Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera

 Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega "pučanina" tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu. Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo. Književni rod - epika Vrsta djela - roman Značenje romanaRoman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i osjećaja). 1. dokumentarno - socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti i težnje Goetheova vremena2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim razvojem ljudske ličnosti Analiza jezika i stila- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu- epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća  Bilješke o djelu - Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jerusalem se ubio zbog ljubavi, a taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charlloti i Maximiliani. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela. Dojam o djelu - Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njegovo iskazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti više liči pozivu za pomoć nego nadi za sretnom budućnošću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život, za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio nepremostive mane koje izviru iz njegove neprilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast. Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaju nego borbu, tako da na njegovoj sahrani nije bilo svećenika. Problematika koja se obrađuje u djelu - Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život. Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto. Analiza likovaWerther- Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu. Lotta- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do savršenstva.

 Albert- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.__________________________________ Johann Wolfgang Goethe - Patnje mladog Werthera Najznačajniji roman njemačkog romantizma proizašao iz književnog pokreta "Sturm und Drang". Romantizam,suprotno klasicizmu, ističe potpunu slobodu mašte i tematike, suprostavljajući se oblicima normiranog stvaralaštva. Romantizam je obilježen subjektivizmom i osjećajnosti,a ljudska emocija izdignuta je iznad svega. Romantični junaci osjećaju potpuni nesklad između sebe i svojih moralnih načela sa društvenim konvencijama tog vremena. Taj veliki nesklad izaziva osjećaj usamljenosti,promašenosti,neshvaćenosti i odbačenosti kod lika. Sloboda izražavanja u romantizmu rezultirala je ulaženjem liričnosti u prozne i dramske vrste. Roman je koncipiran u obliku pisma, dnevnika i memoara. Romantizmu kao subjektivističko orijentiranom razdoblju odgovara forma epistolarnog romana (roman pisan u obliku dnevničkih pisama). Veći dio romana napisan je u obliku pisama koja Werther piše prijatelju Wilhelmu. Ta njegova pisma okupio je "izdavač" i odlučio ih objaviti u obliku knjige. Roman je podijeljen na dva dijela:

1. Obuhvaća razdoblje Whertherova boravka u gradiću W.2. Obuhvaća odlazak iz gradića te ponovni povratak. Drugi dio romana prekida se pripovjedanjem "izdavača" i Wertherovim intimnim zapisima. Roman započinje "izdavačevim" obraćanjem čitateljima. Werther je mladić koji ne zna što želi raditi u životu te napušta građanski svijet i odlazi u gradić W. Kao izgovor za odlazak poslužili su mu neriješeni poslovi oko nasljedstva njegove majke. Priroda u koju dolazi poslužila je razvoju njegova slikarskoga dara. Svojom osobnošću osvaja većinu mještana. Jednog dana pozvan je na ladanjski bal na kojem upoznaje Lottu, kći upravitelja kneževa vlastelinstva, koja se od smrti svoje majke brine za osmero braće i sestara. On je očaran njezinom plemenitošću te se, iako je ona zaručena, zaljubljuje u nju. Tijekom bala izbija oluja te njih dvoje gledajući oluju oboje pomisle na istu pjesmu, što u trenu izaziva stvaranje velike povezanosti. Od tada počinju provoditi mnogo vremena zajedno. Wertherovi osjećaji počinju se postupno mjenjati nakon povratka Lottina zaručnika Alberta sa poslovnog puta, jer počinje shvaćati kako je njihova ljubav nemoguća. Werther i Albert stvaraju prijateljski odnos, iako postupno zbog Wertherova ponašanja prema Lotti postaje napet. Wertheru postaje nedovoljno samo prijateljstvo s Lottom te svoje stanje počinje izjednačavati s bolešću. Za rođendan su mu Lotta i Albert poklonili jedno izdanje Homera i crvenu vrpcu s Lottine haljine, što je u njemu izazvalo duševni preokret. Shvativši da bi mogao narušiti sklad među zaručnicima svojim prisustvom, odlazi u drugi grad prihvativši mjesto tajnika u drugom gradu. Jedno je vrijeme radio kod diplomata, ali za ionako neprivlačan posao dodatno je izgubio volju zbog velike sitničavosti nadređenog. Nije se mogao prilagoditi visokom društvu koje nije pokazivalo nimalo razumijevanja za njegovu pjesničku dušu. U međuvremenu stiže obavijest da su se Albert i Lotta vjenčali te on nezadovoljan i razočaran poslom napušta službu i vraća se u gradić W. Povratak je bio potpuno besmislen, njegovo duševno stanje dodatno se pogoršava, Albert mu postaje mrzak, a smatra sa Lotta nije sretna u braku onoliko koliko zaslužuje. Alberta počinju živcirati preočiti Wertherovi osjećaji te savjetuje Lotti da bi trebala smanjiti njegove posjete. Lotta ga zamoli da ju ne posjećuje nekoliko dana jer su u tijeku pripreme za Božić. Werther već duže vrijeme razmišlja o samoubojstvu te sada obavlja posljednje pripreme. Jedne večeri tijekom Albertovog odsustva, Werther dolazi kod Lotte i čita joj prijevod Ossijana te u trenutku zanosa zagrli i poljubi Lottu. Ona se nakon kratkog vremena sabere i odgurne ga od sebe te mu zabrani da ikad više dođe do nje. To je samo dodatno učvrstilo njegove naume. Odlazi kući i po slugi šalje pismo Albertu da mu posudi pištolj jer se sprema na put. Lotta sluti što Werther planira, ali se ne usudi ništa reć Albertu te se Werther još iste noći ubija pištoljom nakon što je napisao oproštajno pismo. Ujutro pronalaze Werthera mrtvog u plavo-žutom odijelu koje je nosio kada je upoznao Lottu. Njegova smrt izazvala je veliku žalost, a pokopan je na mjestu koje je sam odabrao-između dviju lipa na kraju groblja. Tema romana je sentimentalna ljubav u čijim okvirima se nalazi darovit i samosvjestan mladi čovjek koji se prepušta osjećajnosti do te mjere da mora izvršiti samoubojstvo. Kako u životu ne može pronaći zanimanje i uporišta na kojima bi mogao graditi ispunjen ljudski život, ljubav mu postaje opsesija pa ga u smrt otjera nemoć da zamisli život bez neostvarenih ideala. Werther je svojom osobnošću postao "književnim tipom", a tematika je doživjela brojna oponašanja i prerade. Djelo je smješteno u razdoblje njemačkog predromantizma koje je obilježeno pokretom "Sturm und Drang". Traje od 1770.-1785. godine. Zbog buntovničke prirode,pokret dobiva naziv "Sturm und Drang" po Klingerovoj drami (prijevod: oluja - osjećaji i prodor - nagon). Naziva se još i pokret mladih genija jer su pisci predromantizma i romantizma sebe smatrali genijima koji su u stanju misliti na drukčiji način promatrati,opisivati i doživljavati svijet oko sebe. Predstavnici su Johann Wolfgang Goethe sa svojim romanom Patnje mladog Werthera i Friedrich Schiller sa svojom dramom "Razbojnici". Djelo je po vrsti roman, a po formi epistolarni roman. Djelo sadrži dva pripovjedača, jedan je u prvom licu, to je ujedno i sam lik Werther, a drugi je sveznajući pripovjedač u 3. licu. Tema djela je unutrašnji, psihološki svijet glavnog junaka,  Wertherov odnos prema vanjskom svijetu (u što spada Lotta koja je realno gledano obična provincijska djevojka, ali Werther ju doživljava idealom te samo njemačko društvo 18. Stoljeća koje karakteriziraju stroge društvene norme, društvena nejednakost, a Werther uporno teži potpunoj slobodi u ponašanju te se jednostavno ne uklapa) te tragičan kraj do kojeg dovodi sukob između realnosti i Wertherovih neostvarivih težnji (smrt je jedina prava sloboda i jedini izlaz).

