Sr. koja je krivotvorila crnogorsko pitanje kao srpsko, dinasti-jsko, prevlašćujuće i prisajediniteljsko po kojoj je Crna Gora već pri-sajedinjena Srbiji prije ujed(i)njenja u KSHS. Već 1917. vlada kraljevine Srbije izdaje diplomatske pasoše crnogorskijem građanima u kojima stoji označeno da se prijestonica Crne Gore nalazi u Srbiji. Takvi pasoši su potvrđeni od strane francuske vlade (Isto, 279-282). Nikola Pašić preko svojega plaćenika Andrije Radovića osniva u Francuskoj samo-

55

je Francuska vlada zatočila kralja Nikolu i vladu crnogorsku u izgnanstvu, a srpska i saveznička vojska zabranjuju im povratak u Crnu Goru po svaku cijenu.13 Međusaveznička komisija krajem 1918. donosi odluku o okupaciji Crne Gore. Osniva se Okupatorski odred od savezničkih trupa u rangu divizije, tzv. Skadarskih, odnosno Jadranskijeh trupa. Zadatak im je da izvrše zadaću koju im je postavila međusaveznička komisija. Tzv. Podgorička skupština 1918. bila je samo farsa za izvršenje ovoga zavjereničkog veljesrpskoga programa.

U tome treba tražiti najvažnije, bitne i objektivne razloge neuspjehu božićnjega ustanka i opštecrnogorskoga ustaničkog pokreta, jer je već tada bilo presuđeno Crnoj Gori i očekivanom crnogorskom pokretu otpora, pa tek onda u drugijem navođenim, prije svega, subjektivnim slabostima.

Opštecrnogorski ustanički i gerilski pokret protivokupacije, a za očuvanje (h)iljadugodišnjedržav(otvor)nosti i slobode

Socijalno, nacionalno i državno nezadovoljstvo naroda usmjerili su zelenaši 1918. u oružani ustanak sa središtem u cetinjskom opštestvu sa ustaničkom krilaticom:Za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Nakon neuspjele opsade Cetinja, preusmjeren na Rovca u kojima je stvorena Rovačka republika sa bojovnicom Sloboda ili smrt, kao protivnost crnorukaškoj ucjeni Ujedinjenje zvani Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, koji daje podršku Krf-skoj deklaraciji i prisajedinjenju Crne Gore Srbiji. Falsifikuje se tzv. Taj-ni ugovor Austrije i Crne Gore. Uporedo se osniva u Metohiji Centralni izvšni odbor za ujedinjenje Srbije i Crne Gore od Crnogoraca(h) koji su se nalazili u komandi okupacijskoga Odreda. Svi su oni bili na platnom spisku srpske kraljevske Vlade.

13 Srpski pukovnik Mih. Mihailović zabilježio je u svojim raznim zabilješkama, prilikom imenovanja za komandanta vojske određene za okupaciju Crne Gore: ”Pred odlazak za Peć, 8.oktobra pre podne, u Idadiji (bivša turska gimnazija) primio me je Regent Aleksandar i reče mi ovo: .. ‘Kralju Nikoli treba zabraniti dolazak u Crnru Goru po svaku cijenu, pa ma upotrijebili i krajnja sredstva’ ” (Zabeleške gen. Milutinovića, Arhiv SANU, 11441).

56

ili smrt. Zajedno sa božićnjim ustankom, Rovačka republika je najveći ustanički pokret u CG i jedina slobodna teritorija na kojoj srpski režim, za određeno vrijeme, nije uspostavio vlašće, no su Rovčani samoorganizovali svoje vojno-ustaničke organe i samostalnost. Rovačka republika bila je izraz, nastavljanje i proširenje opštecrnogorskoga pokreta za oslobođenje i njegovo središte u śevernoj Crnoj Gori, stjecište, utočište i zbjeg ustanika i komita iz ostalijeh krajeva. Poslje božićnjega ustanka (Cetinje i njegova okolina), Rovca postaju središte, uzor, luča i podstrekač crnogorskoga oslobodilačkog pokreta opštenito, a ne samo śeverne i središnje Crne Gore. Češća istoriografska i publicistička tvrdnja da je rovački ustanak najveći nakon božićnjega ustanka (dr Dimo Vujović, Mile Kordić i drugi) ne može se bez ograda i rezerve prihvatiti, jer on nije manji od božićnjega ustanka. Poseban značaj rovačkoga ustanka je što se on javlja nakon neuspjeloga božićnjeg ustanka, pa nastavlja njegov naum, ideju, oživljava, produžava i širi opštecrnogorski oslobodilački pokret. Dovoljno je samo pogledati nesporna arhivska śedočanstva o sr. Rovačkoj republici, pa da se uoči da je i ona, sama za sebe, bila ustanak protv okupcije Crne Gore 1918.14 Rovčani su doprinijeli da se ni tamo ustanak ne izoluje

14 Velik broj tijeh dokumenata objavio je u studiji Rovca između dva svjetska rata u svojoj knjizi dr Stevan Popović Rovca i Rovčani (Univer-zitetska riječ, Nikšić, 1991) u kojoj su korišćeni gotovo svi docnije obja-vljeni arahivski dokumeneti odnositelji na Rovca i Rovačku republiku. To je rasuto dopunio i dr Šerbo Rastoder, Sr. Skrivena strana istorije., a sabrao ih je na jednom mjestu Sreten Zeković, Rovačka republika- zbornik dokumenata, Forum Rovčana, Kolašin, 2002. i Nauk(a) o samobitnosti Crnogroraca, tom IX – Rovačka republika, CKK Cetinje, 2004.

Od ušte arhivskih śedodžbi navešćemeo samo neke. U Iztvještaju komandira Ivana Bulatovića o ”Ustanku bataliona Rovačkog za odbranu prava i časti Crne Gore” za razdobvje od 13. 11.1918. do jula 1920.”; Izvještaj (ra-port) načelnika okruga kolaši nskog V. Krstića, šifrovanom depešom Koman-dantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju br. 155 od 25. 7. 1919 (BIIT, 36383; Š.R, SSI, II, 1447) piše: ”Odmetnici su izvršili organizaciju. Imaju svoj štab i podijeljeni su na četiri bataljona... s ciljem da stvore opštu pobunu...”. .Komandant-general Mihailović Zetzske div. oblati OIV. Đo. Br. 8762, od 5.4.1920. iz Cetinja izdaje naređenje šifrovanom depešom: ”Pošto

57

i da se poveže opštecrnogorsko nezadovoljstvo koje se širilo i na muslimansko stanovništvo. Kao što je božićnji ustanak bio epicentar širenja borbe na jugu Crne Gore, tako je i Rovaačka republika bila glavno žarište i podstrekač otpora u središnjoj i śevernoj Crnoj Gori, dajući joj karakter opštenarodnog otpora aneksionom svesrpskom režimu. Božićni ustanak Crnogoraca je odjeknuo na jugu, na susjedna albanska plemena, odnosno na sunarodnički albanski narod u Crnoj Gori, kao svojoj državi, a plamen ustanka Rovačke republike zahvatio je i podžegao muslimanski narod Crne Gore na śeveru za opštenarodni otpor. Na drugoj strani, krvavi bijeli teror prinudio je i sam muslimanski narod u Crnoj Gori da oružjem brani svoj samoopstanak i dostojanstvo. Dr Čedo Pejović ističe da se poslije završetka prvog svjeskoga rata situacija u Plavu, Gusinju i Rožaju prilično iskomplikovala.15 To je dovodilo do međunacionalne saradnje, ratnoga bratstva, prirodnoga savezništva između većinskoga crnogorskog i manjinskih, muslimanskoga i albanskog naroda. Kao i da Plav s Gusinjem proglasi Plavsku autonomiju (9. 2. 1919).

Između Rovačke republike i Plavske autonomije postojale su izvjesne nesumnjive veze, kao i između božićnjega ustanka i otpora albanskih plemena u Crnoj Gori. Veliki broj muslimanskih prvaka, koji su pripadali bogatijem sloju, opredijelili su se za Plavsku autonomiju. Znaveni muslimanski prvaci u borbi protiv svesrpskoga prisajedinovanja, unitarizma i hegemonizma bili su braća Medo i Haso Fetović, Bejto Hadžiharović i Haso Omerović. U Gusinju su prvačili zna(ve)ni Šećo Radončić (prvi komandijer crnogorske vojske i ratni komandant nje/zi/ne Plavske brigade u prvom svjetskom ratu, docnije crnogorski brigadijer), Adam-aga Omeragić i Salko Nikočević.. Srpska vojska je ušla u Plav u februaru 1919. i ubila 700 Muslimana,

Rovčani (jugo-zapadno od Kolašina) nisu hteli da se pokore vlastima, to će ih određeni delovi vojske napasti 26. t.m. Da bi se u Rovcima jednom učinio kraj odmetničkoj akciji preduzeće se koncentrična akcija iz Kolašina, Podgorice i Nikšića”. Druge śedodžbe navešćemo docnije iz kojih se vidi da je napad na ustanička Rovca bio pravi frontalni rat i napad.

15 KPJ u Crnoj Gori 1’919-1921Pobjeda, 27.4.1982, 16.( doktorska disertacija), prvobitno objavljenoj i u formi feljtotna 1982.

58

lojalnih kralju Nikoli i Kraljevini Crnoj Gori, crnogroskijeh državljana. U toku 24 ure srpska vojska je napravila mnogo zvjerstava nad tijem muslimanskim stanovništvom: mučenja, silovanja, čerečenja. To je dovelo do masovnoga iseljavanja muslimanskog življa, na jednom, i muslimanskoga otpora srpskom režimu i teroru, na drugom boku. Stanje se sve više pogoršavalo. Režim je sve više bio bezobziran, sve do 1924-25. Izvršen je znaveni i zloglasni masovni pokolj u Šahovićima i Pavinom Polju, zatijem pokolj u Bijelom Polju, Beranama i u drugijem mjestima. Po zlu je zna(ve)n i upad u Plav (1923), kažnjene ekspedicije ”toljagaša” Koste Milovanovića Pećanca i njegovih po zlu poznatijeh četnika i batinaša. Narod ih je prozvao ”batinašima”, a najpoznatiji je bio Sava Batara, a poznije Milan Stojadinović, vođe Jugoslovenske radikalne zajednice, čiji je nadimak bio Batlaj (od riječi ”batina”). Pećančevi batinaši pretukli su veliki broj ljudi od kojih su neki premlaćeni na smrt. Nakon odlaska Pećančeve zastrašujuće ekspedicije Muslimani su se sve više odvojili: na masovna iseljavanja, na jednom, i ustanak, komitsko-odmetničke akcije, kao odgovor na genocid, na drugm boku. Pobuna, ustanak u Plavu i Plavska autonomija (republika) kulminirala je napadom na vojni garnizon srpske vojske, koji je započet 9. feruara 1919. znači, u jeku crnogorskoga opšteg ustanka i gerile.

Uspostavljeno je zv. ratno bratstvo – bratstvo po oružju i po cilju njegove upotrebe; kao oblik ”prirodnoga” savezništva i koalicije između autentičnih Crnogoraca, Muslimana, Albanaca i Hrvata protiv zajedničkoga opakog neprijatelja. Ovo ”prirodno savezništvo” manje je izraz neposrednijeh veza između pojedinih ustanika, a više logike zajedničke istorijske sudbine žrtava i dželata. Ta zajednička sudbina crnogorskoga i ostalijeh manjinskih naroda u Crnoj Gori (Muslimana, Albanaca, Hrvata) posebno se iskazala u kasnijoj postustaničkoj, komitsko-odmetničkoj fazi u kojoj su u istijem četama pod zajedničkim crnogorskijem državnim barjakom bili Crnogorci i Muslimani, Crogorci i Albanci. Za to ima dosta primjera, od kojih ću navesti dva. Poznati muslimanski komitski vođa Omer

59

Nemić vojevao je u četi komitskoga vođe Draga Prelevića. A glasoviti Hadžo Boronja nalazio se u četi rovačkih ustanika i prvaka Rovčke republike Draga Punišina Bulatovića, Radoja Punišinog Bulatovića, Mihaila Milikića, Radoja Vukića i Radojice Orovića (u julu 1921).16

I Krsto Z (T). Popović je uspostavljao ”ratno bratstvo” (savezništvo) sa znavenim muslimanskim komitima Hasanom Boškovićem i Jusufom Mehonjićem. Rovački ustanak, kao i oni božićnji, interaktivno je podžižao ustanike u suśednijem oblastima, pa je čak dolazilo i do njihovoga djelimičnog nacionalnog miješanja.17

16 Na ovu čijenicu ukazuje čak i Mile Kordić u knjizi Božićna po-buna u Crnoj Gori 1918, Beograd 1991, 276.

17 Da su pod zajedničkim ustaničkim, odnosno crnogorskijem državnim barjakom vojevali Crnogorci, Muslimani i Albanci potvrđuju i ovi primjeri: Muslimanski komitski vođa Omer Nemić bio je u četi komitskoga vođe Draga Prelevića; znaveni Hadđo Boronja bio je u četi rovačkijeh ustanika Draga Punišinoga Bulatovića, Mihaila Milikića, Ra-doja Vukića i Radojice Orovića (u julu 1921). Na taj podatak ukazuje i Mile Kordić u knjizi Božićna pobuna u Crnoj Gori 1918, Beograd, 1991, 276. Viđi o tome i opštenito o pitanjau Rovačke republike: Borislav Cimeša, Rovačka republika- znamen crnogroske naraodnooslobodilačke borbe, u knjizi Rovačka Republika, zbornik radova, Rovački forum, Kolašin, 2001, 130-134.

