Dragan Radulović

Pejzaž do pakla

ili

Propast kuće Marinkovića

Ljudski nemir se prenosi na mrtve stvari i grañevine, a neispitane emanacije grañevina, koje se jedva mogu i naslutiti, prenose se na ljude.

Ivo Andrić

LICA

Profesor Luka Marinković – profesor latinskog u penziji

Vladimir Ivanović – novinar sa literarnim ambicijama

Dragica Ivanović – Vladimirova supruga

Advokat Novo Buturović – consigliere grañevinske mafije

Bobo Nikolić – grañevinski ing. nadzornik radova

Načelnik komunalne policije

Službenica u katastru

Ilija Živekić Blavor – glavni pravnik katastra

Mali Buturović – pripravnik kod glavnog pravnika katastra

Miko – policijski inspektor

Gazda graditelj

Hor gazdinih čauša

Ivica Bedevija – grañevinski inspektor

Munižaba – grañevinski inspektor, pripravnik

Ana Marinković Savedano – profesorova kći

Prizor I

(Ispred zidina Starog grada u Budvi, Vladimir Ivanović gleda

plakate koji najavljuju program festivala Grad-teatar, leñima je

okrenut terasi hotela „Mogren“. Nakon izvjesnog vremena,

okreće se i vidi svog profesora latinskog iz budvanske

gimnazije Luku Marinkovića kako ga ispitivački posmatra.

Profesor je izgledao bolesno: crni kolutovi oko očiju, lice

zelenkaste boje, na njemu brada od nekoliko dana, i neka

čudna prašina nataložena po tamnoplavom odijelu. Vladimir

nije skrenuo pogled u stranu, a opet, na licu mu se nije

pojavio izraz straha pred onim što vidi.)

MARINKOVIĆ: Jeste li to vi, Ivanoviću?

IVANOVIĆ: Jesam, profesore. Ja sam. Kako ste?

MARINKOVIĆ: Nijesam bio siguran, pa me je bilo strah da

nekog stranca oslovim vašim imenom. Ako pogriješim morao

bih poslije da molim za izvinjenje i objašnjavam, a to mi je

odavno postalo mrsko, nemam više živaca za objašnjavanje. No,

drago mi je što sam vas sreo, ne možete znati koliko. A dugo je

vremena prošlo od našeg posljednjeg susreta.

IVANOVIĆ: Bogami dugo, ima bar deset godina. Kako ste,

profesore?

MARINKOVIĆ: Raduje me što vidim da dobro izgledate.

Očigledno vam prija život izvan ovog grada. Oženjeni ste,

pretpostavljam?

IVANOVIĆ: Da. Imam i sina od tri godine.

MARINKOVIĆ: Zdravo bio! U tom uzrastu su djeca

najzanimljivija, zar nijesu, kao kućni ljubimci sa kojima igre

nikad dosta. Uživajte u tome, Ivanoviću, jer djeca rastu brže

nego što mislite. A vaša supruga, radi li gdje?

IVANOVIĆ: U istoj firmi gdje i ja. Ali, srećom, nije novinarka.

Radi u odjelu za marketing, i odlično joj ide.

MARINKOVIĆ: Dobro je, dobro je… Danas se teško dolazi do

posla. A sa dvije plate je ipak lakše podizati porodicu.

IVANOVIĆ: Kako je vaša kći Ana, profesore? Javlja li vam se?

MARINKOVIĆ: Moja kći je odlično, hvala na pitanju. I to

saznanje mi grije srce u ovoj staračkoj hladnoći. U Rimu živi,

ona i muž se bave trgovinom slikama. Jednom sedmično se

čujemo preko skype-a.

IVANOVIĆ: Imate li unučadi, profesore?

MARINKOVIĆ: Ne, nažalost. Ali, biće ih, nadam se…

IVANOVIĆ: Hoće, naravno… Pričao mi je jedan prijatelj, slikar

iz Bara, kako mu je Ana organizovala prodajnu izložbu u Rimu,

veoma uspješnu kako je rekao. Bio je pun utisaka o izložbi, i

lijepih riječi o Ani.

MARINKOVIĆ: Da, time moja kći liječi napade nostalgije,

organizuje izložbe našijencima. Ali rijetko dolazi u Crnu Goru.

Posljednji put je bila na majčinoj sahrani. No, dobro. Bolje da

je želim, nego da je žalim.

IVANOVIĆ: A kako ste vi, profesore? Dobro izgledate i još bolje

se držite, koliko vidim.

MARINKOVIĆ: Ako mi se ne podsmijevate, onda loše vidite,

mladiću. No kako god, možda bih povjerovao u tu sliku samo

da ne posjedujem doma ogledalo koje me svakoga dana

obavještava kako izgledam i koliko se dobro držim. Ali, to je

nebitno. Imam jednu molbu za vas, mladi gospodine Ivanoviću.

Čitam redovno svakog četvrtka kolumnu koju pišete, i tako

znam da je sa vama sve u redu. Nijesam uvijek saglasan sa

stavovima koje iznosite, ali vi znate bolje od mene što se u

carstvujušćoj Podgorici dogaña, te ne miješam se u to. Pročitao

sam i zbirku priča koju ste onomad objavili, jedna mi se

posebno svidjela, a ostale kako-tako… Ponekad mi bude žao

što u vlastitoj struci nijeste pronašli parče života, ali dobro.

Ako ste u književnosti i novinarstvu to uspjeli, i ako ste

zadovoljni postignutim, onda niko nema pravo da se protivi, a

najmanje to pravo pristoji vašem profesoru iz gimnazije. Imam

jednu molbu za vas, mladiću…

IVANOVIĆ: Recite, profesore!

MARINKOVIĆ: Hoću, hoću, ako mi vaša nestrpljivost uopšte

dopusti da izgovorim to što želim. Nedavno sam odlučio da iz

temelja renoviram kuću. Stara je, odavno sagrañena, i po

svemu zaslužuje novi izgled. Sagradio je u Gospoštini moj ñede

Andrija 1932. godine, visoki državni službenik Zetske

banovine na Cetinju zadužen za pitanja trgovine u tom dijelu

kraljevine. Taman se bio oženio, i riješio da se sa porodicom

odseli iz očeve kuće u Starom gradu. Tada je to bila veoma

lijepa kuća, ljepše nije bilo u Budvi. A sada je sva ta

nekadašnja ljepota pala na mene. Srećom, Ana je prije

nekoliko mjeseci poslala novac i zadala mi da organizujem

cijelu stvar: zidari, vodoinstalateri, keramičari, moleri…

Pretpostavljate, mladiću, kako to već ide i koliko truda treba.

Novac je najmanji trošak.

Dakle, odlučio sam da renoviram kuću, i u toj odluci

shvatio da nemam kuda s knjigama koje posjedujem. A i

nataložilo ih se u ovih dvije-tri generacije ljubitelja knjige u

mojoj porodici, više nego što mogu da izdržim. Sklopio sam bio

nagodbu o legatu sa Bibliotekom Budve, i sve je bilo na

trenutak od rješenja mojih muka, kada je i sama Biblioteka

grada ostala bez svojih prostorija. Knjige Biblioteke nalaze se u

kutijama po podrumima stambenih zgrada gdje mjesecima

trunu i čekaju ispunjenje obećanja o odgovarajućem smještaju.

A nekadašnja prostorija Biblioteke sada je pretvorena u kazino.

Da, da, pogledajte, mladiću, to nije prazna metafora, već

banalna budvanska činjenica. Pogledajte, uvjerite se,

empirijski verifikujte!

Ne znam, Ivanoviću, što su naši preci mislili o nama

kada su s početka druge polovine devetnaestog stoljeća, pod

Austro-ugarskom, i prkoseći njenoj vlasti, ujedinjenjem srpske

i hrvatske čitaonice osnovali Biblioteku Budve, ali u jedno sam

baš siguran: mislili su bolje i više o nama, tada, nego što mi

mislimo o sebi – danas!

IVANOVIĆ: Profesore, imali ste neku… molbu?

MARINKOVIĆ: Oh, da! Oprostite, mladi gospodine, zanijelo me

gradivo iz prošlosti, a vremena za stare ljude je sve manje.

Vremena nikada nema dovoljno. Razmišljao sam i mučio se,

što ću s knjigama? Nemam ih gdje skloniti, a legat više ne

dolazi u obzir, jer biblioteke nema. Živimo urbanistički haos,

ali nećemo preživjeti kulturni holokaust koji se nad nama

sprovodi, jadao sam se prijateljima. Svakome koga poznajem u

ovom gradu, a da znam pouzdano kako cijeni knjige i drži do

njih, poklonio sam nekoliko naslova iz svoje biblioteke.

Shodno vlastitoj procjeni šta bi ih moglo zanimati, čemu bi se

obradovali. Čujte, mladiću, odvojio sam desetak knjiga, skoro

bibliografske rijetkosti, i želim da vam ih poklonim. Doñite

večeras kod mene doma, molim vas. Jedan paket, nije veliki.

Samo doñite, vama sam ga namijenio. Lagano je to, ne brinite.

Knjige su, inače, teške, ali ove su težine pera, već prosijane

kroz nekoliko sitâ. Svidjeće vam se, vjerujte mi.

IVANOVIĆ: Ne znam, profesore, bogami. Kada doñem iz

Podgorice u Budvu, a ne dolazim često, sve je unaprijed

rezervisano za porodični krug, i u malo vremena. Večeras

imam već nešto dogovoreno, pa… ne mogu obećati ništa.

Možda, sjutra? Sjutra bih već mogao da vas posjetim…

MARINKOVIĆ: Nemojte pominjati sjutra, mladiću. Ako naš

susret odgodimo za sjutra, zaboravićemo na njega obojica.

Doñite večeras. Želim da vam poklonim te knjige, zanimaće

vas.

IVANOVIĆ: Ne znam, profesore….

MARINKOVIĆ: Znam ja. Čitao sam vaše radove, vidim kako

mislite i pišete. Biće vam drago da posjedujete te knjige,

vjerujte mi. Zato potvrdite da ćete doći večeras kod mene doma.

Biće mi lakše ako znam da su te knjige kod vas. Mnogo

intelektualnog zadovoljstva su mi priuštile, i volio bih da

nastave svoj život kod čovjeka koji će znati da ih cijeni. Molim

vas, obećajte mi da ćete doći. Učinite toliko jednom starcu.

IVANOVIĆ: Obećavam, profesore. Doći ću večeras kod vas.

(Profesor Marinković klima glavom i nestaje u tami. Sve

nestaje u tami.)

Prizor II

(U domu Ivanovićevih, supruga Dragica priprema večeru, a

Vladimir se igra sa sinom u dnevnoj sobi. Iz kuhinje dopire

glasno zveckanje posuña, mnogo glasnije nego što je

uobičajeno.)

DRAGICA: Dobro je kad imaš vremena da jedeš sa nama. Nije

te profesor pozvao i na večeru, je li tako?

IVANOVIĆ: Nije, samo u posjetu.

DRAGICA: I ti si, naravno, odmah zaboravio naš dogovor da

večeras Nikolu pričuva tvoja majka, a nas dvoje izañemo u

grad, prošetamo, večeramo u restoranu, posvetimo malo

vremena jedno drugom. Znaš koliko dugo to odgañamo,

Vladimire, i upravo kada smo, napokon, pronašli malo

vremena, ti si odjednom morao da prihvatiš poziv svog

profesora iz gimnazije. Nijesi mogao da ga izbjegneš nikako?

Da kažeš kako već imaš dogovor za večeras, da ideš u

porodičnu posjetu, da izmisliš nešto. Vjerujem da nijesi ni

pokušao.

IVANOVIĆ: Ma daj, dušo… Nije tako. Pokušao sam da se

izgovorim, ali… Sve je bilo, nekako čudno i dogodilo se veoma

brzo… Ne znam. Ružno od mene, zbog našeg dogovora,

napravio sam glupost. Ali starca jednostavno nijesam mogao

odbiti. Žao mi je.

DRAGICA: I zbog čega te zove?

IVANOVIĆ: Da mi pokloni neke knjige, rekao sam ti.

DRAGICA: Knjige, a? Malo ih već imaš doma, pa ti i njegove

trebaju. Vidim ja da će nam se i ostava u biblioteku pretvorit’.

IVANOVIĆ: A možda starac želi samo da razgovara s nekim.

Sam je.

DRAGICA: A ja? Što ja želim? O tome nijesi mislio. Možda i ja

večeras želim da razgovaram s nekim, koga volim i do koga mi

je stalo. Možda sam i ja sama? Ne razmišljaš o tome?! O bože,

kako mi je sve ovo odjednom postalo odvratno. I kako me sve

ovo vrijeña. Taman se malo ponadam, a ti me iznevjeriš.

IVANOVIĆ: Žao mi je, dušo. Zaista jeste. Nadoknadiću ti.

DRAGICA: Prestani, molim te. Nemam ja ništa od tvog žaljenja.

Uvijek kada doñemo u Budvu, izgubiš se. Mene i Nikolu

ostaviš svojima, a ti obilaziš drugare i vitlaš po gradu. U

Podgorici je izgovor posao, novinarski kontakti, a ovdje – šta?

Ponekad pomislim da ti je sve dosadilo, i dijete, i ja, brak,

sve… Da tuguješ za nekakvom slobodom koju ti Nikola i ja

uskraćujemo. Pa ako je tako, Vladimire, budi slobodan. Niko ti

ne brani.

IVANOVIĆ: A nemoj, dušo, znaš i sama da nije tako.

DRAGICA: Nego kako je?! Kada smo posljednji put izašli u

grad zajedno? Ne sjećaš se, je l’ da? Ni ja se ne sjećam.

IVANOVIĆ: Ma izaći ćemo, srećo. Evo sjutra, sigurno.

Obećavam ti. „Kod barbe“ na riblje delicije. Samo nemoj da se

ljutiš, molim te.

DRAGICA: Bože, kako me slabo poznaješ. Misliš da sam ljuta

zbog toga što ne idemo na večeru. Nijesam, Vladimire, briga

me nije za restorane i izlaske.

IVANOVIĆ: Zbog čega onda? Ne razumijem.

DRAGICA: Očigledno je da ne razumiješ. Moraću da ti

objasnim, da ne bi poslije bilo „nijesam znao, niko mi nije

rekao“, tvoje omiljene izlike. Osjećam kako me zapostavljaš,

dragi. Najlakše ti je mene da „otkačiš“. Bilo ko da ti se pojavi,

sa bilo kakvim zahtjevom, izaći ćeš mu u susret, bez obzira što

smo mi imali nekakav dogovor. Misliš, nema veze, Dragica

može da sačeka, ona se ne buni, ona nije bitna. I zaista, tako

počinjem da se osjećam – nebitno. Kao da sam slučajno ovdje.

Bože, kako si sebičan postao.

IVANOVIĆ: Evo, na. Sada sam i sebičan.

DRAGICA: Zar nijesi? Kako bi ti nazvao čovjeka koji samo

misli na sebe i vlastito zadovoljstvo, a želje i potrebe bliskih

ljudi ne primjećuje? I već znam što sada slijedi: ućutaćeš, kao

što uvijek činiš kada ti kažem nešto što ti nije po volji,

poješćeš nekoliko zalogaja na silu, pomazićeš Nikolu po glavi, i

promrmljati par riječi dok budeš odlazio. A sjutra ćeš se

pretvarati da se ništa nije dogodilo. I sve po starom.

IVANOVIĆ: Ma ñavo da ga nosi! Da sam znao da će me njegov

poziv stajati ovoliko priče, pobjegao bih od njega, ne bih ni

riječi progovorio.

DRAGICA: Da, sada je on kriv. Nije, Vladimire, ti si. Ne

ponašaj se kao dijete, ne priliči ti. Sada lijepo večeraj, bez

nervoze i nijemih psovki, ne duri se, nego poljubi svoju ženu i

sina, i poñi tamo gdje si odlučio, s anñelima. Neću ti dozvoliti

da napustiš kuću ljut i u svañi. Ali, razmisli o svemu što sam

ti rekla. Obećavaš li?

IVANOVIĆ: Da, dušo.

DRAGICA: Hajde, onda, za sto. Da večeramo zajedno.

Prizor III

(Vladimir Ivanović skoro petnaest minuta pokušava da

pronañe put kroz grañevinarski lavirint koji se nalazi na

prostoru od glavne ceste u Gospoštini do kuće profesora

Marinkovića. Čuje se glasni zvuk pneumatskih bušilica,

mješalica... Kompleks od nekoliko stambenih zgrada povezan

je stepenicama i uskim prolazima koji nikuda ne vode, a tama

dodatno otežava orijentaciju. Vladimir povremeno zastaje

meñu skelama, osvrće se oko sebe i pokušava plamenom

upaljača da otkrije izlaz, gazi preko praznih vreća od cementa,

preskače nekakve kartonske kutije, cijevi… I jedva pronalazi

kapiju na kojoj se nalazi metalno poštansko sanduče i

profesorovo ime na njemu. Oprezno ulazi u vrt, i odjednom

čuje glas profesora Marinkovića koji prijeteći dopire odnekud

iz tame.)

MARINKOVIĆ: Ko je tamo?!

IVANOVIĆ: Ja sam, profesore, Vladimir Ivanović. Pozvali ste

me da doñem večeras, sjećate se.

MARINKOVIĆ: Da, da. Oprostite, mladiću, mislio sam da je

koji od ovih razbojnika odlučio da svrati nepozvan. Ne bi im

bilo prvi put da mi se noću motaju po imanju, zlotvori.

IVANOVIĆ: (Pokazuje glavom na zgrade koje sa svih strana

okružuju profesorovo imanje.) Što je ovo, profesore, ako boga

znate?

MARINKOVIĆ: Stvarnost, mladi gospodine Ivanoviću. Ona ista

koju živim, evo već nekoliko godina, i koja će me sasvim

izvjesno nadživjeti. Sačekajte trenutak da zapalim ovo smeće,

pa ćemo ući u kuću da vas ugostim i dam ono što sam vam

namijenio.

(Profesor se saginje i gomili smeća prinosi plamen šibice, a

njegov gost ga posmatra zbunjeno i uplašeno u isti mah.

Jedna kartonska kutija prihvata plamen i vatra se polako

razgorijeva.)

IVANOVIĆ: Profesore, zašto to činite? Uništićete vrt!

MARINKOVIĆ: Polako, momče. Ne brzajte sa zaključcima. Vrt

je odavno uništen, i ne posjeduje više ni trunku nekadašnje

ljepote, a smeće koje palim nije moje. Svoje otpatke bacam

tamo gdje treba i na način civilizovanog čovjeka. Ovo smeće

njima pripada. (Pokazuje glavom u pravcu nekoliko

osvijetljenih prozora koji se uz tresak zatvaraju. Čuju se i

psovke stanara kada je smrad dima dopro do njih.) Vole da

bacaju ñubre, ali im smrad paljevine ne prija. Prvo sam bez

roptanja skupljao njihove vreće po svom vrtu i nosio ih do

kontejnera, potom sam išao od vrata do vrata i molio ih

ljubazno da svoje smeće, kao normalni ljudi, odlažu na

predviñeno mjesto – ništa nije pomoglo. Čak mi se čini da sam

tim molbama samo još pogoršao stvari, razjario zvijer, jer

smeća je počelo da biva sve više. Na kraju više nijesam mogao

da budem dežurni smećar kvarta, i počeo sam da palim. Neka

bar za trenutak osjete vonj vlastita smrada, ionako ništa bolje

nijesu zaslužili. A od vrta sam odavno digao ruke.

IVANOVIĆ: Pobogu, zašto se ne žalite?

MARINKOVIĆ: Kome?

IVANOVIĆ: Komunalnoj policiji. Oni su, valjda, zaduženi za

kažnjavanje ovakvih bezobraština.

MARINKOVIĆ: A, na njih mislite. E oni mi se posebno

obraduju kada me vide na vratima. Sudimo se, znate. Ima već

dvije godine da sam u sporu sa Opštinom i njenim službama:

komunalna policija, katastar, urbanizam, svaki ñavo koji tamo

postoji, protiv mene je zaratio. Ide sporo i mučno, ali…

vidjećemo.

IVANOVIĆ: Ne znam, profesore, što da vam kažem?

