Pod krinkom no}i

Naslov izvornikaLinda Howard

COVER OF NIGHT

Copyright © 2006 by Linda HowingtonCopyright za Hrvatsku © Naklada Uliks, 2008.

Sva su prava pridržana. Nijedan dio ove knjige nije dopušteno umnažati iprenositi na bilo koji način bez prethodnog pismenog odobrenja nositelja prava.

NakladnikNAKLADA ULIKS

Čavalsko 1751000 Rijeka

Tel: 051/ 648068051/ 648069

Za nakladnikaSilvano Frančišković

UrednikMiro Božić

PrijevodKatarina Travašić

LekturaMeri Farac Jemrić

Priprema za tisak i dizajn naslovne straneNaklada Uliks, Rijeka

Tisakmtg-topgraf, Velika Gorica, travanj 2008.

ISBN 978-953-7306-22-9

CIP zapis dostupan u računalnom kataloguSveučilišne knjižnice Rijeka pod brojem 111119059

LINDA HOWARD

Pod krinkom no}i

S engleskog prevelaKatarina Travašić

Rijeka, 2008.

5

1

GOST KOJI JE ODSJEO U SOBI BROJ TRI PANSIONA NIGHTINGALE, KOJU JE CATE

Nightingale osobno smatrala He-Man sobom jer je jednostavno

odisala muževnošću, zastao je na pragu blagovaonice, a zatim se,

gotovo istoga trena, vratio natrag. Većina gostiju koja je uživala u

Cateinoj jutarnjoj ponudi nije ni primijetila muškarčevu kratku

pojavu; oni koji jesu vjerojatno nisu ništa mislili o njegovu na-

glom odlasku. Ovdje, u Trail Stopu, Idaho, ljudi su gledali svoja

posla pa ako jedan od njezinih gostiju i nije bio raspoložen za

društvo tijekom jela, to im se činilo sasvim u redu.

I Cate ga je primijetila jer je unosila pladanj narezane šunke

iz kuhinje, a kuhinjska su vrata bila točno nasuprot otvorenim

vratima hodnika. U sebi je ‘zapisala’ da prvom prilikom mora

otići na kat i pitati ga – zvao se Layton, Jeffrey Layton – želi li da

mu donese pladanj s doručkom. Neki gosti jednostavno nisu

voljeli jesti s nepoznatima. Nošenje pladnja na kat nije bilo

neuobičajeno.

Pansion Nightingale otvoren je prije gotovo tri godine. Dio

posla vezan uz noćenje često je išao loše, ali dio vezan uz doručak

je jednostavno cvao. Otvaranje blagovaonice za doručak javnosti

bila je sretna slučajnost. Umjesto jednoga velikog stola za kojim

bi svi sjedili zajedno – uz pretpostavku da je svih pet soba zauze-

6

Linda Howard

to u isto vrijeme, što se nikada nije dogodilo – postavila je pet

manjih stolova od kojih je svaki bio za četiri osobe, pa su gosti

mogli jesti u privatnosti ako su željeli. Ljudi iz male sredine brzo

su shvatili da pansion nudi dobru klopu i prije nego je shvatila

što se događa, počeli su je ispitivati je li u redu da ujutro dođu na

kavu i, možda, na jedan od njezinih kolača od borovnica.

Kao pridošlica, željela se uklopiti pa je, jer je imala dodatnih

stolaca, rekla ‘da’, premda je u sebi gunđala zbog dodatnog tro-

ška. Također, kada su željeli platiti, nije imala pojma koliko bi

im naplatila jer je cijena doručka bila uračunata u noćenje. Sve ju

je to navelo da ispiše jelovnik s cijenama i objesi ga na trijem uz

postrana vrata jer su mještani uglavnom ulazili kroza nj umjesto

da obilaze i ulaze na prednja vrata velike kuće. Za mjesec dana u

blagovaonicu je ugurala i šesti stol pa je imala ukupno dvadeset

četiri mjesta. Ponekad ni to nije bilo dovoljno, pogotovo ako je

imala goste na noćenju. Nije bilo neobično vidjeti muškarce kako

se oslanjaju na zid te ispijaju kavu i žvaču kolače, ako bi sva mje-

sta bila zauzeta.

Danas je, međutim, bio Dan čajnih kolačića. Jednom tjedno

pekla je čajne kolačiće umjesto kolača. U početku su mještani,

uglavnom drvosječe i farmeri, ispod oka gledali na ‘profi njene

kolačiće’, no brzo su postali omiljeni. Pokušala je s različitim aro-

mama, ali vanilija je bila najveća miljenica jer se dobro slagala sa

svakim džemom koji bi gost odabrao.

Cate je spustila pladanj sa šunkom na sredinu stola, točno

između Conrada Moona i njegova sina, kako je nijedan od njih ne

bi optužio da joj je miljenik. Jednom je napravila tu grešku – sta-

vila je pladanj bliže Conradu, i otada se njih dvojica natječu koga

Cate više voli. Gordon, mlađi Moon, vjerojatno se šali, ali zbog

Conrada se osjećala nelagodno jer je mislila da Conrad traži treću

suprugu i misli kako bi ona bila savršena za tu ulogu. No ona je

7

Pod krinkom no}i

imala drukčije mišljenje i dobro je pazila da ga više nikada, pa

makar i slučajno, ne ohrabri stavljajući pladanj bliže njemu.

