— 1 —

— 2 — — 3 —

Joza Ivakić

Vrzino Kololjubavna komedija u 4 čina

Zajednička predstava Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” Vinkovci

i Hrvatskoga kazališta u Pečuhu

Redateljsko vodstvo: Vjekoslav JankovićKostimografija, scenografija, video projekcije: Saša Došen

Glazba: Igor ValeriKoreograf: Danijel Šota

Scenski pokret: Petra BlaškovićHarmonika: Andrej PezićSnimatelj: Davor Šarić

ULOGE TUMAČE Ivan Ćaćić – ženskar Jotina

Matea Marušić – puštenica JulkaKatarina Baban – namiguša Kata

Denis Brižić – matori TutljoHrvoje Seršić – kočoperni ČikoSelena Andrić - ofrkuša Ljubica

Goran Smoljanović – stari RogonjaKatarina Krištić – konobarica

Vladimir Andrić – harmonikaš/grabancijašZorko Bagić – pomoćni harmonikaš/grabancijaš

varošani i plesači – Folklorni ansambl “Lisinski”, Vinkovci

Premijerna izvedba u Vinkovcima 10. studenoga 2017.pod pokroviteljstvom predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović,

u povodu 100. obljetnice kazališta u Vinkovcimate 85. godišnjice smrti Joze Ivakića

— 4 — — 5 —

VINKOVAČKI STOGODIŠNJAK GRADSKO KAZALIŠTEI NJEGOV PATRON JOZA IVAKIĆ

Joza Ivakić (1879. – 1932.) kompletan je kazališni čovjek, koji je svojim radom

zastupljen u gotovo svim segmentima amaterskoga i profesionalnoga kazališnoga

života kao dramski pisac, dramaturg, redatelj, kazališni kritičar, prevoditelj,

arhivist, lektor i profesor Državne glumačke škole u Zagrebu.

Njegovi amaterski kazališni koraci u

Vinkovcima i Karlovcu, uvertira su u

profesionalni kazališni rad koji je započeo

1915. postavši dramuturgom osječkoga

kazališta. Kreirao je kazlišni život Osijeka

od 1915. do 1917. te kao redatelj postavio

na scenu pedesetak dramskih djela u

otežavajućim okolnostima Prvoga svjetskoga

rata i atmosferi supremacije njemačkoga

jezičnoga i kulturnoga izraza u kazališnom

životu. Na poziv intendanta Julija Benešića,

oduševljena ortoepskim postignućima

glumaca pod podukom Joze Ivakića,

profesora klasične filologije i slavistike,

premješta se u Zagreb 1917., gdje se našao u konkurenciji velikana hrvatskoga

glumišta Raića, Gavelle, Strozzija, Krleže, Begovića, Vojnovića i Ogrizovića. Ondje

postavlja na pozornicu četrdesetak dramskih djela hrvatskih i stranih pisaca. Budući

da ostaje dosljedan nastojanju da se »naša narodna individualnost treba zrcaliti i

u kazalištu«, dobiva prepoznatljivu odrednicu redatelja narodnoga usmjerenja te

doseže svoj stvaralački vrhunac u posve drukčijem okruženju.

Ivakić je napisao i publicirao oko 280 kritika, članaka, recenzija i prikaza, feljtona

i kozerija, među kojima dominiraju kazalište kritike jer je bio službeni kazališni

kritičar Narodnih novina i urednik Savremenika. Postaje 1926. predavač, nastavnik

hrvatskoga jezika i redatelj pedagog Državne glumačke škole, gdje podučava studente

glume hrvatski jezik s posebnim naglaskom na dikciji i akcentologiji. Prevodio je

za kazališne potrebe drame ruskih, francuskih, njemačkih, poljskih, engleskih i

nordijskih književnika. Vodio je Arhiv HNK u Zagrebu od 1924. do svoje smrti

1932. Za Školu narodnoga zdravlja “Andrija Štampar” u Zagrebu Ivakić je napisao

scenarije i režirao dva namjenska igrana srednjometražna filma – Birtija (1929.) i

Grješnice (1930.).

