PLESAČ NA ŽICI Jadranka Varga

Jadranka Varga Plesač na žici

Jadranka Varga''Plesač na žici''

(autor/ica slike: meni nepoznat/a)

http://shadowofsoul.blog.hr

12009.-2013.

http://oi49.tinypic.com/2czraj6.jpg


Autorica: Jadranka Varga

Naslov: Plesač na žici

Naklada: vlastita naklada

Tisak: Grafika d.o.o., Osijek

Urednik: Nenad Grbac

Recenzent: Damir Maras, pjesnik

Lektura: prof. Olgica Smolčić

ISBN: ISBN 978-953-7889-53-1

Objava: http:// www.digitalne-knjige.com/varga4

22009.-2013.


O autorici

(lipanj 2010.)

Moje ime je Jadranka Varga. Rođena sam 5.5.1957. u Zagrebu, gdje sam završila osnovnu školu, gimnaziju općeg smjera i Ekonomski fakultet, stečena stručna sprema VŠS. Od 1976. godine sam zaposlena, živim i radim u Zagrebu, udata sam, bez djece.

Poeziju pišem od 1969. godine kad sam napisala moje prve tri pjesme i od tad se nisam zaustavila

.

(31.10.2012.)

Ova četvrta zbirka pjesama, «Plesač na žici», nastajala je u razdoblju od 2009. do 2013. godine, kao nastavak prve knjige poezije „Sjena duše“, druge knjige „Predvorje bijele tišine“ i davno napisane, a tek sad objavljene knjige poezije moje mladosti „Gola žena“ i prožima 3 godine mog života, okrećući me meni samoj, u taj jedinstveni izričaj refleksivno-ljubavne poezije, čije objavljivanje je na na web stranici

http://shadowofsoul.blog.hr

32009.-2013.

http://oi47.tinypic.com/rwqkc3.jpg


Z A H V A L A

Kako je ovo moja četvrta knjiga poezije, željela bih se zahvaliti sljedećim

osobama koje su mi bile velika pomoć oko stvaranja te izdavanja „Plesača

na žici“:

1. moj suprug Davor, inspiracija svih tekstova knjige „Plesač

na žici“, uz čiju pomoć i vjerovanje mogu prolistati ovu knjigu,

2. moj blog http://shadowofsoul.blog.hr gdje su i nastajali ovi stihovi i

gdje sam ulazila u moj noćni svijet mašte i snova,

3. moja lektorica, prof. Olgica Smolčić, koja me prati u sve 4 knjige,

4. web stranica www.magicus.info gdje su i objavljene neke od

pjesama,

5. moj izdavač, gospodin Nenad Grbac, sa web stranice

www.digitalne-knjige.com

6. gospodin Damir Maras, pjesnik i književnik, recenzent moje druge

knjige „Predvorje bijele tišine“, koji je svojim osvrtom uljepšao i ovu

knjigu poezije i dao veliki doprinos ovoj poetskoj cjelini,

7. tiskara tvrtka „Grafika“ d.o.o., Osijek,

8. ... i na kraju... Ljubav, kao Ljubav, koja mi se poklonila u svojoj

uzvišenosti...

Jadranka Varga

42009.-2013.


R E C E N Z I J A

Dragi čitatelji,

Isto blaženstvo darovano je i meni i tebi isti život dijelimo na Zemlji i ti i ja,

i znam da se ni ti, čovječe, mijenjao ne bi za taj plamen što u srcu nam sja.

Svojom zbirkom vrlo znakovitog naziva ''Plesač na žici'' Jadranka Varga se� iznova pokazuje i dokazuje kao iskusna, zrela pjesnikinja, čije nam pjesme donose i kroz njih se svuda naokolo širi slatki, opojni miris ljubavi, ostavljajući u srcima čitatelja osjećaj jedinstva i povezanosti, kroz njoj voljeno drago biće, kome je ova knjiga, uostalom i posvećena.

Ali, ljubav prema voljenome čovjeku samo je polazna točka za razmatranje i meditaciju o sveobuhvatnoj, bezuvjetnoj predaji vodstvu Ljubavi koju sam namjerno označio velikim slovom, jer Jadranka je itekako svjesna višeg smisla postojanja i esencijalne uloge Ljubavi u rađanju, postojanju i održavanju iskre života, kako u najmanjem atomu mikrokosmosa, tako i u globalnom smislu, na nivou cjelokupnog postojanja.

U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu - smjer prema

ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na moj trenutak

nestajanja

Plesač na žici vrhunski je majstor koji hoda vrlo uskom stazom, što u svakom trenutku zahtijeva vrhunsku vještinu i koncentraciju u održavanju ravnoteže, na koju je stavljen poseban naglasak.

Svaka neopreznost može izazvati pad, koji može biti vrlo bolan, ponekad i koban, ovisno o dubini ponora nad kojim u datom trenutku majstor te vještine hoda.

52009.-2013.


Ovaj osjećaj za tebe je premalena priča za sve što ti želim reći.U pastelnim bojama sanjam naš život, u duginim bojama vidim ljubav.

Koju boju ima ljubav?To nitko ne zna…

Oči duše su osjetljive, one vide - bolje od nas…

Koju boju ima Ljubav?

Premda u svojoj skromnosti tvrdi da to nitko ne zna, siguran sam, Jadranka to zna, kao što zna, razumije i jasno je opisala, da prvo moraš imati da bi mogao dati - želiš li učiti druge, sam najprije moraš znati - a Jadranka, siguran sam, sve to vrlo dobro zna.

Zbrojila sam sve zvijezde na nebu i

na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime…

Sve njene pjesme utkane u ovu zbirku povezuje jedna zajednička nit kroz koju nam se, isčitavajući ih, jasno kristalizira poruka kroz koju čitatelj počinje sve jasnije razaznavati njeno shvaćanje razlike između trenutne zaljubljenosti i strasti, koja, kako godine prolaze, polako ali sigurno slabi, ustupajući mjesto podršci i povjerenju, bratstvu, prijateljstvu, koje stvara osjećaj sigurnosti i mira, koje nam donosi spoznaja da uz sebe imamo osobu na koju u svakom trenutku možemo računati kao na čvrst oslonac i dragocjenu pomoć u trenucima kad nam život natovari na leđa teret briga i problema.

Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam, plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u

daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču… vjerovat ću joj...

Ne preostaje nam drugo, nego vjerovati u poruku koju nam Jadranka kroz svoje pjesme želi ostaviti. Poruku o vječnosti Ljubavi, univerzalnu, vječnu, neuništivu, vrlo moćnu, uvjerljivu i nepobitnu, upravo zbog toga što proizlazi iz činjenice da je stečena kroz vlastito iskustvo, koje je najbolji učitelj i svjedok jedne jedine istine, kao što je jedna i jedina Ljubav, jedan i jedini Bog.

62009.-2013.


Lako je povjerovati u poruku koju nam Jadranka šalje kroz pjesme u svojoj zbirci, jer svaka od njenih pjesamaživi je odraz stvarnosti postojanja, u kojoj� se svatko od nas vrlo lako može pronaći i prepoznati.

Zbirka ''Plesač na žici'' vrlo je poučno štivo, koje svakako vrijedi imati.

Damir Maras

Pjesnik

72009.-2013.


S A D R Ž A J

ISTE SU TO RUKE, ČOVJEČE...napisano, 20.7.2010. u 18.50h

NE...napisano 20.10.2010. u 20.15h

DALEKO...lepršavo, napisano 21.7.2010. u 19.30h

NOVA ZVIJEZDA JE OTKRIVENA...napisano: 22.7.2010. u 20.30h

TRENUTAK NESTAJANJAnapisano: 24.7.2010. u 17.30h

ZAUSTAVI SAT...napisano: 23.8.2009.