“Izgleda dobro”, mrmljao je Gordon kao što je činio svakoga

dana potežući vilicu kako bi zahvatio krišku.

“I bolje od toga”, dodao je Conrad jer nije mogao dopustiti da

Gordon bude bolji u dijeljenju komplimenata.

“Hvala”, rekla je Cate i požurila dalje ne dajući Conradu pri-

liku dodati još nešto. Conrad je bio dobar čovjek, ali star otprilike

kao njezin otac i ne bi ga izabrala čak i da nije prezauzeta da

razmišlja o izlaženju s nekim.

Dok je prolazila pokraj aparata za kavu, automatski je pro-

vjerila razinu kave u loncima te se zaustavila kako bi pristavila

novi lonac. Blagovaonica je još uvijek bila puna, a ljudi su se ju-

tros zadržavali dulje nego inače. Joshua Creed, vodič lovaca, bio

je tu s jednim od svojih klijenata – ljudi su se uvijek motali u bli-

zini kada je g. Creed bio tu samo da bi razgovarali s njime. Imao

je auru vođe, autoritet na koji su ljudi reagirali. Čula je da je umi-

rovljeni vojnik i mogla je povjerovati u to – iz njega kao da su

zračile naredbe, i to od njegova oštra pogleda sve do četvrtaste

čeljusti i ramena. Nije dolazio često, ali kada bi došao, uglavnom

bi bio u središtu pozornosti.

Njegov klijent, zgodan tamnokos muškarac za kojega je pro-

cijenila da je u kasnim tridesetim godinama, bio je baš vrsta aut-

sajdera kakvu je najmanje voljela. Očito je bio dobrostojeći, zato

što si je mogao priuštiti Joshuu Creeda, i premda je bio odjeven u

traperice i čizme kao i većina ljudi u prostoriji, suptilnim i manje

suptilnim znakovima potrudio se da svi shvate kako je on Netko

Jako Važan. Kao prvo, zavrnuo je rukave košulje i neprestano ma-

hao uskim, dijamantima optočenim satom na lijevom zapešću. Bio

je i mrvicu preglasan, mrvicu previše srčan i neprestano je spo-

minjao svoja iskustva u lovu na divljač po Africi. Čak je svima dao

8

Linda Howard

i lekciju iz geografi je objasnivši gdje se nalazi Nairobi. Cate se

uspjela suzdržati da ne zakoluta očima kada je objašnjavao da je

pridjev lokalan sinonim za neuk. To je možda sinonim za čudan ali

ne za neuk. Potrudio se objasniti i da uglavnom lovi divlje životinje

kako bi ih fotografi rao. Premda emocionalno Cate to odobrava,

zdrav joj je razum šaputao da je on to tvrdio samo da bi se oprav-

dao ako ništa ne ubije. Iznenadila bi se otkrije li da je on fotograf.

Dok je žurila prema kuhinji, zapitala se kada je točno na

pridošlice počela gledati kao na “autsajdere.”

Crta koja je razdvajala njezin život prije od njezina života sad

bila je toliko oštra da se ponekad osjećala kao da nije ista osoba.

Nije bilo postupne promjene, nije bilo vremena za analiziranje i

proces kojim bi se postupno razvila u ženu koja je sada. Umjesto

toga dogodili su joj se neočekivanim prekidi, nagle promjene.

Razdoblje između Derekove smrti i njezine odluke da se preseli u

Idaho bio je strma, uska dolina u koju sunce nikada nije stizalo.

A kada su ona i dječaci stigli ovdje, bila je toliko zaposlena oko

pokretanja pansiona i smještanja da nije imala vremena brinuti

se o tome da je i sama autsajderica. I prije no što je shvatila, bila

je dio male sredine i više nego što je ikada bila dio Seattlea, jer je

Seattle bio kao i svaki velik grad, pun stranaca koji su živjeli unu-

tar svojih osobnih svjetova. Ovdje je, doslovno, svakoga znala.

Baš kada je došla do kuhinjskih vrata, kroza nj je provirila

glava Sherry Bishop. Vidjevši da se Cate približava, osjetila je ve-

liko olakšanje.

“U čemu je problem?” pitala je Cate žurno prolazeći kroz vra-

ta. Prvo je pogledala za kuhinjski stol gdje su njezini četverogodišnji

blizanci Tucker i Tanner zaposleno grabili svoje žitne pahuljice;

dječaci su sjedili na svojim mjestima baš kako ih je i ostavila. Brb-

ljali su i hihotali se kao i inače; u njihovu je svijetu sve bilo u redu.

Zapravo, Tucker je brbljao, a Tanner je slušao. Zabrinjavalo ju je

9

Pod krinkom no}i

što Tanner tako malo pričao, ali njihov se pedijatar nije činio

uzrujanim. “On je dobro”, rekao je dr. Hardy. “Ne mora govoriti

jer Tucker govori za obojicu. Govorit će kada bude imao što reći.”

