PJESNIČKI OPUS ORSATA (MEDA) PUCIĆA

КОМПАРАТИВНА ИСТРАЖИВАЊА СЛОВЕНСКИХ ЈЕЗИКА, КЊИЖЕВНОСТИ И КУЛТУРЕ

431

Katja BakijaSveučilište u ZagrebuHrvatski studiji (kroatologija)

PJESNIČKI OPUS ORSATA (MEDA) PUCIĆA

Sažetak: Pjesništvo dubrovačkog vlastelina Orsata Pozze (Meda Pucića, 1821–1882) neraskidivo je povezano s životnim i društvenim prilikama pjesnikova doba i veza-no uz stvarne događaje. Poeziju je shvaćao više kao društveno uvjetovanu nego kao estetsku kategoriju. U pjesničkim postupcima često koristi strukturu pjesničke pripovijetke, vješto asimilira narodne motive i služi se elementima narodne poezije (osmerački i deseterački stih). I u stihovima, uz rijetke primjere intimnih i ispovjed-nih ljubavnih pjesama iz ranog razdoblja, Pucić djeluje kao angažirani kulturni dje-latnik imajući pred sobom vrijedan i plemenit cilj – slobodu svoje uže domovine (Dubrovnika) i slobodu ostalih slavenskih naroda u Europi.

Ključne riječi: Medo Pucić, Dubrovnik. preporoditelj, slavenska uzajamnost, romanti-zam, narodno pjesništvo

Orsat Pozza ili kako je sam slavenizirao svoje ime Medo Pucić (1821–1882), dubrovački vlastelin, književnik i političar, jedan je od najistaknutijih Dubrovčana svoga vremena i značajan hrvatski kulturni i književni djelatnik u preporodnom razdoblju i sredini 19. stoljeća.

Školujući se u Italiji (studirao je u Veneciji na Učilištu svete Katarine, a potom pravo u Padovi i Beču) rano je na padovanskom sveučilištu upoznao i usvojio na-čela talijanskog nacionalnog romantizma o bratstvu, jednakosti i ravnopravnosti svih naroda te dosljedno u pjesništvu i u publicističkim i političkim tekstovima zastupao ideje slavenskog zajedništva, kulturne, nacionalne i političke afirmacije, posebice južnoslavenskih zemalja.

Pucićeva djelatnost bila je izuzetno obilna i raznorodna, bio je pjesnik, po-vjesničar, kritik, prevoditelj, sakupljač narodnih pjesama, publicist i političar. U radu se razmatra Pucićev pjesnički opus.

Medo Pucić svoju prvu pjesmu napisao je kao devetnaestogodišnji mladić i posvetio je djevojci M… Pjesma je datirana 1840., a kasnije će pod istim imenom napisati pjesme u Padovi 1843. i dvije godine kasnije ponovo u Dubrovniku.

Taj njegov pjesnički prvijenac očituje bliskost s narodnim pjesništvom što će ostati odrednica njegove poezije i u kasnijem razdoblju, karakterizira je liričnost i izraz je njegove domoljubne i aristokratske svijesti. U kiti cvijeća što je lirski su-bjekt poklanja dragoj Franjo Marković (Marković, 1883: 130) vidi alegoriju obitelj-skog grba Meda Pucića1 kojeg određuju tri boje: žuta, modra i crvena.1 U rubrici Staro knjižtvo almanaha Dubrovnik cvĕt narodnoga knjištva, 3. svezak, Zagreb 1852. Pucić

UDK 821.163.41.09-1 Pucić M.

НАУКА И СВЕТ

432

Slika 1. Orsat Medo Pucić (1821–1882)

Uzmi dušo kitu cvijeća

Još ostatak premaljeća.

Na prozoru mom je cvalaMojom rukom zalivena;

Boja joj je još ostalaŽuta, modra i crvena.2

U pjesmi istog naziva napisanoj u studentskim danima tri godine kasnije uz bliskost s narodnim izričajem pojavljuje se epičnost u ispovjednom deseteračkom tonu, žudnja za ljubavi, slutnja rastanka. U ovoj ljubavnoj elegiji osjeća se pesi-mizam kojem suprotstavlja pjesnik mladenački polet, ali ona je oproštaj od rane mladosti i nepomućene sreće.

Ni noć blaga, ni cvieće mirisno,No sva zemlja, pustošna ledina,

u književno-kritičkom tekstu o Brueroviću piše o svom obiteljskom grbu: „Gèrb Počića kaže polje modro sa dva pasa zlatna od lèvog vèrha sve do desnog dna, i šèst lèrah zlatnieh, tri nad a tri pod pasovima“.2 Medo Pucić. Pjesne, Karlovac, 1862: 205.


433

Vedro nebo vreće od pepela. –Gledaj, dušo, već se vihar vije,

Već nas traži, već nas obkoljuje.3

Treća pjesma s istom posvetom organizirana u šest sestina s rimom abab ccc

napisana je u Dubrovniku 1845. i sve tri zajedno predstavljaju zaokruženi ciklus ljubavi u vrtlogu prolaznosti od radosnog buđenja do tužnog ugasnuća koje je konačno.

Ne plaši se srce tužno!Nema tebi drugog boja,

Neće niko veće ružnoLišiti te svog pokoja;

Pod udarcem prviem puklo,Za vieke si ti umuklo.4

U ovim najranijim Pucićevim stihovima ima proplamsaja iskrenog nadahnu-

ća, mladenačke vedrine koju kasnije zamjenjuje sjeta, gorčina i tuga. U mladim danima (u Padovi 1841.) Medo Pucić piše pjesmu Braća koja svo-

jom evokacijom podsjeća na narodnu pjesmu, a stihovima je na tragu njegovog pjesničkog (i političkog) programa koji će slijediti cijeli svoj život.

Mili Bože ala ti je mučnoU zemljici tuđoj prebivati!