ČISTA SUDBINA...15.8.2010. - 6 godina...

VRIJEME...napisano: 21.10.2009.

DODIR(napisano: 26.8.2010. u 07.00h)

NOĆ...napisano: 8.9.2009.

JESENnapisano: 7.9.2010. u 7.30hANĐEO ČUVAR(napisano: 10.9.2010. u 12.20h)

PRELOMLJENA KRILA...napisano: 13.9.2009.

82009.-2013.


JASNE RIJEČInapisano: 1.10.2010. u 22.10h

ZOV SVJETLOSTInapisano: 6.10.2010. u 17:01h

IGRA ZLATNE TIŠINEnapisano: 9.9.2009.

OBEĆANJE...napisano: 14.11.2010 11:49 h

BOG SA VIZITKOMnapisano: 28.11.2010. u 14.55h

IN BLUEnapisano: 2009.

PUT PREMA SNU...napisano: 2010.

IN-SPIRO U LJUBAVI I PJESMInapisano: 27.01.2011 19:46 h

OSTAVILA SAM JE...napisano: 9.02.2011 14:01h

TRAGnapisano: 9.3.2013. u 10.30h

TAJ MJESECnapisano: 9.3.2013. u 10.40h

OVO PLAVO “SADA”napisano: 9.3.2013. u 16.00h

TA MOJA ČUDNA POEZIJAnapisano: 9.3.2013. u 16.20h

PITANJEnapisano: 9.3.2013. u 16.45h

92009.-2013.


ZNAŠ LI?napisano: 9.3.2013. u 17.10h

SJENAnapisano: 24.9.2012.

HALJINAnapisano: 16.3.2013. u 19.15h

KAO MJESEC U VODInapisano: 16.3.2013. u 19.40h

TANGO ŽIVOTAnapisano: 16.3.2013. u 20.05h

KASNO JEnapisano: 16.3.2013. u 20.15h

BOJA SNOVA I LJUBAVInapisano: 16.3.2013. u 20.20h

ŠAPNI MI TO IMEnapisano: 16.3.2013. u 20.40h

NEKA ME NEMAnapisano: 16.3.2013. u 20.55h

ŠTO TI ZNAŠ O MENI?napisano: 1.4.2013. u 11.45h

ODLAZEĆA MISAOnapisano: 1.4.2013. u 11.55h

NETKOnapisano: 5.4.2013. u 21.30h

102009.-2013.


ISTE SU TO RUKE, ČOVJEČE...napisano, 20.7.2010. u 18.50h

Isti prsti prebiru po tvom i po mom srcuisti lahor miluje tvoju i moju kosu

isti dah obasjava osmijehom na našem licuista ljubav i na tebe i na mene svoj slap prosu.

Isto blaženstvo darovano je i meni i tebiisti život dijelimo na Zemlji i ti i ja,

i znam da se ni ti, čovječe, mijenjao ne biza taj plamen što u srcu nam sja.

To su Bog i Ljubav, dragi čovječešto zove i tebe i mene pred svoje lice,

a Božja riječ nikad srce ne zapečekao kad čovjek ti je zarine u srce.

Zato, dragi čovječe, uvijek lijepo govorio meni, jer sam i ja dio tog srca

po kome Božji šapat ljubavlju šumorii donosi blaženi osmijeh na naša lica.

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=47471

112009.-2013.



N E...napisano 20.10.2010. u 20.15h

Ne piši riječi u kojima se osjeća mačšto nemilosrdno tvoje riječi veže,

jer iz takvih riječi čuje se plač,a ljute zvijeri iz njih samo reže.

Ne piši riječi koje imaju prizvuk tugešto tako dugo u toj pjesmi cvjeta,

već izaberi vesele boje dugei kreni putem leptirova leta.

Znaj, u tvom srcu ljubav trajei koliko god će u njemu stanovati,

toliko više ćeš čuti te otkucajei životu oko sebe se radovati.

Zato, spremi daleko od sebe taj mačšto tako nemilosrdno tvoje riječi veže

pa nećeš čuti više nikad taj plačni ljute zvijeri što iz njih reže.


122009.-2013.



DALEKO...napisano 21.7.2010. u 19.30h

Bio je daleko, dozivala sam ga,šutio je i okrenuo glavu,

pokrio se neprozirnom šutnjom svegai pomilovao moju kosu plavu.

Zaustavio je vrijeme tog danakad sam zastala ispred njegovog pogleda,

tiho sam otvorila vrata malog stanai vidjela koliko me zaljubljeno gleda.

Još uvijek se sjetim te kose plavei tog dana kad sam ga srela,on sada ide pognute glave,a ja hodam uspravnog čela.

Zaboravila sam to vrijeme crvenih ružakad sam mislila, da mogu s njim do neba

moj životni put se u daljine pruža,a on nema čak ni ono što mu treba.


132009.-2013.



NOVA ZVIJEZDA JE OTKRIVENA...napisano: 22.7.2010. u 20.30h

Opet je nova zvijezda otkrivenau svilenoj tami beskrajnog Svemira,mnogima će tek postati jedinstvena

kao nova glazba što počinje da svira.

Iz najvećih tamnih dubina i daljinene čuje se ni Božje disanje,

ali nova zvijezda otkriva svoje tajnei upetljava se u moje večerašnje pisanje.

Nova zvijezda veća je od Sunca našeg,koje nas tako toplo sa visina grije

i neće stići za života vašegobasjati ono što nikako ne smije.

Naše nebo štiti Sunce Boga jedinog,koji nas tako sve drži na svom dlanu,

pa se srce raznježiti morai veseliti se svakom novom danu.

Neka nova zvijezda ostane tamo gdje jerođena bila, otkrivena i neka svjetlost lije

na druga bića i na druge galaksije,čiji Bog još veću tajnu krije.

Nepoznata zvijezda nepoznatog Bogazauzima daleko mjesto u dubini Svemira,

mnogima će tek postati jedinstvenakao nova glazba što počinje da svira.

Volim ovu moju planetu plavu,koja mi toliko radosti daje

i svakim jutrom podignem glavuna pozdrav Suncu što svjetlosno traje.


142009.-2013.



TRENUTAK NESTAJANJAnapisano: 24.7.2010. u 17.30h

Preduboka je ta suza za moje misli što se roje iza mirnog čela, predaleko je taj riječ što sazrijeva u tišini, pripremajući se za objavu u dubini podsvijesti.

Hodala sam iza tvojih tragova, bez umora i bez onog čudnog hlada u duši...

Nestao si, kao varljiva mjesečina, moj trag se izgubio u plavetnilu tvojih očiju, a vjetar je zamrsio moje skladne misli, bez suze, bez glasa.

Iz tog stravičnog zagrljaja nijeme mene i nijemosti trenutka, nema gladi pa ni lahor ne plovi mekanim lišćem srebrnih breza iza moje zgrade...

Pusti me da odmirujem te minute nijemosti, pusti me da se ne probudim u toj stravi bezličnog zagrljaja preduboke suze.

Za jedan trenutak, kad se kristali orose na tvom dlanu, iz medenog Sunca zalit će me razigrana svjetlost i pokriti vrhove dubokih misli, premalih da

opišem trenutak nestajanja...

Sve stoji, a valovi dalekih oceana podsvijesti ljeskaju se i spašavaju mi dušu.

U centralnom misaonom čvoru rotira spoznaja, ono što dugo stoji, ono što je živo samo po sebi, ono što me uvijek zatekne nespremnu – smjer prema

ljubavi, smjer prema duši, putokaz prema skrovitoj stazi, obrasloj mahovinom što vodi na sjever i konačno spušta taj mir na moj trenutak

nestajanja.