MARINKOVIĆ: A što ćete mi reći, mladiću? Odavno već nema

što da se kaže. Nego hajdemo u kuću, neprijatno mi je da

budem napolju.

Prizor IV

(Kuća profesora Marinkovića zadržala je izvjesnu otmjenost,

iako spolja izgleda oronulo, unutra je još uvijek očuvana i

uredna. Profesor, po ulasku, prilazi prozoru i zatvara ga,

potom prislanja veliki jastuk na prozor da bi prigušio buku

grañevinskih mašina koja dolazi spolja. Na ploči radnog stola

u dnevnoj sobi, okružen s dvije-tri otvorene knjige, nalazi se

zaslon računara, tastatura i miš; Vladimiru to odmah privlači

pažnju.)

IVANOVIĆ: Profesore, vidim modernizovali ste se. Koristite

računar.

MARINKOVIĆ: Da, ali samo kao sofisticiranu pisaću mašinu.

No, i to me ponekad zbunjuje više nego što bih htio: sve što

napišem odmah djeluje pametnije nego što u stvari jeste.

Elektronska prašina, poput one zvjezdane, tekstu daruje

nesvakidašnji sjaj. Meñutim, nije strašno, već dugo ne pišem

ništa od značaja, pa štete nema. Sjedite, mladiću. (Pokazuje

rukom na beržeru nedaleko od radnog stola.)

IVANOVIĆ: A internet, profesore?

MARINKOVIĆ: Izuzmem li mogućnost razgovora sa Anom, i

listanje nekoliko dnevnih novina po Engleskoj i Italiji – slabo

što, zaista. Pronañem mnogo toga zanimljivog u struci, novi

prevodi sa klasičnih jezika su impresivni, ali, da pišem

nekakav naučni rad, ne bih se usudio uzeti za pouzdano to sa

interneta. Nastojao bih nekako nabaviti knjigu, jer knjiga,

mladiću, u mom svijetu posjeduje onaj oreol autentičnosti koji

se još uvijek nikakvom savremenom tehnologijom ne može

nadomjestiti. Što je, naravno, glupost svoje vrste, jer premnogo

je objavljeno lažljivih knjiga. Ali, opet, šta ću…? Starost. Ne

mogu protiv sebe. Vi, pretpostavljam, nemate taj problem?

IVANOVIĆ: Ne, srećom. Mreža je čudo, profesore, samo ako

čovjek zna kako da je čita, jer ono linijsko čitanje koje

zahtijeva knjiga na mrežu je neprimjenjivo.

MARINKOVIĆ: Ma, hajdete, molim vas. Sve je to samo jeziva

površnost izgovora.

IVANOVIĆ: Nije, profesore, to je drugačija vrsta koncentracije

čitanja. Vama to može izgledati kao posrnuće i pad, ali, na isti

način je, možda, nekadašnjim stratezima, naučenim na

rovovske bitke, izgledala pojava gerilskog ratovanja.

MARINKOVIĆ: Po mnogo čemu zanimljivo poreñenje, mladiću.

Razmisliću o njemu. No, u meñuvremenu, da li ste za gutljaj

dobroga vina? A zaista je dobro, ne obmanjujem vas. Dobio

sam od jednog prijatelja na poklon par boca domaćeg „Vranca“,

ako ste ljubitelj nećete se razočarati. Od svekolikog poklona

ostala mi je još koja boca i rado bih večeras bar jednu podijelio

sa vama.

IVANOVIĆ: Ako vi tako kažete, profesore, biće mi zadovoljstvo.

(Profesor Marinković odlazi u kuhinju i ubrzo se vraća sa

bocom vina i dvije kristalne čaše. Vještim pokretima vadi čep,

ovlaš ga miriše, klima glavom i naliva čaše. Posmatra

Vladimira dok ovaj otpija prvi gutljaj.)

IVANOVIĆ: Divno je, profesore. Poput mlijeka u kojemu su se

na tihoj vatri kuvale aromatične trave. Gusto, ali ne lijepi se za

nepca, već lako klizi. Čovjek koji vam je poklonio ovo vino

zaista vam je prijatelj, tu dvojbe nema.

MARINKOVIĆ: I ni sami ne znate koliko ste u pravu, mladiću.

Prijatelj dokazan u mnogo situacija. Ljudi poput njega se ne

srijeću odavno, a možda više i ne postoje, jer očigledno je

proizvodnja ljudskog materijala pošla u drugom smjeru. U

svakom slučaju, uživajte u vinu.

(Nekoliko trenutaka ćute, posvećeni otpijanju gutljaja. Tišinu

prekida Vladimir.)

IVANOVIĆ: Profesore, prije nekoliko mjeseci sam prebirao

nešto po internetu i slučajno „naletim“ na nekoliko vaših

tekstova iz devedesetih. Pogotovo onaj koji vas je i najskuplje

stajao: „Posrnućemo u varvarstvo“, bio je naslov. I sve hoću da

vas pitam: pobogu, što vam je bilo da ga objavite?

MARINKOVIĆ: Griješite, nije me stajalo ništa. Nekoliko

verbalnih prijetnji na ulicama Budve od strane balvana koji su

bili ubijeñeni u ispravnost cilja, a prijevremena penzija u koju

su me poslali iz Ministarstva obrazovanja, najmanje je zlo koje

mi se moglo dogoditi. Zapravo, nije bilo zlo uopšte. Srećom,

Goli otok je nakon raspada Jugoslavije ostao u Hrvatskoj, pa

me nijesu mogli tamo poslati da uživam, kao moj otac što je

uživao aktivni odmor dvije godine, a da ni oni koji su ga tamo

poslali, vjerujem, nijesu bili sigurni zbog čega to čine, mada im

sigurnosti te vrste, inače, nije manjkalo. (Ćutanje. I nekakav

sablasni osmijeh na profesorovom licu.)

Zanimljivo je to, nijesam znao da se moji tekstovi iz tog

perioda uopšte mogu naći na internetu?

IVANOVIĆ: Mreža pamti, profesore. Sve što je jednom u njoj

objavljeno, zauvijek će ostati dostupno ljudima. Digitalna

vječnost je danas zagarantovana svemu što čovjek učini.

MARINKOVIĆ: Vječnost, kažete. Baš svemu što čovjek učini?

Pretpostavljam da govorite ironično, zar ne? Jer ako ste

ozbiljni, onda mnogo toga nije u redu sa vama. Nema vječnosti,

mladi gospodine Ivanoviću – to je samo utjeha ljudskoj taštini,

i zadnje utočište bijednika svake vrste. Odaću vam tajnu,

Vladimire, onaj Rus je bio u krivu – rukopisi, srećom, gore!

Kao i ljudi, uostalom. Tako da ta digitalna vječnost koju mi

najavljujete više liči na prokletstvo, nego na blagoslov.

IVANOVIĆ: Nijeste mi odgovorili, profesore. Zbog čega ste pisali

devedesetih i objavljivali onako oštre tekstove? Ja pišem zbog

novca, to mi je posao novinarski, od toga živim. Možda jednoga

dana, na osnovu svojih kolumni i knjiga postignem nešto više

u društvu, ali…

MARINKOVIĆ: Postanete ministar u vladi, na primjer?

IVANOVIĆ: Nijesam na to mislio, profesore!

MARINKOVIĆ: A i da jeste, mladiću, nije to ništa loše, to je

sasvim očekivan put za jednog tvorca javnog mnjenja: ministar

u vladi, direktor informativnog servisa, ili nešto pri

ispostavama EU u Crnoj Gori, bogu hvala, pametan ste čovjek.

IVANOVIĆ: Ja sam pisac.

MARINKOVIĆ: Bravo za vas! A da li vam se literatura razlikuje

od onoga što pišete za novine, jeste li to ikada pitali sebe?

IVANOVIĆ: (Hladno.) Da, češće nego što pretpostavljate, i

odgovor je uvijek isti – razlikuje se u bitnim stvarima! Ali vi mi

i dalje nijeste odgovorili: zbog čega ste objavljivali tekstove za

koji ste znali da će vam onako zagorčati život?

MARINKOVIĆ: Kada bih htio uzvratiti protivpitanjem, upitao

bih: a zbog čega me vi to pitate već treći put; neka je muka

novinarska, je li? Ali, neću tako. (Zaćutao je i odmahnuo

glavom kao da otresa zle misli.) Kada bih htio polaskati sebi,

mogao bih reći: republikanske vrline su motiv mog oglašavanja

u javnosti. Što reče jedan moj dobar prijatelj: ako nije Res

Publica – onda je Cosa Nostra! Meñutim, biću iskren sa vama:

nemoć i gañenje, mladi gospodine Ivanoviću. To je jedini pravi

odgovor. Sve mi se odjednom zgadilo, i prvi put u životu osjetio

sam potpunu grañansku nemoć: vidim da je društvo krenulo s

pjesmom u provaliju, a ne mogu učiniti ništa da ga zaustavim.

Očekivao sam da će ljudi razmisliti o stavovima koje iznosim, i

da će izvesti odreñene zaključke koji bi ih natjerali da

preispitaju put kojim smo krenuli. A dok sam pisao tekstić,

neprekidno sam mislio da ljudi ne vide što se u stvari dogaña i

da im treba ukazati na pogubne posljedice političke prakse

topuza koju su prihvatili. Bio sam u krivu, mladiću. Ljudi su

devedesetih izabrali upravo ono što su svim srcem htjeli, niko

ih nije obmanuo, sve su dobro vidjeli i na to pristali. A znate

što je najljepše: ponovo bi to isto uradili! (Profesor nešto

mrmlja sebi u bradu i odmahuje rukom kao da se s nekim

svaña, a onda odjednom klone, poražen u toj zamišljenoj

svañi.)

IVANOVIĆ: Kako god bilo, profesore, tekstovi su sjajni. Možete

biti ponosni na svaku riječ u njima. Sve se dogodilo kao što ste

napisali.

MARINKOVIĆ: Nažalost, nije bila potrebna velika pamet. Ko

god je htio da vidi, mogao je lako, ništa nije bilo skriveno.

IVANOVIĆ: Ali je bila potrebna grañanska hrabrost da se to u

onom vremenu javno i kaže. Iako me čudi da nijeste nastavili

da pišete za novine, profesore? Svega tri godine, istina

najgore: ’91, ’92, i ’93., i onda niti retka više, a još puno toga

ste mogli reći. Čudi me vaše ćutanje, ne zamjerite mi.

MARINKOVIĆ: Nema razloga da zamjerim bilo što, zadovoljiću

vašu znatiželju. Dosadilo mi je da pišem jedno te isto

godinama. A upravo tako sam počeo doživljavati svoje pisanje

za novine, kao neprekidnu varijaciju onoga što sam već kazao:

samo su se imena ubica mijenjala, broj ubijenih povećavao,

dok je zločin ostajao isti, kao i moji tekstovi pobune protiv

njega.

Umorio sam se na kraju, radeći godinama besmislen

posao. I taj umor još uvijek traje. Poput one glasovite „bolesti

na smrt“, od koje se ne umire, ali koja traje do kraja vremena,

i još koji minut nakon toga. Dativ je, mladiću, božija kazna.

Kome, čemu? Volio sam da mislim, davno ranije, kako je

prokletstvo dativa isključiva privilegija pedagoga, ali već dugo

ne mislim tako. Šire je to mnogo, i sveobuhvatnije…

IVANOVIĆ: Quem dii odere, paedagogum fecere!

MARINKOVIĆ: Ha, nijeste zaboravili tu rečenicu…

IVANOVIĆ: A kako bih je zaboravio, profesore? Bog sami zna

koliko ste je puta na časovima izgovorili: koga bogovi mrze,

učiteljem ga načine. Tu rečenicu nikada neću zaboraviti, kao

ni onu priču o „prokletstvu dativa“. Kada god ne bismo naučili

ono što ste vi smatrali da moramo znati, čuli bismo je.

MARINKOVIĆ: Da, tako sam mislio ranije, a sada znam

sljedeće: sve što ljudima bude bilo potrebno u životu da znaju,

naučiće. No ta vrsta znanja nije ono što se uči u školi, nažalost.

I tu im ovakvi poput mene nikako ne mogu pomoći.

IVANOVIĆ: Profesore, užasno ste razočarani, vidim.

MARINKOVIĆ: Da, plaćam cijenu nekadašnjoj očaranosti

svijetom i visokom mišljenju o sebi. Ali, ta priča je postala

daleka... Muka mi je od nje. (Profesor je zaćutao, a onda nakon

kratke pauze, pogledao je svog gosta iznenañeno, kao da ga

prvi put vidi.) Nego, mladiću, želite li da vam je ipak

ispripovijedam? Nije dugačka, a vjerujem niti dosadna.

Pripovijedajući je bezbroj puta do sada uspio sam da je

sažmem i prilagodim nestrpljivosti slušalaca, pa, mislim, biće

vam zanimljivo da je čujete. Najzad, priča je istinita, a vi ste

pisac, mogla bi vam biti od koristi u trenutku kada

spisateljsko nadahnuće presahne.

IVANOVIĆ: Sumnjam, profesore, da će mi koristiti. U

književnosti se ne bavim stvarnim dogañajima. Ostavljam to za

novine.

MARINKOVIĆ: Blago vama kada možete napraviti tako čvrstu

granicu. Ali, opet, ko zna? Možda vam jednog dana bude drago

što ste je čuli iz prve ruke, od čovjeka kojemu se prezrena

stvarnost dogodila „u punom demokratskom kapacitetu“, kako

kažu naši političari.

IVANOVIĆ: Pripovijedajte, onda, profesore. Ali prije nego

počnete, nalijte mi još koji gutljaj vina, neprocjenjivo je.

(Profesor uz smiješak naliva čaše vinom, odlaže bocu na sto i

sijeda u fotelju naspram svog gosta. Nekoliko puta duboko

udiše, kao da se sprema da zaroni, i počinje da priča.)

MARINKOVIĆ: Već izvjesno vrijeme se budim u strahu da ću u

kuhinji zateći dva nepoznata čovjeka kako jedu doručak

namijenjen meni. Kuća u kojoj sam odrastao, postala je

pansion gospoñe Grubach, ali ne mojom krivicom, nego

spletom gadnih okolnosti i jezivih dogañaja. O njima ću da

vam pripovijedam. „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj…“ (Profesor

kroz smijeh izgovara zadnju rečenicu, i sve nestaje u tami.)

Prizor V

(Profesorova dnevna soba, ali na mjestu na kome je do

maloprije sjedio Vladimir Ivanović sada sjedi advokat

Buturović i pruža sagovorniku svoju vizit-kartu.)

MARINKOVIĆ: (Profesor gleda vizit-kartu.) Recite, gospodine…

Buturoviću. Kako vam mogu biti od pomoći? Što je toliko

važno da ste htjeli da razgovarate sa mnom?

BUTUROVIĆ: Vidite, profesore, ja zastupam…

MARINKOVIĆ: Oprostite gospodine, jesam li ja vama bio

nekada profesor u školi? Ne sjećam se da ste u Budvi pohañali

gimanziju, iako mi je pamćenje još uvijek dobro.

BUTUROVIĆ: Ne, nažalost, nijeste.

MARINKOVIĆ: Onda će biti sasvim u redu da me oslovljavate

prezimenom. Samo bivšim učenicima dopuštam da me

oslovljavaju sa „profesore“. Oni na to imaju pravo, to je mala

privilegija koju su odavno zaslužili i koju im niko ne može

oduzeti.

BUTUROVIĆ: Nije mi bila namjera da vas uvrijedim.

MARINKOVIĆ: Nikakve uvrede nema. Nastavite, molim vas.

BUTUROVIĆ: Vidite, gospodine Marinkoviću, vjerujem da sa

vama mogu otvoreno razgovarati, vi ste intelektualac, i

razumjećete stvar odmah. Zastupam grupu ozbiljnih

investitora koji su riješeni da u Gospoštini, upravo na ovom

prostornom pojasu iznad „Avale“, sagrade veliki poslovno-

stambeni kompleks. Već izvjesno vrijeme moja kancelarija se

bavi rješavanjem važnih imovinsko-pravnih odnosa, tačnije:

kupujemo zemlju koja je neophodna za ostvarenje tog projekta.

Vjerovatno ste nešto čuli, u gradu se odavno priča o našim

poslovima?

MARINKOVIĆ: Čuo sam, gospodine, bilo je glasova o tome.

Meñutim, odavno sam prestao da obraćam pažnju na priče

koje kolaju gradom. Smatram, sve što je značajno, a tiče se

mene – biće mi rečeno u oči, prije ili kasnije.

BUTUROVIĆ: Ispravno, ispravno… Vidite, gospodine, ovlašćen

sam da vam uputim ponudu svojih klijenata koji su

zainteresovani za kupovinu vaše kuće i vrta. Ozbiljnu ponudu,

moram naglasiti, od ozbiljnih ljudi, takoñe. I odmah da vam

kažem, takve ponude se ne odbijaju. 800.000 eura! Lijepa,

okrugla svota. Odjednom. Inače, obično isplaćujemo u ratama,

ali za vas, gospodine Marinkoviću – u cjelini! Izraz našeg

poštovanja.

MARINKOVIĆ: Zbunjujete starog čovjeka, gospodine

Buturoviću. Toliko informacija, strah me je da nešto ne

shvatim na pogrešan način. No, i ako shvatim kako ne valja –

ispravićete me, nadam se? (Profesor malo zastaje i ispod oka

posmatra advokata.) Ne znam za prodaju kuće i vrta, nijesam

o tome razmišljao, gospodine. Ono, istina, starost je prokleta

na više načina, a vaša ponuda odveć primamljiva… Ali, što bih

ja činio s tolikim novcem, pobogu? Sve je to za mene

apstrakcija, i ništa više.

BUTUROVIĆ: Nemojte imati unaprijed odbojan stav, novac

može biti i blagoslov čovjeku, pogotovu onome koji umije s

njim. A vi ste u godinama koje jamče da ga nećete uludo

proćerdati, zar ne? Uostalom, ako vi ne znate što biste s

novcem – iznenadite svoju kćer poklonom! Ona će, sigurno,

znati da ga iskoristi na najbolji način. U trgovini umjetninama

uvijek postoji dovoljno vapijućeg prostora za iznenadnu

finansijsku injekciju; vjerujem da bi se Ana saglasila sa mnom.

MARINKOVIĆ: (Profesor je upitao oprezno.) Vi je poznajete?

Moju kćer Anu? Ili ste samo dobro uradili svoj domaći zadatak

prije nego što ste došli da razgovarate sa mnom?

BUTUROVIĆ: Ne, nijesam još imao priliku da upoznam vašu

kćer, ali radujem se mogućem susretu. I da, uradio sam

solidno svoj domaći zadatak, kako vi kažete. Zastupam isuviše

ozbiljne klijente da bih sebi dopustio prostor za improvizaciju.

MARINKOVIĆ: Tako znači, a kada klijenti nijesu isuviše

ozbiljni onda malo advokatske improvizacije ne može da škodi,

pretpostavljam?

BUTUROVIĆ: Nijesam to kazao.

MARINKOVIĆ: Ne, naravno. To je moj zaključak, a vi ste bili

samo dovoljno ljubazni da mi za njega obezbijedite potrebnu

premisu. Nego, ostavimo to prazno nadmudrivanje koje

nikamo ne vodi. Htio bih da vas pitam ko su vaši klijenti,

odakle su?

BUTUROVIĆ: Ugledni poslovni ljudi iz Budve i Podgorice, ali i

Rusije. Njihova imena vam ne znače ništa, sumnjam da ih

poznajete.

MARINKOVIĆ: U pravu ste, vjerovatno ih ne znam po imenima.

Ne družimo se. Ali, kako Crna Gora nije New York, vjerovatno

ih znam bar po viteškim prezimenima. Recite, gospodine

Buturoviću, ko su ti ljudi? Ne ustručavajte se.

(Advokat se smiješi osmijehom čovjeka koji je prozreo trapulu,

ali koji takoñe zna i način da joj doskoči.)

BUTUROVIĆ: Isti oni koji su me upozorili da ste tvrd orah, i da

pregovori sa vama neće ići lako kao sa vašim susjedima. No,

svejedno, ti isti ljudi su me ovlastili da vam postavim ključno

pitanje: „Tko želi biti milijunaš“? Kao što vidite, gospodine

Marinkoviću, cijena je upravo skočila. Na vama je da

odgovorite pametno.