Dramski mu opus obuhvaća nekoliko jednočinki i pet drama Inoče (1919.), Pouzdani

sastanak (1922.), Vrzino kolo (1980.), Proslava saveza pjevačkih društava (rukopis)

i Majstorica Ruža (rukopis), koje su kvalitativni prinos pučkome teatru u smislu

amalgamiranja pučkoga igrokaza s dramom kao visokohijerarhiziranim žanrom.

Pospješio je proces raslojavanja pučkoga igrokaza na podvrste te obogatio novim

vrstama – pučkom tragedijom (Majstorica Ruža) i groteskom (Vrzino kolo).

Vrzino kolo, ljubavna komedija u četiri čina s prologom i epilogom, najdotjeranije

je Ivakićevo dramsko djelo, vrhunac njegove komediografske zrelosti, “vinkovačka

provincijalna Leda” (Vaupotić), živahnija i neposrednija od Krležine.

Vrzino kolo u režiji Joze Ivakića praizvedeno je 19. rujna 1931. u Zagrebu i odigrano

devet puta u kazališnoj sezoni, a ujedno je zadnja Ivakićeva režija i zadnje dramsko

djelo te ga Vaupotić naziva „posmrtnim labuđim pjevom Ivakićeve komediografske

zrelosti“. U osječkom kazalištu Vrzino kolo premijerno je izvedeno 25. prosinca

1931. u režiji Aleksandra Gavrilovića. Nakon toga Vrzino kolo odstajalo je u

rukopisu i najzad našalo svojega izdavača 1980. u Vinkovcima te prvi put tiskom

objavljeno u Zborniku sa znanstvenoga skupa Pučki teatar, održanoga 1978. u

povodu obilježavanja šezdesetogodišnjice vinkovačkoga kazališnoga života i stote

obljetnice rođenja Joze Ivakića.

Napokon je nakon 86 godina Vrzino kolo našlo svojega redatelja Vjekoslava

Jankovića i glumce Gradskoga kazališta Joza Ivakić i Hrvatskoga kazališta iz

Pečuha te povode svom ponovnom postavljanju na pozornicu o 100. obljetnici

vinkovačkoga kazališta i 85. godišnjici smrti svojega autora kada će se moći potvrditi

kao reprezentativni tekst hrvatske/slavonske dramske baštine i opravdati zaštitno

ime ustanove Gradskoga kazališta Joza Ivakić u Vinkovcima, gdje se s posebnim

senzibilitetom njeguje kazališna, književna, jezična i kulturna baština.

dr. sc. Anica Bilić, znanstvena savjetnica, upraviteljica Centra za zanastveni rad HAZU u Vinkovcima

i članica Kazališnoga vijeća Gradskoga kazališta “Joza Ivakić“ u Vinkovcima

— 6 — — 7 —

Autora znate: on je uvijek pisao komade i knjige od žena i od ljubavi.

Najposlije to je uvijek zanimljivo i uvijek će biti u modi, doklegod bude na

svijetu muških i ženskih!... I udaja je uvijek u modi; jer ženske, sve od reda,

ipak vole da se udadu.

— Joza Ivakić

Ideja je djela afirmacija ljubavi i voljbe iliti voljenja u svim oblicima. Emocije su

pokretači čovjeka i čovjekove kemije bez koje ne možemo. Emocije su ishodište

kako blagostanja tako i bolesti, a kraljica emocija je ljubav.

Vrzino kolo postoji kao toponim na Velebitu, prema pučkom vjerovanju mjesto gdje vile

plešu kolo u kojemu se stječu magična znanja. Značenje se mijenjalo, ali uvijek simbolizira

nešto teško razriješivo i zapetljano. U prenesenom smislu znači metež, nesređene prilike

i začarani krug. Vrzino kolo se danas upotrebljava kao izraz u zamršenim situacijama

kada svaki govornik ima svoju istinu. Sve što je bez kraja i početka te čini začarani krug,

circulus vitiosus.