 Prije smrti slobodu će pokušati naći u svijetu prirode s kojim osjeća bliskost (vanjski pejzaž se slaže s njegovim unutrašnjim pejzažem), svijetu umjetnosti (Werther je slikar, međutim nije u stanju ujediniti realan i svoj svijet u konkretno slikarsko djelo zbog svoje hipersenzibilnosti i nemira) te lutanjima (međutim ostaje nezadovoljan kamo god krenuo i što god promjenio, jer uzroci njegovog nezadovoljstva nisu vanjski, već unutarnji). Takvo unutrašnje nezadovoljstvo, bez stvarnog vanjskog povoda je karakteristično za sve romantičarske junake i naziva se WELTSCHMERZ, što znači svjetska bol. U večini romantičarskih djela, jedini izlaz iz takvog stanja je smrt. Verterizam je pojam koji označava modu oponašanja Werthera u odijevanju,ponašanju,odnosu prema prirodi, umjetnosti, kao i u samom tragičnom kraju (lik i roman izazvali su niz samoubojstava). Sentimentalizam je pravac unutar predromantizma u kojem se pišu djela veoma naglašene osjećajnost, a ovaj roman je najpoznatiji primjer ovog stila. Roman je pisan sentimentalnim stilom! Albert - On predstavlja sve ono što Werther nije stabilna i realna ličnost. Zamišljen je kao Wertherov suparnik, međutim ne može se okarakterizirati kao negativna ličnost. To je još jedan razlog zašto je Wertheru nezamislivo pridobiti Lottinu ljubav, upravo zbog dobrih prijateljskih odnosa između njih dvojice. Werther poznaje i priznaje Albertove vrline i smatra ga dobrim čovjekom. Iako Albert predstavlja prepreku Wertherovoj sreći, on je taj koji ima jedini puno pravo na Lottu i koji je ušao u njezin život puno ranije. U njemu su utjelovljene kvalitete pametna, obrazovana, čestita čovjeka te osobe koja pruža stabilnost i sigurnost. Ne pokazuje svoje osjećaje prema Lotti izravno, ali dokazuje kako će uz njega Lotta biti voljena i cijenjenja. Iako je svjestan Wertherovih osjećaja on prema njemu pokazuje samo prijateljske osjećaje. Osuđuje sam čin samoubojstva, čak osjeća dozu gađenja prema toma. Time zastupa stajalište konzervativaca koji su osudili Goetheovo djelo. Lotta - Slična je u mnogočemu Wertheru - voli prirodu, umjetnost, književnost, djecu i ljude. Senzualna je, ali ona svoje osjećaje zna prilagoditi okruženju u kojem se nalazi za razliku od Werthera. Lotta koja je još u djetinjstvu izgubila majku, ima puno pravo biti ogorčena, ljuta i tužna, ali ona gleda na svijet s pozitivne strane i sa smješkom, za razliku od Werthera koji je potpuna suprotnost, ali bez razloga! Upravo sve te osobine su i privukle Werthera kod Lotte. Ona ne skriva svoje simpatije prema Wertheru, ali je svjesna realnosti i obaveza koje mora izvršiti. Ne želi, niti ne može se oduprijeti moralnim kodeksima društva. Kada Wertherovo ponašanje počinje prelaziti granice, ona ga na blagi način pokušava udaljiti od sebe, što svjedoči koliko je brižna i nježna osoba. Svojom odlukom (zabranjuje Wertheru da više dolazi nakon što ju je poljubio) postaje žrtva jednako kao i on, nemoćna da to promjeni. Da ga nije udaljila od sebe, ugrožila bi svoj društveni položaj, a time što ga je otjerala od sebe odvela je njega u smrt te sebi osigurala život pun boli, tuge i optuživanja. Werther - U trenutku objavljivanja, roman Patnje mladog Werthera izazvao je burne reakcije. Stekao je jednak broj poklonika, ali i jednak broj kuditelja. Poklonici su upravo u Wertheru prepoznali junaka i predstavnika epohe. Werther je postao simbol neizrečenog bola, potajnog nezadovoljstva, prezasićenosti životom, nesređenih odnosa prema svijetu, sukob prirode s građanskim institucijama. Prema njemu i njegovoj filozofiji oblikovan je cijeli životni stil i svjetonazor – VERTERIZAM. Njegovo samoubojstvo osuđeno je na društvenom i religioznom planu kao smrtni grijeh i jedan od najtežih prekršaja. Werther je sputan zakonima i društvenim normama pronašao utočište u prirodi,daleko od problema s kojima se ne želi suočiti. Međutim, on kao predstavnik građanstva ne nalazi svoj položaj unutar aristokracije. Upravo iz tog njegovog "autsajderstva" proizlazi njegova čudna, snažna zaljubljenost i privrženost Lotti. Upravo zbog toga ne može zamisliti život drugačijim osim s njom. On samo uz nju povezuje svoju sretnu i bezbrižu budućnost, zanemarujući pritom realnost gdje je ona zaručena za Alberta. Sve svoje fizičke i psihičke snage usmjerava u tu svoju ljubav prema njoj, što mu oduzima svaku volju za rad i bilo kakve aktivnosti. Razgovarajući jednom prilikom s Albertom o samoubojstvu u njemu se javlja ideja za okončanjem svog života na taj način. Albert osuđuje čin samoubojstva,što Wertheru dodatno daje motivaciju. Werther je obrazovan, nadaren, bogatog unutrašnjeg svijeta, ali ujedno i hipersenzibilan, nestabilan i osamljen iz čega proizlazi njegov nemir i unutrašnji sukob. Nakon Lottine udaje i neuspjeha na poslu (s kojim je planirao započeti novi život) Wertherova senzibilnost uzima maha. Sada gotovo već i ne postoji drugi način osim samoubojstva kao mogući izlazak iz svih problema. Međutim Werther kao religiozna osoba svoju odluku pokušava opravdati pred Bogom. Iako površno smatra kako samoubojstvom čini uslugu Lotti i Albertu, u dubini duše zna i želi im se samo osvetiti, tako da oni pate. Ujedno se osvećuje društvenom poretku, moralu, licemjerju, ljudskoj površnosti i nezainteresiranosti za tuđe probleme.Kroz svoj roman i lika Goethe kritizira društvo svog vremena.

2.dio

Patnje mladog Werthera predstavlja roman iz razdoblja predromantizma i jedan od najpoznatijih romana svih vremena. To je

epistolarni roman objavljen u 2 dijela koji Werther upućuje svom prijatelju Wilhelmu u kojem traži oslonac. Prate se uglavnom

Wertherova pisma pa se čini kao da čitate dnevnik, Wilhelmovi odgovori se mogu naslutiti iz Wertherovih pisama. Wilhelm ga

cijelo vrijeme pokušava urazumiti, ali Werther je nošen emocijama i svojim unutrašnjim raspoloženjima.

Sva su pisma upućena Wilhelmu osim dva koja su upućena Lotti i jedno Albertu (pisma su pisana od 4. svibnja 1771. godine

do 2. prosinca 1772. godine). Pisao je u prvom licu, a dodatak izdavaču je pisan u 3. licu (urednik je smatrao da Werther nije

zaslužio pozornost jer nije poput prosječnog čovjeka).

Roman se vrti oko sudbine pojedinca koji se ne uklapa u društvo, otuđenog i ne prihvaćenog, nesretno zaljubljenog koji jedini

izlaz vidi u tipičnom romantičarskom bijegu. Roman je podijeljen  u dva dijela: a) paralelna kompozicija: što označava

dolazak, susret s Lottom, ljubav, emocionalnu rastrzanost, pištolje ,bijeg-odlazak ( otjeran bujicom emocija ) te b) dolazak-

povratak, ponovni susret s Lottom, ljubav koju više ne mogu kontrolirati, emocionalna satrvenost, pištolji, nepovratni odlazak

(ne snalazi se, ugušen emocijama i doživljajem svijeta) – osjećaj suvišnosti.

Kratak sadržaj

Knjiga počinje tako da se izdavač obraća čitatelju citatom: “Sve što sam mogao pronaći o povijesti bijednog Werthera marljivo

sam sakupio, a sada, evo, iznosim to pred vas, i znam da ćete mi biti zahvalni”.