MARINKOVIĆ: A pametan odgovor je samo jedan,

pretpostavljam?

BUTUROVIĆ: Upravo tako.

MARINKOVIĆ: Ne vjerujem vam ništa, gospodine. Moja kuća

ne vrijedi iznosa koji bahato pominjete. Bio bih naivan kada

bih povjerovao u to.

BUTUROVIĆ: I ne vrijedi, o tome nema zbora. Vaša je kuća –

oprostite na izrazu – najobičnija ruševina! Najzad, niti jedna

kuća u vašem susjedstvu ne vrijedi novca koji smo za nju

platili. Vrijedno je zemljište. Prostor za realizaciju projekta. A u

prostoru ovaj grad oskudijeva, i svaka je stopa investitorima

vrijedna suvog zlata. Moji klijenti vama plaćaju ono što će od

drugih naplatiti nekoliko puta skuplje. Ne brinite o njihovom

finansijskom interesu, pobogu, ima ko će o tome da brine.

Vaše je samo da ovog trenutka odgovorite kako treba, i da

bude povoljno za obje strane.

MARINKOVIĆ: Ne mogu vam odgovoriti prije nego što se

dogovorim sa kćerkom, zatim angažujem advokata, i saslušam

njegovo mišljenje o ugovoru koji mi nudite.

BUTUROVIĆ: Da želite saznati mišljenje svoje kćeri – to

razumijem, i podržavam. Ali, što će vam advokat, nije mi

jasno?! Samo će vam bez potrebe uzeti novac. Imate mene, ja

sam advokat, pobogu. Niti jedan moj ugovor nije oboren na

sudu. Možete se slobodno raspitati, o svemu. U moj

profesionalizam niko nije posumnjao. Nikada! Ali, ako ćete se

vi osjećati sigurnije, uputiću vas na nekoliko svojih kolega u

koje možete imati puno povjerenje. Ili, ni to naposlijetku nije

potrebno, već vi izaberite advokata po svom nahoñenju,

gospodine Marinkoviću, kada vam je već do bacanja novca.

MARINKOVIĆ: Ako ću već postati „milijunaš“, onda honorar za

advokata ne čini značajnu prepreku, zar ne?

BUTUROVIĆ: Potpuno saglasan. Drago mi je da razmišljamo

na isti način. Vi sve to uredite: razgovarajte sa kćerkom,

angažujte advokata, a ja ću vas nazvati za par dana da se

dogovorimo o detaljima. Je li u redu?

MARINKOVIĆ: U redu je.

BUTUROVIĆ: Još samo jedna sitnica: mogu li svojim

klijentima reći da ste, u načelu, zainteresovani za njihov

prijedlog?

MARINKOVIĆ: U načelu zainteresovan, to da. I pažljivo ću

razmisliti o svim implikacijama.

BUTUROVIĆ: Biće im drago da to čuju. Pozdravljam vas,

gospodine Marinkoviću, i želim vam sve najbolje. Dakle, za par

dana.

MARINKOVIĆ: Prijatno, gospodine Buturoviću.

Prizor VI

(Dnevna soba u kući Marinkovića. Vladimir Ivanović sjedi na

fotelji naspram profesora.)

IVANOVIĆ: Što se dogodilo, profesore? Zbog čega nijeste

prodali kuću i vrt?

MARINKOVIĆ: U početku sam, zaista, razmišljao da to učinim.

Golemi novac je ponuñen, i bio bih budala da ga odbijem.

Primamljiva je to ponuda bila, a novac sam već počeo u

mislima da trošim. Rekao sam sebi: pola ću odmah pokloniti

Ani, a od ostatka kupiću kakvu kućicu na Cetinju u blizini

Nacionalne biblioteke i ovo života što mi je ostalo provešću u

pisanju povijesti svoje porodice. Naravno, sačuvao bih i nešto

gotovine, za svaki slučaj, jer sigurno je da svakim danom neću

biti mlañi i zdraviji. Sve sam, kao što čujete, u mislima bio

dobro rasporedio i organizovao. A sada mi je smiješno kada se

toga maštanja sjetim; i trezvenom čovjeku novac lako zamanta

pamet.

IVANOVIĆ: Zbog čega ste odustali?

MARINKOVIĆ: Usnio sam Nevenku. Četiri godine su prošle od

njene smrti, ali tada sam je prvi put usnio, drugu noć nakon

ponude koja mi je bila upućena. Ona podrezuje ružičnjak u

vrtu – a divan smo ružičnjak imali! – u lijevoj ruci drži upravo

odrezanu ružu, i nešto mi govori… Do mene ne dopire nikakav

zvuk, sliježem ramenima i dajem joj znak glavom da ne

razumijem što hoće. Ona ljutito maše onom ružom, kao da mi

prijeti, mršti se, pravi grimase, vidim gnjevna je, baca ružu na

tlo, potom mi okreće leña, i nestaje. Probudio sam se u goloj

vodi. Iako sam znao da je to bio san, ipak sam, čim je svanulo,

otišao do onog ružičnjaka pored kojega je stajala moja žena.

Zamislite, očekivao sam da ću pronaći ružu na zemlji. Ej,

starosti, starosti… uzdisao sam docnije. Što ću ja, mislio sam,

na Cetinju? Tamo nikoga ne poznajem, a nalazim se već u

godinama kada ljudi ne sklapaju nova poznanstva. Budimo

iskreni, ni povijest moje porodice ne zavrjeñuje knjigu, to sam

više namjeravao da napišem radi Ane i budućih nasljednika,

da znaju bar nešto o vlastitoj prošlosti. Mislio sam biće im

zanimljivo, ima u toj prošlosti mnogo toga što zahtijeva

tumačenje… Odustao sam, ipak. Sadašnjost zahtijeva

tumačenje, o njoj nikada ne znamo dovoljno, često ni onoliko

koliko nam je potrebno da bi preživjeli. Samo što ja više

nemam snage…

IVANOVIĆ: Kako je Ana reagovala?

MARINKOVIĆ: Ništa joj nijesam rekao. Nijesam želio da je na

bilo koji način učinim odgovornom. Pokušao sam da je

sačuvam, i još uvijek to činim. Moja kći nije upućena, mada o

svemu što mi se dogaña posljednje dvije godine vodim urednu

evidenciju; neka stoji, hljeba ne traži.

IVANOVIĆ: Dakle, profesore, odbili ste milion eura. Da budem

iskren, ne znam šta da vam kažem: da vam čestitam – ne

vidim na čemu bih, da vas utješim – ne vidim kako bih? Jedno

znam pouzdano: da sam na vašem mjestu, to ne bih učinio. Ali

nijesam na vašem mjestu, pa je najbolje da ćutim. Kako je

advokat Buturović prihvatio vašu odluku?

MARINKOVIĆ: Nije mu se svidjela, to nikako, ali nije dopustio

vlastitom gnjevu da izañe na vidjelo, bar ne u razmjerama koje

bi bile nepristojne. Junački se držao, imamo li u vidu proviziju

bez koje je ostao. Pokušao je biranim riječima da me nagovori

na susret u četiri oka, i ponovni razgovor, očigledno se

ponadao kako će me moći ubijediti da ipak potpišem ugovor,

ali nijesam prihvatio nikakve dodatne razgovore, moja odluka

je bila konačna. Nakon nedjelju dana ponovo me je nazvao

telefonom i upitao da li sam se predomislio, ali kako je moj

odgovor ostao isti, uputio mi je izvinjenje zbog uznemiravanja i

ljubazno prekinuo razgovor. Nije me više zvao, niti kontaktirao

na bilo koji način. A u mom susjedstvu je uskoro počelo da se

gradi. Mašine, kakve nijesam znao ni da postoje u

grañevinarstvu, užurbano su razvaljivale zidove starih kuća,

čupale temelje iz zemlje i sve dovodile u jednu ravan. Možda je

to cijena napretka, mislio sam dok bih kroz blato pokušavao

da doñem do svoje kuće. Nakon izvjesnog vremena, postalo mi

je svejedno što se čini unaokolo, čak je i brektanje mašina

prestalo da mi smeta. Zatvorio bih se u kuću i čitao;

sposobnost da se usredsredim na knjigu nikada me, srećom,

nije napuštala. Dok su svuda oko mene mašine gvozdenim

čeljustima drobile svijet kakav sam znao, ja sam u radnoj sobi

pažljivo cizelirao svoj prevod knjige Kvinta Kurcija Rufa

„Povijest Aleksandra Velikog makedonskog kralja“, smatrajući

to spasenjem duše i književnim zavještanjem u isti mah.

Sjećam se, jedne večeri, u emisiji TV Budva, naš lokalni

Franjo Tahi blagoizvolio se obratiti puku. Pažljivo sam ga

slušao, jer riječi imaju tu nezgodnu osobinu da uvijek odaju

više značenja nego što je govornik namjeravao da saopšti. „Naš

grad se nalazi pred imperativom permanentnog rasta, jer u

protivnom – nestaće sa mape turističkih destinacija, a to ne

smijemo dozvoliti!“ Rast, rast, rast, širenje, promjena izgleda….

samo je o tome govorio. Cijelih sat vremena. A razvoj, upitao

sam ga u samoći svoje sobe, sve jarosnije padajući u gnjev

jednosmjerne rasprave? Grad koji raste, a ne razvija se –

osuñen je na nestanak! Kako to ne vidite vaše blagorodstvo?

Kako ta beznačajna pojedinost izmiče sveobuhvatnosti vaše

božanske percepcije?

Ne mogavši više da trpim teror „zdravog tv-

razuma“ nazvao sam studio, bila je kontakt emisija, pa sam, u

vlastitoj naivnosti, pomislio kako bi bilo dobro postaviti bar

jedno republikansko pitanje uvaženom feudalcu. Umilni ženski

glasić se javio na poziv, zabilježio moje ime i broj telefona, i

obećao da će me iz režije uskoro nazvati i uključiti direktno u

program. To se, naravno, nije dogodilo!

IVANOVIĆ: I bolje što nije, profesore. Samo biste imali

problema. Feudalci su osvetoljubivi, pogotovo ovaj naš, domaći.

Najzad, oni smatraju da su iznad zakona.

MARINKOVIĆ: Tako je, mladiću. Ali ko sebe iz političkih

razloga postavi iznad zakona, u stvari se stavio izvan njega.

Čudno je koliko nijesu svjesni opasnosti u koju ih stavlja

takav položaj? No, ako većini ljudi odgovara – eto im ga tamo.

Neka rastu sve dok ne ostvare ono što su zamislili u svojoj

pohlepi, mislio sam. Samo neka mene ne diraju. Ne tražim

ništa od njih, samo neka me puste da živim kao normalno

ljudsko biće. Ne tražim mnogo, mislio sam. Ono, istina, za

trenutak su nam se putevi ukrstili, ali štete nije bilo ni za

jednu stranu.

Jednostavno, gospodo, ne diram vam novac, niti

političku moć, i bez ustručavanja se pretvarajte da ne postojim.

To je bila moja želja, mladiću, i neki zli demon je ispunio u

potpunosti. Počeo sam da nestajem. U pravu je Hana Arent,

totalna dominacija nad čovjekom odvija se u nekoliko koraka:

počinje tako što čovjeka prvo unište kao pravno biće, potom

razore svaku mogućnost ispoljavanja njegovog moraliteta, a na

kraju, fizička likvidacija je samo pitanje izbora odgovarajuće

tehnologije.

(Tama.)

Prizor VII

(Radnici koji su pripremali teren, mašinama su potkopali

ogradu na profesorovom imanju, i zemlja se odronila. Profesor

je razgovarao sa nadzornikom radova grañevinskim inženjerom

Bobom Nikolićem i dogovorili su se da onaj ko je načinio štetu

podigne potporni zid. Problem je nastao kada je profesor sjutra

ugledao oplatu za zid koju su radnici počeli da podižu dva

metra unutar imanja, čime mu je otet dio zemlje.)

NIKOLIĆ: Ma ja vas razumijem, prijatelju, ali razumite i vi

mene. Ne radim ništa na svoju ruku, vjerujte mi, nego kako mi

kažu. A rekli su mi gdje da podignem oplatu za potporni zid, i

moji ljudi to rade, tačno na onom mjestu gdje piše.

MARINKOVIĆ: Razumijem ja to, gospodine Nikoliću. Meñutim,

oplata za budući potporni zid nalazi se dva metra u mom

imanju, a ne tamo gdje je bila prije. To je muka koja me muči.

Razumijete li vi mene?

NIKOLIĆ: Ne znam, zbilja, kako da vas razumijem? Niti mogu

da znam gdje je vaša ograda ranije bila. Napravio se odron, i

moje je bilo da ga zaustavim zidom prije nego što se stvori još

više štete. A mjesto gdje ćemo podići zid odreñeno je na osnovu

projekta zgrade: kolika je navedena udaljenost od naše zgrade

do vašeg imanja – tačno tu smo postavili oplatu. Ništa vam ja

nijesam uradio da ne valja, budite sigurni. Meni ako kažu da

ovo srušim i podignem negdje drugo, ja ću to uraditi sa

zadovoljstvom. A do tada…

MARINKOVIĆ: (Profesor mu pruža fotografiju.) Do tada bar

pogledajte ovu fotografiju, molim vas. Na njoj se vidi maslina,

ona može poslužiti kao orijentir, i vidite gdje je nekad bila

ograda, a gdje se sada nalazi oplata za zid. Ništa od vas drugo

ne tražim, samo uzmite ovu fotografiju i uporedite, maslina je

još uvijek tu. Vidite da je sada zid tok do nje, a ranije je bio

udaljen. Samo pogledajte.

NIKOLIĆ: Ma neću, prijatelju, ja da gledam više ništa. I

prestani time da mi mašeš ispred nosa, da te ne bih drugačije

shvatio. Imam i ja čime da mašem, ako treba. Radim kako mi

kaže onaj ko me plaća za posao, i gotova stvar. Nije moje da

gledam i raspravljam, nego da zidam, i rušim ako mi kažu da

sam sazidao pogrešno. A vi pogledajte što ćete i kako ćete dalje.

Ovo zasad ostaje ovako.

MARINKOVIĆ: Pogledaću, gospodine. Idem iz ovih stopa da se

žalim grañevinskoj inspekciji. Oni će, sigurno, znati što treba

da čine. Najzad, to im je posao.

NIKOLIĆ: Ja vas zaustavljati neću. A neću ni zaustavljati

rabotu, nego bolje požurite prije nego nalijemo oplatu betonom.

Prizor VIII

(Kancelarija načelnika grañevinske inspekcije. Sa radija se

čuje Ceca Ražnatović, a na zidu veliki kalendar sa likom Seke

Aleksić. Profesor Marinković razgovara sa načelnikom, i dok

mu uz živu gestikulaciju objašnjava što ga je snašlo, iz torbe

vadi gomilu papira i rasporeñuje ih po stolu. Načelnik

povremeno klima glavom, a njegova sekretarica zapisuje

ponešto u svoj notes.)

NAČELNIK: Milena, molim vas. Napravite prijavu u profesorovo

ime, fotokopirajte njegov posjedovni list, i sve materijale

proslijedite inspektoru Baranoviću, neka sa ekipom izañe na

teren i odmah zaustavi gradnju spornog zida. Ako bude bilo

kakvih problema, neka me nazove, biću dostupan cio dan.

(Sekretarica uzima sa stola par dokumenata i izlazi iz

kancelarije.)

MARINKOVIĆ: Hvala vam, gospodine načelniče.

NAČELNIK. Nema potrebe da zahvaljujete, samo radim svoj

posao.

MARINKOVIĆ: To je danas rijetkost. Zbog toga vam i

zahvaljujem.

NAČELNIK: Nemojte tako, gospodine. Razumijem vašu

situaciju, i znam koliko vas je sve ovo uzrujalo, ali nemojte biti

unaprijed nepovjerljivi prema radu naših službi. Izaći ćemo na

teren, i sve će biti urañeno po zakonu.

MARINKOVIĆ: Samo to i tražim, da se zaustavi bezakonje i

otimačina. Jer, ovo što su naumili da rade sa mojim imanjem

je kriminal.

NAČELNIK: Zaustavićemo ih, ne brinite. A oni rade, burgijaju,

pokušavaju svašta, pa gdje im uspije. Nažalost nije nam ovo

prvi slučaj. Tamo gdje procijene da mogu, graditelji otmu koji

metar zemlje. Nego, dobro je da ste bili prisutni kada je sve

počelo. Da ste negdje otputovali, ili, ne daj bože, bili u bolnici

na liječenju, po povratku kući zatekli biste se u mnogo težoj

situaciji: već bi uspjeli da sagrade zid, i na muke bi nas stavili

dokle ga srušimo.

MARINKOVIĆ: Znači, gospodine načelniče: ovo nije greška,

nego sasvim uobičajeni postupak graditeljske mafije? Skoro,

prokleti metod!

NAČELNIK: Ne zaključujmo ishitreno. Neka za sada bude da je

u pitanju greška. Ostavimo im prostora za povlačenje. Idite

sada kući, i bez brige – biće sve u redu. Možete imati

povjerenja u naš profesionalizam. Mi smo ovdje zbog dobrobiti

grañana, a ne graditeljskog lobija.

MARINKOVIĆ: Hvala vam, gospodine načelniče. Nemam riječi

da vam zahvalim na ljudskom prijemu i pomoći. A bogami sam

bio zabrinut i nesiguran kako ćete me primiti, i da li ćete

uopšte posvetiti pažnju mom slučaju? Još jednom vam hvala.

NAČELNIK: (Smiješi se blagonaklono, i lagano ustaje da isprati

gosta. Ustaje i profesor, a načelnik mu spušta ruku na rame i

usmjerava ga prema vratima kancelarije.) Nemojte tako,

gospodine Marinkoviću. Nijesu komunalna policija i

grañevinska inspekcija opštine Budva nacistička tajna policija,

nijesmo mi nikakav Gestapo, daleko bilo! Ljudi smo, sugrañani.

Ako mi nećemo štititi zakonitost i jedni druge, ko će? Kome je

stalo, ako nama nije?

(Tama.)

Prizor IX

(Profesorova dnevna soba.)

IVANOVIĆ: Lijepo, nema se što reći. Još samo ako su nešto i

preduzeli?

MARINKOVIĆ: Jesu, jesu. Na povratku iz komunalne policije,

dok sam prilazio kući, vidio sam ekipu inspekcije na gradilištu,

od kojih je jedan o nečemu žustro raspravljao sa nadzornikom.

Nijesam se primicao bliže, smatrao sam da bi to bilo ružno i

neukusno, tako da ne znam o čemu su razgovarali, ali po

nadzornikovom izrazu lica i gestikulaciji zaključio sam da mu

nije milo to što se dogaña. Sada je on mahao nekakvim

papirima, meñutim, to mahanje mu nije pomoglo – radovi su,

ipak, zaustavljeni. (Ćutanje.) Bože, kako sam bio… Ne znam

koja je prava riječ da opišem vlastito raspoloženje tog dana:

srećan, ushićen, zadovoljan sobom i pobjedom koju sam

izvojevao nad zločincima. Ne može se činiti, gospodo investitori,

sve što zamislite! Mora neki red da se zna, i nad vama postoji

zakon! Privatno vlasništvo je svetinja svuda u svijetu, pa mora

i kod nas da bude, ako želimo da živimo kao civilizovani ljudi,

a ne kao ljudožderi. Ali što znači moj glas ovdje – vox

clamantis in deserto! Cijelo popodne, i znatan dio noći, proveo

sam pažljivo smišljajući hvalospjeve kojima ću sjutra obasuti

načelnika i njegovu službu. Moram im zahvaliti, mislio sam, i

to lično. Kao što sam danas bio da se žalim, tako sjutra

moram otići da im zahvalim. Jeste, radili su posao za koji su

plaćeni, ali opet: ono što je ljudski čovjek treba da čini. U glavi

sam zabilježio sve elegantne izraze zahvalnosti, i tako

zadovoljan legoh u krevet. To je bila noć sa 4. na 5. novembar

2007. godine, posljednja mirna noć u mom životu.

IVANOVIĆ: Zbog čega, pobogu? Što se dogodilo?

MARINKOVIĆ: Invazija, mladiću, desant bezakonja i sile!

