Pčelarsko društvo Ogulin

organizira

28.09.2018. s početkom u u 10:00 h

U 18,00 h predavanje Prof.dr.sc. Zlatka Puškadije

u prostorijama Pučkog otvorenog učilišta Ogulin

- “Novi sustavi cjelogodišnje kontrole varooze”

29.09.2018. s početkom u u 10:00 h

Gradski park grada Ogulina

POKROVITELJI PROJEKTA:

Karlovačka županija Grad Ogulin

Općina Josipdol Općina Tounj

PARTNERI PROJEKTA:

Turistička zajednica grada Ogulina Obrtnička i tehnička škola Ogulin

sa učeničkom zadrugom Klek, Pučko otvoreno učilište Ogulin

SPONZORI:

CROATIA osiguranje Stambeno i komunalno gospodarstvo Ogulin Caffe bar Nazorova 5

Knjigovodstveni servis Grgurić Ogulinski list—Darko Pribanić

SUDJELUJU:

Dječji vrtić Josipdol Dječji vrtić Bistrac Ogulin

KUD Tounjčica, dječja skupina KUD Sv. Juraj Zagorje, dječja skupina

KUD Klek, dječja skupina DND Ogulin mažoretkinje

PČELARSKO DRUŠTVO OGULIN

Pčelarenje u ogulinskom kraju zabilježeno

je daleke 1897. godine kada u tadašnjim novinama „Rodoljub― br. 22 od 03. srpnja 1897.g. izlazi članak o pčelaru koji sjedeći ispred svojeg pčelinjaka očekuje rojenje.

Pčelarstvo se i dalje spominje usmenom predajom i pokojim manjim člankom u novinama. Po sjećanju našeg pčelara g.

Branka Bašteka i njegov djed se počeo ba-viti pčelarstvom krajem 19. stoljeća – tisu-ćuosamstodevedesetih godina, prije više od 110 godina kada iz Vrbovca donosi

pčele u „Trnkama― – pletarama i drvenim košnicama, „Badanj― na čemu se zasniva-

lo tadašnje pčelarenje.

Takvo pčelarenje ogulinski pčelari koriste sve do četrdesetih godina dvadesetog sto-ljeća kada nastaje „Podrožnica―, tadašnja

poljoprivredna zadruga u kojoj su se mog-le nabaviti i pčelarske potrepštine.

„Podrožnica― se je nalazila u zgradi preko puta današnjeg učeničkog doma u Oguli-

nu do kanjona „Đule―. „Podrožnica― je radila sve do početka drugog svjetskog

rata gdje se mogla posuditi i preša za izra-du saća.

Danas je u rad Pčelarskog društva Ogulin uključeno 111 pčelara koji pčelare sa oko 4500 košnica. Med naših pčelara izuzetne

je kvalitete što potvrdjuju brojna priznanja sa državnih i međunarodnih ocjenjivanja.

11. DANE MEDA

U OGULINU

„ZLATNO SAĆE“

28. – 29. 9. 2018.

Maurice Maeterlinck, pisac, pjesnik i

dramaturg, rodio se u Gandu u Belgiji

1862.g. Jedini je Belgijanac, dobitnik

Nobelove nagrade za književnost. Kao

vrhunski poznavatelj pčelarstva, izdao

je 1901. g. knjigu „Život pčela“ u kojoj

je znanost i poeziju pretvorio u remek

djelo.

Ovako je opisao rojenje...

„A kada nadođe dan, što ga

„duh košnice“ unaprijed

uglavi, jedan dio naroda,

koji za to odrediše

nepokolebljivi, sigurni

zakoni, prepusti mjesto

svoje onoj mladosti, koja u

dvorima sniva, nadama,

koje još ni obličja nemaju. (...)

