farah tahirbegović

pismo roditeljima

vodnikova domačlJa . kulturni vikend djece iz bib

biblioteka "egzi1-abc"

ljubljana ' 93

Jostp Osti

za i%dawra, za grqjUku priprem"

Vjekoslav Andree Gregor Stojanovll

za štampu

Ferid Fetlo MNSllmovlt

~tampa • fotokopiranje NaJda.

Vodnikova DomalIja 7S0

U biblioteci "Eg:zll-abc" preb4M1U'wrmo ralJul i%danja bjl:iev'nlh djela oh}II"'jenlh ., Bosni I Hercegovini I Itam1U'mo lnU"e bosanskobercegowrlkollib pbacs, kako onih koji s., ., BiH, tako I onih IIOJI :ilve II

SlovenU' ili drugdje, Irao I prwtJed_... prevtUbodno slovenslt., bjtievnost.

~Itaodma, kojima bjlge dijelimo besplatno, sugeriramo da jlh daju I drugima .ul lUatVe, a, po mogućnostI, I sami Ih .,mnoŽQIJ4jII I dijele zainteresiranim.

Drugo kolo obnovljenih izdanja btbltoteh

"Eg:dl-abc", od pet knjiga, objavljujemo uz'

svesrdnu pomot "ZONTA INTERNATIONAL",

-~- -----

Biblioteka ''EGZIL·abc'' '93/94

a . Semezdl'f MehmedinovićSAR.i/EVO BLUES

b - Ize' Sarajlić' SARJVEVSKA RATNA ZBIRKA

C • JosiP Os'l.:JEVREJI U SAR.i/EVU I BOSNI

d· Nedžad Ibrišlmovlć'KNJIGA ADEMA KAHRlMANA ." e . MllJenkoJergol,lć HIMMEL COMANDO

f· Sreiko Kosovel' INTEGRALI

g .Juraj MartinovićPOSUNOVRAĆENOVRIJEME

h . Ferida Durakol'tć:SELIDBA IZ LIJEPOG KRJVA ... I· Gora. Simić SARJVEVSKA lUGA

j .Josip Ost!· lJUBAVNO DVORIŠTE

II . Farah TahirbegovićPISMO RODrrElJIMA

, .JosiP Osti.: SARJVEVO . NEKADA I SADA

m . Pre:i1hov Vorane DOBRO]UTRO

n . Ismet /kIIrić' DJEČAK GLEDA KROZ PROZOR

"j. Boris A. Novak: SVIJET DJE71NJSTVA... o· tarko Samouk: NERVOZA

p . Is"am TalJić TIGAR

r· Valerija SlIrlnjar·Tvrz: SAR!JEVSKE GRAFIKE

q • Marula Krese: SARJVEVO, lJUBAVI MOJA s . France Preleren: SONETI

t ·JosIP Osti.: MAŠTA NA TRAPEZU

u • Blaga Dimitrova: BOSNO, BOlJKO MOJA

v . VeUmlr Milolević NACRT-V MI TATA KUro

w . Mirsad /ktlrbašlć'MAMA+JA+TATA-lJUlIiIV ::It • Advan Hozlć' PROĐIMOISPOD DUGE

Y . Aleksandar MMČ SARJVEVO . lJUDI I VIĐENJA

:i • Ferida Duraković'MIKIJEVA ABECEDA

011' OSF - Slovenlja

Farah Tahirbegović

PISMO RODITELJIMA

Btbltoteka "EGZIL-abc" Ljubljana '93

BILJEŠKA O AUTORU

ClP - Kata/o:ini zapis o publikaciji Narodna in univerzitetna knjižnica, Ljubljana 886.11.2(497.15)-32 TAHlRBEGOVlĆ, Farah Pismo rodite/jima I Farah Tahirbegović. - Ljub/jalla Vodnikova domatija, Kultumi vikend djece Iz BiJl, 1994. (Biblioteka Egzi/-abc) Bilješka o autoru I j. Osti. str 47-48 ISBN 961-6093-03-1 43141120

Farah Tahirbegović je iz Zenice, odakle je, s mlađim bratom, nakon što je počeo rat u Bosni Hercegovini, došla u Sloveniju. Početak rata spriječio ju je da završi prvu godinu studija komparativne književnosti i bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Devetnaesti rođendan proslavila je u već ratom zahvaćenoj

Zenici, a dvadeseti u izbjeglištvu, u Ljubljani. Prije gotovo godinu dana uključila se u rad Književne radionice Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj domačiji, gdje je, ne dugo zatim, postala i solista u orkestru, a potom i potela obučavati mlade harmonikaše. Svojim proznim tekstovima, od kojih su neki objavljeni u ljubljanskom časopisu izbjeglica za izbjeglice IZl i publikacijama Kulturnog vikenda djece iz BiH, Farah Tahirbegović se izdvojila kao najdarovitiji polaznik Književne radionice. Dar uočavanja

bitnog, pogotovu sitnica koje, neosporno, život znače, proživljavanje viđenog i doživljenog i njihovo umješno jezitko izricanje karakterizuraju sve njene tekstove, bilo da imaju oblik pisma, dnevnika, zapisa ili priče. To je bilo uočljivo i u njenom dijelu "Dnevnika iz Italije", "Vodnikovci u Rimu", a vjerujem da će biti i još više iz ovog zbira njenih tekstova. I ako je polovina knjige "Dnevnik iz Italije" bila jedno krilo, onda će

drugo, nesumnjivo znatno moćnije, biti knjiga "Pismo roditeljima". A to su krila pod koja, duboko sam uvjeren, vrijedi puhnuti. zato to i činim, zahvalan svima onima koji su mi u tome

47

PISMO RODITElJIMA

IJragi mamLl I tata, 6. aprila napunila sam dvadeset goditla. nez vas s ..ekim t1mJ/m prijateljima, s nekim drugim ljudima. Glasovi oko mene tvrde da je vrijeme na mojoj strani, a ja se osjećam starom i očajno

lISLImIjenom. Sama, izgubljena u prostoru i

"remenu, još uvijek sjedim na temeljima svoje tvrđave srušene u prah i pepeo i prebirem po .'<Iećanjima. Već mjesecima moja glava je poprište najtežih bitaka. Svom silinom tu se obračunavaju

snage moga racija " emocija, sjećanja i svakodnevnog, stvarnog života, snage snova i

ja"e, koja je IJOlnija nego ikad do sada. Još ""ijek ,w uspijevam da se snađem, još uvijek, poput 11ika II areni, trčim za svakom crvenom krpom, za svakim ciljem koji iskrsne, zasvijetli, pa ..estane, oduše"i me poput velikog plavog IUllorw što 11ježi u oblake, pa iznenada puk..e oLI njega ostane jad.. i, zgužvani, sažvakani komaLI gume. G/eLlam oko seiIl', zavirIjam, zatvorena II sefll, zarobljen~ paničnim strahom. trčim od zida Lio zida, lupam, udaram, vrlštim, JJlačem, šutim, jJrekli,zjem, pjevam, psujem, zapovijedam, kukam da me puste, da otvore vrata koja ja i ne vidim. U trenucima unutrašnjeg smiraja shvatam da moram čekati,

tražiti ta vrata strpljivo, polako, pedalj po pedalj, ondje gdje th najmanje očekujem. Znam da će rješenja stiči, da će neko ili nešto (moja upornost ili moj bol, mdžda?) otvoriti izlaz, ali kada? ..

Moje emocije, misli, lloiivljaji... mijenjaju s(~,

doslovno, iz minula u mituII. Kad sam pOli Ulicajem tlwllija, shvalam Ila sam izbjegla direkIne udarce rata .~1tJ ga vode iznakaže"i piemetIski umovi i gomile liJene s/'ake OSOll/lOsti, individualnosti. Ponekad se, krajičkom s/lijesti, borim protiv mržnje koja bi sc mogla roditi u meni. Ne smijem sebi dopustili da mrzim, jer je lo najgore osjećanje, najnečistija misao, najjači

motiv za zlo, najmoćnija ener~rl. Kao šIo sam, ma kako sitan, djelić čovječans~o

sam i dio populacije Vrata istoka. J u meni su geni i krv ljudi koji ondje žive. Šta ako i u meni, negdje, duboko u močiJarama moje podsvijesti sisara i pOlomka majmuna, čuči

ubica, koljač? Šta ako se i u meni skri/'a la divljačka potreba za ubijanjem, ru.~e"jem,

uništavanjem? Šta ako je tom divljem duhu II

me"i (koji je opet dio naroda, ne jednog, "ego svih plemena, religija, grupa, formacija.. .) mri"ja, nož jedino rješenje? ZIlam liii nij(~ i z,ulIn da imam dovoljno ljubavi da lo pobijellim. Ali gdje "aći izvor IjUblWI za milio",' ljIlIII? II(J(~('

li jlresušiti? Sve ostiIlo je vegetiranjl·. OsUIla sam II rilskorak" izmeliu onog šIo sam bi/il i o,rog što sam že(jela biti. StopiIla ml' "('ć bole. kolje"a mi klecaju, a ja, u tom raskoraku, čuvam i brata. U prošlost ne mogu, jer ne znam preći

dimenzije ovog prostora i vremena. Mostovi n(~

Žepi su srušeni, jer nikad nisu uspjeli srasti sa divljom prokletom okolinom. Sadašnjost je čekanje ekspresnog voza koji, od prije godinu dana, ne stoji više na maloj provincijskoj stanici bez svjetla i oznake. Ja stojim na jlerOnu i

čekam da stane, jer znam da ova stanica za njega vile ne postoji. Jli odbijam znati? Budućnost je nedodirljiva, jer sve češće gubim J:ra"icu između mogućeg i željenog. U trenucima kail gubim snagu, kad više nemam energije da s,' ,'u/UlJI, iz: Sil1IWĆ" oko sebe i u sefJi, pitam se ila If je rje.~enje zaboraviti sve. 7.AlfJoraviti sebe. ii,Ij"ti ila bih ziulovoljtla fiziološke potrebe uz "jivu, motiku i kozu. Mogu li, tek tako, zaboraviti sebe i svojih dvadeset godina, kao što zaboraviš riječi pjesme koju nisi dugo pjevao, kao što zaboraviš lica iz školskih hodnika, kao što zaboravi~ boju drage košulje poderane na laktovima? Želim tako malo (ili liIko mnogo?). ŽeUm da vas "idim, osj"tim, dodirnem. Da osjetim vaš miris, ila se sakrijem izmedu vas i opet, bar na tren, budem dijete, či~to i nevino, oslobodeno s"ih briga, /Jroblema, "ečistih misli. Da slu.~am vaše priče o "ekim ljepšim, jednostavnijim, punijim životima. Da se opet, sa vama, s osmijehom na licu i muzikom u sebi, borim protiv mahafe. Da me učite kako su ljubav i znanje jedine vrednote prenOSive za živote u život. Možda je tu i greška? Možda ste me trebali gurnuti u život, medu ljude, naučiti me da živim, objasniti mi čemu služe laktovi? Možda ste mt trebali reći da su njemačke marke izvor života, da se može nlljeti skromno (kao što smo i živjeli), ali da se ne može živjeti od dobre volje i lijepe misli? Možda me niste smjeli čuvati pod kišobranom šurenim i šaputati mi na uho: "Ako si dobra prema ljudima, i oni su dobri prema tebi!" Znam da dalje moram sama. Znam, ali ponekad

popusu odbrambeni mebaninttl, pojavljuju se rupe II Kineskom zidu što sam ga sagradila oko sebe. Tada se moram vratali vama, pobjeći od svega, sanjali i crpili život iz vaše ljubavi. Veoma cesto se sjetim j. joplyn: "FREEDOM IS