Vulgarna demonstracija moći i bahatosti! Nije još čestito ni

svanulo nad Budvom, a iz sna me je trgla buka mašina i

dovikivanje radnika. Izašao sam da vidim o čemu se radi, i

imao što vidjeti: svi radnici koliko ih je bilo na gradilištu bili su

angažovani da postave oplatu zida, i to na spornom mjestu –

dva metra u mom imanju.

IVANOVIĆ: A inspekcijska zabrana?

MARINKOVIĆ: Poništena. Povučena.

IVANOVIĆ: Za jednu noć?!

MARINKOVIĆ: Tako je. Efikasni u oba smjera: u 24 časa dvije

meñusobno isključive odluke. Svaka im čast!

IVANOVIĆ: Jeste li zahtijevali objašnjenje od načelnika?

MARINKOVIĆ: Naravno, istog jutra.

IVANOVIĆ: I da pogodim: sekretarica vam je rekla da je na

sastanku i da ne može da vas primi.

MARINKOVIĆ: (Smije se.) Ne, ne, nije tako bilo. Nalazio se u

svojoj kancelariji, i odmah me je primio. Predusretljiv, ljubazan,

ništa se od juče u njegovom stavu i ponašanju nije promijenilo.

Prizor X

(Kancelarija načelnika grañevinske inspekcije. Profesor i

načelnik raspravljaju, a sekretarica vodi zapisnik.)

NAČELNIK: Smirite se, gospodine Marinkoviću, molim vas.

Ništa ljutnjom i uzrujavanjem postići nećete, samo ćete

pogoršati svoje zdravstveno stanje. Sve što se dogaña u ovoj

službi je transparentno, i može biti lako objašnjeno.

MARINKOVIĆ: Objasnite onda, gospodine, do neba vas molim.

Objasnite mi kako je moguće da dripci ignorišu zabranu

inspekcije, i nastave da rade ono što su naumili? Kako je to

moguće?!

NAČELNIK: Zabrana je poništena.

MARINKOVIĆ: Kad?

NAČELNIK: Jutros.

MARINKOVIĆ: Ko je poništio?

NAČELNIK: Ja.

MARINKOVIĆ: (Profesor klone tijelom natrag u fotelju.

Nespretnom kretnjom pokušava da olabavi čvor na kravati,

odjednom mu nedostaje zraka.) Vi?! Kako, pobogu? Kako? Na

osnovu čega? Pa jeste li je koliko juče donijeli? O ljudi moji, što

me ovo snalazi danas?

NAČELNIK: Investitori su podnijeli dokaze da zemlja na kojoj

grade potporni zid u stvari pripada dijelu zemljišta javnog puta,

i da oni to samo privode namjeni. Priložili su ugovor sa

Opštinom, potrebna dokumenta iz službe katastra,

skupštinsku odluku o izuzimanju… Zemlja sa te strane vašeg

imanja je izuzeta, gospodine Marinkoviću, za potrebe javnog

puta, ima već nekoliko mjeseci.

MARINKOVIĆ: (Potpuno zbunjen.) Valjda bi mi neko rekao,

pobogu?! Kakvo izuzimanje i javni putevi? To je nemoguće,

mora da je došlo do nekog nesporazuma, evo moj vlasnički list,

evo… (Profesor pokušava iz torbe da izvadi pomenuta

dokumenta, ali mu se ruke tresu i nekoliko papira padaju na

pod kancelarije.)

NAČELNIK: Milena, molim vas, dohvatite gospodinu

dokumenta. (Sekretarica poslušno ustaje sa stolice i dodaje

profesoru papire sa poda.) Znate šta, gospodine Marinkoviću,

najbolje će biti da poñete u katastar i da zatražite izdavanje

novog vlasničkog lista, na njemu će sve biti fino napisano i

objašnjeno. Ako postoji neka razlika izmeñu starog i novog

lista, a koja je sumnjiva i problematična, oni će vas uputiti na

korake koje treba preduzeti da bi se stvar ispravila, siguran

sam.

(Sekretarica uzima pod ruku profesora i izvodi ga iz kancelarije.

Tama.)

Prizor XI

(Katastar. Profesor čeka u redu pred šalterom. Ljudi se pomiču

polako ispred njega, čuje se i gunñanje, prigušeno

nezadovoljstvo. Naposlijetku i on pristupa službenici i saginje

se do malog otvora na staklu.)

MARINKOVIĆ: Dobar dan, gospoño. Molim vas, potreban mi je

list nepokretnosti.

SLUŽBENICA: Za vas?

MARINKOVIĆ: Tako je.

SLUŽBENICA: Brojeve žiro-računa za uplatu opštinske i

republičke takse prepišite sa oglasne table. A potrebni

formular možete kupiti u fotokopirnici „Buturović“, odmah na

uglu naše zgrade. Popunite ga i predajete meni. Jeste li

razumjeli?

MARINKOVIĆ: Jesam, hvala.

SLUŽBENICA: Sljedeći!

(Nakon što je sve pripremio, popunio, uplatio…, profesor

ponovo čeka red pred istim šalterom.)

MARINKOVIĆ: Evo, gospoño, da predam uplatnice i zahtjev.

(Službenica provjerava brojeve žiro-računa i uplaćene iznose,

zatim čita stavke u formularu i na kraju klima potvrdno

glavom.)

SLUŽBENICA: Doñite u ponedjeljak.

MARINKOVIĆ: Tek u ponedjeljak. Može li prije, molim vas, baš

mi je hitno.

SLUŽBENICA: Nema hitnih poslova, gospodine, postoje samo

poslovi koje nijesmo uradili na vrijeme. U ponedjeljak. Sljedeći!

(Profesora polako istiskuju iz reda. Tama.)

Prizor XII

(Katastar. Ponedjeljak.)

MARINKOVIĆ: Gospoño, došao sam da podignem list

nepokretnosti. Prošle sedmice ste mi rekli da će biti danas

gotovo.

SLUŽBENICA: Recite?

MARINKOVIĆ: Šta da kažem?

SLUŽBENICA: Ime?

MARINKOVIĆ: Luka Marinković.

SLUŽBENICA: Od oca?

MARINKOVIĆ: Nikole.

SLUŽBENICA: (Prebira po hrpi papira, i na kraju izvlači jedan.)

Gotovo, gotovo. Evo, izvolite.

MARINKOVIĆ: Hvala. (Gleda dokumenat i uporeñuje ga sa

starim. Zatečen je onim što vidi.) Gospoño, samo trenutak,

molim vas. Ovdje mora da je došlo do neke greške.

Pogledajte… 712 kvadratnih metara manje. (Profesor

službenici pruža oba dokumenta kroz otvor na šalterskom

staklu. Ona ih uzima i uporeñuje.) Možete li mi reći o čemu se

radi?

SLUŽBENICA: (Službenica izgovara hladno i vraća dokumenta

profesoru.)Nijesam ovlašćena da dajem informacije.

MARINKOVIĆ: Ali vidite i sami da nešto nije u redu, zar ne

gospoño?

SLUŽBENICA: (Glasom kao sa automata.) Nijesam ovlašćena

da dajem informacije.

MARINKOVIĆ: Možete li mi barem reći kome da se obratim za

objašnjenje?

SLUŽBENICA: Pravnoj službi katastra. Ali prethodno morate

zakazati prijem na šalteru broj četiri.

MARINKOVIĆ: Ali gospoño, već sam izgubio nekoliko dana...

SLUŽBENICA: E, ja vam tu ništa ne mogu. Ako vam se žuri

javite se nekom advokatu... evo slučajno imam tu jednu vizit-

kartu.

(Profesor uzima kartu, okreće se oko sebe, i u tom trenutku

svjetlo obasjava red koji se nalazi ispred šaltera broj četiri u

kome se nalaze ljudi od kartona, bez ikakve stvarnosti u sebi.

Profesor kreće ka začelju reda, a onda se u pola koraka okreće

natrag ka šalteru.)

MARINKOVIĆ: Gospoño, molim vas, zaboravio sam naočare za

čitanje, možete li mi kazati kod koga ste me uputili?

SLUŽBENICA: (Glasom kao sa automata.) Advokatska

kancelarija „Buturović“.

(Tama.)

Prizor XIII

(Dnevna soba u kući Marinkovića. Vladimir Ivanović gleda kroz

prozor i u tami vrta vidi zgarište smeća kako lagano dogorijeva.

Vraća pogled na profesora, ali ga ubrzo skreće, prinosi čašu

vina ustima i otpija gutljaj.)

IVANOVIĆ: Užas, profesore.

MARINKOVIĆ: Užas, mladiću.

IVANOVIĆ: I jeste li na kraju utvrdili o čemu je riječ? Što su

vam rekli ti mudraci iz katastra: otkud 712 metara kvadratnih

manjka?

MARINKOVIĆ: Prvo nijesam mogao skoro tri nedjelje da

ostvarim sastanak sa glavnim pravnikom, jer bi po pravilu

toga dana bio poslovno odsutan. Ja bih uredno zakazivao, a

on još urednije izbjegavao. No, kada sam doznao ko se nalazi

na toj funkciji, sve mi je postalo jasno. Mislim da ste ga vi u

školi zvali Blavor. Ilija Živekić. Blavor.

IVANOVIĆ: On, glavni pravnik u katastru?!

MARINKOVIĆ: On, on. Ne čudite se ništa. Sa ambicijama

prelaska u pravosudni sistem, koliko sam čuo. Što je sasvim

izvjesno da ćemo dočekati, da Blavor bude kakav sudija ili

javni tužilac. Onako, na državnom nivou. Uostalom, zašto da

ne? Za birokratu koji u budvanskom katastru ispeče zanat,

samo nebo je granica. (Profesor se gorko smije.) Kada sam,

dakle, shvatio da od sastanka nema ništa odlučio sam da ga

sačekam ispred njegove kuće. Vala Blavore, obećah mu tvrdo,

hvataćemo se po ovim trlezinama ako treba, nećeš mi pobjeći

gujo ljuta. I zaista, nakon nekoliko dana sačekivanja, sretnem

ja Blavora. Dobar dan, dobar dan. O profesore, on bog zna

kako ljubazan. Živekiću, rekoh, što se ne može kod tebe u

kancelariju? Evo pet puta zakazujem, pa ništa! To mora da je

neka greška ovih u prijemnoj službi, veli on. Doñite vi sjutra u

deset, odmah ćete biti primljeni. A ja ću da naredim da se svi

potrebni dokumenti za vaš slučaj donesu kod mene u

kancelariju. Koji, rekoh, moj slučaj? Pa ovaj, kaže, o kojemu

želite da razgovaramo. Nijesam znao da sam postao „slučaj“,

odgovorih mu, ali i to sam spreman da budem ako je potrebno.

Ništa mi nije uzvratio. Tako se rastadosmo.

IVANOVIĆ: A sjutra?

MARINKOVIĆ: Sjutra sam, pak, shvatio da sam zaista postao

„slučaj“, i da je ñavo definitivno zaigrao pipirevku i ispred moje

kuće.

Prizor XIV

(Kancelarija glavnog pravnika budvanskog katastra Ilije

Živekića. Profesora Marinkovića uvodi sekretarica i pokazuje

mu stolicu da sjedne. Iz računara dopire glas Seke Aleksić, a

na zidu visi veliki kalendar sa likom Cece Ražnatović. Profesor

sijeda i gleda Živekića koji ne podiže pogled sa zaslona svog

računara. Pored njega, s boka sjedi golobradi pripravnik.

Živekić izuzetno brzo i jako udara po tastaturi i zbog nečega se

ljuti. U jednom trenutku je na kratko pogledao u profesora,

ovlaš se nasmiješio i glavom mu dao znak da sačeka.

Marinković u krilu drži torbicu sa dokumentima, i strpljivo

čeka. U neko doba Živekić prekida lupanje po tastaturi i

obraća se profesoru Marinkoviću.)

ŽIVEKIĆ: Zaraza, profesore, oprostite. Zaraza, jače je od

čovjeka. Ove kompjuterske igrice me nagrdiše po cipcijeli dan.

Ne mogu im se oduprijeti, pa to mi je! No, kakvih sve poroka

ima, ovaj moj i nije toliko opasan, zar ne? (Smiješi se.) Da vas

upoznam sa svojim pripravnikom. To je sin advokata

Buturovića, znate Nova Buturovića? (Pripravnik ustaje i

smeteno pruža ruku profesoru, profesor ga gleda par sekundi,

pa zatim i on pruža ruku). Čime da vas počastim? Kafa, sok,

nešto jače? Imam dobru domaću lozovaču, profesore, nećete

zažalit’; ili viski, ako je po volji? Svega ima u domaćinsku kuću,

bogu fala!

MARINKOVIĆ: Ne bih ništa, gospodine Živekiću. Hvala.

ŽIVEKIĆ: E ne može ništa, profesore. Kako ništa?! Došli ste mi

prvi put u kancelariju, pa da vas ne častim. Kafa, barem?

MARINKOVIĆ: Može kafa, gospodine Živekiću. Hvala.

ŽIVEKIĆ: Ali nemojte tako službeno, profesore. „Gospodine,

hvala, molim…“ Sve pristojno i na note, pa imam osjećaj da

sam nešto zgriješio. Domaći smo ljudi, pobogu, znamo se.

Nema potrebe da mi persirate. A i zbunjujete me, jer da vi

pravo rečem, naučio sam ja vama da persiram.

MARINKOVIĆ: To je bilo ranije, gospodine Živekiću. Dok smo

obojica bili u školi. A sada su okolnosti našeg susreta

drugačije, pa zahtijevaju i drugačiju formu komunikacije.

ŽIVEKIĆ: Znači, može kafa? Evo, sa’ ću o’ma’ zvat’ ovu malu

da nam donese. Kakvu pijete, profesore?

MARINKOVIĆ: Bez šećera, molim.

ŽIVEKIĆ: (Živekić upire u dugmad i naručuje.) Tako će i bit’. A

mlijeko? (Profesor klima glavom da je mlijeko u redu.) Dvije s

mlijekom, senza zucchero! Ajmo, ajmo! Kako bog zapovijeda.

Brzo, bistro! (Nakon što je naručio kafe, glavni pravnik

katastra Živekić žalostivo gleda u profesora.) E, ovako mi je

svaki dan, moj dobri profo, vjerovao ili ne?! Bez obzira o čemu

se radi, sve moram da preciziram i do kraja da izgovorim,

inače ode mas’ u propas’! No to je, biće, cijena odgovorne

funkcije, zar ne mislite tako?

MARINKOVIĆ: Ne znam, slabo se u to razumijem. Nego da

pogledamo ovo zbog čega sam došao kod vas, ako može?

ŽIVEKIĆ: Može, može, nije greda! Samo, nešto mislim, a što

ćemo, kojega vraga, gledat’ bez potrebe!? Sve što bismo danas

gledali od dokumenata, moj dobri profo, stane u onaj milion

eura koji vi je ponuñen.

MARINKOVIĆ: Ne razumijem što govorite.

ŽIVEKIĆ: Pa, da budem razumljiviji: bez obzira postojala neka

greška u dokumentima ili ne, falilo vama 712 kvadratnih

metara imanja ili ne, sasvim je svejedno ako uzmete fino

milion eura koji vam nude za kuću i zemlju, zar nije tako?

Tako je, zaludu; nego ste se vi nešto uinatili, pa izvoljevate.

MARINKOVIĆ: A odakle vama informacija o svoti koja mi je

ponuñena za kuću, gospodine Živekiću? (Upitao je profesor

hladno.)

ŽIVEKIĆ: Cijela Budva priča o tome, profesore. Postali ste

glavna zvijezda gradske trač-rubrike: čovjek koji je odbio

milion eura! A da vam pravo kažem, niko vas ne shvata, svi se

čude i pitaju što vam bi da tako uradite?

MARINKOVIĆ: Nijesam došao zbog toga kod vas.

ŽIVEKIĆ: Da ste bili pametni, ne biste imali potrebe ni da

dolazite. Uzeli biste novac, i bog da vas vidi! Ovako vam se cio

grad smije, moj dobri profesore. A šteta, nijeste to zaslužili.

(Vrti zabrinuto glavom.) Nego, da vam odgovorim na upit: prije

dva mjeseca smo dobili od Opštine odluku da vam se izuzima

površina od 712 kvadratnih metara imanja i da se knjiži kao

javno grañevinsko zemljište. To je ova odluka… (Drži u ruci

dokumenat.) Potom smo dobili zahtjev da tu zemlju sa Opštine

preknjižimo na investitora „Smuggling DOO Budva“ koji će je

privesti namjeni javnog puta. To je ovaj zahtjev. Eto tako. Mi

smo uradili što je bilo do nas, sve je legalno i pokriveno

papirima.

MARINKOVIĆ: Možete li mi reći kada je bila skupštinska

sjednica na kojoj je donijeta odluka o izuzimanju zemlje? I

kada ste je uknjižili na investitora?

ŽIVEKIĆ: Da pogledam, samo časak… (Čita dokumenat.) Evo,

„na sjednici od 27. oktobra 2007. godine“, a uknjiženje „5.

novembar 2007.“. Ali, što će vi to profesore? Moj vi je savjet

uzmite novac i uživajte u njemu dok još možete.

MARINKOVIĆ: Hoćete li biti ljubazni da mi napravite kopije tih

dokumenata?

ŽIVEKIĆ: Ne smijem, bogami. I ovo što sam već uradio je više

od onoga što smijem. Mogao bih odgovarati!

MARINKOVIĆ: Ne morate brinuti zbog toga, ja neću nikome

reći.

ŽIVEKIĆ: Ne smijem, žao mi je. I ovo je previše…

MARINKOVIĆ: I što mi savjetujete da uradim?

ŽIVEKIĆ: Uzmite novac, a što drugo?!

MARINKOVIĆ: Nijesam mislio na to, nego kome da se obratim

u Opštini da mi objasni o čemu se radi?

ŽIVEKIĆ: Ne znam. Poznajete li nekoga tamo? A i ja svašta

pitam, da poznajete ne bi vam se ovo dogañalo. Uzmite novac,

profesore, tako je najbolje.

MARINKOVIĆ: A zbog čega toliko insistirate na novcu,

gospodine Živekiću? To me zbunjuje.

ŽIVEKIĆ: (Pretvara se da ga izgovorene riječi vrijeñaju.)

Nemam ličnog interesa, ako ste na to pomislili. Samo znam

kako se ove stvari dogañaju i kuda vode. Nijeste prvi kojega na

ovaj način ubjeñuju da proda zemlju. Nemojte se inatiti sa

njima, profesore. Veliki je novac u pitanju. Ako vama mogu da

ponude milion a da ne trepnu okom, možete onda zamisliti

što…

MARINKOVIĆ: Neću da zamišljam, nego hoću da mi neko

objasni zbog čega su mi oteli zemlju! Želim da me primi

načelnica katastra. Počeću od nje. Neka mi ona objasni što se

ovo dogaña.

ŽIVEKIĆ: (Hladno.) Ništa vi ne može reći više od onoga što ste

već čuli od mene, tako da nema razloga da zakazujete

sastanak.

MARINKOVIĆ: Pokušaću.

ŽIVEKIĆ: Kako vi je volja. Ali, razmislite o tome. Načelnica je

žena značajne društveno-političke karijere, i sumnjam da ima

vremena za gubljenje. Pobogu profesore, zbog čega se ponašate

kao da ne vidite kako stvari funkcionišu?! Kao da ste maločas

pali s Marsa, pa nemate drugog posla nego da zagorčavate

život ljudima? Ne ide to tako.

MARINKOVIĆ: Zaboravljate da su meni oteli zemlju, a ne vama.

Moram bar vidjeti tu skupštinsku odluku, i da mi neko u oči

kaže kako su to mogli da urade.

ŽIVEKIĆ: Zbog toga papir i postoji, profesore. Da se ljudi ne bi

gledali u oči.

MARINKOVIĆ: Griješite gospodine Živekiću, papir postoji da bi

se ljudi mogli gledati u oči bez stida.

ŽIVEKIĆ: Ne želim se raspravljati sa vama, profesore. Pametan

ste čovjek, činite kako mislite da je najbolje za vaš slučaj.

MARINKOVIĆ: Znači, postao sam i „slučaj“?!