Kad zazoveš, odziva ti nije;Kad zaplačeš utjehe ti nije…

Oj nesrećan talijanska zemljo!U tebi je blaga izobilja

Plodna njiva, mekahno podneblje,Tihe vode, ladjonosne rieke,

Brda osojna, mramorite gore,Biela dvori, crkve uzorite,

Nebrojeni u gradovim narod,Al zaludu – nije naše duše.5

Kao u zbirci Talianke od Orsata Počića i u ovoj pjesmi dominira sjeta pjesniko-va, usamljenost i gotovo bolna čežnja za domom – domovinom – Dubrovnikom još snažnija i naglašenija u ljepoti talijanske arhitekture, bogatstvu i raskoši njena života. Kao brojni dubrovački sinovi školovao se u Italiji, ona mu je duhovna do-movina, ali nije talijansku književnost, kojoj se divio i neizmjerno je cijenio, poku-šavao slijediti formom i sadržajem nego se zanosio njihovom borbom za slobodu i ujedinjenje.

3 Isto: 178.4 Isto: 169.5 M. Pucić. Pjesne: 202.


434

Mladi Dubrovčanin ostavio je dubok dojam na slovačkog pjesnika Jana Ko-llara, ideologa slavenske uzajamnosti koji je uočio njegov talent. Pucić je Kollara susreo prve godine svog studija u Veneciji 1841. godine, a „vrli Slovak“ o tom je susretu zabilježio:

„U Mletcih bijaše ponajznatniji i ponajzanimljiviji moj novi poznanik, gospodin Or-sat Počić, austrijanski grof, a dubrovački vlastelin iliti knez.. To je Mladoslav od kojih dvadeset godina, krepka stasa, krasne duše, plemenita duha i znatna pjesničkoga dara“ (Car, 1904: 128).

Zabilježio je i Pucićevo duboko poštovanje i oduševljenje za ideje koje su snažno djelovale na njega i odredile njegov put pa je od tada „mladi Pucić otpočeo svoj pregalački rad kao slavenski apostol pred latinskom Europom“ (Car, 1904: 128).

Kollar spominje pismo koje mu je uputio mladi pjesnik, a kojim se očituje Pucićevo oduševljenje slavenstvom i već u tim godinama oblikovana svijest o te-meljnoj zadaći svekolika njegova budućeg rada:

„Visokopoštovani Gospodine! Rieč ona – Slavljanstvo – a veće unutarnji njezin sluh, – koju ste meni vatreno priporučili prid Vašim odlaskom iz Mletaka, pružila je u srcu mome duge žile i prsi moje jakiem žarom razgorjela tako, da ne mogoh uzdržati nadahnuta slova“.6

Iz Kollarova putopisa7 iščitavamo jasnu misao mladoga Pucića o njegovim kasnijim nastojanjima: „Nije pjesnički lovor cilj moj, niti pohvala, ali srčano vjeru-jem, da književna izobraženost puka jest moguće sredstvo za dovest ga na oni stupanj slavni, gdje vriedan postaje nazvati se vlastiti“8 (Marković, 1883: 131).

Na koncu pisma Kollaru Pucić se potpisao kao „Vaš podniženi sluga Orsat Počić, Iliro-Slavjan iz Dubrovnika“.

Godine 1842. Pucić opčinjen sveslavenskim romantizmom piše pjesmu po-svećenu Kollaru u Padovi, naziva ga poslanikom nebeskim i u deseteračkim stiho-vima iznosi svoj pjesnički program koji će odrediti njegovo kasnije djelovanje i na drugim područjima. Očituje stav o potrebi angažiranosti, ideju o pjesniku koji je svjestan prilika u kojima živi.

Pjevaj sinko, Slav se preporadja!I ja zgrabih gusle javorove

Pjesme pjevah na jedinoj struni…Ali duši nestadoše glasi…

* * *Sad je vrieme bojak vojevati,

Krvcu lievat, spasit domovinuA ne gudit po sljepačkoj gusli –9

6 Isto7 Kollar je u zimu 1841. prije putovanja po sjevernoj Italiji posjetio Hrvatsku. 8 Franjo Marković. „Knez Medo Pucić“, Rad JAZU 67, Zagreb 1883: 131.9 M. Pucić. Pjesne Meda Pucića, Karlovac, 1862: 188.


435

U ranom razdoblju tijekom školovanja u Padovi nastaje njegova pjesma Slav-ljanstvo koja se kasnije u pjesničkim izdanjima javljala u različitim verzijama, ali je za-držala svoju prvotnu sveslavensku misao. Riječ je o Pucićevoj programatskoj pjesmi.

„Blago puku, čija sila„Stoji jedra, zdrava, čila

„Dok je vjeran on svom naroduNiko nesmie dirat m` u slobodu.“ 10

U Padovi 1841. nastaju i neke od pjesama iz Bosanskih davorija koje će kasni-

je ući u pjesničku pripovijest Cvijeta gdje kroz stihove Pucić propagira ideju kojoj se iz srca predao. Već u tim mladim danima on ima viziju zajedničke slavenske za-jednice i ideju o organskom rješenju istočnog pitanja kako ga je kasnije zastupao. U Srbiji koja je „Otmanski jaram svrgla“ i Crnoj Gori vidi slobodne južnoslavenske države, a ostalim slavenskim narodima najavljuje „rujnu zoru, žarki dan“.

Srbija se digla veće Otmanski je jaram svrgla; Čulo se je na daleče Kad je ropsko kolo strgla; Borila se ne zaman, Sad joj svietli žarki dan.

Crnogorska eno vila Mirno slavne dane traje; Kol` je teška tudje sila Ona davno ne poznaje; Borila se ne zaman, Sad joj svietli žarki dan.

` A mi kako? Svedj u tmini Da stojimo crna lica? Deder braćo! na visini Vedra sja i nam danica. Borba neće biti zaman, Rujna zora, žarki dan.11

Pjesma Slovincim u Mlecima napisana u Padovi 1843., godinu kasnije u Zori dalmatinskoj 11/1844. objelodanjena je kao Slavjanima u Mletcih pozdrav, zapo-činje stihom Oj junaci… dok je na stranicama Slovinca za 1882. godinu broj 23 tiskana pod naslovom Slovincim u Mlecima i započinje stihom Oj našinci na zemljici tudjoj! (ista verzija pjesme tiskana je i u Lukšićevom izdanju Pjesne 1862.).