JUST ANOTJlER WORD FOR NOTlJlG Uf/'T TO LOSE." jer, i poslije sIlega, najdraži moji - JA SAM SLOBODNA/!! S poštovanjem i ljlllJCwljll,

vaša Farah

6

BOSNA JE 7.A MENE. oo

"I K 70MU JO.\:, DA PROST/Š, PRKOSNA OD SNA." (M. Dizdar)

"ROSNA JE ZA MENE RODNO TLE, IZVOR SVEGA ŠTO SAM, NJU NAJVI.5E VOUM I NJOJ NAJVIŠE

PREDBACUJEM. ZBOG LJUBAVI." (M. Selimović)

Od nekih misli ne možeš pobjeći. Prate te kao sjenka, bude te noću, zakače ti se za moždane '''juge Im/Jul krpelja, ne ostavljaju te nikad. Ne biraju €lan, trenutak, situaciju, raspoloženje. Jednoslavno iskrsnu, ne ostavljaju ti ni pravo ni m"lbu za predah. Upravo lako me ovih devet mjeseci (ili devel stoljeća, Ile znam) prati Bosna. To nije samo zemlja, to nije samo €lio kontinenta ili geografski /Joja"" lo je ono "nešIo" u gla,'i, u genima, u knJi, u sjećanjima, u navikama, II

jeziku, u Ijllbavi koju drugima daješ, u načinu

'Ul koji živiš... Sad sam, daleko od nje ali s njom II sebi, shvatila koliko je njena moć i kako me je zarobila, učinila samo svojom. Znala sam Mešine i Andrićeve riječi, čitala sam Dizdareve stihove ali ih nisam sasvim osjećala, doživljavala. Nisam, jer mi je sve to bilo normalno, svakidašnje. Danas shvatam. Danas vidim. Danas osjećam.

Račena između dva svijeta, dvije civilizacije (koje se i dan-danas busaju u prsa i prepiru koja je "civilizovanija"), dvije filozofije, dva načina života. Bosna je "treći svet, u koji se

sleglo svo prokletstvo, usled podeljenosti na dva sveta" (I. Andrić). Divlja, neosvojiva, tmurnu, opasna, tajanstvena za pridošlie", pitoma za starosjedioea, nepredvidljilja, odbačena, prezre,ra. za jedne balka,zski pakao, zu druge rep HIJrope, za treće predsoblje Istoka, za mene jedino mjesto gdje sam mogla optimaltIO funkcionisati. /Jružati sve od sebe, živjeti onako kako želim. Ljudi su uevjerovatne kombinacije kraj'lOsti, bez kompromisa i poluintenzivnih osjećaja. I'ostoji samo sve i ništa. Rodila je čovjeka koje~ može.ii uvijek prepoznati. Osjetljiv, nježa", s/Jrenum pomoći, nesebičlm u Ijublwi. Trenutak /JOslije j,­ljubomor"", surOI', ozlojelte", lljeti"jast, ''''lllisan Lako oprašta, ali ni.~ta "e zabortwlja. Brzo se uvrijedi, mnogo trpi, de/Jresil1an, " ..prIjattIlI, zajedljilJ, odan, strpljiv kad treba. I život je u njoj, isto tako, pun kraj"osti, intenzivan do zadnjeg daha, a istorlrem,-"o "ekako spor, na prvi pogled jednoličan,

"epromjenljiv, natenane. Tamo ljudi "e trče ZlI vremenom. Ne pokušavaju ga uhvatiti. 1"'tllllO živiš za tren, za sada, za danas. Sutra teš, tek, misliti na sutra. Tamo sjediš u staroj čaršiji,

piješ jutarnju kafu i presipaš iz praznog u šuplje, pričaš bez kraja i konca. Starci za tim malim okruglim stolovima rješavaju svjetske krize, savjetuju političare, spasavaju svijet. znaju sve i svakoga u svom gradu, ni ptica ne sleti a da je ne zamijete, ali ništa pod kapom nebeskom ne remeti njihovu kafu. I uvijek isto, poluspušteni kapci, miris svježeg kruha, cigare i ironiČ(l" osmijeh na krajevima usana. Tu, u staroj čaršiji, prvi put saznaješ za "obaveznu

8

lektiru" svoga grada, knjige koje su postale Biblije. Tu prvi put čuješ Indexe i Dugme i, ma kakvo tvoje buduće muzičko opredjeljenje bilo, njih mora.{ poznavati, njih ne smiješ preskočiti.

Tu čuješ raju kako ocjenjuju svaki nOl,i film, kako, bolje od kritičara, raspravljaju o lI()I1oj C1aptOtlOl'oj ploči. Tamo Jwčinješ slu.{(lti R'NR. Tamo jolo kao dijet.· odeš Ila dernek koji počinje

sa lIfetalIicom i Stonesima, a završi sa llimzom ~olovinom. Tamo istovremeno slušaš sevdalinke i BLUES. Tamo sretne.{ ljude koji plaču uz pjesme. T(lmo vidiš čovjeka koji rukom lomi čaše zbog nekog svog bola i zbog samo njemu poznate muke. Tamo se pnJi put napiješ (i to od votke). Tamo odrasteš u petnaestoj kad shvatiš da ćeš

uvijek morati sam. Uvijek sam, u borbi za svoj tlio sreće, svoj komadić neba. Tamo štediš mjesecima odvajajući od školske užine da bi sebi kupio ploču. Tamo sam napraviš lutku prijateljici za rođendan. Tamo nemaš antikvarnice koja će

ti materijalizavati svaku želju, nego danima tražiš, kopaš, pitaš za "staru raju" da bi došao do željene knjige. Tamo nosiš poderane farmerice, ne zbog toga što su moderne, nego zbog toga što te sjećaju na ljeto ž88, mirišu na more i slobodu. Tamo ne čitaš trač-novine o muzičarima. Tamo slušaš Cohena, znaš njegovu muziku i sve o njemu. Tamo čitaš Orwela ; on ti je drugi otac, iako ga nikad nisi vidio. Tamo prvi put čuješ Jtulića i zauvijek zapamtiš da si na Balkanu i da smo "ljudi cigani sudbinom prokletf'. Tamo uz prijatelje, gitaru i najjeftinije vino uvjeravaš sebe da je svijet OK, da "naše" vrijeme" mora doći. Tamo imaš prijatelje ne za

9

popodnevnu šetnju Ut subotnje ktno. Imaš ga uvijek. Kad ti treba kafa t cigara, kad tt treba košulja za sastanak, kad tt treba bijeg od stvarnosti. I još nešlo, tamo voltli Ijep.;;e nego igctje. Jer, uvijek voliš neke budale i nat'Jee sliČile sebi, uvjerene da je žtlJol samo tvoj i ,la Iliko ne može da tl ga uzmI'. I mil koliko znllo ,la je sve to .wln i ,la tf' žtvot i rellb,ost čekaju

lu. ispred kuće, iza II/{Ia, uporno "ježtš i hudan sanja.;;. Znaš zašlo? zato lito st Bosanac!

"NA NAMA SE LOME TALASI ISTORIJE~ KAO NA GREBENU. SILA NAM JE DOSADILA I OD NEVOlJE SMO STVORlU VRLINU. POSTAli SMO PU1MENITI IZ PRKOSA. VI STE BEZOBZIRNI IZ BI]ESA. KO]E

ONDA ZAOSTAO?" (M. Selimović)

10

i

DAN PRIJE

Opet zallzeto. Vrtim iznova. Napokon čujem glas vrištim:

"Ej, p01tesi mi bijelu pod.mknjll, nemoj zaborarJ/ti! l pOllesi Stounse, trista godina su kod tebe. Mima i Saša će oko sedmice. Ti?" Iz daljine Dašin glas: "Mama, telefoniram!' Sad je nešto bliža: "Poe/sllknju peglam, JJIoču sam već spremila, doći

ĆII oko osam, bllrLlz pere ćUjJu!'

Stall rrriri.{e JJO tek opranim prozorima, čistim

storama i izribanim tepisima, a iz kuhinje tlopire miris jJOgaće i maminih salata. "OlJa stnlja će se plaćati iz trlog džepa, gasi srJjetla!", rlrNli mama. Iz dnerlllog boravka, sa "lV-a koji je ovih dana uključelI dr'tul('setpet sati dnevno, glas spikera, JJOput silJe eminencije: "Ovaj 6. apdl 1992. Sarajevo i Bosna i IIercegor'ina pamtit će još dugo! Da r je moguće

da se sve ovo dešava u (staroj, dobroj) Evropi. Narodi BilJ nemojte pucati... " Moguće ili nemoguće, večeras nemam ni snage ni volje misliti na to. Danas je moj dan. Sve ostalo ostavljam za sutra, brigu, strah, sarJjest, samosažaljenje, sve. Zvono. Obrisi na ulaznim vratima. l kroz debelo mlijeČIlO staklo, kroz koje sve vidiš i ništa ne vidiš, prepoznajem im obrise. Saša i Mima upadaju u stan k'o furije, cerekaju se. Mima mi stavlja na glavu kačket koji je sama napravila.

11

"Skripac s lovom, stara, znas R.aIlO je!7', sltje:te ramenima. Ulazimo u kuhinju i pomažu mi da pripremim stol. Umaču pogaču u saft i otimaju se oko reš ispečenih krompira. StiŽIl i ostali. Vjeko, Kiki, Miki, Dansen, Bilja, Daša, Amela. žamor, grupice, prepričavanje novih događaja. Na stolu nema piva, vina, šampanjca, viskija... Samo votka. Šio zbog love, što zbog osjećaja da samo s njom možemo večeras negdje drugdje. METALIJCA bi trebala da nas prodnna, ali mi 'le čujemo. Još uvijek sjede u grupama i pričaju. O Sarajevu, o mogučem ratu, o novim vezama u čaršiji, o zbiranjima u školi. Promatram s vrata ljllde bez kojih ne mogli zamisliti svoj n"ot. Sirah mr je da nl' jJosllsta,,,,mo, strab ,la i ,,('('enI5 Ilr

ostanemo II st,'amosl/. Mima se ,liže. "Daj, ba, raja, lJaJmo plt-satf' PnJi parovi listaju. Plešem s Tllnjijem. Prija mi. 0pll.<tam se. Ph'sah, bih cijeilI noć, čit'lI! ži,'ol. To mi je dosla, samo ritam. RUam u ušinItI, II

srcu, u glavi, u "ogllma, rilam II sobi. I'llšlaju C/lIW JN TIME, to je na.<a himna. Sili smo na nogama, GilIan vrišti, vrištimo i mi s njim. Nitko nas ne čuje.