ŽIVEKIĆ: Nemam više što da vi rečem. Ovaj razgovor je

završen.

Prizor XV

(Dnevna soba Marinkovića. Profesor naliva čaše vinom.)

MARINKOVIĆ: To je bio naš jedini susret. Nikada me više

nijesu pripuštali ni blizu neke od kancelarija budvanskog

katastra, a kamoli pozivali da uñem u nju.

IVANOVIĆ: Ha, Blavor nikada nije bio bog zna kakav ljudski

materijal. Ništa me od njega ne čudi.

MARINKOVIĆ: U početku sam mislio da nije upleten u to što

se zbivalo oko moje kuće, da bi rado pomogao, ali ne može.

Meñutim, kada sam napokon došao do nekih dokumenata,

vidio sam da onaj papir za uknjiženje – koji mi, naravno, nije

htio dati na uvid – nosi upravo njegov potpis. Zbog toga i ono

nagovaranje da uzmem novac i zaboravim na sve. (Profesor je

uzdahnuo jednom duboko, i za trenutak odlutao u mislima.)

Ne znam, mladi gospodine Ivanoviću, čudan je ovo svijet

postao, baš čudan. Nije me toliko čudila spremnost ljudi na

učešće u svakakvoj raboti – vide, svi kradu, pa što ne bi o oni

nešto maznuli za sebe! – koliko njihova čvrsta ubijeñenost da

nikada i ni pod kojim uslovima neće odgovarati za ono što čine.

Bože, ko je mogao da ih ubijedi da zakona nema, ili, ako ga

ima, da ne važi za njihovu sortu? A sve upućuje da je nova

ljudska sorta u pitanju; uzgojena na nekoj farmi, po

identičnom obrascu, jer u jednom trenutku, obilazeći

opštinske službe učinilo mi se da neprekidno srijećem iste

ljude, klonove lupeškog sistema, od kojih svi do jednog istu

priču pričaju. Na početku su ljubazni i sve obećavaju, ističu

vlastitu posvećenost službi grañanima, potom se, kako

saznaju o čemu je riječ, postepeno hlade i povlače,

pretvarajući se u ravnodušne birokratske sablasti, nadahnute

cinizmom društvene perverzije. Na kraju, njihova se retorika

svodi na par opštih mjesta, političkih fraza koje su odavno

naučili i koje primjenjuju bez razmišljanja da li odgovaraju

situaciji ili ne? Njima je svejedno šta govore, jer u stvari ne

govore ništa odreñeno i pouzdano, što sjutra ne bi mogli bez

ustručavanja opovrgnuti. Čudan svijet, zaista. A da jad bude

veći, sve mladi ljudi... Užas.

IVANOVIĆ: I što je bilo na kraju, profesore? Što su vam rekli u

Opštini?

MARINKOVIĆ: U Opštini su mi rekli da kraj ne postoji! Da su

sve priče o kraju izmislili zli ljudi samo da bi njima napakostili!

(Profesor je trenutak-dva posmatrao zbunjeni izraz lica svog

gosta, a onda se grohotom nasmijao.) Oprostite mladiću,

nijesam odolio da se ne nasprdam na svoj račun. Mada, i nije

sprdnja, to su mi zaista rekli; istina, ne tim riječima, ali

značenje je bilo isto. Kraja nema!

IVANOVIĆ: Profesore, nijesam najbolje shvatio: šta su vam

rekli u Opštini? Ko vas je primio?

MARINKOVIĆ: Niko, mladiću. Motali su me skoro mjesec dana

od kancelarije do kancelarije, od službe do službe, zakazivali

neke fiktivne sastanke koji se nikada nijesu održali… Sve u

svemu, nijesam uspio da sretnem ni jednog od odgovornih

ljudi. Na kraju su me čak napravili neuračunljivim. Ispred

mene je išao njihov glas o čovjeku koji iz razloga vlastitog

ludila neće da uzme milion eura, koji pati od manije gonjenja i

ratuje sa svijetom, pa izmišlja probleme tamo gdje ih nema, a

šteta, govorili su, nekada je bio trezven čovjek i dobar profesor,

ali, već dugo nije onaj stari: žena mu je umrla, kćer živi u Italiji,

niko ne vodi računa o njemu, osamio se, postao je pustinjak…

I što sam ja više objašnjavao svakome ko je htio da me sasluša

da je riječ o klasičnoj otimačini 712 kvadrata zemlje, to sam u

stvari samo potvrñivao njihovu priču o profesoru ludaku koji

zbog bolesti maltretira pošteni svijet. A oni sve fini i dobri,

lijepo vaspitani, pa me ne izbacuju iz opštinskih čekaonica kao

psa, nego me trpe i posmatraju, kao što se posmatra jeziva

opomena na svaki jad koji se čovjeku može dogoditi, jer, bože

moj – „bolest je svačija“. Naposlijetku, skoro da sam i ja

povjerovao u njihovu priču. Stvarnosti nam se, očigledno,

toliko razlikuju da se to može objasniti jedino mojim ludilom,

jer, ako mi sve selo kaže da sam pijan, onda mi ne preostaje

ništa drugo nego da legnem u blato i počnem da se valjam sa

svinjama!

IVANOVIĆ: Profesore, nijeste valjda…

MARINKOVIĆ: Što nijesam? Počeo da se valjam sa svinjama?!

(Smije se.)

IVANOVIĆ: Ma ne to, pobogu! Nijeste im, valjda, dozvolili da

vas naprave ludim?! To sam mislio, profesore. A ne da se

valjate sa svinjama, daleko bilo.

MARINKOVIĆ: Ništa ne fali svinjama, mladiću. I bolji ljudi od

mene su se valjali sa njima u blatu, pa to nije naškodilo

njihovoj ljudskosti. Ako si čovjek, možeš i sa svinjama. Samo

što svinje teško prepoznaju ljudskost, i to je – kazaće vam svi –

glavni problem čovjeka koji se nañe u njihovom društvu.

(Stanka. O nečemu par trenutaka razmišlja i nervozno

odmahuje rukom.) Nema to veze sa razumom. Staračke tlapnje.

(Prstima prelazi preko čela i otire kapljice hladnog znoja. Ćuti.)

O čemu smo ono razgovarali, mladiću? Podsjetite me, molim

vas.

IVANOVIĆ: Nijeste dopustili da vas naprave ludim, o tome ste

govorili.

MARINKOVIĆ: Da, nijesu to uspjeli. Ali, ne mojom zaslugom!

Da je zavisilo samo od mene, da nijesam dobio pomoć kada mi

je bila najpotrebnija, podlegao bih, izgubio se... Često sam

docnije pokušavao da je pronañem i da joj zahvalim, ali uzalud.

Što je prosto nevjerovatno, ipak je ovo mali grad, i sve bi u

njemu trebalo biti mnogo vidljivije, pogotovo dobri ljudi kojih je

uvijek malo. Ali, ne sjećam joj se lica. U svojim docnijim

traganjima, mada sam bio više nego diskretan, možda sam i

naišao na nju, i pitao je da li se sjeća žene koja me je tog dana

izvela iz zgrade Opštine? Ali i da sam kojim slučajem i naišao

na nju, to je pitanje na koje mi nije mogla odgovoriti, a da sebe

ne dovede u opasnost.

IVANOVIĆ: O čemu govorite, profesore? Ne razumijem vas.

MARINKOVIĆ: O čudima, mladiću. O iskri ljudske solidarnosti

koja u trenu osvijetli tamu i odagna zlo. Da vjerujem u boga,

rekao bih da je to njegovo djelo. Ali, to bi značilo da sam ja

neka vrsta pravednika meñu ljudima, što nije tačno, ja sam

tek čovjek koji trpi nepravdu, a bez obzira kolika nepravda bila,

to nije dovoljno da bi se on umiješao.

IVANOVIĆ: (Zabrinutim glasom.) Profesore, i dalje vas ne

uspijevam pratiti.

MARINKOVIĆ: Da stvari, onda, složimo kako treba. Oni sa

kojima sam razgovarao naglašavali su da mi je zemlja izuzeta

odlukom Opštine za potrebe javnog puta, i da je na osnovu

toga izvedeno sve ono u katastru i urbanizmu: prenamjene,

uknjiženja, investitori... Pokušavao sam da doñem do tih

odluka, ali bez uspjeha. Uporedo sa mojim nastojanjima da

saznam što se stvarno zbiva, kotrljala se njihova difamacija:

mahniti profesor odbija milion eura, izmišlja zavjeru, fantazira

i bez osnova napada ljude. To vam je jasno!?

IVANOVIĆ: Da.

MARINKOVIĆ: Dobro. U jednom trenutku jezive lucidnosti,

dok sam uzalud čekao pred vratima nekog od tih bezbroj

opštinskih načelništava, postao sam svjestan vlastite nemoći i

bijednog položaja. Iznenada sam očima drugih ljudi pogledao

sebe, i ono što sam vidio uopšte mi se nije dopalo.

Jednostavno, urušio se svijet i prestao da postoji. Ne znam

koliko sam dugo sjedio na toj stolici, ne znam da li mi se neko

obraćao, ništa ne znam. To vrijeme je ostalo u mom sjećanju

više kao nekakav mutni osjećaj potpune zagušenosti i težine.

Predao sam se, digao ruke od svega, i osjetio neko odvratno

olakšanje, neku vrstu sreće koja proizilazi iz poniženja. Koliko

god čudno bilo, počeo sam da uživam u vlastitom padu, i

poželio da se nikada ne okonča. Možete me lako zamisliti u toj

stolici, kako nepomičan padam u najtamnije dubine vlastite

duše, dok svijet oko mene nestaje i gasne. Mislim da taj pad

niko nije primijetio. Što je dobro, jer da su te dubine nekako

izašle na vidjelo, imali bi što vidjeti. I sada me proñe jeza

cijelim tijelom kada se sjetim sumnje koja je toliko snažna i

beskompromisna da je prožela svako vlakno moga mesa, svaki

dah, otrovala svaku misao… Sumnja, radikalna i moćna, koja

se uvlači kroz najmanju pukotinu duše i bez milosti trese, ne

ostavljajući ništa iza sebe. Docnije sam razmišljao, i

pokušavao da se sjetim da li mi se to ikada ranije dogañalo u

životu? I mislim da nije. Bilo je, naravno, ranije svega i svačega,

teških momenata još i najviše, ali tako snažne i jezive sumnje

– nije. U tom trenutku sjetio sam se i poželio da izgovorim onih

nekoliko početnih riječi iz 130 Psalma: De profundis clamavi

ad te Domine; Domine, exaudi vocem meam! Ali nijesam imao

dovoljno snage. Od svega što sam nekoć imao, ostala mi je

samo ćutnja, i svijest koja se po spratovima lagano gasi.

IVANOVIĆ: Sablasno.

MARINKOVIĆ: Baš tako, mladiću. To je prava riječ: sablasno.

Poput duše u Hadu, koja nema čemu više da se nada.

(Izvjesno vrijeme obojica ćute i uzdišu.) A onda – čudo! Veliko,

najveće, jer malih čuda nema kada se ljudskost ispoljava.

Osjećam kako me nečija ruka blago hvata za mišicu i lagano

podiže sa stolice. Čujem ženski glas: „Vrijeme je, profesore, da

poñete kući. Otpratiću vas.“ Ne vidim ništa, samo se grčevito

jednom rukom držim za torbu u kojoj se nalazi onih nekoliko

papira i fotografija, a drugom za osobu koja me nekamo vodi, i

drhteći koračam. „Pozvala sam taksi, profesore, i on će vas

odvesti kući. Odmorite malo, koji dan nemojte izlaziti u grad. A

ja ću se raspitati o čemu se radi. I ako nešto doznam,

obavijestiću vas. Učinite kako vas molim. Ne pružajte dripcima

priliku da uživaju u onome što vam čine. Obećajte mi.“ Obećao

sam joj, vjerujem da jesam, i to razgovjetnim glasom čovjeka.

Nadam se da tih nekoliko riječi obećanja nijesam tek

beslovesno izmumlao, da za njima nije ostala pljuvačka na

bradi poput traga koji nas podsjeća na nešto čega se stidimo i

što bi najradije zaboravili. Čujem je, potom, kako vozaču

taksija objašnjava put do moje kuće, i kako od njega zahtijeva

da me obavezno otprati do samog ulaza u dom. Njegov nevoljni

pristanak, pretpostavljam, nagradila je novčanicom koja

uveliko nadilazi cijenu vožnje, jer ga čujem kako se razdragano

zahvaljuje na visokoj napojnici, i potom pokreće vozilo. Tada,

ili koji minut kasnije, gubim svijest. Ne znam što se dalje

zbivalo. Ali kada sam ponovo postao svjestan sebe i svijeta,

nalazio sam se na jednoj od mojih klupica u vrtu. Taksista je

pošteno ispunio svoj dio pogodbe. A vid mi se u meñuvremenu

povratio, i nekako sam uspio da se dovučem do kreveta.

IVANOVIĆ: Jeste li bili kod ljekara, profesore? Da pogledate

što vam se dogodilo sa očima?

MARINKOVIĆ: Nijesam. Znam, znam što ćete reći, ali,

suzdržite se! Sljepilo se nije povratilo, i procijenio sam da je to

bio samo trenutak slabosti koji ne iziskuje posebnu pažnju. No,

to je nebitno! Dva dana nijesam izlazio iz kuće, i nastojao sam

da ne razmišljam o onome što mi se dogaña. Moram priznati

da mi nije uspijevalo, bar ne koliko sam želio, ali, malo sam se,

ipak, smirio. Pio sam čajeve, a za hranu pripremao blage supe

od povrća, i čitao prozu Marine Cvetajeve; usijana preciznost

njene rečenice djelovala je umirujuće na moj duh; ili, bar na

ono malo duha, koliko mi je nakon svega ostalo. Često bih

pomislio na glas žene koja me je otpratila iz Opštine i smjestila

u taksi, pokušavajući da se sjetim da li sam ga ikada ranije

čuo. Ali, uzalud, moje sjećanje je bilo nijemo. U jednom

trenutku pala mi je na um strašna misao: da ta žena stvarno

ne postoji, da je tek plod moje uobrazilje, izmišljotina kojom se

namučena svijest brani pred užasima stvarnosti! I tada sam se,

zaista, uplašio. Odmah sam predočio sliku: kako me iz zgrade

Opštine iznose redari, dok moj pomračeni um zamišlja

umjesto njih neko vilinsko biće iz druge dimenzije, umilnog

glasa, i prozračno do potpune nevidljivosti. Srećom, tu misao

sam odbacio daleko od sebe: jednostavno sam je odlukom uma

vizualizirao u obliku lista papira na kojoj je bila napisana,

potom zgužvao, i lagano spustio u kantu za otpatke. Nije me

više mučila. A nije ni mogla, jer se već naredni dan potpuno

obesmislila. Na pragu svoje kuće, kada sam otvorio vrata s

namjerom da napokon izañem napolje, vidio sam fasciklu

drečavo zelene boje. Podigao sam je, i odmah se vratio natrag,

nestrpljiv da vidim što se u njoj nalazi. Mladi gospodine

Ivanoviću, bio je to moj „slučaj“, u cjelini dokumentima

osvijetljen iz različitih uglova! Odluke, rješenja, dopune

grañevinskih dozvola… Birokratski štakori sa kojima sam

imao spor više nijesu bili neuhvatljivi i nepoznati, o ne,

odjednom su dobili imena i svojeručne potpise, okrugle pečate

i djelovodne brojeve. Nakon nekoliko pročitanih dokumenata

odmah mi je postalo jasno da sam dobio dovoljno materijala za

advokata i podizanje tužbe. A da ću ih tužiti, čvrsto sam

odlučio. Sve, koliko god da ih ima. Nećete se lako izvući,

obećao sam i njima i sebi.

IVANOVIĆ: Što se nalazilo u fascikli, profesore?

MARINKOVIĆ: Mnogo zanimljivih podataka, mladiću. Kada

sam ih pažljivo pročitao i uklopio u cjelinu, shvatio sam o

čemu se radi. Moje ponižavajuće pipanje u tami je odjednom

bilo okončano. Sve ovo što sada možete vidjeti da je sagrañeno

oko mog imanja u stvari je nepostojeća utvara, urbanistički

simulakrum. Očima vidite stambenu zgradu visine deset

spratova, ali ona ne postoji. Ili, da budem precizniji: postoji

samo kao moja privatna halucinacija. U dokumentima je nema.

A, evo kojom je to alhemijom izvedeno.

Prvo, moji susjedi koji su prodali kuće i imanja još

uvijek se vode kao vlasnici te imovine. Grañevinske dozvole su

izdate na njihova imena, na osnovu zahtjeva za renoviranje

kuća koje su svojeručno potpisali, i koji su im uredno

odobreni. Naravno, oni pojma nemaju o tome što se u njihovo

ime čini. Razgovarao sam sa njima, i pojedini su bili neprijatno

iznenañeni. Ali im, ipak, ni na kraj pameti nije bilo da

posvjedoče o zloupotrebi svojih imena. Uzeli su golemi novac, i

potpuno ih razumijem zbog čega ćute. A ja ne bih ni znao ko je

investitor da nema onog komadića moje zemlje i firme

„Smuggling“ kojoj ga je Opština ustupila radi izgradnje javnog

puta.

Drugo, sve grañevinske dozvole za renoviranje i

nadogradnju imaju po nekoliko dopuna, sa različitim

obrazloženjima. U početku su to bile „mansarde i visoka

potkrovlja“, a onda je nekome dovitljivcu iz urbanizma

proradila mašta pa su umjesto spratova počeli da odobravaju

izgradnju suterena. Razumijete u čemu je podvala, koliko je

dripcima bilo potrebno spratova, toliko su im ucrtavali

suterena: suteren I, suteren II, III, IV… pa na nekih dvanaest

metara udaljenosti od zemlje tek dolazi prizemlje, pa I sprat, II,

III, IV, zatim visoko potkrovlje, pa nekakva nadogradnja

potkrovlja. Posmatrao sam svakoga dana kako ove grañevine

zidaju u visinu, a po papirima je izlazilo da su ih ukopavali

duboko pod zemljom. Prosto nevjerovatno.

Treće, sve finansijske obaveze prema zajednici

investitor je izmirio – krijući se, naravno, iza imena bivših

vlasnika! – u iznosu predviñenom za renoviranje i nadogradnju

pet porodičnih kuća, a ne za jednu veliku stambenu zgradu

koju je podigao. Samo na osnovu te varke, razlika izmeñu

onoga što je od komunalija platio, i onoga što bi morao platiti,

iznosi nekoliko stotina hiljada eura. Što je sasvim dovoljno da

bude predmet istrage tužilaštva i finansijske policije, mislio

sam.

IVANOVIĆ: I sva ta dokumenta ste iznenada dobili na prag od

kuće?! Zanimljivo, zar nije? Da li ste se kada upitali koji su

motivi pokrenuli vašu vilu dobročiniteljsku na djelovanje? Ipak

je to zahtijevalo mnogo truda. Ako već nije odavno bilo negdje

spremljeno, i samo čekalo priliku?

MARINKOVIĆ: Ne razumijem vas mladiću. Budite jasniji.

IVANOVIĆ: Profesore, radim u novinama, i svake nedjelje u

redakciju stigne bar jedna fascikla puna dokumenata o nekoj

pronevjeri, lažnom i namještenom tenderu za višemilionski

posao, podvalama na berzi, uvozu neispravne hrane, ili

medicinskog materijala kome je odavno istekao rok važenja...

Nažalost, često se ispostavlja da je riječ o istinitim stvarima u

koje su uključeni ljudi iz samog vrha establišmenta. Nakon

provjere podataka, i potvrde da je sve baš kao što piše,

postavimo pitanje: kome bi članak u novinama najviše koristi

donio? Po pravilu, naš „zabrinuti grañanin“, osoba koja je

naredila da nam se proslijede dokumenta – dolazi iz svijeta

visoke politike, ili tajne policije. Obračunavaju se meñusobno,

raščišćavaju prostor na vrhu, a mi objavljujemo sve što imaju

loše da kažu jedni o drugima. Najzad, politika i crna hronika

jedino prodaju novine. Zbog toga vas pitam, da li ste

razmišljali o motivima osobe koja vam je poslala dokumenta?

