OTISAK PODSMJEHA

Krug kao prvi i osnovni likovni element u konkretnom radu, simbolizira zatvoren prostor,

prostor neprestanog kruženja i ponavljanja obrasca. Mogli bismo reći i rutine, i podsmjeha, i

situacija koje do njega dovode. Vraćanje istom, gotovo kao da je podsmjeh entitet, kao

lutajući duh, koji neprestano traži novi dom. Kao da je podsmijeh uvijek isti, izlazi iz jednih

usta, prelazi na drugo mjesto te istim intenzitetom izlazi iz onih drugih. I tako se vrtimo u

krug podsmjehujući se jedni drugima. Linija koja tvori spiralu, koja je zadebljavanjem

stvorila motiv, možda bi najbolje bila opisana riječima Alberta Kinerta koji kaže Linija jeste

ona sama, i sve, samo nije glumac. Ona tvori i ostvaruje sobom, neuhvatljiva i sveobuhvatna,

beskonačna u svojoj konačnosti i definitivnosti, ona se poistovjećuje a ostaje samosvojna. Sve

i sama. Dakle linija je samostalna, i svojim pokretnom koji je jasno predodređen, stvorila je

sliku. Krug je rezultat kruženja linije spirale, njezinog rasta i bubrenja. Spirala počinje u

centru i ujednačeno se povećava dok u konačnici ne oformi krug. Spirala je element koji je

prisutan u umjetnosti od čovjekovih početaka, i upravo svojstvo tradicije koje ima nosi

određenu simboliku u konkretnom radu. Ujedno spirala je i kompleksna tvorevina, ima svoju

pravilnost, te bi time simulirala situaciju palanke koje je kompleksna, koja nije uvijek

jednoznačna i transparentna. Nitko nije potpuno čist, svako je palankom obojen pa barem i u

tragovima, svatko je ponekad u kolu palanke. Granice nisu uvijek jasne, te se perfidno izdaju

za nešto drugo. I ako smo donekle svjesni, ne možemo reći da smo ikad potpuno imuni, i

oslobođeni od onoga što bi nazvali palanačkim. Kombinacija boja koju koristim (uz

isključivanje crne) poznata je kao CMYK. Koristi se kako bi 2D informacija, gledana kroz 3D

leće, stvarala dojam trodimenzionalnosti. Slika, gledanjem kroz 3D leće počinje igru u našim

očima, te postaje trodimenzionalna. Dakle stvara privid. Privid kao temeljnu stavku palanke,

privid života, privid pravila koja moraju biti ispoštovana, privid da su stvari utvrđene i

ustanovljene, a zapravo nisu.Sugestija trodimenzionalnosti, kao simbol suvremenog doba,

doba naprednih tehnologija, u kojima neovisno i dalje obitava duh palanke. Duh kojemu osim

prostora, ni vrijeme nije ograničenje. Duh koji se kao kakav perpetuum mobile, samoodržava,

i samoobnavlja. Moja verzija trodimenzionalnosti je pomalo klimava, i pomalo se raspada, u

službi simbolike uzdrmavanja palanke, ali palanka i dalje ostaje čvrsta. Podsmijeh ne jenjava.

Odzvanja i dalje svim zakutcima palanke, leti od jednih usta do drugih. To je sarkastičan

podsmjeh, to je prividan smijeh, jer apsolutan smijeh je slobodno djelovanje, dakle izlazi iz

okvira palanke.

Motiv spirale kao osnovni tvorbeni element, dodatno razigrava rad, te dobivamo dojam

vibracije, gotovo kao titranje gonga pred našim očima; gonga koji je udaren batom, te bi

uvjetno mogli reći da dobivamo i dojam zvuka, zvuka sveprisutnog podsmjeha, koji odjekuje

učmalim, tradicijom bremenitim, palanačkim sredinama. Autoportret se podsmjehuje drugom

autoportretu, u prenesenom značenju podsmjehujem se sama sebi, podsmjehujem se onom

drugome, a on mi podsmjehom uzvraća. Uz to svaki autoportret je umnožen, bojom drugačiji

od drugog, preklapa se s onim sljedećim i stvara vezu s njim, jer se na njihovi preklapanjima

događa nova boja. Svojstvom ponovljenog portreta, potenciran je dojam vibracije, događa se

sinestezija boje i zvuka. „Filozofija palanke“ , krucijalno je djelo Radomira Konstantinovića.

Napravljene su brojne analize, studije, prikazi, knjige, kako bi se osvijetlila sveobuhvatnost

Konstantinovićeva djela. Djelo koje vivisecira, ulazi u srž mentaliteta koji obitava na ovim

prostorima, ali ne samo na ovim prostorima. Mentalitet palanke sveprisutan je element u

gotovo svim djelovima svijeta, on ne poznaje granice, on je kao lutajući duh, kojemu

geografske granice, ne predstavljaju ograničenje. Palanku u suštini karakterizira oslanjanje na

tradiciju, bez pogovora, život se živi „onako kako Bog zapovijeda“, život je rutiniziran, a

preispitivanje zadanih normi, te bilo kakvo odstupanje od pravila strogo je kažnjivo i gledano

s prijezirom. Sve je već ustanovljeno, a mi kao objekti, kao označeni dužni smo živjeti u

skladu s pravilima. Glavna zadaća ovog djela iznošenje je činjeničnog stanja, te razbijanje

klišeja, koje htjeli ne htjeli, u većoj ili manjoj mjeri živimo. Ako kažemo da se u palanci živi