Prošla je ponoć. Punimo i praznimo čaše,

nazdravljamo. Spasa uzima gitaru. l>jevamo. Blues, r'n'r, sevdalinke, balade, pa opet Čorba, Dugme, Putnik. Soba je puna dima, bludnog mirisa votke, naših oznojenih tijela. Oči se cakle iza napola spušteih kapaka, usne vlažlle od alkohola što skoro istog trena ispari, noge hvataju ritam. Bilja sjedi na kauču, puši i priča

poluglasno, za sebe ili nas: "Ljudi, u govnima

12

1'tlJtU)lell1U' IlfIr'SQ.CQ. ru",ove g,euu ~J"OVU -'<l

IUi~ jer je lWrO '~o lrošenje ..m'CQ·, ."'iJe'gowz Ilonl~ja je tipa: 'Obožavam Pearl &lt.. pročitao so- ~ ftjegOl'C knjige"; ".JIn:iIw J, JopIba. ~ krešlr ut 'Se l'OIim oz1Tilfrut -.rzilta. SR' _ _i fJJes-e isJe'- (primjeri SOl KZdi i:z ~~ ~. op. auL) Xa R'e OI-.r' .~. lM,je (ipGJc!) :žil'01 ~

lo~ bi ZAiauuiu. %G6orario ih. oprostio da ..ije ~ ŠIO _ --.Jftšr PIaŠL Kao ŠIO onaj

I:rarlji ~ ...-zi '"-la. SJObOdeC _iris. a-ijeće.

taIm a-q ~~ s.r ŠIO je ~ od -.Jqd. s.r ŠIO rdje ~ SrIjeL _ ŠIO je

rarlflčHo 011 ~ i ~~~ 5rOg

paslojtD9d ... ~ /f1rlja. ~ R'e oleo -Wo OH jr C~ :>ilrijefIiJ i n ==-- liJe1' i

znJoroIi-a -"- A:.ba- je:SL trrrJ.. POenDO. w-.q.,. _ e 'rw tl. _ jftbaom U

:=irob sr- 1"ftI ac' dd i ~~ S4!be. PaPaIt .=- .. _ • %liIar. -s. 1pMk. =-:I da ___ ........ i ~~ona

je ~ .;rp -.- CF ' wčjc. . ou IteriIorij Ieoji -=i i:z ... ~ T. je _ "*-ije Juul

,.,... &ftetI-,.. ~ .. - - je ......... • - - we f J8' ./iiiI--_o __ ,.,...a.;.. .....~ ,. ~ • dtr-. Ć.dIa ... --Ir • __ .-..r. If L 'N/jEaiM

... .,.. B8I. ~ --.la ., Mi ~

~ '*J- ... jJr ~ ..... ,..... .... sve ..... ..-Ir • • J 7 • h ..

--- i·').JetIit- --- ... - -t62I" jJr"... ,."." ..-..r S ... ... jJr ,.... i::DmU'e

......., -- il - .. I*-- waj6t Virrija

smo. Dajte muziku još večeras, dajte da vas gledam još večeras, da vas upijem i ponesem. Neće svanuti. llaJmo zaustaviti ",-ijeme. Mi smo jači!" Kraj se gubi u nekom jecanju, sumornom, te.~kom, neprirodnom. Ugasili smo svjetlo, ostale su samo svijeće. Ne vide se suze, ne primijeti se fIOkoji tajni stisak ruke, ne privlačima pažnju uličnih patrola i milicije. Mama, prvi put, ne komentariše flaše na stolu. Opet je tišina, smiraj. Kao pred kišu, pred oluju, kao kad nebo legne na zemlju, kao kad se oblaci sivi, crni, stotonaši, valjaju po krovovima nebodera, a zrak pun, težak, vlažan... Kad će

pljusak? G(lje je ventil za tu zaparu, za tu nagomilanu energiju dvadesetogodišnjaka, fJrevarenib, zeznutih, zaustavljenih? [Javimo se pogačom. Vjeko i Rade melju kafu, .\lJrema se litrenjača. Amela otvara novu bocu. "Raja, ja fJi' ne.~to za dUŠII. De ti je ona SU,J(lI/illa ploča?"

I opet onaj isti osjećaj divljanja krvi, od tihog kome.~mrja do divljeg praska, osjećaj neke ugušene divljine, zatomljenog bola, neispjevane tuge, bezrazložnog čemera. Opet sevdah i ćejf. U daljini fJuclrji, jedem, dva, pet, rafal. Raja slavi. lli ubija. Sve dok ne znam, ne tiče me se, sve dok ne znam, imam opravdanje. Prasak razbijene čaše i staklo rasuto po parketu. Evo ventila, evo, krenulo je! Rade se smješka. Vadi džokera iz rukava. Šota. Noge skaču same. Možda smo u ftlmu "I konje ubijaju, zar ne?". Možda je to muka, bijes, prkos... Možda samo jedan običan dernek? Kovitlac znoja, tijela, ritma, suza, želje da odeš,

13

nestaneš, da te nema. Ne mogu da stattem. PodivljaU smo kao da nam je ovo posljednja noć

" kojoj smo··zajedno. Stvara se krug, s"i plješću. U sredini smo Mima, Sale i ja. Ilole me noge, listor!i, sto/mia. Znoj ",i je natopio kosu, .~pu.~ta

se prc'ko It'Lla I Rrudl, upija ~a majka. [RUinI() "~eć pola sata 1,<'% prestanka. SLI.~a je lJao na kolje,w. i,i,lri. Hlijed, mokar. Na bijelOj čLlrapi .. krv. Odvezala sam kOSII, pustfla je preko lica, da ga skrijem, da pobjegnem od .~ehe. lJ nama ,Jri nečista krv. Kroz otvoren prozor probija se ",iris IJroljeća, života, svježine apriIske noći. Tijelo ne može više. Puls vrišti u ,-tlmu njiborlih niku. 'Još, još, još, još.. .!" Pali smo oboje. Na tren sam bila daleko, oslobođena svega, svog imena, obaveza, sadašnjosti, planova... Bila sam nigLlje. Ouda opet, tren kasnije, povratak i ona divlja misao što se javlja rijetko, najčešće noću, onda kud mi popuste odbrambeni mehanizmi, osjećuj

odgovornosti i obaveze, ramovi dozvoljeno.~ i zabranjenog. Zbog ćega to tako volim i mrzim ovu svoju krv i gene, ovo tle iz kog sam rasla, za koje sam vezana, zbog čega u isti mah i brat,im i napadam, bježim i vraćam se, pjevam plačem?

Sviće. Saša, Miki, Spasa i ja pijemo kafu mamurlušu. OstaU spavaju. U ustima olJor okus cigara, u zraku smrad opušaka bojuje se sa s't/ežinom jutra. Čutimo. Čudan osjećaj da si se oslobodio nekog tereta, da si sve nepotrebno izbacio iz ruksaka. Policijski je čas. Ne smijemo se razilaziti prlje sedam. Miki mi priča da mu nestaje inzulina, a treba mu za dvije doze,

14

• • •

ujutro i navećer. Obećavam aa ću se raspitali. Već osjećam burnu noć, san me grli. SpuŠlam se na krevet, zaspim u trenu. Tvrdo, crno, bez snova. Nisam nikoga čula. Rudim se bez osjećanja odmora. Svi su otišli. Soba je pospremljena. Opet ista, svakodnevna, samo ploče, svijeće i moje sjećanje da je tu, sinoć, bio neko drugi svijet, neka druga sadašnjost. U dnevnom bor'avku mama, Amela i Rade piju jutarnju razgovoruŠu. Mene čeka hrpa suda i tup osjećaj jJraznoče.

Maj je. Zelen kao SI,i do sada, težak kao nijeLlan dosad. Raja sjedi na Kamberovićima

kraj Bosne. Pjevaju. Opet nove ljubavi. Opet novi pa rOI';. Opet život u staroj ćaršiji. Sedamdeset kilometora od nas je rat. Onaj pravi, dalek i nezLlm;sliv. onaj što se uvijek dogada nekom drugom, nekim "divljim plemenima". Izbačeni smo iz cipela, ne vjenljemo, a slušamo, žmirimo, a dan je. Ne nalazimo rješenje, osim da pjevamo još jedan dan. Majke plaču, starci proklinju, očevi ćute, namršteni, nervozni. Jedemo neka nOva jela. Kopriva kao špinat, pita od koprive, kopriva sa umakom od koprive, salata od maslačka, riža na luku, meso u jilter-vrećicama

za ćaj. Cigare na komad,. nLI dim. Roditelji na ćekanjima. Čekamo s njima na posao, na kruh, nLI sljedovanje brašna... , čekamo struju, vodu, dnevnik.. , čekamo da nas neko probudi. Sl'e rjede srećem poznate ljude. Odlaze. Ne znaju kuda, gdje. Kako znaju da svi idu, pa odoše i oni. U mom gradu, na mojim ulicama, na našim ćoškovima, gdje smo jeli vruće kifle. na našim

IS

klupama, gdje smo se ljubt1i . nepornali ljudI.. Unifonne, oružje, gruba dobacivanja, tama noći,

puškaranje i strab da će ti se nešto dogoditi 'I tvojoj ulicI, u tvom kafiću, u tvom p(frku... Učila

sam da gradovi mogu nestat,., lJiti spaIjeIIi. sn,.~enl, zatrpani. Nisam zna!t, (la gr(1(1 Inlli('

tako polako uspon'no umirati, i'u/ullJ Sf', fild; nas za rukave da mu pomognemo, n(H'

najbespomoćnije, najnal,,"{je, naji:z:gubljellije, Svaki dan ispralima nekoga. Ili dio sel,e? Ra:rrnjenjujemo majice, ploče, laučite, 'f{)f!('

adrese I nadu, bezazlenu I nevjerovatnu, da je sve ovo samo trenutak. Moji roditelji me nagovanlju da Ide",. K{IJJW, zbog čega I u šta.' 'u' n,aju nl mw lli ja, {Ili, Ipak, spremam se. Maso,'na hutertja odlazaka, izazvalla strabam I brigom, uvukla me " ,",tlog odvojila od mog grada. Roditelji "emajli zaliha s kojima bismo živjelt u ratu. Da bib napustila grad, moram Imati dozvolu, a svi dokumenti S.I ml ostalt u Sarajevu. Ne mogu "dokazatr' da S(lm student. Šalterski službenik pun je razumijevanja. "Pa donesi Index sa fakulteta", govori glason, čovjeka koji "rna svoj po~o I nikome Ile gleda kroz prste", Gledam tupavo lJce I prazne oči i:z:a kojlb funkdanira mebanllkl mozak l, ~vlatfujućt bijes, pitam: "Imate lJ, sluazjno, ideju kako bih 20. maja ž92, mogla stići do Sarajeva I FJlozofskog fakulteta? Rila bih Vam, ut.ulnu, veoma :zahvalna?!' No, i:z:laz je naden, Mojih dvanaest godina školovanja srušeno je jednim potezom birokratske činovničke olovke I dobijam potvrdu I zvanje

"

nekva/if/kovanog radnika. Na putu do kuće

srećem prijatelja kojem sam pokazivala matematiku. Gleda polurdu i prodjedi: "lJ l.Ia sIJrili Kodine, moja Farah?!" Pakujem St!, ufJomo odbijajući da /Jonesem mak4'lr jt-'dan džemper. "Ne i ne, vraćam se do sepiembra", objašnjalJa"" mami. ()rUl Ćuli. Osjećam u svom grlu njenu knedlu i SIJU snaglI što je ulaže da ne zaplače.