MARINKOVIĆ: Ne, da budem iskren. Bar ne u smislu koji mi vi

sugerišete. Ali kada razmislim, samo mi sažaljenje i milosrñe

djeluju prihvatljivo. (Na te riječi Ivanović sliježe ramenima, a

profesor ga posmatra upitno.) Sumnjate, mladiću, u motive

koje pominjem? Ljudska plemenitost vam ne izgleda dovoljno

dobar motiv za djelovanje?! Hm, zanimljivo. Kada ste prije

izgubili vjeru u ljude, mlad ste čovjek. Takav cinizam bi više

pristajao meni i mojim godinama. Nego, recite, šta vam smeta?

IVANOVIĆ: Suviše je lijepo, profesore, za moj ukus. Odjednom,

zalaganjem osobe koju čak i ne poznajete, niti je možete

identifikovati, dobijate kopije dokumenata čiji je sadržaj,

dovoljan da pokrenete parnicu na sudu. A mjesecima prije

toga ne uspijevate ostvariti ni jedan sastanak sa odgovornim

licima, koji bi pružio malo nade u pošteno rješenje problema.

Upitajte se, profesore, ko može u dva-tri dana sakupiti

potrebnu dokumentaciju, kopirati je i vama dostaviti na kućnu

adresu? Očigledno, jedino osoba koja se lako kreće kroz

lavirinte opštinske administracije, a na čije zanimanje niko

neće obratiti pažnju, jer to čini svakodnevno, nekakvim se

dokumentima u Opštini zanima! Dakle, vaša dobra vila je neko

iznutra, iz samog srca tame. A kada takvi ljudi nešto urade,

onda je posljednje što čovjek smije pomisliti da su to uradili iz

razloga milosrña, plemenitosti, ili, jednostavno, ljudskog

sažaljenja! Žao mi je, profesore, motive bih tražio na drugom

mjestu, daleko od nebeskih visina. I prvo što mi pada na

pamet je pakost. U našem gradu posluje nekoliko različitih

grupa „investitora“, i oni imaju svoje ljude u administraciji koji

im završavaju papire. Ako su vašu dobru vilu u svojim

kombinacijama zaobišli, pa ona ostala bez novca, eto sasvim

dovoljno razloga da im malo pokvari veselje, zar ne? A

činjenica da ne znate ko vas je otpratio do taksija, već ste se

po Opštini docnije raspitivali, i uzalud je tražili da joj zahvalite,

za nju je dobitak na koji vjerovatno nije računala. Nego, nema

veze. Njeni motivi su potpuno nebitni u cijeloj priči. Ono što

me neuporedivo više zanima je sljedeće: da li ste provjerili

dokumenta? Jeste li uspjeli potvrditi njihovu autentičnost?

MARINKOVIĆ: (Profesor klima glavom potvrdno.) Jesam,

indirektno. Ali o tome kasnije. Sada me interesuje da saznam

što vam se to dogodilo u životu, kakvo iskustvo, pa ste postali

gorki u razmišljanjima o ljudskoj prirodi? Mlad ste čovjek, ako

sada nemate vjeru u ljude, šta ćete činiti kada doñete u moje

godine?

IVANOVIĆ: Zaboravite sve ono što sam govorio o vašoj vili,

profesore. Nije mi bila namjera da njenu pomoć i žrtvu na bilo

koji način omalovažim.

MARINKOVIĆ: Sada ste još i ljuti na mene.

IVANOVIĆ: Ma nijesam ljut, samo ne želim da se ubjeñujem sa

vama. Ne bih volio da u tom ubjeñivanju kažem nešto grubo,

što bi vas povrijedilo. Očigledno, ne mislimo isto o motivima

osobe koja vam je dostavila dokumenta, i neka ostane na tome.

A u životu mi se ništa osobito ružno nije dogodilo što bi me

nagnalo da kroz tamnije staklo posmatram ljude; izuzmemo li,

naravno, život sâm, i njegove uobičajene sadržaje. I ne

pominjite u tom kontekstu moju mladost, ona s tim nema veze.

Uostalom, koji god čovjek zañe u godine za infarkt, više nije

mlad.

MARINKOVIĆ: Da, možda ste u pravu. Iako… (Ćuti nekoliko

trenutaka, a onda odmahuje glavom.) Nego da vam odgovorim

kako sam indirektno potvrdio autentičnost dokumenata, jer to

ste me pitali ako se dobro sjećam? (Ivanović je saglasno

klimnuo glavom.) Pomenuo sam ranije da sam odlučio da ih

tužim. Bio sam ubijeñen da imam sasvim dovoljno materijala

za parnicu, i da će bilo koji advokat s radošću uzeti slučaj.

Moje je bilo samo da izaberem odgovarajućeg, mislio sam.

Raspitao sam se malo po gradu ko se od advokata bavi

imovinskim pravom, i nekoliko imena se pojavilo. Neću ulaziti

u detalje razgovora, jer su potpuno besmisleni, ali ni jedan od

advokata koje sam pokušao da angažujem nije prihvatio da me

zastupa. I svi su, nakon pregledanih dokumenata, imali skoro

identično obrazloženje svog odbijanja: Budva je mali grad,

ovdje se svi poznaju meñusobno i na mnoge načine poslovno

zavise jedni od drugih, istina, papiri su više nego zanimljivi,

cio slučaj izazovan, ali, ipak, takvi sporovi dugo traju,

zahtijevaju mnogo truda i novca, ishod je neizvjestan, i

najbolje ih je uopšte ne voditi. Lijepo, rekoh, i što mi

savjetujete da učinim? Obratite se nekoj kancelariji izvan

Budve, bili su jedinstveni u savjetu, oni će sigurno prihvatiti

da vas zastupaju.

IVANOVIĆ: Profesore, ne vidim kako to potvrñuje autentičnost

dokumenata?

MARINKOVIĆ: Strpljenja, mladiću, dolazim i do toga. Prvog

advokata sam posjetio u ponedjeljak, drugog u srijedu, a

trećeg u četvrtak, tim danima su primali stranke. Svakome od

njih sam pokazao dokumenta, i svaki od njih je čitajući

ponešto bilježio u svoj notes. Nijesam obraćao pažnju na to,

činilo mi se uobičajenim ponašanjem, jer i sâm, najzad, čitam

sa olovkom u ruci.

Inače, svake subote u deset sati naručim jednu čašu

pelinkovca u restoranu hotela „Mogren“. Sretnem se tamo sa

prijateljima, malo ogovaramo političku stvarnost, ili

analiziramo ljekarske dijagnoze vlastitih boleština, a kada se

dogodi da je dan pun sunčeve svjetlosti, udahnemo po koji

zrak, i poput starih kaktusa, radujemo se što smo još uvijek

živi. Tako je bilo i te subote. Divan dan, malo snijega po

vrhovima planina oko grada, i blagi burin koji odnekud na

terasu hotela donosi miris smole borova. Toga jutra, čini mi se,

ni mi starci za stolom nijesmo bili zajedljivi kakvi obično

znamo biti. Budvanske ljepotice su izašle u šetnju ispred

zidina Starog grada, a mi ih netremice posmatramo, i osmijeh

nam se lagano pojavljuje na licima. Obično u kafani ostanemo

sat-dva, koliko je potrebno da popijemo piće i pročitamo

novine, ali tog jutra nam se nije razilazilo, i ostali smo dobrih

sat duže. Kada sam napokon došao kući, imao sam šta vidjeti:

brava na ulaznim vratima obijena, a unutrašnjost kuće

pretresena i izvrnuta naglavce… Sjećam se da sam pozvao psa

po imenu nekoliko puta, ali mi se nije odazvao. Brik je bio star

i skoro gluv, pa sam tome pripisao što mi se ne javlja, da bih

tek kasnije ću otkriti njegov leš iza kuće, otrovali su ga. Ali

tada sam bio zauzet traganjem za onim što sam prvo

pretpostavio da bi moglo nedostajati: novac je bio u limenoj

kutiji na polici s knjigama gdje ga inače držim, i na broju,

kutija sa nakitom koji je pripadao mojoj ženi stajala je u

nahtkasni u spavaćoj sobi, nedirnuta, umjetničke slike su bile

na zidovima, većina knjiga razbacana po podu, ali

neoštećene… Od svega, falila je moja torba sa dokumentima!

Provalnici su, očigledno, samo nju htjeli.

IVANOVIĆ: I tako ste ostali bez dokumenata.

MARINKOVIĆ: Ne, time sam indirektno potvrdio njihovu

autentičnost. A provalnici su odnijeli tek jednu od nekoliko

kopija koje sam blagovremeno sklonio na sigurno.

IVANOVIĆ: Neću vas pitati gdje.

MARINKOVIĆ: I da pitate, ne bih vam odgovorio.

(Nekoliko trenutaka se smiju, kao nakon dobre šale.)

IVANOVIĆ: Jeste li pozvali policiju?

MARINKOVIĆ: Naravno, odmah.

IVANOVIĆ: I jesu li se udostojili da doñu u neko dogledno

vrijeme?

MARINKOVIĆ: Da, bili su ažurni, odmah su došli. Miko i

njegova ekipa za uviñaj.

IVANOVIĆ: (Zamišljeno.) Još uvijek radi u policiji?! Dobar je

čovjek, mislio sam da je napustio službu?!

MARINKOVIĆ: Ne budite bezobrazni Ivanoviću. Dobri ljudi su

neophodni u svakoj službi. A Miko je bio dobar momak još dok

je pohañao školu. I nije se promijenio.

IVANOVIĆ: U pravu ste, profesore. U slučaju da meni nešto

policija zatreba, volio bih da on predvodi ekipu. (Smiješak i

tama.)

Prizor XVI

(Policijska ekipa vrši uviñaj u domu profesora Marinkovića.)

MIKO: Kasnije će tehničar uzeti vaše otiske prstiju, profesore.

Čisto radi eliminacije. A bilo bi dobro da mi na list hartije

napišete imena ljudi koji su vas u posljednjih desetak dana

posjećivali.

MARINKOVIĆ: A zbog čega to? Ljudi koji su mi bili u gostima

sigurno nijesu lopovi i ubice. Sa takvima se ne družim, a

pogotovo ih ne primam u kuću. Svoje otiske ću dati, nije

problem. Meñutim, ne bih volio da moji prijatelji zbog ovoga

imaju kakvih neugodnosti, inspektore.

MIKO: Ljudi sa spiska koji mi budete predali neće imati

neugodnosti, to vam čvrsto obećavam. Vjerovatno neću imati

potrebu s njima da razgovaram. Ali, svejedno, zamolio bih vas

da ipak napišete njihova imena. Može mi zatrebati u nekom

trenutku i volio bih to da imam. Nego, profesore, da vas pitam:

namjeravate li gdje da prespavate noćas? Kod prijatelja, ili u

hotelu? Ako namjeravate, molim vas da mi kažete gdje ćete biti.

MARINKOVIĆ: Ne idem nigdje, inspektore. Ovo je moja kuća!

MIKO: Ne zamjerite što sam pitao, profesore. Ljudi različito

reaguju nakon saznanja da su bili opljačkani. Nema čovjeka

kojemu je svejedno kada shvati da su stranci pretresali po

njegovoj intimi. Prvo doñu lopovi, onda ekipa policije, pa uviñaj,

pa zapisnik… Sve je to neočekivani stres, pogotovo za onoga

koji je navikao na vlastiti mir, zar ne?

MARINKOVIĆ: Miko, mladiću moj dobri, osjećam kako

izdaleka pripremate teren za neko pitanje, ali mi mozak ne

radi baš najbolje pa ne mogu da shvatim za koje. Ako vam nije

problem, pitajte me otvoreno, molim vas. Da su druge

okolnosti, i da je meni kojih desetak godina manje, rado bih

prihvatio vaš poziv na logičko nadigravanje, ali pod ovim

okolnostima, plašim se da ne mogu.

MIKO: (Smije se ljubazno.) U pravu ste, profesore. Nije bila zla

namjera. A vaš mozak radi odlično.

MARINKOVIĆ: Iako ste čuli suprotno, pretpostavljam?

(Obojica počinju da se smiju, a Miko saglasno klima glavom.)

MIKO: Znate kakva je Budva: mali grad, veliki pakao. Svašta

se priča, a posao policajca je proklet da mora i sve da zapamti.

Nego da postavim ono pitanje. Izgledate spokojno, profesore.

Previše spokojno, moram reći. Jutros su vam razbojnici

provalili u kuću, opljačkali vas, ubili vam psa… Iz iskustva

znam kako izgledaju ljudi kojima se dogodi slična stvar. A vi

izgledate sasvim drugačije, poput čovjeka kome je dogañaj

potvrdio ono što je već očekivao, i na što je bio spreman.

MARINKOVIĆ: Nema razloga da vas to zbunjuje. Očekivao sam

da će mi se dogoditi nešto slično. Samo sam mislio sam da će

me presresti na ulici. Malo grubog guranja, možda udarac s

leña, i oteće mi torbu. Nijesam očekivao kućnu posjetu i

ubijenog psa. Time su uspjeli da me iznenade. Gadovi! Ubice!

Onaj ko je u stanju da ubije životinju, spreman je da ubije i

čovjeka. Zar ne?

MIKO: Tako govore, profesore, ali nije nužno. Znam za mnoge

slučajeve svirepih ubica koji nikada ne bi povrijedili životinju.

Meñutim, to nije bitno, ovo su uradili obični šišnjari, ne brinite.

Prepoznajem ih po rukopisu. Brava je obijena silom i nevješto,

pretres stana izveden bez reda koji je lupeško „vjeruju“, a psa

su mogli da onesposobe jednim udarcem noge ako bi im

slučajno zasmetao: nijesu morali da ga ubiju, a opet ubili su

ga.

MARINKOVIĆ: Kako tumačite činjenicu da lopovi ništa od

novca i nakita nijesu odnijeli?

MIKO: Budući da su se dragocjenosti nalazile na vidljivom

mjestu, neko im je ozbiljno skrenuo pažnju da to nipošto ne

učine. Što je nareñenje koje se lopovima, po pravilu, uvijek

izdaje sa dobrim razlogom. Ako bih odlučio da razmišljam kao

nalogodavac, i ja bih izdao takvu naredbu: sve treba uraditi na

način koji će doprinijeti da se cijela stvar dovede u sumnju, da

istražni organi pomisle kako je živčano rastrojeni profesor

napokon odlučio da dodatnim aktivnostima privuče pažnju na

sebe. Čak je ubio i vlastitog psa. Ali, opet, umjetničke slike,

nakit počivše supruge i nešto malo novca koji posjeduje – nije

dirao!? Još jedan privatni ludak koji pokušava da obmane

policiju, jer, bože moj, on u vlastitoj intelektualnoj uzvišenosti

smatra kako u policiji rade sve glupi i naivni ljudi koje je lako

prevariti. Hm, dobro, dobro… Pametno smišljeno, nemam

riječi. Ali stereotipno, ñavo da ga nosi. I suviše pravolinijski

misaono za moj prosti, policijski ukus. No dobro, ne zamjeram.

Svaki čovjek ima pravo da vara na najbolji zamislivi način, a

moj posao je da otključam njegovu prevaru, da objelodanim

zamisao koja postoji u pozadini, i da ga isporučim tužilaštvu

takvog kakav jeste, bez ikakvih dodataka. Nego, profesore, što

se nalazilo u torbi? To me zanima. Kakvi dokumenti? Recite mi

nešto o njima.

MARINKOVIĆ: Imam bolje rješenje, inspektore. Pokloniću vam

jedan primjerak kopije dokumenata koje su mi ukrali. I čitajte

lagano.

MIKO: Znači vama su, profesore, ukrali originale dokumenata,

dok ste uspjeli da sačuvate prethodno napravljene kopije, pa

ćete jednu od njih meni da date na poklon; ako sam ispravno

razumio?

MARINKOVIĆ: Ne, nikakve originalne dokumente ne

posjedujem: samo kopije onoga što je već kopirano. Originali,

ako uopšte više postoje, nalaze se u arhivama opštinskih

službi, ali do njih nijesam mogao doći. Dakle, dajem vam

kopiju onoga što sam posjedovao, a što mi je ukradeno iz torbe.

Da budem do kraja precizan.

MIKO: No, dobro. Kopija kopije ili kopija originala nije bitno.

Nego da i ja budem precizan do kraja, da se ne bi pogrešno

razumjeli docnije: vi ćete mi dati, profesore, ono za šta tvrdite

da vam je ukradeno, i ništa drugačije od toga, pretpostavljam?

Samo još jedna napomena: poklonjene rukopise niti čuvam,

niti vraćam. A kako ću ih koristiti zavisiće isključivo od mene.

MARINKOVIĆ: Saglasan, inspektore. Želite li sada da vam

donesem fasciklu?

MIKO: Ne žurim nigdje. Samo je spustite na sto koji se nalazi

na terasi, ostavio sam tamo svoju pederušu i mobilni telefon;

ponijeću sve kada budem odlazio.

(Ćute. Neprijatno.)

MIKO: Profesore, posjedujete li kakvo vatreno oružje?

MARINKOVIĆ: Lovačku pušku. Iako je odavno nijesam koristio.

MIKO: A patrone? Jeste li ih čuvali na hladnom i suvom

mjestu kako propisi zahtijevaju?

MARINKOVIĆ: Naravno.

MIKO: Krupna sačma, možda?

MARINKOVIĆ: Našla bi se koja patrona, vjerujem. Ali, zbog

čega me sve ovo pitate, inspektore? Ne razumijem vas baš

najbolje.

MIKO: Da budem iskren, u ovom trenutku mi se previše

različitih misli vrzma po pameti, pa ne razumijem ni samoga

sebe baš najbolje. Ali za sada, neka ostane na tome.

MARINKOVIĆ: Posjedujem urednu dozvolu, i četrdeset godina

sam član lovačkog društva. Ako je to ono što vas interesuje?

MIKO: (Odmahuje glavom odrečno.) Nije, profesore.

(Izvjesno vrijeme ćute, a na licu profesora Marinkovića

smjenjuju se grimase začuñenosti.)

MARINKOVIĆ: Što biste uradili da je moj odgovor bio

negativan, inspektore? Da li bih od vas dobio oružje da se

zaštitim? Recite, prijeti li mi opasnost?!

MIKO: Ne. Pitao sam onako, bez posebnog razloga. Žao mi je

ako sam vas uzrujao. (Ćuti koji trenutak i posmatra grañevine

oko profesorove kuće.) Ostaviću vam broj svog mobilnog

telefona, privatan broj, profesore. Ako se nešto dogodi, odmah

me pozovite. Bez ustručavanja, molim vas, koje god vrijeme

bilo. Ne očekujem da će lupeži ponovo doći, ali budite oprezni.

I odmah me pozovite.

MARINKOVIĆ: A pušku da očistim od masti, i napunjenu

držim na dohvat ruke. Pretpostavljam, i to mi savjetujete,

inspektore?

MIKO: Ne sumnjam da ćete uraditi ono što je najbolje. Uzmite.

(Pruža mu vizit-kartu.) Idem da obiñem drugare, da vidim jesu

li našli štogod zanimljivo, a vi ostavite onu fasciklu kako smo

dogovorili.

(Rastaju se. Inspektor ulazi u kuću, a profesor ostaje u

dvorištu. Tama.)

Prizor XVII

(Profesor Marinković je u vrtu, skuplja vreće cementa i otpatke.

Odjednom čuje glas koji dopire odnekud sa grañevine.)

GAZDA: Profooo! Alo. Tebe pričam smećar, čuješ li me?!

(Profesor podiže pogled i pokušava vidjeti ko to govori, ali

nezastakljeni prozori na grañevini su prazni, i on ne

primjećuje nikoga. Nakon par trenutaka osmatranja, nastavlja

ono što je radio do tada.)

GAZDA: Ti si i ćorav, jebo te bog! A ja mislio da si samo gluv.

(Neko dobacuje: „ i glup“. A gazda se smije.) Glup, gluv, ćorav –

isti mu je kurac. Alo, profane! (Neko dobacuje: „tupane“,

glasom kao iz crtanog filma. Zatim se čuje smijeh.) E viñeste li

ovo, ljudi? Kažu, pošten čovjek i komšija, a neće ni dobar dan

da nam nazove. Propast, ljudi. Propast! Što da vi reknem?!