152009.-2013.



ZAUSTAVI SAT...napisano: 23.8.2009.

...Zaustavio si sat na 14.30h, pitala sam: “zašto?” :)Rekao si: “neka vrijeme stane, dok si sa mnom”.

Kazaljke nisu išle…nisam ni znala gdje sam…Vidjela sam kako pada posljednji veo sa duše…

Vidjela sam sebe u treperavoj niti, neprospavanim snovima i na pješčanom žalu čudnog opažanja rotacije želja, tamo gdje raste mahovina i hladan dah

miluje nebo…Rekla sam ti danas: “ti si moja stijena, ja sam tvoja mahovina”… :)

Nasmiješio si se, bilo ti je lijepo dok sam ukazala na taj prirodni fenomen, a kroz moje oči vidio si sebe, vidio si kako naše vrijeme prolazi, vidio si naše

buduće dane…

U hladna jutra vidio si moje mramorno lice iza treperavog zelenila očiju i moje bijele sjene, sjetio si se moje ukočenosti i lepršavosti, sjetio si se prosinca 2004. kad smo čekali ponoć na trgu ptica i mirisali božićne

borove, držali se za ruke…

Nije bilo tamnih sjena…Ptice su odletjele ispod trepavica u nepovrat…

Mirna i šutljiva čekala sam te da se otvoriš, da polako otvaraš svoje srce…

Tvoja dječačka ljubav još ne vjeruje, iako u snu dotičeš moje tijelo, još ne vjeruješ i zato sam ti i rekla: “srest ćemo se jednog dana s nama u

nama..”…

Zaustavi sat...


162009.-2013.



ČISTA SUDBINA...15.8.2010. - 6 godina zajedno...

Duša je sama u ledu, u toj noći što se polako provlači i zauzima svoje mjesto u kutu sobe.

Ostala sam između svjetova, hladno svjetlo me odvodi u tajnu beskonačnost nemira i u svilenu tamu Svemira.

Zbrojila sam sve zvijezde na nebu i na dlanu ih složila da dobijem tvoje ime…

Kad bi se buđenje duše shvatilo kao lepršava radost, odavno bih već letjela prema plamenu svijeće spoznaje sebe…

172009.-2013.


U auri su se boje promiješale, izmiješale i stvorile novi pastelni niz tako da solarni nagovještaj ne može poremetiti taj lijepi nesklad što još uvijek vlada

u dubinama duše.

I dalje je duša sama u ledu, a noć mekano spušta svoja krila i crta moj zamagljeni život…

Smaragdi spavaju u dubinama slova, zrak je neprirodno miran…

Ovo ljeto raskošno najavljuje ponoćna zvona sa obližnje crkve pričajući o glasu života i sjeni sna…

Vidjela sam se, običnu i tihu, kako hodam između visokih trava i razmišljam što li mi se to događa u tajnim komorama srca?

Još me nisu stigle guste magle jeseni, još hodam čistom sudbinom, a kad na oltaru noći zapalim svijeću, u tom toplom jasnom svjetlu zaiskrit će tvoje

prekrasne plave oči i kao čista sudbina odgovoriti na tajna pitanja o događajima u skrivenim komorama srca...


182009.-2013.



VRIJEME...napisano: 21.10.2009.

Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi obećanje vječnosti.

U jednoj kapi vode ogleda se čitav Svemir unutarnjeg bića i čitav kaleidoskop uspavanih misli, želja...

Vrijeme mi ne može pokloniti mene, vrijeme mi može dati obećanje, ali ga moram ispunjavati ja.

Tama polako presvlači svoju noć u mladu zoru, igrajući se tamnim bojama, tamnijim od bezdana.

Po nebeskoj stazi zvijezde još uvijek pokazuju svoje tajanstvene putokaze, šifrirane poruke i bezvremensko trajanje.

Lijepo mi je ovo vrijeme, vrijeme uoči Noći vještica.

Još malo i 'vaga' će potonuti u 'škorpionu', ustupiti mu svojih 30 dana vremena i nestati.

Vrijeme nikad ne može zastati u meni i pokloniti mi bilo kakvo obećanje.

Ne volim obećanja, to je hod po staklenom mostu privida, to je titraj srca kad poskoči od očekivanja.

192009.-2013.


Ne volim ni očekivanja, jer su lažna, mrtva slova na papiru, mrtve misli što zarotiraju mozak i odvedu me od trenutka kad sam «sada».

Ovaj prelijepi dan, koji mi najavljuje južni vjetar, dočekao me milostivo, nije bio oštar kao jučerašnji utorak.

Znam da moraju postojati i takvi oštri dani, takva hladnija jutra, sve to znam.

Ostavila sam te u zemlji snova, dok je meka svila Svemira nježno dotakla tvoje trepavice i obavila te u svoj zaštitnički veo.

Za neko vrijeme oglasit će se i moj mobitel da ti je poruka pristigla, bit će mi to znak da piješ kavicu i da je tvoj mobitel uključen.

Svako jutro ti pošaljem poruku, a s druge strane bajna tehnika daje odgovore.

Kroz prozor se povija siva koprena oblačnog neba, u meni sjećanja, ti stražari vremena, spavaju mirnim snovima.

Mjesec će se sakriti, a ja ću se polako otkriti ovom lijepom jutru i ušetati u još jedan dan, pomalo oblačan, pomalo tajanstven i pomalo prohladan.

Vrijeme je polako i završiti ovu misao, dopisati zadnja slova i staviti točku.Hvala ti, Bože, što sam dočekala još jedan dan.


202009.-2013.



D O D I Rnapisano: 26.8.2010. u 07.00h

Pročitala sam negdje da «.. dodirom ukidamo iluziju odvojenosti...» ...

Dodir anđela, majke, oca, supruga, djeteta, dodir voljene osobe...ili dodir moj meni...

Pokušavam ukinuti iluziju odvojenosti od sebe dodirujući svoju dušu svaki puta kad zalutam u snene kutke mojih dubina ...

Nebo je ovog ranog jutra bilo tamnoplave boje, a susret Mjeseca i Zore događao se baš dodirom tame i svjetlosti na horizontu...

Zemlja je praznim očima gutala tu priču nenapisanu i bilo kojoj knjizi, nedoživljenu u bilo kojem susretu živih bića, samo dodir svjetlosti i tame,

grleći se i pozdravljajući, donijeli su mi ovaj lijepi dan.21

2009.-2013.


Potražila sam istinu u sebi, dodirom sam je taknula u duši, a istina je obukla bijelu haljinu, došetala do mene, objavila mi se i zasjala.

Kap po kap vatrenih šifri bacam u daljinu izbijajući iz tame tvoje ime, ovo moje čudo od mene i cijeli Svemir.

Istina polako klizi niz prozore svijeta, zauzima svoje mjesto u svakom iskrenom srcu i čeka, čeka da se objavi dodirom istine u sebi, kako bi se

laž predala i zauvijek otišla.

Između svjetova nema ledenih granica, nema ničega, samo polaritet duše, koja sama bira smjer i određuje svoj pravac kretanja.

Kad stepenice života polako krenu zavojitom stazom prema Vječnosti, dodirnut ću svoju dušu i pitati je: jesi li spremna, anima mia?.

Odgovorom će me odvesti u drugi dio života, a ja bez predaje lažnim formama stvaranja i iluzornim kreacijama praznih nadanja počinjem

unutrašnji dijalog – dodirom duše.


222009.-2013.



N O Ć...napisano: 8.9.2009.