Pokušavam se zezali: "Omnia mea mecum porto", gOI'orim joj, lupkajući

se po glavi, "čak i potvrdu o stručnoj spremit' 21. maja 1992. dolaze da me isprate. Osam je sali, jUlro, svježe, sunćano. Kiki zijeva: "7..a-Što svi autobusi kreću sa",o ujutro, je rima neki lt podner' S/tže {I"tobus. Danse" odlazi d(J šofera, potom se ukreće nama: "1'}, OllU ,Ilje gradski prevoz, to je za Zagreb!" Prvi ljut razmišljam koliko puta moram nekog poljubili. I'rvl put moram paztli čije ime lIZ,UIČ4'Wa prlfJadnost skupini. Kod ,''''s """jes4'lnQa," je svejedno, to nam je jedillo boxal:r;/l'o. Smjeliaju me ua ono ,wjllgodnije ",jeslo na tolku. Noge su mi u vi..dnl ramena. jer je ruksak ls/Jod sjedišta. 'Je r tl udobno'!', pita mama. "Ma, super je, vozimo se samo 48 sati po sumskim puteljcima bosanskih planina, izdržat ćur, odgovaram. Od bake sam dobila 50 dolara koje joj je poslao neznani ujak Sem u prošlom vijeku. Važe II? Teta Ivanka nil gura u džep 200 HRD-a. za cigare.

17

Gledam th kroz ono mulno prljavo slakltJ. Koga posljednjeg da pogledam' Kako da lm tJbjasnlm da th voltm, da su ditJ mog živala. mene .'fame? Ja u njima vidim srelt,lke ŠIo Qslaju skupa, oni u meni .~relnlcu šIo tzvla(;t žilJu gla rm. Krug, bez kraja I konca. Aulabusom se veĆ Itri mtrls kllbanlb jaja i mladog #rtl. "Sve dok imamo šItI jesU. dobro je", reČ,. :iena ispred mene. ĆUjem brujanje Inotora. osjećam fOČflk lJod sobom. Krećemo.

A da iskalim, baš me briga' Upijam Ih još jednom, samo obrise dobro znanih ltca, kroz suze, aulobusko slaklo I vrijeme koje počtllje

nezauslavljlvo leći izmed" mene I nj/b. Kad opel skupa? l gdje? Negdje daleko, 111 lU, u meni, Dylana,) glas: "Odgovor je. jJrijaleljll moj, vjetar odulo!"

I8

MOJ l'RJjATELj

JUla sam 'J('oma razočarana, čak pomalo ljuta, kLld sam zapazI/a da moja generacija voli kmnplidrane ,~flJa,.j. Bilo mi je slrano i nejasno oduševljavQJlje crnilom, apatijom, depresijama, propašću, smrću. Sd su, kao, odjednom ostarili, WJzblljiJi se, iz/ugaU svoje pesimističke 'eorlje. Ćak je i muzika, laj t1ečni {%vor energije, sve češće Imala s/{čne motive i teške, zatrovane zvukove. Jednostavnost je postala utopija, jasnost apriori osuLIena, lijepa, jasna riječ golovo Tllbranjena. !Ja'UIS ne znam ,{o r me je moje izrazilo oj,Jlmlstfčno, pomalo ,..n,tjarsko raspolože"le sedamnaestib približilo njem" i njegovoj "ječi ili je to bio početak prijateljstvu koje će trajali cijeli :Hvor. "Plav; ćuperak" sam pročitala još u osnovnoj ~koll, ,,1 ne sanjajući da će tako jako uticati ua mene. B;o je to naš proi sastanak i ja sam bila, blago rečeno, ljuta, osramoćena,

uplakana. Pa 01l je znao Sl'e o meni, svaku moju misao, moje proe tajne i simpatije, moje proe skrivene poglede, moje lutanje na ča....u matematike. Otkud on i s kojim pravom u mojoj glavi da tako čeprka, njuška t, još, piše o tom? Osam godina poslije srela sam ga opet. željela sam da ga upozna svaki čorjek, da svi osjete ljepotu i snagu što zrau tz njegove riječi, a relje/a sam, istovremeno, da bude samo moj, samo ja da pijem sa tog trvora, sumo ja da bje:i:im s njim u pustinje, samo ja da upoznam njegove zvijezde. Miroslav Mika Antić postao je

19

moj prijatelj, moja tajna, moj saučesnik, moj rodiielj, moj savjetnik. Njemu sam trčala uvijek. Kad sam bila vesela ili tuma, kad sam bila sama ili bolesna, zaljubljena III ogorčena,

umorna ili povrijeđena, Ironična, razoalrana... Istiua, jo". lIvijek ne :mam ko jt' moj prijatelj, on lli njegova poezija, alt jedno bez drugoga ne mogu. Njegova zbirka "Tako zamišljam "ebo~

postala je moja Biblija, kjoj se, poput svakog vjernika, uvijek vračam, a ljubav, koju ,'mm učila

od njega, jedini Bog u kojeg vjerujem. Sjećam se dana kad sam misltla da se ru,fl djeli svijet, da čovjeronstvo posustaje, da je kraj svemu. Ne, sl'iJet se nije rullo, bio je L<ott kao prije, isti kao I sad, al ja sam rlvjcla neke tinejdrerske godine. Miki sam pričala da ne želim odr€utl, kao nl danas, kad ml godine nezaustavljivo trče, da ne žeUm postati teta Ul trajnom t pričati o guiafIl I zabr€lnjeulm ,!ezama ., čaršiji. Ne žeUm PIositi dpele s vl.<ooklm petama. kako bib uvjerila sebe I o.<oll'lle da ...am odrasla, da sam ozbiljna, d€1 me se 'liše ue tićll

baloni, lople I sladoled. Smijao se. !itJe to Ile :mačlodnUII. Ljudi se dijele na Ijude-djecu I ljude . velike. ~Tf moraš birati sama", rekao je. "Šaka peska, kad hoćeš, vredi Idše od pu.d/tije." I prve sukobe ... roditeljima dočekao je sa mnom. Sjedio je za kafanskim stolom, pio jutarnju, oko njega su ljudi . veliki žurili na posao I upoltu, smijelio se leretskl I trkeljlsao: "Nije istina da roditelje ne možel sam sebi uabratl. Mama tt može bltt oblak na nebu, a tata jablan ispod prozora, rodbina tt mogu biti okean, putevi, reka, ptice, trave." Najviše je pričao o ljubavi.

10

i

Najviše je imao ljubavi ra ljubav. Sijao ju je SVu.da oko sebe, iz nje crPio energiju ra sve ostalo . ra život i jo.~ jednu vecu, ludu ljubav. Neku ljubav blisku, toplu, tu, pored nas, jednostavnu, iskrenu, jaku. za pUcu, ra nebo. oblačak, mamu, more, oko. košaru, bebu, suncokret. za sve. KL,d sam ga upilala odakle mu ta vjera u ljubav, ćutao je. Onda mi je napisao na stolnjaku: 'Ja mislim da smo svi redom ir lepe ljubavi rodeni, ogronlne, čudne

t'Jrbta lJ('

kao jasike zdene." ll/o jt> JHmedjeljak nisam imala novca. Prvi put sam ga jJOželjela, jer je postao moja stvarnost, kategorija koja me određuje i svrstava za neke t'Jrugt~, tuđt· oći i sjJ(skotJc. Mika je ljio ljut. Ili tuža.n? Roguta si, govorio je. Imaš oči. Ruke. "l pune t'J:iepOl'l! dobrib reći."

Pričali smu i 1') smrU. Istina, nisam je mogla niti zamisliti pored njega, ta imao je tako muogo života. Ćak ga je izrazio, davao drugima, onako, bez tJrattusluge. Tim me je pričama naučio da žitJim, da ,nastam, da mala nada čini velki život, da bijeg ne donosi spas, da zvijezde posmatraju sve. l pišu sve, u one svoje llelike srebrne knjige. Rekao je: "Ako U jave: umro sam, ti znaš . ja to ne umem. Mala, ostajem u tebi, budalast, čudno drag." zaljubila sam se u njegotJu jednostavnost, u mogućnost da mene povede sobom. Vodio me u sIJoja carstva, u svoje male ba-{te. U svakoj njegovoj riječi, u svakom

21

stibu nalarila sam i prepo:mavala sebe, Ir(li'Ua spas i nadu, uljebu i magu. Sve šio sam mulila ; osjećala on je već bio napisao. Sigurnom ""Ukom, svojim lopIim dahom koji sam osjećala

n(l vratu, dok ml je šaputao: "/ nvi! Sasvim živi! Ne grickLlj kao mU dmJe. Široko zrači va%dub. Prestni vjetar; PI ice!" U početku sam se pitala šla ja njemu dajem, šta ja ugradujem u lu kulu prijateljsiva? Sad :mamo Potpuno mu ttjerujem, dopuJtam mu da dolari u moje snove, slobodno, kad %a%eli, he% najave i pasoša. Kad se pojavi, osiafIljam sve i bjenm s njim da se istrkeljišemo na mrtvo ime.Porna stJe moje tajne i probleme. Ah, da, svaki pUl mu otpjevam jedn" slarogradsku, onako, %a dilIli, %0 će1f. / potresem mil špricer da ov/aii grlo. Prošli pUl SL4m ga pitala rna li %a rat. Rekao jt' da lamo gdje je Otr l'I(mra tako rurrdb riječi. / dodao:

"Kažnjavan %a sve što pomislim, a kL4moli što poćtnlm,

osumnjičen sam %a nježnosl i proglašen sam krirdm

šiO ljubav ne ga.~im mnujama, rleč tlOl!Om, llećom Ijubavljll i živol Ile gasim smrtinla već llećim drukčije živim."

DENI

lJen t je bio prvi pas kojeg sam upomala. O" me je naučto da voUm i poznajem pse. Deni mi je hin I,rfjatelj k"d sam hila jo,i premlada da bih z"ala kako la nije tako jednostavno. Eknna je došla u na,if! odjeljenje kad smo bili peli razred. Tiha, mirna i povučena uspjela mi .'1(' uvuči po~1 kožu f II srce. Ja sam htla pričalo

I ~li,ram{l našeg prijateljstva, ona tiba smjesi koja mi je pružala sigurnost i garandju da "ikad "CČ11 ostati sama. Ipak, osjećala sam, zuala :;am da je dijelim s ttekim. Uskoro sam ga upozrtala. Cekao ju je ispred škole: veliki njemački bokser, kratke sjajne dlake u trl smeđe

..tlJam.e koje su se smjenjivale f pretapale jedua II ,-Irugu. Ispod vraIn je fmao velfkll, čLdu bijelu mrlj" što se pnlžala sve do sredine trbuha. BiJa je to 'gegova prirodna kralluta ili, možda, Inak božji ((a je to ndlO savršenije t plementfije biće.