Mladi pravnik Werther još uvijek nije siguran što želi raditi u životu. Dolazi u gradić  W. Izgovor da dođe u taj grad bili su mu

nedovršeni poslovi njegove majke oko nasljedstva.

Stigao je u kraj kojeg krasi lijepa priroda te je sve to dobro za razvoj njegovog dara kojeg posjeduje iz slikarstva. Po prirodi je

jako srdačan i prostodušan pa tako osvaja i skoro sve mještane.

Jednoga dana Werther je pozvan na bal. Prigodom tog ladanjskog bala upoznaje Lottu. Ona je kćer upravitelja kneževa

vlastelinstva te se brine za osmero sestara i braće nakon smrti majke. Werther se odmah zagleda u Lottu, njezina unutrašnja

ljepota, ali i topla vanjština ga očaraju.

Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Za vrijeme trajanja bala, izbija strašna oluja. Njih dvoje provode

noć gledajući olujno nebo, a u mislima je i jednom i drugom, pjesma Friedricha Gottlieba Klopstocka koja ih još više povezuje.

Od te noći Lotta i Werther provode puno vremena zajedno.

Kada se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj

društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. No, ipak, tada Werther počinje sumnjati u Lottinu ljubav i s jedne strane se

osvješćuje kako nikada neće biti s njom.

Albert je jako ugodan i simpatičan čovjek, čak sa strpljenjem promatra Wertherove bezazlene iskaze simpatije i nježnosti

prema Lotti, ne želeći mu se zamjeriti ili ugroziti Lottinu ljubav. No, Werther je sve zaljubljeniji u Lottu i nije mu dovoljno

samo Lottino prijateljstvo. Werther razmišlja o tome kako se razbolio od Lottine ljubavi.

Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i crvenu vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kada su se

upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, Werther

odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta u drugom gradu.

Werther se jedno vrijeme zadržao kod diplomata, no njegov nadređeni je bio izrazito sitničav te to kod njega uništava i ono

malo volje koje je imao za službu pošto mu ona nikada nije bila posebno privlačna. On se osjeća kao da nigdje ne pripada. Ne

može se poistovjetiti nisi s plemstvo niti s visokim društvom. Nitko nije imao obzira prema njegovoj pjesničkoj duši.

Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da

je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta

službu.

Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za

Alberta. Werther se osjeća neispunjeno jer poslom nije nikako mogao zatomiti svoje osjećaje prema Lotti.

Werther se vraća u gradić  W u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Werther je još nesretniji, a time i

frustriranije i nepravedniji. Ne može više niti sakriti odbojnost koju osjeća prema Albertu, a čini mu se da Lotta nije niti sretna

s njim.

Albert naslućuje Wertherovu ljubav prema Lotti i na lijep i uljudan način kaže Lotti kako bi trebala smanjiti druženja s njim.

Čak i ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Tada zamoli Werthera da je ne posjećuje par dana zbog

velikih priprema za Božić. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući,

ali ne zna kako. Werther sve više razmišlja o samoubojstvu, a pokušava sada napraviti i zadnje pripreme.

Ipak, prije samog Božića, jedne večeri kada je Lotta bila sama kod kuće, Werther je odluči posjetiti. Čita joj prijevod Ossijana,

trenutak i emocije ga ponesu. Poljubi i zagrli Lottu.  Iako su oboje zaneseni, Lotta se prva pribrala i govori Wertheru da joj

više nikada ne dolazi pred oči. Sve ovo još i više je učvrstilo njegove namjere oko toga da okonča svoj život.

Werther šalje po slugama pismo Albertu kako bi mu on posudio pištolje jer mora otići na put. Lotta sluti što bi se moglo

dogoditi no ništa ne govori Albertu.

Lotta je  zadnja dirala pištolj prije nego što je on dostavljen Wertheru. Iste noći Werther  je napisao oproštajna pisma te je

izvršio samoubojstvo.

Pronađen je sljedećeg jutra u plavo žutom odijelu koje je ga je podsjećalo na dan kada su se on i Lotta upoznali. Pored njega,

na pisaćem stolu bila je otvorena knjiga Emilija Galottija.

Njegova smrt izazvala je stanje općeg žaljenja kod svih mještana. Pokopan je na mjestu koje je sam odabrao, između dvije lipe

na kraju posvećenog groblja. Na posljednji ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Likovi: Albert, Lotta, Werther

Analiza likova

Werther – glavni lik romana. U vremenu u kojem je djelo nastao, ovaj lik bio je simbol trenutnog nezadovoljstva prema

društvu i građanskim institucijama. On je živio u boli i patnji, nezadovoljan životom.  Utjehu je pronašao u prirodi i tamo je

često bježao jer se nije znao i mogao suočiti s problemima. Njegov lik predstavljao je građane, obične male ljude s kojima se

najbolje slagao. Aristokracija mu je bila strana i nikako joj se nije mogao prilagoditi. Lotta je za njega sinonim sreće i blistave

budućnosti, sve ono što inače, dok se nije u nju zaljubio, nije mogao ni sanjati. Pritom je zanemario njezina zaručnika pa

možemo zaključiti da nije realan, da živi u oblacima, pomalo sanjarski. Ljubav prema Lotti ga je toliko obuzela da ne može

pravilno razmišljati niti raditi. On počne razmišljati o samoubojstvu, a Albert se tome protivi. To još više navodi Werthera da

počini taj čin. Kada se Lotta uda, smatra da je ono jedini spas za njega i njegove osjećaje koji su uzeli maha i njime prevladali.

Iako je vjerovao u Boga i bio je religiozan, on se ipak odlučio na samoubojstvo, a svoje razloge je prije toga pokušavao

opravdati pred Bogom obraćajući mu se. Autor je likom Werthera kritizirao tadašnje društvene prilike.

Lotta – voli ljude, djecu, prirodu i književnost, a u tome je jako slična Wertheru. Rano je ostala bez majke i imala je težak

život, no bez obzira na to, veseli se sitnicama koje on donosi, smiješi se i raduje mu se. Jako je osjećajna, ali za razliku od

Werthera, ona svoju senzibilnost dobro prilagodi situacijama koje je okružuju. Odmah kada je upoznala Werthera, zaljubila se

u njega, kao i on nju. Werther je u njoj vidio anđela zbog njezinih lijepih osobina. No, iako je jako zaljubljena, realna je pa je

tako i svjesna svojih obveza prema obitelji i Albertu. Živi po pravilima i normama društva i toga se ne želi odreći. Kada shvati

da je Werther sve više zaljubljen u nju, ona ga pokušava odgurnuti od sebe kako ne bi patio, što znači da ima veliko srce. Kada

joj je izjavio ljubav, ona mu je rekla da joj više ne dolazi pred oči jer nije htjela ugroziti svoj položaj u društvu. Time ga je

osudila na smrt, a sebe na patnju i bol.

Albert – realan i stabilan, suprotnost Werthera. Pametan i dobro obrazovan. Osoba od punog povjerenja u koju se može

pouzdati jer pruža sigurnost. Iako ga je autor zamislio tako da njegov lik bude suparnik Wertheru, na kraju nije predočen kao

negativna ličnost. Iako Werther u njemu vidi suparnika, on to nikako nije jer je Lottu upoznao puno prije njega te tako ima i

veća prava u njezinom osvajanju. Iako osjećaje Lotti nije otkrio, svojim postupcima daje joj do znanja da će je uvijek cijeniti i

voljeti. Werther mu je bio jako dobar prijatelj bez obzira na to što je znao da gaji iste osjećaje prema Lotti.

3.Dio

Bilješke o djelu:Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane.Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu.Goethe je temu dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina zaručnika.

Romantičarska obilježja u djelu:–      U većini slučajeva osjećaji prevladavaju razumom.–      Plemići i građani su u djelu izmiješani iako nisu izjednačeni,ali se ipakvidi da nisu tako strogo odvojeni.–      Ima mnogo opširnih i detaljnih opisa prirode, Werther puno višepriča osvojim osjećajima i duševnom stanju nego o događajima kojisezbivaju oko njega.–      Werther samoubojstvo smatra junačkim djelom, a da je djeloklasicističko on bi vjerojatno ubio Alberta, a ne samoga sebe.–      Djelo nema klasični oblik nego je pisano u posve novom obliku.–      Ima stilskih obilježja koja su u klasicizmu bila nezamisliva(eliptični stil, inverzija).