Budući da je Tanner u svakom drugom pogledu bio normalan,

uključujući i razumijevanje, morala je pretpostaviti da je pedijatar

u pravu, ali ipak se brinula. Nije si mogla pomoći – bila je majka.

“Pukla je cijev ispod sudopera”, očajno je rekla Sherry. “Zatvo-

rila sam ventil, ali brzo će nam trebati vode. Posuđe se skuplja.”

“O, ne.” Osim nedostatka vode za kuhanje i pranje, radilo se i o

još jednom problemu, možda čak i većem: njezina majka, Sheila

Wells, bila je na putu iz Seattlea i dolazila je u posjet na tjedan dana,

a trebala je stići poslijepodne. Budući da joj majka nije bila sretna

što su ona i blizanci uopće otišli iz Seattlea, Cate je mogla samo za-

misliti njezine komentare o tome kako je ovo mjesto daleko i nema

uvjeta za suvremen život, posebno ako ne bude vode u kući.

Uvijek je bilo nešto; činilo se da ovu staru kuću neprestano

treba održavati i popravljati, ali pretpostavljala je da je to nor-

malno sa starim kućama. Ipak, njezine su fi nancije bile toliko

rasteg nute da bi joj dobro došao jedan tjedan bez kvarova. Možda

će to biti sljedeći tjedan, pomislila je uzdahnuvši.

Podignula je slušalicu telefona u kuhinji i napamet okrenula

broj Earlove željezarije.

Javio se sam Walter Earl nakon prve zvonjave, kao i inače.

“Željezarija.” I nije trebalo ništa drugo reći jer je u gradu postoja-

la samo jedna željezarija i samo se on javljao na telefon.

“Waltere, ovdje Cate. Znaš li gdje gospodin Harris danas ra-

di? Imam hitan slučaj s cijevima.”

“Gopodin Hajis!” uzviknuo je Tucker kada je čuo ime mjes-

nog majstora. Uzbuđen, lupao je žlicom po stolu i Cate si je zabila

prst u uho da čuje što joj Walter govori. Dječaci su je očarano

promatrali drhteći od očekivanja. Mjesni majstor bio im je jedan

10

Linda Howard

od omiljenih ljudi jer su bili očarani njegovim alatom, a njemu

nije smetalo ako bi se dječaci igrali ključevima i čekićima.

Calvin Harris nije imao telefon, ali imao je naviku navratiti u

željezariju svako jutro kako bi nabavio sve što mu treba za posao.

Zato je Walter uglavnom znao gdje ga se može naći. Kada se tek

doselila ovdje, Cate se začudila kako netko u današnje vrijeme ne-

ma telefon, no s vremenom se naviknula i nije više razmišljala o

tome. Gospodin Harris nije želio imati telefon, pa ga nije imao. Ve-

lika stvar. Sredina je bila mala pa nije bilo teško doći do njega.

“Cal je upravo ovdje”, rekao je Walter. “Poslat ću ga.”

“Hvala”, rekla je Cate. Bilo joj je drago što ga neće morati

loviti. “Možeš li ga pitati kada bi mogao doći?”

Čula je mumlanje dok je Walter prenosio pitanje, a potom je

čula tiše, neodređeno mumljanje koje je prepoznala kao glas go-

spodina Harrisa.

“Rekao je da će doći za nekoliko minuta”, jasno je začula

Walterov glas.

Nakon što ga je pozdravila i poklopila slušalicu, uzdahnula je

od olakšanja. Uz malo sreće, radit će se o nekom manjem proble-

mu i uskoro će opet imati vodu uz najmanji mogući udar na fi -

nancijsko stanje. Gospodin Harris trebao joj je toliko često da je

počela razmišljati kako bi joj bilo bolje da mu ponudi besplatan

smještaj u zamjenu za popravke. Živio je u prostorijama iznad

trgovine; premda su bile veće od njezinih spavaćih soba, morao

ih je plaćati. Mogla bi mu ponuditi i obroke. Izgubila bi jednu

sobu za iznajmljivanje, ali pansion ionako nikada nije bio sasvim

popunjen. Sprječavala ju je samo činjenica što bi netko nepresta-

no bio u kući s njome i blizancima. Kako je danju bila zaposlena,

željela je noći ostaviti samo za njih.

Ipak, gospodin Harris bio je sramežljiv i mogla ga je lako zami-

sliti kako mrmlja nešto poslije večere i nestaje u svojoj sobi do

11

Pod krinkom no}i

sljedećeg jutra. Ali što ako ne bude takav? Što ako bi dječaci željeli

biti s njim umjesto s njom? Osjećala se jadno jer o tomu razmišlja,

ali što ako bi to htjeli? Ona je bila središte njihovih mladih života i

nije znala bi li se toga već sada mogla odreći. Jednom će morati, ali

imali su samo četiri godine i bili su sve što joj je ostalo od Dereka.

“Pa?” upitala ju je Sherry podignutih obrva, očekujući dobru

ili lošu vijest.

“Odmah dolazi.”

“Onda si ga uhvatila prije drugog posla”, rekla je Sherry s

olakšanjem, jednako kao i Cate.