Ako Sl( očt ogledalo duše, Dent je tmao najljepšu t najjednostavniju dušu. Velike smeđe oči, čiste,

juslIe, pomalo tužne, udjek su pratt/e Ekanu. 7Al mene je taj prvi susret bio samo abnormalan osjećaj straha i panične želje da pobjegnem od tog velikog psa. Jer, bojala sam se svakog psa. Malog, velikog, lutalice, čuvarkuće s brnjicom ili bez nje, doslovno svakog psa. Hvatala me panika čak i kad bih noću, dok sam ležala u kreuetu, čula udaljeni lavež noćnih lutalica. Ipak, morala sam ga upoznati. 1 to po njegovim pravilima igre. Morala sam mu prići, pružiti ruku, pomilovati ga, dozvoliti da me onjuši, osjeti,

op~pa mt btlo, zapamti mtrts. EkanA mi je objasnila da se ne smijem bojati, jer odmah osjeti tvoj sIrah i reaguje. Upitah zbunjeno: ~Reaguje na šta?' "Reagu}e na Ivoj sIrah! On muU da pred njim nemaš razloga za slrab, a ako se, uprkos S['emll, plašti, onda skrivaš 1Iešlo

od njega. I od mene", odgooorlla je. lUla sam zabezeknula. Zar da pas ima tako bistre misU, tako jednoslam,u, a nadasve Ispr,,,,,ul rarmtlljanjal _~::. _ ­To je bila proa Dentjeva tajna. N~...r~-c,",-__

nepoznatim čulom, :itvottnjskom i.,-;,:;;lj~ boŽijom provtdnoš6s ill vlastitom osebnošću,

otkrivao je, prepornavao ljude koji nisu l:"kanini Istinski prijatelji. Prvi susret bio je, .ljedno, t jedini lest, popravni up't kod njega nije postojao. UL..tinll, svi oni koje on nije rIoIta, J}rlje lli kasnije, iznevjerili su til po",.tjedtli njegovu prijateljieu-. Ona mu je, s reulogom, slije/lO vjerovala. Prošla sam prvi test. Od tog dana uvijek je "'o s nama. Počela sam da se zaljubljuje", II psa, da ga volim. Ponekad sam s njim i Ekonom izlaztin ujutro da proietamo Ilraj rijeke Rosne. Rio je jako srećan, nesputan, reudragan. Mišići bi mu se zatezaU, pokreti postajalt brn, grociozniji, pospane oči ohJarale su se širom da upiju

•stifežinu i samoću Hb jutara. Trčao je. kupao se, skakao oko nas, ganjao ptice. Nikad se nije okretao za drugim pstma, niti "kontaktirao" s njima. Uvijek je bio sam, ostavljajutl u zabludi .sve one kojt ga nisu pO%navalt., Iloji nisu malt d4 je obol, a nas II ubjeđenju da nije "ohiam" pas. Morali smo se u,.QĆaH kroz grad, ulicama

koje su već opsjedali učenici, radnici, šverceri, trgOVd, slučajni prola%nld. Popu' tskusnog glumca navlačio je masku turobnosti, apsolutne nezainteresiranosti za okolinu j nesnosnu guivu. Samo su oči I 'amne %jene, ispod napola .vmštenlf.J kapaka, tJl!'tremicc pra'ile Ellanu. Njena mulu suba, opuštajuće natrpana futkama i jastucima, plina diJlla i mirisa "jače, jUlarnje" billi jl' će~ll' sliku rili kojoj je i tm imao svoje mjesto. lspruien na krevetu, zatvorentb očiju,

disao bi duboko I polako. Taj tthl rilam njegovog 1jentarenja prekidao bl samo glasan u%dab zadovoljstva kad bi ga jedna od nas dvije !J0"'ll.flVf"la oko _usta ili brade. Iz log drijemežu budto lalJV-~~_~)uk%lJona ulaznih vrala i mlrit iokolade. ]jlrao sc lije tlO, sporo, ati sa sloprocen'"om sigurnošću da će smazalt svoju porciju %a taj ~tl. JIJ suni mu dn",lIn čokolad"

d,J NU ne "Idi Ekana. QtW č~nila to -is'o, skrlr-·ajllćl s<, od mame, fl ,Jjena mama n(lm~glvala meni dok mu je dUlJala treći komad da ne primijeti Ekana. Čudan je bio osjećaj dok si uz njega. Osjećaj neke smirene, apsolutne sigurnosti, osjećaj mirne snage i t/admoćl, osjećaj da te štili od dje/OR svijela. Sjećam sc, jedne noćI, kada sam spavala kod Eltane, probudila sam se osjećajući njegov dah na. ltcu. Ležao je pod mojim nogama, a, osjetivši da se budim, prišao da me n~jemo upita svojim smeđim očima: "je lt sve O.K1' Stla sam presretna. Neko me čuvao, štitio. On to nije morao. Ni da bt mt se dodvorlo, nl zbog osjetaJa dužnosti lit obaveze, nl zbog drugih. On nije pr-Uao kaka ~ koliko me voil, on me Je

volfo. Možete 11 zamislili koliko je, tek, volio Ekanu? Ju sam 'samo ,uJslućivala, zbunjena pred moguĆ1lolću da jedno nesvjesno (I?!) biće tako voli l tako poštuje. Uskoro sam saznala da njegova vjernost nema granica. Ekana je sjediln Ila fotelji i plakala, prot PUL povrijedena od čovjeka, proi- pUL pogodena zlobnim, nepogrešivim l.Jit.:lma štu nam ib je uputtvalo okolina, ljudi i njihov zako" mase. Počele smo odrastali, a lo je boljelo. Deni Je sjedio iSpred nje, lizao njenu ruku i plakao. Da, plakao! Plakao je skupa .~ njom. JrJt! je to /tčtlo

na scenu iz američkih filmova U suboh4 popodnE!, Il kojima :su :sv; srelni, dobri, vjen'i, U kojima slari psi spasavaju djecu iz ribnjaka, pa im mame dopuste ostanak u kući. Alt, ovo nije bio film. To je bilo lu, pred mojim. očima, njifl dvoje u tthom, jedva čujnom jecanju lrpjeli su islU bol, upravo onako kako su i :HvjeU: liho, bez pompe, hl"Z Vi'/lklh "iječl. ' Deni je slario. Sve čeŠĆe su ga nHlndU kako leif, spava lli nijemo posmalra šla se oko njega zbiva. Naui:lla sam da ullm njegovom ljub(wlju: dodIri po glavi, susrel pogleda I pozd,.QlJ: "Kako je stari moj?" Umro je od šečerne bolesU i starosti. SL-lmo lako. Odgegao se i zaspao. Ekana nije mnogo plakala. Voljela bih da jesle. Ovako je boloslao u njoj. Danas, kad ga se sjdlm, uvijek vidim islu sliku. lijeno i samouvjereno, onako kako samo on to zna, sjedi da Malim Princom i čuva njegovu ružu, baobabe, ovcu i vulkan. (l mai:njava čokolade, naravno!) Ekana i ja se trgnemo,

poput lisice u ,m" ,.uiu, kud mkucu pel Slili,

kad god nu ulfc; "gledamo nekog smedeg 1Cjemllćkog bokse,.u.

27

IZ DNEVNIKA

u ljubljani, 30. jlln" '93.

Jako mam, idem glavom kroz :rid. Kad bi netko, harem na tren, zavirio " mojll glavu, ohreo hi se II sred lardrlnta bez ikakvih šansi da iz njeKa izađe. Da, da. II mojoj glavi, jedan do drugog, stoje zid mašte t zid jave, II

mojim mislima se, kao pletenica s tri guste, sjajne trake kose, prep/h'" blesavi snOVi, gula stt'arnosl i r;ječila nada. Uostalom, do kojih međa uop;tc pll.~/am slloje skrlve"e sanje? A .fla je s Tobom? Ja, Tebi kai-em, šla je s Tobom? Da r ti uopće sk{da.~ romovI: dOZlJOljellog t odobrenog, prkosiš ii. l:z:az{va.f If, iuko zrla.'~,

sigurno znaš, da ne smije.i, ne mo:ieš? žAjdc da se igramo. Šta si se "kočio? Ne boj se, neću nikome reći, lo je !iamo iKra na papirII, malt san (ili stvarnost?). Sjediš na času, profesor priča o uticaju vodostaja na sjaj zečije dlake, a ti misiti - a šta da ustanem, otpjevam svoju najdražu pjesmu i sjednem natrag. Ljepotice iz prvih klupa okretu se pune srdžbe, jer SII

pr-opustile šest rijeći i% predarxmjo. Trojka tt posljednjih klupa, gdje vet godinama igraju gradova na slova T, M, S, pr-ante u smijeh. Prufesor btlježi u svesd riječ do koje je stigao, skida naoČLJle, savija obnJe u luk Upa HKako se samo usuđuješ?', tihim, ljuUUm glasom trdeklamuje: "Sutra % 12,00 čekam tvoje roditelje. DjevojkO, vaše ponašanje prelari sve granice pristojnosti" Ljubazno nlU se osmijebneš

"

osmtjebom K2, Irvučeulm Iz vlastite oS7tlljehoteke samo za ovakve prilike i pokorno sPIlstIš pogled. I dok se čas nastavlja, Isplatiš jezik, s posebnim merakom, curici Ispred sebe I spustiš glavu. r~, zamisli ovo! .Šeta..~ naveče s dečkom, slušaš cvriJle više ne~o njega, kad . počne kiša. "81'%0 pod strehu, poklsnut ćemo!", ,.rrisne on I čl/.pa tl ruku Iz rameni'./. Još ,wljek se smiješ i kažeš mu: "žAjd' da pokl.o;nemo, žajd' da skinemo cipele I bodamo bosi!" On se Izbezumljuje: "Pa prao sam kosu, I ne mogu hodali bos, bode me pljesakr' Onda mu vikneš: "Ej, pari auto!', on se okrene (Iako ste usred parka), a tl zbrišeš koliko te noge nose. Poslije te mama pIIa zašto se više ne vldaš s njim, on je tL,ko pristojan i šannantan delko. Šta da rL,dlš osim da uzmeš jabuku i bježiš u svoju ...obu. lit, zc,mlsll ovo! Poslije kiše ugledaš dugu. O~romnu. BlIsta'iII. Tu, kraj prozora, na dohvat ruk(·. Izat1e.{ kroz prozor, pređeš preko duge i ,u(f'Š II jeLla'l ~rad. Tamo . sve od knjiga. Kuće

ml knjiga, trgovi od knjiga, drveće raste " stihovima, ptice lete u sonetu, gospođice metafore šetkaju se ulicama, debele hiperbole se kotrljaju I zezaju, poređenja šetaju u parovima... Na jednom zidu Ana trkeljiše sa Mlšelom, na drugom Isadora Wing u Beču kupuje avionsku kartu, na plafonu Ahmet Šoba priča s Tijanom. Gradom teče Modra rijeka, u bašti na obali Baltazar Basttjan Bux I Pipi Duga čarapa jedu krempite. Pored tebe projuri kočija, a u njoj .Šerlok lIolm.s :žuri da spasi Anu Karenjinu. Kad se vratt.J kući. pričaš gdje st bila, uskovitlana, nasmijana. Onda ti tetka kaže:

"

"Drago dijete, misliš lt li odra."ti, s dvadeset godina djevojke se udaju!" Odo' ja spavat! I sve tako. Svaki dan. Cijeli :ilvot. Radiš Ji ti to? SmiJe.{ li? Ideš li jJreko duge? ZAista? Isto tako? Bio sl II Knjigozemlji? Super! lloćeš većera.<; šetati sa mnom po kiši? Važi!