Noć, kao tamni saten, provlači svoje trake ovim sivim danom i polako ubija dan.

Koliko je svjetla oko tame, toliko je i tame u nama.

Duboko u sebi pamtim onaj prvi zov nježnih riječi, onaj dan kad si svoju ruku spleo sa mojom.

Sve se događalo tijekom dana, a znao si da te neću uvesti u beskonačnost iz koje ne znaš izlaz.

Beskonačnost ne traje našim životima.

Sve se lagano zbroji, oduzme i na kraju ostane ono zrno srca što ima svoje lagane ritmove.

U tom moru hladne svjetlosti prolazila sam danas kao sjena… kao san.

Tiho je u meni odzvanjala prošla noć, prošli životi.

Sjetila sam se nekih trenutaka, neproživljenih u ovom životu, a toliko jasnih, da je tišina postala pretiha.

I tako se dogodi buđenje nečeg, duboko uspavanog u podsvijesti i u nekoj tajnoj šifri memorije, zaleprša poput sitne kiše i nestane u visini očiju.

Još se uvijek iza mirnog čela kriju tajne misli, tajni znakovi, tajni snovi.

Kad jednog dana moja duša proleti iznad svijeće života svoj posljednji let, znam, plamen će se lagano pomiješati sa tvojim dahom pa ćeš me ispratiti u daljine, gdje ćemo se opet sresti… znaš… noć mi je ispričala ovu priču…

vjerovat ću joj...


232009.-2013.



J E S E Nnapisano: 7.9.2010. u 7.30h

Jesen tiho je došlai provukla svoj prohladni dah

u moj dan...kroz prozor je jutro odletjelo

i odnijelo mi san...

sivom koprenom kiše jesen prekriva moj put

i svojim hladnim pogledom zaviruje u svaki kut,

tamo gdje smo došli i gdje ćemo otići

pod zaštitom sjene i pod vodstvom noći...


242009.-2013.



ANĐEO ČUVARnapisano: 10.9.2010. u 12.20h

Nebo boje čelikapokriveno je i šuti

i kao da nešto čeka,kao da jesen sluti

U otkucaju srca mogazaustavljen je trenutak danakad dolazim do praga tvoga

zamišljena i sama.

U ovom danu tišineutapa se kamen u dno

pomirila sam se sa svimešto mi znači to.

Tišina nijema i mrak u sobizaobilaze moje tragove.

Anđeo čuvar me spasio zle kobii odnio u moje plave snove.


252009.-2013.



PRELOMLJENA KRILA...napisano: 13.9.2009.

Potrošila sam neke životne kapi, darovane mi genetskim mirazom od smrtne majke i još smrtnijeg oca...

U mraku sunčevog sjaja klizi niz bez kraja, čak ni molitva ne pomaže, jer se niz bez kraja polako slaže...

Ah, ta shema rime uvijek ima svoje ime, ali ne idem tim putokazima...

U intimnoj konverzaciji mene i mene ponekad poželim vidjeti halucinaciju u budnom stanju...

Sjećanja i vizije stižu iz obećane zemlje, dok se polako pale svjetla mog grada... Ispod balkona tama se oglasila pripremajući se za svoj fantastičan

skok...

Njeno mjesto u kutu moje male sobe uvijek je čeka...Iz pjene opet izuzimam par slova i slažem gorku šifru tvog imena...

Nečija ruka je promiješala moje sudbinske karte i samo Boga molim, da to nije ciganska ruka, jer odvući će mi dušu u nova lutanja i sanjarenja...

Pustila sam pogledu da te miluje, a između čiste daljine i smiraja dana pričinjava mi se zgodan muškarac u mojoj sobi..

Sanjam li ili je stvarnost?

Kako je tlo stvarnosti slabašno, u petom pokušaju pronalaska tišine, dodirnula sam tog zgodnog muškarca što se tako bestidno nudi i ne mogu

ga maknuti iz duše, čak ni kad se sjetim gorke šifre tvog imena...

Duši su krila prelomljena, zarasla su i ona dalje leti, ali nisko...

Niti srca zatreperile su kad su vidjele tog zgodnog muškarca kako se bestidno nudi... a tko ga ne bi konzumirao? :)


262009.-2013.



JASNE RIJEČInapisano: 1.10.2010. u 22.10h

Shema rime nema ime, ali u svakoj riječi - ima me.

Jasne su mi riječiza ono što imam rećii ne želim neke tajne,

iako se čine bajneza ono što netko krije,a zna da to ne smijejer jedino srcem zborikad ti ono progovori

i kad kaže: 'jasno mi je'da tuđe srce suzu ne lijezbog tvojih tajnih riječijer nisi imala hrabrostiu lice osobi istinu reći.


272009.-2013.



ZOV SVJETLOSTInapisano: 6.10.2010. u 17:01h

Biser do bisera se nižesvjetlost brzo tamu stiže,

jer se tama plaši rajai bježi od rajskog sjaja,a nebo će ti radost dati

i uvijek te svojomsvjetlošću zvati.


282009.-2013.



IGRA ZLATNE TIŠINEnapisano: 9.9.2009.

"Ne svjetiljkom, nego srcem treba tražiti ljude, jer samo će pred ljubavlju otvoriti svoja srca." - Peter Rosegger

Tama je kliznula uz moj mali balkon, zalelujala je zavjesa i tama se provukla do svog kuta… sjedi čeka… mekana je, svilena, tamna od

pretamne mene dok je gledam i razmišljam o igri zlatne tišine…

Netko je danas pisao o tišini, netko je danas pjevao ljubavnu pjesmu, planeta je polako prolazila svoju elipsu… mene nije bilo…

Kamo me nosiš, tamna svilena noći?, u koji san ćeš me uvesti, snom me zavesti i do kojeg cilja me dovesti?

Moje lice od jutros nije isto…

Arterije su se suzile, Styks se čini dubok i nemiran…

Iz komada tamnog neba uzet ću tvoj dio i staviti ga u kosu…

Samo sjena u meni pričat će o tom čudnom trenutku kad sam razmišljala o igri zlatne tišine.

292009.-2013.


Crvena ruža mladosti odavno je zakopana u pijesak vremena…

Kad osjetim bol Longinovog koplja, znam da zadrhti Božja duša kao što zadrhti svaki puta kad zemaljska suza klizi u more…

Pred tobom ostajem bez zaštite srca, otvorenih dlanova ispod cijelog Svemira.

Kad životu ponestane daha, nakon tri dana nebo će mi biti naklonjeno tih dana…

Još uvijek te čekam na oltaru noći da mi zasjaje tvoje predivne plave oči…Mjesec se polako pretvara u tanki zlatni rub, dok me anđeo sna odnosi u

zagrljaj Sna.


302009.-2013.



OBEĆANJE...napisano: 14.11.2010 11:49 h

... Sjećaš li se?Žuti disk je upravo prošao zenit moje unutarnje ekliptike, a poznati anđeo je

sletio na dlan sudbine i pjevušio requiem bijelim daljinama.

Sjećaš li se obećanja, kojeg si izgovorio u maloj sobi na kraju grada, u sutonu onoga dana kada je moje nebo osjećalo umiranje najsjajnije zvjezde

moje mladosti?

Tvoje riječi su lelujale u mom malom Svemiru kao lahor što je odnosio tugu na obale oceana snova i zalijevao cvijeće tamo gdje njeno tijelo leži, a duh

joj je i sad oko nas?

Bio si karijatida na koju sam oslonila moje, od bola skrhano tijelo, bio si i ostao supernova u onom zatamnjenom dijelu moga beskraja.