Kolo u svojoj kružnoj formi ritmičnoga kretanja prenosi ritualnu energiju na

izvođače kola. Zatvorenost plesača u zajedničkom, definiranom, ritualnom pokretu

dinamikom zaokuplja tjelesni nivo dok pogled kojega plesači u kolu upućuju,

aktivira mentalni nivo. Neverbalna komunikacija u kolu čini svako kolo vrzinim

kolom koje čudesno spaja, kao neka prapovijesna internetska društvena platforma.

Plesač kroz poglede u kolu i oslobođenost tijela, potaknut nagovaračima, kao što

su ritam, ponavljajući pokret tijela i dugo gledanje u nečije oči na suprotnoj strani

kola ili dodir ruku, stvara prostor oslobađanja te spaja duh i tijelo. U suvremenom

društvu imamo virtualne emocije i adrenalinske nagovarače koji su na malim

i velikim ekranima uvijek prisutni u vidu raznih društvenih platformi, igrica ili

sve dominantnijega YouTubea. Danas oni samo virtualno spajaju ljude koji ostaju

ipak sami u svojim sobama (ne znajući zašto su bijesni na cijeli svijet). Na svakoj

internetskoj platformi postoji Admin, odnosno administrator koji upravlja našim

tipkanim sadržajima nudeći nam mogućnosti predviđajući naše preferencije. Kroz

povijest administratorske titule pridavane su nekim višim silama, dodijeljivana su

im razna imena poput Ivakićeva Grabancijaša-Harmonikaša. U zbilji i umjetnosti

prvi fatalni susreti obilježeni su neverbalnim, poput oči su nam se srele ili ostao sam

bez riječi dok se danas na društvenim mrežama komunicira pisanjem. Čovjek je

kroz povijest ono neizrecivo što spaja ljude pridavao višim silama da bi danas sam

stvorio paralelnu virtualnu stvarnost sa stvarnim administratorom. Komunikacija

je i neverbalna vještina koja se mora vježbati uživo i neposredno. Ljubav dolazi

potaknuta čulnim afektivnim dijelom koji često nije uvjetovan razumom, nego tko

zna kojim prirodnim vezama i silama. Vrzinim kolom. Zaplešimo!

doc. art. Vjekoslav Janković

A vidite, mnoga bi ljepotica ostala neudana, da nisu muškarci kao mala

djeca: kad im drugi hoće da preotmu igračku, za koju dosada ni marili nisu -

onda se i oni otimaju za nju.

— Joza Ivakić

— 8 — — 9 —

gore: Katarina Baban (na filmu: Vjekoslav Janković i Matea Marušić)

dolje: Katarina Baban, Selena Andrić, Goran Smoljanović, Denis Brižić i Hrvoje Seršić

____________________________________________________________________

gore: Ivan Ćaćić i Katarina Baban

dolje: Ivan Ćaćić, Goran Smoljanović, Katarina Krištić, Denis Brižić i Hrvoje Seršić

____________________________________________________________________

— 10 — — 11 —

Matea Marušić i Vladimir Andrić

____________________________________________________________________Ivan Ćaćić i Selena Andrić

____________________________________________________________________

— 12 — — 13 —

— 14 — — 15 —

VJEKOSLAV JANKOVIĆ rođen je u Vrbanji 1969., gdje i

danas prebiva na šokačkom stanu te radi na svojemu seoskom

gospodarstvu. Pedagošku gimnaziju završava u Županji 1987.

Studira agronomiju 1988. – 1990. Položio je prijamni ispit na

Akademiji dramskih umjetnosti – Zagreb, na dislociranom

studiju u Osijeku 1990. Prekinuo je studij te pristupa ZNG.

Izlazi iz specijalne policije kao službena osoba s ovlaštenjima

u zvanju inspektora (1992.). Ponovno polaže prijamni ispit

na Akademiji dramskih umjetnosti 1992. Diplomira s izvrsnim uspjehom 1996.