LT Ljubljani, 3. decembra '93

još jedan petak u Ljubljani. još jednu pauza između predavanja I prvog tasa u Domaćfjl.

Strapacam kroz snijeg dok me stue -3 c. Na ulicama, filmska slika velegrada. Trka poslovnjaka, penzioneri scekerlma, đad II

gnlpama... ja lutam Čopovom gore-dolje, buljim JI

izloge, z/Jrajam cipele s fijeve I desm' ."'rEJIlI! izloga. I mil Peruanci pjevaju j().~ od proUog Božića. Ko će prije iz Ljubljane, oni tit ja? Spuštam se do TromostovIja i zavijem u Stari grad. Kafići su plIni, vika i dorilJanj~~

srenjoškolaca. Miris kuhanog vina I, _"ud v~~t,

nesnosna hladnoća uspavljuju me. Nes'jesno, panično, luđački uporno tražim, vet godinu dana, poznata lica. Tako želim pozdraviti nekoga na uUcI. Namjerno zaboravljam da je petak, pola trl. Svi trče kutama, poroditni rulak, btjeli stolnjak, escajg i vruta suplca. Cipele propJdtaju I osjetam šluVtiJjanje vlage. Z1UJm da je petak, %7UJm da se 1UJtapaju mokrim decembarskim snijegom. Obukla sam troje

čarape. Uz Ljubljanicu sam zatvorila krug, evo mc opet na TromostovIju. Bor. Okićen. Blenem u njega. l uvijek u onaj vrh. Osjećam u nosnicama miris svoga stana, mami" miri..~. Sjećam se spremanja kuće, panične kupovine, uzbuđenja,

frke. Mama kupuje poklone na čekove, dolazi jJunih ruku, smije mi se s ulaznih vrata i opet juri dalje. Po stanu ko.iare sa borovim granama, narandžama i jabukama. Na baikomi tepsije s kolačima, novogodišnja sarma i ruska salata. jelka, okićena, u desnom kutu primaće sobe. U dnu kauča ćebe složeno. Uvijek mi ga, kad zakunjam, "prebaci preko krsta". E, hoću baš da, krajem decembra, budem sitni malograđanin, da sjedim u svojoj kući i čekam Djeda Mraza, kitim sobu, jJravim kuglice od ruma. Jloću baš da gla"cam svaku čašu, brišem svaku trunku j,rašine, trčim u trgovim, preko puta po zaboravljeni v~mili'l šećer. Hoću da meljem orahe, čitam bakine recepte, pjevušim uz noćni

program, smišljam šta ću obući za novogodišnju "oć. Jloću da mi mama, od posljednje decembarske love, kupi Antićevu zbirku pjesama i dezodorans u sticku. Jloću da mi tata donese neku novu ploču. Jloću... Neko me je uhvatio za ruku, stisnuo bolno ,lježno i stao kraj mene. Moja Maja. Sitne pjege, plave oči i repić ispod okovratnika. Moja toplina na hladnim ljubljanskim ulicama. Pa šta, eto, hoću i da plačem! Ništa mi ne možeš. Bor gubi jasne obrise, razvodnjava se i muti, a one, izdajice jedne, peku me po smrznutim obrazima. Maja iz dubine džepova crnog đubretarea vadi maramicu i mandarinu. Smijemo se, tiho, sretno,

31

dok mljackam slatko-slane komadiće i grlim Je. Ne smijem je ni zagrliti snažno, nestat će,

mrvica moja. "llalma, malil, II f)omačijll, i",a.~ ČilS." Vračilmo

se Čopavom, više ne brojim cipele. Drii me za ruku. Eto ti sad, "ije mi lli bladno. A ni cipele mi više ne propuštaju.

PAPAK

lako je pojam papak još davno prdao iz bilogije u s,Jflkodne,,,,u komunikaciju populacije n'IItrafll"~ .f~j{'fa /lo.~,,,,. još uvijek Sl' pod lim ./n.glm, uslOlmo rečeno metaforičkim značenjem

Ile može nači u rjećuiku.

Papak ili kopito je velik, otvrdli, okoštali nokat kod četlleronožaca koji spadaju u grupu kopitara. U svojoj konačnoj evolUcionoj fazi dobio je ulogu stopala koje nosi na sebi (uz slloja tri brata sa preostalih nogu) svu težinu je.lne krave, llola, konja, OI'ce. Dozvolit ču si toliko "pjesničke" slobode, uz "ešto malo mašte i zamislit da je jedan takav papak . ŽIV. Pokušat ču se (ollaj put uz obilje mašte i odbacilIanje sIlakog racionalnog razmišljanja primjerenog homo sapiensIl) žubacit' u njegolIe mentalne strukture i gledat sllijet njegolllm očima. Uzgred, poslužit ču se papkom jedne obićue krave s Vlašića ili papkom konja što čitav žillot vuče

debla posječena u šumi (o papcima rasnih konja za trke, bikova za rasplod i slične stoćue

buržoazije nekom drugom prilikom). Elem, dođe na svijet jedna takva krava (a s njom neminovno i papak) u staroj drvenoj štali. Njegov prvi dodir sa svijetom je uranjanje u gustu, ljepljivu mješavinu balege, sijena, stoćuog

urina i blata gazdinib čizama. Papak se ne uznemirava jer, logićuo, ne poznaje nikakvu drugu sredinu (bolju ili goru), niti ima mogućnost komparacije. Vrijeme odnosa i opuštanja provodit će uvijek u istoj štali,

ponekad grubo očišćenoj vilama i lopatama, ponekad punoj vlage i smrada. Dan će provodit na divnim zelenim pašnjacima, ne.nJjestan mirisa, ljepote i slobode što se pružaju oko njega. Smetat će mu svjež zrak i miris borova, iritirat će ga rosna trava dok bude gazio po nekim malim jagorčevinama, nekim radišn;m mravima, nekim tek zaljubljenim glistama. NjeJ!,ov /Japanski mozak bit će svjestan samo težine koju drii na sebi (četvrt jedne krave ili ovce) i jJlwremenog pomjeranja sebe i te /sh, težine, a sva volja usmjerena na to da izdrži do sumraka kad će

se ,/ratiti u svoj topli (sm,.dljivi) l/om. Ifventualrll' varijacije na zad~ltu temu mogu se od,wslti na papak nekog konja što jJroklinje stnni šumski makadamski put ivuće l/odllt"U težinu tovarskib kola. S,wfše sam mlada da bib z"all4 kada se II Bosni prvi put upotrijebila riječ papak u svom drllgom značenju. Znam da je bila opšteprih,'aćena u mojoj, a i nekoliko generacija prije. Znam i da je optimum svog značenja i učestalost upotrebe dostigla u zeničko-sarajevskoj kotlini. Moje skromno objašnjenje spomenute riječi i pojma neće biti potvrđeno nikakvim lingvističkim ni mor:fološkim ni sintaksičkim ni gramatičkim ni stilskim činjenicama. To je samo površno razmišljanje djevojke koja je, s naročitim

merakom i pomalo bezobraznom satisfakcijom, koristila taj pojam veoma često, iz prostog' razloga što je bila okružena velikim brojem (da ne kažem masom) tih istih papaka. Riječ papak označava čovjeka, osobu, individuu sa specifičnim vanjskim (fizičkim) o.mbinama i sa

posebnim sklapam dubmmlb u!mb/~u I ilvolfllb 1luvlku. U suštini, sve su le osobine i navike bile isle (ili, barem sliote) i često su se ponavljale (rarlik(J1Jao se samo njihoIJ i1lte1lritet), ali sam .n'. ,wij('k ir,,,,,,a, lIIojer(",ala tla jl' svaki papak i.'(lin.~tvella i ne/","",di"'a kombillacUa več

poznatib On'/)(lllskibj o.~obilla. Kosa je najčl·.~Čl',

ni tllI~a ni Ilri,dno /)()(Hi.~(IIUI, neka "riatna" srN!i,Ul koja, nažalost, /)Ostaje i njihovo životno ~('slo. Uce je ili POt/JlIIlO blijedo ili veoma tamno sa obaveznim crvenim krugovima na vrhovima o(,rara. No~e .~ll IllJijek (ali doslovno ulJijek) hlago pOlJ/jene u kolje1lu i nikad se ne ispravljaju. Ako to i jeste prirodan položaj noge ra bod ur brdo ili nir (,rdo, sigurno je apsolutno 'te/Jrikladan za hod po ralJnom, a naročito po aifaltnim površinama. Ne mam da li je to urodena ili stečena mana ali papak nikad lIema osjeĆ(lj za garderobu i boju. Pazite, moj lioli ukus s ovim 1lema nikakve IJeze, jer /Joštujem svaki stil. Problem je u 1levjerovatnim, oga,mim kombinacijama stilolJa, boja, posljednjih (i prvih) krikova mode koje su uslovljene materijalnim statusom i bIirinom većih trgOlJačkih

centara. GOlJor je poseban fenomen kojim se ovdje ne mislim balJiti, samo ću ga dotaknuti. Niti jedan od naših pet samoglasnika nisu čisti,

"ego se uvijek "prelijelJaju" jedan u drugi. Donekle se sve to može porediti sa njemačkim

/Jreglašenim glaso lJima a, e, u, s tim da su ti preglasi dio njemačke gramatike, a papanski preglasi proizvod tko zna čega. Njemačkog

jezika sigurno ne (kamo sreće da su!). Možda govorne nemogućnosti vokalizacije ili ostatak