60

61

Salko ČOKOVIĆ

ZUMRETA AHMETOVIĆ ČOKOVIĆ - BORAC ŠESNAESTE MUSLIMANSKE

NARODNO-OSLOBODILAČKE BRIGADE

Da su Muslimani bili priznati kao narod znatno prije nego što je to učinila zvanična statistika ukazuju brojni dokumenti, fotografije i svjedočenja očevidaca o Šesnaestoj Muslimanskoj brigadi. Ova brigada, kako joj i ime ukazuje bila je većinom sastavljena od Muslimana, što se može utvrditi i iz vojnih knjižica boraca u kojima je jasno upisano „Narodnost Musliman“.

Prve tri stranice vojne knjižice Zumrete Ahmetović

62

Na osnovu Titove odluke, sredinom 1943. u okolini Brčkog, formirana je brigada sastavljena gotovo u cjelosti od Mu slimana. Njeno prvo ime je 3. Bosanska Muslimanska na-rodnooslobodilačka brigada. Kasnije je preimenovana u 16. Mu-slimansku narodnooslobodilačku udarnu brigadu. Briga da se na lazila u sastavu 27. Istočnobosanske divizije III korpusa NOVJ.

Brigada je učestvovala u teškim borbama, najprije u okviru operacija tokom prvog oslobođenja Tuzle (jesen 1943.), zatim tokom tzv. šeste ofanzive (u okviru tzv. Krivajske operativne grupe). Brigada napušta prostor sjeveroistočne Bosne i manevrira na širokom prostoru od Romanije do Drine, pa sve do istočne Hercegovine. U jednom trenutku, protiv sebe je imala cjelokupnu 14. SS regimentu 7. SS divizije “Prinz Eugen” (petostruko brojčano jače snage).

U ljeto 1944., brigada se vraća u istočnu Bosnu i vodi uspješne borbe protiv 13. SS divizije u blizini Šekovića. U jesen 1944., mnogi su pripadnici 13. SS divizije dezertirali i priključili se partizanima, od toga znatnim dijelom upravo 16. Muslimanskoj brigadi. Njihova obučenost i naoružanje doprinijeli su povećanju udarne moći brigade.

Brigada krajem 1944. učestvuje u odbrani Tuzle od četnika Draže Mihailovića. Pošto su četnici odbijeni, brigada je imala vremena za konsolidaciju. 16. Muslimanska brigada je, slučajno ili ne, prva partizanska jedinica koja je 6. aprila 1945. ušla u Sarajevo, prodirući s njegove sjeveroistočne strane. Ova brigada je jedna od prvih jedinica koja je probila ustašku odbranu i ovladala Odžakom, posljednjim bastionionom fašizma u Evropi,25. maja 1945. Šesnaesta Muslimanska narodno-oslobodilačka udarna brigada je odlikovana ukazom Predsjednika republike Josipa Broza-Tita Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom 22 decembra 1961. godine u Beogradu.

O nastanku, borbenom putu i borcima ove brigade napisana je monografija ,,Borbeni put 16. Muslimanske narodno-oslobodilače udarne brigade“ izdata, 1981.godine. Njeni autori su Ahmet Đonlagić i Ćamil Kazazović a publikovana je u izdanju Istorijskog arhiva iz Sarajeva.

63

,,Borbeni put 16. Muslimanske narodno-oslobodilačke udarne brigade“ – naslovna i prva strana

Jedan od boraca ove brigade bila je i Zumreta Čoković, ro đena Ahmetović.U narodnu oslobodilačku vojsku je stupila 10.5.1943 godine. U vojnoj knjižici upisana je njena narodnost – Musliman, a jezik,sa kojim govori srpsko-hrvatski. Biografski podaci ovog borca, i članova njene rodbine, koji su takođe bili pripadnici ove brigade prezentovani su na strani 307 pomenute monografije (dato u prilogu).

64

Zumreta, čiji je ratni nadimak bio ,,Kaćuša“ bila je hrabar borac. Rame uz rame sa muškim članovima brigade jurišala je na neprijateljske redove. Od ratnih funkcija značajna je bila funkcija sekretara personalnog odsjeka brigade.

Muslimani (i Muslimanke) su i poslije rata davali značajan doprinos ostvarivanju ravnopravnosti svih građana, naroda, i narodnosti. Poslije oslobođenja od okupatora, dala je značajan doprinos izgradnji porušene i ratom opustošene zemlje. Zumreta je kao i stotine hiljada drugih boraca, po završetku rata učestvovala u izgradnji zemlje. Bila je učesnik radnih akcija na izgradnji Beograda. Zumreta se udala u Bijelom Polju, gdje je živjela sve do smrti, 1985. godine. U Bijelom Polju je obavljala značajne funkcije u sreskom odboru. Bila je službenik sreske kontrolne komisije.

16. Muslimanska na smotri, u Tuzli - septembar 1944.

65

Sa proslave godišnjice brigade

Primjer ovog borca je samo jedan u nizu koji potvrđuje da su Muslimani kao jedan od autohtonih naroda privržen svojoj domovini, uzeli učešće u narodno oslobodilačkoj borbi i obnovi zemlje. Pritom su javno iskazivali svoje nacionalno osjećanje i to im pravo nije osporavano. Ovaj primjer kao i hiljade sličnih demantuje da su Muslimani ono što nikada nijesu bili, Bošnjaci. Muslimani su uz druge bratske narode bili jedan od aktivnih učesnika u narodno-oslobodilačkom ratu protiv okupatora i domaćih izdajnika, i time dali svoj doprinos oslobođenju domovine i stvaranje Federativne Narodne Republike Jugo sla-vije, koja će kasnije postati Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Ta je država trajala punih 50 godina, i bila do-movina ravnopravnih naroda: Srba, Crnogoraca, Slovenaca, Muslimana, Hrvata, Makedonaca,Albanaca...

Činjenica da su u narodno-oslobodilačkom ratu uče stvo-vale i žene, muslimanske nacionalnosti govori o njihovoj ema-ncipaciji, kulturnoj svijesti, i odlučnosti da doprinesu oslo-bođenju svoje domovine .

66

Ovaj primjer je još jedan dokaz i putokaz mnogim Muslimanima koji su se odrekli svog nacionalnog identiteta, i maternjeg jezika, i prihvatili tuđi bošnjački nacionalni identitet, i bosanski jezik za maternji. Dakle, Zumreta iz Tuzle se 1943. izjašnjava kao Muslimanka, a ne Bosanka ili Bošnjakinja a nama u Crnoj Gori 60 godina kasnije neki nameću da smo Bošnjaci. Nadam se da su mnogi Muslimani već prozrelii ovu podvalu. Napuštanjem svog nacionalnog identiteta, i prihvatanjem tuđeg, bošnjačkog, nijesu dobili ništa, a izgubili su sve, jer je gubitak nacionalnog identiteta nenadoknadiv. Ko ne poštuje sebe, svoje porijeklo, jezik, kulturu, tradiciju - taj radi protiv sebe, prihvata asimilaciju i samouništenje.

Primjer odvažne Muslimanke, koja je u revoluciju po-šla sa vizijom bolje sjutrašnjice, i u čijoj vojnoj knjižici piše Muslimanka, a to joj nije smetalo da se ravnopravno sa ostalim borcima nadmeće u hrabrosti, poučan je za današnju generaciju Muslimana Crne Gore. Njoj niko nije govorio da nije to što jeste, niti je sprečavao da se izjašnjava. Ako je 1943. godine mogla da bude, i da se izjasni kao Muslimanka, kako se to pravo može osporiti Muslimanima danas, u vremenu kada koračamo prema Evropskoj Uniji – zajednici razvijenih naroda, i demokratije.

Iako se mnogi trude da nam izbrišu korijene, činjenice ih demantuju na svakom koraku. Danas, u srcu Bosne, u Tuzli, ulica u kojoj je odrasla Zumreta se ne zove ni bosanska ni bošnjačka već Ulica 16 Muslimanske brigade. Nama za nauk.

67

Kulturna baština

68

69

dr Čedomir BOGIĆEVIĆ

ISLAMSKA PRAVNA KULTURA- ŠERIJATSKO PRAVO I ŠERIJATSKI SUDOVI

Raznovrsni i mnogobrojni su uticaji otomanske i turske kulture i tradicije na različite aspekte crnogorskog, etičkog, pravnog, kulturnog, vjerskog i umjetničkog života, što je uslovilo plodne relacije za klimu tolerancije i razumijevanja, te poštovanja za istinske vrijednosti islamske filozofske i kulturne baštine, koja je svojim duhovnim ostvarenjima uljepšala ljudski rod. Ratno - oslobodilačka povjesnica crnogorskog naroda nije bila usmjerena protiv otomanske Turske, nego njihove osvajačke politike, nije bila usmjerena protiv tursko - islamske civilizacije, nego zavojevačkih apetita otomanske imperije. Na pijedestal crnogorskog etičkog kodeksa stoji ljudska sloboda kao preduslov ljudskog života. Otomanska Turska nije bila neprijatelj, nego samo protivnik, a susreti koji su se vjekovima odigravali u međusobnom sudaru dva pogleda na svijet i dva duha različitog socijabiliteta bili su susreti čovječnosti, bastadurnosti i ljudskog viteštva, ne samo na bojnom polju, nego i u svakodnevnom socijalnom životu, što je obogatilo tradiciju i crnogorski moralni kodeks. U čovječnosti i etičkih vrlina koje su afirmisale čast, poštenje, dobročinstvo, hrabrost, takvom nadzoru druga jedinka posmatrana je sa stanovišta ljuckoća i gostoprimstvo.

Takva aksiološka nit je vjekovima sankcionisana i Berlinskim ugovorom 1878. Godine, kojim je, na Berlinskom kongresu, Crnoj Gori potvrđena nezavisnost od strane Visoke Porte i sila

70

ugovornica koje je nijesu priznavale. Tako je prema odredbi čl. 21. Berlinskog ugovora zajemčena u Crnoj Gori zabrana svake diskriminacije na osnovu religije, te slobodno vršenje religijskih obreda koji neće biti povod za isključenje uživanja građanskih i političkih prava i primanja u javnu službu, položaje, počasti, te vršenja raznih zanimanja i zanata. Zajemčena je bila i sloboda vršenja vjerskih obreda svih državljana, te zabrana hijerarhijske organizacije vjerskog života u odnosu na druge religije. Pripadnici muslimanske vjeroispovijesti koji su posjedovali imanja na teritorijama priključenim samostalnoj Crnoj Gori, a htjeli da se slobodno nastane izvan teritorije Knjaževine Crne Gore, mogli su da zadrže svoje nekretnine davajući ih u zakup (čl. 30.), zadržavajući svoja imovinska prava.

Posebnu kulturološku vrijednost u crnogorskoj kulturnoj baštini koje je stvorio svijet islama predstavlja šerijatsko pravo, što ima osobenu istorijsku i nacionalnu vrijednost. Šerijatsko pravo bilo je osnov i temelj na kojemu je počivalo cijelo društveno uređenje Turske Carevine. Prostirala se njegova jurisprodencija na sve muslimane bez obzira na državljanstvo, a što se tiče nemuslimana, pravila se razlika između podanika (zimi) i stranaca (mustemini). Na njih se primjenjivalo šerijatsko pravo osim u slučajevima koji su se ticali odnosa i pravnih poslova tipično nemuslimanskih, što su rješavali njihovi vjerski sudovi shodno njihovom običajnom pravu, ali su i u tom slučaju podanici mogli opirati za primjenu šerijatske jurisdikcije sve do tanzimatskog zakonodavstva, koje je otpočelo sa Hatišerifom iz 1839. godine, kada su uvedeni svetovni - građanski sudovi i svetovno građansko pravo. No, iako tada sultan ima pravo na osnovu svoje legislativne moći, da stvara svetovne kanune koji ne smiju biti u suprotnosti sa vjerskim učenjem i Kur’anom. Svetovni sudovi bili su nadležni za sve podanike bez obzira na religiju, a vjerski - duhovni sudovi rješavali su prema običajnom pravu porodične nasljedne i vakufske odnose svojih vjerskih pripadnika.

Izvori šerijatskog prava su: Kuran, Sunet (tradicija), Idžma - ul umet (učenje islamskih naučnika) i Kijas (sistem analogne

71

interpretacije). Prema odredbi Senžermenskog ugovora iz 1919. godine (čl. 10.), te čl. 100. Ustava Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine, zajemčena je egzistencija šerijatskog prava u porodičnim, nasljednim i vakufskim odnosima. Postojao je i posebni Zakon o šerijatskim sudovima iz 1929. godine. Šerijatsko pravo primjenjivalo se i na nemuslimane kad oni svjedoče pred šerijatskim sudom, kad osnivaju vakuf (zadužbinu), i kad sklapaju brak muslimanke sa nemuslimanom pred šerijatskim sudom.

Pod šerijatskim pravom podrazumijevaju se svi propisi koji su u vezi s islamskom vjerom, a imaju za cilj da regulišu odnose u islamskoj zajednici. Ono obuhvata cjelokupni pravni sistem koji je na snazi. Šerijatsko pravo obuhvata vjersko pravo (Fikh) i svjetovno pravo (Kanuni). Vjersko pravo ima sakralni karakter jer se zasniva na božanskim izvorima Kurana i suneta i kao takvo je nazamjenjivo.

Svjetovno pravo se oslanja na kanune što ih izdaju islamski vladari koji mogu da ih mijenjaju prema prilikama društva i obavezuju sve bez razlike na državljanstvo i vjeru. Šerijatsko pravo se primjenjuje na sve muslimane, ali i na nemuslimane, zavisno od toga da li su podanici ili stranci. Svjetovni sudovi rješavali su sporove za sve podanike bez obzira na religiju, a vjerski – duhovni sudovi sporove iz običajnoga prava – porodičnog, nasljednog i zadužbinskog.