Ulazi u angažman HNK u Osijeku 1994., gdje je i danas uz povremena gostovanja u

drugim kazalištima, filmu i televiziji. Odigrao je više od pedeset uloga, režirao desetak

predstava, studentskih filmova, javnih manifestacija i kratkih radijskih formi. Počinje

raditi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2008. Od 2012. docent je za umjetničko

polje Kazališna umjetnost (scenske i medijske umjetnosti) te na Umjetničkoj akademiji u

Osijeku osposobljava studente za filmsku glumu. Ravnatelj je drame HNK u Osijeku

2011. – 2015., gdje kreira repertoar kojim HNK u Osijeku dobiva nekoliko prestižnih

nagrada za najbolje predstave u Republici Hrvatskoj te pozive na brojne festivale u

zemlji i inozemstvu. Oženjen je i otac dvoje djece.

SAŠA DOŠEN, diplomirala je grafički dizajn (specijalizirala

animirani film) na Central St Martins College of Art & Design

u Londonu. Doktorat znanosti (teatrologija i dramatologija)

stječe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Kao

autorica likovnih rješenja za kazališne produkcije od 2000.

godine surađivala je s HNK u Osijeku, Dječjim kazalištem Branka

Mihaljevića u Osijeku, Gradskim kazalištem “Joza Ivakić” u

Vinkovcima, Kazalištem u Virovitici, Gradskim kazalištem u

Požegi, Gradskim kazalištem Trešnja u Zagrebu i Zagrebačkim kazalištem lutaka. Za

svoj rad na području lutkarstva primila je 2011. Nagradu za najinventivniju, likovno

najdosljedniju te najoriginalniju kreaciju lutaka za predstavu U potrazi za čudovištima

na 23. SLUK-u. Nominirana je 2015. godine za Nagradu hrvatskoga glumišta za

najbolju kazališnu kostimografiju u predstavi 260 dana. Od 2007. zaposlena je na

Umjetničkoj akademiji u Osijeku, gdje je sudjelovala u osmišljavanju i implementaciji

studijskih programa BA Kazališno oblikovanje, MA Oblikovanje i tehnologija lutke,

MA scenografija i MA kostimografija.

IGOR VALERI bavi se skladanjem i aranžiranjem te kao glazbenik sudjeluje u brojnim scenskim izvedbama. Dosad je komponirao i izvodio scensku glazbu za dramske predstave Dobro došli u rat! (1992.), Kidaj od svoje žene (1993.), Pokvarenjak (1994.), Šetnja po krovu, Mačak u vreći (1997.), Bećarac, Utvare, Tartuffe (1998.),Tako je (ako vam se čini), Žetveni Ples, Inoče (1999.), Male komedije, Alaska Jack, Tango drugi put (2000.), Ima zločina i zločina, Jedan dan istine Tone Patrljiča (2001.), Kažiprst, Ujak Vanja (2002.), Uhvaćen u mrežu, Idiot (2003.), Gospodin

lovac, Macbeth, Naranča u oblacima (2004.), Vodena koka, Cyrano de Bergerac (2005.), Šokica, za balete i glazbeno-scenske projekte Aska i Vuk te Zaplešimo kroz povijest (2005.). Često surađuje na projektima Osječkoga ljeta kulture, između ostaloga na projektima Rosenkranz i Guildenstern su mrtvi Toma Stopparda, Završnica Samuela Becketa, Velika, velika zemlja Oz Nine Mitrović te Unterstadt Ivane Šojat Kuči za koju je dobio nagradu “Veljko Maričić” na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci 2013. za najbolju scensku glazbu, u predstavi koja je dobila Nagradu hrvatskoga glumišta (2012.), Hotel, slobodan promet G. Feydeaua (2013.), Tolstojeva Ana Karenjina (2014.), Navještenje P. Claudela (2014.), Moć zemlje Janka Matka (2015.). Suosnivač je i član ansambla TangOs (2014.), koji djeluje i nastupa diljem zemlje i šire.