3S

i

generacijskog dovikivanja preko brda i dolina. Papka najprije prepoznaješ po '!Ječitoj neuništivoj želji i tendenciji da na bilo koji način ""leti" među raju. Tad je spreman na laž, prevaru, licemjerje. Kad mu to, jednog da"a, uspije, un dalje, skrito, tajno, vodi svoju papansku politiku. Uvijek pazi šta će i gdje reći, uvijek misli samu na sebe i na ličnu korist, oprezan je, turu plaća

samo kad zna da će mu se to trostruko vratiti. Vrijeme je, kao i uvijek, učinilo svoje, taku da su se danas potomci onih prootnih papaka civilizacijski potpuno asimilirali. datUls je veći"a

papaka u duši i papak umom. Materijalne teškoće su riješene (zahvaljujući otwj najrazvijenijoj osobitli da zezne i uni.~ti Miž"jeg svog), papak se sad snalazi i u izlJoru garderobe, opremi stana, kupovini automobila... Ipak, izdaju ga sitnice: korištenje skupug dezodorml..~a bez prethodnog tu.~inmja, pož"tjeli okovrat"ik i prljav vrat što bljesne u svoj svojoj peksinavosti kad "razdrlji" košulju preko SIlezane kravate. Izdaje ga to što nikad nema maramicu. UVijek priča o svojim uređajima, stvarima, autima koji su, "ormalno, najbulji. Najče,iiće ne poznaje ljubav (jer tako ludački fioli samog sebe da za dnlge ne ostaje ništa), a zadOl'oljavanje seksualnih želja obično ispunjmla na različitim

romantičnim mjestima: ograde, zidovi, štale, stolovi t, u boljem slučaju, plastOVi sijena. Knjige naručuje preko kataloga, bez da bi ih opipao, vidio, osjetio. Čita, najčešće, samo fabule sa konca knjige. Uža specijalnost je čitati Hessea tlt Markesa, a da je prethodno pročitana knjiga bila bukvar ili, u boljem slučaju, "Doživljaji

36

Nillotettne Jlllrsaca. L"umove g,euu r.slllJUCIVO sa video-kaseta, jer je kino "bezvezno trošenje novca". Njegova konverzadja je tipa: "Obožavam Pearl Bak, pročitao sam sve njegove knjige"; "Mrzim j. joplin, suviše krešt{' {/{ "Ne volim ozbiljnu muziku, sve su mi pjesme iste!" (primjeri su Ilzeli iz mog vlastitog iskustva - op. aut.) Na sve ove "sitnice" koje (ipak!) život znače

čovj('k bi zažmurio, zaboravio ih, oprostio da nije onog što me najviše plaši. Kao što onaj kuwlji papak mrzi livadu, slobodu, miris, cvijeće,

tako ovaj papak mrzi sve što je drugačije od njega, sve što nije njegov svijet, sve što je razlilčito od štale i balege. Svjestan samo svog postojanja on gazi, prlja, uuištava, sve oko sebe. On j" centar s,'ijeta i Ulliverzuma, lijep i z{ul,)/Io/jall sobom onakav kakav jest, tvrd, jJocrnio. Matnj{w, onemogućen da samo jednom u životu stane pred ogledalo i sagleda samog sebe. Pi/julk zna {la mora n Ži,'ot, medu ljude, zna da "'ora Ila lil'adu i ma koliko ljepote pružala, ona je za ,Ijega strano područje, nesigurlli teritorij koji mrzi iz dna duše. To je ona situacija kad papak gleda film za koji Sll mu rekli da je odličan, a on ne razumije, jer svi u filmu samo nešto pričaju, a nigdje akdje, pa bulji u ekran, ćeka spas svoje napaćene duše u blagoslovljenim slovima 11JE END. (Uzgred, možda se baš tako rodila ideja da je čitav svijet protiv njega, a sve što ljudi rade zapadno-njemačko-vatikansko­američka zavjera?) jedina stvar koja me "drii' je fakat da papak umire s kravom. Ako je jedina cijena da izumre najgori narod, najbezobraznije pleme, najbrojnija

37

skupina ovih (mnogih drugih) prostora, dajem svoj malt glas za još jedan veliki potop. Uz taj glas neka Pandora pusti vječnu nadu da na nekoj novoj Nojevoj lađi neće primiti par papak~l

za očuvanje vrste.

jS

BALKAN-YARD

1'12 je isključio ekran, aktivirao alarmni uredaj i zavalio st' u fot,'lju. Progutao je pilulu koja je stvarala jak osjećaj smirenosti. Možda, kao neklul, kafa i ciglna. (ekao je grupu novih studenata koj'! je t ...d'ao uputiti u tajne BALKAN· YARD-a. Ratlio je taj posao već 78 godina, l,io je umoran, zasićen istim slikama, umrtvljen identičnim prizorima. Više od svega, želio je pobjeći. Možda se uključiti u ekonomsku Svezemaljsku Ko'!federaciju. Prestati raditi s prlwim ljudima. Vratiti se robotima, vratiti se sIJojima. Na 7..emlju .m, te 2143. godine, mogli ući

samo izabrani. Samo oni koji su znali, u pokretnoj stauici 7..emlja-Mars, ostaviti svoje sjećanje, mržnju, suze, ljubav, tugu, zavist, zaboraviti poeziju. Samo oni koji su bili sjJOsobtli živjeti savršeno racionalni život. Otvoriše se vrtila i u sobu ude sedam no!'i/) iz serije 1'13. ZLlI,zeli su svoja mjesta oko komaudne ploče. 1'12 prekinu svoj drijemež okreni' im se: "OK, momci, počinjemo!" Na ekranu ugledaše crnu mrežu, sitno i tanko, skoro ručno izvezenu, poput paukove. Nigdje nije bila prekidana, jer je, već odavno, uhvatila svoj plijen. Velika, crna, visoka bodljikava žica. "To je, tlovajlije moje, BALKAN-YARD, legendarni homo-vrt, vrhunski, dosad najsavršeniji, najživotniji eksperiment naše civilizacije. Cijeli park smješten je na površini od 51.129 km2, specifilnlh reljefnih oblika i umjerene kontinentalne klime. U sjevernom dljelu je plodno

39

tlo od kojeg bi se, primjenom najsavršenijeg načina obrade zemljišta na nivoima, mogla hraniti trećina trenutnog prebilJaIstva Zemlje. Cijeli prostor je odvojen i ograden žicom ,'isokom 2,5 m kroz koju teče struja. Park je podijeljen Ira tri, površinski, potpuno Jednaka dijela, koji su samostaltI<' organizacije, medusob/lo potpuno neovisne. StanOlmištIJo Se lJavi lovom i primitivnim oblicima zemljoradnje stočarstva. Dvadeset odraslih osoba čin('

porodicu, a sedam porodica skupinu. ZemljII obraduju na teritoriju koji pripada cijeloj skupini. Skupina ima nekoliko placeva na različitim mjestima, a svaki plac podijeljen je na sedam dijelova. Svi obraduju skupa, pomažući

jedni drugima. Imaju nekakalJ urodeni instinkt da ne gomilaju svoju imovinu na jednom mjestu. Cijelo društvo kontrolišu vojnici, tz,'. Čuvari Nacije. Biraju ib još dok su djeca, odvode iz porodice i obučavaju za buduću službu, za dobrobit i sreću IJlastitog naroda. Oni su produžena ruka Poglavice kojeg biraju svakih pedeset godina. On je jedina lJeza Izmedu svijeta i njih. On je jedini koji zna istinu. On je Gazda i Sluga, Car i Sužanj. Sva trojica Poglavica medusobno kontaktiraju, savjetuju se i pomažu. Ostali članovi društva su prvi korak u istoriji čovječanstva. Njihove mentalne strukture su kao kod pećinskog čovjeka. Prije 150 godina vodili su rat do istrebljenja, ostali su samo najjači i najsretniji. Ioni bez sjećanja, znalIja... Jedino što znaju, sigurno, potpUtlO, apsolutno je to da Iza ograde žive njihovi neprijatelji. SlJaki kontakt s njima kažnjava Se smrću. Svaki pogled na žicu

40

primijeti gazda. Svaki dodir žice budi Velikog Duba što živi u njoj. 1'12 ućuta. Kamera je izabrala svoje žrtve i na ekranu se ukaza skullina ljudi. Obučeni u crne kom',b,ezone, gru',e i tvrde poput metalnib oklopa, izbrijani do tjemena, bosi, promrzli, sjl'dili su oko ,'atrl' { ručali, rukama komadajući

ispečenog Zl'ca. "Podijelili su ga na jednake dijelOIJe", primijeti jedan 1"13. "To uvijek čine",

odgovori 1'12. Sve dijele, čak i kad danima, Jlajčešće zimskim, JI(~ta "e pojedu." Mršavi, skoro očajnički tužnih pogleda, grijali .5U ruke nad vatrom. Okruživala ih je plavo-siva izmaglica, mutna, Jlellrlrod,ul, 1 vatra je gorjela bolesno, šk ,-to. U z'raku smra,l, vlaga. l! studiju se, JIegdje iz daljine, tibo, u laganom l,ianissimu, začu muzika. Nježna, pitoma. Glas je IlOstajao čvršći, zvučniji. Uskoro je zvonio lIl"Ostorijom. Muški glas, djevojački nježan. 1'eovci se trgnuše. Osjetiše blage talase električne stntje. Kamera prifJ{iži lice tridesetogodišnjaka, tužnih, I,itomih sme,1ih očiju. Pjeva~ je melodijski tačno,

sa,Jršeno. Plakao je pjesmom. Roboti se uzbudiše. Talasi struje bili su sve jači, a uopšte nije bilo vrijeme "emocionaltlOg čišćenja". Počeli su osjećati

sami, bez programa. Osjećati bol, tugu, osjećati

želju, nesavladivu, divljačku, da iskoče iz željeznog oklopa, da sruše sve oko sebe, da osjete bol slomljenog stakla u ruci i miris ljepljive krvi. 1"12 se prvi pribrao i razbio ljepotu svojim metalnim glasom: "Njihova govorna komunikacija nije još dostigla maximum, ali pjevaju predivno, neopisivo... Sevdab... To je naziv iz njihovog prošlog života... " Jak, prodoran,

41

iritirajući pisak sata prekinu pjesmu. Otkllcalo je podne. Knmera prikaza panično prekidanje obroka, masu ustal~lsanll, ponesenIl u jednom valu. Majke su nosi/e djecu. Divljački krčeći put ka još nepoznatom cilju. Ista slika u sve tri ograde. Ista do u najsitniji detalj. Kamera zaustavi svoj hod na velikom metalnom čudovištu. zaraslo u prljavu, vlažnu, ljepljivu travu, nezgrapno tijelo sivomaslinaste boje, dugačka cijev, gusjenice zarđale. Rulja se nevjerovattlom brzinom i preciznošću postroji u redove, kleknuše kao jedno i ostaše ukočeni,

sledeni, .filmski neprirod"i. zatvorelIe oči, blago pognuta glava, ruke sklopljene tla gr,ulima. "To je njihov totem, tjelesnost njihovog Roga. Vjeruju da je sletio s najudaljenije, one "ajsitlllje zVijezde. Obožavaju ga. On je ispred s,Jegll. Ispred porudice, ispred djeteta, ispre,l sebe samog." Jedall T13 gotalJo lJiklIu. IIes'1estall ,lli reaguje /Jrz(), emocionalno i IIeur'",IIotež"IIo za robota-ekumistu: "Pa to je prastlll"i tl'IIk!" 1"12 hladno prekomentarisa: "zabora,!/jaš da ,u" zIIaju ništa i ne sjećaju se ničega!"

Tišinu ubi ustajanje maSl~ i šljapkanj,· po gustom blatu. Prilame sveti/ištu i sa, skoro fizički

opipljivim poštovanjem, počeše ljubiti jednu malu tamnu mrlju na metalnoj spodobi. Negdje dolje, kod ogromnih, jezivih gusjenica. Knmera "riblui objekat i oni u sobi ugledaše otisak djećije

krvave ruke. Po obredu, razidoše se u svim pravcima, pogureni, već ukočeni od hladnoće.