Analiza likova:WertherMladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva. Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje svojem prijatelju Wilhelmu. «Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kako lijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati i potkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretom odmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duže vide svjetlost ovoga sunca-da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara iz sebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučen bio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicu može napustiti kad hoće.» Ovdje Werther prvi put govori o smrti- prvo govori kako svi žele što duže živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od tijela- tamnice.Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za svoje probleme-smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji nada da će budućnost biti bolja. «Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uz nju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakoga trenutkaiskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek koji obnaša neku javnu službu i kaže mu:''Fini mladi gospodine! Ljubiti je ljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne za posao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak i ono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam nebranim. Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan i imendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću ga preporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je s njegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik-s njegovom umjetnošću.» Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo. «Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njim uokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, iWilhelme, da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na koju polažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osim samnom, makar zbog toga morao i propasti.» Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottuna zabavi, sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on zaljubio. «Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilo samnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radosti življenja.» Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa sudbinom, svojom željom za smrti. «Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja kojikad ih odviše zagriju i iscrpe jahanjemsami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni je često tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječitu slobodu.» Opet želja za slobodom, tj. smrću- čini se kao da je samo tražio razlog da napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno. «Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se toga mogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam: sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivi razlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.» Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i shvaća. «Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnija luda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao stara djevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoga nitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.» Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte-poslanik ne želi prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način rada, a

to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska. «Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača. Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a onda je još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog toga likovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost i moje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nje čuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja-to me uništavalo i još sam u sebi bijesan.» Još jedan razlog samoubojstva- kada konačno pronalazi neku ženu koju bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i višeod Lotte, onda ga njezin stalež ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se oduprijeti. «Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaest dana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti, posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bih opet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitome srcu-ispunjavam njegovu volju.» Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio nakonštoje pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja. «Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen. Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.» Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe- kada je sretan ne vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre. «''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu i nezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.'' ''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sa svojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužna suosjećanja ljubavi. Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati moju maštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce iz sna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!» Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi. «Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju; a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast. Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često? - Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznostkojom prima nenamjerni iskaz mog osjećaja,čemu sućut za moje patnje što se ocrtava na njezinu čelu?» Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi, ipak postoje. «Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu u punom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoje čelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma. Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi, sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazi dodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje, stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnice mahnitim poljupcima.» Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci. «EtoLotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež iz kojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam. Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života! Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.» Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni- Albertovoj sreći na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.[r/aw] Lotta [raw]Pametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za drugo- oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu, djeca vole Werthera- jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću. «U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo oko djevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini s blijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.» Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja se požrtvovno brine za svoju braću i sestre. «Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'', reče Lotta,''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa. A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviru odbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»

AlbertLottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u klasicizmu i odan tradiciji. «''Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.» «''To je ovdje takva moda''nastavila je,''da svaki par ljudi koji pripadaju jedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner loše pleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratimtaj napor''» «Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštena vanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne može prikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da je malokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzim više od svih ostalih.» Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov- Albert i Werther su suprotnosti. «''Ljudska narav'', nastavih,''ima svoje granice: ona može podnositi radost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjera prevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može li izdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da je jednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život, kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opake groznice.''» Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu- ja mislim da je Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.

Wertherove patnje:1.Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost2.Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi

Patnje mladog Werthera Johann Wolfgang von Goethe Dodatni uzroci ubojstva:

1.Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu, iu početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja, neće biti ničija!»)2.Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za Lottom Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.

Patnje mladog Werthera Johann Wolfgang von Goethe Dojam o djelu:Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i on se rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo govori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je život nepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog toga djelo nije po mome ukusu.

4.dio

Kratki sadržaj (verzija 2):Werther, mladi pravnik, dolazi u neki gradić kamo ga je poslala majka da rasčisti neka pitanja u vezi s nasljedstvom. Prigodom ladanjskog bala što se priređuje u okolici upoznaje Lottu, kćerku upravno-sudskog činovnika koji je u kneževoj službi. Oduševljen je njezinom milinom, prirodnim držanjem i plemenitim osjećajima, a iako zna da je ona zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Primjetivši da mlada djevojka nije prema njemu ravnodušna Werther je sretan i blažen. Kako se Lotta vlada nadasve korektno ne zaboravljajući ni na čas odsutnog zaručnika, Werther je zbog toga još više poštuje i cijeni. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njime sprijateljio i dvoje mladih ljudi provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. No Wertherova ljubav biva svakim danom sve jača, dosadašnja ga idila ne zadovoljava i mladić napokon donosi odluku da ode, kako ne bi narušio sklad koji vlada između zaručnika. Želeći se zaposliti da ne bi mislio na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša. Kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, Werther gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila. Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumijevanja i daje mladiću očinske savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza kome će na ladanjskom imanju kratiti vrijeme. Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskona napušta službu. Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje prema Lotti, koja se udala za Alberta. Ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s kojim se nekoć dobro slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije sretna koliko bi zaslužila. U drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da njezini osjećaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta bi se htjela izvući iz te situacije, ali ni sama nezna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o samoubojstvu sada izvršava posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru do znanja kako ga više ne želi vidjeti. Werther odlazi kući sav rastresen. Poručivši Albertu da mu posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama. Ne usudivši se reći Albertu što se dogodilo Lotta je bespomoćna, a Werther se iste noći ubija Albrtovim pištoljem. Njegovo umiranje izaziva opću sućut: Lottin otac i njegova djeca okupiše se oko umirućeg Werthera koji prije smrti ne dolazi k svijesti. Albert je očajan, a Lotta samo što nije skapavala od žalosti. Pošto je umro, Werther je pokopan na kraju groblja između dvije lipe, na mjestu što ga je sam odabrao. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.

Problematika koja se obrađuje u djelu:Zabranjena ljubav između dvije osobe zna određenim osobama pomutiti razum i tada dolazi do nepromišljenih i suludih odluka, kao npr. odluka Werthera da si oduzme život.

Ta situacija takvim osobama izgleda bezizlazno, i svojim samoubojstvom ne samo da sebi oduzimaju život već i svoje bližnje dovode do velike patnje koja bi i njih mogla navesti da učine isto.

Wertherove patnje:1. Ljubav prema Lotti i njezina neostvarivost2. Neuklapanje u društvo i nerazumijevanje društvanih normi

Dodatni uzroci ubojstva:1. Poznanstvo s onim seljakom koji je bio zaljubljen u svoju gospodaricu, i u početku je i sretan, ali kada ga sljedeći put sreće on je nesretan i očajan zbog neuzvraćene ljubavi, a Werther ga na kraju nalazi na sudu kako ga optužuju za ubojstvo iste gospodarice («Ako neće biti moja, neće biti ničija!»)2. Upoznavanje sa pisarom koji je poludio zbog neuzvraćenoj ljubavi za Lottom

Werther je bio uvjeren da će ga njegova neuzvraćena ljubav ili pretvoriti u luđaka ili da će očajan na kraju ubiti Lottu.

Prikaži sliku feudalnog društva u 18. st. koju daje Goethe. Kako se ponašaju ljudi u pojedinim staležima? Kojem staležu pripada Werther?Izvjesno je da je Goethe bio pod snažnim utjecajem tada aktualnog «pokreta genija» kojeg je predvodio njemački zaljebljenik u narodnu epiku - J. Gottfried Herder. Bio je u snažnom antagonizmu prema klasicističkim, ali i racionalističkim tezama i preporučao je prevlast emocija nad razumom. Takve je postavke usvojio i Goethe, što se jasno vidi kroz razmišljanja njegovog junaka, Werthera (zato se ovaj roman često naziva i poluautobiografskim). Spomenutom pokretu rado se pridružilo njemačko građanstvo koje se na taj način borilo protiv dotadašnje francuske umjetničke nadmoći, ali i privilegija u kojima je uživalo plemstvo. Umjesto tih baštinjenih privilegija koje je plemstvu priskrbilo njihovo ime, romantičari se zalažu za kriterije zasluga.