DANIJEL ŠOTA umjetnički je ravnatelj Folklornog ansambla “Lisinski” i voditelj Državne smotre Hrvatskoga izvornog folklora. Ove godine slavi 45 godina svoje plesačke karijere te karijere voditelja pjevanja i plesa. Autor je nekoliko koreografija plesova Hrvatskoga folklora kao i voditelj seminara scenskoga nastupa te predsjednik izbornih i ocjenjivačkih smotri ili festivala folklora u zemlji i inozemstvu. Nakon 45 godina rada, koreografija za ovu predstavu na neki način kruna je njegove bogate karijere.

PETRA BERNARDA BLAŠKOVIĆ rođena je u Puli 1974. godine. Od malih nogu bavi se plesom, te paralelno s redovnom naobrazbom, pohađa i glazbenu školu gdje maturira kao teoretičar i instrumentalist. Svoje školovanje nastavlja u Italiji specijalizirajući se u Orff-schulwerk metodi, radeći na glasu, instrumentariju i tijelu. Magistrira glumu i lutkarstvo na Umjetničkoj akademiji u Osijeku gdje joj dodjeljuju Dekanovu nagradu. Karijera je vodi paralelno kroz dramski izričaj, režiju,

— 16 — — 17 —

dramsko pisanje i koreografiju. Godine 2006. dobija Specijalno priznanje za scenski pokret na XXIII susretima pozorišta BiH, te Nagradu za scenski pokret na VI Festivalu drame BiH za predstavu “Zagrljenici” (M. Žalica), redatelja Roberta Raponje, kazališta SARTR iz Sarajeva. Od 2011. stalna je članica dramskog ansambla Hrvatskog Narodnog Kazališta u Osijeku, gdje surađuje i kao asistent režije u operi, te glumi u opereti i baletnim predstavama. Od 2012. umjetnička je voditeljica nagrađivanog projekta Istra Inspirit, Istarske županije, za kojeg piše dramske tekstove i potpisuje režiju. Kao koreograf surađuje skazalištima diljem regije. Autorica je brojnih dječjih, lutkarskih, plesnih i dramskih predstava i radio emisije za djecu.

ANDREJ PEZIĆ rođen je 22. studenog 1985. godine u Banja Luci. Glazbeno obrazovanje započeo je s deset godina. Godine 2009. upisuje u Puli pri Odjelu za glazbu studij klasične harmonike u klasi doc. art. Franka Božca. Studij nastavlja i završava u klasi asistenta Igora Krizmana pod vodstvom mentora izv. prof. art. Boruta Zagoranskog. Tijekom školovanja sudjeluje na raznim natjecanjima: I. nagrada na regionalnom te II. nagrada na državnom natjecanju u organizaciji Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga 2010. godine. Nastupajući s kvintetom 2009.

godine na državnom natjecanju komornih sastava u Opatiji osvojio je prvu nagradu koja je ujedno bila apsolutna s najvećim brojem postignutih bodova u svim kategorijama te treću nagradu u kategoriji tria. Nastupajući s raznim orkestrima osvojio je mnoge nagrade u Hrvatskoj i šire. Sa svojim učenicima je osvojio osam prvih i tri druge nagrade na državnim i međunarodnim natjecanjima. Nastupao je u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Sloveniji, Srbiji, a istaknuo bi turneju koncerata u Kini u travnju 2017. godine sa tamburaškom školom Batorek iz Osijeka. Trenutno radi u Umjetničkoj školi u Belom Manastiru te surađuje sa raznim glazbenim i dramskim sastavima.

IVAN ĆAĆIĆ rođen je 15. svibnja 1984. Na Umjetničkoj akademiji u Osijeku 2013. diplomirao je glumu i lutkarstvo. Surađivao je s kazalištima u Vinkovcima, Karlovcu, Zagrebu, Sisku, Požegi i s HNK u Osijeku. Diplomirao je ulogom Paulina u duodrami Ay Carmela. Sudjelovao na lutkarskim festivalima u Poljskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Sloveniji. Od 2013. do ulaska u angažman HNK u Osijeku 2015. god. radio je kao asistent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Trenutno u HNK u Osijeku igra u predstavama 260 dana i Moć zemlje. Završio je osnovnu glazbenu školu, smjer tambura. Pjevao je u akademskom bendu Ubogi Lazar.