10 M. Pucić. Pjesne:199.11 Medo Pucić. Pjesne.(Bosanske davorije) Karlovac, 1962: 1891–190.


436

Oj našinci na zemljici tudjoj!Sama spomen mile domovine

U vjeri nas i u skupu drži;12

Ova pjesma svjedočanstvo je Pucićevih druženja i prijateljstava za vrijeme boravka u Italiji, ocjenjivana kao „najvrsnija od svih pjesama prve mu dobe, od-likuje se poletom fantazije, žarom mlada rodoljubnog čuvstva i plastičkim prika-zivanjem pučkog života“ (Marković, 1883: 144). Pucić zaključuje pjesmu romanti-čarskim zazivanjem novog doba i buduće sloge koja će svim Slavenima donijeti dane slave i slobode:

Naša stara oživjet će mati,Past će tmina, sinuti će svjetlost,

Slogom će se srca raspaliti,Slavjan put će sebi prokrčiti.13

Od polovice 1846. do konca 1848. Pucić putuje Italijom i u tom razdoblju na-staju lirsko-elegijske pjesme objavljene u zbirci Talianke14 i epska pjesma Karađur-đevka u kojoj je opjevao podvige prvog osloboditelja Srbije Karađorđa Petrovića.15

Pjesme iz ove zbirke plod su Pucićevih mladih dana, nastale na koncu nje-govog školovanja u Italiji. Iako u predgovoru iznosi kako su stihovi u Talianka-ma pisani u raskoši i blagostanju europskom „u sred namamá raszipnoga života, u zlatniem dvoranama, kod dragocienih trpeza, sred trka engleskieh konja, pod zvekom klavira i pijenom šampanjskoga“16, ipak ih prožima domoljubna čežnja i romantičarska sjeta, misao o sudbini njegovog naroda i ljubavna bol. Pjesme objavljene u ovoj zbirci u većini su soneti posvećeni (izgubljenoj) ljubavi i domovi-ni u kojima je priželjkivao slobodu slavenskih naroda. Izdvojila bih pjesme nastale turbulentne 1848. posvećene Adamu Mickiewiczu i Danteu Alighieriu.

Početak te revolucionarne godine kad je austrijska politika srušila sve iluzije, zatekao je Pucića u Rimu gdje se upoznao s Adamom Mickiewiczem17, apostolom slavenstva čije pjesništvo određuju dvije velike ideje – vjera u Boga i uskrsnuće njegove domovine. Prijateljstvo s Mickiewiczom ostavilo je snažan i dubok trag na Meda Pucića, blizak mu je njegov sentimentalni misticizam, čežnja za domovi-12 M. Pucić. Pjesne, Meda Pucića, Karlovac1862: 184.13 M. Pucić. Pjesne: 186.14 Talianke od Orsata Počića. Zagreb 1849. 15 I za ovo Pucićevo djelo pojavljuju se različiti nazivi – Karađurđevka, u rukopisnoj autobiografiji naziva je Karađorđica epos (Biografija Meda Pucića, Arhiv SANU, 7380/43, Gjurgjevica u izdanju Talijanke od Orsata Počića, Zagreb 1849. i Karagjurjgica u Pjesne Meda Pucića, Karlovac 1862. što je konačno i potpuno izdanje 16 Talianke od Orsata Počića, Zagreb 1849. 17 Adam Mickiewicz veliki je poljski romantičarski pjesnik, najveći duhovni autoritet svoga vremena čije je djelovanje bilo odlučujuće za formiranje poljske kolektivne svijesti. Vjerovao je u napoleonske ideje i revolucionarni preobražaj. Začetnik je poljske romantične drame (Dušni dan), a u pjesništvu sretno spaja sentimentalizam, romantizam i realizam. U Rimu 1848. od pape traži da se stavi na čelo narodno-preporodnih pokreta u Europi.


437

nom, vezanost uz pejzaž kroz koji iskazuje svoja čuvstva. Bio je to susret poletarca i moćnog orla u vječnom gradu kamo je poljski bard došao sa svojim sljedbe-nicima „posvetiti desnicu“ oslobođenju Italije, a spojila ih vizija majke Slavije od Dubrovnika do Krakova.

Slika 2. Pucićeva pjesma Slavjanima u Mletcih pozdrav objavljena na naslovnici Zore

dalmatinske broj 11 za godinu 1844.


438

Zdravicu Adamu Mickiewiczu napisao je Pucić u Rimu 11. ožujka 1848. i naslovio jednostavno Adamu Mickiewiczu i očitovanje je Pucićevih sveslavenskih zanosa. Kroz četrnaest katrena s obgrljenom rimom autor deseteračkim stihom pouzdano pruža svoju desnicu velikom Poljaku, koji u njemu budi radosnu nadu i razvija novu zastavu jedinstva i zajedništva sveslavenskog. U godinama gubitka nada u hrvatskoj književnosti, kad se ruše ideali ilirizma, otvara se prostor za pri-hvaćanje poticaja iz drugih naroda, posebice slavenskih. Mickiewicz je za Pucića estetičko-poetički uzor, a Mickiewiczeva ideja racionalistički uređenog svijeta ka-kvim ga je Bog stvorio, njegovo široko shvaćeno domoljublje koje se sljubljuje s univerzalnim slobodoljubljem, solidarnost s nacionalno i socijalno potlačenima i poniženima pridonijela je Pucićevom shvaćanju širine i uzajamnosti slavenstva na velikom prostoru:

Ustaj, ustaj plemeniti rode,Zgrabi koplje, oklope, barjake;Pod novijem znakom zbroji junakePod zastavom vjere i slobode.

Ko prot Bogu i protiva tebi?K moru bježi Turčin poludivljiK Dubravam Nijemac pužljiviI gnusni se Madžarin istriebi.

Slobode će medju tvojih sinovaUvjek biti domovina prava, A davna će gospodovat SlavaS Dubrovnika bielog do Krakova.18

Utjecaj Mickiewicza na Pucića očitovao se i u drugim njegovim (publicističkim

i političkim) djelima, iako Mickiewiczev poljski mesijanizam19 prihvaća Pucić samo uvjetno, zapravo funkcionalno u odnosu na vlastite ideološke i političke premise. Pucić ga pozdravlja kao svog velikog uzora koji nakon dugih lutanja dolazi u Rim.