prema zadanim pravilima, dolazimo da zaključka, da je palančanin vjerniji palanci, nego

samome sebi: U svijetu palanke, važnije je dobro se držati ustaljenog običaja, nego biti

ličnost.1 I upravo, budući da je odvojen od vlastite volje, jer djeluje po obrascu kolektiva,

sakriven je u sigurnost kolektiva, u sigurnost općega. To je po Konstantinoviću, poput nekog

produljenog djetinjstva, stvara dojam produljenog života u okrilju obitelji. Svojstvo palanke je

i radoznalost, ona mora prodrijeti svuda, mora apsorbirati sve, tajna ne smije postojati, jer

palanka ne voli nepoznato, ono što ne poznaje može postati prijetnja. Nepoznato se može u

svakom trenu ustati protiv palanke. Uvijek je jasna razdijelnica između nas i njih, palanka je

čista, a oni drugi su prljavi. Njegov život, sveden stilski, sa unaprijed datim odgovorima na

davno postavljena pitanja ( on će ta pitanja ponavljati, pretvarajući ih, na taj način u kao-

pitanja), jeste jedan nevin život, čist onako kako je nužno „čist“ samo produženi infantilizam

duha „sklonjenog“ zauvijek pod okrilje starijih, duha koji je još duh sina koji je ostao vjeran i

koji po nasljeđenim pravilima, obavlja svoj život.2 I budući da ima strah od nepoznatog, i da

1 Radomir Konstantinović „Filosofija palanke“, UNIVERSITY PRESS- Magistrat Sarajevo, 2009.2 Radomir Konstantinović „Filosofija palanke“, UNIVERSITY PRESS- Magistrat Sarajevo, 2009

mu je jedna od osnovnih karakteristika infantilnost, i budući da je zaštićen okriljem općeg,

olakšano mu je djelovanje protiv svega drugačijeg, a najčešći način kažnjavanja drugačijeg

( na bilo koji način drugačijeg) upravo je- podsmijeh. Tiranija palanke je tiranija uvida u sve,

ili tiranija ove apsolutne jasnosti i javnosti svega. Palanka je nespojiva sa mrakom i sa

njegovom demonologijom. Ako ima u njoj uvijek poneki izuzetak, ovaj izuzetak ponaša se

gramatički:kao potvrda pravila i u slavu njegovu, a sam je dostojan samo prijezira i

podsjmeha.Ono po čem je on izuzetak shvaća se kao mana, koja je opet dostojna smijeha

duha palanke.3 Nagon za ismijavanje svega što izlazi iz reda palanke, iznimno je jak, čak i

smijeh na fizičku manu. Podsmijeh je reakcija na bilo kakvu izuzetost od pravila. Svaka

greška, i najmanja, časnog palančanina, izrugivana je. I tako ljudi dobivaju nazive, nadimke

na temelju svoje različitosti, i gotovo kao da su im to postale zadane uloge, koje će palanka u

svakom trenutku ponovno naglasiti. I kada govorimo o ulogama ne možemo se oteti dojmu da

čitava situacija postaje gotovo kao neki teatar, kao grčko kazalište, alegorijsko kazalište,sa

svojim glavnim akterima, te palankom u ulozi kora. Svako osamljivanje u transcendenciju,

palanka žestoko osuđuje, jer rad glavom je kvalitativan rad, ali uvijek sumnjiv rad. Jedini rad

je onaj kvantitativan, i njegov rezultat i efekt je vidljiv; Piscis primum ad capita foetet , glava

je sumnjivo mjesto i kao takvo, treba ju izbjegavati. Palanka izvrguje individuu na milost i

nemilost koru, nosi beskrajnu mržnju prema svemu osobitom, različitom. I konačno, valjalo bi

teorijsku referencu povezati sa vlastitom grafičkom interpretacijom. Autoportret koji se smije

sam sebi, je i autoportret i portret, njegova uloga se mijenja, on je i ja i netko drugi, on je

pojednostavljeni prikaz. Krug, kao zatvorena kompaktna cjelina. Cjelina koja sugerira,

cikluse, dakle neprestano kruženje i ponavljanje, cjelina koja zatvara pojedinca u vrlo

ograničenu strukturu palanke, i ne pušta ga van. U svakom ga trenutku može ponovno

prozvati da odigra svoju ulogu objekta podsmjeha. A onda se i ovaj ismijani smije istim

smijehom kojim se njemu smiju.4 On je i subjekt i objekt u ovom kazalištu normativnosti.

Sugestija trodimenzionalnosti, kao simbol suvremenog doba, doba naprednih tehnologija, u

kojima neovisno i dalje obitava duh palanke. Duh kojemu osim prostora, ni vrijeme nije

ograničenje. Duh koji se kao kakav perpetuum mobile, samoodržava, i samoobnavlja. Moja

verzija trodimenzionalnosti je pomalo klimava, i pomalo se raspada, u službi simbolike

uzdrmavanja palanke, ali palanka i dalje ostaje čvrsta. Podsmijeh ne jenjava. Odzvanja i dalje

svim zakutcima palanke, leti od jednih usta do drugih. To je sarkastičan podsmjeh, to je

prividan smijeh, jer apsolutan smijeh je slobodno djelovanje, dakle izlazi iz okvira palanke.

3 Radomir Konstantinović „Filosofija palanke“, UNIVERSITY PRESS- Magistrat Sarajevo, 20094 Radomir Konstantinović „Filosofija palanke“, UNIVERSITY PRESS- Magistrat Sarajevo, 2009