MATEA MARUŠIĆ rođena je 1993. u Osijeku. Završava

2012. Isusovačku klasičnu gimnaziju u Osijeku. Tijekom

srednjoškolskoga školovanja pohađa klasični balet u HNK

Osijek pod vodstvom Vuka Ognjenovića. Upisuje 2012. glumu

na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu te s izvrsnim

uspjehom u klasi prof. Senada Bašića 2016. stječe diplomu

ulogom Julije u predstavi Gospođica Julija. Tijekom studiranja

na Akademiji scenskih umjetnosti ostvaruje brojne zapažene

uloge, a ostvaruje i pojedine uloge u profesionalnim kratkim

filmovima. U kazalištu trenutno uz ansambl, radi i kao voditeljica dramskoga studija.

KATARINA BABAN rođena je 20. lipnja 1988. u Osijeku,

gdje je diplomirala na Umjetničkoj akademiji 2012. Dosada

je radila u brojnim kazalištima diljem Hrvatske, počevši od

HNK u Osijeku preko Teatra Gavran, Male scene, Scene Gorica,

Zorin-doma te u nekoliko navrata u Kazalištu “Joza Ivakić” u

Vinkovcima. Radila je na nekoliko televizijskih projekata kao

što su televizijske serije Tajne, Najbolje godine te Zlatni dvori.

Uz glumački posao osnovala je svoj dizajnerski brand Lilith te

se tome posvetila u podjednakoj mjeri kao i glumačkom poslu.

DENIS BRIŽIĆ rođen je u Rijeci sunčanoga svibanjskoga ili onovremenski rečeno

majskoga jutra, u devet sati i deset minuta (prije marende, značajno zbog nastupnoga

izgleda tijekom života) godine 1961. na blagdan Blažene Marije Pomoćnice ili

onovremenski rečeno u predvečerje Dana mladosti. Nakon doktorata u vrtiću,

magisterija u osnovnoj školi, diplome u gimnaziji i magistarskoga zanata na Akademiji

dramske umjetnosti u Zagrebu, studija glume u Rijeci, ipak ostvaruje životni san i biva

primljen u Benkovačke mažoretkinje – sumo seniorke. Stalni je i aktivni član udruge

„Lik i djelo Denisa Brižića“, a otkako je učlanjenjem gospodina

B. K. članstvo poraslo za ciglih 100 % odlučio je mjesto

doživotnoga predsjednika prepustiti potonjem. S vremena na

vrijeme, povremeno, u slobodno vrijeme, za vrijeme i u neko

vrijeme glumi uz neizbježnu konstataciju da s njime predstave

„dobivaju na težini“. Stalni je član ansambla Hrvatske drame

Hrvatskoga narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci od 1990.

godine. Pokatkada putuje i snima i glumi i izvan rodne mu

Rijeke, na priliku u Vinkovcima. I to je to.

— 18 — — 19 —

HRVOJE SERŠIĆ rođen je 5. studenoga 1981. u Osijeku, gdje 1998. završava Osnovnu glazbenu školu Franje Kuhača u Osijeku, smjer gitara. U Osijeku završava 2000. Prirodoslovno-matematičku gimnaziju, a 2008. završava magistarski studij Glume i lutkarstva na Kazališnom odsjeku Umjetničke akademije u Bratislavi. Pohađao je brojne radionice i seminare (Laban, Bunraku, Commedia dell’arte), a od lipnja 2008. asistent je na Odsjeku kazališne umjetnosti, smjer gluma i lutkarstvo, Umjetničke akademije u Osijeku, gdje sudjeluje u izvođenju

nastave kolegija Lutkarske animacije. Postaje 2012. docent na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, 2016, doktorira na Umjetničkoj akademiji u Bratislavi, Slovačka (VŠMU).