Kad su nam profesori ovakvi, najbolje je ñecu odmah iz škole

ispisat’, nemaju tamo što činjet’ nako da se i oni pokvare od

ovakvija.

MARINKOVIĆ: (Glasno.) Ko to govori? Pokažite se!

(Iz utrobe grañevine, kao iskrivljeni odjek dopiru glasovi: „ko to

govori, pokažite se, ko to govori…“ Glasovi imitiraju profesora,

krevelje se i podruguju.)

MARINKOVIĆ: (Viče.) Bijednici! To ste vi, koliko vas ima.

Bijednici!!!

GAZDA: (Izlazi na jedan od prozora, a za njim se pojavljuju i

njegovi čauši.) Bijedniciiiii… Je li to sve što umiješ, prasice

jedna ljudska? Bijedniciiiii… (Mekeće.)

MARINKOVIĆ: Šta hoćete od mene?!

GAZDA: Da ti kažem da ne avetaš više po Budvi, i da se ne

žališ na komšiluk. Do sada nijesam htio da se bavim govnima,

ali od sada hoću. Dokurčio si mi!

MARINKOVIĆ: Što ću ja da činim – to je moja stvar! Neće mi

niko odreñivati! Pogotovo neće takva ništarija kao što ste vi!

GAZDA: Neka, smradu. Ne vrijeñaj, bolje ti je. No pokaži malo

pameti i drži jezik za zubima. Čuvaj te zube koji su ti još ostali,

da ti ih ko ne izbije. (Čauši se kao po komandi smiju na

dosjetku svog gazde.) Misliš li da ne znam što činiš? Misliš li,

jado, da svaka tvoja žalba komunalnoj policiji i urbanizmu za

deset minuta pošto si je predao ne doñe na moj sto? A lijepo ih

sastavljaš, vala, taman profesorski. Moj advokat kaže, pravo ih

je zadovoljstvo čitati. Ja ne znam ništa o tome, jebe mi se. Pala

muva na meñeda!

MARINKOVIĆ: (Zajedljivo.) Naravno, advokat je sigurno jedini

čovjek u vašem društvu koji zna sva slova. Svaka mu čast!

GAZDA: (Klima glavom.) Seri, seri, profesore! Nećeš dugo. I

tebe ćemo ga metnut’, samo da vidimo kako i ñe. (Smijeh

čauša po grañevini. Jedan počinje da oponaša čin penetracije,

i vrišti: „Sprijeda, straga, sprijeda, straga… Oli kurac ili

vraga?“ Smijeh postaje glasniji.) A do tada, profane: smiri malo,

majku mu jebem! Prebači u drugu. Što si se pomamio, mrčo?!

Oli me naćerat’ da ti se na kraju poserem u život? Zavazda,

bez popravke. Ne bi mi bilo prvi put, profesore, vjeruj mi.

Izbirikao sam se. Oli to!? (Svi ćute.) Mak’se, jadan, mak’se.

Nemam ja živaca više da trpim tvoja sranja. (Svi ćute.) Nego

slušaj, imam ideju kako da popravimo ovu situaciju. Da

budemo na kraju svi zadovoljni. Što kažeš na to, a?

MARINKOVIĆ: Sumnjam da je moguće. Ali, baš me zanima o

čemu se radi. Šta je to pametno advokat smislio?

GAZDA: Nije advokat ništa smišljao, bogami! No, sve ja iz moje

glave.

MARINKOVIĆ: Sada tek postaje zanimljivo. Da čujem.

GAZDA: Viñi, kako sam to smislio. Žališ se, profesore, jadiš i

lelečeš po Budvi kako ti ne dajemo zraka ni svjetlosti, kako ti

uništavamo pogled na more i zelenilo. Razumijem te potpuno,

kuća ti je pretvorena u straćaru punu vlage, a mahovina se

već vata po spoljnim zidovima, i sve će više, ako bog da. No, uz

tvoju saglasnost, spreman sam da naredim ovim molerima koji

rade za mene da s ove tvoje strane naslikaju palme, more i

zelene boriće… Pa gledaj, pička ti materina, tu prirodu za

kojom patiš i o kojoj neprestano pišeš u te žalbe. Gledaj, dok ti

oči ne iskopam, jebem li te u mozak avetni! Što veliš, a?

(Tajac na gradilištu. Ni čauši ne puštaju glasa od sebe. I oni

čekaju što će profesor da kaže.)

MARINKOVIĆ: (Mirno.) Prihvatam ponudu. Mislim da je

poštena. Samo doñi dolje kod mene da se dogovorimo koliko

ćeš mi mora, a koliko palmi odobriti. Spusti se dolje, majstore,

da utanačimo dogovor uz čašu rakije.

GAZDA: Evo, dolazim iz ovijeh stopa. Čekaj me tu ñe si.

MARINKOVIĆ: Nigdje ja ne idem. Samo ti doñi. Iznijeću bocu

na terasu, pa da sjednemo kao ljudi i pošteno se ispričamo.

Doñi da te ugostim, prijatelju. Odavno te čekam.

(Tama.)

Prizor XVIII

(Istog dana, predveče. Inspektor Miko prilazi kući profesora

Marinkovića. Profesor sjedi na terasi, a na stolu ispred njega

nalazi se lovačka puška.)

MIKO: Dobro veče, profesore.

MARINKOVIĆ: Dobro veče, inspektore. Kojim dobrom?

MIKO: Čuo sam da ste danas imali zanimljiv razgovor, pa sam

došao da vas obiñem i podrobnije se obavijestim o okolnostima.

Nadam se da ne smetam?

MARINKOVIĆ: (Profesor ustaje i rukuje se sa inspektorom.) Ni

najmanje. U ovaj dom ste uvijek dobrodošli. Sjedite. Čime da

vas počastim?

MIKO: Ne mogu ništa, hvala. Vaš današnji sagovornik je

podnio prijavu, profesore. Ja sam upravo bio završio smjenu,

ali sam ostao još koji trenutak i zamolio kolegu da je pogledam.

Rekoh mu kako me zanima, jer sam zbog uviñaja dolazio kod

vas ranije. Samo mi je pružio papir, bez ikakvih pitanja.

MARINKOVIĆ: I što je bijednik naveo u prijavi?

MIKO: Prijetnju vatrenim oružjem i vrijeñanje na vjerskoj,

nacionalnoj i političkoj osnovi. Psovali ste mu „majku

razbojničku“ s nacionalnim predznakom, i obećavali kako ćete

ga „ubiti kao zeca“.

MARINKOVIĆ: (Ljutito.) Ništa od svega navedenog nije istina.

MIKO: Znam, profesore. Provjerio sam. Razgovarao sam sa

nekoliko tipova koji su se nalazili u gazdinom društvu, i oni su

mi ispričali kako je bilo. Ne uzrujavajte se, molim vas. Sve mi

je poznato.

MARINKOVIĆ: I što da radim?

MIKO: Podnesite prijavu. Neka se nañe kod nas u policiji, ne

smeta. Da mi to lijepo zavedemo u knjige.

MARINKOVIĆ: Ali protiv koga? Nikada u životu nijesam vidio

niti jednog od njih, a kamoli da im znam imena. Smijaće mi se

vaše kolege, kakva je to prijava protiv nn lica?

MIKO: (Zavlači ruku u unutrašnji džep sakoa i pruža

profesoru list hartije.) E, tu sam sebi dopustio malo slobode,

profesore. Nadam se da mi nećete zamjeriti. I što je mnogo

bitnije, nadam se da ćete mi vjerovati. Uzmite. Ovo su imena

ljudi sa kojima ste danas razgovarali: gazda je posebno

istaknut veličinom slova, a drugi pomenuti su tek obične sluge,

dakle beznačajni. Meñutim, navedite i njihova imena u prijavi,

obavezno. Da imam nekog osnova kada ih budem presrijetao

po Budvi, i razgovarao sa njima. Da se ne čude previše, poput

ovih sa kojima sam danas divanio.

MARINKOVIĆ: A smijemo li to, Miko?

MIKO: U idealnom svijetu pravne države, vjerovatno i ne bismo

smjeli. No, srećom po sve nas, ne živimo u njemu. Mislim da

su ova blaga pomjeranja, u onome što se smije a što ne, ipak

dopuštena s naše strane.

MARINKOVIĆ: Ne bih volio da imate problema u službi zbog

mene, mladiću.

MIKO: Sumnjam da ću imati. Samo vi sjutra prijavite dripce

kako vam predlažem da učinite. Koliko god bili bahati i gadni,

i demonstrirali ubijeñenost kako im se ništa ne može, ipak im

se neće svidjeti činjenica da se njihova puna imena nalaze u

prijavi, vjerujte mi. Tu vrstu osvjetljenja niko ne voli, i svi je

izbjegavaju, a pogotovo sorta kojoj pripadaju graditelj i njegova

družina.

MARINKOVIĆ: Podnijeću prijavu sjutra. To ću uraditi. Opisaću

njihov izgled veoma detaljno. Ali, ne mogu se koristiti imenima

koja mi nudite. Žao mi je. I ne tražite od mene da vam

odgovorim zbog čega sam tako odlučio da postupim.

MIKO: U redu je, profesore. Potpuno vas razumijem.

Zaboravimo ovu moju ideju, očigledno nije bila baš najbolja.

Pokušaću nekako da vam pomognem. U vezi ove grañevine,

malo što mogu. Ono što su namjerili, sagradiće. Tu pomoći

nema. Ali, moguće je da ću ih ubijediti kako nije u njihovom

najboljem interesu da po noći šetaju vašim imanjem, i da vas

maltretiraju na bilo koji način. Što, opet, nije malo. (Stanka.)

Nego, profesore, nešto sam razmišljao. Ako odlučite nekome

dati pušku da vam je pričuva, bila bi mi čast da taj neko

budem ja.

MARINKOVIĆ: (Pažljivo posmatra svog sagovornika.) Moram

vam reći da ste me baš zbunili, mladiću. Dobro pamtim kada

ste se raspitivali da li imam neko oružje u kući, i da li je

upotrebljivo, a sada mi ga želite oduzeti. Ne razumijem o čemu

se radi.

MIKO: Bio sam veoma precizan, profesore. Ako odlučite, i meni

povjerite svoju pušku na čuvanje, biće mi čast. To je sve.

MARINKOVIĆ: Zabrinuti ste, mladiću, da nekoga ne ubijem?

Ili, možda, da ne ubijem sebe? O tome razmišljate, zar ne?!

MIKO: Priznajem, ponekad mi i takve ideje padaju na pamet.

Suviše vas pritiskaju, i sa svake strane smanjuju prostor za

djelovanje. A u trenutku kada čovjek pomisli kako je sve

izgubljeno, postaje moguće i ono što inače ne bi bilo. Ne ljutite

se na mene, profesore, i ne zamjerite na iskrenosti kojom

iznosim svoje mišljenje.

MARINKOVIĆ: Ne ljutim se, mladiću, a na iskrenosti mogu

samo da zahvalim, ona je odavno postala rijetkost meñu

ljudima. Istina je da sam o mnogo čemu neprijatnom i bolnom

razmišljao, ali samoubistvo nije jedna od tih misli. To mi

morate vjerovati na riječ.

MIKO: Oprostite, profesore. Vi znate da nema zlih misli kod

mene. A što se tiče ponude, ona i dalje stoji: odlučite li, biće mi

čast. Sada vas moram napustiti.

MARINKOVIĆ: S anñelima idite, mladiću. I neka sve bude po

dobru. (Tama.)

Prizor XIX

(Grañevinski inspektor Ivica Bedevija, i njegov šegrt, na

osnovu jedne od bezbroj profesorovih žalbi dolaze na lice

mjesta s namjerom da utvrde činjenično stanje.)

BEDEVIJA: Pomaga bog, gospodine Marinkoviću! Jeste li

doma? Ili smo pogriješili vrata?

MARINKOVIĆ: Izvolite, ljudi. Ako ste kod mene namjerili,

nijeste pogriješili. Uñite. Kojim dobrom?

BEDEVIJA: Zajedničkim, gospodine. Ako dobro nije za sve

ljude jednako po zakonu, onda nije dobro nego zlo. Da se

predstavim: ja sam stariji grañevinski inspektor Ivica Bedevija.

(Pruža ruku profesoru, i ovaj je oprezno prihvata.) A ovo je moj

saradnik, mlañi grañevinski inspektor Joko Munižaba. (Mladić

nesigurno pruža ruku profesoru Marinkoviću, ovlaš se rukuju.

Bedevija se smješka zadovoljno.) Nekoliko vaših žalbi se

odavno nalazi kod nas u službi, pa je načelnik poslao nas

dvojicu da još jednom ispitamo njihovu osnovanost. Nemate

ništa protiv, pretpostavljam?

MARINKOVIĆ: Ne, ništa. Tome sam se odavno nadao

gospodine Bedevija. Dobrodošli. (Ulaze u kuću.)

BEDEVIJA: Raduje me da se nijeste predomislili, gospodine

Marinkoviću. Svaki dan se srijećem s ljudima koji su

promijenili mišljenje, raduje me da vi nijeste jedan od takvih.

Uvijek sam govorio: treba čovjek da se bori za ono u što vjeruje.

Zar nije tako?

MARINKOVIĆ: Inspektore, moram vam reći da nijeste prvi

službenik grañevinske policije koji dolazi po mojim žalbama.

Vaše su kolege i ranije bile ovdje, pisale zapisnike sa lica

mjesta, i pokušavale da zaustave divlju gradnju, ali ništa od

toga nije pomagalo.

BEDEVIJA: Znam dobro. Sve mi je poznato. Nego, da vidimo

šta nam je korisno činiti sada.

MARINKOVIĆ: (Pita oprezno.) A vi mislite da je moguće nešto

učiniti?

BEDEVIJA: A zar vi mislite da nije?! Čemu takva sumnja i

pesimizam? Naravno da jeste moguće. Da nije, ne bih ni bio

ovdje gdje jesam. Samo je pitanje odgovarajućih modaliteta,

gospodine Marinkoviću. I čovjekove spremnosti da ih slijedi.

(Profesor pokušava nešto da odgovori, ali ga grañevinski

inspektor Bedevija zaustavlja pokretom ruke.) Kolega

Munižaba, molim vas. (Obraća se svom pratiocu.) Izañite

napolje i uporedite materijalne parametre.

MUNIŽABA: Činjeničnog stanja na terenu sa žalbom gospodina

Marinkovića, stariji inspektore?

BEDEVIJA: Tako je, mladi kolega. Vi znate sve što treba.

(Munižaba poslušno izlazi, a inspektor Bedevija pokazuje

rukom u njegovom pravcu i obraća se profesoru Marinkoviću.)

Pravi momak. Mlad, školovan, a opet ne prezire životno

iskustvo starijih kolega. Daleko će taj dogurati, ja vam jemac.

MARINKOVIĆ: Ne sumnjam.

BEDEVIJA: Nego, da se vratimo našem poslu, gospodine

Marinkoviću. Cijeneći vaš razum, biću direktan. Moguće je da

grañevinska inspekcija zaustavi gradnju koja vam zagorčava

život, ali cijena je 15.000 eura. Meni na ruke. Sada!

MARINKOVIĆ: (Izvjesno vrijeme ćuti.) To je golemi novac,

gospodine Bedevija.

BEDEVIJA: (S razumijevanjem.) Ako ga nemate pri sebi, doći

ću ja za sat-dva, nije problem. Ali da znate, to je iznos.

MARINKOVIĆ: Za vas?

BEDEVIJA: Ma ne, pobogu. Otkud za mene?! Za urbanizam,

sekretarijat za finansije, za nekoliko tipova iz opštinske

komisije za suzbijanje bespravne gradnje, potom glavnim

ljudima u komisiji za borbu protiv korupcije, svi oni moraju da

se angažuju po hiljadu-dvije da bi vaša stvar pobijedila….

Ništa nije za mene, vjerujte mi. Ja sam ovdje samo čovjek koji

želi da pomogne. Ako mi dopustite, naravno? Jer, shvatite

gospodine Marinkoviću, i meni je potrebna pomoć da bih

pomogao. Čovjek u današnjem svijetu ništa ne može postići

sam. Zar nijesam u pravu?

MARINKOVIĆ: Naravno, gospodine Bedevija. Samo ne znam

odakle vam ideja da ja posjedujem toliko novca i da sam ga

spreman dati u tu svrhu?

BEDEVIJA: (Uzdiše.) Prilika je jedna, i ne bi je valjalo

propustiti. Nego, da se dogovorimo: dajte mi danas koliko

imate u kući, a za dva-tri dana ostatak. Pozajmite od prijatelja,

zadužite se kod kamataša, učinite bilo što, jer ne smijete

propustiti mogućnost koja se ukazuje. Vjerujte mi, sada je

pravo vrijeme da se zaustavi ovo bezakonje koje vam čine. Već

za nedjelju dana, biće kasno. Bojim se zauvijek.

MARINKOVIĆ: Ne razumijem, zbog čega je sada pravo vrijeme?

Mjesecima vodim borbu protiv dripaca, i ništa se ne pomjera u

moju korist. A sada, odjednom, vi dolazite sa zahtjevom da

vam dam 15.000 eura, i sve će biti riješeno. Objasnite mi,

molim vas, o čemu se radi?

BEDEVIJA: Mislim da je napokon sazrela svijest u vladajućim

strukturama i meñu odgovornim ljudima Budve, da ovo što

vam graditelji čine treba zaustaviti. Odluka, istina, još nije

donijeta, ali ona postoji kao realna mogućnost rješenja vašeg

problema. Treba je samo malo podstaći da naraste u ljudima

koji su uticajni, da je oni iskreno prihvate kao svoju i počnu se

zalagati za njeno donošenje. Ljudi su, zaista, voljni da vam

pomognu i zaustave vašu agoniju. A odluka je tu, samo što se

nije uobličila. Pomognite joj da postane realnost.

MARINKOVIĆ: Vi kao da mijesite pogaču hljeba, inspektore

Bedevija, samo vam kvasac fali.

BEDEVIJA: Upravo tako, gospodine Marinkoviću. Kvasac.

Sada je pravo vrijeme za njega. A vi dobro znate: u čovjekovom

životu, sve je jeftino što se novcem može platiti.

(Profesor posmatra inspektora Bedeviju, i u jednom trenutku

počinje grohotom da se smije. Bedevija u početku prihvata

profesorov smijeh, ali nakon izvjesnog vremena shvata da ga

ne može pratiti. Postaje svjestan da se smiju različitim

grohotima, i to ga odjednom počinje užasavati. Poput zvijeri se

osvrće oko sebe, kao da strahuje da se iz neke od prostorija u

kući ne pojavi čovjek koji je sve do sada pažljivo slušao njihov

razgovor. Ne vidi nikoga, ali ga to odsustvo svjedoka ne

umiruje. I dalje je uplašen.)

BEDEVIJA: (Uzrujano.) Čemu se smijete? Kakvo je to

ponašanje, gospodine? Došao sam u vaš dom sa najboljim

namjerama, da vam pomognem, a vi se odnosite prema meni

bez imalo poštovanja! Smijete mi se u lice. Divljački, moram

reći. A svi su mi za vas kazali da ste jedan divan i civilizovan

čovjek, pravi intelektualac. Očigledno su me prevarili.

(Profesor nekako uspijeva da obuzda svoj smijeh. I maramicom

prvo briše naočari, a potom čisti oči.)

MARINKOVIĆ: Jesu, jesu, prevarili su vas. Odavno ja nijesam

intelektualac, a još manje sam divan čovjek, kako rekoste. O

pojmu civilizovanosti, tek, mislim sve najgore. Šegačim se i

sprdam s njom, jer za drugo nije. Zbog čega je tako, neću vam

reći, jer svako moje objašnjenje predstavljalo bi čisto gubljenje

vremena. A ja vremena imam sve manje. Da, da, prevarili su

vas. I to se žestoko neko poigrao sa vama dočim vas je kod

mene uputio, ovako gologlavog i bez pameti.

BEDEVIJA: Ja sam došao da pomognem, gospodine

Marinkoviću. I zbog toga me čudi vaše ponašanje. Nijesam ovo

očekivao.