Govorio si titrajima srca, govorio si muzikom glasa koji je nestajao u lijepim uspomenama, govorio si cvrkutom ognjene ptice koja je svojim krilima

čuvala moje okrhnuto nebo sreće.

Ljubio si to obećanje zvjezdanim prahom, zatvarajući vrata pakla, da se ne izgubim u tami straha od samoće koju sam osjećala kad je vjesnik neba

ispratio odlazeću sjenu moje duše u svevremenost Božjeg sna.

Zalutala sam u tom vjerovanju, otvorila okna kroz koja si uranjao u moje trenutke kao veliko sunce i grijao ozeblo srce.

312009.-2013.


Začahurena u školjci povjerenja nisam osjetila da tvoje, na odru života izgovorene riječi postaju mrtva slova na svilenkastoj kopreni moje istine.

U jednom sumraku želja ugledala sam silhuetu ognjene ptice u orbiti tuđeg eclipse i zaustavila onaj sat što si ga zaustavio na početku naše priče, da

ne čujem zvonjavu izdaje ljubavi.

Danas mi se čini da su prohujali eoni tugovanja u kojem sam ponovo izrastala iz pepela i polako dozvoljavala srcu da diše.

U ovoj novoj galaksiji još uvijek vidim odsjaje tog davnog sna, skrivam ga u ciboriju otkud s vremena na vrijeme progutam hostiju sjećanja na let

ognjene ptice kroz bijele snove.

Tajno se nadam da nikad neću sanjati bijelu boju kad budeš odlazio putem Neba. Tajno se nadam da ćeš otići uz prasak života, kako si i uletio u moj

zvjezdani krug pa još uvijek tvoja duša neumorno dolazi, prolazi, čeka, pita, ali ne dobiva odgovore.

Danas znam da si mi otkrio tajnu kako preživjeti bez tebe, kako sve ono što si dotakao – pretvoriti u zlatni dodir ove duše što tiho diše uz mene.

Dao si to obećanje mojoj smrtnoj majci i zauvijek ga nikad ispunio. Ispunjava ga netko drugi, netko tko je čuo tvoje riječi u dubokom snu,

zaledio taj trenutak u svojoj duši i darovao mi ga onog dana kad je srce otkinulo gorku šifru tvog imena i bacilo ga daljinama.

Ipak, sve je onako kako je ognjena ptica zacrtala i ono što je zapisano na dlanu slomljenih linija.

U krošnji svijesti ponekad čujem jecaj te poludjele ptice i nasmiješim se uspomenama, napišem stih prohujalom vremenu i zatvorim ga kao tajnu u

brevijar davnih vjerovanja.

/napisano u kombinaciji: Jadranka Varga & Dijana Jelčić/


322009.-2013.



BOG SA VIZITKOMnapisano: 28.11.2010. u 14.55h

Vidjela sam danas nešto lijepošto me ostavilo u dubokom uvjerenju,

da u Boga ipak vjerujem slijepoi da se pustim Njegovom povjerenju.

Mislila sam, Bog će mi vizitku datisvaki puta kada ga zatreba duša,

ali nije to tako i tako se vjera ne prati,već se dubinom duše ona sluša.

Nema nikakvog Boga sa vizitkom u ruci,koji će se spustiti kad je teško nama,već ga sami potražimo u našoj muci,a to svaka duša mora učiniti sama.

Zatvaram oči kad u duhovnost ulazim,jer otvorene oči često puta griješe

i polako u taj bezdan svjetlosti silazim,a oči duše moje blaženo se smiješe.


332009.-2013.



IN BLUEnapisano: 2009.

U pijesak ću pustiti vodu, neka onako zamotana zaplovi tim nestalnim svijetom i neka se Svemir spoji sa kaosom…

U tom trenu znam da sam vezana uz tebe i još uvijek se čudim ovom vremenu od 6 godina kako prolazi uz vjetar, kišu, sunce, smijeh, još uvijek

je Mjesec tako prepun sebe.. ponekad pun, ponekad ga nema…

Kamen uronjen u dno ostavlja trag Mjeseca na nebu i otisak moje duše na tvom srcu…

Nebo me gleda očima mačke, zatvara krug i vraća me na početak sljedećeg jutra…

Poput beskrajne priče odmotava se naše vrijeme i teče prema svojoj sudbini..

Ne vjerujem u slučajnosti, jer ništa nije slučajno..

342009.-2013.


I kad pustim vodu u pijesak, stvara se podzemno jezero tamnoplavih sjena, lutanja i sumraka… noći… kiše.. nemiri... zlatan osmijeh tvog plavog oka

donosi smiraj…

U meni ostaje trag tvojih plavih očiju i one sudbinske slučajnosti kad smo se sreli…


352009.-2013.



PUT PREMA SNU...napisano: 2010.

Na granici tame i svjetla… zid…zid tišine…

Iz dnevnog svjetla ušetala sam u ovu noć, jasnu prohladnu januarsku noć, dok je glazba zarotirala nebeska tijela da me odvedu prema temeljima

dublje noći…

Noći za san…izgubila sam neke glasove iz sebe…

Kiše su pale, natopile su i dušu i Zemlju, a u arterijama romore valovi skrivenih osjećaja, toliko skrivenih da mi se čitaju na licu…

Je li moguće iz zlatne posude nasuti čistu bistru vodu i prepoznati u tom odrazu svoje lice?

Na granici tame i dana, zid... zid tišine…

Temelji, koji se polako talože za ovu noć sna, još uvijek prate pravocrtnu glazbu rotirajući nebeska tijela…

Neću povući Mjesec u vodu…

Želim gledati njegov odraz na nebu, a kapi što postaju biseri na licu zaiskrile su i u mom srcu…


362009.-2013.



IN-SPIRO U LJUBAVI I PJESMInapisano: 27.01.2011 19:46 h

Sevdahom sam te zalijevaladušu sam ti svoju otvarala

rane zbog druge sam ti vidalai nož sam u srce sebi zarivala.

Dertom si mi ovjenčao čelozamotao život u samrtno bijelonestao sa sjenama sumrakakada je nestala i nada svaka.

U bandaku sam dugo obitavala i nisam teške rane zamotavala

neka se otvore još višeneka ih ne ispreru jesenje kiše

i neka se moje tijelo osušikad mi on ne spava na duši.

/inspirirano starom sevdalinkom: Ibrica Jusić: “Kradem ti se u večeri”/


372009.-2013.



OSTAVILA SAM JE...napisano: 9.02.2011 14:01h

Lijepa li je... brižna li je.. štiti me, krije me, usmjerava me...

Nosim je cijeli život i već je sa mnom postala nedjeljiva, jedna jedina.

Postavila sam je u ranoj dobi, dok je koža djeteta još bila premlada i prebijela da bi shvatila što se to tako oštro i bolno zaletjelo i ostavilo trajni

ožiljak na tom dječjem licu i ustrašilo te velike oči.

Postavila sam je, dok je to dječje srce kucalo brzo, iskreno, ludo i nemirno, kako samo dječje srce može kucati.

Ostavila sam je... neka stoji, neka me štiti i neka nikom ne da blizu k meni, ako ja to ne dozvolim...

Ostavila sam je... neka me podsjeća i prisjeća, neka me zatvori u moj svijet i neka me pusti da unutra živim onaj život kojeg sam živjela, dok je nisam

stavila...

Već sam i zaboravila to pravo lice, kojeg maska prekriva...

382009.-2013.


U ogledalu ga svaki dan gledam i vidim kako se to ranjivo lice skriva...

I onda magicus.info pita: „Djeluje li maska doista i na našu budućnost? Govori li kroz nju neki zatomljeni arhetip, netko iz prošlih ili budućih života,

netko koga skrivamo u sebi kao što zmija skriva noge?“

O, itekako je djelovala...o, itekako je utjecala...

o, itekako govori,kao što lišće na drveću šumori,kao vjetar što nosi jecaj u noć

i kao da ta bol nikad neće proć'.