Cate je pogledala dječake koji su sjedili i gledali je držeći žlice

u rukama. “Vas dvojica trebate pojesti doručak ili nećete moći

gledati gospodina Harrisa”, rekla je ozbiljno. To baš i nije bila

istina zato što će gospodin Harris biti s njima u kuhinji, ali imali

su četiri godine; što su oni znali.

“Požujit ćemo”, rekao je Tucker i obojica su nastavila jesti još

brže.

“Požurit”, rekla je Cate naglašavajući r.

“Požuriti”, poslušno je ponovio Tucker. Mogao je reći r kada

je želio, ali kada je bio ometan – što je bilo često – vratio bi se u

fazu bebastoga govora. Govorio je tako puno; činilo se kao da ne-

ma vremena pravilno izgovarati riječi. “Dolazi gopodin Hajis”, re-

kao je Tanneru, kao da ovaj to nije znao. “Igrat ću se bušijicom.”

“Bušilicom”, ispravila ga je Cate. “I nećeš. Možeš ga gledati,

ali pusti mu alat na miru.”

Njegove su se plave oči napunile suzama i donja mu je usnica

zadrhtala. “Gopodin Hajis nam daje da se igjamo s njima.”

“Ali samo kada ima vremena. Danas će se žuriti jer ide na

drugi posao kada ovdje završi.”

Kad je tek otvorila pansion, trudila se da ne gnjave majstora

dok radi, i činilo joj se da će to biti lako jer su tada bili jedno-

12

Linda Howard

godišnjaci, no pokazali su da mogu vješto trčati. Čim bi okrenula

leđa, obojica bi krenula prema njemu kao magneti prema željezu.

Bili su poput malih majmuna – zavirivali su mu u kutiju s alatom,

bježali sa svime što su mogli uzeti. Iskušavali su njegovo strp-

ljenje, baš kao i njezino, no nikada se nije potužio. Njegova šutnja

nije ju bila iznenadila; on je rijetko govorio i točka.

Premda su dječaci sada bili stariji, još uvijek su bili očarani

alatom. Jedina je razlika bila u tome što su sada inzistirali na

“pomaganju.”

“Ne smetaju mi”, promrmljao bi gospodin Harris svaki put

kada bi ih uhvatila i spuštao glavu dok bi mu obrazi rumenjeli.

Bio je silno sramežljiv, rijetko ju je gledao u oči, a govorio bi samo

kada bi morao. Pa, razgovarao je s dječacima. Možda mu je bilo

lakše s njima jer su tako mali. Čula bi njegov glas pomiješan s

dječjim visokim glasovima i činilo bi joj se da su udubljeni u pra-

ve razgovore.

Bacila je pogled kroz kuhinjska vrata i vidjela da tri mušterije

stoje u redu za plaćanje. “Odmah se vraćam”, rekla je i izašla na-

platiti. Nije željela staviti blagajnu u blagovaonicu, ali zbog do-

laska mušterija samo na doručak, jednostavno je morala, te je

stavila malu blagajnu kod izlaznih vrata. Dvije mušterije bile su

Joshua Creed i njegov klijent, što je značilo da će se blagovaonica

isprazniti sada kada gospodin Creed ode.

“Cate”, rekao je gospodin Creed naginjući glavu prema njoj.

Bio je visok i širokih ramena, tamna mu je kosa bila prosijeda na

sljepoočnicama, a na licu su mu se vidjeli tragovi vremena. Smeđe

su mu oči bile uske, a pogledom je jednostavno rezao; izgledao je

kao da bi mogao prožvakati čavle i ispljunuti metke, ali uvijek je

bio ljubazan i pun poštovanja kada bi razgovarao s njome. “Ovi

tvoji kolačići postaju sve bolji i bolji. Imao bih dvjesto kila kada

bih ovdje jeo svaki dan.”

13

Pod krinkom no}i

“Sumnjam, ali hvala.”

Okrenuo se i upoznao je sa svojim klijentom. “Cate, ovo je

Randall Wellingham. Randalle, ova ljupka dama je Cate Nightin-

gale, vlasnica pansiona Nightingalea i najbolja kuharica u ovim

krajevima.”

O prvom bi se komplimentu moglo raspravljati, a drugi je bio

čista laž jer je Milly, supruga Waltera Earla, bila jedna od onih

rođenih kuharica koje su rijetko mjerile sastojke, ali koje su kuha-

le poput anđela. Ipak, poslu nisu mogle naškoditi takve hvale go-

spodina Creeda.

“Ne mogu tome proturječiti”, rekao je gospodin Wellington

na svoj, malo preglasan način pružajući joj ruku dok je pogledom

brzo prelazio niz njezino tijelo i vrativši se na lice, pokazao je da

nije zadivljen niti njome niti njezinim kuhanjem. Cate se natjera-

la da se rukuje s njime. Stisak mu je bio prečvrst, koža preglatka.

To nije bio čovjek koji je obavljao puno fi zičkih poslova, što bi

samo po sebi bilo u redu kada ne bi svisoka gledao na takve ljude.

Samo je gospodin Creed bio pošteđen toga, ali, ipak, samo bi

netko slijep i glup na njega gledao s podcjenjivanjem.