SELENA ANDRIĆ rođena je 10. listopada 1988. u Vinkovcima. Završila je Gimnaziju M. A. Reljkovića u Vinkovcima (smjer opće gimnazije), a potom i Umjetničku akademiju u Osijeku, stekavši titulu mag. glume i lutkarstva. Trenutno je na doktorskom studiju Izvedbene i vizualne umjetnosti u Osijeku. Radi kao asistentica na scenskom govoru i glumi na Umjetničkoj akademiji u Osijeku te glumi u Vukovaru, Vinkovcima, Osijeku, Požegi, Pečuhu... Sudjelovala je na međunarodnom simpoziju za istraživanje govora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sinkronizirala je film Imagine za otvaranje Motovun film-festivala 2013. te glumila u dokumentarnom filmu Veljka Bulajića Mjesto sjećanja Vukovar. Tečno govori engleski jezik, a služi se još njemačkim i španjolskim.

GORAN SMOLJANOVIĆ 2004. upisuje studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Tijekom studija igra na lutkarskim i dramskim festivalima u Italiji, Poljskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Preddiplomski studij završava 2008. Upisuje 2012. diplomski studij glume i lutkarstva na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Stipendist je

Grada Bjelovara tijekom cijeloga studiranja. Do sada je igrao u dramskim predstavama za djecu i odrasle u produkciji kazališta iz Zagreba, Osijeka, Pečuha, Siska, Bjelovara, Zadra i Vukovara. Osnivač je i ravnatelj umjetničke organizacije Teatar to go. Dobitnik je Erasmus-stipendije za stručno osposobljavanje u Hrvatskom kazalištu u Pečuhu. Autor je i redatelj sljedećih predstava: Izgubljeni poklon (teatar sjene i svjetla), dječja lutkarska predstava, Bjelovarsko kazalište, Bjelovar, sezona 2012./2013., Kažem ti..., edukativna dramska predstava,

Bjelovarsko kazalište, Bjelovar, sezona 2012./2013., Pobuna lutaka, dječja lutkarska

predstava, Zadarsko kazalište lutaka, Zadar, sezoni 2013./2014., Slagalica, lutkarska

predstava za mlade i odrasle, U. O. Teatar to go, sezona 2014./2015., Uspavanka za

Uspavanka, dječja lutkarska predstava, U. O. Teatar to go, sezona 2015./2016.

KATARINA KRIŠTIĆ rođena je 31. srpnja 1991. u Vinkovcima.

Po upisu Prirodoslovne gimnazije u Osijeku počinje se amaterski

baviti glumom. Još kao amaterska glumica nagrađivana je za svoj

rad te je upis na Akademiju dramskih umjetnosti (smjer: gluma)

bio logičan slijed. Završila je 2016. preddiplomski studij glume

kao jedna od najboljih studenata. Osim na Akademiji, o glumi je

učila i na raznim radionicama koje je pohađala. Sudjelovala je na

raznim međunarodnim festivalima te osvojila nekoliko vrijednih

nagrada i priznanja. Osim u kazalištu ostvarila se i na filmu.

VLADIMIR ANDRIĆ rođen je u Vinkovcima 1984. Od

najranijega djetinjstva “skače” po sceni i pred kraj osnovne

škole postaje član amaterskoga ansambla Gradskoga kazališta

“Joza Ivakić” u Vinkovcima, gdje ostvaruje broje zapažene

uloge u dječjim i večernjim predstavama. Akademiju dramskih

umjetnosti u Tuzli upisuje 2005. te 2010. diplomira kao jedan

od najboljih studenata u klasi profesora Vlade Keroševića.

Kao profesionalni glumac Gradskoga kazališta “Joza Ivakić” u

Vinkovcima glumi u više od 30 predstava, također režira i piše

predstave, koje godinama uveseljavaju vinkovačku publiku. Dobitnik je nagrade Zoranov

brk za odigranu ulogu u predstavi Nećeš, razbojniče! na Festivalu Zorana Radmilovića u

Zaječaru. Bavi se režiranjem kratkih animiranih i igranih filmova te glazbenih video

spotova. Autor je dugometražnoga dokumentarnog filma Ovčara, neispričana priča i

ono što je najvažnije – suprug je Katarine i tata male Ruže Andrić.