Kroz nju se ne diše, kroz nju se ne gleda, kroz nju se ne osjeća, kroz nju se ne živi.

Ona živi, ona je stopljena, rastopljena i odnijela me u to moje rastopljeno vrijeme, toliko rastopljeno i razbacano na sve 4 strane svijeta, da mi to više

i ne smeta.

Koga li to skrivaš, masko moja?Koga li to čuvaš, masko moja?

Koga li to uvjeravaš, masko moja?Imaš li vijek trajanja i tko će pred Boga stati? Ti ili ja?

Što misliš, masko moja, od nas će to biti, koja?

Hoćeš li ti pričati svoju priču, a ja svoju? Hoćeš li ti pričati svoj pregled života, a ja svoj?

Masca = duh...Duh na mom licu,

a ožiljak trajni u tom malom srcujoš uvijek čeka,

ali za to meni nema lijeka.

Malo pišem poetski, malo prozno, neka mi čitatelj oprosti, ali takvog sam raspoloženja uvijek, kad pišem o njoj.

Jednog dana sam je pokušala maknuti ...

392009.-2013.


Jednog dana, tog ranog poslijepodneva, sam je trgala sa lica, krv je kapala iz ruku, koliko se nije dala, koliko li mi je samo ruke ozljeđivala, ali je ostala na svom mjestu, učvršćena tom trajnom korjenitom odlukom da se nikad ne

skine i da mi ranu bol nikada ne umine...

Ostala je tajna, zašto je tu, ostala je zagonetka zašto se ne skida... ostala je... Ostavila sam je...

Zauvijek si uz mene, masko moja, pa kad više i nema razloga da si tu – ti si tu...nas dvije, u dobru i u zlu.

(P.S. ovo je istinita priča)


402009.-2013.



T R A Gnapisano: 9.3.2013. u 10.30h

Ispraznila sam tvoje bijelo lice poljupcima mojim i zaustavila se u tom trenu gdje se ne susreću plave sjene i gdje ne šumi proljeće.

Sve se utišalo, u meni se začahurila sjena i čeka pred vratima duše da bi otvorila prolaz prema vječnosti.

Misli bujaju, osjećaji miruju.

Kratki bljeskovi sjećanja osvjetljavaju onaj dan, kad sam zaspala snom neprekidne šutnje i zatvorila se.

Kao da se tijelo odvojilo i živi svoj život.

Ispraznila sam i svoje bijelo lice uzdahom za tobom.

412009.-2013.

https://www.facebook.com/photo.php?fbid=143861389129863&set=a.102987366550599.4363.100005180074525&type=1&relevant_count=1&ref=nf


Duhovi su me zaštitili od tog čudnog sna i tajanstvenog prolaza između tajnih svjetova.

Ispijam to gorko vino života, koje po nebu raznosi sjaj Mjeseca i slijepe zvijezde navodi na njegov trag.

Kad se zarotiraju dobre misli iza nemirnog dana, znam da ću i slijepe zvijezde navesti da ti osvijetle put do moje zagonetne duše.

422009.-2013.


TAJ MJESECnapisano: 9.3.2013. u 10.40h

Taj Mjesec, koji na nebu ispisuje moju sudbinu, kao da dolazi iz nekih sfera otkud nema povratka.

Otkud dolaze tajne šifre anđela koje mi tihim šapatom govore poruke, a ja ih još uvijek ne razumijem.

Kako to da se lav zaljubio u lane i pao mu pred noge?

Puno je pitanja od početka svijeta do kraja drevnih naroda, koji još uvijek ispisuju tajne šifre po zidovima sjećanja.

Iznad mene se nadvilo nebo boje čelika, odvelo me opet tamo gdje je lijepo i samotno.

Opet otvaram dušu poetskoj inspiraciji, polako završavam moju čudnu pjesmu i zatvaram lažnu čežnju srca, koje je već odavno odabralo svog

anđela.

432009.-2013.


OVO PLAVO “SADA”napisano: 9.3.2013. u 16.00h

Kad zvjezdano nebo izgleda poput mreže sirenskih pjesama i kad znam da ću u ovom čudnom osjećaju izmisliti još ljepši dan za tvoje lirsko srce, vrata

koja se iznutra otvaraju više neće biti zatvorena mojoj duši.

Netko me voli, netko je uz moje lice udahnuo svoj otisak duše pa je ispio i onaj zadnji gorak okus jutarnjeg neba.

Za kristalnu misao ne treba neusporediva ljepota vječnosti, potreban je tek osjećaj savršenosti ovog dana, koji se odražava u tvojim lijepim plavim

očima.

Kroz prozor polako promiče dnevna siva svjetlost i ustupa mjesto noćnoj tami, koja uvijek zna svoje mjesto u kutu moje male sobe. Tamo sjedi i

čeka.

Isto tako sam i ja dugo čekala ovaj dan kad ću u tim čudnim konsonantima pronaći ljepotu vokala i zaokružiti to “jučer” u naše plavo “sada”.

442009.-2013.

http://oi47.tinypic.com/vsoxo5.jpg


TA MOJA ČUDNA POEZIJAnapisano: 9.3.2013. u 16.20h

Nekad su postojali “Drevni”, ljudi koji su donijeli nešto i od tog je nastala moja Duša.

Sve je zapisano u genetskoj šifri mog “kod”-a, to je mikroglobus otkud čitam sve, samo ne sebe.

Kako je ovaj oblak siv, kako je prepun kiše i samo što se ne izlije iznad mog malog balkona!

Kad nebo pada u bezdan sivog oblaka, ne vidi se ništa.

Čak i zlatan prsten na mojoj ruci ne nosi one pozitivne poruke, čak i crna vatra nije crna, čak i objava više nije objava.

Samo sam ja svjedok ovog dna otkud se izdižem i dolazim opet u taj plavi ocean moje čudne poezije, obojene bojom tvojih lijepih plavih očiju.

Opijena sam tvojim očima, a moj poetski grob uskrsnuo je ovog današnjeg dana sa toliko poetskog uzleta da mi ni ta moja čudna poezija nije više

kreatura neke Mjesečeve noći, već je zrcalo zatvorenih šifri koje izlaze iz rijetkih konsonanata te jako čudne mi godine.

Kad se živi počinju zaklinjati na grobove živih i Mjesec i Sunce će osvijetliti bjenguce, koji su napustili svoje duše.

Izranjam iz ovih kolopleta nevrijednih šifri poetskog neba i zaustavljam sat na 16.20h.

To je pomak slijepog osjećaja prema čoporu koji zove svoju jedinku.

Hoću li se odazvati?

452009.-2013.


P I T A NJ Enapisano: 9.3.2013. u 16.45h

Gdje živi duša?Gdje je njeno stanište?

Gdje je njena Duša?Gdje je Duša Duše?

Je li vječna, je li sretna?Je li slijepa ili vidi?

Je li u svetoj slici obilježenaili neki drugi put slijedi?

Pitanja ova su čudna čak i za mene,koja znam odgovore Duše moje,

ali tek kad se ona dotakne Duše tvoje.

Zaspala mi je svijestu nekom čudnom hladu,

gdje nema ni radosti ni tuge,ali u ovom čudnom graduneću ni naći radosti druge.

Eto, opet nižem čudnu pjesmu stihova bez rime,ali kako izostaviti rimu

kad ona pozna moje drugo ime?

To ime je ime žrtve života,koje se samo nametnulo jednog dana

kad sam bila životom očaranai sama sam se od sebe oduzela sama.