Dakle, u 2. polovini 18. st. ispostavlja se da od viška ipak boli glava i dolazi do reakcije na razdoblje prosvjetiteljstva u vidu sentimentalizma. Poklonici novog modnog krika u literaturi ističu, pa i prepotenciraju ljudsku osjećajnost, a likovi im plaču kao kišna godina tako da je čudo što tadašnje knjižnice nisu potopljene. U ranijem razdoblju svoga stvaralaštva (kada je ovaj roman i nastao) Goethe je bio istinski sentimentalist. Još jedna teza koju su tadašnji književnici prigrlili jest uvjerenje da pravi genij – umjetnik stvara poput prirode, a ovakvo smo razmišljanje već susretali u manirizmu. Civilizacija, koja svojim okrutnim pravilima života i rada otupljuje ljudska čuvstva, sada postaje omražena. Propagira se čovjekov povratak prirodi, koja je njegova prakolijevka, i sjedinjenje s njom.

Werthera, a kroz njega Goethea, oduševljava jednostavna životnost svakodnevnice pučana i u što sam se mogla uvjeriti nekoliko puta. Tako je, primjerice, u prizoru dvoje zaigranih dječaka pronašao slikarsko nadahnuće, a ništa ga se nije dojmilo više nego naoko posve uobičajena slika Lotte kako dijeli svojoj braći i sestrama kriške kruha. Werther se divi tim relativno priprostim ljudima koji su voljni rezignirano živjeti svoje sasvim obične živote. Oni su možda neuki i bezperspektivni, ali su uspjeli ostati neiskvareni, a prirodnost je osobina koju Wether odnosno Goethe veoma cijeni.

Građani su prikazani kao ambiciozni, probitačni i obrazovani ljudi koji se sve snažnije probijaju prema vrhu društvene ljestvice i kao da samo malo nedostaje da zasluženo zauzmu pozicije koje ipak još uvijek velikim dijelom leže u rukama plemića. Od njihovog pak plemstva nije im ostalo ništa do li imena, a i njega uspješno blate svojim neoprostivim ponašanjem. Redovito se sastaju na najrazličitijim skupovima i gozbama pod izgovorom nekakvih životno važnih poslova i dogovora. Prava je istina da, prenemažući se i smješkajući pred sebi jednakima, uživaju u tonama kuharskih delicija. Posljedica dugoočekivane premoći građanstva jest sveopća težnja za naglim probitkom i život im se svodi na jurnjavu za (još) boljim životom. Werthera žaloste ti distancirani i, vrlo često, zajedljivi građanski odnosi. Werther pripada sloju pučana, a nemilostivu ruku obijesnih plemića osjetio je prilikom jednog plemićkog primanja na kojem je prisustvovao, a s kojeg je, zbog pripadnosti nazovimo to «krivom» staležu, otjeran.

Odnos društva prema Wertheru i Werthera prema društvu i prirodi:Čitav roman pisan je u epistolarnom obliku i ta je neobična forma svojstvena modernizmu koji već u Goetheovo vrijeme pušta prve korjenčiće. U svojim se pismima Werther obraća prijatelju, Wilhemu, i povremeno nam daje naslutiti Wilhemov stav prema njemu. Taj stav, usudila bih se reći, dijeli i većina ljudi koji okružuju Wethera. Wilhem osuđuje prijateljevu pretjeranu osjećajnost i nastoji ga potaknuti na razumniji i manje autodestruktivan način razmišljanja. On kritizira Wertherovo preuveličavanje vlastitih problema i savjetuje ga da se smiri. Ne slaže se s njegovim idealističkim i ujedno utopističkim shvaćanjem samog sebe i svoje životne misije. Nastoji mu pomoći i u dosluhu je s njegovom majkom. Smatra da je savršen put prema Wertherovom oporavku neka konkretna aktivnost, što Werthera dovodi u njemu mrsku službu u poslanstvu.

Čini se da većina ljudi drži Werthera ekscentrikom kojeg satire dosada besposličarenja, pa se gubi u melankoniji i gorčini vlastitih misli. Njegovo shvaćanje umjetničke slobode doživljavaju kao prkos svakoj vrsti autoriteta i uporno traže od njega da im se ipak pokori, što on, dakako, nije u stanju. Ta Wertherova tvrdoglavost potiče još veći bijes kod njegovih nadređenih, ali i pokazuje njegovu nesposobnost adaptacije u društvu.

Svugdje se osjeća izoliranim i konstantno bježi iz jedne sredine u drugu, dok zapravo nastoji pobjeći sam od sebe i odgovornosti

koje mu život nameće, koju on nije spreman preuzeti. On uistinu jest umjetnik, genije, i to ga čini posebnim, a on tu svoju posebnost ludo voli, iako se ona poput bedema izdiže između njega i njegove okoline sprečavajući ga da normalno funkcionira među tzv. «običnim ljudima». U više navrata ističe koliko se neshvaćenim osjeća; svjestan je da ljudi sve genijalce proglašavaju ili luđacima ili pijanicama i to ga duboko pogađa. Mada mnogo razmišlja u svojim postupcima, na kraju uvijek postupi prema svom prvotnom impulsu. Stalo mu je do tuđeg mišljenja o njemu, iako smatra da je on i po svome talentu i duši iznad svih koji ga okružuju. Društvo oko sebe uglavnom kritizira. Prezire okrutno rivalstvo među svojim sugrađanima koji, žedni uspjeha i novca, jedni drugima kljucaju jetra. Najviše ga od svih ljudskih mana iritira zlovolja koju izjednačava s ohološću. Sklon je vrlo burno reagirati prepozna li navedenu osobinu u čovjeku i tu je očit njegov djetinji nagon da promijeni svijet. Prezire civilizaciju općenito, jer je ona ishodište svih pravila koja ga guše i ograničavaju njegova intenzivna osjećanja, a time ga zakidaju za sposobnost umjetničkog stvaralaštva.

Jako je sklon djeci; ona ga raznježuju i bude neka čista osjećanja u njemu, lišena uobičajene turobnosti i težine kojima su obojana sva ostala Wertherova razmišljanja.

U skladu sa sentimentalističkom percepcijom svijeta, Werther je saživljen sa prirodom oko sebe, njegova duša prožima se s njome. Smatra da njegov slikarski talent proistječe iz harmonije i inspiracije koju pronalazi u prirodi. On osjeća prirodu u svoj njenoj osebujnosti i svim čulima upija njenu neponovljivu ljepotu. Kroz njegov kist pulsira duša prirode. Isto tako, priroda je odraz njegovih osjećanja, a slika u tome zrcalu mijenja se tijekom romana. U početku, u prirodi je personificiran njegov mir i relativna uravnoteženost i čitajući o njoj obuzima nas ljupkost i svježa razigranost proljeća. U svome početnom zanosu, opijen ljubavlju prema Lotti, sve mu se zlati pred očima, a i čitatelju se doima kao da osjeća navale ljetne vrućine. Kasnije, nakon što uvidi bezizlaznost svoje ljubavi prema Lotti, priroda postaje njegovo najveće zlo, proganja ga i razdire i nastupa jesen. Tada počinje čitati Ossiana i ponire u hladnoću opisanih krajolika. Na vrhuncu očaja godi mu bešćutnost zimskih krajolika, također iz Ossianovih djela, i tada donosi konačnu odluku o napuštanju ovozemaljskog svijeta.

Tko su Wertherovi najdraži pisci?U prvom dijelu knjige Werther se utapa u Homerovim stihovima. Nadahnjuje ga, a čini mi se i tješi struktura patrijahalnog načina života iz razdoblja antike. Sviđa mu se intimnost tadašnje svakodnevnice, kad su ljudi bili mnogo više vezani uz svoje obitelji, a i međusobno. Junačke epizode Homerovih spjevova raspiruju mu maštu i krijepe ga učvršćujući njegov idealistički svjetonazor. Prirodu gleda očima antičkih umjetnika trseći se da u njoj pronađe sklad kojeg ne može pronaći u sebi samom:

«Kad mi treba uspavanka, mogu je obilno naći u svome Homeru. Koliko sam puta njime smirio uzavrelu krv!»