Kuran je skup propisa koji čine glavni izvor šerijatskog prava. Kuran sadrži božanske norme objavljene preko arhanđela Gabrijela božijem poslaniku Muhamedu, koji su objelodanjivani za vrijeme od 23 godine – u Meki od 1611. (po Hristu), do Medine (1633). Kuran ima oko 500 izreka - ajeta, koje se odnose na regulisanje različitih društvenih odnosa. Kuran je kodeks vjerskih, pravnih i moralnih normi. On postavlja opšte principe prava ali ne razlaže pravne ustanove, nego samo u opštim načelima, što znači da Kuran dopušta evoluciju prava. Kuran je objavljen na arapskom jeziku, u rimovanoj prozi, a kasnije je prevođen na jezike drugih naroda različitih kultura. Podijeljen je u poglavlja (sure), a ove u izreke (ajete).

72

Sintagma islamsko pravo obuhvata vjersko i svjetovno pravo (šerijat i fikh). Islamsko pravo zasnovano na svetoj knjizi Kuranu, naziva se Šerijat (ar. Mjesto na kojem ima vode, put pokajanja, spasenja, put kojim treba ići, put ispravnog života).

Sve do stupanja na snagu Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru (01. 07. 1888.), svim državljanima suđeno je po pravnim običajima, pa tako i stanovnicima islamske vjeroispovijesti, naročito s pogledom na njihove vjerske, a ne mjesne i opšte narodne običaje. OIZ je regulisao pitanja imovinsko-pravne, a ne porodične i nasljedno-pravne prirode, pa su sudovi svoje odluke, u pitanjima porodice i nasljeđa, u sporovima muhamedanaca, temeljili na njihovim vjerskim običajima, dok sporovi u imovinskim odnosima nijesu zavisili ni od vjerskih običaja (Ni razlika vjere ne donosi nikakve razlike u imovinskim pravima – čl. 12).

Prema Zakoniku o sudskom postupku u građanskim pa rni-cama Knjaževine Crne Gore, od 1905. godine, tačkom 4. Ukaza za uvođenje zakona u život, sankcionisana je vjekovna tradicija vjerskih, duhovnih i šerijatskih sudova i dato im u nadležnost rješavanje porodičnih, nasljednih i bračnih sporova, da su imovinske i građanske posljedice braka rješavali svetovni sudovi. Crnogorski sudovi su poštovali svaku odluku šerijatskog suda i svih drugih duhovnih sudova, ukoliko ne bi povlađivali kakvu nečovječnu ustanovu. U Crnoj Gori u mreži organizacije šerijatskih sudova, postojali su: sreski šerijatski sudovi, kao prvostepeni i Vrhovni šerijatski sud, kao apelaciona i poslednja instanca.

OIZ za Knjaževinu Crnu Goru (1888.)u nedostatku pisanih izvora, pa i u pitanjima porodice i nasljeđa, dopušta primjenu dobrih običaja, čime je šerijatsko pravo ušlo u crnogorski pravni sistem putem dobrih običaja i običajnih pravila koji u narodu žive. Ali koji nijesu smjeli biti protivni opštim načelima pravde, niti su smjeli povlađivati nečovječne ustanove. Takva nadležnost šerijatskih sudova bila je proširena – oktroisana putem ekstenzije i na novooslobođene oblasti nakon Bal ka-nskih ratova 1912. putem Uredbe o upravnim, sudskim i

73

finansijskim vlastima u novooslobođenim oblastima koju je donijela crnogorska vlada 1913. godine. Bračni, porodični i nasljedni sporovi riješavani su prema šerijatskom pravu za pripadnike islamske vjeroispovijesti u Kraljevini Jugoslaviji sve do 1941. godine. Ministar unutrašnjih djela u Knjaževini Crnoj Gori izdaje 19. juna 1903. jedno uputstvo upravitelju Zetsko-brdske oblasti da se kadijama i muftijama iz Ulcinja, zbog neposlušnosti svjedoka, izađe u susret i pomoć uvijek kad je u pitanju izvršenje ili donošenje šerijatskih presuda. Takvo organizaciono uređenje ustrojeno je prema Zakonu o uređenju šerijatskih sudova i šerijatskim sudijama – Službene novine od 28. 03. 1929.

Posebno istorijsko - pravnu vrijednost, kao pravni spo-menici otomanskog prava predstavljaju Kanun - name, zbirke svjetovnih i vjerskih zakona, kojima je turski sultan, na teritorijama na kojima je pretendovao svoju suverenost nastojao da očuva običaje, kulturu i tradiciju tih naroda i njihove osobenosti, a naročito jezike i religiju tih provincija, čije su zaprijećene kazne bile mnogo blaže nego na prostorima stare Turske, čime se odražavalo poštovanje prema vrijednostima kulturne tradicije, kako bi se sačuvala autonomija naroda na tim prostorima.

Jedna druga istorijska spomenica koja predstavlja posebnu vrijednost za crnogorski kulturološki duh bili su otomansko - turski defteri. To su bili registri, knjige i posebne sveske za popis različitog karaktera u otomanskoj administraciji. Za proučavanje ekonomske, socijalne i pravne istorije, od posebnog značaja je katastarski defter (tahir defterleri iz 1523. godine) i haračkidefter (cizye defter iz 1523. godine). Tako nam se u zvaničnoj objavi službene administracije otomanske imperije, javlja Defter ‘an cizie vilayet Kara Dag iz 1521. godine, tj. Defter od džizije vilajeta Crna Gora. Postojali su stari defteri kao i novi defteri, jer je popis i podaci iz starog deftera morao biti ponovo upisan sa naznakama u promjenama u novom defteru, pa su tako novi defteri najpotpunije svjedočili o stanju starog. Katastarski defter iz 1523. godine poznat je kao Carski defter.

74

* **

U buketu izvora pravnih civilizacija najljepši cvijet, po vrije-dnostima kojima se izražava poštovanje prema čovjeku, njegovom dostojanstvu, poštovanju digniteta drugog i različitog, poetskom nadahnuću i filozofsko-pravnoj meditaciji istorijskih i socioloških vrijednosti običaja, morala i tradicije, pripada islamskoj pravnoj kulturi i šerijatskim izvorima prava, ali o tome se odgovarajućim pravnim disciplinama, na fakultetima jurističkih znanosti u Crnoj Gori, vrlo malo zna, a još manje izučava jedna velika pravna kultura naših velikih sunarodnika – Muslimana, koji čine osobiti i posebiti etnički i kulturni subjektivitet i identitet.

75

Avdo NURKOVIĆ

ULOGA I ZNAČAJ PRIPOVIJEDANJAĆAMILA SIJARIĆA U KNJIŽEVNOSTI

MUSLIMANSKOG NARODA CRNE GORE

Kako drugačije, ako ne mitskim pričaocem zvati čovjeka koji najčešće nije pripovjedao nego se kroz njega kazivala ljudska osobina.Sijarićeva pripovjedačka umjetnost se spliće u vijence priča, jedna za drugu se vezuju i ogledaju, jedna drugu dopunjuju, i produbljuju. To je nekada čitav fantastični balet, jedna igra koja ide sve do najdaljih vremena.

Sijarić ne može a da liriku ne ukrasi i ne dotjera ironijom i humorom, ili da humor i ironiju ne pretvori u liriku. Ni njegovo kamenje ne odriče se prava na zasebno biće, na neponovljivost.

„Nekada je sve zborilo“ pripovijeda Ćamil i tome se ne treba čuditi. Ćamil kamen vidi kao nešto što je ‘’ nekada živo bilo’’, ali se ‘’ zbog neke krivice’’ u kamen pretvorilo. Kud god bi ga noge odvele, ovaj pripovjedač je čuo ili slutio da ga okružuju’’ beskrajne priče o zemnim čudesima’’.

Vjera u život i vjera u priču, u Ćamila su neodvojivi, jer život je ponajprije smisao. Život može sebi dozvoliti da postane svašta, nerijetko jeste, ali bez smisla nije život. Priča je Ćamilu najmoćnije oružje otkrivanja ili davanja smisla, čak nametanje smisla životu.

U Ćamilu je bio utjelovljen duh priče koga je put nanio kroz naša stoljeća. Ćamilovo znanje o ljudima ide od sadašnjosti, preko bliske prošlosti ulazeći u dubine vjekova.

76

Za Ćamila se često kaže da je ljepše pričao nego što je pisao, odnosno, da Ćamil pričalac nadmašuje Ćamila pisca. Ja bih rekao:’’ kad ga slušam, ljepše priča nego što piše, a kad ga čitam čini mi se da ljepše piše nego što priča“. Njegov govor i pero bili su jednako moćna izražajna oruđa. Tim besmrtnim duhom pripovijedanja koji putuje kroz svevremenje, Sijarić je sa lakoćom prelazio granicu,mnogima neprelaznu, koja dijeli usmeno od pismenog pripovijedanja, pa je pisac pomagao pripovjedaču, a pripovjedač pomagao piscu. Neprestano se osjeća prisustvo usmenih čarolija u njegovim pisanim re-čenicama koje su često „ukrasne’’.

Ćamilovo stvaralaštvo je duboko ukorijenjeno u zemlji gdje sam i ja rođen, ali i šire. Čari njegovog pripovijedanja, meni neodoljive, nikad ne mogu u potpunosti da osjete, ne do dna i do kraja, ljudi koji nijesu iz Sadžaka.

Usmene priče iz svoga kraja, bilo one koje je iz djetinstva ponio, bilo one koje je docnije slušao ko zna iz čijih usta, pretvarao je u prozne poeme ili epove.

Možda zbog tog, što je istok u Sandžaku ostavio trajnije i dublje tragove no igdje na jugoslovenskom prostoru.

Oduvijek mi se činilo da Sijarić pripada Sandžaku, ali ne jednom prostoru ni narodu, jer se osjećao kao kod kuće svuda gdje ima priče i pripovijedanja. Zbog te osobine, pored ostalog, sam i čitao djela ovog velikana proze na srpskohrvatskom jezičkom području u 20 vijeku.

Ne samo iz njegovog pera, već i sa njegovih usana izašlesu savršeno ukrašene i oblikovane rečenice u kojima riječi nikada nijesu gubile na snazi. Puštao ih je da odzvanjaju do kraja. U njegovom glasovnom sklopu činilo se da ih rastavlja, da ih pjeva , da ih uljepšava i da sijaju. Sladio se njihovim dužinama i kratkoćama, ostavljao im duh zasebnog života, pazio da ne prekorači prave međe. Čini se da mu je od izgovorenih riječi ,,slatko u ustima“. Njegova brojna i finamajstorska ponavljanja riječi, obrta ili cijelih rečenica, što su nerijetko ulazile kao najljepši začin u njegovom pisanju, bile su uzrokovane naporom da iz ključnih metafora i simbola iscrpi svekoliki smisao, ali i slast.

77

Njegove riječi su priča koliko i obred, pripovjedanje vrijedno koliko i njegovo kazivanje, a ponavljanja su duša ritualnog jezika.

Oni koji su govorili da je priča koju priča Sijarićpreduga, nijesu shvatali da je on duhovno boravio u vremenu čija osnovna jedinica nije dan, već vijek. Na takve priče Ćamil bi odgovarao: ‘’ Ali njoj se hoće da bude duga!’’. Često se dešavalo, da mnogi uz Ćamilovo pričanje urade, kao žene iz priče o Hasanu, sinu Huseinovom: ‘’ htjele su, bar nešto da čuju od onoga što Hasan priča’’, pa bi unijele sud sa jelom u sobu i stale i tako bi tu ostale slušajući priču, i više ni one nijesu bile tu, nego tamo gdje ih je, svojom pričom odveo Hasan, a vratio ih je u zoru pijetao. Sjetile bi se tada svojih jela koje su sinoć pripremile za večeru, ali je sve bilo kasno, jer ono što je ostalo na ognjištima izgorjelo je.A usmene priče tog dokoličara bile su sazdane ponajprije od jezičkih varijacija kojim se istina ne kazuje no priziva čarobnjačkim štapom koji istinu čine prisutnom.“ Slušaocu ne preostaje ništa drugo nego da se čudi čega sve ima u Božjoj bašči.

Sličan spoj naslućivao se u ljudskom biću od kojeg je Sijarić bio sazdan. Rođeni seljak a još rođeniji gospodin.Prvi je drugog činio stvarnim, davao mu supstancu, da ne ostane praznog gospostva.Drugi je prvog sijao na razna sita, vadeći iz njih zrnce zlata. Zato su njegove besjede imale preimućstvo nad pisanim djelima. Mogle su se različito završavati, u zavisnosti od trenutnog nadahnuća, pa i od toga koji je od pomenute dvojice, u Ćamilu, dotičnog dana ili časa, imao prevagu: gospodin ili seljak.

Kada se pročita njegova priča ili roman, osjeća se pod prstima„supstanca minulih vjekova“. Sijarić je bio i pisac i pripovjedač umjetnik koji je bdio i uspijevao da se stvari ne odmetnu u priviđanja. On sprečava da doživljeno ne izmakne, kao pijesak, kroz prste.

Sijarićeva umjetnost je neiscrpan rudnik za njegovo stva-ralaštvo. Njegova sposobnost da se čudi običnim stvarima da u njima otkriva čuda, veća je od svih čuda. Ćamil je kazao: „To

78

iskustvo koje pisac ima, ima ga svak, ali ono za pisca nije sve, i pravo da kažem ja ne znam šta sve pisac treba da ima da bi imao samog sebe! Treba da ima samog sebe. Nisam time sve rekao, a sve se i ne umije reći. Ne znam hoću li vam dobro odgovoriti, ako kažem da je pisac prije svega jedno radoznalo dijete; da na svijet, na ljude, na ljudske sudbine, na razna stanja i zbivanja i na sve drugo što je vidno, gleda kao na jednu čaroliju, i tom čarolijom, kada piše, zabavlja se sa svojim dječjom dušom, jer dječja duša je iskrena, ali ne i sa dječjom glavom nego glavom zrelog iskusnog čovijeka“.Ovim riječima Ćamil je bolje od svih kritičara odredio bit svoje umjetnosti.