462009.-2013.


Z N A Š L I?napisano: 9.3.2013. u 17.10h

Moje oči, to su oči koje ne vide vidljivo, već ono čudno pulsirajuće u Duši, koje uznemiri srce, hipnotizira stvarnost i odvede sve negdje u neke sfere,

gdje razum ne postoji.

Suptilnim osjećajem opipavam polaritet tvog otkucaja života, moje Duše i odbljeska tvojih lijepih plavih očiju.

Ne tražim te nigdje.Ne zazivam te odnikud, ne čujem te.

Tu si, uz mene dišeš, živiš, eterična svjetlost obavija tvoju auru pa me odvodi u visinu gdje je divna igra zlatne tišine.

Znaš li da si mi oduvijek u modi, znaš li da sa mrtvog kaleža ne odlijeću bijele ptice u nepovrat, znaš li da se zaklinjem na oltaru noći zazivajući ime

mog Boga, koji me nikad ostavio nije?

Znaš li?

472009.-2013.

http://oi47.tinypic.com/s2e88i.jpg


S J E N Anapisano: 24.9.2012.

**Ogledalo ogledava stvari ali ogledavanje nije aktivnost. To je u prirodi ogledala da bilo što da stane ispred njega, ono samo to odražava.** ***

Osho ***

Moje plutonske oči vide, a uranska intuicija osjeća i ono najdalje, najdublje, najtajanstvenije... vide svoju sjenu...

U labirintu dubokog jezera, gdje je tama mekana kao duša i gdje se duh propinje nebu, progovorila je sjena stihovima Antonia Machada:

«Gospode, moje srce šumi kao more, o Gospode!I razbit će se niz ove stijene,

čuješ li moje srce, o Gospode!

‘’Moje srce šumi... kao more’’.., dok se kroz rotirajuću svijest želim približiti tom šumovitom moru, iz duboke tuge uzimam led i razmičem paučinu

prošlosti.

Kao pozitivan predznak javlja se titraj srca, onaj poznati titraj: 'nisi sama... imaš sebe'.

Kad ''bezdan uzvrati pogled'' i taj pogled uhvatiš kao jasnu poruku i zaljubiš se u te oči, znaj, iznad postojanja spajaju se ruke i zazivaju šumovito more, zazivaju jesenje magle i spuštaju se na korijen crnog hrasta da u njegovoj

dubini razluče sjenu Sna.

Postaješ moj trag, postaješ početak gdje sam stala, postaješ odmor nakon umora...i kad slijepe oči duše vide sjenu, potopit ću te u svoj polusvijet gdje

ćeš na kamenu vidjeti zapis mog kraja i početka...

Oči se gube u tvojima, u njima vidim nestašne igre, ali ne vidim čovjeka umornog od života...

Sunce se nikad neće okrenuti od mene, samo sam ja malo u sjeni...priziva me Mjesec, sa svojim opsjenama, lutanjima, priziva me sjena, da joj

pogledam u oči i odlutam s njom ispod Mjesečevog traka.http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=85442

482009.-2013.



H A LJ I N Anapisano: 16.3.2013. u 19.15h

Obukla sam najcrnju noć i otišla nedaleko od sna, gdje se granice pretapaju jedna u drugu i gdje ne postoji mjesto na kojem se duša može

sakriti.

Te usne, kojima si ljubio druge, gledam očima tvojim i vidim da ti se život vraćao unatrag kad si po njihovoj koži ostavljao otiske usana, tako lažne, a

u tom trenu tako važne i uz to lice lopova koji krade zadnji izdisaj kojeg duša ispušta kad ti šapće “volim te”.

Hej, dušo, zato ću ti ukrasti taj zadnji izdisaj u ovoj najcrnjoj noćnoj haljini u kojoj ti dolazim i ostavljam moj otisak na tvojim usnama.

I onda, kad je najbolnije i onda kad osaje samo suza slutnje, gorke šifre tvoje ljubavi zauzimaju svoj sat u mom dnevnom rasporedu pa se vrlo

taksativno postavljaju kao imperativ mog trenutka.

Ne!, obukla sam najcrnju noć i odlazim tako blizu snu da bih se zaboravila i još više kliznula niz noćnu tamu u beskraj ljepote ništavila.

492009.-2013.

http://oi48.tinypic.com/2cnwnd5.jpg


KAO MJESEC U VODInapisano: 16.3.2013. u 19.40h

U mojim si očima, kao Mjesec u vodi, kao odraz mene u meni, kao drhtaj duše u duši, kao uvijek u zauvijek.

Znaš da si mi u modi cijelo vrijeme, znaš da mi se nebo uvijek nakloni pozitivnim predznakom za taj dan kad si u srcu zapisan, znaš sve, jer ne

biraš drugu stranu Mjeseca, već se nalaziš pod mojim obasjanim Suncem.

Na portretu mojih misli uvijek su konture tvoje duše, u snu mog sna dani mi se od tuge ne ruše. Zalutala sam u tebe, izgubila sam se u beskraju te trigonometrijske komplicirane jednostavnosti da jednostavno i ne želim

nikad izaći.

U mojim si očima, kao Mjesec u vodi, kao odraz tebe u tebi pa zato, dušo, zarotiraj se u mom pravcu i zaigraj na kartu vječnosti kroz sve živote koje

još moramo zajedno proživjeti.

502009.-2013.


TANGO ŽIVOTAnapisano: 16.3.2013. u 20.05h

Za ljubav, plesat ću tango života, usne namazati ružem Smrti da utisnu vječni poljubac u tvoje usne, iz čaše života ispit ću slijepu mjesečinu koja

me obasjava ove tamne noći i, znam, zatvorit ću svoje tragove ostavljene u bijelom snijegu i to samo zbog tebe.

I dok Mjesec nečujno klizi po tamnom nebu, na mojoj mrtvoj straži, mvoje prazno srce okrenut ću istočnom putu prema kojem vode tajni znakovi

sudbine.

Jesi li ti vjesnik nove zvijezde koja se rađa u dubini Svemira ili si samo prah sa ognjišta potonulog carstva ljepote, koje se prolijevalo po meni i obuklo mi dušu u zlatnu haljinu u kojoj sam se iskradala i bježala u tuđe živote?

U bijelim snovima sve više je umrlih duša, koje odlaze putem Neba, u mojim rukama sve je manje plavih ruža zaborava i, znam, ti si sve ono što

mi treba.

Ne traži me ništa više od onog što ti mogu vezati za srce prepuno gorkog meda, a vlažne usne koje Smrt nudi, odbaci i srce mi poljupcem vječnosti

probudi.

512009.-2013.


KASNO JEnapisano: 16.3.2013. u 20.15h

Kasno je.Ponoć već odavno caruje mojim gradom, vjetar je pozvonio na moja vrata i

odustao.

Hoćeš li i ti odustati od ove lutajuće duše, potrošiti i zadnju uspomenu na mene, kupiti lažno vrijeme negdje u dalekom kutu Svemira nevoljene

ljubavi, koja te uvijek vraćala k meni?

Slomi me usred ove krletke života, zavrti zmiju u svom srcu i pokloni mi je, zaljubi se u dušu, kao što se lav zaljubio u lane i poklonio mu svoje srce na

dar.

Kasno je.Raskomadala me ova noć kao loša sreća koja se srela sa lažnom tugom i

zaboravile su tko je koja pa su se ugnijezdile u duši od mahovine i stoljetne paprati, koja još uvijek rađa svoje mlado lišće kao što je to činila milijunima

godina.

Zavrti mi život pa u mračnoj namjeri svoje raskomadane duše I ostavi onaj posljednji trag na mom izdisaju.