MARINKOVIĆ: Ako će vam biti lakše, inspektore Bedevija,

nesporazum je obostran! Ni ja nijesam očekivao da će mi na

krov sletjeti lešinar, u svojstvu uglednog inspektora

grañevinske policije Opštine Budva, ali, eto, dogodilo se. Bez

obzira što još uvijek nijesam mrtav. Meñutim, imam povjerenja

u vaš njuh, Bedevija, jer vi, očigledno, strvinu nanjušite

odmah i bez greške. Što me, iskreno govoreći, oslobaña

ljudskih obaveza.

BEDEVIJA: Ne razumijem vas. O čemu govorite?!

MARINKOVIĆ: O tome da li mrtav čovjek može počiniti zločin?

I posebno, da li će odgovarati zbog toga?

BEDEVIJA: Vama očigledno nije dobro, gospodine Marinkoviću.

Ugledni profesor i intelektualac, a pominje nekakav zločin… Ili

ga, možda, priziva? U svakom slučaju, žalim vas. Došao sam

da pomognem, kao čovjek čovjeku, intelektualac intelektualcu,

jer smatram da mi obrazovani ljudi moramo meñusobno da se

čuvamo, malo nas ima u ovom gradu, pa je šteta da jedni

drugima u potrebi ne budemo od pomoći.

MARINKOVIĆ: Učinili biste nam obojici veliku uslugu,

grañevinski inspektore Bedevija, ako sada, bez riječi, napustite

moju kuću.

BEDEVIJA: (Pita drsko i izazivački.) U protivnom? Što će se

dogoditi?

MARINKOVIĆ: Dogodiće se, inspektore. Nešto se naposlijetku

uvijek dogodi, a najčešće ono što ne bismo htjeli. (Profesor

izgovara hladno tih nekoliko riječi i maša se za lovačku pušku.

Inspektor Bedevija bježi. Tama.)

Prizor XX

(Profesorova dnevna soba.)

IVANOVIĆ: (Zabrinuto.) Profesore, pobogu, nijeste valjda

pomislili da ga ubijete?!

MARINKOVIĆ: (Mirno.) Jesam. Upravo to sam pomislio! Da

ispalim u njega obije patrone sačme i da ga posmatram dok

umire u mojoj dnevnoj sobi. A sjedio je nedaleko od mene, baš

na mjestu gdje i vi sada, ne bilo primijenjeno. Da, to sam

poželio! Vidio sam u mašti kako moj tepih upija u sebe

njegovu krv… I vjerujte mi, u tom trenutku, najkraćem od svih

trenutaka, osjetio sam neopisivo zadovoljstvo, čini mi se, kao

rijetko kad ranije u životu. (Ćuti.) Srećom, odolio sam izazovu

ubilačke zamisli, i pored zadovoljstva koje je najavljivala. U

svom životu nijesam imao takvih iskušenja, oduvijek mi je bila

strana ubilačka ideja, ali sam grañevinskog inspektora

Bedeviju htio ubiti bez imalo žaljenja, i bio sam siguran da ne

bih osjetio ni najmanju grižu savjesti.

IVANOVIĆ: Dobro je što je pobjegao.

MARINKOVIĆ: Dobro je što sam se ja na vrijeme predomislio,

mladi gospodine Ivanoviću, jer od lovačke puške sa ove blizine,

malo ko bi mogao pobjeći. No, opet, drago mi je što nijesam to

učinio. Pored svega što mi se dogodilo najmanje mi treba

stigma ubice. Što veli Sokrat, ne bih mogao živjeti sa ubicom u

sebi, to nikada nije bilo moje društvo. A i što bih ja činio

nakon ubistva? Da li bih otišao u stanicu policije da prijavim

vlastiti zločin, ili bih, nespretno, pokušao da uklonim tragove,

sve u nadi da ću izbjeći odgovornost? Iako znam da je upravo

to uklanjanje tragova onaj životinjski dio čovjeka, grozniji čak i

od samog zločina. U svakom slučaju, shvatio sam da od mene

nikada neće biti ubica, mladi gospodine Ivanoviću. Shvatio tim

jasnije što sam u vlastitim razmišljanjima o prikrivanju

tragova potpuno ispustio iz vida mladog pripravnika Munižabu,

koji bi, nakon pucnja, hitro napustio moje dvorište, zar ne?

(Ćuti. I smješka se.) A iskušenje je zaista bilo veliko. I upravo

zbog njega, tog užasa koji se odjednom otvorio preda mnom

prikazujući se kao najobičnija stvar od svih običnih stvari koje

bi čovjek mogao uraditi, pozvao sam Mika i zamolio ga da

uzme moje oružje, dozvolu, municiju… Odlučio sam da mi

ništa od toga više nije potrebno. Neka sve ide do ñavola,

pomislio sam. Ionako je tamo odavno krenulo, a ja ga

zaustaviti ne mogu.

(Ćute. Profesor naliva vino svom gostu i u njegovu čašu cijedi

posljednje iz boce.)

MARINKOVIĆ: Otvoriću još jednu. Mislim da mi je ostala

taman još jedna boca.

IVANOVIĆ: Što se mene tiče nema potrebe, profesore. Ovo je

više nego dovoljno.

MARINKOVIĆ: Ako se budete predomislili, ne ustručavajte se

da me obavijestite, molim vas.

(Ponovo ćute.)

IVANOVIĆ: A sud, profesore? Može li im sud kako stati na kraj?

MARINKOVIĆ: (Sliježe ramenima.) Sumnjam da može. Sve i da

nekako uspijem pokrenuti proces, što ne vjerujem, i nakon

mnogo odgañanja i propalih ročišta, nekako doñem do presude

u svoju korist – koja to sila prava može zločince prisiliti da je

poštuju? Nijesam siguran da takva sila postoji. Pričao sam

vam o onim advokatima i njihovom ponašanju. Na kraju sam

preuzeo stvar u svoje ruke. I tek onda shvatio koliko je

pokretanje procesa pred sudom u stvari skup sport, koji nije

za obične smrtnike. Samo izlasci sudskih vještaka na teren u

cilju prikupljanja relevantnih dokaza, predstavljali su

iznenañujuće veliko opterećenje za moj penzionerski budžet.

Shvatio sam, mladiću, da se pravda nalazi u direktnom

odnosu sa količinom novca koji možete potrošiti ne bi li kako

skrenuli njenu pažnju na sebe. Domina Justitia je zahtjevna, a

moja sredstva ograničena.

IVANOVIĆ: A neko po službenoj dužnosti… Mislim, ne znam,

tužilac, valjda… Mora, pobogu, neko time da se bavi.

MARINKOVIĆ: Koliko sam uspio da shvatim, svi u sudu

izbjegavaju da imaju bilo kakvog posla sa graditeljskom

mafijom. Znaju da im ne mogu ništa, i ne upuštaju se.

Razumijem ih. Nije u igri jedan izolovani slučaj, ili dva, cijeli

grad je u stvari prožet grañevinarskim bezakonjem. Ko to može

ispraviti, mladiću? Svi imaju odreñene koristi: neko uzme

novac, neko stan… Znate, prenijeli su mi šta je u

gradonačelnikovoj kancelariji rekao „moj komšija“ povodom

slučaja Marinković: „nemojte me više pozivati na ovakve

sastanke, jer platio sam sve što je trebalo, i kome je trebalo“.

Niko mu nije odgovorio ni riječi. Ćutali su. Uostalom, što bi

mu mogli odgovoriti, kada su potkupljeni da ćute i zatvaraju

oči. Ne, ne čudi me što sud izbjegava da se bavi ovim

bezakonjem u Budvi, ono je suviše duboko proželo stvarnost

ovog grada, i ako bi neko htio da sreñuje nered ne bi znao

odakle da počne. Ali, neće niko, gadovi se ne moraju plašiti.

Neće niko. Gospode, koliko mrze ovaj grad. Prvo sam mislio da

je sve zbog neznanja, mislio sam kako oni jednostavno ne

umiju i ne znaju bolje. Ali bio sam u krivu. Potom sam mislio

kako je nezajažljiva pohlepa objašnjenje. Ali, nije ni to. Oni

iskonski mrze, mladiću, ovaj grad. Ne čak zbog njega samoga

koliko zbog toga što svaki urbanitet za svoju pretpostavku ima

red, suprotnost haosu. Grad je slika kosmosa, svrhovito i po

zakonima ureñen prostor za čovjeka, odraz racionaliteta i

njegovo prvo i posljednje utočište. Varvari zbog toga uništavaju

gradove. Njihova je mržnja ogromna. Grad ih tjera da budu

bolji, a oni to ne žele, oni hoće da budu ono što jesu, a nipošto

bolji. (Profesor izvjesno vrijeme ćuti i gleda u pod ispred sebe.

Onda se odjednom prene.) Da vam predam onaj paket,

mladiću, koji sam pripremio. Zbog toga sam vas pozvao.

(Prilazi policama, osvrće se oko sebe, nesiguran gdje se šta

nalazi. A onda ugleda kartonsku kutiju oblijepljenu trakom.

Pokazuje rukom.) Evo ga. Doñite mladiću. Uzmite. To je za vas.

IVANOVIĆ: (Podiže paket, i snebivajući se posmatra profesora.)

Ne znam. Ako je nešto vrijedno, profesore, možda je bolje da to

posjeduje Ana. Ne bih volio…

MARINKOVIĆ: Ne brinite o tome, mladiću. Knjige sam

namijenio vama, jer smatram da ćete vi znati njihovu

vrijednost. To je to. Sada je vrijeme je da se rastanemo.

Oprostite mi. Zadržao sam vas duže nego što je pristojno, a

opet, bilo mi je prijatno da sa vama razgovaram, ne zamjerite

starcu.

IVANOVIĆ: Sve je u redu. I meni je drago što sam vas vidio.

Sada moram da idem.

MARINKOVIĆ: Ispratiću vas…

IVANOVIĆ: Nema potrebe, profesore. Snaći ću se, ne brinite.

MARINKOVIĆ: Dobro, dobro… kako vi kažete.

(Vladimir se nalazi na domak izlaznih vrata, a profesor

Marinković drži ruku na njegovom ramenu i u jednom

trenutku ga zaustavlja.)

MARINKOVIĆ: Ivanoviću, dopustite starcu da vam na kraju

udijeli jedan savjet. Nije bog zna koliko mudar, ali volio bih da

vam to kažem. Biće mi lakše kada znam da sam vam rekao, a

vi poslije činite s tim što vas je volja. Dopustite mi, molim vas.

IVANOVIĆ: Naravno, profesore, kažite. Nema potrebe da tražite

dozvolu od mene. Naprotiv, biće mi drago da čujem.

MARINKOVIĆ: Nikada ne prihvatajte oprost od vlasti, za bilo

šta. Tako se najlakše gubi sloboda. Ako treba da platite za

prekršaj, ili da robijate zbog zločina – platite ili odrobijajte! To

je neuporedivo bolje nego da vam bude oprošteno. Ab

auctoritate veniam accipere, libertatem suam perdere, ne

zaboravite to nikada! A voli naša vlast podaniku da oprosti

svakakav zločin, voli… I ako vam to učini, cijeloga ćete života

otplaćivati dug i nikada ga nećete otplatiti do kraja.

IVANOVIĆ: Hvala vam profesore. I čuvajte se.

MARINKOVIĆ: Hvala vama, mladiću. I vi se čuvajte, duševno

ste čeljade, a živite u svijetu bez blagoslova, bez logosa. Pazite

na sebe. (Tama.)

Prizor XXI

(U glavnoj ulici Starog grada, dok je izlazio iz poslastičarnice

držeći u ruci pakovanje kolača za svog sina, Vladimir Ivanović

se skoro sudario sa Anom Marinković. Prošlo je dvije nedjelje

od sahrane njenog oca.)

IVANOVIĆ: Gospoño, morate biti pažljiviji, ovo nijesu ulice

Rima. (Nasmijao se blago vlastitoj šali.)

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: (Pokušala je da uzvrati

osmijehom.) E znam, ne boj se. Da su rimske ulice već bi me

udarila kakva aždaja. Baš mi je drago što sam te srela,

Vladimire.

IVANOVIĆ: Takoñe, Ana. Kako si?

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Dobro, koliko je već moguće…

Polako se stvari dovode u nekakav red, i…tako. Ne žalim se.

Mora se živjeti dalje, nema druge.

IVANOVIĆ: Što ćeš. Tako je, kako je. Sve što je zavisilo od tebe

učinjela si.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Ne znam da li baš sve, Vlado?!

IVANOVIĆ: Sve, Ana. Vjeruj mi. Pusti priče i razmišljanja što je

moglo i kako je moglo. Ne treba ti to ništa, samo da se mučiš.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Da, u pravu si. Nego, htjela

sam tebe i Mika da pozovem na večeru. Toliko ste mi pomogli

oko sahrane i svega, pa rekoh da vam zahvalim na neki način.

IVANOVIĆ: Ma, nemoj time da se opterećuješ. Sješćemo negdje

i popiti piće, kada svi budemo imali vremena… Batali večere

Ana, i zahvaljivanja, nema potrebe za tim. Uradili smo koliko

smo mogli, pusti…

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Puno ste mi pomogli. Toliko

mi ni braća ne bi pomogla, da ih imam. Do groba sam vam

zahvalna. Jer pored svega, samo bi mi još to trebalo: da ga

nepoznati ljudi preuzimaju iz bolničke mrtvačnice i sahranjuju

kao da je bez ikoga. Gospode bože, kada samo pomislim…

IVANOVIĆ: Ana, ne zamišljaj kako je moglo biti, nemoj mučiti

sebe. Sve je dobro ispalo na kraju.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Dobro je… U pravu si. Kako je

moglo biti, dobro je. (Ćuti.) Reci mi, Vlado, zbog čega mi je sve

ovo uradio? Zbog čega mi ni riječi nije rekao? Da sam bar

nešto znala… Zbog čega? (Počinje da plače, ali odmah briše

suze i rukom pokriva usta.) U dnevniku je zabilježio da si

jedne večeri bio kod njega u posjeti i da ste dugo razgovarali.

Vlado, jesi li primijetio tada nešto kod njega? Bilo šta? Samo

da razumijem zbog čega je sve ovako ispalo?

IVANOVIĆ: Ne znam, Ana. Volio bih da ti mogu pomoći, ali

bojim se da ne znam. A često sam razmišljao o svemu što se

dogodilo… Mislim da nije htio da te uvodi u cijelu priču.

Pokušao je da te sačuva.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Ali, nije me sačuvao,

Vladimire. Samo me je uspio nespremnu baciti u zlo! Žao mi je

što to moram reći, ali tako je.

IVANOVIĆ: Ana…

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Nemoj ga braniti od mene,

Vladimire! Riječ je, ipak, o mom ocu.

IVANOVIĆ: Neću. Nije mi to bila namjera. Samo bih htio da

malo usporimo. (Ćuti.) Naš razgovor postaje suviše brz za moju

sposobnost razumijevanja, a kada god se to dogodi počinjem

osjećati nelagodnost. (Ćuti.) Ništa od svega što pominješ nije

bitno. Što je tvoj otac htio, na što je mislio kada je uradio što

je uradio…? (Odmahuje glavom.) Sada je bitno samo ono što ti

hoćeš, Ana. A na to pitanje niko umjesto tebe ne može

odgovoriti.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Da mi je samo rekao što mu

se dogaña, sigurna sam da ne bi tako okončao. Nekako bi mu

mogla pomoći. Najzad, došla bih kod njega, ne bih ga pustila

da sam prolazi kroz sve to. Da sam znala… (Ćuti.) I ta njegova

priča o renoviranju kuće, knjige koje je mjesecima unaokolo

poklanjao ljudima, samo je albume porodičnih fotografija i

majčin nakit za mene sklonio kod prijatelja… Ko zna koliko je

dugo o svemu razmišljao? A sada čujem priče da je bio

mentalno poremećen, skoro lud. (Ćuti.) Mada, nije se čuditi

ljudima što tako govore: moj otac je zapalio vlastitu kuću, a

vatrogasci i policajci jedva su ga spriječili da i sam ne skoči u

vatru…

IVANOVIĆ: Umro je od moždanog udara, Ana. U bolničkom

krevetu, ne u požaru.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: U krevetu duševne bolnice,

Vlado, u Dobroti. Pročitala sam policijski zapisnik, jedva su ga

savladali: smijeh, vrištanje, psovke… Na kraju su nekako

uspjeli da ga odvedu u Dom zdravlja, potom u bolnicu. Bože

moj, bože moj, ne znam čime smo ovo zaslužili?! Da smo se

kamenjem na krst bacali ne bi ovako bilo, sigurna sam.

(Uzdiše.) E da, znam da hoću nešto da ti kažem, ali sve

zaboravljam šta. Pozvali su me na sastanak u Opštinu. Bila

sam prije nekoliko dana. Cijela svita razbojnika na okupu.

Ljubazni, puni razumijevanja i saosjećajni…

IVANOVIĆ: Šta hoće od tebe? Šta traže? (Ledenim glasom.)

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Dopuštenje da obnove kuću

kakva je bila, o trošku Opštine. Sačuvani su planovi, kažu, i to

nije nikakav problem izvesti. A moje je samo da se pretvaram

kako se ništa nije dogodilo. Da im oprostim očevu smrt, i

ponižavanje koje joj je prethodilo, i biće sve u redu. Jedan od

njih mi je čak rekao: „vaš otac je već bio u godinama, gospoño“.

Možeš li zamisliti drskosti, Vlado! Ti podlaci i kada se

pretvaraju da su pristojni – vrijeñaju! Moj otac je bio starac, pa

njegova smrt i nije neki gubitak. Ponudili su i nekakav novac,

valjda da lakše oprostim. Srećni ljudi, njima je novac rješenje

za sve. Ponudili su mi i stan na besplatno korišćenje dok se

kuća ne obnovi, da ne bih bila u hotelu, smatraju to

neodgovarajućim rješenjem.

IVANOVIĆ: Što si im odgovorila?

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: Sve sam odbila, naravno. I da

sam sumnjala u njihovu odgovornost, ta ponuda bi me uvjerila

da nijesu čisti. Nemam namjeru da obnavljam kuću, rekla sam,

zgarište stoji kao spomenik vašem zločinu, gospodo, ionako se

spomenik ne odnosi samo na žrtvu, već i na zločinca. A kada

nekretninu prevedem na svoje ime, idemo na sud. Neko od vas

će na kraju morati da odgovara za ono što je uradio ili

propustio da uradi. Zdravlje me dobro služi, naglasila sam,

novca imam sasvim dovoljno, a i moja nova domovina će mi

pružiti svu neophodnu pomoć, tako da možemo očekivati

mnogo zanimljivih stvari u vremenu koje se otvara pred nama.

Nije im se dopalo to što su čuli, Vlado. Pogotovo kada sam

pomenula kako je moj muž angažovao advokatsku kancelariju

u Rimu, i kako će jedan od advokata uskoro posjetiti

Podgoricu. Neću im dopustiti da se izvuku bez posljedica. Ako

ništa, makar užasne glavobolje, toga im mogu prirediti više

nego što je podnošljivo.

IVANOVIĆ: (Smijeh.) E, to ti vjerujem da možeš.

ANA MARINKOVIĆ SAVEDANO: (Uzvraća smijeh.) Moramo se

vidjeti dok sam još uvijek u Budvi. Obećaj mi. Ti, Miko i ja, ne

mora večera ako nijeste za to, ali bar negdje na kafu da

poñemo.

IVANOVIĆ: Obećavam, Ana. Prvom prilikom.

(Tama. A nakon izvjesnog vremena odnekud dopire glas

Vladimira Ivanovića.)

Ne znam ništa pouzdano o Aninom procesu protiv Opštine, ni

kako napreduje, ni kada će se završiti. Rijetko dolazim do

Budve, i priče tog grada odavno već nijesu moje. Mada

povremeno čujem sablasne glasove koji svjedoče da se u

vrijeme jakog fortunala, umjesto mirisa mora i vlažne trave, u

gradu osjeti snažan miris paljevine. Ljudi se tada, kažu, ne

osvrću oko sebe, odavno već znaju da nigdje nema tragova

dima. A na pitanje znatiželjnika što se to osjeća u zraku, ne

pružaju odgovor, samo sliježu ramenima ili gledaju nekud u

stranu. Uostalom, što bi im odgovorili: da to gori kuća

Marinkovića?

KRAJ