Naivnost njegovanog pogleda, registruje , na brojne načine koji iznenađuju n, mnoštvo stvari koje ne zapažamo, jer su toliko osnovne da su davno prestale podsticati našu maštu i osjećajnost.’’Mali smo, ali nas sunce grije kao da smo veliki’’ rekao bi Ćamil.U njegovim pričama igra malog i velikog, koji se uzajamno preslikavaju i dovode u pitanje, često je prečica do one blagorodne mudrosti koja ozaruje zemaljske mrakove, otvara prozore ka svijetu s kojih naš pogled dobacuje dalje no obično, vodi nas do ogledala koja izokreću svijet.

‘’U malo ogledalo , široko koliko dvije šake, ogledalo se veliko nebo. Zagledah se dalje u to nebo, u velikoj vodi što trči niz česmu nebo se ne vidi’’. Ovo je jedno od objašnjenja zašto Ćamil nikada i nigdje nije trčao. „Kako da se vječno ogledne u insanu koji žuri?“

„Svuda je zemlja! Nigdje ne prestaje!’’, uzvikuje jedan njegov putnik, zaprepašćen veličinom svijeta, čime nas prisiljava da ozbiljno osjetimozemaljski šir i zemljište pod nogom koje ne primećujemo a svuda je oko nas.Ovakvim snimcima iskustva, koji nam vraćaju svijet u njegovoj mladosti i novini, gusto je zbijen Sijarićev književni, pogotovo pripovjedački kosmos.

Dječja duša vjeruje da se jezikom porodice služi sav dunjaluk, kao u slavnoj izreci ,,govori narodnim jezikom da te cio svijet razumije“. Ćamilovo djelo živi od pogleda iz djetinje duše. Ovaj iskaz bi mogao značiti da se iza govora te duše krije pamet odraslog djeteta (čovjeka) koja ironično prosuđuje odnos

79

između goleme carevine i sićušne jedinke. Dok se ova naša sumnja zasniva tek na indicijama slijedi neočekivani završetak rečenice’’ desi se s našim ljudima da ih nestane i kad su kod nas“. On nam pruža opipljiv dokaz. Iz tih riječi jasno se čuje glas onog koji ima glavu zrela, iskusna čovjeka, mada u njima odjekuje naivna logika: „ kako da se čovjek ne izgubi u onolikoj Turskoj kad se izgubi i kod nas, gdje je sve maleno“. Glagol ‘’ izgubiti se’’, svojom lukavom dvosmislenošću, signalizuje odraslu i zrelu svijest o tome kako se u nas kreću stvari.

Sijarićevo pripovjedanje svojom tematikom je vezano za život islamskog stanovništva naših krajeva ( naročito roman „Bihorci“), Muslimane i Turke npr. ( Carska vojska’’), Crnogorce (roman ‘’ Mojkovačka bitka’’), ili Srbe (‘’ Raška zemlja Rascija’’), Srbe i Turke (roman ‘’ Konak’’), Sandžak (roman ‘’ Kuću kućom čine lastavice’’). Dakle, Sijarić nije bio ograničen ni vjerskim ni nacionalnim međama, a njegovo pripovijedanje je svevremeno.

Odmjerenost pisca, a uz to i humanu prirodu njegove ličnosti koja je željela slobodu i miran život svim ljudima, potvrđuje njegovo djelo „Oslobođeni Jasikovac“, koje je objavljeno posthumno 1983. godine. U ovom djelu Sijarić iskazuje žal za svim užasima i masovnim stradanjima nedužnih zatočenika u ondašnjim logorima. Ovu knjigu kao opomenu i poruku, napisanu njegovom vještom rukom iz dubine ljudske duše, treba posebno čitati i preporučiti za čitanje svim generacijama.

80

81

Mustafa CANKA

ŠEJH TAHIR KANAĆI – VELIKAN SUFIJSKE PRAKSE

Iako imam 43 godine nikada nijesam čuo da se nešto ružno govorilo o šejhu Tahiru. Slušao sam samo riječi divljenja i hvale. Jer, zaista bijaše to sveti čovjek, pravi evlija, biljeg vjere, riznica tajni, koji je milošću Jedinog Boga povezivao ovaj i onaj svijet, kojemu je dato istinsko znanje, onako kako sâm Gospodar svjetova kaže u Svojoj posljednjoj Objavi: „Allah na visoke stepene uzdiže one od vas koji su uzvjerovali i kojima je dato znanje“ (58:11).

A bio je veliki šejh Tahir, more znanja, raritet svoga doba, jedan od posljednjih velikana sufizma na ovom prostoru, šejh svih šejhova, autentičan proizvod sufijske misli i prakse, sufijske filozofije života, koja ima samo jedan cilj: biti što bolji čovjek uvijek svjestan Boga Svemoćnog! To znači: urediti na najljepši način svoj odnos prema Bogu Milostivom i prema Njegovim stvorenjima.Završio je medresu u Skadru, kod duhovnih ve-likana svoga vremena, ali se odmah vratio u svoju Krajinu, svjestan da upravo tu mora dati svoj doprinos očuvanju vjere, te razvoju pismenosti i opšte kulture.

Zašto se onda čuditi šejhovoj smirenosti, skromnosti i iskrenosti, moralu, njegovim nebrojenim dobročinstvima, bez obzira na pripadnost. Njegova dženaza na koju je došlo hiljade ljudi različitih vjera i nacija, među kojima veliki broj onih kojima je lično pomogao je najbolji dokaz je za ovu tvrdnju.

Dovoljno je, možda, bilo samo gledati u njegovo divno lice. To je bio ibadet! Sjedjeći sa njim i sa onima koje je on uveo

82

u tarikat, mogli ste čuti govore živih bića, kao i govor mrtve prirode. A dobri šejh je uvijek govorio blago i šalio se prefinjeno. Kad bi čuo lijep glas ili lijepu muziku, topio se od zanosa, što je obilježje stuba vremena. Naročito se divio Mevludu hazifa Ali Riza Ulćinakua (Ali Riza Ulqinaku), toj himni albanskih muslimana.

Da je stojao na najčvršćem temelju vjere govori činjenica da su se njemu neprestano dešavali kerameti i neobičnosti, a nikad suvim učenjacima, odnosno šerijatskim pravnicima. O njegovim kerametima bi se moglo napisati nekoliko knjiga. Ja ću tek reći da je šejh svakom znao ime, a da mu to ovaj nije ranije rekao.

Pokazivao je šejh Tahir sve ono lijepo čime ga je Najljepši Stvoritelj obdario, bilo da je riječ o znanju ili nekom moralnom postupanju. Ništa od toga nije tajio, sem ono što mu je bilo naređeno da taji, povodeći se riječima Svedostatnog: „I o blagodati Gospodara svoga kazuj!“ (93:11) Zato je postojala opšta saglasnost o njegovoj duhovnoj čistoći.

Živio je šejh Tahir u vremenu bremenitom, u vremenu smutnje, neznanja i gafleta. Zato mu je tako lijepo bilo u njegovoj Krajini. U Ulcinj bi tek rijetko dolazio i nikada ne bi ostajao duže od tri dana,tek da obiđe bližnje i prijatelje. Govorio je da je Ulcinj mjesto fesada, jer ljudi su se bili udaljili od svoje vjere, povodeći se za materjalnim. Ništa nije bolje sada; možda je još gore! Jer, nema više ljubavi, solidarnosti, iskrenosti u odnosima među ljudima i u društvu. Islam je ostao u knjigama, a dobri muslimani su odavno pod zemljom.

A nije bilo lako ljudima govoriti istinu u lice, uvijek blago, gledati ih kako srljaju, kako se posvećuju samo ovom životu i jasno vidjeti da će ih to uniziti. Oni koji imaju malo saznanja o dervišluku oduševiće se kada čuju da je ljudima poručivao: „Bane thiun kurban!“ (Učini od svinje kurbana!) Što znači jedna ovakva poruka blagog šejha? To znači - pobijedi svoje strasti, svoj ego, svoju dušu sklonu zlu! Jer čovjek doista liči na životinju kada ga vode pohlepa, zavist, inat, mržnja, dvoličnost, ćibr. Nema časnije borbe od borbe sa samim sobom,

83

pa i izginuti na tom putu. Nepogriješivi liječnik srca, šejh Tahir, je to savršeno dobro znao i ljude pozivao da, u svom najdubljem interesu, tako postupaju. Znao je da nema promjena u društvu bez promjena u dušama ljudi.

Svojim cjelokupnim životom naš dobri šejh je pokazao kako treba istinski živjeti na ovom prolaznom dunjaluku, da ne treba čeznuti za njegovim ukrasima, da ne treba ići kod vladara, jer je to bolje za čovjekovu vjeru. Kada bi mu neko došao sa poklonom rekao bi da je njemu Samilosni Bog dao dovoljno i da mu tako nešto nije potrebno. Zašto se onda čuditi što je odbijao svaki prijedlog o nekoj javnoj funkciji, ili se čuditi što su tadašnje vlasti željele da ga strpaju u zatvor. Naravno, nije se ni tada zabrinuo, jer je znao da je „Allah moj zaštitnik, koji Knjigu objavljuje, i On se o dobrima brine“ (7:196).

Njegovom smrću ovi su krajevi ostali uskraćeni za svijetla njegovog ogromnog znanja. Ali, razumni su oni koji se lijepo odnose prema učenjacima i evlijama, i koji od njih preuzimaju i prenose znanje da bi se spasili na ovom i na budućem svijetu.

Neka nama i svim dobrim ljudima Predobri Allah dâ da se okoristimo berićetom šejha Tahira, berićetom njegovog znanja i njegovom podrškom.

84

85

Fadil M. KARDOVIĆ, prof.

ROŽAJSKE VODENICE

Teritorija Rožaja raspolaže raznovrsnim i bogatim vodenim resursima, prirodnim izvorima i izvorištima rijeka i riječnim tokovima. Jaka vrela se nalaze u visokoj oblasti rožajskih planina i pored Ibra i njegovih pritoka. Izdašni i kvalitetni izvori i veliki vodotoci u gornjem i središnjem dijelu jednog broja rijeka, su sa povoljnom prirodnom konfiguracuijom, značajani potencijalikoji pružaju mogućnost izgradnje vodenica.

Vodenice u Rožajskom kraju su postojale od davnina, a smatra se da su našozemske vodenice izgrađivali askeri za vrij eme turske vladavine, nalik na kuće i avlije u tom starotu-r skom stilu, sa strmim krovovima. Ovakve vodenice su bile uo-bi čajen prizor u našem kraju do početka industrijske revolu cij e i bile su česte do kraja sedamdesetih godina dvadesetog vij eka. Vodenice su vjekovima bile mali centri oko kojih se od vijao život bližih i udaljenih rožajskih naselja. Vodeničari su činili napore da poboljšaju efikasnost tih vodenica uslužujući stanovništvo zdravim brašnom.Nekada je u Rožajama od vre la Ibra i na pritokama do ušća Bukovičke rijeke, u dužini od oko dvadeset kilometara, bilo više porodičnih, plemenskih vodenica koje su radile za svoje potrebe i uzimale ujam. Spo ljašnji i unutrašnji izgled i rad svih Rožajskih vodenica, brvnara kamenih, pokrivenih šindrom na dvije ili četiri vode, bili su slični.

Porodične vodenice bile su: Bandžova, Drešaja, Mustafe Ni kča, Hajdarzogina, ŠabanMuslina, Geca Dedeića, Baša, Uke i Mustafe Ljaića, Juse Dacića, Amira Sutovića, Buljanova,

86

Emrova, Surova, Rehova, Hivzova, Sima, Milića-Bojovića-Zekića, Husića-Zukina, Mine, Vukote i Dobrije Garovića, Jevra Ratkovića, Stanoja, Janićija i Rafaila Đurovića, Mušanova, Destova, Habova, Hamzina, Etemova i Ragipa Kalača, Hamida Nokića, Rasima Kardovića iz Crnokrpa, Vejsela i Aljuša Hadžića, Hamze Hamzića, Tufa Murića, Redže Kujevića, Hazira Grlića, Iljaza, Ajdina i Paša Kurpejovića vodenica.

U Rožajskom kraju bilo je plemenskih ili redovničkih vodenica koje su mljele brašno obdanice, od jedne hefte do deset dana po potrebi. Skoro svako selo je imalo jednu, dvije ili tri vodenice a one su: Redžića vodenica, Bukeljska, Dacićka, Kaluđerskog Laza redovnička vodenica (koja i sada postoji), Radeve mahale, Rečkovića redovnička vodenica, Đulova, Ri-zvanova, Dželjova i Šerifa Kalača - redovnička vodenica, Brđanska, Skarepačka, Mujevića, Meda i Ćerima Nurkovića, Kujevića, Redžepovića, Ibarčanska, Halilovska,Vukelja, Ra-movska, Zekića - redovnička vodenica, Zloglavska, Ćosov ska - Rugovska, Feleća, Agića, Bijelo - Crkvanska, Njegušanska, Besničanska (Ahmačevska vodenica), Radetinska - mahale Le-di nića i Šutkovića, a druga mahale Bibića - redovnička vo denica, Avdića, Sinanovića, Čolovska, Đozovska, Bukovička - re-dovnička vodenica, Ivanovska, Kačarska, Beloička, Husovska, Alića, Meljovića, Mane Seferovića i Camića vodenica.

Kada bi se desilo mljevenje iz ruke, ili jedan redovnik završavao svoj red mljevenja, morao je da očisti i sredi vodenicu. Ukoliko bi sledeći redovnik došao još dok je prvi redovnik u vodenici, morao bi ga upoznati o stanju vodenice, da li dolazi dovoljna količina vode, ima li ili nema kvarova.