ZORKO BAGIĆ rođen je 03. listopada 1975. godine. Član je

dramskog studija, a kasnije i ansambla Gradskog kazališta

“Joza Ivakić” od njegov obnove 2003. godine. Glumio je u većini

dramskih, dječjih te lutkarskih predstava s repertoara kazališta

tijekom posljednjih 15 godina vjernosti kazalištu. Glumački

kruh povremeno zarađuje izvan matičnog kazališta. Zaposlen

u Gradskom kazalištu “Joza Ivakić” od 2006. godine.

— 20 — — 21 —

FOLKLORNI ANSAMBL “LISINSKI”, VINKOVCI jedini je folklorni ansambl

Vukovarsko-srijemske županije koji u svojem programu ima plesove cijele Hrvatske

s vlastitim fondom narodnih nošnji za njih. Svoj bogati i reprezentativni program

pokazali su na najvećim svjetskim festivalima u Europi, Americi i Australiji, a na

brojnim festivalima osvojili su prve nagrade za kvalitetu nastupa pjevanja, plesa i

odijevanja tradicijske nošnje.

gore: Matea Marušić i Ivan Ćaćić

dolje: Ivan Ćaćić, Vladimir Andrić i Matea Marušić

____________________________________________________________________

— 22 — — 23 —

95 godina Dilja, Vinkovci

Na ovim se prostorima živi preko 8.000 godina i isto toliko se izrađuju predmeti od gline. Iz antičkih vremena imamo pronađenih preko 80 lončarskih peći što je dokaz da naš bazen obiluje kvalitetnom glinom. Nije stoga čudno da se tradicija proizvodnje opekarskih proizvoda prenosila stoljećima da bi u industrijskoj revoluciji dosegla visoke standarde koji se i od tada stalno uzdižu. Bohnova ciglana počinje raditi 1922. kao jedna u nizu ciglana koje su industrijalci pokrenuli u slavonsko–vojvođanskom bazenu i to se smatra početkom rada tvornice opekarskih proizvoda u Vinkovcima, čiji je danas sljedbenik Dilj. Proizvodnja se održala kroz sva burna vremena i ratove, mijenjala se i modernizirala kroz sve faze razvoja tehnologija, prenosila su se znanja s koljena na koljeno i održavala tradicija i danas kada slavimo 95 godina ponosno možemo reći da smo tu i dalje i da smo snažni. Imamo najkvalitetniju sirovinu i imamo ljude koji znaju, imamo uz to i snagu koju nam daje Nexe Grupa i danas smo jedan od najznačajnijih gospodarskih subjekata u opekarskoj industriji na području šire regije.

Hvala svima koji su doprinijeli i doprinose kontinuitetu Dilja! Oni su zaslužni za sve naše rođendane!

Dražen Ivezić

Inspicijent: Zorko Bagić / Šef scene i tehnike: Boris SuhovskiOblikovanje svjetla i tona: Dražen Bulat / Majstor pozornice: Bogdan Pjevac

Zahvaljujemo se na glazbenoj pomoći tamburaškom sastavu Romanca

Nakladnik: Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, Vinkovci i Hrvatsko kazalište, PečuhZa nakladnika: Zdenko Rečić, ravnatelj, Slaven Vidaković, ravnatelj

Grafičko oblikovanje: Saša Došen / Marketing: Mirela Čikvari / Računovodstvo: Tihana Musa, Josipa Mišić

Gradsko kazalište „Joza Ivakić“, Vinkovci Hrvatskih žrtava 2, 32100 Vinkovci, Hrvatska

www.kazalište-vinkovci.hr / marketing@kazaliste-vinkovci.hr / blagajna@kazaliste-vinkovci.hr +385 32 338 752 / +385 91 269 2104

Hrvatsko kazalište, PečuhAnina ulica 17, 7621 Pečuh, Mađarska

www.horvatszinhaz.hu / phsz@hotmail.hu / +36 72 210 197

— 24 —