I ja njegda s malog čuna mogaGledah tvoju korablju golemu…

Slabo ptiče u grmu svojemPjesmu pjevah orla nebeskog.20

18 Medo Pucić. Pjesne. Karlovac, 1962: 75.19 „Mesijanizam možemo definirati kao tip historiozofskog i utopijskog mišljenja koji, na temelju neodržive dijagnoze sadašnjice, u kojoj su ugrožene temeljne vrijednosti kolektiva (u slučaju Poljaka nakon dioba i sama egzistencija nacije), spas projicira u vremenski neodredivu, ali metafizički dokazivu i posve vjerojatnu budućnost. Kao tekst kulture biblijske je provenijencije, i to dvostruko: starozavjetni dolazak Mesije doživljava se kao prefiguracija kolektivnog izbavljenja (Židova); istodobno pak novozavjetno uskrsnuće Isusa Krista tretira se kao prefiguracija kolektivnog uskrsnuća (čovječanstva)“, vidi u Davor Blažina. „Hrvatska čitanja poljske romantične drame“, Drugi slavistički kongres Zbornik radova II, Hrvatsko filološko društvo, Filozofski fakultet Zagreb 2001: 87–99.20 Medo Pucić. Pjesne. Karlovac, 1962: 73., u bilješci Pucić podsjeća na svoj prijevod Mickiewicza


439

Pucić razumije i Mickiewiczeov egzistencijalni nemir kojim su prožeti nje-govi stihovi nakon lutanja Europom i u političkoj emigraciji u Rusiji. U njemu vidi pjesnika koji je prvi uzdigao dostojanstvo slavenstva, srčano želi ostati na njego-vom putu i slijediti ga kao poslušno đače u plemenitoj ideji ostvarenja slobode za svoj potlačeni narod.

Ja za tobom, ko za popom đačeSveštena ću prepjevati slova,

Navještit ću očekano dobaSvom narodu, što u lancu plače.21

U Raveni na Danteovom grobu 4. prosinca 1848. Pucić pjeva ovom velikanu pjesničke riječi (Na grobu Danta Alighiera) tražeći od njega blagoslov za povratak u domovinu i odgovor na pitanje o uspjehu svoje borbe za opću narodnu stvar. Na grobu genijalnog pjesnika Pucić ispovijeda svoju tugu, traži utjehu i pita se hoće li njegove nade biti ostvarene te žali što je njegov narod uspavan i neosviješten.

A mogo bi riječ prijat mojuKako što ti, i ja za mladostiSvu obidjoh očevinu svoju,

Nebi l`jošte našo slobodnostiŽivo sjeme gdjegodj sahranjenoPod gomilom djedovskijeh kosti;

I nesrećno tad spoznah koljenoDobre volje puno, dobre ćudi,

U divljaštvu lele! Zarašteno.* * *

Te ja videć – prosto meni bilo –Svu narodnu gizdu razasutuSrce mi je jadom propištilo;

Pa sudbinu prokleh našu krutuI da skrijem svoje duše ranu

Italije utekoh se putu.22

Pucić se divi pjesniku Božanstvene komedije i u iskrenoj bujici osjećaja Frano Kulišić nije vidio samo „suhu prigodnicu“, opovrgavajući tako određenje Pucića kao „prigodnog pjesnika“ i navodeći kao primjer Goethea kojemu su „dvije trećine slave donijele upravo prigode na putovanju kroz Italiju“.23

objavljen u tršćanskoj La Favilli 1843.21 Isto, 75.22 Medo Pucić. Pjesne, Karlovac 1862: 6723 Frano Kulišić. O Medu Puciću. U spomen tridesete obljetnice smrti (1882–1912). Dubrovnik: Srpska dubrovačka štamparija, 1912: 28.


440

Slika 3. Pjesma Na grobu Danta Alighiera u zbirci Pjesne, Karlovac 1862. (str. 66–67)

Uoči 1848. zamah novih predpreporodnih gibanja odnosi ga na put kroz južnoslavenske zemlje kako bi se upoznao s prilikama u kojima žive narodi na prostoru od Jadranskog do Egejskog i Crnog mora, približio njihovoj kulturi, knji-ževnosti, družio se i prijateljevao s istaknutim filozofima i pjesnicima. Želio je biti što bliže duhu književnog pokreta, priželjkivao je slobodu slavenskih naroda, ali prilike su bile drugačije.

Iste godine objavljuje u Danici ilirskoj24 sonet Dubrovnik napisan prije po-vratka iz Italije u kojem ispovijeda lutanje „od nemila do nedraga“, bol zbog uda-ljenosti od rodnog grada, pita se ima li kraja nemiru koji ga progoni i hoće li ikad dostići svoj cilj i naći potrebno smirenje i spokoj. Razlog pjesnikove boli i bježanja u tuđinu je nesloboda njegova grada.

Sam odaljen od kućnoga praga Svuda tražim ali zaman mira; Za udesom što me sveđer tira Od nemila bježim do nedraga.

Hoću li se tog izbavit vraga? Hoću l` igda doć do živog vira

24 Danica ilirska 26/1848.


441

Kud me goni neboriva vira? Očevina zar mi nije draga?

O, da bogme, jest mi ona mila, Jest Dubrovnik na srcu mi rana... No sad vlada njim bezbožna sila Pa već mrzim do rodnoga stana, Spomen mrzim što mi srce kosi I sv`jet hudi što taj gr`jeh podnosi.25

Stihovi su zrcalo ljubavi pjesnika – oduševljena republikanca koji teško pod-

nosi sumornu sliku svoga grada i pati zbog njegove sudbine jer njome nakon sto-ljeća slobode vladaju tuđini i ta patnja stalni je njegov pratitelj na književnom i životnom putu.

U prvoj Pucićevoj pjesničkoj zbirci Talianke od Orsata Počića tiskanoj u Za-grebu 1849. „Bàrzotiskom nar. tis. Dra. Ljudevita Gaja“ (u predgovoru je naveo kako knjiga izlazi u nevrijeme) objelodanjeno je četrnaest soneta koje objedinjuje naslov Izpoviesti. Doživljavamo ih kao (ponešto zakašnjeli) Pucićev sonetni vijenac posvećen njegovoj tajanstvenoj „djevojci M“. U ovom ciklusu, kao i u nastavku u almanahu Dubrovnik dvije godine kasnije, pjesnik pokušava nasljedovati kanone petrarkističke lirike i slijediti svoje renesansne prethodnike (iako svoje sonete piše desetak godina poslije Vrazovih Đulabija). Ocjenjivani su kao „biser Medove poezi-je“ i „kita miomirisna cvijeća pjesnikova srca“26 (Kulišić, 1912: 39) u koje je pretočio „najfinije svoje osjećaje i svezao ih čistom iskrenošću čustava“ (Kulišić, 1912: 39) . U stihovima se izmjenjuju ljubavni i domoljubni osjećaji, ljubavna čežnja, bol zbog neostvarene sreće i žudnja za dragom i mladošću koja odlazi sa stihovima koji su pjesnička slika neslobodnog doma kojim vlada tuđin i tjeskobnih prilika. Pjesnika razdiru intimne drame, osjeća dvostruku bol – zbog ljubavi koju više ne može ostvariti i briga zbog budućnost svoje domovine. Taj emotivni raskol i strep-nje zbog sadašnjosti koja mu izmiče u nezaustavljivoj prolaznosti života i nesigur-ne budućnosti u kojoj možda neće uspjeti ostvariti svoje težnje i zadaću koji je sam sebi namijenio, očituju se u prvom sonetu.