Nakon bolne spoznaje o neostvarivosti svoje ljubavi prema Lotti prestaje čitati Homera. Sada se posvećuje proučavanju Ossianovih melankoničnih i hladnih opisa pejzaža. Ošamućeno guta priče o nemogućim pozicijama u koje dospijevaju Ossianovi likovi i razbucanoj prirodi koja odražava poremećene odnose među njima. Takav opskurni, gotovo bolesni ugođaj izvrsna je analogija Wertherovim pomahnitalim osjećanjima.

«Ossian je iz mojega srca istjerao Homera. Koji li je to svijet u koji meovaj divni pjesnik vodi! Lutati pustarom dok oko mene huji vihor što umagli koja se puši dovodi duhove predaka po mjesečini koja u sumrakusvjetluca.»

Karakterne osobine lika i uzroci njegovog propadanja:Werther je superosjećajni romantičar koji se rado prepušta svojim istančanim čuvstima i uranja u svoj svijet intenzivnih emocija i razmišljanja. Definitivno je i neporecivo posebna biljčica. Njegova umjetnička duša poput najfinijeg radara registrira svaki trzaj na licima drugih ljudi, svaku vibraciju koju ljudi i nesvjesno odašilju. Slikarski talent u skladu je s njegovom osjećajnom osobnošću i izvrstan je Goetheov pečat Wertherovoj kakarterizaciji. Zaljubljenost u prirodu iskonski je čovjekov instinkt, koji kod građana često mutira ili biva zanemaren. Werther je taj «zov divljine» isčeprkao iz najintimnijih kutaka svoga srca, čak u tolikoj mjeri da on i priroda postaju jedno. Neponovljiva prirodna ljepota reflektira se u Wertherovim slikama, dok se Wetherova trenutačna osjećajna stanja odražavaju u prirodi u vidu godišnjih doba koja on dočarava opisujući razne pejzaže u svojim pismima.

U snažnoj je opoziciji prema strogim, gotovo nehumanim, materijalističkim stavovima racionalista, i želi uvjeriti svijet u ispravnost romantičarskog svjetonazora. Tim je refleksnim antagonizmom toliko zaslijepljen da ne uviđa da njegov preizraženi sentimentalizam nije ništa manje pogrešan od pretjeranog racionalizma; zapravo se radi o dvjema krajnostima. Kategorično negira potrebu za strukturom bilo kakve vrste, prezire pravila koja ograničavaju njegov umjetnički virtuozitet kao i civilizaciju koja nameće takva pravila i zdušno odbija autoritete bilo kakve vrste. Zapravo je prilično svojeglav i postupa instinktivno i hirovito, bez ikakvog sluha za savjete ljudi koji ga okružuju i nastoje mu pomoći. Smatra se neshvaćenim genijem i u tome uvjerenju nalazi

opravdanje za svoje samovoljno ponašanje. Drži se iznad ostalih ljudi i igra ulogu mučenika u kojoj, u dubini duše, uživa jer ga to čini jedinstvenim. On bježi s jednog mjesta na drugo, no svugdje se osjeća neshvaćenim i izgubljenim, a smatra da je uzrok tome njegova genijalnost. Niječe odgovornost za rezultate vlastitih postupaka, svaljuje krivnju na druge, Boga i sudbinu i u tome se zrcali njegova nezrelost.

Njegov najveći problem je što ne zna za kompromis. Nedostaje mu fleksibilnosti i ustraje u toj svojoj tvrdoglavoj nepokornosti jer kompromis izjednačava s porazom. Smatra da bi tako popustio ljudima koji njegovu genijalnost nazivaju ludošću i likuju nad njegovom nemoći da se afirmira u društvu. Ne shvaća osnovno načelo preživljavanja, a to je da je prilagodba preduvjet opstanka. Braneći svoje utopističke stavove, često je u sukobu s okolinom. Umjesto da se pritaji i ne baca biserje pred svinje, a potajno čini po svome, on glasno protestira protiv svake situacije koju doživljava kao nepravednu i svake tvrdnje koju smatra netočnom i, stoga, uvredljivom. To je čovjek na kraju puta sazrijevanja čiji entuzijazam postupno blijedi jer postaje bolno svjestan činjenice da ne može promijeniti svijet, a u svijetu u kojem trenutno živi ne može opstati. Tada konačno umire dijete u njemu i on pada u apsolutno beznađe. Bez nade se, dakako, ne da živjeti jer «Nada umire posljednja», a s njome i sam čovjek i tada Werther zapada u stanje neprirodne rezigniranosti te se u njemu rađa pomisao o samoubojstvu.

Svjestan je svoje genijalnost i zaljubljen je u činjenicu da je poseban te žudi za nekim s kim bi mogao podijeliti svoja nadprosječna osjećanja i misli. Srodnu dušu pronalazi u jednoj jedinoj osobi – Lotti – dakle, onoj koja mu je nedostupna, no on nije spreman prihvatiti realnost, već se zanosi grdnim zabludama da će se sve riješiti samo od sebe, dok jednom ne lupi glavom o zid. Razlog Wertherove očaranosti Lottom možemo potražiti u modernoj psihologiji. Baš kao što je Freud rekao: «Svoju ljubav mogu dati samo onome tko je po svojim glavnim osobinama dovoljno sličan meni da u njemu mogu voljeti sebe.» Za Werthera, Lotta je ta osoba koja mu je toliko slična da ga razumije, ali ipak dovoljno skromna i ponizna da se ne drži iznad njega, već da ga zadivljeno promatra i sluša hraneći njegov ego. On je maksimalno idealizira – naime, ne spominje nijednu njenu manu – zbog čega se još dublje zaljubljuje i postaje nezdravo ovisan o njoj. Obožava način na koji ga ona vidi, i sam priznaje da se uz nju osjeća važan i potreban. Pronašavši ljubav svog života, bezglavo se prepušta zaljubljenosti ne želeći razmišljati o mogućem ishodu te nesuđene ljubavi. Odatle onaj snažan šok kojeg je doživio kada mu je surova istina konačno uspjela prodrijeti do svijesti. Troje ljudi je gužva, to je činjenica; dakle – netko mora napustiti mjesto zločina. Lotta je za njega savršeno, gotovo eterično biće i nikad joj ne bi naudio. S njenim se zaručnikom Albertom prilično dobro upoznao, čak i zbližio, i smatra ga poštenom i dobrom osobom, unatoč pojedinim nesuglasicama. Wertherova izopačena logika navodi ga na zaključak da je on tu suvišan i odlučuje se rastati od danjeg svijetla.

Werthera je upropastila njegova naglašena osjećajnost i nemogućnost adaptacije okolini u tolikoj mjeri koja bi mu omogućila opstanak. Na sličan je način doživljavao umjetnost, gdje stvara isključivo prema vlastitom nahođenju, a odbacuje bilo kakva pravila. Silina osjećaja dovela je njegov živčani sustav do preopterećenja i na kraju gubi sposobnost zdravog rasuđivanja i zapada u beznađe te jedini izlaz vidi u smrti.

Bilješke o djelu (verzija 2):Djelo je epistolarni roman jer tako djeluje istinitije i uvjerljivije. Možemo ga podijeliti u dva djela. Prvi dio do Wertherova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Prvi je dio veseo i sretan, a drugi dio je tužan i sumoran, a oni zapravo dočaravaju Wertherovu psihu. Goethe je temu dijelom preuzeo iz života Carla Wilhelma Jerusalema, a dijelom iz vlastitog života. Jerusalem je Goetheov prijatelj sa studija u Leipzigu koji se ubio zbog nesretne ljubavi prema kćeri svojeg poslodavca, i prema njemu je nastao lik Werthera. Lik Lotte je dijelom nastao prema Charlotti Buff, a dijelom prema Maximiliani la Roche, dok je lik Alberta nastao po uzoru na njegova prijatelja Johanna Cristiana Kestnera, Charlottina zaručnika.