“Ostajete li dugo?” pitala je samo iz pristojnosti.

“Samo jedan tjedan. Samo toliko mogu izostati iz ureda. Sva-

ki put kada odem, sve ode k vragu”, rekao je uz smijeh.

Nije to komentirala. Pomislila je da ima vlastiti biznis s obzi-

rom na bogatstvo kojim se hvalio, ali nije joj bilo dovoljno stalo

da se raspituje o tome. Gospodin Creed je kimnuo, stavio crni

šešir na glavu i dvojica su muškaraca otišla i pustila sljedeću mu-

šteriju na blagajnu. Još su dvije osobe stale u red.

Kada je uzela njihov novac i dopunila svima koji su željeli ša-

lice s kavom, Conrad i Gordon su završili pa se vratila na blagajnu

i odbila Conradove teške komplimente i Gordonovo zabavljanje.

Činilo se da je njemu smiješno što mu se otac zagrijao za nju.

14

Linda Howard

Cate nije vidjela ništa smiješno u tome što je Conrad zastao

nakon što je njegov sin izašao na trijem. Stao je i progutao tako

snažno da mu je Adamova jabučica poskočila. “Gospođo Cate,

želio bih vas pitati – ovaj … primate li večeras posjetitelje?”

Staromodan ju je način i šarmirao i uzbunio. Sviđao joj se

način na koji je to obavio, ali užasnula se što ju je uopće pitao.

Cate je i sama gutnula, a zatim hrabro zakoračila jer je smatrala

da bi ga mijenjanje teme samo ohrabrilo. “Ne, ne primam. Večer

provodim sa svojim dječacima. Toliko sam zaposlena danju da je

večer jedino vrijeme koje imam za njih i mislim da ne bi bilo u

redu oduzeti im to.”

Ipak je pokušao ponovo. “Nemojte mi reći da ćete odustati od

najboljih godina života.”

“Ne odustajem od njih”, rekla je odlučno. “Živim ih na način

koji je po mome mišljenju najbolji za mene i moju djecu.”

“Ali ja bih mogao umrijeti čekajući da oni odrastu!”

Evo točke gledišta koja sigurno privlači. Pogledala ga je s ne-

vjericom, a zatim kimnula. “Da, mogli biste. Ipak moram propu-

stiti mogućnost. Sigurna sam da razumijete.”

“Baš i ne”, promrmljao je, “ali mislim da odbijanje mogu

prihvatiti kao i svaki drugi muškarac.”

Sherry je provirila kroz kuhinjska vrata. “Cal je ovdje”, rekla je.

Conradov pogled prešao je na nju. “Gđice Sherry”, rekao je.

“Primate li vi možda posjetitelje?”

Ostavljajući Sherry da se nosi s njime kako zna, Cate je prošla

pokraj nje u kuhinju.

Gospodin Harris već je bio na koljenima s glavom zabijenom

u ormarić ispod sudopera, a dječaci su bili zaposleni vađenjem

alata iz njegove teške kutije.

“Tuckeru! Tanneru!” Stavila je ruke na bokove i uputila im

svoj najbolji ‘majčinski’ pogled. “Vratite taj alat natrag u kutiju.

15

Pod krinkom no}i

Što sam vam rekla o gnjavljenju gospodina Harrisa ovaj put?

Rekla sam vam da možete gledati, ali da ne dirate alat. Obojica

otiđite u svoju sobu, odmah.”

“Ali, mama”, počeo je Tucker, uvijek spreman započeti svađu

kako bi obranio ono u čemu bi bio uhvaćen. Tanner je samo

zakoračio unatrag, još uvijek držeći ključ, i čekajući hoće li Tuc-

ker uspjeti ili ne. Mogla je osjetiti kako situacija počinje izmicati

kontroli, a majčinski su joj instinkti govorili da su bili na rubu

čiste pobune. To se događalo tu i tamo kada bi prešli granice kako

bi vidjeli do kuda mogu ići. Nikada ne pokazuj slabost. To je bio

jedini savjet njezine majke za suprotstavljanje nasilnicima, div-

ljim životinjama i neposlušnim četverogodišnjacima.

“Ne”, rekla je Cate odlučno i pokazala na kutiju s alatom.

“Alat u kutiju. Sada.”

Negodujući, Tucker je bacio odvijač u kutiju. Cate je osjetila

kako joj stražnji zubi škripe – znao je da se stvari ne bacaju, po-

gotovo ne tuđe. Brzo je prišla kutiji za alat, uhvatila ga za ruku i

pljusnula po stražnjici. “Mladiću, znaš da se stvari ne smiju baca-

ti. Prvo ćeš reći da ti je žao, a potom ćeš otići u svoju sobu i sjedi-

ti na ‘zločestom’ stolcu petnaest minuta.” Tucker je istoga trena

počeo urlati, a suze su mu se kotrljale niz obraze, ali Cate je samo

povisila ton i pokazala prema Tanneru. “Ti. Ključ u kutiju.”