Ne daj Bože da me tak` umori, Da moj život usahne bez plodi, Da od mene spomen ne ostane.27

25 Medo Pucić. Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina. Pančevo: Naklada knjižare braće Jovanovića, 1879: 197.26 Kulišić, F. O Medu Puciću. „U spomen tridesete obljetnice smrti (1882–1912)“ : 39.27M. Pucić. Talianke: 5.


442

Slika 4. Zbirka Talianke od Orsata Počića,Zagreb 1849.

U posljednjoj tercini pjesnik iskazuje egzistencijalni strah, muči ga pitanje ostav-ljanja traga u osobnom životu, ali i u životu (kulturnoj povijesti) svoje domovine.

Petrarkistička poezija neostvarene i idealizirane ljubavi, podsjećanje na prvi fatalni susret izmjenjuje se sa stihovima u kojima pjesnički oblikuje nezadovolj-stvo zbog političkih prilika i položaja slavenskog svijeta (zemalja). Sudbinsku ve-zanost i opčinjenost ljepotom i umirujućom snagom mora, koju će očitovati i u svojoj Cvijeti, pjesnički je oblikovao u trećoj strofi (tercini) XI. soneta:


443

Ja sam tebe svedj ljubijo, more, I pokornim duše zadivljenjem Gledô tvoje bezdne i ponore;28

Nakon razočaranja Pucić se vraća u Dubrovnik i marljivo radi kao pokretač i urednik, uz Matiju Bana, prvog književnog časopisa u Dubrovniku na hrvatskom jeziku. Djeluje i piše kao povjesničar, književni kritik, prevoditelj, publicist i politi-čar. Piše sonete, o ljubavi, neumitnom rastanku, prolaznosti i objavljuje ih u tre-ćem svesku almanaha Dubrovnik cvĕt narodnoga knjištva tiskanom 1852. u Zagre-bu (Tiskom Franje Župana).

U drugom dijelu almanaha naslovljenom Novo knjižtvo objavljen je prilog Različne pěsmice od Mede Počića29 u kojem je deset Pucićevih soneta i jedna pje-sma od petnaest rimovanih (naizmjenična rima) katrena (u zbirkama Pjesne Meda Pucića, Karlovac 1862. i Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina, Pančevo 1879. objav-ljena je pod naslovom Žalosnica).30 Svi soneti spjevani su u Firenci 1851. i njima je nastavljen sonetni vijenac koji s ovima čine soneti nastali u Italiji (objavljeni u prvoj pjesničkoj zbirci) u razdoblju od 1846. do 1848. Ova poezija pokazuje pjesni-ka zrelog izraza koji dobro vlada jezikom i formom i bilježi svoja intimna razmišlja-nja. Središnje preokupacije su ljubavna bol i žudnja za nesuđenom dragom, tuga zbog propasti stare slave Dubrovnika, čežnja za odmorom od lutanja i razočaranja i smirenje koje traži u veličanstvenoj ljepoti vječne prirode. Pucić je zamišljen i zabrinut nad prolaznošću i ograničenošću našega ovozemaljskog trajanja. Život doživljava kao trenutačno primirje stiješnjeno mnogo jačim i snažnijim silama koje nas određuju prema Božjoj volji, a uspoređuje ga s jednim ubavim oduškom.

Šta je život? lĕpa nĕka nada Uživanje božijega svĕta Časti, ljubve, slave, blagih lĕta`` Koja hoće da te smami mlada. Kao pravi romantičar naš se pjesnik već u tridesetoj oprašta od mladosti i

svetih trenutaka ushićenja, zaokupljen je prolaznošću i nezaustavljivim tijekom vremena koje sve odnosi, ostavlja zanose i nade pokušavajući kroz čvrstu formu soneta svesti račune svog dotadašnjeg života u očekivanju puste starosti. Ovaj so-net slika je emotivne pustoši pjesnikove.

Čas za časom, dan za danom leti, Ustopce nam vrĕme lĕta krade Tak i meni god već trideseti I šnjim konac mladosti nastade.

28 M. Pucić. Talianke: 13.29 Ovako je najavljen Pucićev prilog u sadržaju dok je tekst objavljen s naslovom Pĕsmice Meda (Orsata) Počića30 U karlovačkoj zbirci na str. 44. i u izdanju u Pančevu (ciklusu Istočnice) na str. 62.


444

S bogom dakle o časovi svetiUzhićenja, vĕre i nade,

Prostodušnog sèrce čisti svĕti.S Bogom za svedj, s bogom za svedj mlade.

Ali zbilja! priatelji mili,Tot’ smo cělu čašu već ispili?

Da jeli vam osladila usta?

Kako, kako? To je sva ta tugaZa koj tuži toli starost pusta?

Oto samo? zbilja? uh! uh! ruga!31

Motivi Pucićevih soneta također pokazuju ugledanje na narodnu poeziju,

utjecaj narodnog pjesništva otkriva se i u leksici. U završnoj pjesmi Pucić pjeva o ljubavi, sreći, ljepoti, kratkotrajnosti i prolaznosti svega u životu, prirodi i rodnom gradu koji mu je lijek za sva njegova razočaranja. Nakon deset objavljenih soneta slijedi pjesma razočaranog putnika koja je lirska ispovijed pjesnikova i na neki na-čin predstavlja završetak Pucićevog sonetnog vijenca započetog još u pjesničkoj zbirci Talianke. Kroz stihove pratimo njegov put po Europi. Pucić spominje svoje boravke i školovanje u Italiji (Italija slavna mati svetih uspomena/U čarovno svoje krilo zaman mene primi), posjete Francuskoj (Vidjoh Franciju pomamljenu, ludu ko dĕvojku, / koja svagdan mĕnja ljubav, zakon i zanata) i Njemačkoj (Vidjoh Nĕmšku babetinu padnutieh zubi), ali nigdje nije našao potrebni i traženi mir (Sada kud ću? hoćul` iskat svoju domovinu).