Vodenice koje su bile nešto veće, u odnosu na takozvane potočare sa jednim kamenom, na jačim talasima vode sa dva vodenička kamena, radile su preko cijele godine. Uporedo su se pravile i pilane zvane šare u kojima se rezala građa. Ovakve pilane šare i vodenice imali su: Husein Šabović, i Šaćir Balota u Ibarcu, Žujo Dacić i Oso Dacić u Bukelju, Sadrija Ljaić na vrelu Grlje, Iljaz Dacić u Bukovici. Proizvodni kapacitet ovih pogona bio je mali, ali je uz vodenice donosio značajan dohodak.

87

Izgrađivane su veće vodenice na Ibru, Lovničkoj rijeci i Gragovači kao male ali za život vrlo važne narodne fabričice, kojesu se sastojali od jedne drvene zgrade veličine oko 6 x 5 metara One su bile u vlasništvu pojedinaca, koji su mljeli drugima pod ujam. Takve su vodenice: Bešira Gusinjca, Aga Agovića, Abazage Kardovića, Redžepefendije Zejnelagića, Ethema Ganića-Haćima Pepića vodenica i Šefka Murića vo-denica i valjaonica.

Sve rožajske vodenice skoro u potpunosti odgovarale su istom stilu i približnom stanju, a ječam i kukuruz prolazili su od koševa, čekatala, između vodeničkog kamenja, pored drvenih okvira, u čamove naćve, odakle su se punili džakovi brašnom.

Unutrašnji ambijent rožajskih vodenica upotpunjavali su priručni alati, drvena lopata, drveno sito, (rešetka) brezove metlice, balandža, kantar, stalaže i čiviluk a u drugom dijelu vodenice, mala sobica sa svojim starinama koja predstavlja poseban kutak u kojem se vodeničar odmarao u slamarici na drvenom krevetu, a na suprotnoj strani stari zidni sat ispod kojeg je pendžerčić do kojeg je stolčić sa drvenom klupom i tronožcem. Malo veća furuna, iza vrata sa čekmedžetom punim ogrevnim drvetom, zagrijavala je sobicu dok je fitiljača, lampa ili fenjer osvjetljavao.

Po položaju vodeničnog točka u Rožajama postojale su dva tipa vodenica: sa jednim ili sa dva horizontalna točka. U oba slučaja vodenički kamen se uvijek kreće horizontalno, direktno pomoću vratila jer tada su rijetko pravljene vodenice pomoću sistema zupčanika da ih preuređuju i za druge funkcije (proizvodni pogoni na vodi i za proizvodnju struje ili nekog drugog pogona). Rožajske vodenice su pravljene na tradicionalan način i imaju efikasnost od svega tridesetak procenata (bukve za mlaznice su postavljene skoro vertikalno).

U rožajskim područjima nije imalo struje pa se izgradnjom fabrike za drvopreradu činilo sve da se obezbijedi barem nužno osvetljenje preko alternativnih izvora ibarske pogonske snage do nekoliko stotina kilovata. Pošto je pilana imala turbinu (voda je doturana drvenim korabovima iz brane koja je bila

88

napravljena u Ibru u Suhom polju-Gusinjska brana), 1943. godine sa koje je razvedena mreža po Rožajama i tako su Rožaje dobile struju za po neku sijalicu po kućama.

Predpostavlja se da je najstarija vodenica, na rožajskoj teritoriji u Bandžovu ispod Hajle, u neposrednoj blizini Derman Dola na Maljisorska vrela. Još postoji vodenica potočara na-pravljena prije 200 godina! Vodenicu su napravili i pokrenuli potomci Bandža, koji se doselio od Selca. Od tada u Bandžovu, više od dva vijeka potomci Bandža neprekidno melju kukuruz i ječam. Jašar Nikč priča;” Čuo sam od deda koji je živio više od sto godina da je njegov pradjed Zeka, potomak Bandžov, ovdje na Bandžovu sagradio vodenicu prije više od 200 godina i da je tu vodenicu odnijela bujica sa olujnim vjetrom. Zatim je na istom mjestu podigao drugu vodenicu koja je izgorela u jednom požaru, a treću, ovu koja i dan-danas postoji sagradio je Murseljov sin Ajdin. Ajdin je vodenicu ostavio sinu Mustafi, a on svojim sinovima Ramu i Muhamedu. Od tada, koliko znam, vodenica nije stajala do kraja pedesetih godina, a potom je radila sezonski, sve manje i manje. Vodenica je nekoliko puta obnavljana jer su je u svoje vrijeme oštetili Italijani”- prepričava Jašar Nikč dugu i zanimljivu istoriju potočare na Bandžovu. Poslednja vodenica na rečnom toku Lovničke rijeke, ili prva od njenog ušća u Ibar, po prilivu i količini vode, nije bila jedina u Rožajama sa dva vitla (kola), ili dva kamena.

Abazagina vodenica, nadaleko poznata i čuvena brvnara na Lovničkoj rijeci, na samom ušću u rijeku Ibar po stilu gradnje i starosti datira iz vremena 1820. godine, dakle prije izgradnje Kučanske džamije, a izgradili su je potomci Hadži Jusa Hadžića. Zvaničnih podataka nema, ali po upamćenoj priči Jašarage Kardovića, čuveni trgovci, naši brastvenici Hadžići iz Rožaja bili su najimućniji u tom vremenu, bili su vlasnici obližnjih sela. Hadžići kao trgovci, pri svakoj trgovini, pogotovo nepokretne imovine, prvo su ponudili bratstvenike Kardoviće. Abazaga Kardović otkupljuje vodenicu od Rašitage Hadžića 1930. godine. Stari autentični izgled vodenica dobija zahvaljujući novom vlasniku, bratstveniku Abazagi Kardoviću,

89

koji ju je potpuno renovirao 1935. godine, a iste godine je pustio u rad i sa pravom i ponosom je nazvao “Abazagina Vodenica”.

Vrijedna otkupljena imovina, od koje i dio čaireva i Ba-ndžovog brda, Abazagin amanet je da se “Abazagina vodenica” ne prodaje, jer su joj i on i narod vidjeli veliki hair pogotovo za vrijeme gladnih godina. Svojevremeno je vodeničarski posao bio mnogo unosan. Radila su dva kamena i ljudi su čekali na red, čak su u vodenici i noćijevali. Vodenica je mljela sve do šezdesetih godina prošlog vijeka, kada su rožajske opštinske vlasti oduzele zemljište i jažu i dali na korišćenje O Š „Mustafa Pećanin“ za dvorište, a nemarom vodenica biva zatvorena, zapuštena i dovedena do propadanja. Jedan dio zemljišta potom je prodat Spahu Kaliću a vodenica i vodeničište sa avlijom Uki-Rifu Nurkoviću.

Kada je Abazaga Kardović kupio vodenicu na Lovničkoj rijeci u centru Rožaja, planirao je da zaposli prijatelja Biševac Deliju za vodeničara. Abazaga je imao dosta obaveza na imanju u još jednom hanu i dućanu, tako da nije imao uvijek vremena sa sinovima da bude u vodenici da melje brašno i uslužuje mušterije. Kako ni mušterije ni posao u vodenici ne bi trpjeli, vrijedni i pošteni Delija se prihvatio vodeničarskog posla i mušterije su mogle žito da ostave a on bi ga samljeo u međuvremenu. Kada bi preuzimali heljdino, ječmeno ili kukuruzno brašno, mušterije su znale da je posao odrađen dobro i pošteno.

„Vodeničar sam od osamnaeste godine, posao nije mnogo težak, ali zahtijeva veliku odgovornost, pa sam rad i red u vodenici uvijek održavao. Ovo je najpoznatija vodenica u rožajskom kraju, pa čak i dalje. Vode ima dovoljno. Samo kada su velike suše omanji voda, sredinom avgusta, ali i to ne traje dugo. Prije mljevenja provijem kukuruz ili ječam da odstranim nečistoću, pa je brašno uvijek čisto. U džakovima se svašta može naći, pa zato pročišćavam žito“- priča Delija.

Nekada nije bilo dosta državnih prodavnica pa se hljeb morao praviti. U Abazaginoj vodenici mladi Delija melje sa pu-no elana i uz pjesmu; “Melje melje Abazagina vodenica, ovce

90

čuva Mejra čobanica....“ i tako bi samljeo za dan i noć oko 300 do 400 kilograma žita. Vodeničar Delija ostvario bi dnevni prihod od 30 do 40 kilograma ujma.

Abazagina vodenica je funkcionisala više od tri decenije u najtežim, predratnim i poslijeratnim godinama bez velikih poteškoća, a dugogodišnji vodeničar Delija Biševac vremenom je postao vlasnik jednog dijela Mulalića čaira u neposrednoj blizini Abazagine vodenice gdje je i živio u čardaku, sa sedmoro djece i trideset i dvoje unučadi i nikada se nije vratio na selo.

Vodeničarski posao je odgovoran, neophodno je apso-lutno povjerenje između trgovca i kupca, pričao bi Delija uz osmjeh odmahujući rukom i pokazujući parolu u vodenici “Život i poštenje se samo jednom gube”. „Sve sam mušterije dočekao s osmjehom, nikoga ja radeći u ovoj vodenici nisam povrijedio niti sam htio da se nepristojno našalim s nekim, pa mi se isto poruka zahvalnosti i vraćala“. Abazagina porodica a i mušterije u vodenici su imali nevjerovatan osjećaj sresti i raditi sa vodeničarom koji uz neograničeno povjerenje u ljude uredno obavlja svoje vodeničarske obaveze.

Tapija Abazagine vodenice

91

Abazagina vodenica je građevina u kojoj se nalazi stru-ktura sačinjena od vodeničnog točka, mlinskog kamena i nasipne kupe (koša). Voda iz Lovničke rijeke, kod kuće Sutović Bedrijage, na napravljenoj brani račvala se u jažu koja mehani čki pokreće vodenični točak koji sistemom vratila pokreće mlinski kamen. Mlinski kamen rotira na stacioniranom kamenu, a žito, ječam ili kukuruz polagano ulaze u sredinu mlinskog kamena iz nasipne kupe.

U davnim vremenima u dolini Ibra pod Hajlom ljudi su imali težak život. Odavde sve što je moglo i imalo gdje da ode, poodavno je otišlo i ostavilo sve, kao da ne ostavlja ništa. I ono malo Muslimana koji su u Rožajama preostali, ne želeći da zapuste staro ognjište pradjedova, jedva je sastavljalo dan sa danom, koliko da preživi.

Po priči starog vodeničara Delije Biševca život stanovništva Rožaja i okoline između dva svjetska rata bio je na veoma niskom nivou, a za mnoge porodice i izrazito težak. Jedva se sastavljao kraj sa krajem. Bilo je domaćinstava koja su uzimala livade i njive podnapolje, i po trećinu, i time nadoknađivali djelimično nedostatak žita. Hrana je bila deficitarna pa se i žitu znalo reda. Prilikom žetve sakupljali su se po njivi i pokidani klasovi žita i zrnevlje. Rožajci su pretežno gajili ječam, ovas, raž, konoplju i heljdu.

Selmanaga Kardović, tada poznati rožajski karavandžija donosio je robu iz Peći, a i ostali su se uglavnom, snabdijevali žitom iz Dukađina. Bilo je i gubljenja života na tom putu, u zimskim danima i mećavama ljudi su se smrzavali, jer je planina, a pogotovo mjesto Stubica, zimi bila teško prohodna. Sa žitom se putovalo u većim grupama, izbegavajući pravi put gdje je bilo moguće, jer su na putevima čekale grupe naoružanih ljudi koje su otimali žito, a poneki su u odbrani žita i poginuli. Pod takvim uslovima i sa malim količinama žita koje bi samljeli u Abazaginoj vodenici i tako mučno došli do hrane, nije bilo razbacivanja, svakoj sakupljenoj trohi hljeba se znao kimet.

92

Abazaga Kardović

„Ponekad su“, priča vodeničar Delija, „pred Abazaginom vodenicom stajale desetine zaprega, volovskih i konjskih drvenih kola natovarenih žitom, ječmom. I za vrijeme Drugog svetskog rata vodenica je radila svakodnevno. Sadik Seferović, živeo je kao podstanar kod Arifage Kardovića sa višečlanom porodicom.Nije bio jedini u tim gladnim godinama koji zamoli Abazagu, da iz njegove vodenice obriše naćve kako bi imao hljeba za taj dan, na čemu je bio zahvalan do kraja života. „Kolobotno i crno ječmeno hljebno brašno iz ove Abazagine vodenice nahranili su za ovih najtežih tridesetak godina, hiljade gladnih usta“, kaže stari vodeničar Delija.

Abazagini unuci, Murat, Ahmet i Izo kada su porasli, po-magali su vodeničaru da u proljećnim danima očiste jažu, i poprave nešto oko vodenice. Takođe su bili vješti vodeničari, pa kada je Delija bio zauzet kućnim poslovima, onda oni melju. Izo je i danas živ pa priča: “Odmarao sam se u vodeničkoj sobi sa bratom od amidže, neko je predveče pokucao na vrata vodenice. Pomjerio sam mandal i otvorio sam ih i nije nikog bilo. Kada sam htio ponovo da uđem vidio sam vlažne velike otiske nečijih stopala, kao da je neko gazio vodu, pa ušao u

93

vodenicu. Zaustavio sam vodenicu i pobjegao kući“. Od tada Izo i Ahmet melju samo danju, a uveče je u vodenici radio stari brat od amidže, Murat. Bivalo bi i drugih neobičnih i lijepih događaja u Abazaginoj vodenici. Murat i Ahmet u šali bi rekli da su jedino, dok su bili momci, dolazile djevojke iz Nokića i okolnih mjesta.