T12 isključi ekran i okrenu se svojim sugovornicima: "No momci, ima li šta nejasno!' Tišina, muk, težak i neugodan. T12 je čekao.

42

Njegova reakcija prije 78 godina bila je ista. Sad je sve II rukama dobre stare navike. Iz pozadine se, ,ze.~to kasnije, začu glas malog, plavog, djetinje nježnog T13: "Zašto, zaboga, sile OIlO? 7..LlŠtO to radimo?" T12 uzdahnu, strpljivo suzdržavajIIći mwj sitni, bockavi osjećaj

mušičavosti: "Čekamo! Čekamo da prođe nOlJih dvije hiljade godina, da bismo saznali šta će

učiniti kad dođll na isti cillilizacijski stepen razvoja!" "Zar se isplati čekati?", skoro šmrknu mali, plavi, djetinje nježni T13. "Isplati, jer je to najveći

fenomen II istoriJi ljudskog roda." "Mogu li oni n<·.~to jJromijeniti?" "Ne oni žive skujJa sa svojim neprijateljl'm, dijell' pollIpećenog zeca. vole ''.legOIIII diecu, trpe njegov bol, pllštaju ga u pjl'sme, učl' ga da voli... Svakih pedeset godina pošaljemo ",,, signale, jasne i shvatljive, ali oni žmure, ne žele vidjeti... Ljuball je njibolI kraj, otrovni med, nešto što stvore, j}{l umru U njoj, s pjesmom na usnama i sell,labom u sIlakoj pori, sl.,akoj kapi krdo Ljubm' je njihovo rađanje i ''.IihOl,a smrti" Dvije hiljade godin(4 kasnije, 1258 gledao je u ekran dan i noć. Cijela ekipa nestrpljivo je čekala rezultate eksperimenta starog dva milenija. 6. aprila 3142. odjeknu pucanj, svijetleći meci otjeraše zvijezde, granate nadjačaše plač i krik. 1258 isključi ekran. Negdje u podzemnim hodnicima Marsa, u podrumima skladišta starih robota čuo se tih jecaj. Metalno srce malog, plavog skoro djetinje nježnog Tl3 plakalo je prave suze iako nikad nije bilo programirano da ih proizvede.

43

Ni sanjao nije da je prije 2 milenija, jedan nepoznati naučnik s teritorije BALKAN-YARDA napravio čip sa Innisom Ijuha"i. Ni .~anjao nije da je baJ laj čip bio II~raden u mozak nj"~OI'o~

dede. Ni sanjao nije da je jo.~ davno, II .~ko/{,

skri"e" od kame,'a I I,ro/esora, k,.l.iiom I",ljllbil'.iii A12, najljep.~II roboticlI II ,'azr"IllI, zarazio "UlIU

~e"eraclju.

i

iDU PiSMA

Pet pisama na stolu. jutro, Istresie smo se, ,ratopile pajJi"l', jJrosule se na njih. Duboko disanje, ujednačeno mirno, pokoja riječ u snu, svitanje i bljeskanje snijega kroz prozor polumraČt,e sobi'. I~: malt moj, to su oni dani kad idu pisma. To je cijelt život, otkuhan i skupljen u par redova. Nikad ne pitaš ko ide, kada, kako... Kad bi završila samo kilometar južnije od Ljubljane bila bih ii, .Ideš II školu, trčiš u Rošku, učiš

spava.~, spre", '" pereš l'eš, a stalno ",isliš: "A .~t a pl.Wlti... " Dotrči i noć, posljednja. jutro ti ostaje za pisanje adrese i blagi poljubac na onom "volim vas". Pet mojib umo,.,.i/) lica i tužni/) okica sjede za stolmn, zuri' u bjelinu papira i čekaju. ja ib znam, mali moj, jo.~ uvijek neče početi. još nije zrelo. još jl' u glavi ",ilton misli, još u dama.-ima k(JI'itlac osjl,ćanja. Tišinu natapa J)okin glas: "A u Vltci jOIJana Cvijića rastu llruga ,leca, ""ki "o,Ji klinci... " "lij, b'oš pisat za minus iz istorije? Ma ne tako, ja sam nllpisala lla imamo ..amaz za doručak!

Ti piši za školu, a ja ću za smještaj... A bi r neko jeo? Joj, ja bih kafu... • Sad su već

nervozne, m ušfća Vl', kuckaju olovkama, češće

ustaju... Znam ja, malt moj, te okice, sad se cakle neprirodno, još tužnije, zbog bljeskanja odvratnog kancelarijskog ..eonskog svjetla. A one moraju, mali moj pustiti suze. One tihe što kapnu sa trepavica na vrbove obraza. Poslije

45

toga su pisma najljep.~a, proclJjewla, Ile osj"',· .~,.

samoća i prekinula djetinjstvl4 " "jima. Kad pOleku suze, ma/{ moj, one ljale tepa"j.. i ruk" da ih miluje. Onda, a papir jo.~ bijel, "ahrupe Iwiskl4 f smi;eh. Gomila razdra~a"osti iz koje vire ,-"ke, IIo~e i glavice, trepuške po licu. prstići po nježnoj koii... I mangup onaj naš, uozbilji se, IJi.~e. A neće

zaplakati, "ije fal! Kad erni sat zapi.,,'i svoje 00:00, "hvali ih panika, viču, okreću lislolle, pune redove... "Daj, daj piši... Ma ne lo, piši im da pjevaš... Ej, napiši za pelicu iz hemije... Kad ono dobijamo voće, svaki Ireći ili čell'rfi llt",? A šla je lo voće? lJaj, ne b "daleši, moram "slali I~;"''-O.'' E~ moj mali, šla sve s/tUle Iiii laj Iwpi,-. I pnJe ljubavi, računi iz malenwlike, slike iz: Rima, krišom pL~alli pnJi stihovi... Valli sIIijeg. Velike mekalIe pahulje, kucaju "a prozo,-, SfllijU se i skaču. Jesu li dolje i pahulje umrle? "GOTOVA SAM! PRVA! Blago tebi. Kofko je? Pola čeli,-i. Nemoj zalJOrlwiti nalIiti sat. Kad? CI .....sl. Mrzim olle "aspavalIe face u razrell"t" Gasim sVjetlo. Na slolu pet bijelilj kOl,,,,-ula. lJojim se, opuštella i sretna, da ih ne ""ij" ljubarJ, kad ih otllore. A možda proljeće i nije tako daleko. Možda ćemo, svojim moslorlinw, polako, pismo po pismo, slići do njih.

46

BILJEŠKA O AUTORU

Farah Tahirbegović je iz Zenice, odakle je, s mlađim bratom, nakon što je počeo rat u Bosni Hercegovini, došla u Sloveniju. Početak rata spriječio ju je da završi prvu godinu studija komparativne književnosti i bibliotekarstva na FUozofskom fakultetu u Sarajevu. Devetnaesti rođendan proslavila je u već ratom zahvaćenoj

Zenici, a dvadeseti u izbjeglištvu, u Ljubljani. Prije gotovo godinu dana uključila se u rad Književne radionice Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj domačiji, gdje je, ne dugo zatim, postala i solista u orkestru, a potom i počela obučavati mlade harmonikaše. Svojim proznim tekstovima, od kojih su neki objavljeni u ljublJataskom časopisu izbjeglica za izbjeglice IZl i publikacijama Kulturnog vikenda djece iz Bill, Farah Tahirbegović se izdvojila kao najdarovitiji polaznik Književne radionice. Dar uočavanja

bitnog, pogotovu sitnica koje, neosporno, život znače, proživljavanje viđenog i doživljenog i njihovo umješno jezt&o izricanje karakterizuraju sve njene tekstove, bilo da imaju oblik pisma, dnevnika, zapisa ili priče. To je bilo uočljivo i u njenom dijelu "Dnevnika iz Italije", "Vodnikovci u Rimu", a vjerujem da će biti i još više iz ovog zbira njenih tekstova. I ako je polovina knjige "Dnevnik iz Italije" bila jedno krilo, onda će

drugo, nesumnjivo znatno motnije, biti knjiga "Pismo roditeljima". A to su krila pod koja, duboko sam uvjeren, Vrijedi puhnuti. zato to i činim, zahIJalan svima onima koji su mi u tome

4i

pripomogli. I -.~-, 'u Muliću, uredniku 17..J1a, kojio'

je objavljivao njene tek.~tOl/e, i 1Jruštvu siOl/enskih pisateljev koje je, kao organizator Medunarodnih književni1J susrelll Vilenica, dio OImgodtšnje nagra/le Vilenica, lm želji dobitnice, češke

ktrJiževnice Libuše Monikove, koja živi u Njemačkoj i piše na njemačkom, da nagrada bude namijenjena školovanju djece iz Bill, dodijelilo Farah Ta1Jirbegović t time joj olakšalo život u izbjegličkom zbirnom centru Raška, studij na Viši šali za sociaino delo i bavljenje literaturom, kao i slovenskim pjesnictma Kajetanu i Juriju Koviču koji su, novčanom potporom, omogućili štampanje ove knjige.

J. Osli

48

Biblioteka "EGZIL-abc" '93/94

a - Semezdl,! Mehmedinović:SAR.1/EVO BLUES

b - lzel SaraJlić' SAR.1/EVSIGt RATNA ZBIRIGt

c -JosiP OsU:JEVREJI U SAR.1/EJV I BOSNI

d • Nedžad IbrišlmovlćKNJIGA ADEMA KAHRlMANA .••

e· Mlljenkojergol1lćHIMMEL COMANDO

f -Sretko Kosovel' INTEGRALI

g • juraj Martinović' POSUNOVRAĆENOVRIJEME

h - Ferida DurakoItIć.·SELIDBA IZ LIJEPOG KR.1/A 'OO

I· Goran Simić SAR.1/EVSIGt roGA

J .JosiP OslI: lJUBAVNO DVORiŠTE

II - Farah TahIrbegovićPISMO RODrrEIJIMA

I-JosiP Osli: SAR.1/EVO - NEIGtDA I SADA

m - Preithov Voranc: DOBRO]UTRO

n . Ismel Bellrić' DJEČAKGLEDA KROZ PROZOR

nj . Boris A. Novak: SVIJET DjE11NjSTVA•..

o . Jarllo Samouk: NERVOZA

p - Isnam TaUlć' TIGAR

r - Valerija SIIrinjar-Tvrz: SAR.VEVSKE GRAFIKE

q • Maruša Krese: SAR.1/EVO, lJUBAVI MOJA

s - France Prešeren: SONETI

I •JosiP Osti: MAŠTA NA TRAPEZU

u • Blaga DImiIrova: BOSNO. BOIJKO MOJA

v - Velimir Milošević' NACRT.v MI TATA KUĆU

w - Mirsad Be8rbašlt!.: MAMA+jA+TATA-IJUBAV

" - Advan Ho%lć' PROĐiMOISPOD DUGE

Y - AIellsandar Mlnt: SAR.VEVO . lJUDI I VIĐENJA

:i . Ferida Duraković'MIKIJEVA ABECEDA

D11' OSF • Slovenl~~