Jedino smirenje nakon dugih i brojnih lutanja svijetom nalazio je u Dubrov-niku; rodni grad nakon tuđinstva pružao mu je utjehu i počinak:

Ja najvolim pokraj mora sidjet u samoći,Slušat žamor od valovah kako žale liže,Razgledivat mĕsečinu jasnu o ponoći,I rumenu čekat zoru da se s bèrda diže;

Ja najvolim šušnju lišća izpod toplog daha,I razigraj od oblakah po nebeskom pasu,

Bĕlo krilo labudovo da po vodi maha;Zlatno géérlo slavuljevo u milosnom času;32

U prvoj zbirci Talianke objavljeno je 14 soneta uz još dvije pjesme, zatim pje-sme posvećene Kollaru, Mickiewiczu, Danteu i Jelačiću, tri pjevanja iz Karagjurgev-ke te prijevodi stihova Dal`Ongara, Shakespearea, Puškina, Leopardija.

31 Isto, 226–227.32 Isto: 229.


445

Slika 5. Zbirka Pjesne Meda Pucića,Karlovac 1862.

Druga zbirka Pjesne Meda Pucića (tiskana u Karlovcu 1862., Naklada tiskar-skog i književnog zavoda Abela Lukšića) posvećena je „Najboljem slovinskom pjesniku Narodu“ i donosi većinu pjesama iz prve zbirke. Izostavljeni su prijevodi Shakespearea, Puškina, Dal`Ongara. Karlovačko izdanje donosi pet pjesama iz ci-klusa Iztočnice (Prinkipo, Pašinica, Bezimen, U stepi, sve datirane u Carigradu 1858. i pjesmu Crnooki, napisanu iste godine u Beogradu), prijevod Manzonija i ulomak iz Cvijete.


446

Godine 1862. objavljuje pjesmu Braća u Naše gore listu (pjesma je napisana u Padovi 1841. i slika je zavičaja kojeg je odasvud magla pritisnula, poprište susreta braće (Hrvata i Srbina) koji se ne poznaju, a jedino što ih razdvaja je vjera, ali Božja nije kada razdor radja.33

U knjizi Poesie serbe di Medo Pucić (Orsatto Pozza) volgarizzate da Giovanni de Rubertis tiskanoj 1866. u Campobassu u De Rupertisovom prijevodu na talijanski objavljene su ponovno pjesme posvećene Danteu, Kollaru, Mickiewiczu, pjesme iz ciklusa Iztočnice (Prinkipo, Pašinica, U stepi, Pazar, Petrograd), ulomak iz Cvijete naslov-ljen La Peccatrice (Grješnica), pjesma posvećena banu Jelačiću objavljena je s izmije-njenim naslovom Očekivanom osvetniku (Allo sperato vendicatore) bez spominjanja banova imena u pjesmi. Prevoditelj je izabrao po svom sudu najbolje Pucićeve pje-smotvore i u predgovoru izrazio sumnju u svoj rad navodeći kako nije siguran da je uspio prenijeti pjesnikove misli i pogoditi boju izvornika. Pjesmu Italiji za ovaj izbor preveo je autor Medo Pucić. Na koncu objavljeno je pismo autorovo prevoditelju.

Slika 6. Zbirka Poesie serbe di Medo Pucić...(Campobasso 1866).

33 Medo Pucić. Pesne, Karlovac 1862: 203.


447

U zbirci Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina tiskanoj 1879. u Pančevu u Na-kladi knjižare braće Jovanovića na ćirilici u ciklusu Listopad objavljeno je devet njegovih pjesama iz zadnjeg razdoblja, prva je pjesma Bugarska napisana u Đako-vu 1. svibnja 1789., te Srbi na Kosovu, Slovinac, Radnički lik, Helvecija, Poma, Italiji, Striženo, košeno do Slave sv. Ćirilu i Metodu napisane 1863. Slijedi pjesnički ciklus nazvan Iztočnice u kojem je također devet pjesama, među njima je pet koje su pjesničke impresije s putovanja Rusijom u kojima lirski subjekt ispovijeda, poput pravog romantičara, svoju ojađenost, samoću, tugu, nemir. Ove pjesme nastale su i pod velikim utjecajem Mickiewiczeovih Krimskih soneta. Prva pjesma ovoga ciklusa je Prinkipio (otok na Mramornom moru u blizini Istambula, op. K. B.), slije-de Pašinica, Bezimenik, sve nastale u Carigradu 1858, te U stepi napisana u blizini Odese u listopadu iste 1858. godine i Petrogradu napisana nešto ranije – u St. Pe-tersburgu 10. srpnja 1852. Uz njih dio ovog ciklusa čine pjesme Crnooki napisana u Beogradu 1858., dvije pjesme nastale u Dubrovniku 1852. – Pazar i Žalosnica i pjesma Jelačiću banu (Zagreb 1849.).

Slike groblja i grobljanskih motiva ukazuju na ugledanje na Mickiewicza ko-jemu su to vrlo česti motivi pa tako i Pucić u Pašinici pjeva:

Kako čempres tmasto gusto Kako groblje n`jemo, gluho, Ko munara pouznosno, A ko more nemilosno, U njedrima hrani suho Pašinica srce pusto.34

Pjesma U stepi ukazuje kako je od Mickiewicza preuzeo sentimentalni misti-cizam, slika pust i neprijateljski pejzaž u kojem još jače čezne za svojim pitomim Dubrovnikom.

Nigdje ništa, prli zgara Ljetnim žarom nebo kruto Doli gola sve pustara, Polje p`jeskom svud nasuto Niđe brda, niđe r`jeke Niđe duba, niđe s`jenke. - (...)

Lele! Đe ste vi planine Vinogradom nakićene? Đe ste smokve, đe masline Kajsije prerumene? Đe ste tići, staglinići Modrokosi slavuljići?

34 Medo Pucić. Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina. Pančevo: Naklada knjižare braće Jovanovića, 1879: 51.