Namrštio se pun pobune, ali je samo uzdahnuo i pomno spu-

stio ključ u kutiju s alatom. “Dooobrooo”, rekao je očajnim tonom

zbog kojeg se morala ugristi za usnicu da se ne bi nasmijala. Na

težak je način naučila da ovoj dvojici ne smije popustiti ni za cen-

timetar jer bi je u suprotnom pregazili.

“Ti moraš deset minuta sjediti u zločestom stolcu nakon što

Tucker ustane. I ti si bio neposlušan. A sada obojica pokupite

ostali alat i stavite ga u kutiju. Polako.”

Tannerova je donja usnica bila napućena i nalikovao je na

mali olujni oblak, dok je Tucker još uvijek plakao. No, na njezino

16

Linda Howard

veliko olakšanje, počeli su skupljati alat. Cate se okrenula i vidje-

la da je gospodin Harris izvukao glavu i upravo htio nešto reći,

sigurno obraniti male odmetnike. Podignula je prst prema nje-

mu. “Niti jednu riječ”, rekla je strogo.

Pocrvenio je i promrmljao: “Ne, gospođo”, te je ponovo zabio

glavu pod sudoper.

Kada je alat ponovo završio u kutiji, premda ne uredan kao

što je došao, Cate je rekla Tuckeru: “Što bi trebao reći gospodinu

Harrisu?”

“Žajo mi je”, rekao je jecajući. Nos mu je curio.

Gospodin Harris mudro je držao glavu pod sudoperom. “Sve

je u…” počeo je, a zatim prekinuo. Činilo se da se na trenutak

sledio, a potom je rekao: “Trebali biste slušati svoju majku,

dečki.”

Cate je uzela ubrus i obrisala Tuckeru nos. “Puši”, uputila ga

je držeći mu ubrus na nosu, a on je to i učinio, energično, baš kao

što je radio i sve drugo. “Sada obojica otiđite u sobu. Tuckeru,

sjedni u zločesti stolac. Tanneru, ti se možeš tiho igrati dok je

Tucker u stolcu, ali nemoj pričati s njime. Doći ću gore i reći vam

kada ćete se zamijeniti.”

Pognutih glava, dječaci su se odvukli po stubama kao da ih

tamo čeka nezamislivo grozna sudbina. Cate je pogledala na sat

kako bi provjerila u koliko će sati Tucker biti oslobođen kazne.

Sherry se vratila u kuhinju i suosjećajno gledala Cate, ali i

pomalo zabavno. “Hoće li Tucker stvarno sjediti na stolcu dok

dođeš gore?”

“Sada hoće. Prije je dobivao produžetke na zločestom stolcu

pa sada shvaća kako to ide. Tanner je bio još tvrdoglaviji.” I to je

bilo preblago rečeno, pomislila je, prisjećajući se truda kojeg je

morala uložiti kako bi je poslušao. Tanner nije puno pričao, ali bio

je oličenje tvrdoglavosti. Obojica su bila jako aktivna, snaž ne volje

17

Pod krinkom no}i

i apsolutno briljantna kada se radilo o pronalasku novih načina za

uvaliti se u nevolje – i što je još gore, za uvaliti se u opasnost.

Nekoć ju je užasavala i sama pomisao na pljuskanje po guzi, a

kamoli na malo jače lupanje. Ali, prije nego su napunili dvije go-

dine, promijenila je svoje mišljenje o odgajanju djece. Još uvijek

ih nikada nije stvarno istukla po guzi, ali više nije bila uvjerena da

će se ta dvojica provući kroz djetinjstvo bez toga. Od te pomisli

želudac bi joj se zgrčio, ali morala ih je odgajati sama, morala ih je

disciplinirati sama i morala ih je štititi od opasnosti, istodobno ih

oblikujući u odgovorna ljudska bića. Ako si dopusti da previše

razmišlja o tome, u dugim godinama, koje su još ispred nje, utopit

će se u panici. Derek nije bio tu. Morala je to obaviti sama.

Gospodin Harris pomno je izvirio i pogledao ju, kao da pro-

vjerava je li sada sigurno i može li govoriti. Odlučivši da jest,

pročistio je grlo. “Ovaj … puštanje nije nikakav problem; samo je

spoj bio labav.” Krv mu se penjala u obraze dok je govorio pa je

naglo skrenuo pogled prema ključu koji je držao u ruci.

Uzdahnula je od olakšanja i otišla prema vratima. “Hvala Bo-

gu. Čekajte da odem po torbicu da vam platim.”

“Ovo je besplatno”, promrmljao je. “Samo sam je stegnuo.”

Iznenađeno je stala. “Ali vaše vrijeme vrijedi nešto.”

“Nije trajalo ni minutu.”

“Odvjetnik bi tu minutu masno naplatio”, primijetila je Sher-

ry zabavljajući se.

Gospodin Harris promrmljao je nešto sebi u bradu, pa ga Ca-

te nije čula, ali Sherry očito jest jer se nacerila. Cate se pitala što

je to tako smiješno, ali nije imala vremena istjerati to do kraja.

“Dajte bar da vam donesem šalicu kave, na račun kuće.”