Pri susretu i razgovoru sa Abazaginim najstarijem unukom Muratom protutnja mi u mislima sve što se ranije dešavalo u Abazaginoj vodenici u samom vrhu kučanske mahale, brojni stari ljudi koje sam poznavao, a više nisu među živima. Oči mi najednom zasuziše a sjenka nespokoja pohodi mi pomalo radoznalu dušu. Uplašio sam se, iskreno, da ovaj moj razgovor sa starim ocem Muratom ne bude i poslednji naš dunjalučki razgovor, kako se svakom ljudskom stvoru, prije ili kasnije, mora desiti posljednji razgovor, na što me podsjetiše i premudre riječi prije petnaestak godina koje sam čuo od rahmetli djeda devedesetogodišnjaka, Jašarage, koji mi je rekao: „Kod Allaha je knjiga svih tajni nad tajnama, a u njoj stoji kad će ko od nas doći na ovaj svijet i kad će ko preseliti na ahiret, šta je bilo i šta mora biti“.

Kao što uvijek biva pri druženju sa starim ljudima, uz čeketanje čeketala na vodeničnom kamenu i mumlanje za-pjenušane vode ispod vodeničnog kola, poteklo je mnogo priča, a neke sam pribilježio; „Eto, moje unuče, bilo je i toga, kad su se nerijetko mijenjala vremena imanja, nemanja, dobra i zla.“

Bilo je vremena kada je oko Abazagine vodenice, bilo kao oko narodne institucije u kojoj je odjekivao ljudski žagor. U velikoj vodeničkoj avliji se sastajalo, dogovaralo i pregovaralo, a pogotovo uoči Đurđevdana bilo bi mnogo naroda; djece, momaka i đevojaka oko vodeničkog kola, da uzimaju omahu iza vodeničkog točka, bilo je kao pravi „vašar“. Tada se vjerovalo da uzimanje vode iza vodeničkog kola uoči Đurđevdana, zvana omaha, pomaže djeci da budu zdrava, jača, naprednija. U vodu se stavljao da prenoći behar od drijena, mace, džanarike i cvijeća, a u ranom đurđevdanskom jutru majka bi djecu

94

isprskala još dok spavaju u posteljini, a potom bi se umivali i kupali u vodi iz vodenice. U jesen bi se kiselila komoplja u jaži blizu vodenice, a na istom mjestu u hladnim zimskim danima žene su u cijeđ kuvale veš (haljine) i sa peraljkom ispirale na kamenoj ploči pored razbijenog leda.

Avlija ispred Abazagine vodenice, nekad nam je bila i kafana i kuća, i vašarište, mjesto za okupljanje naroda, mjesto gde su se rađale ljubavi, poznanstva, gdje su stari Rožajci, dolazili da sjede u hladu ispod lipe na dugačkim drvenim klupama gdje bipričali, slušajući prijatno čeketanje čeketala i gledajući zapjenušane vodopade ispod vodeničnog kola.

Biševac Delija bi rekao da je posao vodeničara naljlepši, samo treba dobro znati na koji način podesiti mlin da bi se dobilo dobro brašno, brašno za kačamak, jer svaka vrsta brašna ima određenu finoću. Kačamak napravljen od brašna mljevenog na vodeničkom kamenu ne može da se uporedi sa onim od brašna iz prodavnice. Neuporedivo je ukusnije i zdravije brašno koje se melje neodvajajući klicu i koru zrna, u kojem je mnogo vitamina.

Iz godine u godinu vodenice su nestajale, odnoseći sa sobom u zaborav višegodišnje tradicije. Danas Rožajci koji se požele dobrog starog ječmenog, heljdinog ili kukuruznog brašna, kupuju petkom na pijaci po kilogram od preprodavaca iz Bijelog Polja. Domaćicama je lakše da u prodavnici kupe naduvane kiflice i pitice nego da odvoje deset minuta i naprave pravi, zdrav, kvalitetan kačamak od heljdinog ili kukuruznog brašna. Poslije im čudno što su im djeca blijeda i bolešljiva.

95

Vodeničar Delija BiševacVodenički kamen - spomenik jednog vremena

Trošan i oronuo, vodenički kamen, šćućuren uz zidine vodeničišta odolijeva vremenu. Na njegovim kamenim osno-vama vidljivi su ostaci prošlosti. Stari vodenički kamen svje-doči o dobru i zlu, o davno ugašenim lijepim i zdravim ljudskim životima. Od rožajskih vodenica, koje su do kraja sedamdesetih godina danonoćno mljele na brzacima planinske vode, nije preostala nijedna. Danas bi svaki Rožajac poželio da uživa u mirisu starih vremena, kada se u mutvaku pekla kolobotnjica ili ječmenica, ali nažalost ta vremena su za nama. Jaže i vodeničišta su zarasla u koprive i glogovo trnje, stare vodenice narušenih krovova prokišnjavaju a vodenički kamen je pao . Mir odavno oko Ibra vlada, kraj oronule vodenice porasla je trava, a na njenim temeljima izgrađena je nova stambena zgrada višespratnica, ili je vodeničište zatrpano naslagama šljunka. Ako već ne postoji potreba za korišćenjem svih ovih vodenica danas, na nama je da barem neke od njih zaštitimo, sačuvamo u njima nekadašnji ambijent, i makar ih možemo sa ponosom pokazivati turistima kao odjek jednog prošlog teškog a lijepog vremena.

Naši preci su maksimalno iskorišćavali rožajske vode iz prirodnih izvorišta za vodosnabdijevanje i izgradnje vodenica. Ovaj božji dar pruža mogućnost izgradnje proizvodnih ka-

96

pa citeta za flaširanje vode za piće, za kojom postoji velika potreba na tržištu. Posebno je značajan kapacitet nekih pritoka i rijeke Ibra za izgradnju hidroelektrane na par lokacija, kao i za izgradnju turističkih kapaciteta, kako smještajnih tako i izletničkih. Ekonomska valorizacija, zaštita i racionalan pristup vodnim potencijalima su velika i do danas neiskorištena ra-zvojna šansa Rožaja.

97

Bajram ŠABANOVIĆ, pof.

OBIČAJI MUSLIMANSKOG NARODA U BIHORU

Običaj je norma koja se stvara dugim ponavljanjem i koja svoju snagu vuče baš iz tog ponavljanja. Istorija poznaje i običajno pravo koje je vladalo u odredjenim društvima dugo vrijeme,a u nekima i sad igra značajnu ulogu. Prirodni običaji kod svih naroda pa i kod Muslimana potiču iz davnih vremena kada su ljudi živjeli okruženi ,, mrakom i nečistim silama“ I u njih primitivno vjerovali. Narodni običaji su imali za cilj zaštitu od zlog i nepoznatog, da se sačuva zdravlje ukućana, da se izliječi bolesnik... Kaže se ,, Koliko sela, toliko adeta“ , tj. običaja.

Bihor je teritorija s desne strane Lima od Kumanice ispod Bijelog Polja pa sve do Turijaka blizu Rožaja. Dijeli se na Donji i Gornji Bihor. I u Donjem i u Gornjem Bihoru pretežno živi muslimanski narod.

Muslimani Bihora su islamizirani i zato su se kod njih zadržali neki običaji kao i kod pravoslavnih stanovnika ovog dijela Crne Gore. Evo nekoliko primjera;za Božić ne raditi ništa, ni sjekiru ili iglu pomjeriti i hranom nekako drugačije obilježiti. Za Petrovdan kako pravoslavna tako i muslimanska đeca po selima i sada pale lile (gule se trešnje i kore se slažu u procjep pa se zapale) i jure planinke da im iznesu kajmak. Uoči Blagovijesti su se palile bukare ( šljam se palio uveče vani ). Rogovi od dobrog ovna se nabijali na avlijsku ogradu zbog nafake, sreće. Do danas se zadržao običaj da se uoči Đurđevdana donese voda ispod vodenice u koju se stavlja mirišljavo cvijeće, obično su to radile đevojke i to se zvalo omaha. Ujutru bi se time kupalo,

98

radi napretka čeljadi i radi nafake. Na Đurđevdan se održavaju brojni vašari.

Za Aliđun, Ilindan (u narodu je uobičajeno bilo: do podne Alija, od podne Ilija) se svake godine održava vašar u mjestu Lađevci pa i u drugim mjestima. Na Lađevcima se vrše košije - trčanje konja, bacanje kamena, a naročito se sviralo i igralo. Veselio bi se narod sve do predveče. Bilo je slučajeva da se đevojka obeća momku pa i da pobjegne sa Lađevaca.

Uobičajeno je bilo da roditelji imaju glavnu riječ pri ženidbi i udadbi. Sada je već drugačije. Dešava se da se taj običaj ne poštuje, već se đjevojka iz ljubavi udaje i ako se roditelji protive, pobjegne i poslije toga slijedi pomirenje. Ukoliko su roditelji saglasni idu prosci za đevojku i određuje se datum odlaska mlodoženji. Kad dolaze svatovi po nju, đever vrši prstenovanje nevjeste i posipanje bombonima, kockama šećera, i sitnim metalnim novcem pa đeca to kupe. Nevjestin brat ili neko bližnji izvodi nevjestu do vrata odakle je preuzimaju đeverovi. Prilikom dolaska svatova i nevjeste kod mladoženjine kuće, nevjesti se daje muško dijete na konče. Ona ga okreće tri puta iz predrasude da će ako tako uradi i ona roditi muško dijete. Prilikom ulaska u kuću mladoženje nevjesta je ranije ljubila prag ulaznih vrata. Danas je taj običaj malo modifikovan, ne saginje se da ljubi prag, već dodiruje rukama gornji okvir vrata. Ranije je nevjesta dvorila pa i to isčezava. Bio je običaj da se zet veže kad ode u tazbinu. Do skoro je u Bihoru, pa i šire u Sandžaku bilo uobičajeno da tazbina ,,veže“ zeta kad ode u tazbinu. Više se vezanje radilo formeradi. Medjutim, nekad kad bi se zet usprotivio, vršilo bi se pravo vezivanje. Onda bi se to iskomplikovalo, dolazilo bi do svađe između zeta i tazbine pa čak i do razvoda braka.

Poslije vezivanja, tašta bi spasavala zeta. Ona je trebala da vrši ,,otkup“ zeta tako što bi veziocima donosila gurabija, kajmaka, suha mesa... Nekada ga ne bi odvezali sve dok se nešto ne zakolje npr. tele... Više se to vezivanje ne radi, samo se u šali ponekad pomene: “Hocemo li vezat zeta?” Tašta obično kaže: “Ne, evo ću donijeti otkup.”

99

Davanje nadimaka zetovima je uobičajeno u selu Stublu, Donji Bihor. Ko se oženi iz Stubla, bez obzira od kojeg plemena je uzeo đevojku dobijao bi malo potajno ime, odnosno nadimak po nekoj osobini, više po fizičkom izgledu, npr. ako mu je veći stomak, a nižeg rasta dobio bi ime zet bidon... To određuju dva-tri čovjeka. Davanje nadimaka neki zetovi nerado, ali ipak prihvate.

Kod muslimanskog naroda u Bihoru bila su prisutna razna vjerovanja i bajanja što je odraz vjekovne zaostalosti i prinuđenosti traženja lijeka u tome. Poznato je i slijevanje strave, radnja kojom se oslobađa osoba od nekog pretrpjelog straha. To i danas rade pojedine stare žene po selima tako što se osoba prekrije nekim platnom i nad njom se rastopljeno olovo naglo ubacuje u posudu sa hladnom vodom. Prije stavljanja olova u vodu vrši se okretanje oko glave. Vrelo olovo se vadi iz vode kada je dobilo razne oblike i vrši se gatanje od čega je osoba uplašena. Uobičajeno je da se toj ženi nešto kupi. Poznato je i gašenje ugljena zbog toga što je neko ,,otišao naoči“.

Vjernici daju hodžama da izuče jasine za umrle, a za žive vitrove, hatmet... Davanje zekata i sadake siromašnima je takođe vjerski običaj koji ima veliku humanu vrijednost. Postojao je običaj ,,potezanje“ (vađenje ) mazije kao dokazivanje istine o nevinosti. Mazija se vadila iz vrele vode i vatre. Ovaj se običaj odavno ne upražnjava i o njemu nema nekih pisanih svjedočanstava. Smatralo se da ne treba ljuljati praznu kolijevku. Ako se dodirneš sa trudnicom ili joj ne ponudiš ono što se njoj jede iskočiće ti ,,čmičak“.

Sunećenje (obrezivanje) muške đece je bilo obavezno. Taj običaj je sačuvan i poštuje se i danas i sprovodi se kao svečani čin u veselju i okupljanju srodnika. Ovom događaju obično prisustvuje i hodža. Sunećenje je vršio ,,hećim“ ( berber) a sada to vrše ljekari. Bližnje svojte dolaze i čašćavaju novcem osunećeno dijete.

Veoma prisutan vjerski običaj je klanje kurbana. Na pijaci se kupi što bolji ovan i ne pogađa se oko cijene, već se plati koliko traži prodavac. Ovan se kolje na Kurban-Bajram i podijeli

100

se obično onima koji nijesu u mogućnosti da zakolju i bližnjoj rodbini. Ko primi kurban, kaže: Allah kabulusum-što znači da onome koji daje kurban Allah uzvišeni upiše u dobra djela. Ranije se pekao jemek (halva) i dijelila se isto kao kurban, i to su radili imućni. Na Bajram muškarci idu da klanjaju Bajram-namaz. Ovom prigodom navodim pjesmu ,,Bajramsko jutro” iz zbirke ,,Lirska treperenja” Ličina Denise, pjesnikinje iz Gornjeg Bihora:

Bajramsko jutro

Bajramsko jutro svanulo,radosno pseto lanuloiz džamije vjernik se vratiozekat za svoje platio.Obilazi svoj svoga,za svoje dobro mole Boga.

Miris krvi žrtve ne smeta nikomjer je sreća među svimašto ovan zamijeni Ibrahimova sinaMiris halve domovima se širimalo dijete slatkiš viri.

Pokazuju nam dani praznika ovogda neda brat brata svog,volite se, vječno pomažite,ako ne možete pomoć, ne odmažite.