522009.-2013.


BOJA SNOVA I LJUBAVInapisano: 16.3.2013. u 20.20h

Tako si slatko zamirisao mojim životom, tako si zarotirao dušu u beskraj pepela sudbine da sam se kao feniks ponovo probudila uz mističnu glazbu anđeoskih sfera i udahnula miris moje prve jutarnje kave, toliko mirisne i suncem obasjane, mislila sam – sanjam biserno jutro prepuno Božjeg

daha.

Skrivam te u očima, zatvaram moj krug postojanja pa ako vile i postoje, znat će me odnijeti prema ušću Neretve i ostaviti tamo da skončam u

čudnom sjaju nasukane obale života.

Oduvijek živim lunarnim sjajem, oduvijek me lomiš plavim pogledom, oduvijek ti život na dar dajem i samo pamćenjem se sjećam stvarnosti, jer si mi život obojio bojom snova i bojom ljubavi pa tako i stoljećima trajem.

532009.-2013.

http://oi48.tinypic.com/2irlugg.jpg


ŠAPNI MI TO IMEnapisano: 16.3.2013. u 20.40h

Još uvijek nosim tvoj hladni dah na usnama kad si mi dao zadnji gorki poljubac.

Još uvijek mi je nered u mislima, a savršeni mir u duši.

Još uvijek čekam da istekne rok trajanja moje ljubavi, ali kao bijelo usijanje ovog čudnog životnog sudara, koje me dovelo do ruba dna i uvjerilo da postoji ta nula gdje smo došli i otkud se opet dižemo prema svjetlosti

života, šapćeš mi to ime karmičkog života gdje ću jednom otići.

Oboji mojom mjerom svoje vrijeme, zaustavi moj pogled u svojim očima i zapali onu tamu gdje nema životne mudrosti pa u toj klici vremenskog toka

odaberi ime, koje ćeš nositi u sljedećem životu, da te mogu prepoznati.

Šapni mi to ime, onako tiho, kako ga šapćeš kad osjetiš moj dah na izdisaju poljupca kojeg ti darujem, šapni mi to ime, jer te moram prepoznati, želim

te imati i u svim drugim životima kao što sam to sama izabrala.

542009.-2013.

http://oi50.tinypic.com/2alq10.jpg


NEKA ME NEMAnapisano: 16.3.2013. u 20.55h

Neka me nema kad se spoje usne vjetra i vode, neka me nema tamo gdje sam stvorena jedne žestoke ljubavne noći kad zemlja nije disala, kad krv

venama nije prolazila.

Neka me nema u toj šaci praha pješčanog daha što se vijorio nad pustinjom života dvoje ljudi, koji su stvoreni da bi mene stvorili i svijet mi

ovaj darivali kao što Bog daruje čovjeku čovjeka.

Neka me nema na dalekim obalama mog životnog oceana tog uzburkanog svijeta, neka me magle skrivaju čak i od mene same.

Neka me nema u ovom umornom filmu, koji vrti jedan te isti scenarij.

Neka me nema u zatvorenim vratima, koja ostaju fatamorgana bolesne mašte, jer vidi otvorenost uspona i padova tvog gorkog poziva da te

glazbom dana probudim i otvorim ti srce otkud ćeš nahraniti svoju mrtvu dušu.

Zato ću te sakriti u tome da me nema, da živa ponoć ne pozna moje mrtve korake pa niti jedan tren nema onaj centar nebeskog svoda otkud pada

bijeli snijeg i mrtvim ključem zatvara moje žive bijele snove.

552009.-2013.


ŠTO TI ZNAŠ O MENI?napisano: 1.4.2013. u 11.45h

Ne skrivam nikakve velike stvari između vremena sna i buđenja, niti sam korak dalje od tebe, ako sam se i pokrenula unutar kruga života.

Kad živa ponoć otkuca svoj ritam disanja i kad se bijeli snijeg zatvori sam u sebe, moje nevidljive oči zalutat će između tvojih plavih suza, odustat ću i

baciti srce u ambis tvog života, slijedit ću samo tvoje srce koje, šalje šifrirane poruke sa zvijezda.

Nema kraja između srca i srca, nema te ptice koja će preletjeti cijeli put i ne naći onu dušu koja je čeka.

Od čeličnog neba me čuva tvoja plava suza, od tamnice neljudskog stvora čuva me tvoje zlatno srce.

Napisat ćeš pjesmu za mene. Nećeš je objaviti ljudskim očima, ali očima anđela će biti vidljiva i

razumljiva, očima anđela i srcu mome ta pjesma će biti naljepši poklon.

Što ti znaš o meni?

Da sam samo plava vještica, koja ti čita misli ili sam netko tko je zalutao u tvoj svijet, bez cjeline zaogrnuta i uspavana u sanjarenju ispod tog kamena

gdje si me pronašao sklupčanu i zaboravljenu.

Što ti znaš o meni?

Ništa. Tek ono što ti slutnjom u duši darujem, tek ono što spava kraj spoznaje

neznanja, tek ono što anđeli čitaju iz tvoje zlatne pjesme.

562009.-2013.


ODLAZEĆA MISAOnapisano: 1.4.2013. u 11.55h

Nisam si u modi ovih dana.

Zaobljene misli sudaraju se na oštrim kutevima pameti, a duša još uvijek tone u svoj ambis, gledajući taj tihi pad i ostalvjajući mjesto gdje je srce

zaokružilo čitavu priču.

Ima li odlazeća misao kraj ili je to tek početak nečeg misaono čudnog u ovom čudnom danu, koji se slio u moje urne nedosanjanih snova?

Prolaznost me guta, obuzima me i odnosi daleko od mjesta gdje je srce ostavilo svoj otisak na duši.

Krenut ću nekom stazom, čitati putokaze ostavljene od ne znam koje duše, koja je prošla prije mene i ostavila svoje tragove.

Nevidljivim nitima vezala sam dušu za tvoj život, čekala je ta duša na grobu bezimenom otkud nije dolazilo ništa.

Tek slutnja u duši, da tu sniva nečija haljina i da vrijeme čekanja ne znači ništa.

Tek zalutali Mjesec u očima, tek plava suza, koja se zaustavila i otpratila odlazeću misao, ne znajući je li uloga života postavljena u dobro poznate

koridore ili će slijediti znakove one duše, koja je prošla prije mene.

572009.-2013.


N E T K Onapisano: 5.4.2013. u 21.30h

Netko mi kida sve veze s tobom, netko želi kidanje veza sa cijelim životom, netko me zamata u zalutali Mjesec, u prohujalu zvijezdu, netko me

zaustavio u trenutku, postavio me u dobro poznate koridore i mijenja život za život, tren za tren.

Netko me oduzeo od mene, netko mi je oduzeo srce ptice, koja nije napisala pjesmu, ali je prenijela poruku: ‘’netko te zaboravio’’.

Kako postoji snijeg, kako se kiša ledi u formaciju otkud ne dolazi dah onog trena kad pjesma postaje vjera u bolje i kako objasniti kad je srce čudo?

Otišla sam u toj igri riječi, zabavila sam se, zaboravila sam se, postala sam prva žeđ trenutka, koji se smirio u svom polaritetu i zaboravio ono

zavaravanje zbog koejg sam polagala crvene ruže na oltar jutarnjeg prozora.

A tko bi rekao da je sve to bilo zbog jedne igre, koja se pretvorila u poeziju?

582009.-2013.


Jadranka Varga''Plesač na žici''

592009.-2013.

http://oi50.tinypic.com/14119px.jpg

Documents

PLESAČ NA ŽICI Jadranka Varga