448

Đe si pčela slatki roj, Dubrovniče đe si moj?35

Slika 7. Prva stranica zbirke Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina, Pančevo, 1879.

U pjesmi Petrovgrad veliča slavenstvo i nudi nagovještaj nove budućnosti za slavenske narode:

35 Isto: 56–57.


449

„Odje barem slavski car stoluje! Slava Bogu! Slavljan gospoduje!“ Potom je u ovoj zbirci objelodanjena lirsko-epska pjesma Cvijeta (prvi i drugi

dio) te ciklus Talianke u kojem su pjesme posvećene Danteu i Mickiewiczu, dvije pjesme bez naslova, nastale u Livornu 1848. i u Lucci 1847. godine te sonetni vi-jenac od dvadeset i četiri soneta. Potom slijedi Karađurđevka i ciklus Travanj koji čine pjesme napisane u mladim danima. Tu su dvije pjesme posvećene djevojci M, Narodna pjevačica,, Slovincim u Mletcima, Ivanu Kolaru, Bosanske davorije, Sla-vjanstvo, Braća. Znakovito je pjesnik ovaj ciklus uokvirio pjesmama posvećenim njegovoj tajanstvenoj Lauri (djevojci M), a na kraju je zbirke, kao završni pečat, prva njegova alegorijska pjesma. Na koncu su i Pjesme u note stavljene uglazbljene od češkog kompozitora H. Hladačka i posljednja posvećena Ćirilu i Metodu koju je uglazbio Franz List.

Pjesma Poma (Palma) objavljena je i ranije u prvom i dugo očekivanom svesku Dubrovnika Zabavnik Narodne štionice dubrovačke 1866. za godinu 1867. na značajnom uvodnom mjestu. Biljka koju je autor gledao u svom okružju pre-nesenu iz stranog podneblja poslužila mu je da istakne prednost domaćeg nad tuđim. Poma ne daje ploda, beskorisni je ukras koji samo crpi snagu, a takvo je i tuđinstvo. Onodobna kritika navodi kako bi njena estetska prosudba pronašla dosta mana zbog usiljenih slika, ali ističe njenu etičku snagu – pokazuje moć ideje kao pjesničke građe. Stihovi su trebali biti testament mladom naraštaju i ogleda-lo Medove duše (Popović, 1882: 290–298). Ovu programatsku pjesmu Marko Car smještao je među brojne Pucićeve prigodnice koje je stvarao sretan trenutak i sretna misao (Car, 1904).

Oj tugjuinstva jalnog se okani! Svakoj zemlji Bog je način dao, Vlagu, žegu skladom razgranao Da svoj narod svojom hranom hrani, Znano zelje želudac ne kvari, Kućno sukno nikad ne ostari A ko gleda na sokoljev let Slabo c`jeni pitu i sklet.

Onodobna je kritika govoreći o Pucićevom pjesništvu isticala preporoditelj-ski i prosvjetiteljski karakter, domoljubnost i naglašenu ideju slavenskog zajedniš-tva u njegovim pjesmama.


450

Slika 8. Pucićeva pjesma Poma u Dubrovniku Zabavnik Narodne štionice dubrovačke 1866. za godinu 1867.

Isticalo se Pucića kao tvorca novog pravca u poeziji (slijedio je narodno pje-

sništvo formom i sadržajem) jer on nije „bio takav pjesnik, koji bi pjevao u bespo-slici samo onako da stihove pravi“ (Kulišić, 1912: 27) nego se pjesnički oglašavao „iz potrebe kad je na to imao instinktivnu naklonost, kad su mu osjećaji zapovi-jedali, i stoga su njegove pjesme svaka za sebe nešto što vidiš da nije usilovano ili nategnuto, pa ih od duška čitaš; bio je iskren, pravi pjesnik“ (Kulišić, 1912: 27).

Pucićevo pjesništvo neraskidivo je povezano s životnim i društvenim prili-kama pjesnikova doba i vezano uz stvarne događaje. Poeziju je shvaćao više kao društveno uvjetovanu nego kao estetsku kategoriju. U pjesničkim postupcima često koristi strukturu pjesničke pripovijetke, vješto asimilira narodne motive i ko-risti elemente narodne poezije (osmerački i deseterački stih).

Sam Pucić držao je kako „malo haje obćinstvo obaznat ćutjenja“, kako je iskazivanje osjećaja i lirski izraz manje prikladan u vremenu koje je tražilo pun an-gažman za ostvarenje ideja slavenstva te po mišljenju nekih kritičara (F. Marković, op. K. B.) nije ni toliko nastojao oko intimne lirike:


451

„...nego je pretežito pisao samo pjesme sadržaja i smjera općenarodnoga: pjesma mu je samo sredstvo tomu, da se narod dovije onoga stepena, gdje je vriedan postati samostalan; samo s tom misli piše on, samo ta misao nuka ga, da što piše priobći svietu.“ (Marković, 1883: 136).

I u stihovima, uz rijetke primjere intimnih i ispovjednih ljubavnih pjesama iz ranog razdoblja, Pucić djeluje kao angažirani kulturni djelatnik imajući pred sobom vrijedan i plemenit cilj – slobodu svoje uže domovine (Dubrovnika) i slo-bodu ostalih slavenskih naroda u Europi. Upravo zbog naglašenog programskog usmjerenja njegovo pjesništvo ostaje u okvirima skepticizma povijesnog trenutka i tipičnih romantičarskih obrazaca uz proplamsaje iskrenog pjesničkog nadahnu-ća kad ispovijeda svoje intimne nemire, strahove i htijenja.

Literatura

Arsić, I. (2009). Dubrovačke teme XIX veka. Beograd: ARS Libri.Bakija, K. (2002). Časopis Dubrovnik cviet narodnog književstva. Kolo: časopis Matice hr-

vatske, 4, 23–79. Bakija, K. (2002). Almanah Dubrovnik cviet narodog književstva (kjižtva) – prvi književni

časopis na hrvatskom jeziku u Dubrovniku. Zbornik radova Riječki filološki dani 4 (Međunarodni znanstveni skup održan u Rijeci od 9. do 11. studenog 2000.), 29–37.