Kod muslimanskog naroda uobičajeno je stimovanje, gostoprimstvo koje ima dosta sličnosti sa onim koji se manifestuje i kod Crnogoraca, Srba i Albanaca. Kod muslimanskog naroda to gostoprimstvo manifestuje se ustajanjem pri ulasku gosta u kuću, nudjenje mjesta za sjedenje, nudjenje časti... Dobro je došao gost i putnik namjernik i uvjek postoji spremnost da mu se ukaže čast i poštovanje.

101

Dobar običaj je moba kod muslimanskog naroda. To je običaj pružanja pomoći onima koji nijesu u stanju sami da obave neki posao. Moba se sazivala radi oranja, sijanja, kopanja, kosidbe, žetve, gradnje kuće... Organizovanje mobi je prisutno i sada ali nešto manje i u ograničenim slučajevima, obično radi kopanja temelja za podizanje kuće.

Muslimani Bihorci su živjeli u velikom siromaštvu, izolaciji i doživljavali teška iskušenja. Nastojeći da prevaziđu siromaštvo mnogi su krenuli u svijet, ali su ostali vezani za svoje ognjište i običaje.

Iako su u drugim mjestima duže boravili Bihorci su zadržali svoje specifičnosti u pogledu običaja. Osobenosti ovoga naroda je prikazao i Ćamil Sijarić naročito u romanu ,, Bihorci” (sudbina u liku Zemka… polazak za Tursku i ponovno vraćanje). Pošto su se često Bihorci selili bio je običaj prosipanje vode za onim koji izlazi iz kuće za hairli put i da se srećno završi posao koji se planirao obaviti na tom putu.

Evolutivni procesi u svim sferama života dovode do pro-mjena, pa padaju u zaborav mnogi stari i lijepi običaji. Promijenio se stil života i porodični odnosi, nema više patrijarhalnosti, te je obaveza sadašnje generacije da napiše i otrgne od zaborava svjedočanstva o životu ovog naroda u prošlosti i sadašnjosti.

102

103

Prikazi knjiga

104

105

Osman GRGUREVIĆ

Dr Safet Bandžović, ISELJAVANJE MUSLIMANA CRNE GORE U TURSKU, I i II, Matica muslimanska

Crne Gore, Podgorica, 2011.

Projekat “Iseljavanje Muslimana Crne Gore u Tursku” je najnoviji naučni i izdavački projekat Matice muslimanske Crne Gore realizovan uz finansijsku podršku Fonda za manjine Crne Gore. Ima za cilj da rasvijetli i široj javnosti približi složenu i još uvjek nedovoljno istraženu problematiku masovnih demografskih kretanja sa područja Crne Gore u Osmansko carstvo, odnosno Tursku u periodu od 1878. do 1970. godine. Istraživanje je omeđeno ovim godinama jer je u periodu između njih iseljavanje bilo najizraženije. Zbog različitih istorijskih okolnosti i karakteristika samog procesa istraživanje jepodijeljeno u dva dijela. Prvi dio se odnosi na period od 1878. do 1940. Godine ( knjiga I ), a drugi na period poslije II svjetskog rata do 1970. Godine ( kniga II ).

Prvi dio knige ima sljedeće strukturne elemente:a) Mudžahirski pokreti iz Crne Gore od sredine XIX do prve decenije XX stoljeća i čine ga sljedeći segmenti: •muslimansko stanovništvo u crnogorskom okruženju,•iseljavanje muslimanskog stanovništva iz kolašinskog

kraja,•napuštanje Nikšića (1877 – 1882. godine),•iseljavanje iz Podgorice, Ulcinja i Bara,•odnos crnogorske države prema imovini muhadžira, •raseljavanje muhadžira,

106

b) Prvi balkanski rat i demografska deosmanizacija Balkana sa obradom dijela Muhadžirski pokreti.

Drugi dio ima sljedeću strukturu:•od Osmanskog carstva do Turske,•položaj muslimana u Kraljevini SHS/Jugoslaviji,•društveno ekonomske prilike,•politika progona i iseljenički pokreti, •legalizacija iseljeničkog pokreta.

Da je autor, dr Safet Bandžović, jedan od najboljih pozna-valaca demografskih kretanja na prstoru Balkana, posebno onih prema Osmanskom carstvu tj. Turskoj najbolje govori veliki broj naučnih radova koje je objavio na ovu temu. Dugačak spisak literature i istorijskih izvora koje je autor koristio (objavljen na kraju druge knjige str. 46) a čiji se djelovi nalaze u čak 1468 fusnoti najbolje govori o stručnosti i studioznosti autora.

Na početku autor ističe da su migracije stalni pratioci evolucije i prostornog razmještaja čovječanstva, te da je od Bečkog rata nastalo vrijeme progona muslimanskog stanovništva sa balkanskih prostora. Nacionalne države na Balkanu imale su pretenzije ka velikonacionalističkoj zamisli i u vrijeme njihove ekspanzije, Muslimani su bili prve žrtve progona. Prelomni događaj, ističe autor, bio je Berlinski kongres 1878. godine, čijim odlukama je Otomansko carstvo izgubilo tri petine svoje teritorije i jednu petinu ukupnog stanovništva (oko 5 miliona) i poslije kojih su nastale obimne migracije iz novostvorenih i obnovljenih pravoslavnih država Balkana prema Turskoj, pa i iz Crne Gore.

Djelo sadrži obimnu statističku građu o iseljenim Muslimanima sa prostora Balkana u Tursku, kao i o iseljenim Muslimanima iz Crne Gore, odnosno njenih pojedinih djelova (Nikšića, Kolašina, Podgorice, Bara, Mojkovca, Pljevalja, Bijelog Polja, Berana, Rožaja, Plava i Gusinja). Ti prikazi iseljavanja dati su, kako u kontinuitetu, tako i u talasima koji su bili masovniji, posebno poslije Berlinskog kongresa, prvog i drugog

107

balkanskog rata, između dva svjetska rata, osobito u toku 1924 i 1925. godine i od 1935. do 1940. godine.

Autor se zadržao i na stradanjima iseljenika, dajući opise uzroka i povoda za iseljavanje, napuštanja i njene prodaje u bescijenje, dugih putovanja i lutanja do mjesta naseljavanja. Od posebnog značaja su prikazi prostora u koje su iseljenici naseljavani, a naročito u Bosni, Makedoniji i Turskoj. Dati su opisi nostalgije za starim krajevima, kao i teškoće prilagođavanja novim sredinama.

Za iseljavanje muslimanskog stanovništva sa prostora Crne Gore u Tursku, autor ističe da je bilo „uslovljeno dje lo-vanjem niza različitih faktora, kao što su: ekonomski, politički, psihološki i drugi i da ih treba posmatrati u kontekstu opštih migracionih kretanja kod stanovništva ne samo Kraljevine SHS/Jugoslavije, već i drugih balkanskih zemalja“. Na drugoj strani, kaže autor, „nedovoljno naseljenoj Turskoj bio je nužan svaki novi doseljenik, posebno za krajeve koje su napustili Grci i Jermeni, pa su se Turske vlasti angažovale na propagandi radi doseljavanja iz balkanskih država u kojima je živjelo muslimansko stanovništvo izloženo različitim oblicima diskriminacije“. Autor dalje ističe, da su „iseljavanja rukovođe-na ekonomskim motivima kao preovlađujućim i presudnim, pogađala najviše planinske krajeve, sa malo obradive zemlje i sa jasnom tradicijim metanastazičkih kretanja i migracija“. Od drugih razloga za iseljavanje, autor navodi Agrarnu reformu, kojom je zemlja oduzimana od aga i begova, pri čemu navodi konkretne primjere iz Bijelog Polja.

Autor je u ovom rukopisu učino napor da objasni istorijske okolnosti u kojima je muslimansko stanovništvo bilo izloženo stradanjima i dao prikaz procesa migracija sa ovih prostora i njihove posljedice i tako dao uspješan doprinos svestranijem sagledavanju njihovih uzroka. Problematika je složena, jer su bila složena i vremena u kojima su se zbivala i ispoljavala, zbog čega jednostrani pristupi nemaju duže istorijsko utemeljenje, ali pomažu kompleksnom sagledavanju teške sudbine mu-

108

slimanskog stanovništva ne toliko na prostorima Crne Gore koliko u njenom okruženju.

Projekat i dvije knjige na temu iseljavanja Muslimana Crne Gore u Tursku su, nadam se, samo početak svestranijeg i sveobuhvatnijeg istarživanja ove problematike. Za to je nužno detaljnije istraživanje arhivske građe uz utvrđivanje tačnog broja iseljenih iz svakog mjesta. Takođe, potrebno je uspostaviti tješnju saradnju sa potomcima iseljenika kako bi se bliže utvrdili motivi i okolnosti iseljavanja i njihov „novi početak“ u Turskoj. Objektivna ocjena negativnih iskustava biće pouka da nam se slična događanja više nikada ne ponove.

109

Veseljko KOPRIVICA

Dr Avdul Kurpejović, KULTURNI I NACIONALNI STATUS I POLOŽAJ MUSLIMANA CRNE GORE,

Matica muslimanska, 2011

U izdanju Matice muslimanske Crne Gore, 2011. godine, objavljena je značajna knjiga Kulturni i nacionalni status i položaj Muslimana Crne Gore koja, prvi put, argumentovano i konkretno obrađuje stvarni kulturni i nacionalni status i položaj Muslimana Crne Gore.

Polaznu osnovu za tretiranje zadate tematike predstavlja osvrt na međunarodno pravno garantovanje i zaštitu nacionaalnog identiteta manjinskih naroda i ustavno jemčenje nacionalnog ide-ntiteta pripadnika manjinskih naroda, u koje spadaju i Muslimani Crne Gore.

Autor je problematiku izučavao, analizirao i prezentirao razmatranjima u djelovima:

- Uloga i značaj islamske religije i civilizacije u oformljenju kulturnog i nacionalnog identiteta Muslimana Crne Gore.

- Osobenost kulturnog identiteta Muslimana Crne Gore.- Osobenost nacionalnog identiteta Muslimana Crne Gore.- Obuhvatnost istorije, kulture i nacionalne osobenosti u

sadržajima obrazovnog i nastavno-naučnog programa i udžbe-nicima osnovnih i srednjih škola, uz osvrt na tihu asimilaciju koja traje od postanka Muslimana do današnjih dana.

- Obuhvatnost tradicije i kulturnog identiteta u sadržajima obrazovnog i kultuno-zabavnog programa Televizije Crne Gore.

110

- Osvrt na istorijska zločinačka etno-genocidna stradanja Mu-slimana Crne Gore.

Autor je obradio sve oblike diskriminacije i tihe i nametnute asimilacije pripadnika muslimanskog naroda Crne Gore, o kojima se u Crnoj Gori uopšte ne govori niti smatra da je ovaj narod izložen tim nepravdama.

U knjizi se, prvi put, govori o svim vidovima diskriminacije ovog manjinskog naroda, počev od autentičnog predstavljanja u Skupštini Crne Gore, srazmjerne zastupljenosti u organima državne vlasti i lokalne samouprave, nezastupljenosti u nastavno-obrazovnim programima istorije, kulture i nacionalne osobenosti ovog naroda, diskriminatorskom položaju institucija muslimanskog naroda koje se bave kulturom i nacionalnim pitanjima ovog naroda u odnosu na institucije koje sa bave ovim pitanjima crnogorskog naroda, a koje se finansiraju iz državnog budžeta, preko nezastupljenosti u sadržajima Javnog RTV servisa istorije, kulture i nacionalne osobenosti Muslimana, do ekonomsko-socijalne diskriminacije zbog neravnomjernog regionalnog razvoja i zaostajanja u razvojukontinentalnog regiona gdje živi preko 60% Muslimana, nepovoljnog izbornog sistem itd.

Obrađena je tiha asimilacija koja traje od nastanka ovoog naroda, jer u nastavno-obrazovnim programima i udžbenicima osnovnih i srednjih škola nema njegove istorije, kulture i na-cionalne osobenosti.

Autor je, među prvima, svestranije i obuhvatnije, kri-tički, objektivno i argumentovano obradio nastanak i ma-nifestovanje velikobošnjačkog, nacionalističkog, isla mskog, asimilatorskogi antimuslimanskog programa koji ima za krajni cilj nestanak nacionalnog identiteta Muslimana, odnosno etno-genocid. U ovom dijelu knjige obrađeni su porijeklo, ci-ljevi, metode djelovanja, saradnja sa Islamskom zajednicom, falsifikati, neistine i otvorena drska propaganda za nametanje velikobošnjačke asimilacije Muslimanima Crne Gore. Takvo djelovanje, kako zaključuje autor, traje duže u Crnoj Gori, uz pomoć raznih emisara, među kojima su i reis Islamske zajednice

111

Bosne i Hercegovine Cerić i novopazarski muftija Zukorlić. Oni su posebno bili aktivni prije i u toku popisa stanovništva Crne Gore 2011. godine propagirajući da se Muslimani nacionalno izjašnjavaju kao Bošnjaci i da im je maternji jezik bosanski. Državni organi i rukovodstva političkih partija u kojima su Muslimani politički organizovani pasivno su posmatrali njihovu asimilaciju.

Dat je osvrt i na kulturnu baštinu Muslimana, koja je ugrožena negiranjem, prisvajanjem i proglašavanjem bo-šnjačkom, čime se krivotvori istorija i vrši asimilacija.

U knjizi je dat osvrt o Muslimanima Crne Gore - od po-rijekla do etnosa.

U završnim razmatranjima knjige autor je ukazao na činjenicu da je temeljno polazište knjige saznanje da su etnički, nacionalni, kulturni, vjerski i jezički identiteti ljudi vrlo suptilna, naučno složena, univerzalna, društveno-politički uvijek aktuelna i osjetljiva pitanja kojima treba prilaziti svestrano i objektivno, počev od porijekla pa sve do sadašnjeg vremena.