Rekao je nešto što je zvučalo kao “hvala”, premda je moglo

biti i “ne treba.” Pretpostavljajući da se radilo o ovome prvome,

otišla je u blagovaonicu i ulila kavu u veliku čašu za van, a zatim

18

Linda Howard

stavila poklopac na nju. Još su dvojica muškaraca došla platiti;

jednog je poznavala, drugog nije, ali to nije bilo neobično tijekom

sezone lova. Uzela je njihov novac, pogledala ostatak mušterija, s

kojima je sve očito bilo kako treba, i odnijela kavu u kuhinju.

Gospodin Harris je sada čučao i vraćao red u svojoj kutiji s

alatom. Cate je pocrvenjela od krivnje. “Žao mi je. Rekla sam im

da ne diraju alat, ali…” Jednim je ramenom slegnula od frustra-

cije, a zatim mu pružila kavu.

“Nema štete”, rekao je dok je uzimao kavu i ovijao svoje hra-

pave, masne prste oko plastike. Pognuo je glavu. “Sviđa mi se

njihovo društvo.”

“I njima vaše”, rekla je. “Idem ih gore provjeriti. Hvala još

jednom, gospodine Harrise.”

“Još nije prošlo petnaest minuta”, rekla je Sherry pogledavši

na sat.

Cate se nasmiješila. “Znam. Ali oni ne znaju gledati na sat, pa

što onda znači nekoliko minuta? Hoćeš li nekoliko minuta paziti

na blagajnu? U blagovaonici je sve mirno, nikome ne nedostaje

kave pa nema posla dok netko ne ode.”

“U redu”, rekla je Sherry pa je Cate napustila kuhinju i kre-

nula uz dugo, strmo stubište.

Dvije prednje sobe bile su za nju i dječake dok je najbolji po-

gled ostavila za goste koji plaćaju. I stubište i hodnik bili su

prekriveni sagom pa su njezini koraci bili gotovo nečujni. Vrata

njihove sobe bila su otvorena, ali im nije čula glasove. Nasmiješila

se – to je bilo dobro.

Zastavši na pragu, promatrala ih je nekoliko trenutaka. Tuc-

ker je sjedio na zločestom stolcu spuštene glave i napućene donje

usne prebirući si po prstima. Tanner je sjedio na podu i gurao

autić uz kosinu koju je napravio naslonivši si slikovnicu na nogu,

proizvodeći pri tome zvukove motora ispod glasa.

19

Pod krinkom no}i

Srce joj se stisnulo dok su je preplavile uspomene. Za svoj prvi

rođendan, samo nekoliko mjeseci nakon Derekove smrti, dobili su

brdo igračaka. Nikada im nije oponašala zvukove motora; tek su

počinjali hodati i imali su mekane igračke, plišane životinje ili eduka-

tivne igračke kojima se služila kako bi ih naučila riječi ili im poboljšala

koordinaciju. Bili su premali kada je Derek umro da bi se igrali s

njime i autićima, a znala je i da se njezin otac nikada nije s njima

igrao autićima. Njezin brat, koji se mogao igrati s njima, živio je u

Sacramentu i vidjela ga je samo jednom nakon Derekove smrti. Iako

im nitko nije oponašao zvukove motora, obojica su zgrabila po jedan

nov, velik, jarko obojen, plastičan autić i gurala ga naprijed-natrag

proizvodeći zvukove poput “brrrrrrrr, brrrrruuuum” – čak su pogo-

dili i mijenjanje brzina. Buljila je u njih potpuno zapanjena, prvi put

uistinu shvaćajući da je velik dio njihove osobnosti predodređen i da

će im moći fi no oblikovati temeljne instinkte, ali da nema moć kojom

bi potpuno oblikovala njihovu psihu. Bili su to što jesu i voljela je

svaki njihov centimetar, svaku njihovu molekulu.

“Vrijeme je da se zamijenite”, rekla je i Tucker je skočio sa

zločestog stolca s olakšanjem. Tanner je ispustio autić i spustio

glavu što je više mogao – bio je slika i prilika jada. Teškom se

mukom uspravio i hodao kao da su mu nevidljivi utezi svezani za

noge. Kretao se tako polako da joj se činilo da će prije navršiti

sedam godina nego doći do stolca. Napokon je stigao i spustio se

na stolac poput vreće.

“Deset minuta”, rekla je, ponovo se boreći protiv smijeha. Očito

je mislio da je proklet; svojim je držanjem gotovo vikao da nema

nikakve nade da će biti pušten sa zločestog stolca prije smrti.

“Bio sam dobar”, rekao je Tucker naslanjajući joj se na noge.

“Uopće nisam pričao.”

“To je bilo jako hrabro od tebe”, rekla je Cate prolazeći prstima

kroz njegovu tamnu kosu. “Podnio si kaznu kao pravi muškarac.”

20

Linda Howard

Pogledao ju je svojim plavim očima. “Jesam?”

“Jesi. Jako sam ponosna.”

Ramena su mu se izravnala i značajno je pogledao Tannera

koji je pokazivao da će svakoga trena puknuti. “Jesam li hjabliji

od Tanneja?”

“Hrabriji”, ispravila ga je Cate.

“Hrrrabrrriji.”

“Jako dobro. Tanner.”

“Tannerrr”, ponovio je rastežući glas r.