Analiza likova (verzija 1):Werther- Ovaj lik je romantičnarski lik, on u biti prestavlja pozitivnog buntovnika.- Mlad je, obrazovan, lijep, uglađen, simpatičan.- Dobar je prema drugima, ljudi ga vole i poštuju, pogotovo Lottina obitelj.- Ima sposobnost, ali ne i želju da uspije u realnom životu.

Lotta- Ona je oličenje ženstvenosti, lijepa je, nježna, nedužna, iskrena.- Sve njezine osobine jamče da će biti odana žena i požrtvovna majka.- Sposobna je pružiti sve što od nje traži društvo u kojem živi.- Odanost Albertu i poštovanje zadane riječi dovodi Lottin lik do savršenstva.

Albert- On je po svemu trebao biti negativan lik, suprotnost Wertheru, i zapreka iskrenoj ljubavi.- Posjeduje sve osobine koje posjeduje i Werther.- Mlad, lijep, pametan, obrazovan, drag, i njegova ljubav prema Lotti daje mu potpuno pravo na nju.- Veoma mudro je spoznao da je nesigurnog, ali privlačnog suparnika bolje imati za prijatelja nego za neprijatelja.- Dokazao je Lotti da je on onaj pravi koji će je zauvijek štititi.

Analiza likova (verzija 2):WertherMladi pjesnik i slikar koji na majčin nalog odlazi kod svoje tetke u Wahlheim (izabrani dom) da riješi s njom pitanje nasljedstva. Isprva jednostavno uživa u prirodi i seoskoj idili, ali onda upoznaje Lottu te se odmah zaljubljuje u nju. Njegove patnje počinju tek kada dolazi Albert i tek tada uviđa kako je njegova ljubav nemoguća, iako je i prije znao da je Lotte zaručena. Mi ga upoznajemo preko pisama što ih šalje svojem prijatelju Wilhelmu.

«Tko pak u svojoj poniznosti spozna kamo sve to ide, onaj koji vidi kakolijepo svaki građanin, kojemu je dobro, umije svoj vrtić dotjerati ipotkresati kao raj, i kako strpljivo i onaj koji je nesretan, pod teretomodmiče svojim putem, a svi su jednako obuzeti željom da još minutu duževide svjetlost ovoga sunca - da, taj je miran, pa i svoj svijet stvara izsebe samoga, a i sretan je, jer je čovjek. Zatim pak, ma koliko skučenbio, u srcu uvijek održava sladak osjećaj slobode i to da ovu tamnicumože napustiti kad hoće.»

Ovdje Werther prvi put govori o smrti - prvo govori kako svi žele što duže živjeti, a nakon toga govori kako je smrt zapravo oslobođenje od tijela - tamnice. Mislim da se tješi što uvijek ima dodatno rješenje za svoje probleme - smrt, iako se ja uopće ne slažem s tim jer uvijek postoji nada da će budućnost biti bolja.

«Mlado srce posvema ovisi o nekoj djevojci, sve sate u danu provodi uznju, rasipa sve svoje snage, sav svoj imetak, kako bi joj svakogatrenutka iskazalo da joj se predaje. A onda dođe neki filistar, čovjek kojiobnaša neku javnu službu i kaže mu: ''Fini mladi gospodine! Ljubiti jeljudski, samo morate ljudski ljubiti! Razdijelite svoje sate, jedne zaposao, a sate odmora posvetite svojoj djevojci. Izračunajte svoj imetak iono što vam ostane kad pokrijete svoje potrebe, to vam ne branim.Samo ne prečesto da joj nešto darujete, možda za njezin rođendan iimendan itd. 'Posluša li čovjek, onda je to uporabljiv mladić i sam ću gapreporučiti svakom knezu da ga postavi u neki kolegij, samo je snjegovom ljubavlju gotovo, a ako je umjetnik - s njegovom umjetnošću.»

Werther ovdje govori kako su osjećaji i razum oprečni pojmovi koji nikako ne idu zajedno jer ako razumno biraš djevojku ne možeš imati osjećaje za nju, a ako si zaljubljen onda ne možeš misliti ni na što drugo.

«Više nisam bio čovjek. Držati najljupkije stvorenje u rukama i s njimuokolo letjeti kao vrijeme, tako da je nestajalo sve oko nas, i Wilhelme,da budem iskren, još sam se zaklinjao da djevojka koju volim, na kojupolažem pravo, nikad ne bi trebala plesati valcer s nekim drugim osimsa mnom, makar zbog toga morao i propasti.»

Mislim da se ovdje pokazuje kako se Werther zaljubio u Lottu na zabavi, sve je bilo veselo, sjajno, nitko nije tužan i tako se poletno i nevino on zaljubio.

«Živim tako sretne dane kao što ih Bog čuva za svoje svece; i bilosa mnom što god bude, ne smijem kazati da nisam uživao radostiživljenja.»

Wertherova pomirenost sa životom i samim sobom, mirno se suočava sa sudbinom, svojom željom za smrti.

«Priča se o nekoj plemenitoj vrsti konja koji kad ih odviše zagriju i iscrpejahanjem sami sebi nagonski pregrizu žilu ne bi li lakše disali. Meni ječesto tako, želio bih si otvoriti neku žilu koja bi mi omogućila vječituslobodu.»

Opet želja za slobodom, tj. smrću - čini se kao da je samo tražio razlog da napusti taj uskogrudni svijet u kojem se osjeća sputano i nelagodno.

«Već sam nakanio da je ne viđam toliko često. Da, ali tko bi se togamogao držati! Svakog dana podlegnem kušnji i svečano si obećam:sutra ćeš jednom izostati; a kad dođe jutro, opet nađem neki neodoljivirazlog i prije nego što bih očekivao, već sam kod nje.»

Opisuje se Wertherova ovisnost, opijenost Lottom, a tek tu on to zapravo i shvaća.

«Poslanik me mnogo prekorava, to sam i predviđao. On je najpedantnijaluda što u uopće može postojati; korak po korak, a ukočen kao staradjevica; čovjek koji nikad nije zadovoljan sam sa sobom i kojemu stoganitko ne može učinitinnešto na čemu bi ibo zahvalan.»

Tu Werther priča o svojoj nesreći nakon odlaska od Lotte - poslanik ne želi prihvatiti Werthera jer ima drugačije poglede na svijet i drugačiji način rada, a to je prvi uzrok Wertherova ponovnog odlaska.

«Svaka riječ što ju je izgovarala prodirala mi je u srce poput mača.Nije osjećala kakva bi to bila samilost da mi je sve to prešutjela, a ondaje još dodala što će se dalje brbljati i kakva će vrsta ljudi zbog togalikovati. Kako će se takvi od sada rugati i radovati kazni za moju oholost imoje podcjenjivanje drugih, što mi odavno već predbacuju. Sve to od nječuti, Wilhelme, i to glasom iskrenog suosjećanja - to me uništavalo i jošsam u sebi bijesan.»

Još jedan razlog samoubojstva - kada konačno pronalazi neku ženu koju bi mogao voljeti isto toliko, ako ne i više od Lotte, onda ga njezin stalež ismijava, zabranjuje društvo s njom, a ona je potpuno bespomoćna protiv toga, ne slaže se s takvim društvenim podjelama, ali ne može se oduprijeti.

«Kamo želim ići? Dopusti da ti to u povjerenju otkrijem. Još četrnaestdana moram ipak ostati ovdje, a potom, nastojao sam se uvjeriti,posjetio bih rudnike u ***; no zapravo, u tome nema ništa, samo bihopet htio doći bliže Lotti, to je sve. A smijem se vlastitomesrcu - ispunjavam njegovu volju.»

Opet se opisuje Wertherova slabost i ovisnost o Lotti. Ovo je dio nakon što je pobjegao od društvenih predrasuda i od rodnoga kraja.