Autor posebno naglašava nepobitnu činjenicu da bo-šnjačka asimilacija Muslimana Crne Gore nema nikakvog istorijskog ili drugog osnova, te da su novonastali Bošnjaci po-litička tvorevina.

Knjiga završava Opštim osvrtom o kulturnom i nacionalnom statusu i položaju Muslimana Crne Gore, koji ima karakter rezimea

U knjizi je dat prikaz dosadašnjih izdanja Matice mu-slimanske Crne Gore.

Preporučujemo ovu knjigu kao vrlo korisnu i aktuelnu studiju o navedenoj tematici.Knjiga se može nabaviti u Gradskoj knjižari u Podgorici.

112

113

Mahmut METANOVIĆ, prof

Dr Luka Vujović, MRKOVIĆKI DIJALEKAT,reprint izdanje, Savjet Muslimana Crne Gore,

Podgorica, 2012.

Dr Luka Vujović (1909 – 1971) je svojim studioznim istraživanjima i naučnim dostignućima dao značajan doprinos lingvističkoj nauci i u naučnim krugovima je uživao veliki ugled. Imao je izuzetan smisao za izučavanje jezika a prve naučne radove iz lingvistike objavio je kao student.

Diplomirao je i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu . Obavljao je niz odgovornih dužnosti, između ostalog radio je kao redovni profesor na Višoj pedagoškoj školi na Cetinju, od njenog osnivanja 1949. godine, a kasnije i na Pedagoškoj akademiji u Nikšiću. Uža specijalnost mu je bila srpskohrvatski jezik sa istorijom jezika. Rezultate svojih istraživanja predstavljao je na međunarodnim slavističkim ko-n gresima u Moskvi, Sofiji i Pragu kao i na svim jugoslovenskim, a objavio je više radova. Svuda su mu ukazivane velike počasti, sa svih strana dobijao je najviša priznanja. Za doktorsku di-sertaciju je dobio brojne pohvalne ocjene od najeminentnijih stručnjaka koji su se bavili pitanjima srpskohrvatskog jezika.

Reprint izdanje djela dr Luke Vujovića MRKOVIĆKI DI-JALEKAT,rezultat je nastojanja da ovo naučno djelo, koje je bilo već 40-ak godina nedostupno široj javnosti, a posebno stanovnicima i dijaspori Mrko/je/vića, ponovo ugleda svjetlost dana u cilju potpune afirmacije i naučne valorizacije. Ono

114

predstavlja svjedočanstvo o našoj zajednici i od neprocjenjive je vrijednosti.

Dr Luka Vujović je naučno potkrijepio svoju tvrdnju da mrkovićki govor predstavlja čist dijalekatski tip, možda sa neznatnim uticajem susjednih crnogorskih govora. U tome je razlika između njega i drugih govora koji su se razvijali u punom međusobnom dodiru, tako da se danas ne može govoriti o čisto lokalnim govorima na teritoriji Stare Crne Gore. Međutim, mrkovićki govor predstavlja baš takav tip govora, koji se čitavim nizom govornih oblika izdvaja kao posebna dijalekatska jedinica. Nastojali smo dati doprinos upoznavanju naučne i šire javnosti sa specifičnostima mrkovićkog dijalekta, uz istovremeni izraz zahvalnosti prema autoru.

Proučavanjem mrkovićkog dijalekta autor se počeo baviti još prije Drugog svjetskog rata u šta je uložio mnogo truda i znanja. Doktorsku disertaciju MRKOVIĆKI DIJALEKAT počeo je da radi 1936. godine. Često je odlazio u Mrko/je/viće, boravio je u svim zaseocima prisustvovao večernjim posijelima, dugo razgovarao s ljudima, bilježeći svoja zapažanja o njihovom govoru. Rad je bio skoro gotov uoči rata, ali je u ratnim stradanjima, njegovim i njegove porodice, taj rukopis 1942. godine od strane okupatora uništen i pored nastojanja porodice da se sačuva.

No kako se radilo o čovjeku sa velikim naučnim potencija-lom to ga nije slomilo, i nakon završetka Drugog svjetskog ra ta počinje sve iz početka 1945. godine. Radeći kao profesor Barske gimnazije ponovo je izvršio ispitivanja i dopunska proučava nja i zatim odbranio doktorsku tezu: Mrkovićki dijalekat (s kratkim osvrtom na susjedne govore u Spiču, Zupcima, Tuđemilima i Mikulićima) na Beogradskom univerzitetu 1965. godine. Taj rad, dopunjen novim proučavanjem i provjeravanjem, štampan je 1969. godine u izdanju Instituta za srpskohrvatski jezik SANU.

Zbog prerane smrti autora, djelo nije doživjelo pravu afirmaciju i valorizaciju. Cilj ovog reprint izdanja je da se njime nastavi tamo gdje je autor stao, da se dijalekat afirmiše i

115

kroz nova proučavanja sačuvaju od zaborava njegove jezičko-dijalektološke posebnosti.

Ovim projektom želimo da se sa djelom dr Luke Vu-jovića upoznajustanovnici Mrko/je/vića, Bara, Ulcinja i Crne Goreuzposebnu želju da se dijaspora iz Mrko/je/vićaupozna sa djelom zaključak je preveden na njemački, engleski i francuski jezik.

Ovo izdanje je i iskaz zahvalnosti autoru, što je svojim djelom ukazao počast i priznanje cijeloj zajednici, a istovremeno obaveza prema samima sebi, generacijama predaka današnjih i budućih potomaka. Ono prije svega znači doprinos zaštiti kulturne baštine i njenu dostupnost najširem krugu korisnika.

Stari govor ili dijalekat je svojevrstan točak vremena u sadašnjosti i jedan od ciljeva ovog projekta je bio da skrenemo pažnju na svevremensku važnost jezika. Pored toga, jezik otvara nove horizonte i pruža priliku za upoznavanje istorije i drugihkulture. Kroz jezik se čuva identitet i kultura i treba uložiti napor na sprečavanju izumiranja jezika, a posebno dijalekata jer se to može smatrati isto što i odumiranje znanja.

Jedan od izuzetno štetnih uticaja urbanizacije i globalizacije, uz sve ono dobro što donose, jesu i predrasude o nevažnosti jezika, a kamoli dijalekta manjih zajednica. Sve veći broj ljudi se voljno ili nevoljno odriče svog a počinje koristiti neki od “svjetskih” jezika. Jezik je na putu nestanka kad se izgubi izvorna kompetencija njegovih govornika, više se ne koristi u svim svakodnevnim situacijama i sve se nesavršenije i slabije prenosi potomcima. Jezik ima nesigurnu budućnost ako se ne koristi dovoljno pri odgoju djece, a mali postotak djece među govornicima treba smatrati mračnom prognozom opstanka.

Proces izumiranja jezika, a posebno dijalekata poslednjih decenija širom svijeta je enorman prije svega kao posljedica toga što nikada nijesu bili zapisani. Bez zapisa, rječnika ili audio snimaka nemoguće je rekonstruisati neki jezik. Zato je svaki pisani trag važan, a ovaj koji nam je ostavljen od strane dr Luke Vujovića je impresivan trag koga bi mnoge zajednice

116

poželjele imati, i njegova sudbina ne zavisi od ljudi koji ga još uvek znaju i govore.

Lingvistički stručnjaci revitalizaciju jezika ocjenjuju kao životnu neminovnost. Zato se s razlogom iz Ujedinjenih nacija, preko UNESKO-a, svjetskoj javnosti upućuju sve zabrinutiji apeli “da povede više računa o očuvanju živih jezika”, jer svakih 15 dana izumire po jedan “mali jezik”, dok oni veliki, sa atributom “svjetski”, postaju sve dominantniji. Prema procjenama lingvističkih stručnjaka, koje su objavljene u studiji UNESKO-a, najveći broj danas živih jezika u 21. vijeku biće ugašen ili će početi vremenom da izumire.

Očuvanje indentiteta je dugotrajan i stalan proces. On počinje od malih nogu, on je tradicionalan, ali i urođen i potrebno je imati dobar temelj za očuvanje i prepoznavanje. Klica ljubavi prema jeziku, svojoj tradiciji i uopšte prema kulturi, zasije se u familiji kao najbitnijoj ćeliji u procesu opstanka jednog organizovanog normalnog društva. Jezik je prva karika u stvaranju i očuvanju vlastitog indentiteta. Pojedini roditelji se zanose i govore: „Što da ja opterećujem svoju djecu tim da uče sad i taj jezik“, pa se maternjim jezikom djeca teže služe, jer ga i ne znaju. Očuvanje svog jezika, svoje kulture ne odvraća od privikavanja životu u novim sredinama, ali pomaže da se ne asimilira, ne utopi u novu sredinu, i na taj način čuva i od fizičkog nestajanja.

Vrlo važan faktor koji odlučuje o opstanku ili nestanku nekog jezika je prestiž, ugled koji on uživa u zajednici. Jezik gubi na prestižu iz više razloga, može ga se povezivati sa životom seljaka i sa prošlošću, može biti jezik bez pisma ili književne tradicije, ili stanovništvo koje ga govori nema svoju nacionalnu svijest. Govornici koje privlači neki drugi jezik često se srame svog govora i smatraju ga znakom zaostalosti.

Neki jezici se obnavljaju zajedno s buđenjem svijesti govornika o vlastitom identitetu.

Učenje maternjeg jezika je jedini način da se sačuva ide-ntitet. Svima treba objašnjavati značaj jezika na ovaj način ra-zbijajući tako bilo kakav kompleks ako iole postoji. Često smo

117

skloni da kritikujemo nekog drugog za naše neuspjehe, ali za očuvanje svog imena, svoje tradicije, svoje kulture, svog jezika, možemo optuživati samo sebe, jer to pripada samo nama.Izumiranjem jezika i kultura nestaje i poimanje svijeta, etički kodeks, običaji, priče i legende, istorija i svakodnevica, jednom riječju, nestaje dio bogatstva koje su stvorile generacije predaka.

Reprint djelo se sastoji iz originalnog materijala doktorske disertacije uz dodatak koji čine: priređivački predgovor i prevod originalnog zaključka na engleski, njemački i francuski jezik i autorova biografija. Priređivač je urednik reprint izdanja Metanović Mahmut, prof.Izdavač: Savjet Muslimana Crne Gore. Finansijer: Fond za manjine Crne Gore. Dr Luka Vujović za naučno djelo MRKOVIĆKI DIJALEKAT, 24. novembra 1970. godine dobio je Nagradu oslobođenja Bara a od izdavača – reprinta – Savjeta Muslimana Crne Gore 2012. godine posthumno mu je dodijeljeno Priznanje za izuzetan doprinos afirmaciji i očuvanju jezičko – dijalektske posebnosti govora Mrko/je/vića uručeno je njegovom sinu Miloradu Vujoviću.

Poštovani prijatelji knjige, preporučujemo vam ovo djelo iz razloga što se danas bogatstvo cijeni i prema broju jezika s kojima se služite, pa što onda ne omogućiti i našoj djeci da budu bogata. Ne radi nas, već radi njih samih da ne bi zaboravili svoj korijen i da znaju odakle vode porijeklo. Istovremeno ovo je i podrška brojnim roditeljima u nastojanju da usade svojoj djeci ljubav prema svom jeziku – dijalektu, važnom za očuvanjem vlastitog identiteta.

118

119

IZDANJA MATICE MUSLIMANSKE CRNE GOREU periodu 1998-2011. godine

1. Dr Avdul Kurpejović, Program nacionalne afirmacije Muslimana u Crnoj Gori, Podgorica,1998.

2. Kulturni identitet muslimanskog naroda u Crnoj Gori, zbornik, Podgorica, 2001.

3. Dr Avdul Kurpejović, Etnološke odlike muslimanskog naroda u Crnoj Gori, Podgorica,2001.

4. Ljiljana Lipovina , Bibliografija muslimanskog naroda Crne Gore, Podgorica, 2004.

5. Kulturna baština muslimanskog naroda Crne Gore, zbornik, Podgorica, 2006.

6. Dr Avdul Kurpejović,Slovenski Muslimani zapadnog Balkana, Podgorica, 2006.

7. Dr Avdul Kurpejović, Vjerske, kulturne i etnološke odlike tradicionalnog braka i porodice muslimanskog naroda Crne Gore, Podgorica,2007.

8. Dr Avdul Kurpejović, Muslimani Crne Gore- Značajna isto rijska saznanja, dokumenta, institucije i događaji, Po-dgorica,2008.

9. Dr Avdul Kurpejović,Osman Grgurević, Matica mu-slimanska Crne Gore – Informativni vodič, Podgorica,2010.

10. OSVIT-glas Muslimana Crne Gore, 1, Podgorica, 2010.11. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 2, Zbornik radova

sa naučnog skupa “Očuvanje kulturnog identiteta i baštine Muslimana Crne Gore”, Podgorica, 2010

12. Dr Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana Crne Gore u Tursku, Knjiga I, Podgorica, 2011.

120

13. Vjersko i kulturno u nacionalnom identitetu Mu-slimana Crne Gore, zbornik, Podgorica, 2011.

14. Dr Avdul Kurpejović,Kulturni i nacionalni status i položaj Muslimana Crne Gore, Podgorica, 2011.

15. Dr Safet Bandžović, Iseljavanje Muslimana Crne Gore u Tursku, Knjiga II, Podgorica, 2011.

16. OSVIT- glas Muslimana Crne Gore, 3, Podgorica, 2011.

121

122

CIP - Каталогизација у публикцијиЦентрална народна библиотекa Црне Горе, Цетиње

001+008+304

OSVIT : glas Muslimana Crne Gore : časopis za kulturu, na-uku i društvena pitanja Muslimana Crne Gore / glavni urednik Osman Grgurević. - God. 1, br. 1 (2010) - . - Podgorica : Matica Muslimanska Crne Gore, 2010 (Cetinje : IVPE). - 24 cm

ISSS 1800-8674 = Osvit (Podgorica)COBISS.CG-ID 17546768