Kad određena ura kucne, ostavit će

rođeni grad šezdeset do sedamdeset

tisuća pčela od svih onih osamdeset

do devedeset tisuća cijelog pučanstva,

ostavit će domak svoj, da izvrše

zapovijed „duha“, koju sebi jedva

možemo objasniti, jer se sasvijem

protivi svim instiktima, svim

osjećajima naše vrste. Ne odlaze one

u času tjeskobe, ne bježe u hitnji,

glavom bez obzira, iz domovine, jer

njom pustoše glad, rat ili bolesti, Ne,

o dobrovoljnom progonstvu tome

dugo se je razmišljalo, zgodan se je

čas strpljivo čekao. Ne će one košnice

ostaviti, ako li je siromašna, ako je

nesretna u kraljevskoj obitelji, ako ju

je zadesila nepogoda ili grabež.

Odlaze iz nje baš onda, kada je na

vrhuncu napretka i sreće, kad su,

nakon pomamnoga rada u proljeću,

gorostasni voštani dvori sa stotinu i

dvadeset tisuća lijepo uvrstanih

stanica puni i prepuni novog meda i

onog brašna boja duginih, što ga

zovu „rđom“ ili „hljebom pčelinjim“, a

hrana je ličinkama i

kukuljicama.

Nikada nije košnica tako

lijepa kao u oči tog

junačkog odreknuća. Ura

je to, da joj ravne nema;

živahna, nešto malo

grozničava, a ipak vedra,

izobilja i radosti puna. Pokušajmo, da

je sebi predočimo, ne onakvu, kakovu

je pčele vide (jer ne možemo ni

zamisliti, na koji se čarobni način

odrazuju pojavi u onih šest,

sedam tisuća pobočnih mrežastih

očiju njihovih i u trostrukom,

ciklopskom čeonom oku), nego

onakvu, kakvu bismo je mi vidjeli

da smo njihova uzrasta.

Svrha kubeta, silnijeg od onoga

na Svetome Petru u Rimu,

spuštaju se sve do tala osovni,

mnogostruki, usporedni, gorostasni,

voštani zidi; geometrijski su sazdani,

vise u tmini i praznini, a nijedna se

ljudska građevina ne bi mogla s njima

usporediti (uzmemo li u obzir mjerilo)

u točnosti, smionosti i u

grdnoj njihovoj veličini. (...)

Podne je; nad krajinom prižarila vrućina,

utolilo je šuštanje krošanja, koje lišće

svoje susprežu kao čovjek štono dah svoj

suspreže pred nečim nježnim i ljupkim, a

ozbiljnim, važnim. Tko pčele gaji, tome

one daju ne samo med i mirisav vosak,

već je nešto, što možda više vrijedi od

meda i od voska, a to je, da nam pažnju

obraćaju na radosti lipnja, da nam

zaslađuju harmoniju onih divnih mjeseci,

jer svi događaji, kod kojih su one, vezani

su s čistim, vedrim nebom, sa slavom

cvijeća, s najsretnijima urama u godini.

Ta one su duša ljeta, ura onih časova

izobilja; marno krilo mirisa, što struje;

razbor zraka, što prostorom lebde;

mrmor svijetla, što blistavo trepti;

pjesma atmosfere, štono počiva; a let je

njihov vidljiv znak, uvjerljiv, zvučan biljeg

sitnih radosti, što nastaju iz topline, a

žive u svjetlosti. One čine, da

razumijemo najdublji onaj glas nutarnji

blagodarnih ura prirode. Tko pčele

poznaje i tko ih ljubi, tom se ljeto bez

pčela čini neveselo i nesavršeno, kao

da je bez ptica i bez cvijeća. (...)

Držite li, da je nerazborito da se

divimo pčelama, a mi ćemo se diviti

prirodi: no jednom će ipak doći čas,

kad nam neće više nitko moći oteti

divljenja, a mi ne ćemo požaliti, što

smo tad ustupili i čekali.“

Maurice Maeterlinck: „Život pčela“, TISAK KRALJEVSKE ZEMALJSKE TISKARE, Zagreb, 1917.