Bakija, K. (2005). Knjiga o „Dubrovniku“(1849–1852). Zagreb: Erasmus Naklada d.o.o. Banac, I. (1992). Dubrovački eseji. Dubrovnik: Matica hrvatska, ogranak Dubrovnik. Bersa, J. (2002). Dubrovačke slike i prilike (1800–1880). Dubrovnik: Matica hrvatska.Blažina, D. (2003). „Mickiewicz u Hrvata: između legende, estetike i politike“, Zbornik

Zagrebačke slavističke škole, Čakovec-Zagreb, 155–169.Blažina, D. (2001). „Hrvatska čitanja poljske romantične drame“, Drugi slavistički kongres,

Zbornik radova II, Hrvatsko filološko društvo, Filozofski fakultet Zagreb, 87–99Car, M. (1904). Moje simpatije III. Dubrovnik: Srpska dubrovačka štamparija Pasarić.Crijević, S. M. Bibliotheca ragusina. I–III. Zagreb: Prvo tiskano izdanje po rukopisu prire-

dio Stjepan Krasić, 1975.-198O.Fabris, A. (1896). „Medo Pucić (1821–1882)“, Kalendar „Dubrovnik“ za godinu 1897. Du-

brovnik, 48–74. Flaker, A. (1966). Književnost hrvatskog preporoda prema sentimentalizmu (Marta Po-

sadnica u hrvatskoj književnosti). Kolo, 4 8/10, 223–225.Haler, A. (1944). Novija dubrovačka književnost. Zagreb: HIBZ.Hrvatski biografski leksikon 1. (1983). Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. Hrvatska enciklopedija, 2. svezak. (1941). Zagreb: Naklada hrvatskog izdavačkog biblio-

grafskog zavoda. Hrvatski latinisti II. Pet stoljeća hrvatske književnosti 3. (1970). Zagreb: Matica hrvatska.Hrvatska enciklopedija 1. (1990). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslava Krleže.Ivanišin, N. (1953). Značajke lirike u časopisu Slovinac. Anali Historijskog instituta Jugo-

slavenske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 2, 369–389.


452

Ivanišin, N. (1956). Pokretači i važniji suradnici dubrovačkog časopisa „Slovinac“. Du-brovnik: časopis za književnost, nauku i umjetnost, 4, 1–12.

Ivanišin, N. (1962). Časopis Slovinac i slovinstvo u Dubrovniku. Rad JAZU, 324, 171–245.Ivanišin, N. (1966). Dubrovačke književne studije. Dubrovnik: Matica hrvatska.Kasumović, I. (1904). Dubrovački pjesnici u XIX vijeku prije ilirskog preporoda. Školski

vjesnik: stručni list Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, 10, 857–860.Kombol, M. (1961). Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb: Matica

hrvatska.Kulišić, F. (1912). O Medu Puciću. U spomen tridesete obljetnice smrti (1882–1912). Du-

brovnik: Srpska dubrovačka štamparija.Lučić, J. (1991). Dubrovačke teme. Dubrovnik: Matica hrvatska.Marković, F. (1883). Knez Medo Pucić. Rad JAZU, 67, 125–206.Milutinović, K. (1962). Medo Pucić i narodni preporod u Dubrovniku. Dubrovnik, 3/4, 13–27.Novak, S. P. (2003). Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Golden marketing.Perić, I. (1964). Društveno-politička i kulturna djelatnost narodne štionice u Dubrovniku

(1863–1887). Dubrovnik: revija za književnost, umjetnost, nauku i društvena pitanja, 2, 49–65.

Perić, I. (1997). Dubrovačke teme XIX. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska.Pucić, M. (Orsat Počić). (1849). Talianke. Zagreb.Pucić, M. (1862). Pjesne Meda Pucića. Karlovac: Naklada tiskarskog i književnog zavoda

Abela Lukšića.Pucić, M. (1879). Pjesme Meda Pucića Dubrovčanina, Pančevo: Naklada knjižare braće

Jovanovića.Prohaska, D. (1916). Adam Mikiewiczs i Medo Pucić. Nastavni vjesnik, XXIV, 340–353.Rafolt, L. (2009). Drugo lice drugosti. Zagreb: Disput .Stojan, S. (1998). Preporoditeljska pregnuća Orsata (Meda) Pucića. Dani hvarskog kaza-

lišta, XXIV, 373–378.Stojan, S. (2005). Orsat Medo Pucić. Izabrana djela (295–361). Zagreb: Matica hrvatska.Stojanović, I. (1900). Dubrovačka književnost. Dubrovnik: Srpska dubrovačka štamparija.Stojanović, I. (1923). Najnovija povijest Dubrovnika. Dubrovnik: Knjižara J. Tošovića.Šenoa, A. (1875). Medo Pucić. Vienac 22, 358–359.Šidak, J. (1966). Hrvatski narodni preporod – ideje i problemi. Kolo: časopis za književ-

nost, umjetnost i kulturu 8/9/10, 158–169.Šicel, M. (1971). Stvaraoci i razdoblja u novijoj hrvatskoj književnosti. Zagreb: Matica hr-

vatska.Vaupotić, M. (1966). Hrvatska suvremena književnost.= Conteporary Croatian Literature.

Zagreb: P.E.N. Club Centre.Vince, Z. (1988). Putovima hrvatskoga književnoga jezika. Zagreb: NZMH.Vraz, S. (1934). O Dubrovčanima. Ilirska antologija (ur.S.Ježić). Zagreb: Minerva. Zore, L. (1902=. Paljetkovanje o Medu Puciću. Srđ , 520–529.Živančević, M. i I. Frangeš. (1975). Povijest hrvatske književnosti IV. Zagreb: Liber.


453

Katja Bakija

THE POETRY OF ORSAT MEDO PUCIĆ

Summary: The poetry of Dubrovnik aristocrat Orsat Pozze (Medo Pucić, 1821–1882) is closely connected with living and social circumstances of his time and with actu-al events. He considered poetry to be a socially conditioned category rather than an aesthetic one. His poetic methods often included the structure of poetic story, ingenious assimilation of folk motifs and folk poetry elements (octosyllabic and de-casyllabic verse). With some rare exceptions of his early intimate and confessional love poems, Pucić verses reveal his active involvement in culture aiming at a valua-ble and noble goal – freedom of both his immediate homeland (Dubrovnik) and of other Slavic nations in Europe.

Key words: Medo Pucić, Dubrovnik reformer, Slavic reciprocity, Romanticism, folk poetry

Documents

PJESNIČKI OPUS ORSATA (MEDA) PUCIĆA