“Pazi i daj si vremena, sve lijepo kaži. Baš si mi drag.”

Začuđeno je nagnuo glavu. “‘Ko je vrag?”

“Tuckeru!” Zapanjeno je stala otvorenih usta. “Gdje si čuo tu

riječ?”

Sada se još više čudio. “Ti si je rekla, mamice. Rekla si mi vrag.”

“Drag, ne vrag!”

“Aha.” Namrštio se. “Drag. Što je to?”

“Nije važno.” Možda je to bila samo slučajnost; možda uopće

nije čuo riječ vrag. Uostalom, abeceda se sastoji od samo trideset

slova, pa kako je onda neobično da neka pomiješa? Možda će potpu-

no zaboraviti što je rekao ako ona samo prijeđe preko toga. Da, baš!

Upit će je kada bude sam, a onda će to izlanuti kada bude siguran da

će je najviše osramotiti – vjerojatno pred njezinom majkom.

“Sjedni i igraj se dok je Tanner na zločestom stolcu”, uputila

ga je tapkajući po ramenu. “Vratit ću se za deset minuta.”

“Osam”, rekao je Tanner oživivši dovoljno da joj uputi zna-

čajan pogled.

Provjerila je svoj sat; kvragu sve, bilo je još točno osam minu-

ta do kraja njegove kazne. Već je sjedio dvije minute.

Da, ponekad su je djeca stvarno plašila. Znali su brojiti do

dvadeset, ali još ih nije počela upoznavati s oduzimanjem, a osim

toga, njihov se koncept vremena svodio na “odmah sada” ili “za

21

Pod krinkom no}i

jako, jako puno vremena.” Negdje usput, dok je promatrao umje-

sto da je govorio, Tanner je pokupio neke matematičke vještine.

Možda će joj dogodine ispunjavati poreznu prijavu, pomislila

je zabavljajući se.

Kada se okrenula, pogled joj je pao na broj tri jasno vidljiv na

vratima s druge strane hodnika. Gospodin Layton! Uz problem s

vodom i neposlušnost blizanaca potpuno je zaboravila da mu tre-

ba donijeti pladanj s doručkom.

Brzo je otišla do vrata sobe broj tri; bila su malo otvorena pa

je pokucala na dovratak. “Gospodine Laytone, ovdje Cate Nig-

htingale. Želite li da vam donesem doručak?”

Čekala je, ali nije bilo odgovora. Je li izašao iz sobe i otišao

dolje dok je bila u sobi s dječacima? Vrata su tvrdoglavo škripala

pa bi ga čula da ih je otvorio.

“Gospodine Laytone?”

Još uvijek nije odgovarao. Lagano je gurnula vrata koja su

odmah zaškripala.

Pokrivači su bili neuredno bačeni, a vrata ormara otvorena

pa je vidjela nekoliko komada odjeće. Svaka je gostinjska soba

imala malu kupaonicu, a i ta su vrata bila otvorena. Mali kožnati

kovčeg bio je na policama za prtljagu, također otvoren i naslonjen

na zid. Gospodin Layton, međutim, nije bio tu. Morao je otići

dolje dok je razgovarala s dječacima, a jednostavno nije čula

škripu vrata.

Izlazila je ne želeći da se on vrati i nađe ju kako njuška, kada

je primijetila da je prozor otvoren i zaštita olabavljena. Začudila

se i krenula prema prozoru te vratila zaštitu na mjesto. Kako li se

izvukla? Jesu li se dječaci ovdje igrali i pokušali se popeti na pro-

zor? Krv joj se sledila na tu pomisao i pogledala je prema krovu

iznad trijema. Od takvog bi im pada pukle sve kosti, možda bi čak

i poginuli.

22

Linda Howard

Bila je toliko ispunjena jezom zbog te mogućnosti da je tek

nakon nekoliko trenutaka primijetila da je parkirno mjesto praz-

no. Unajmljeni automobil gospodina Laytona nije bio tamo. Ili se

uopće nije vratio gore ili – ili je izašao kroz prozor na krov trije-

ma, skočio na tlo i odvezao se. Ideja je bila nevjerojatna, ali joj se

sviđala više od one da su se dječaci pokušali popeti na prozor.

Izašla je iz sobe broj tri i vratila se u sobu blizanaca. Tanner

je još bio na zločestom stolcu i još uvijek je izgledao jadno. Tuc-

ker je crtao po ploči komadom krede u boji. “Dečki, jeste li otva-

rali koji prozor?”

“Ne, mamice”, rekao je Tucker ne prekidajući svoje umjetničko

stvaranje. Tanner je uspio podignuti pogled i značajno odmahnu-

ti glavom.

Govorili su istinu. Kada su lagali, oči bi im se povećale i postale

okrugle te bi buljili u nju kao da je kobra koja ih hipnotizira njiha-

njem glave. Nadala se da će tako biti i kada postanu tinejdžeri.

Jedino objašnjenje za otvoren prozor bilo je da je gospodin

Layton stvarno izašao kroza nj i odvezao se negdje.

Zašto bi, kvragu, napravio nešto tako čudno?

A da je slučajno pao, bi li njezino osiguranje to pokrilo?