«Kako se priroda priklanja jeseni, u meni i oko mene nastaje jesen.Moje lišće žuti, a lišće sa susjednih stabala već je otpalo.»

Dokaz da su njegovi opisi prirode i opisi njegove psihe - kada je sretan ne vidi loše strane, a kada je tužan ne vidi dobre.

«''Njegov poljubac'', rekoh, ''nije baš bez požude, on traži hranu inezadovoljan se vraća od isprazna milovanja.''''On meni jede iz usta'', reče ona. Preda ptici nekoliko mrvica kruha sasvojih usana, s kojih su se s punom slašću smješkali užici nedužnasuosjećanja ljubavi.Odvratio sam pogled. To ne bi trebala raditi! Ne bi trebala draškati mojumaštu takvim slikama nebeske nevinosti i blaženstva i buditi moje srce izsna, u koji ga katkad uspava ravnodušnost života!»

Lotta ovdje govori zapravo o Wertheru i on to zna, ponaša se kao da je Werther njen mali lutak kojim upravlja i koji služi samo njenoj zabavi.

«Ona ne vidi, ne osjeća da pripravlja otrov koji će uništiti mene i nju;a ja tako požudno ispijam taj pehar što mi ga ona pruža za moju propast.Čemu taj dobroćudni pogled kojim me ona često pogleda? Često?- Ne, ne često, ali ipak ponekad, čemu ljubaznost kojom primanenamjerni iskaz mog osjećaja, čemu sućut za moje patnje što se ocrtavana njezinu čelu?»

Opet aluzija na smrt, vidi se kako Werther polako gubi razum zbog Lottininih prikrivenih osjećaja naspram njega, koji, kako se i ovdje vidi, ipak postoje.

«Cijela silina tih riječi sručila se na nesretnika. Bacio se pred Lottu upunom očajanju, uhvatio njezine ruke, pritisnuo ih na svoje oči, na svoječelo, a njoj kao da je dušom proletjela slutnja nekog strašnog nauma.Svijest joj se pomutila, stisnula je njegove ruke, pritisnula o svoje grudi,sjetnom se kretnjom prignula k njemu i njihovi se užareni obrazidodirnuše. Svijet je za njih bio nestao. On je ovio svoje ruke oko nje,stisnuo je uz svoje grudi i obasuo njezine zadrhtale, mucave usnicemahnitim poljupcima.»

Ovdje se vidi kako je i Lotta zaljubljena u Werthera, da si on to ne umišlja, a jedina prepreka njihovoj ljubavi je financijsko stanje Werthera koji je dosta siromašan, dok je Albert bogat, i Lottino obećanje majci.

«Eto Lotte! Ne grozim se od toga da dohvatim hladan, strašan kalež izkojega ću ispiti pomamu smrti! Ti si mi ga pružila i ja ne oklijevam.Sve! Do kraja! Tako su ispunjene sve želje i nade mojega života!Da tako hladan, tako ukočen pokucam na mjedena vrata smrti.»

Oproštaj od Lotte, ne žali ni za čim, uvjeren je da netko od njih troje mora otići jer svi troje zajedno sigurno ne bi mogli biti sretni - Albertovoj sreći na putu je Werther, a Wertherovoj Albert; jedino bi Lotta bila sretna kada bi mogla imati Albertov novac, a Werthera za muža.

LottaPametna i osjećajna djevojka koja se mora skrbiti za šestero braće i sestara, i za bolesnog oca. Zaručena je za Alberta, više zbog njegova novca s kojim može djeci osigurati budućnost i obećanja majci, nego zbog ljubavi. Zaljubljena je u Werthera i njih dvoje su kao stvoreni jedno za drugo - oboje vole plesati, imaju isti ukus za književnost, vole prirodu, eca vole Werthera - jedino što im je na putu je Wertherovo financijsko stanje koje ne bi moglo zadovoljiti potrebe šestero djece i nadolazeću.

«U predvorju se šestero djece od dvije do jedanaest godina vrzmalo okodjevojke lijepa stasa, srednje visine, u jednostavnoj bijeloj haljini sblijedocrvenim vrpcama oko rukava i grudi.»

Opisuje se Lottin izgled i njenu blizinu s njezinom djecom tj. sa sestrama i braćom. Wertherov prvi dojam o Lotti kao nevinoj prekrasnoj djevojci koja se požrtvovno brine za svoju braću i sestre.

«Razgovor je došao na plesnu zabavu.''Ako je ta strast neka mana'',reče Lotta, ''onda ću vam rado priznati da mi ništa nije draže od plesa.A kad mi se nešto mota po glavi, pa na svome raštimanom glasoviruodbubnjam kontradansu, sve bude opet u redu.»

AlbertLottin zaručnik, svi ga opisuju kao pedantnog i čestitog čovjeka što treba značiti da je iz ugledne obitelji i da ima novaca. Raspravljao je s Wertherom o samoubojstvu i pokazalo se da je Albert još uvijek ostao u klasicizmu i odan tradiciji.

«Albert je čestit čovjek, s kojim sam gotovo zaručena.»

«''To je ovdje takva moda''nastavila je, ''da svaki par ljudi koji pripadajujedno drugome ostane zajedno za njemačkog plesa, a moj partner lošepleše valcer, pa mi je zahvalan kad mu uskratim taj napor''»

«Ne mogu, međutim, uskratiti poštovanje Albertu. Njegova opuštenavanjština vrlo živo odudara od nemira mojega karaktera, koji se ne možeprikriti. On je osjećajan i dobro zna što ima u Lotti. Čini se kao da jemalokad loše raspoložen, a ti znaš da je to grijeh što ga u ljudi mrzimviše od svih ostalih.»

Opis Albertova karaktera, a ujedno i Wertherov - Albert i Werther su suprotnosti.

«''Ljudska narav'', nastavih, ''ima svoje granice: ona može podnositiradost, patnju, boli, sve do određene mjer, ali propada čim je ta mjeraprevršena. Nije tu, dakle, pitanje je li netko slab ili jak, nego može liizdržati mjeru svoje patnje, bila ona moralna ili tjelesna. Nalazim da jejednako tako čudno reći kako je kukavica čovjek koji si oduzme život,kao što bi bilo neprilično reći da je kukavica onaj koji umire od opakegroznice.''»

Ovo je Wertherova i Albertova rasprava o samoubojstvu - ja mislim da je Albert u pravu jer je mnogo teže podnositi bol cijeli život jedino s nadom za bolje sutra nego povući okidač s kojim sve nestaje.

Werther i Fedra:Werthera možemo vrlo dobro usporediti i sa Fedrom - oboje su beznadno zaljubljeni i jedva suzdržavaju svoje osjećaje, ali Werther, za razliku od Fedre, svojoj ljubavi ne želi smrt nakon što uviđa kako Lotta nikada neće biti njegova. Werther je uvijek bio u dobrom odnosu sa Lottom, uvijek su pričali, šetali i u početku su samo bili prijatelji dok je Fedra Hipolita uvijek samo od sebe tjerala, izbjegavala ga je, pa se stoga Hipolit nikada ni nije u nju mogao zaljubiti.

Werther i Cid:Da je Cid na Wertherovom mjestu on bi potpuno drugačije postupio. Prvo bi Cid morao ubiti Alberta jer mu stoji na putu do ljubavi, što je Werther odmah isključio i mislim da je previše osjećajan za to, ili bi pak morao ubiti Lottu zbog uvrede časti, što je za Werthera apsurdno. Da je Werther na Cidovom mjestu on uopće ne bi pomislio na osvetu, nego bi se bacio svojoj dragoj pred noge i rasplakao se, ne bi se zanimao za društvene norme i vjerojatno ju nagovorio na bijeg samo da mogu biti zajedno.

Dojam o djelu (verzija 1):Djelo mi se nije svidjelo zbog Wertherove preosjećajnosti, svako malo i on se rasplače, on je više plakao nego svi ostali likovi zajedno. Cijelo djelo govori o tome kako se on osjeća, kako je neshvaćen, tužan, kako je život nepravedan itd. Pomalo me podsjeća i na sapunicu i upravo zbog toga djelo nije po mome ukusu.